Stari Semjon
Leša Gubin
Legendarna ličnost. Šetao je po svim moskovskim parkovima. Mali, grbav čovječuljak. Svima je nudio prednost od njegovih minut prema pet minuta protivnika na satu. Igrao je veoma dobro, ali njegova prava snaga bila je u tome što je tokom partije diskretno namještao satove. Svi su to znali, ali uhvatiti ga bilo je teško — majstorstvo je bilo visoko. Ako bi ipak izgubio, nikada nije davao novac. Nije pomagalo ni tučnjava.
Bob Everi
Zanimljivo — čak sam i ime zapamtio. Bio je mlad Amerikanac, zaljubljenik u šah, koji je došao u Moskvu na službeni put od firme Hewlett Packard, u Lihačevu fabriku. U to vrijeme komunicirati sa strancem bilo je neuobičajeno, pa čak i rizično. Ipak, sprijateljili smo se. Sjećam se njegovih dnevnih troškova — deset rubalja! Šokantno malo, zar ne?
Još mi je ostao u sjećanju njegov opis igre protiv Fišera na jednom švajcarskom turniru. Kaže, Fišeru je nakon besane noći bio određen dječak da ga probudi ako zaspi da stigne na partiju.
I, naravno, postavio je pitanje mom prijatelju: „Čitao sam da je u SSSR-u Jevrejima teško, pa zašto se on stalno smiješi?“
Čvrsta porodica – čvrsta država
To je bila neobična porodica. Muž, Filip, kandidat za majstora, izuzetno nervozan čovjek, bio je poznat čitavoj moskovskoj šahovskoj sceni. Vrlo dobro je igrao blic. Za blic imao je svoje omiljeno otvaranje 1.g2-g4. I gotovo uvijek je sticao prednost. Priča se, međutim, da je jednom Filip igrao blic sa mladim Taljem, koji tada još nije bio šampion svijeta. Partija je tekla ovako: 1.g4 h5! 2.g5 h4!! 3.g6 h3!!! i potpuno šokirani Filip brzo je izgubio.
Žena, lijepa plavuša Vera, prvokategornik, jedina razumna osoba u porodici, bila je potpuno zaljubljena u svog čudnog muža i potpuno mu se povinovala.
I konačno, sin Oleg, veoma rano formiran mladić, kojeg je Filip sa maničnom tvrdoglavosti želio da učini velemajstorom. Za početak majstorom. Problem je bio u tome što je Oleg želio ne da igra šah, nego da živi punim životom mladog momka. Nije želio da se bavi šahom, iako ga je Filip prisiljavao.
Među šahovskim dostignućima Filipa bilo je i jedno inovativno rješenje — razvio je vlastitu šahovsku notaciju. Tabla je bila podijeljena dijagonalno, svaka figura bila je označena isključivo svojom mimikom ili gestom, a tražena pozicija — sa dvije grimase ili geste. Kada bi žena ili sin igrali na turniru, Filip je stalno kružio oko table i živahno pravio grimase.
Filip je konačno uključio sina na turnir sa normom majstora. Bilo je to na Gogoljevskom, u Centralnom klubu. U toaletu na prvom spratu sjedio je unajmljeni jaki moskovski majstor sa džepnim šahom. Na drugom spratu je igrao Oleg. Filip je, dobivši poteze od majstora, pokušavao da ostvari vezu pomoću grimasa sa sinom. Sve je bilo promišljeno — ali Oleg nije postigao normu. Možda je miris u toaletu smetao majstoru, ili je bilo nešto drugo. Ukratko, Oleg je ubrzo prestao da se bavi šahom.
Kasnije su emigrirali. Prvokategornica Vera igrala je za reprezentaciju svoje nove zemlje na Olimpijadi. Skoro na prvoj tabli. Osvojila je 50 posto poena. Pritom je pobijedila nekoliko poznatih šahistkinja. Filip je, međutim, tada bio trener ženske reprezentacije…
(Nastaviće se)