Stari Semjon
Katalovi (Profesionalni kockari)
Bilo je nekoliko ljudi koji su kružili od hipodroma do katrana (za mlađe: kockanje je tada bilo zabranjeno, katran je tada naziv za iznajmljeni stan za ovu opasnu aktivnost, jednostavno rečeno, tajni kockarski dom), iz katrana u „Ermitraž“, iz „Ermitraža“ do bilijarde. Bilo im je svejedno šta će da igraju, samo da je za pare. Igrali su i šah, neki — vrlo pristojno. Među njima su bili i majstori šaha. Svi vodeći moskovski katalovi bili su pod nadzorom milicije. Ali rijetko su ih hapsili. Ipak, tražili su da prijave svoja kretanja po zemlji. Imali su svoj poseban jezik, svoju etiku. Uglavnom, o ovom svijetu je malo napisano.
Karen Grigorjan
Karena i njegovog brata Levona prvi put sam vidio na Spartakijadi naroda SSSR-a, 1967. Karen je igrao na omladinskoj tabli, a Levon, ako se ne varam, na prvoj odrasloj. U svakom slučaju, tog dana kada sam bio na Spartakijadi, Levon je odigrao remi sa Keresom.
Ali potom je Karen prestigao brata i njegovi uspjesi su bili veoma primjetni.
Upoznao sam ga na polufinalu Moskve u blicu, gdje me je lako i sigurno pobijedio. Nakon partije sam zajedno sa Grigorjanom otišao da zapalimo cigaretu i malo popričali. Poslije smo se često sretali u CŠK, u „Ermitražu“, u drugim klubovima. On bi radosno prišao, započeo razgovor. Svaki put me pitao:
- Izvini, kako se zoveš, stalno zaboravljam.
Bilo ga je nemoguće zamjeriti, toliko se radovao kad bi vidio poznato lice, bio je tako prijateljski nastrojen. Pričao je o svojim planovima, o Levonu, koji je do tada iz nekog razloga preselio u Taškent. Prisjećao se nekih smiješnih priča, pjesmica. Kad bi iznio neku misao, pitao je:
- Tačno, zar ne?
Jednog dana smo pola dana proveli šetajući Talinom — nekoliko moskovskih majstora je igrala turnir tamo, a ja, vraćajući se iz Viljandija u Moskvu preko Talina, svratio sam na minut u hotel da ih pozdravim. I Karen me povukao u grad da malo porazgovaramo. Naravno, prethodno me upitao kako se zovem.
Ono što je fasciniralo kod njega bila je kombinacija lukavosti, čiste dječije lukavosti, i dječije naivnosti. Mislim da su mu te osobine mnogo otežavale život. U svakom slučaju, i dva strastvena interesovanja koja je imao pored šaha — ljubavi prema ženama i kocki.
Posljednji put sam ga sreo u Moskvi, kraj GUM-a. To je bilo poslije onog značajnog prvenstva zemlje, gdje je prvi put, nakon osvajanja titule svjetskog šampiona, igrao Karpov. Turnir je bio izuzetno jak i Karen je tamo igrao sjajno, čime se veoma ponosio. Dugo mi je pričao o prvenstvu, partiji sa Karpovom, o tome da mora postati velemajstor, da želi da se plasira na međuzonski turnir. Povremeno se odmicao da pogleda djevojke koje su prolazile pored.
- Djevojko, hajde da se upoznamo! Zovem se narodnim jermenskim imenom Karen, a ovo je moj najbolji drug… Kako se zoveš? Da, Semjon.
Još smo pola sata stajali, razgovarali. I rastali se. Više ga nisam sreo.
(Nastaviće se)