Stari Semjon
Vinogradov
Vinogradov, čovjek koji je snimio dokumentarac „Šahisti“ (1968) i koji je u „Ermitažu“ igrao blic češto, znao je da ispriča dobru priču. Jednom je prepričavao događaj iz 1952. godine, kada je radio kao demonstrator na prvenstvu SSSR-a.
Tog dana posmatrao je zajedničku analizu partije koju su upravo završili mladi majstor Korčnoj i iskusni, pomalo samouvjereni Ilivicki. Korčnoj je pobijedio — to je bio zvanični podatak. Ali da ste gledali samo njihove izraze lica, pomislili biste da je rezultat potpuno obrnut.
Ilivicki — opušten, nasmiješen, kao čovjek koji je upravo dobio partiju.
Korčnoj — po Vinogradovu, izgledao je kao uplašena zvijer koju je neko stjerao u ugao.
Ilivicki, uz uzdah profesionalca koji zna bolje nego vlastita intuicija, počinje:
— Imao sam jasnu prednost… očigledno, umjesto ovoga trebalo je igrati ovako…
Korčnoj odmah skače i brzo pomjera figure:
— A tada? Gdje je tu vaš plus?
Ilivicki se zamisli, klimne:
— Da, vjerovatno… onda ne odmah tako, nego ovako… — i odigra novi potez, uvjeren da je pronašao spas.
Korčnoj opet plane:
— Kako to! Pa tada je… — i ponovo brzo isplete čitavu mrežu varijanti.
I tako su njih dvojica „analizirali“: Ilivicki je svakim potezom dokazivao da je mogao pobijediti, a Korčnoj je svakim potezom dokazivao da to — nije mogao.
Na kraju, Ilivicki je otišao kući pogođen osjećajem da je izgubio potpuno nezasluženo.
A Korčnoj — potpuno uvjeren da je pobijedio najzasluženije na svijetu.
I to je, možda, najbolja definicija šahovske psihologije koju je Vinogradov ikada ‘snimio’ — iako mu kamera tada nije bila pri ruci.
(Nastaviće se)