Šahovske anegdote

ŠAHOVSKE ANEGDOTE I PRIČE – MALO O ŠAHU (12. nastavak)

Goran

Mladost, glupost

Bilo mi je petnaest godina i igrao sam turnir za prvu kategoriju u suterenu na Serovom prolazu. Ljeto, prozor otvoren, moj sto – baš ispod prozora. Protivnik – visok, lijep Aleksandar Svetlov, ili kako su ga prijatelji zvali, Sandro, sin slavnog Mihaila Svetlova.

Tada sam šah shvatao vrlo ozbiljno. Pripremao sam se, žrtvovao pješaka za inicijativu, računao poteze i na kraju izveo, kako mi se tada činilo, brilijantnu žrtvu figure. Bio sam uvjeren da me očekuje pobjeda i osjećaj slavnog mladog majstora.

A Sandro? Nestao je od table. Konačno se pojavljuje, sjeda, pogleda poziciju – minut, dva – i onda se okreće. Kroz otvoreni prozor vidio je ženske noge.

– „Djevojko, dođi ovamo!“

Odigrao je još nekoliko poteza, predao partiju i otišao – u dobrom raspoloženju.

Ja sam otišao kući, ali ne sa radošću pobjednika. Nije mi se više igralo da žrtvujem figure. U glavi sam želio nešto drugo… očigledno, i Sandro je imao svoje prioritete.

Hemijska olovka

Bilo je ovako: u šahovski klub „Burevestnik“ ušao je neki Njemac iz SRN-a i zamolio direktora, Jevgenija Aleksandroviča Žuravljeva, da mu nađe partnera za brzu partiju. Naravno, ja sam bio izabran.

Kada smo završili partiju, Nijemac mi daje poklon – vrlo vrijednu njemačku hemijsku olovku – i pita me čistim njemačkim:

– Welche Tage arbeitet Ihr Klub? (Koje dane radi vaš klub?)

Treba reći da sam učio njemački i u školi i na fakultetu. Ali izgovoriti i jednu riječ? Ništa. Lijep poklon, hemijska, potpuno me zbunila. U mojoj glavi vrtjele su se riječi: Donnerstag, Dienstag, Sonntag, Freitag… Nazivi svih sedam dana u nedelji! Ali koji dan koji naziv označava – odjednom nisam mogao da se sjetim.

Pomislio sam: „Nema veze! On će mi reći koji je danas dan, i ja ću se sjetiti cijelog redosljeda.“
I tako, napregnuo sam se i izgovorio najprirodniju rečenicu koja mi je pala na pamet:

– „Šta se danas dešava kod nas?“

Na tome je moj razgovor na njemačkom završio. Više nisam ni pokušavao.

Napomena za mlađe čitaoce: poklon – hemijska olovka – tada je bio prava rijetkost. Kasnije sam je preko poznanika zamijenio kod šahovskog novinara i prevodioca V. Murahverija za englesku, čini mi se, „Šahovsku bilježnicu“. Tamo sam otkrio tada zabranjenu tajnu – listu rejtinga iz 1971. godine. Na prvom mjestu sa ogromnom razlikom bio je Fischer. Mi tada nismo smjeli to znati.

******************

Stari Semjon
(Prenesene priče Starog Semjona iz knjige „Iz dubla“).

https://chesspro.ru/_events/2011/semion1_gl.html

ŠAHOVSKE ANEGDOTE I PRIČE – MALO O ŠAHU (11. nastavak)

Goran

Bogatyrčuk

Prije mnogo godina, jedan kijevski zaljubljenik u šah pričao mi je priču o Bogatyrčuku – čovjeku koji je imao +3 =2 -0 protiv samog Botvinika. Bogatyrčuk je vjerovao da Botvinik zapravo nema talenta, i da bi to dokazao, rado je prepričavao sljedeći događaj.

Bilo je to 1935. na Moskovskom međunarodnom turniru. Za prvo mjesto borili su se Botvinik, Kapablanka i Flohr. Bogatyrčuk igra protiv Flora i, u jednom trenutku, prekida partiju. Tada mu prilazi Kapablanka i predlaže da zajedno pogledaju poziciju.

Ušetali su u Bogatyrčukovu sobu, on postavi figure, a Kapablanka pogleda poziciju desetak sekundi i mirno kaže:

– Na pobjedu je opasno igrati, ali remi možete ostvariti ovako…

I počeo je pomalo kao nastavnik, pomjerajući figure: kralj tu, pješaci ovako i ovako… I na tome je analiza završila. Kapablanka ode, a Bogatyrčuk legne da odmori.

Kad ga probude kucanjem na vrata – ko drugi nego Botvinik, Ragozin i još neki lenjingradski majstori:

– Fedore Parfenoviču, pobjeđuješ li Flora?
– Kako pobjeđujem, Kapablanka je rekao da treba remizirati!
– Ma šta vi stalno Kapablanka, Kapablanka! Ovde je sve forsirano!

Pokazuju mu varijante, pokazuju opet, i Bogatyrčuk se zbuni. Odigrao je prema savjetu u nastavku poartije, ali je pogriješio – varijante su imale rupu. Sjedi, muči se, a onda se opet pojavljuje Kapablanka, pogleda tablu i suhoparno kaže:

– Rekao sam ti da ne možeš igrati na pobjedu!

I ode. Flohr je na kraju pobijedio posle 67 poteza.

Kako shvatate, za tačnost priče ne odgovaram – ali sam je čuo svojim ušima.

Boris Nikolajevič

Boris Nikolajevič D. bio je poznata ličnost u klubu „Burevestnik“. Danju je vodio dječji šahovski kružok, a noću sudio turnire. Bio je vojni penzioner, srčani bolesnik, nikad nije pio ni pušio… ali je uvijek mirisao na duvan. Jednom mi je, na moju molbu, dao da probam prstohvat – za neupućene, iskustvo je gotovo ekstatično.

Boris Nikolajevič bio je savjestan, ali nevjerovatno nespretan. Njegovo najpoznatije „dostignuće“ dogodilo se na turniru majstorskih kandidata: dao je jednom igraču nula, a drugom pola poena.

Evo kako je bilo. Mk T. pokušava izvući remi protiv mk H. Partija je prekinuta, satovi stoje, a H. još nije stigao. T. u drugoj sobi pomiče figure, analizira, pokušava spasiti beznadežnu poziciju. Sudija je uključio sat, ali tek nakon nekog vremena dolazi H. – pijan. Pogleda što radi T. i kaže:

– Gledaš? Ništa ti neće pomoći!

Ode, sjednu za tablu i brzo odigraju remi. T. se požali sudiju Borisu Nikolajeviču da je mk H analizirao na drugoj table tokom igre. Boris, nakon dubokog filozofskog razmišljanja, odlučuje:

– Pošto je T. grubo prekršio pravila, šta mu upisujem? Poraz, tj. nula!
– Ali pošto je H., prvo, došao pijan, a drugo, nije pobijedio… remi, tj. pola poena!

******************

Stari Semjon
(Prenesene priče Starog Semjona iz knjige „Iz dubla“).

https://chesspro.ru/_events/2011/semion1_gl.html

ŠAHOVSKE ANEGDOTE I PRIČE – MALO O ŠAHU (10. nastavak)

Goran

Ko treba da bude velemajstor

Jednom se na forumu sajta ChessPro vodila žustra rasprava: da li šahista treba da bude asketa, potpuno posvećen sportskoj borbi, ili ipak epikurejac – ljubitelj ugodnog života, dobre hrane i pića. Šta više doprinosi uspjehu?

Meni je, u tom kontekstu, uvijek pred očima moskovski (a sada američki) velemajstor Anatolij Lejn. Toliko je volio šah da bi, šetajući Tverskim bulevarom, mogao da sjedi satima pored dvojice penzionera koji igraju partiju i posmatra njihovo “šahovsko stvaralaštvo” u tišini.

Ali čim bi ga prijatelji zadirkivali:
– Tole, pa ti si šahovski fanatik!
On bi se zagonetno namrštio i rekao:
– Koji sam ja fanatik… ponekad i popijem!

Žao mi je i danas

Prije dvadesetak godina mojoj majci često je dolazila u posjetu ljepotica Daša K., ćerka veoma poznatog ruskog pjesnika. Pjesnik, čovjek dramatične sudbine, bio je veliki ljubitelj šaha, čak je ponekad i objavljivao u „64“.

Želeći da mu učinim zadovoljstvo, rekao sam Daši:
– Vašem ocu će biti zanimljivo da pročita ovu knjigu.

I pozajmio sam joj bibliografsku rijetkost: knjigu M. Levidova „Štajnic, Lasker“.

Prilikom svoje sljedeće posjete, Daša mi je donijela novu pjesnikovu zbirku uz riječi:
– Otac vam zahvaljuje na knjizi i poklanja svoju.

I to je sve.

Zašto sam ovo sve napisao? Dvadeset godina je prošlo – a knjige bez koje sam ostao mi je i sada žao!

******************

Stari Semjon
(Prenesene priče Starog Semjona iz knjige „Iz dubla“).

https://chesspro.ru/_events/2011/semion1_gl.html

ŠAHOVSKE ANEGDOTE I PRIČE – MALO O ŠAHU (9. nastavak)

Goran

Nešto o slijepima

„Ko nije slijep – taj vidi.“
(L. P. Berija, kako bi to samo on znao reći).

Ovu priču je, nekad pričao mladi (tada) majstor Boris Guljko.

Ali da počnemo redom.
U šahu su se „slijepima“ smatrali ne samo oni koji uopšte ne vide, nego i oni s vrlo slabim vidom. A neki od njih igrali su za reprezentaciju SSSR-a na međunarodnim takmičenjima.
Šah za slijepe imao je svoje posebnosti: tabla s rupicama u koje su se figure uklapale, sat s ispupčenim tačkama za posljednjih pet minuta, i, naravno, obavezno naglas izgovaranje svakog poteza.
I sve to zahtijevalo je nevjerovatnu koncentraciju – i od slijepog, i od onog koji vidi.

E sad, igra tako Guljko turnirsku partiju protiv slijepog majstora R.
Borja povuče potez i glasno ga objavi.  Njegov protivnik pažljivo opipa figure, razmišlja… pa odigra potez.
I tako, igraju – sve ide mirno, šahovsko dostojanstvo na nivou.

Ali onda – drama!
Guljko previdi topa.
„I još nisam ni spustio ruku,“ – pričao je kasnije, – „nisam ni stigao da kažem potez – a on već zgrabi mog topa!“

Maestro

Poznati sovjetski majstor V. A. Ljublinski, učesnik posleratnih finala prvenstva SSSR-a, u zrelim godinama radio je kao trener na jednom moskovskom univerzitetu. Među obavezama mu je bilo i da igra za tim na univerzitetskom prvenstvu.

Jednom prilikom igra on protiv studenta, prvokategornika. Vrlo brzo – figura više, majstorsko znanje očigledno. Ali student se ne predaje, mirno nastavlja da igra kao da je sve u redu.

Ljublinski, ogorčen, podigne obrve i reče:
– Pa kako vas nije sramota! Igrate s maestrom – i to bez figure! Gdje vam je poštovanje?

A student, bez trunke treme, uzvrati:
– Kakav maestro, profesore! Maestro je Kapablanka!

******************

Stari Semjon
(Prenesene priče Starog Semjona iz knjige „Iz dubla“).

https://chesspro.ru/_events/2011/semion1_gl.html

ŠAHOVSKE ANEGDOTE I PRIČE – MALO O ŠAHU (5. nastavak)

Goran

Puškin i šah, ili Ogledi iz porodičnog života

Poznata je Puškinova rečenica iz pisma ženi:

„Zahvaljujem ti, dušo moja, što učiš šah. To je neophodno u svakoj dobro uređenoj porodici. Dokazaću kasnije.“

To je kao teorema Ferma: i on je, kažu, napisao – sad nemam vremena, dokazaću nekad kasnije.

Sa Fermom se neću raspravljati, ali s Puškinom – pokušaću.

Imao sam jednog poznanika, majstora. Imao je ženu, takođe šahistkinju. Čini se, bila je i ćerka šahistkinja. Sve je izgledalo kako treba, porodica skladna. I odjednom – razveli se.

Prošlo neko vrijeme, sretnem ga. Sjednemo, porazgovaramo.
Pitam ga:
– Šta se desilo?

A on kaže:
– Znaš, ona je imala prekinutu partiju, važnu. Zamolila me da pogledam poziciju u prekidu. Ja sam čitavu noć analizirao, pa otišao do Gellera. Gledali smo poziciju još tri sata. Dođem kući, pokažem joj sve što smo smislili, a ona mi kaže – ti si budala i ništa ne razumiješ. Pa reci, kako poslije toga da živim s njom?

Sjećam se i druge priče.
Prije otprilike trideset godina u CDSA je održan međunarodni turnir vrlo jakog sastava. U toj sali često su se igrala šahovska takmičenja – sjećam se, tamo je bio i meč za svjetsko prvenstvo Gaprindašvili – Kušnir, kao i mečevi kandidata Korčnoj – Talj, Korčnoj – Geller.

Sala je bila odlična, naročito ljeti: veliki prozori gledali su na vrt, kroz njih su se vidjele krošnje drveća.
Jedini nedostatak – daleko od metroa, trebalo je pješačiti dobrih dvadeset minuta.

I tako, jednom idem s turnira prema stanici.
Počinje jak pljusak, ja se sklonim pod drvo. A tamo već stoje V. V. Smislov i njegova divna supruga, Nadežda Andrejevna.
Ona, kako je poznato, šah ne igra – ali poziciju razumije.
I onako strogo govori Vasiliju Vasiljeviču:
– Sramota, Vasja! Bijelim figurama, u sedamnaest poteza – remi! I s kim! S tom čizmom, Gipslisom!

Vasilij Vasiljevič je ćutao, zbunjen, i nije se ni pokušavao opravdati. Eto kako to biva – žena šah ne igra, a porodica – savršena!

Ali, s druge strane, nije sve tako jednostavno. Postoje i argumenti za mišljenje Puškina. Evo šta može da se desi kada žena (a ni muž) ne igraju šah.

Jednom me jedan poznanik upitao:

– Imaš li nekoga da mi izbrusi sočivo za teleskop?

Jedini koga sam mogao da se sjetim bio je Baruh Spinoza, koji je do tada (obavještavam mlade čitaoce) već bio umro. Rekoh:

– A čemu ti služe, Šurik, ta sočiva?

– Pa vidiš, pomirio sam se sa ženom. Treba valjda imati neko zanimanje kod kuće. Pa odlučio sam da napravim teleskop.

– Zašto baš tako komplikovano! Zar nije lakše držati ribice? Ili nešto drugo?

– Pa već sam o tome razmišljao! Ribice – znači sjediš kući!

– A teleskop?

– Pa već sam na krovu pronašao mjesto!

Uglavnom, Puškinovo pitanje je ostalo ostaje nerazjašnjeno.

(Nastaviće se)

******************

Stari Semjon
(Prenesene priče Starog Semjona iz knjige „Iz dubla“).

https://chesspro.ru/_events/2011/semion1_gl.html

ŠAHOVSKE ANEGDOTE I PRIČE – MALO O ŠAHU (8. nastavak)

Goran

Da li je statistika tačna?

Ko od šahista, nakon što podbaci na turniru, nije sjetno pomislio:
„Eh, da nisam tamo previdio pješaka… da sam ovdje pristao na remi… da sam u onoj partiji dao mat u tri poteza — onda bih ja…?“
Naravno, sve to ostane samo u glavi — ili u kafani.

Ali velemajstor Vladimir Alatorcev nije bio običan smrtnik.
Kako mi je jednom ispričao njegov prijatelj, on je išao mnogo dalje: vodio je svoje, lične tabele svih turnira na kojima je učestvovao. Samo što su se te tabele — hm, recimo to tako — malo razlikovale od zvaničnih. Svaku svoju partiju velemajstor je pažljivo i nepristrasno analizirao, i u tabelu upisivao ne stvarni rezultat, nego onaj koji je smatrao pravednim.

I da su svi šahisti tako radili — zamislite samo kako bi izgledala šahovska istorija!

Problemi jezikoslovlja

Prije mnogo godina, pokojni velemajstor Leonid Štejn pričao je u društvu ovu priču.
Kad je prvi put postao šampion SSSR-a, po povratku u Lavov ga je primio prvi sekretar oblasnog komiteta partije.
U „prijateljskom razgovoru“ (tako se to tada zvalo), sekretar ga je upitao da li planira da nastavi školovanje, i ako da – u kom pravcu.
Štejn je odgovorio da bi volio da studira novinarstvo. (A možda i istoriju – sad se više niko ne sjeća.)

Poslije nekog vremena stigao mu je poziv – može upisati Lavovski univerzitet.
Da bi mlađi razumjeli: u to vrijeme Jevrejima u Ukrajini nije bilo lako upisati fakultet.
Ali Štejn je bio šampion zemlje – pa su se i vrata univerziteta otvorila.

Na ispitima mu je, kako je pričao, bio pridružen poseban čovjek, da se slučajno ne desi da ga „obore“.
„I evo,“ priča Štejn, „polažem istoriju. Znam ja to, ali moglo je biti i pet, a moglo i dva.
Uzimam karticu, spremam se, počinjem odgovarati.
A moj ‘pridruženi’ sjedi u učionici, ozbiljan.

Ispitivač me pita: ‘Zašto ne odgovarate na maternjem jeziku?’
A ja mu, na ukrajinskom, kažem: ‘Mogu i na maternjem, ali bolje govorim ruski.’
A on, također na ukrajinskom, kaže: ‘Nastavite!’ – i počne da me ruši.
Ne brzo, nego polako, s uživanjem – da traje duže.“

„I odjednom,“ nastavlja Štejn, „moj ‘pridruženi’ ustaje i izlazi.
Ja se borim koliko mogu, ali već vidim – ništa od ispita.
I taman kad pomislih da sam propao, u učionicu ulaze ‘pridruženi’ čovjek i prorektor.
Prorektor sjeda pored ispitivača, sluša malo, a ovaj me i dalje udara pitanjima.
Onda ga prorektor pozove sa strane i nešto mu šapne na uvo.

Takvo iznenađeno lice nikad u životu nisam vidio!
Ukratko,“ završio je Štejn uz smijeh, „dao mi je četvorku.“

******************

Stari Semjon
(Prenesene priče Starog Semjona iz knjige „Iz dubla“).

https://chesspro.ru/_events/2011/semion1_gl.html

ŠAHOVSKE ANEGDOTE I PRIČE – MALO O ŠAHU (7. nastavak)

Goran

Specifičnosti nacionalnog pijanstva, ili Zašto Rusija nije Estonija

Bilo je to otprilike prije trideset pet godina. Jedna poznata sovjetska šahistkinja otišla je u Estoniju da igra na nekom turniru. I tamo joj se počeo udvarati jedan lokalni šahista – ozbiljan, sjevernjački, estonski tip. Pozvao je da im se pridruži na prijateljskom druženju poslije partije.

E sad, treba znati jednu važnu stvar: u Estoniji se tada (a možda i danas) pilo s posebnom ceremonijom. Alkohol se sipao u čašicu, pa se ta čašica prenosila u krugu – svako bi uzeo mali gutljaj, rekao nešto pametno i filozofsko, pa predao dalje. Sve to trajalo je dugo, dostojanstveno, gotovo meditativno. Ja sam jednom, s dvojicom Estonaca, ispijao četvrtinu votke iz likerske čašice gotovo tri sata.

Dakle, pozvali su našu šahistkinju u društvo – dvanaest ozbiljnih Estonaca i ona. Na stolu – dvije boce votke. Kao posudu, domaćini su izabrali pivsku kriglu, ulili prvu bocu i, u znak pažnje, ponudili da dama započne krug.

Dama se, naravno, prvo malo nećkala: votku ne voli, više je za vino, a i sutra joj je važna partija… Ali domaćini su je zasuli komplimentima – govorili su o njenom šarmu, ljepoti, o tome kako igra kao Talj i izgleda kao filmska zvijezda. I tako, dirnuta tolikim divljenjem, uzela je kriglu – i odjednom ispila sve do dna.

Poslije je objašnjavala:
– Pa kako sam mogla znati da li je to kod njih običaj? Sipali su mi – ja popila!

Kažu da su Estonci dugo sjedili u tišini, pokušavajući da odluče da li da nastave krug – ili da odmah otvore drugu bocu u njenu čast.

Da li je poezija korisna?

Na prelazu 1964–65. godine u Kijevu se održavalo prvenstvo SSSR-a u šahu. To su bila druga vremena – sala pozorišnog tipa, publika u svečanom odjelu, novine pune članaka, i ne samo sportske novine. Turnir je imao i svoj bilten – partije, izvještaje, intervjue, pisma navijača, sve kako dolikuje ozbiljnoj državi koja i šah tretira kao ideološki front.

A među tim biltenima, pojavio se jedan dragulj – veliki članak Davida Bronštajna „O onome što boli“. Pisao je o problemima koje je tada vidio samo on, a danas ih vide svi – ali bez njega, naravno, jer njega više niko ne čita. Šteta. Zaboravljeni su i drugi njegovi briljantni tekstovi – „Zašto sam izgubio od Larsena“, „Učim da igram kao svi“, pa i njegovi komentari mečeva za titulu prvaka svijeta. Zavidim bibliofilima koji sve to imaju u svojoj kolekciji – to su pravi srećnici, ako ih je još koji živ.

Ali da se vratimo na temu.
U jednom od prvih brojeva biltena, objavljena je pjesma čitaoca. On je, izgleda, odlučio da pomogne Bronštajnu svojom poetskom podrškom:

Bravo, Bronštajn, Davide!
Sam po sebi nije veliki,
Ali cilja daleko –
Da osvoji zlatnu medalju.
Šta da kažem, želim vam uspjeh,
Dragi Davide Bronštajn!
Da pobjediš takve stratege,
Kao što su Korčnoj, Holmov i Štejn.

Pjesnik, kao da ga je neko odozgo inspirisao, pogodio je sve tri mete — samo, nažalost, u pogrešnom pravcu. Na šampionatu je pobjedio Korčnoj, igrajući briljantno. Bronštajn je takođe odigrao vrlo dobro i zauzeo drugo mjesto. Mogao je biti prvi, ali je izgubio tri partije – baš od Korčnoja, Holmova i Štejna.

Tako da, ako neko još sumnja sada može biti uvjeren da, poezija može biti moćna stvar.
Samo je, ponekad, bolje ne pisati je o živim ljudima koji sutra igraju partiju.

(Nastaviće se)

******************

Stari Semjon
(Prenesene priče Starog Semjona iz knjige „Iz dubla“).

https://chesspro.ru/_events/2011/semion1_gl.html

ŠAHOVSKE ANEGDOTE I PRIČE – MALO O ŠAHU (6. nastavak)

Goran

Ako odmah ne shvatiš

Kako razlikovati dobrog čovjeka od lošeg? Sve zavisi od kriterijuma. Evo šta mi je jednom rekao jedan, sada pokojni moskovski majstor:

– Karpov – loš čovjek, a Korčnoj – dobar!

– Zašto? – upitah.

– E, igrao sam u ekipnom prvenstvu zemlje za „Trud“. Talo­ne (bonove za hranu) sam zamijenio za novac, za nedjelju ih potrošio na piće, sjedim u sobi, tugu­jem. Telefon zazvoni: „Tolja, ovdje Viktor Ljvovič. Dođi kod mene u sobu.“ Dođem, a tamo! Puni sto, votka, zakuska! Sipa mi čašu. „Tolja, pij!“ Dobar čovjek!

– A Karpov?

– E, igrao sam u Ševeningenu, kad je Karpov postajao majstor. Imao je petnaest godina, došao je sa majkom. Majka priđe: „Tolja, odigraj remi sa mojim sinom.“ Rekoh – nema problema, odigrao sam. Donijela je jednu bocu. Mislio sam da će donijeti dvije. Odbila je da pije sa mnom. Sa takvom mamom, kakav sin može biti?

Slučaj malo složeniji

Osamdesete godine, dok sam bio u Estoniji, upoznao sam nekog H., Estonca od oko pedeset godina, koji je mnogo pio. U mladosti, početkom pedesetih, bio je velika nada, igrao je u polufinalu Saveza, nastupao za tim Estonije na raznim ekipnim takmičenjima (usput, nedavno sam pronašao referencu na jednu njegovu partiju u četvrtom tomu „Moji veliki prethodnici“ Kasparova). Kasnije je zbog tuče u pijanom stanju, skoro sa Ivo Nejom, bio diskvalifikovan, a nakon mnogo godina se vratio šahu, ali sada čisto amaterski.

I tako sjedimo mi u restoranu, razgovaramo, i ja ga pitam:

– Vi ste ipak poznavali Keresa?

– Da, igrao sam s njim u istom timu, i to ne jednom!

– Pa recite, kakav je čovjek bio?

Tada se on duboko zamislio i nekako nesigurno rekao:

– Pa ne znam… da li je on uopšte pio.

Ponosna šahistkinja

Početkom sedamdesetih u Španiji je održan ženski međuzonski turnir. Kada je sve završeno, sovjetske učesnice su se vraćale kući preko Pariza. Tamo su, ne znam kako, uspjele da ostanu par dana – izleti, kupovina i slično.

– I tako, – pričala mi je jedna od njih, – uspjela sam da se odvojim od svih ostalih. I odlučila sam da odem na Plas Pigal, da vidim šta je to. Prostitutke, klijenti, svodnici! Tako zanimljivo! I čak mi se jedan približio! – ponosno je završila svoju priču.

(Nastaviće se)

******************

Stari Semjon
(Prenesene priče Starog Semjona iz knjige „Iz dubla“).

https://chesspro.ru/_events/2011/semion1_gl.html

ŠAHOVSKE ANEGDOTE I PRIČE – MALO O ŠAHU (4. nastavak)

Goran

Iz istorije Centralnog šahovskog kluba

Kako je Buđoni smirio skandal u šahovskom klubu

Imao sam jednog poznanika, Volođu S. – živjeli smo u susjednim zgradama, povremeno se viđali na ulici i pričali.
Završio je GCOLIFK, šahovsku specijalizaciju, i radio u Centralnom šahovskom klubu.
Njegov šef bio je Baturinski.
Jednom su se zbog nečega ozbiljno posvađali, i Baturinski mu kaže:
– Mi s vama više ne možemo zajedno raditi, izvucite zaključke.
Na to mu Volođa odgovori:
– Pa ja lično ne namjeravam da dajem otkaz, a kako ćete vi – sami odlučite.

Poslije toga, naravno, skandal se još više rasplamsao.
Ali Volođa je ipak izvukao „zaključke“ – i sljedećeg dana donio na posao veliku fotografiju maršala Buđonija u okviru, s posvetom:
„Dragom Volođi za lijepu uspomenu od Semjona Mihajloviča.“
Stavio ju je na svoj sto.
I – sukob se nekako utišao.

Ilja Lazarevič Itkin

Moskovljani starije generacije sjećaće se da je poznati šahovski klub na Jakimanki nastao i učvrstio se zapravo zahvaljujući jednom čovjeku – Ilji Lazareviču Itkinu.
Bio je, što je iznenađujuće, penzionisani oficir. Iznenađujuće zato što u njegovom izgledu ni ponašanju nije bilo ničeg vojničkog. Bio je inteligentan do srži, nevjerovatno dobar i na neki vrlo šarmantan način – smušen.

Taj klub bio je njegovo omiljeno čedo.
Sad, kad se sjetim tog vremena, ne mogu ni da zamislim kako je tom najblagorodnijem čovjeku pošlo za rukom da izdejstvuje kod opštinskih vlasti sve potrebne odluke, saglasnosti, dozvole, da obezbijedi finansiranje i sve ostalo.

Svaki dinar koji bi uspio da pribavi za obnovu tog polupodruma, za kupovinu šahova, opreme i ostalog, punio mu je srce ponosom.
A kako je samo volio sve posjetioce – i majstore i obične šahovske entuzijaste! Kako se trudio da im bude lijepo i prijatno!

Osim kluba, imao je još dva velika interesovanja – fotografiju i pjesnika Jevtušenka.
Fotografisao je s velikom strašću, premda prilično loše, a svoje fotografije izlagao je po klubu, vodeći sve posjetioce da im pokazuje svoje „izložbe“.
Pjesnik Jevtušenko bio je njegov idol – mogao je o njemu pričati satima.

Sjećam se jednog slučaja. Jednom smo moja djevojka i ja svratili u kafeteriju i tamo sreli Ilju Lazareviča.
Uzimamo kafu i kolače, a I. L., nadahnut prisustvom dame, počinje nam pričati istoriju brakova i razvoda pjesnika – od Belle Ahmaduline pa do posljednje (barem tadašnje) supruge Maše.

Pričao je dugo i veoma detaljno, a prekinuti ga bilo bi pravi grijeh: Ilja Lazarevič sav je zračio dobrotom i radošću.
Na kraju je stigao do završetka priče:
– Ali to, dragi moji, – rekao je, – samo su žene, a tako… – tu je malo zastao, – nema im broja. Ali mi mu sve praštamo, – oči Ilje Lazareviča ovlažile su se, a glas mu je zadrhtao od oduševljenja, – za ono božansko uživanje koje nam pruža svojim djelima!

Sjećam se i da je Ilja Lazarevič jednom u klubu priredio foto-izložbu „Trideset godina stvaralačkog rada Jevtušenka“.
Sam Jevtušenko je došao, razgledao izložbu.
Ilja Lazarevič je, naravno, ovjekovječio taj istorijski trenutak.
Na panoima su se uskoro pojavile nove fotografije.

Jednom je neko – ne sjećam se više ko – odlučio da ga malo podbode i pokazao mu epigram Gafta o Jevtušenku – prilično zloban.
Jadni Ilja Lazarevič bio je strašno potresen.
Ali već sledeće večeri došao je u klub vedar i dotjeran – tokom noći sastavio je odgovor klevetniku, takođe u stihovima.
Smisao tog dugačkog pjesničkog „odgovora“ bio je otprilike ovakav: Jevtušenko je slon, a Gaft je mops koji zlobno laje na njega.

Ali ono što je mučilo Ilju Lazareviča bilo je drugo: a šta ako epigramu nije napisao Gaft?
Zamislite – da on, ni kriv ni dužan, uvrijedi čovjeka!
Nakon dugog promišljanja, pjesma je dobila naslov:
„Gaftu, ako je on napisao onaj epigram.“

…Ilje Lazareviča odavno više nema na ovom svijetu.
Nadam se da ga ne pamtim i ne volim samo ja.

(Nastaviće se)

******************

Stari Semjon
(Prenesene priče Starog Semjona iz knjige „Iz dubla“).

https://chesspro.ru/_events/2011/semion1_gl.html

ŠAHOVSKE ANEGDOTE I PRIČE – MALO O ŠAHU (3. nastavak)

Goran

Iz istorije Centralnog šahovskog kluba

Šah, dim i Baturinski

„Sve Aristotel laže – duvan je božanstvo,
Njemu se svuda sprema slavlje!“
(Baćuškov, izgleda.)

Strogi direktor Centralnog šahovskog kluba i čitavog sovjetskog šaha, V. D. Baturinski, bio je strastveni pušač. Po Centralnom šahovskom klubu hodao je isključivo s upaljenom cigaretom u zubima. Drugima, međutim, pušenje je bilo strogo zabranjeno.
Baturinski bi vikao:
„Koga vidim s cigaretom – oduzeću mu pravo da igra šah na teritoriji SSSR-a!“

Jednom, tokom slobodnog dana, u Centralni šahovski klub došli su Austrijanci – njih tridesetak. Bili su to ljubitelji šaha iz grada Salcburga. Zamolili su da im se organizuje meč s moskovskim amaterima. Radnici kluba su mobilisali sve koji su se tog dana zatekli u klubu – i meč je počeo.

Igralo se u Velikoj sali Centralnog šahovskog kluba. Pušači Austrijanci odmah su izvadili cigarete. Vidjevši to, zapalili su i naši. Čitava sala bila je u oblacima duvanskog dima.

Ja sam tu “samovolju” posmatrao iz hola ispred Velike sale. I tada se pojavljuje Baturinski – s cigaretom u ustima i u pratnji svoje svite. Gleda taj dim. Zatim iz sale izlazi mladić u džemperu i farmerkama. U ruci – neupaljena cigareta. Ne rekavši ni riječi, prilazi Baturinskom, vadi mu cigaretu iz usta, pripali svoju na njoj, vrati cigaretu natrag u uvažena usta i odlazi nazad u salu.

Nastaje nijema scena iz „Revizora“.
Baturinski hvata vazduh ustima. Iskreno rečeno, ja sam se uplašio. Počesto je bio van sebe od bijesa.

Sabravši se, Baturinski promuklo izusti:
– Naš ili Austrijanac?
Neko iz svite brzo ga umiri:
– Austrijanac, Viktore Davidoviču, Austrijanac, ne brinite, naš to sebi ne bi dopustio!

Tako se sve srećno završilo.

L. i neočekivani šahovski trofej

Usput, u tom meču desio se još jedan zanimljiv događaj.
Prije nego što je sudija pokrenuo satove, kapiten austrijske ekipe održao je kratki pozdravni govor, nakon čega je protivnicima predao zastavicu i veliku drvenu kutiju u kojoj je bilo – sad se tačno ne sjećam šta, čini mi se, između ostalog, cigare i boca vina.

Pošto je ekipa Centralnog šahovskog kluba bila sastavljena na brzinu, nikakav kapiten s naše strane nije bio određen, pa su svi ti tada neviđeni darovi završili kod onoga koji je igrao na prvoj tabli – kandidata za majstora L.
On, koliko znam, i danas igra na veteranskim turnirima.

Sve pokušaje klupskih radnika da mu oduzmu, ako ne kutiju, onda barem zastavicu, L. je odlučno odbio:
– Ma idite vi u …! Meni su dali – znači da je moje!

I to je, koliko mogu da shvatim, bio najveći uspjeh u njegovoj dugoj šahovskoj biografiji.

(Nastaviće se)

******************

Stari Semjon
(Prenesene priče Starog Semjona iz knjige „Iz dubla“).

https://chesspro.ru/_events/2011/semion1_gl.html

ŠAHOVSKE ANEGDOTE I PRIČE – MALO O ŠAHU (2. nastavak)

Goran

Kako nisam postao majstor

Imao sam jednog dobrog poznanika, budućeg majstora N. Često smo se družili, analizirali partije.
On mi je stalno govorio:
„Vrijeme ti je da postaneš majstor!“
Ja bih ponosno klimao glavom: da, da, vrijeme je, odavno je vrijeme!

Treba reći da N nije bio Moskovljanin, bio je došljak. Studirao je na institutu i iznajmljivao sobu.
Jednom me nazove i kaže:
– Pomozi mi da prenesem stvari, selim se u drugu sobu.
Dogovorimo se da se nađemo kod metroa. Nađemo se, a on kaže:
– Samo te molim, nikome ne pričaj šta si kod mene vidio.
– Dobro, ne brini.

Prošle su mnoge godine, mislim da sada mogu ispričati. Dolazimo kod njega kući. Takvo što zaista nisam mogao ni zamisliti. Čitava soba zatrpana šahovskim knjigama i časopisima. Na zidu demonstraciona tabla (ako se ko sjeća – riške proizvodnje). Druga tabla (bez figura) visi na plafonu, iznad kreveta.
Ćutim. Mislim u sebi: „Evo pravog fanatika!“
A on kaže:
– Nisam ja neki Balašov da radim nad šahom četrnaest sati dnevno! Ja ću radije osam, ali produktivno!

Tad sam shvatio da majstor od mene nikad neće biti.

Od tada je prošlo mnogo godina. Majstor N je postigao zapažene uspjehe. Osvojio je nekoliko međunarodnih turnira. Igrao je u Prvoj ligi prvenstva SSSR-a. Postao je velemajstor. Ali do nivoa Balašova – nikad nije dogurao.

Kako nisam postao velemajstor

To je bilo prije skoro četrdeset godina. Uhvati me komsorg i kaže:
– Slušaj, imamo jedan podređeni stambeni odsjek (ŽEK). Tamo jedna starija gospođa vodi šahovski kružok. A ti si kod nas šahista, prvokategornik. Dakle, idi tamo, održi djeci simultanku.

Kažem ja:
– Ako tamo ima kružok, možda ima i prvokategornika. Kako da im ja dajem simultanku?
– Ma ne, – odgovara komsorg, – ta gospođa ni sama ne zna da igra šah. A kamoli djeca.

Uglavnom, odem ja. Stignem tamo – zaista, vrlo simpatična starica, vidi se da jako voli djecu. Djeca su već bila okupljena, sjede – svečano obučena, u bijelim košuljama i s oktobarskim značkama. Iza njih se vrzmaju mame.
Starica me pita:
– Kako da vas predstavim?
– Imam prvu kategoriju.
– Pa ja ću reći da ste velemajstor!
– Ma kakvi, velemajstore sve znaju po prezimenima! (Da, zaista, tada je to tako bilo.) Ako vam je već toliko stalo, recite da sam kandidat za majstora.
– Dobro, dogovoreno.

I izlazi ona u kružok i glasno objavljuje:
– Djeco, k nama je došao međunarodni majstor taj i taj, – i izgovara moje prezime.

Uglavnom, kad je sve završilo, izlazeći već napolje, sustignem uplakanog dječaka s majkom. Majka ga tješi:
– Nisi ti izgubio od bilo koga, nego od međunarodnog majstora!

(Nastaviće se)

******************

Stari Semjon
(Prenesene priče Starog Semjona iz knjige „Iz dubla“).

https://chesspro.ru/_events/2011/semion1_gl.html

ŠAHOVSKE ANEGDOTE I PRIČE – MALO O ŠAHU (1. nastavak)

Goran

Srećno djetinjstvo

U djetinjstvu sam se bavio šahom u jednom od moskovskih Domova pionira. Kružok je vodio divan i najmiliji čovjek, I. D. Berezin. Osim tog kružoka, Josif Davidovič imao je i druge šahovske aktivnosti – igrao je sam, sudio, po mom mišljenju bio član nekih federacija, prisustvovao sjednicama itd. Pored toga, sarađivao je s velemajstorom A. Lilijentalom

Naime, Lilijental je u „Komsomolskoj pravdi“ vodio šahovsku rubriku. Iako je Andre Arnoljdovič dugo živio u Savezu, prilično loše je govorio ruski. Zato je umjesto njega pisao Josif Davidovič – Lilijental bi govorio šta želi reći, a I. D. bi to zapisivao. Bili su prijatelji, i Lilijental je više puta dolazio kod nas u Dom pionira, davao simultanke, pričao o svom životu, o Laskeru, Kapablanki, Aljehinu – ukratko, igrao je sa svim svjetskim šampionima osim Štajnicom.

Kad su 1963. godine u Teatru estrade igrali Botvinik i Petrosjan, Berezin nas je, članove kružoka, uveo na meč. A mene i mog druga Vitju – čak u pres-biro!

I evo nas, sjedimo u toj prostoriji, okruženi bogovima: Talj, Kotov, Flor, Lilijental – vjerovatno su bili i drugi velemajstori, ali ih nisam zapamtio – sjedimo, blaženi, i hvatamo svaku njihovu riječ, svaki pokret.

I odjednom Lilijental zove Vitju:
„Vitja, priđi, da ti nešto šapnem na uho!“
I Vitja priđe. Lilijental mu nešto kaže na uvo. A ja, izgarajući od zavisti, pitam:
„Vitja, šta ti je rekao?“
A Vitja ponosno odgovara:
„Rekao mi je da se podrežem nokte!“

Srećna mladost

Šezdeset devete godine radio sam povremeno kao demonstrator na prvenstvu SSSR-a. Naravno, „radio“ – to je previše rečeno. Sjećam se kako sam stajao u redu na blagajni Goskomsporta. Red je bio dug. U njemu su stajali naši olimpijci, koji su primali nagrade za Meksiko – po nekoliko hiljada rubalja. Negdje u sredini reda vrzmali su se „tuđi elementi“ – ja i meni slični ljubitelji šaha. Iznos je bio nesrazmjeran mom ogromnom trudu – devetnaest rubalja i četrdeset kopejki. Za taj novac smo se ja i prijatelji lijepo proveselili cijelo veče, a para je još i ostalo.

Prvenstvo je bilo kvalifikaciono za međuzonski turnir – igrali su svi, osim Korčnoja i novopečenog svjetskog prvaka Spaskog. Ali i on je ponekad dolazio u sobu iza scene, gdje su se okupljali učesnici. Sve njih mogli smo posmatrati izbliza, i to dok rade ono što vole. Mnogo toga mi se sada vraća u sjećanje.

Sjećam se Aleksandra Zajceva – najdivnijeg čovjeka, koji je brilijantno odigrao prethodno prvenstvo u Alma-Ati, časno se borio u meču s Polugajevskim – a na ovom prvenstvu potpuno podbacio. Živio je još samo godinu dana.

Sjećam se starog Žuhovickog (bio je mlađi od mene sada), koji je u tom po sastavu najjačem turniru osvojio pedeset posto poena. Talja i Petrosjana, koji su iza scene igrali blic. Liberzona, koji je uporno igrao crnim figurama sicilijanku s ranim Db6. Čuvenu partiju Tajmanova s Lutikovim iz posljednjeg kola.

Sjećam se ideje Talja u partiji sa Štejnom (a možda je to bila teorija, ne znam).

U toj poziciji on je uzeo topom na d6, i poslije g6–g5 odigrao Tg6.

Sjećam se kako se Petrosjan ljutio na publiku kada je Vasjukov prekoračio vrijeme u partiji s Taljem, iako je imao figuru više, a sala, koja je navijala za Talja, zapljeskala.

Sjećam se kako je isti taj Vasjukov, u doigravanju partije s Gufeljdom, prešao u remi završnicu „kralj s pješakom protiv kralja“ – i igrao je do pat pozicije.

Sjećam se uvijek smirenog Smislova i uvijek nervoznog Polugajevskog. Sjećam se tragičnog dana za Talja, dana doigravanja, kada je, izgubivši naizgled dobijenu poziciju protiv Furmana, izgubio i posljednju šansu za prolazak u međuzonski turnir.

Sjećam se briljantnog članka (čini mi se u „64“) poznatog dramatičara Leonida Zorina, koji je svako veče sjedio u sali i strasno navijao za Tajmanova.

I, što je najvažnije, sjećam se uvijek pune sale CDKŽ-a.
Da li je to danas uopšte moguće?
I šta je šah od tada dobio, a šta izgubio?

Leonid Zorin, Jevgenij Gik, Mark Tajmanov

(Nastaviće se)

******************

Stari Semjon
(Prenesene priče Starog Semjona iz knjige „Iz dubla“).

https://chesspro.ru/_events/2011/semion1_gl.html

🐊 Pod „Krokom“ – priča o grofu Kazimierzu Plateru i Mihailu Talju

Goran

„Pod Krokodilom“

Međunarodni majstor Kazimierz Plater (1915–2004) bio je veoma istaknuta ličnost u šahovskoj zajednici posleratne Poljske. Majstor Plater bio je poznat ne samo po svojim pobjedama na prvenstvima Poljske, već i po svom nevjerovatnom snobizmu. Njegova arogancija poticala je od plemićkog porijekla – poticao je iz stare plemićke porodice čiji korijeni sežu vijekovima unazad, do Velikog Vojvodstva Litvanije, a još dublje – do germanskih vitezova iz Vestfalije.

Kazimierz Plater bio je grof. Smatrao se grofom čak i u socijalističkoj Poljskoj. I prema ljudima oko sebe ponašao se kao pravi aristokrata. Zbog toga ga ti isti ljudi nisu baš mnogo voljeli.

Njegova ekselencija Plater volio je da posjećuje restoran u Varšavi s vrlo originalnim imenom – „Pod Krokodilom“ (Under the Crocodile). Tamo je igrao šah za novac i obično sve pobjeđivao. Zbog toga su ga varšavski šahisti još manje voljeli.

Jednog dana, šahisti iz Varšave odlučili su da tom uobraženom grofu prirede lekciju. Da bi to ostvarili, obratili su se Mihailu Talju, koji je upravo stigao u glavni grad Poljske radi simultanki.

Talj je pristao na plan, ali je istovremeno izrazio sumnju:
– „Ali, pa prepoznaće me!“
Na to ga je jedan od Poljaka umirio:
– „Ne brini. Plater nikog ne primjećuje, jer svuda vidi samo sebe.“

Mihail Talj je odigrao sjajnu predstavu: pojavio se s tamnim naočalama i, kako je planirano, u početku izgubio nekoliko partija – „namamio“ je prepotentnu žrtvu. A zatim, kada su se ulozi povećali, počeo je da pobjeđuje ponovo i ponovo, natjeravši Platera da se rastane s čak tri hiljade zlota – tada ogromnim novcem.

Novac, lukavo „izvučen“ iz džepa grofa Platera, šahisti su odmah potrošili na veliku gozbu u istom tom restoranu „Pod Krokodilom“. Priča kaže da su te večeri uspjeli da isprazne gotovo sve zalihe alkohola u „Krokodilu“.

Sutradan je Kazimierz Plater iznenada na televiziji ugledao kako šahovski kralj Mihail Talj igra simultanku pred velikim brojem ljudi. Šta je tada prolazilo kroz glavu plemenitog grofa – može se samo nagađati.

📚 Izvor: Polzam.ru

(Preneseno sa fejsbuk strane Jorge Njegović Drndaka)

KAKO SE TALJ SPREMAO ZA PARTIJU SA BUAZIZOM

Goran

KAKO SE TALJ SPREMAO ZA PARTIJU SA BUAZIZOM

Poznati teoretičar i trener Albert Kapengut ispričao je kako je Mihail Talj, pod njegovim vođstvom, postao šahista grupe „2700+“.

— Godine 1978. igrao sam kvalifikacije za prvenstvo SSSR-a, zaostao sam pola poena za Kasparovom i upao u Prvu ligu. Otišao sam tamo, razbolio se i odigrao loše.
Poslije toga me je Talj pozvao i predložio da mu budem sekundant u predstojećem ciklusu kandidata. Shvatio sam da glavom ne mogu probiti zid i odlučio da završavam igračku karijeru i postajem trener.

Počeli smo da radimo, i posle osam mjeseci – u septembru 1979. – Miša je savršeno odigrao na međuzonskom turniru, iskoristivši četiri moje pripreme. Talj je tada postao treći šahista u svijetu koji je prešao 2700 poena – poslije Fišera i Karpova.

Ali poslije toga je, kao boemski tip, potpuno izgubio kontrolu. Nije se više nimalo trudio da se priprema, i kao rezultat je izgubio meč protiv Leva Polugajevskog 1980. godine veoma ubjedljivo, nakon čega smo se razišli.

— Ali, raditi sa Taljem je bilo zanimljivo. Pominjali ste da ste se pripremali za Polugajevskog u Novogorsku, gdje ste boravili u sobi koju je netom prije vas napustio Arvydas Sabonis.

— Da, bio je takav slučaj. Smjestili su nas u sportsku bazu koja je tada služila za hokejaše i fudbalere, još nije bila olimpijska.
Apartman je bio samo jedan, i u njemu su naizmjenično boravili Tihonov i Beskov. A mi smo bili u običnoj sobi, s produženim krevetom na kojem sam spavao, dok su u uglu ležale Sabonisove poderane patike. Istina, odmah sam ih bacio. Mada mi je kasnije bilo žao – mogao sam ih skupo prodati. 🙂

Ali Talju je bilo dosadno da sjedi na pripremama, pa je otišao u Moskvu. Prvi put se vratio taksijem, ali mu je to bilo skupo i zamorno, pa je riješio da sve to prebaci na mene.

Tako sam ja išao do Moskve sa dva autobusa i presijedanjima, kako bismo mogli da radimo. A tamo – priča za sebe.

Urednik šahovskog dodatka časopisa „64“, Aleksandar Rošal, imao je prijatelja – direktora robne kuće „Minsk“. Postojala je jedna zatvorena moskovska hotelska zgrada, „Krasnopresnjenska“, bez ikakvog natpisa. Taj direktor je iznajmio luks apartman za Talja, ali pod jednim uslovom:

U toku dana, direktor bi dolazio u restoran sa nekom prodavačicom iz „Minska“, pa bi se zatim povlačili u sobu na sat-dva „odmora“. U ostalo vrijeme, soba je bila naša, i ja sam dolazio tačno u tri sata, kako bismo radili. Miša je živio kod neke svoje trenutne ljubavnice, pa mu je taj raspored savršeno odgovarao.

— Talj vam je, izgleda, rekao da nije ženskaroš, već alkoholičar?

— Da, jednom sam se našalio na njegov račun, gledajući sve te njegove djevojke. Na šta mi je Miša, gledajući me potpuno iskreno, odgovorio: „Ja nisam ženskaroš. Ja sam alkoholičar.“

— Je li mnogo pio?

— Kad se igrao međuzonski turnir u Rigi, prve četiri partije Talj je igrao protiv sovjetskih šahista. U drugom kolu, crnima je sjajno iskoristio moju pripremu i pobijedio Polugajevskog, od koga je obično gubio.

Zatim je pobijedio još u dvije partije. 4 iz 4! Bilo je jasno da ide dalje u ciklusu kandidata. Iako je živio 10 minuta od dvorane (teatra Rainisa), organizatori su mu obezbijedili luks apartman u najboljem rigaškom hotelu „Inturist“.

Poslije tog briljantnog početka, Miša je naručio flašu votke za sebe, i flašu vina za svoju ženu i mene. To je nazvao „pripremom za majstora“. Tako je zvao svog narednog protivnika – Slima Bouaziza iz Tunisa.

Sutradan, u boljoj poziciji, Miša je prevideo pješaka, i presrećeni Tunišanin je prihvatio remi, iako bi ga svako drugi pokušao dobiti.

Takvih „priprema za majstora“ bilo je 4–5 tokom turnira. U Rigi je to još i mogao da izdrži, ali kasnije mu se sve raspalo. U glavi je već igrao meč za titulu protiv Karpova – kaže Kapengut.

(Objavio na fejsbuku Uslan Misalov)

Velemajstor Božidar Ivanović-TRI MAESTRA U „TRI ŠEŠIRA“

Goran

Piše: Velemajstor Božidar Bonja Ivanović

TRI MAESTRA U „TRI ŠEŠIRA“

U jednu od brojnih posjeta Beogradu Talj je došao na poziv svog budućeg kuma Petra Smederevca, tadašnjeg kapitena Olimpijskog tima SFRJ. Pera je priredio večeru u poznatom restoranu „Tri šešira“ u Skadarliji i poželio da budemo njegovi gosti još Svetozar Gligorić i ja.

Bilo je divno veče uz muziku i tu smo tek saznali za razlog našeg okupljanja. Pera Smera, kako su ga u šali zvali, iznio je pred Taljem želju da bi, ukoliko dobije sina, čemu se nada, volio da mu Talj podari svoje ime.

Miša se prijatno iznenadio i dok je razmišljao šta da odgovori, ja sam u blizini primijetio jednog slikara koji je povremeno gledao u Talja i grafitnom olovkom crtao njegov portret na većem listu papira. Razmišljao sam da li ga je poznao ili mu je bio zanimljiv lik kao inspiracija.

Utoliko se Talj oglasi riječima: „Znaš Pera, sasvim te razumijem i biće mi drago da dam ime tvom sinu, ali da znaš, imam ime i ako bude kćerka. Mislim da bi za djevojčicu bilo lijepo ime Talija!“

Tek što je Talj to izustio, našem stolu priđe slikar. Izvuče list iz bloka i pokaza svoj rad Talju, pa ubrzo dodade: „Ako želite da otkupite, slika košta 100 DM.“ Pogledah rad i baš mi se dopao, pa sačekah da vidim kako će Talj reagovati. Malo je zagledao i onda reče: „Pera, daj mi olovku, moju sam zagubio“. Kapiten nađe u tašni pero i pruži ga Talju. Mihail potpisa svoje puno ime, vrati Peri olovku a portret slikaru, pa zaključi: „Sad možete prodati sliku 500 DM“. Čovjek se tek sad ozbiljno zagleda u Talja i dok se udaljavao od stola nije skidao pogled sa „gusara iz Rige“.

A kakva je intuicija krasila Talja ubrzo je shvatio i Pera kad se rodila T a l i j a

(Preneseno sa fejsbuka)

Talj nije žrtvovao svog kralja jer mu to pravila nisu dozvoljavala

Goran

Piše: Jorge Njegović Drndak

Imao sam sreću da ga vidim na Svjetskoj šahovskoj olimpijadi u Havani 1966. godine, dok je igrao za Sovjetski Savez.

Talj je, bez sumnje, bio genije, ali više od toga — bio je šahovski umjetnik. Njegova igra bila je puna odvažnosti, hrabrosti i bujne kreativnosti koja je svaku njegovu partiju pretvarala u predstavu. Više je vjerovao u svoju intuiciju nego u precizne nizove forsiranih poteza, iako je malo ko mogao dublje izračunati varijante od njega.

Njegova mašta vodila ga je u područja nepoznata većini igrača. Takav je bio Talj: čarobnjak, vizionar sposoban da vidi dalje od očiglednog, da izazove ustanovljena pravila i stvori ljepotu u svakoj žrtvi.

Uoči njegovog meča protiv čvrstog Mihaila Botvinika, dogodila se anegdota koja je odražavala njegov duhovitost i van table.

Pitali su ga:
— Da li si proučio njegove partije?
Talj, sa svojom karakterističnom ironijom, odgovorio je:
— Naravno da sam ih proučio. Ali postoji jedan problem… Botvinik ih je takođe proučio. Dakle, ne koriste mi.

Njegova svježina, humor i sjajni um izdvajali su ga unutar i izvan takmičenja.

Nakon jedne od njegovih legendarnih kombinacija, neko ga je upitao da li je zaista sve izračunao do kraja. Talj, bez premišljanja, odgovorio je:
— Ne, ali mi se činilo zanimljivo.

Jorge Luis León

Preneseno sa fejsbuka

Velemajstor Božidar Ivanović: Takav je bio samo Mihail Talj

Goran

Prateći ovaj ubrzani turnir u Las Vegasu na trenutak se prisjetih Svjetskog prvenstva u brzopoteznom šahu u Saint John-u (Kanada) 1988. Pred početak finalnog okršaja Talj – Vaganjan Miša mi tiho reče : „Na turniru je čudno i neuobičajeno podijeljen nagradni fond gdje šampion dobija 50 a poraženi 10 hiljada dolara. To je vjerovatno učinjeno da bi domaćini privukli Kasparova za koga su smatrali da je glavni favorit. No eliminisani su i Karpov i Kasparov pa ja i Rafael treba da odlučimo pitanje svjetskog prvaka. Ti si prijatelj sa Rafikom i vjerujem da znaš da je on sjajan momak koji sad živi u Njemačkoj u skromnim uslovima. Zato bih volio da mu saopštiš moju ponudu da podijelimo nagrade po 30.000 i da igramo u slavu. On je amater za mene ali želim da mu pomognem jer mi je drag čovjek“.

– Miša, neću da čujem tu riječ – amater jer je Vaganjan uz Karpova dugo bio u svjetskom vrhu, pogotovo u brzopoteznom šahu – opomenuh ga kao njegov sekundant. On me ćuteći prostrijeli pogledom i nazdravi sa dobrim gutljajem viskija.

Sreo sam Vaganjana i prenio mu Taljevu ponudu a on, pomalo iznenađen, reče da mu to odgovara.

Meč je ubrzo počeo i neočekivano završio pobjedom Talja sa 4:0. Ali kad je Vaganjan pružio ruku da preda četvrtu partiju Talj je rekao da je 4 : 0 ružan rezltat a remi mu je dovoljan za pobjedu u meču od 6 partija, sto je zbunilo i sudiju šampionata.

Kad sam mu čestitao i zagrlio ga Miša me tiho upita: „Šta bi bilo da mi nijesi dopustio treći i četvrti viski“?!

(Preneseno sa fejsbuk stranice velemajstora Božidara Ivanovića)

Emanuel Lasker: Da zečevi ne zaborave na oprez…

Goran

Proljeća 1926. Emanuel Lasker, bivši svjetski šahovski šampion, posjetio je Los Anđeles i održao simultanku u Los Angeles Athletic Clubu, jednoj od najprestižnijih sportskih i kulturnih ustanova u gradu. Bio je to šahovski događaj godine za tamošnju elitu i entuzijaste.

List Los Angeles Times objavio je članak u kojem je s dozom humora lokalne šahiste nazvao „rook hounds“ — što je igra riječi. To je kalambur na izraz rock hounds (u američkom engleskom — ljubitelj geologije, sakupljač kamenja), gdje je riječ rock (kamen) zamijenjena s rook (šahovska figura — top). Tako je nastao izraz „lovci na topove“ — u značenju lovci na šahovske figure.

Lasker je tada imao 57 godina.

U tom periodu intenzivno je držao predavanja iz filozofije, matematike, šaha, pa čak i politike, gdje se isticao kao pristalica humanističkih i racionalnih ideja.

Prema lokalnoj predaji (sačuvanoj u biltenima šahovskih klubova), jedan mladi igrač mu je, nakon poraza, rekao:

— Igrate kao profesor, ali na tabli se ponašate kao vuk među zečevima.

Na šta je Lasker sa osmijehom odgovorio:

— Učio sam matematiku da ne budem vuk, ali sam učio šah da zečevi ne zaborave na oprez.

(Preneseno sa fejsbuk stranice GM Rashita Ziatdinova)

Olimpijski mir Smislova i jedan izuzetak

Goran

Vasili Vasiljevič Smislov bio je izuzetno uzdržan, nikada nije žurio. Najmanja razdražljivost bila je protivna njegovoj prirodi; visok, blago poguren, mirno je i laganim koracima prelazio pozornicu, ravnodušno posmatrajući table svojih protivnika.
To je zaista bio čovjek kojeg je izgledalo nemoguće izbaciti iz takta! Smislov nije imao problema s vremenom; kada bi povukao potez, naročito u boljim pozicijama, činilo se kao da zavrće figure u tablu, zadržavajući nepokolebljivo svoj olimpijski mir.
Izgleda da je jedini put kad je izašao iz svog uobičajenog lika bio u partiji protiv Talja na Turniru kandidata 1959. godine.

Taljeva pozicija bila je potpuno izgubljena, ali je nastavio da se opire, što je iznerviralo čak i flegmatičnog Smislova. U svakom slučaju, kad je Talj iskoristio iznenadnu priliku i, žrtvujući topa, primorao protivnika na remi, Smislov je, obuzet iznenadnim bijesom, tresnuo svog kralja o tablu i figure su popadale. U istom trenutku se izvinio i ponovo namjestio figure na tabli, ali je u svom srcu, poput profesora Higinsa iz „Pigmaliona“, vjerovatno bio veoma nezadovoljan što nije mogao, makar na trenutak, da ostane džentlmen…

Viktor Lazarevič Vasiljev
Igrači na šahovskog sceni

(Jorge Njegović Drndak, fejsbuk)

BORIS SPASKI: Put do vrha-kako sam odlučio da postanem svjetski prvak

Goran


— Kada ste osjetili da je vrijeme da krenete u pohod na vrh?
— To je bilo 1963. godine na meču reprezentacija Mađarske i RSFSR-a u Ordžonikidzeu (Spaski je tada imao 26 godina — prim. A. Z.). Tada sam rekao svom treneru: „Fater, šta misliš, da li da postanem svjetski šampion?“ — „Oho, hajde!“ Tako je počeo naš veliki rad. Sve svoje trenere pamtim s najvećim poštovanjem i uvažavanjem. Vladimir Zak mi je dao oružje, Aleksandar Toluš ga je naoštrio, a Bondarevski ga je očeličio. S tim oružjem sam postao svjetski šampion. Ali trebalo je šest godina iscrpljujuće borbe s Petrosjanom da se to ostvari.

Autor intervjua: Kiril Zangalis

(Preneseno sa fejsbuk stranice Aleksandra Zasuhina)

Priča o Botviniku i propuštenim prilikama

Goran

Piše: Aleksandar Zasuhin

Danas se mnogi vjerovatno više i ne sjećaju sjajnog šahovskog novinara Leva Haritona i njegovih čuvenih eseja o raznim šahistima. Evo vam jednog primjera njegovog stvaralaštva.

Dolazim jednom prilikom na još jedan čas engleskog jezika kod Mihaila Moisijeviča (Botvinik je počeo da uči engleski u poodmaklim godinama – A. Z.). Sjeli smo, kao i obično, za sto u njegovoj radnoj sobi. Počnem da mu objašnjavam nešto – sjećam se, bilo je o potencijalnom (kondicionalnom) načinu. Ali primijetim da je danas nekako rastresen, što je za njega bilo jako rijetko, ako se ikad i dešavalo. Čak se i vrpolji na stolici. A onda kaže:

„Lev Davidoviču (uvijek mi se tako obraćao, iako je bio preko 30 godina stariji od mene), večeras imam pozivnice za Dom novinara. Hajde da idemo zajedno. Trebalo bi da prikazuju neki film. A i biće tamo neke slatke ženice, mislim.”

Nisam znao šta da kažem. Primamljivo je, naravno, izaći u društvo s Botvinikom. Pojaviti se, da tako kažem, među ljudima. A s druge strane, takvu lakoću i površnost kod Mihaila Moisijeviča nikako nijesam očekivao. A te „slatke ženice“? Da li je to stvarno Botvinik? Pa niko mi na svijetu nije djelovao ozbiljnije od njega. Zbunio sam se i odlučio da kažem istinu:

„Znate, Mihail Moisijeviču, moram večeras ranije kući. Žena me čeka…”

To je bila čista istina. Nekoliko mjeseci prije nego što sam upoznao Botvinika, oženio sam se, i mlada supruga mi je već bila u drugom stanju.

„Oh, kako Vi imate visoke moralne principe – rekao je Botvinik. – I ja sam bio takav u mladosti. Nikad nijesam varao ženu. Vjerovatno je to ispravno. Ipak, sad mi je žao. I Vi ćete, Lev Davidoviču, takođe žaliti. No, šta ste ono govorili o pogodbenom načinu?”

Botvinik je bio prorok. I danas mi je žao što sam odbio njegov poziv. Ali, pogodbenog načina u životu nema…

Na fotografiji: Botvinik sa svojom suprugom.

Flaša jermenskog konjaka

Goran

Priča Rafael Vaganjan:

Šampionat SSSR-a 1975. godine u Erevanu osvojio je Petrosjan. Nas dvojica, ja i Talj, igrali smo u posljednjem kolu… Ko pobijedi, dostiže Tigrana! Partija je bila prekinuta, nastavak se igrao kasnije… U sali Jermenske filharmonije – ljudi k’o mrava! Dvije hiljade gledalaca! Tigran nervozno šeta tamo-amo. Mi igramo… Miša je imao šansu, jer je imao malu prednost u završnici. Ali na kraju – remi!

I odjednom… Još nismo stigli da popunimo formulare, kad se na stolu pojavljuje flaša najboljeg jermenskog konjaka! To je zadovoljni Petrosjan, sasvim neprimjetno a istovremeno efektno, donio iz sale. Publika aplaudira…

(Preneseno sa fejsbuk stranice Aleksandra Zasuhina)

Nepotrebni pomoćnik za Fišera

Goran

Piše: GM Rashit Ziatdinov

Godine 1971, tokom kandidatskog meča protiv Petrosjana, Bobi Fišer je pozvao Roberta Birna da se pridruži njegovom timu. Međutim, kako su se pobjede nizale, Fišerovo samopouzdanje je raslo i pomoć trenera mu više nije bila potrebna. Treneri Petrosjana kasnije su se prisjećali da se Birn žalio kako ne zna za šta prima platu.

Kompleksnu poziciju iz prekinute šeste partije Birn je analizirao čitavu noć i ujutro došao kod Fišera sa sveskom punom varijanti. Fišer nije ni bacio pogled: „U redu, pokazaćeš mi poslije partije – rekao je. – A sad mi ne smetaj dok analiziram. I zapamti – večeras igramo tenis.“

Na meč Spaski – Fišer u Rejkjaviku 1972. godine Robert Birn je otišao kao dopisnik New York Times-a i kasnije napisao knjigu o tom meču.

(preneseno sa fejsbuka)

BOLEST REMIJA

Goran

Priča Leonid Štejn:

Jednom su me pozvali da održim simultanku u jednom zabačenom dijelu Sibira. Zašto da ne? Malo kasnije čak su me i pozvali telefonom. Sekretar organizatora ponudio je sjajne uslove. Postalo mi je veoma zanimljivo, a sve se razjasnilo ubrzo nakon toga. Pokrovitelj turnira bio je direktor drvoprerađivačkog kombinata — strastveni šahista. Nažalost, potpuno očajan igrač.

Zamolili su me da veoma ozbiljno pristupim partiji s direktorom. Bio je velikodušan — doveli su me na mjesto događaja (ili mjesto zločina, što bi možda bolje odgovaralo) nekoliko dana prije početka, obasuli me poklonima i ljubaznošću. Sve je bilo sjajno. Zato nisam imao ništa protiv posebnog tretmana za mog protivnika u glavnoj partiji. Ali kako je to bilo teško!

Drug direktor nije imao ni najblažeg pojma kako se igra šah. Nakon duge partije osjetio sam olakšanje. Taj maraton je konačno bio završen. Remi!

„Do đavola!“, gunđao je moj protivnik poslije partije, „Igrao sam protiv Botvinika, Karpova, Spaskog i drugih velemajstora. Sve su partije završavale remijem! To je neka vradžbina. Zašto ne mogu da pobijedim bar u jednoj?“

Taktično sam pregrizao jezik da ne kažem nešto što ne treba. Samo sam želio što prije da budem u vozu za Moskvu i zaboravim tu užasnu partiju kao ružan san!

(Preneseno sa fejsbuk stranice Aleksandra Zasuhina)

Biti ili ne biti: lekcija iz hrabrosti od Vaganjana, Gellera i Talja

Goran

BITI ILI NE BITI, PITANJE JE SAD…
Ova poznata fraza iz monologa Hamleta oslikava složeni problem izbora u životu, koji često mora biti riješen i u šahu. Posebnu ulogu ovdje ima pravilan izbor poteza u takozvanim kritičnim pozicijama (smatra se da pravilan potez u njima može u 70% slučajeva odlučiti rezultat čitave partije). Evo što je ispričao u jednom od svojih intervjua Rafael Vaganjan:

„Jednom, kada sam imao nepunih 20 godina, na Svjetskom prvenstvu za mlade u Atini moj sekundant je bio Efim Petrovič Geler. Igrao sam protiv Riblija, i u jednoj poziciji gdje se nudila žrtva figure razmišljao sam 40 minuta. Nisam žrtvovao! Izgubio sam partiju. Možda da nisam izgubio, on ne bi tako agresivno reagovao na mene. Geler, taktički genije, nadimak mu je bio „Akademik“… I s razlogom! Imao je razumijevanje i sve ostalo, mnogo sam naučio od njega. I odjednom viče: ‘Šta radiš?! Kako ovdje ne žrtvovati?! Ovako se žrtvuje bez gledanja!’ Ja kažem: ‘Kako? Nisam mogao da izračunam! Ne vidim dobitak…’ A već sam bio velemajstor. On kaže: ‘Nikad nećeš postati jak šahista ako u ovakvim pozicijama ne žrtvuješ!’ Strašno sam se naljutio na njega. Došli smo u sobu, počeli da analiziramo, on me ‘razvalio’ kako je htio! Ja se branim, a on pobjeđuje u svim varijantama!

Ali sada razumijem šta je htio da kaže. Mladi treba da igraju kreativno, treba da rizikuju. Kasnije sam mnogo partija dobio po tom principu. Kad sam mogao da izračunam – računao sam, kad nisam mogao, ali sam osjećao da pozicija to traži, kao Miša Talj – mahne rukom! ‘A… Idemo!’ Konja na d5, kao što je on protiv Larsena (u 10. odlučujućoj partiji, ko bi se danas na to usudio?! Genije!) nije stavljao. Malo drugačije, ali je žrtvovao! I bio je u pravu. Protivnik mora da se brani odlično, a da li ima odbrane? U takvim slučajevima, moćni šahisti kao Talj i Geler se nisu stezali, nego su išli na žrtve. Dobar primjer za mlade.

Pričali su mi o jednom velikom mladom šahisti. Neću ga imenovati. Pozicija traži da se žrtvuje pješak. A on kaže: ‘Ako kompjuter ne kaže da je to dobro, kako da to uradim?’ Rejting preko 2700. U naše vrijeme se tako nije razmišljalo!”

(Preneseno sa fejsbuk stranice Aleksandra Zasuhina)

SREĆAN SLUČAJ

Goran

Priča Adrijan Mihaljčišin:

Prvi gruzijski velemajstor Buhuti Gurgenidze, zanimljiv čovjek, proživio je težak život. Bio je opasan protivnik za svakog za tablom, a naročito je uspješno igrao protiv Tigrana Petrosjana. Živjeli smo u istoj sobi u Beogradu, na GMA turniru 1988. godine. I danas mi je pred očima ta slika: otvaram vrata, a u daljem uglu, iz kreveta ispod jorgana viri ogromna sijeda glava s velikom cigarom – bio je to zaista gospodin čovjek!

Na jedan turnir putovali su vozom iz Moskve zajedno s Bagirovim, čovjekom od dva metra visine, ozbiljne težine i glasom poput trube. Nikako nisu mogli da se dogovore ko će da spava na donjem ležaju. Na kraju se mali Gurgenidze popeo na gornji ležaj. Kod Brjanska, voz je naglo zakočio u vanrednoj situaciji i svi s gornjih ležajeva popadali su dolje. Tako je i Buhuti Ivanovič zajedno sa stvarima završio na Vladimiru Konstantinoviču, srećom bez posljedica.

Razgrćući nered, Vladimir Konstantinovič je zatrubio kroz čitav vagon:
„Eto vidiš, Buhuti, nisi htio ti da ideš gore. A šta bi s tobom bilo da sam se ja popeo na gornji ležaj?!“

(Prenesno sa fejsbuk stranice Aleksandra Zasuhina)

BRZINA MIŠLJENJA

Goran

Priča Vlastimila Horta

Leonid je bio majstor u igrama na sreću. Odlikovao se jedinstvenom brzinom mišljenja i izuzetnom sposobnošću računanja. Da je Štejn rođen ranije, sigurno bi postao junak Dostojevskog romana „Igrač“. Leonid je odlično shvatao kartaške igre i često se pridruživao partijama bridža, koje su bile popularne među šahistima. Učestvovanje u igrama za novac tjeralo je Štejna da puši ogromnu količinu cigareta.

Osvojio je mnogo velikih i malih šahovskih turnira. Jedan od turnira koji je osvojio Štejn bio je Zagreb 1972. Nakon ceremonije dodjele nagrada, Leonid je pozvao mene i nekoliko kolega da proslavimo njegov uspjeh. Među srećnicima su bili Mato Damjanović i Dražen Marović. Uputili smo se ka malom restoranu koji je bio poznat po svojim jelima. Nakon večere planirali smo nekoliko partija bridža.

Na putu do restorana razgovarali smo o tome koliko je opasno ostavljati novac i vrijednosti u hotelskim sobama na Balkanu. Gosti su trebali koristiti hotelske sefe. Leonid je uhvatio za glavu, podigao oči prema nebu i rekao: „Prokletstvo, nadam se da nije prekasno!“ Zatim se okrenuo i brzo nestao prema hotelu. Ja, Damjanović i Marović ostali smo u restoranu. Čekanje je bilo dugo. Zar je moguće da je naš pobjednik, Leonid, zaboravio na svoje prijatelje?

Kako smo kasnije saznali, dobro informisani kradljivci su uspjeli da otkriju kovertu s novcem od nagrade u Štejnovom koferu, među nagomilanim odjevnim predmetima, za manje od dvadeset minuta. Brzo, veoma brzo! Večera i bridž su otkazani. Sav Leonidov novac je nestao!

Štejn je detaljno ispričao šta mu se desilo. Srećom, policija je izdala zvanični protokol na temelju preliminarnog istraživanja. „Vlastimile, hoće li mi vjerovati Šahovska federacija?“, žalio se Leonid. Čitava ova priča mogla je loše da se završi za njega. Tada sam već znao za Štejnove probleme sa srcem i pokušao sam da utešim prijatelja.

(Preneseno sa fejsbuka)

Aleksandar Aljehin: Kralj na tabli, rasijan u životu -genije koji je zaboravljao cigarete ali ne i partije

Goran

Piše: ALEKSANDAR ZASUHIN

LEGENDE SVIJETA ŠAHA-ALEKSANDAR ALJEHIN

Prisjeća se Grigorij Levenfiš:
„Tako zanimljivog partnera kao što je bio Aljehin nisam više sreo u čitavom svom životu. Igrao je sa velikom nervnom napetošću, neprestano pušio, stalno čupkao pramen kose, vrpoljio se na stolici. Ali to naprezanje je na čudesan način stimulisalo rad mozga. Bogatstvo ideja u Aljehinovom stvaralaštvu opšte je poznato. U lakim, neobaveznim partijama, činilo mi se, dolazilo je još više do izražaja. Prednost u našim susretima bio je na Aljehinovoj strani. Najmanje opuštanje pažnje povlačilo bi za sobom njegovu taktičku domišljatost, i ishod partije bio bi jasan.

Aljehin je posjedovao fenomenalnu šahovsku memoriju. Mogao je u potpunosti da rekonstruiše partiju odigranu prije mnogo godina. Ali ništa manje nije bila iznenađujuća njegova rasijanost. Više puta je znao da ostavi u klubu svoju vrijednu srebrnu tabakeru sa kopčom od krupnog smaragda. Poslije dva dana bismo dolazili u klub, sjedali za tablu. Pojavio bi se konobar i, kao da ništa nije bilo, predavao Aljehinu tabakeru. Aljehin bi ljubazno zahvalio i dao konobaru izdašan bakšiš…“

Uostalom, na fotografiji Aljehin drži cigaretu u ruci.

-Preneseno sa fejsbuka-

Miša el „matador“ 2. dio

Goran

Leteći ka Montrealu 1979…

„Odavno se kaže da se najneočekivanije stvari pamte na putu, ali iz nekog razloga nismo imali želju za spavanjem. Drugi je sat putovanja, gotovo svi putnici spavaju, a razne vragolije preuzimaju moju glavu. Odjednom sam se sjetio turnira na Majorki (1966), i ne samo turnira, već i koride… Uopšteno, u Španiji se šah poštuje, ali ako na dan partije ima dobra korida, obično je malo gledalaca. Svi su tamo gdje su bikovi!

Možda me je tutnjajući motor spolja podsjetio na crnog bika poput pakla koji je išao prema meni. Ali nisam bio na tribinama… Organizatori turnira su mi priredili šalu. Dogovorili su se sa domaćinima koride i postavili plakat: ‘Sovjetski velemajstor Mihail Talj nastupiće kao toreador prije finalne borbe.’ I rekli su mi: ‘Ne brini i ne odbijaj, bićeš pokriven.’ Budi hrabar, voliš kombinacije.“ Nakon što su dodali da su plakati već postavljeni po čitavom gradu i da, ako se ne pojavim, publika bi mogla pomisliti da je Talj hrabar samo za šah, organizatori su otišli. Tako sam, nakon što sam se mentalno oprostio od porodice, stigao u salu gdje su sjedili iskusni toreadori. Dali su mi plašt i mač. Zazvučala je hrabra marš muzika, izašao sam u arenu.

Odmah sam se sjetio crnih naočara Pala Benka i počeo hipnotisati bika koji je išao prema meni. Izgleda da je Benko precijenio moje sposobnosti, jer me nije spasila hipnoza niti ‘sigurni’ toreador (koji je negdje nestao), već siroti dopisnik koji se iznenada pojavio sa ogromnom kamerom i sjajnom naljepnicom na sakou na kojoj je pisalo ‘Štampa’. Izgleda da mu je namjera bila da zabilježi zabavnu priču na temu ‘Smrt velemajstora’ i dobro zaradi od lokalnih novina. Ali dogodilo se nešto neočekivano… Mrzovoljna životinja je promijenila pravac i potrčala ka kameri koja ju je snimala…

Nakon što je jurio sirotog fotoreportera po čitavoj areni, bik je dostojanstveno otišao, a ja sam se vratio svojim turnirskim obavezama. Nakon koride, nijedan protivnik me nije plašio i lako sam osvojio prvo mjesto…“

Mihail Talj (Sjećanja)

(Preneseno sa fejsbuk stranice Jorge Njegović Drndaka)

IM Srđan Šale: Sjećanje na Spaskog i anegdote o njemu povodom njegove smrti

Goran

Pomišljao bih nekad : “Spaski  je šampion svijeta koji je najviše poživio. Ko zna kako je?

I večeras su mi poslali vijest da je umro Spaski. 

Nepripremljen, želim podijeliti prva sjećanja na velikana.

###

Spaskog  sam prvi i jedini put susreo na veleturniru u Bugojnu 1984., a dok bijah  mlad, lijep i neupućen. Na istom veleturniru igrala su 3 bivša prvaka svijeta, Smislov, Spaski i Talj. https://bug.ba/sah-iv-mvst-bugojno-84-pobjednik-jan-timan.html

Darko Anić , Mirko Jukić i ja igrali smo ujutro na otvorenom turniru, a popodne smo pratili borbe na veleturniru.

Najviše smo naučili prateći analize velikana u novinarskoj sobi.

( vidi  moj članak https://sahmatlista.com/2020/01/01/im-srdan-sale-sjecanje-na-misu-talja-iz-bugojna-1984/ )

Zanimljivo je reći da je glavni sudac veleturnira Vm Bora Ivkov ujutro igrao na otvorenom turniru i pobijedio, a popodne sudio kolegama 🙂

Sjećam se da  smo Jukić i ja komentirali kako Spaski i Anderson brzo remiziraju i žure na tenis.

I kako Vm imaju neke grickalice i osvježenja, a za nas obične smrtnike iz publike ništa 🙂

Na linku gore o Talju imate 2 anegdote o Spaskom koje ovdje ipak ponavljam jer ovaj put pišem o njemu:

Sjećam se analize Spaskog i Gligorića nakon partije. Gliga mu je u jednom momentu rekao: Vrijeme ovdje nije važno! Na to je Spaski replicirao – Vrijeme je uvijek važno !

Poslije mu je Gliga rekao – Konji mi stoje dobro. Na to je Spaski uzeo lovca u ruku i visoko ga podigao – Fischer me naučio cijeniti lovca više od konja i zvao ga je “malenkoe kačestvo “ (mali kvalitet ).

###

Na mojoj humor rejting listi -Talj i Spaski dijele prvo mjesto po duhovitosti među šampionima svijeta :

##

Spaski se ženio 3 puta:

Sjećam se da sam jednom čitao odgovor Spaskog na pitanje zašto se razveo od prve žene ?

Zato jer smo se slagali kao raznobojni lovci ! 🙂

##

Spaski se sjeća da je samo  jednom prilikom napisao pismo Fischeru. Već sam živio u Francuskoj i nisam imao novca. Uopće. Trebao sam posao. Pozvan sam kao komentator na meču  Karpov – Korčnoj 1978. kao komentator. Pitao sam Roberta za savjet. Njegov odgovor je bio sljedeći: “Borise, što god ti ti ljudi ponudili, ma kakve ti prljave novce obećavali, nikad ništa s njima. Ti si častan čovjek.” Poslušao sam Fischera i odbio ih.

##

Novinar je pitao Spaskog:

U drugom revanš protiv Fischera 1992. vas dvojica ste dobili nečuveni honorar od pet milijuna dolara. A vi ste dobili 2 milijuna dolara . Što se dogodilo s tim novcem?
Kupio sam svojoj obitelji i prijateljima osam stanova. Šta će mi toliki novac, a sve dok sam bio sit i odjeven. Ja sam čovjek s malo potreba.

###

Kuriozno je znati da je Spaski jedini šampion svijeta koji nije napisao šahovsku knjigu .

Kada su mu to predbacili Spaski je odgovorio: Ja sam lijeni ruski medo. Ali radim na knjizi o  meču sa Fischerom 1972 .

Intenzivno analiziram i komentiram drugu partiju. (Za one mlađe i neupućene treba reći da je odgovor Spaskog duhovita zamka. Naime, druga partija nije ni igrana i Spaski ju je dobio bez borbe jer je Fischer bio u sukobu sa organizatorima oko kamera, pa se nije ni pojavio  : )

###

S tim u vezi je iduća anegdota :

Chess Life 1983. (stranice 12-13) sadrži intervju s bivšim svjetskim prvakom Borisom Spaskim koji završava sljedećim, možda iznenađujućim, citatom:

‘Osobno mislim da je najbolji šahist svih vremena bio Capablanca – pogotovo zato što je bio jako lijen, a i ja sam lijen. Tako da ga vrlo lako mogu razumjeti. Ali on je bio pravi genije.’

##

##

Spaski je nekoliko puta ležao na podu kada su ga fotografirali.

O tome sam pisao ovdje:

IM Srđan Šale: Šahovski velikani vole da leže na podu?

U međuvremenu sam našao još jednu fotku gdje Spaski sjedi na podu .

U najdonjem redu, drugi s desna, sa maramom na glavi 🙂

https://www.chesshistory.com/winter/pics/cn10346_manila1.jpg

##############

Meni najdraža anegdota o Spaskom je ona koju je ispričao VM Kevin Spragett:

Rado se sjećam jednog razgovora koji sam prije nekoliko godina vodio s Borisom Spaskim. Razgovarali smo o  Viktoru Korčnoju (‘Viktoru Groznom’ za mnoge).

Boris i Viktor su u vrijeme ovog razgovora bili ljuti protivnici više od 40 godina, a igrali su više od 60 puta na službenim natjecanjima…(uključujući 2 finala kandidata)… samo se Karpov može pohvaliti da je više puta igrao protiv Korčnoja.

Boris je u jednom trenutku došao s nevjerojatnom izjavom da je Korčnoj imao sve kvalitete potrebne da postane svjetski prvak, ALI mu je nedostajala JEDNA vrlo bitna kvaliteta… i upravo ga je ta kvaliteta spriječila da dođe do najvećeg šahovskog naslova.

Nagovarao sam Borisa… Počeo je nabrajati mnoge Korčnojeve kvalitete:

 …Killer Instinct (nitko se ne može usporediti s Viktorovim ‘darom’)
 …Fenomenalna sposobnost rada (i na dasci i van nje)
 …Željezni živci (čak i sa preostalim sekundama na satu)
 … Sposobnost računanja (možda je samo Fischer bio bolji u ovom  aspektu )
 …Ustrajnost i ustrajnost u obrani (nema premca)
 … Sposobnost protunapada (bez premca u povijesti šaha)
 …Besprijekorna tehnika (besprijekorna, čak i bolja od Capine)
 …Sposobnost koncentracije (nestvarna)
 …Neotporan na smetnje tijekom igre
 …Briljantno razumijevanje strategije
 …Vrhunski taktičar (samo nekolicina u povijesti može se usporediti s Viktorom)
 …Posjeduje najdublju pripremu otvaranja od bilo kojeg GM-a svoje generacije
 …Suptilni psiholog
 …Superljudska volja za pobjedom (samo on se mogao mjeriti sa  Fischerom po tome)
 …Duboko poznavanje svih njegovih protivnika
 …Ogromna energija i samodisciplina

Tada je Boris stao, i samo me gledao, moleći da postavim pitanje koje je trebalo….

Pitao sam: ‘Ali, Borise, što je Korčnoju nedostajalo  da postane svjetski prvak?’

Borisov odgovor me iznenadio:

“On nema šahovski talent!“

A onda se grohotom nasmijao…

##

Prisjetio  se Srđan pl. Šale 

27.02.2025.

Priče o Talju

Goran

Jorge Njegović Drndak

Viktor Schwartz živi u Rigi. Ima samo 46 godina, ali je u svom najranijem djetinjstvu uspio da igra šah s Mihailom Nekhemjevičem… stotine puta.

„Za mene je on uvijek bio jednostavno ujak Miša. Moja porodica i ja (otac Kurt Schwartz bio je prvi direktor nuklearnog reaktora u Salaspilsu, sada u Njemačkoj) živjeli smo u ulici Skolas. A ujak Miša je bio blizu, u ulici Gorky (sada Krishjan Valdemara). Dolazio je kod nas mnogo puta. I mi smo išli da ga posjetimo. Povremeno bi sjedio u kuhinji, gdje bi izlazio da puši, i razgovarao sa mojom bakom. On me naučio da igram šah.

Tako da sam u jednom trenutku čak postao kandidat majstora sporta u šahu. Nakon škole, u kojoj su nam davali zadatke (da analiziramo partiju), nikada mi nije pomogao. Natjerao me da sve radim sam.

Jednom je analizirao moju partiju, onu koju sam pobijedio na turniru u ulici Suvorov (sada Chaka). Prišao sam mu sa sveskom i riješili smo to. „Zašto si odigrao taj potez?“ – pitao je. I nisam ni znao zašto sam to uradio. A ujak Miša mi je odgovorio: „Imaš intuiciju svjetskog prvaka, naravno, ali nikada nećeš postati svjetski prvak jer si lijen.“

„Posljednji put sam ga vidio 1988-1989, prije nego što sam otišao u Njemačku. A onda sam prisustvovao pogrebu Mihaila u Latvijskoj društvenoj organizaciji za jevrejsku kulturu, u Skolas, pet koraka od moje kuće. Svi su bili na pogrebu. Čitava Riga ga je poznavala…“

rus.lsm.lv 2021

S desna na lijevo: Viktor, Klaus, njegova supruga, Miša, Gelya i Viktorova sestra

-Preneseno sa fejsbuka-

Boleslavski: Ljubitelj ljepote u šahu

Goran

Piše: Jorge Njegović Drndak

Znam mnogo stvari koje potvrđuju divnu i dirljivu dobrotu Boleslavskog. Jednom prilikom, tokom polufinala Prvenstva SSSR-a u Rigi, bio sam u lošoj poziciji protiv Buhutija Gurgenidzea. To je bila partija posljednjeg kola koja je imala važan uticaj na konačan poredak. U slučaju remija ili moje pobjede (što je bilo nemoguće), Boleslavski bi se plasirao u finale ispred gruzijskog majstora. Ako bi Gurgenidze pobijedio, pretekao bi velemajstora.

Nakon što je partija bila prekinuta, Gurgenidze je potpuno zaboravio na situaciju na tabeli i direktno otišao u sobu Isaaka Jefremoviča… Znajući da je Boleslavski uvijek bio spreman pomoći svakom igraču u analizi, Buhuti Ivanovič ga je zamolio da pronađe plan za pobjedu. Velemajstor je to učinio sa velikim zadovoljstvom i vrlo detaljno… A onda se nije uspio kvalifikovati za finale, prvi put nakon mnogo godina.

Sjećam se još jedne priče. S ogromnim nedostatkom vremena i teškom pozicijom, Keres je ponudio remi Boleslavskom, čisto za svaki slučaj. Iznenada, Boleslavski je prihvatio. Tada su ga ljudi počeli pitati zašto je to učinio. Isaak Jefremovič se nasmijao:
„Ako Keres nudi remi u takvoj poziciji, onda mu je to stvarno potrebno.“

Ipak, Boleslavski je igrao vrlo agresivno. Čak je i na svom prvom Prvenstvu SSSR-a osvojio publiku svojom hrabrom kombinacionom igrom. Ja, s druge strane, nikada ga nisam uspio pobijediti…

Postao je svjetski poznat kada je pobijedio američkog velemajstora R. Finea u radio-meču između SSSR-a i SAD-a u jesen 1945. Mladog Boleslavskog, za kojeg je svjetska sportska štampa tvrdila da nema šanse protiv kandidata za titulu svjetskog šampiona, predviđanja su demantovala njegova briljantna odbrana u prvoj partiji i podjednako briljantan napad u drugoj. Vrhunac Boleslavskog bio je na Turniru kandidata 1950. godine, kada je velemajstor iz Minska podijelio prvo mjesto s Bronštajnom.

Svi velemajstori i majstori koji su poznavali Boleslavskog nazivali su ga „akademikom šaha“. Zaista, imao je vlastite ideje u gotovo svim otvaranjima. Boleslavski je uvijek imao dovoljno noviteta! Nikada ih nije skrivao; s radošću ih je pokazivao na svojim predavanjima i objavljivao u šahovskim časopisima. Za razliku od mnogih drugih igrača, pa čak i onih koji nikada nisu smislili ništa značajno u šahu, njemu nije bilo karakteristično da drži svoje domaće pripreme u tajnosti.

Njegova velikodušnost se pokazivala i u malim detaljima, poput načina na koji je zapisivao poteze… Obično bi nosio običnu olovku i gumicu na partiju, zapisivao svaki potez potpunom algebarskom notacijom, s gotovo dječjim rukopisom, a ako bi promijenio odluku, pažljivo bi brisao zapis. Šahistima obično nije drago da njihov protivnik vidi njihov sljedeći potez prije nego što ga odigraju, pa ga sakrivaju ispod hemijske ili na drugom dijelu formulara… Ali Boleslavski, koji nije volio takve trikove, otvoreno je zapisivao svoje poteze.

Sa takvim karakterom, teško je postati uspješan šahista, ali Boleslavski nije težio uspjehu. Radije je s radošću svima poklanjao svoj talenat i svoje znanje. Pomagao je Bronštajnu, Smislovu i Petrosjanu tokom sedam mečeva za svjetsku titulu!

Uvijek me impresionirala njegova fenomenalna memorija. Tokom Olimpijade u Zlatnim Pjescima (Varna, 1962), dok sam se pripremao za sljedeću partiju, Isaak Jefremovič je ušao u moju sobu. Trener sovjetskog tima pogledao je poziciju i odmah rekao:
„Bronštajn je tu igrao Ta7.“
Ja sam improvizovao, pa sam zbunjeno pogledao velemajstora.
„Nemoj me tako gledati, ta pozicija se dogodila u partiji Bronštajn – Najdorf!“

Tada je Boleslavski, očito odlučivši da je naša diskusija preduga (uvijek je bio vrlo lakonski), izašao i minut kasnije donio knjigu o Turniru kandidata u Cirihu… Da, pozicija je bila ista!

Moram dodati da je znao napamet desetine pjesama i da je jednom timu ženskih šahistkinja iz Bjelorusije čitao „Mciri“. Posebno su mu bili dragi Aleksandar Blok i Saša Černi. „Zbog ljepote njihovog jezika“, kako je govorio.

Posljednji put sam ga vidio u Moskvi, na Aljehinovom memorijalu. Isaak Jefremovič je već izgledao vrlo bolesno. Pokazujući glavom na neki protestni plakat, rekao je:
„Pogledaj, Miša, kakav ružan potez! Čak i da je bio najbolji izbor, ne bih ga napravio!“

Nekima je u šahu draga jasnoća, drugima logika. Boleslavski je volio ljepotu.

Iz pera Mihaila Talja

(Preneseno iz fejsbuk grupe Taljeve priče)

Božidar Bonja Ivanović: UZALUDNA DRAŠKOVA ŽRTVA

Goran

Piše: Velemajstor Božidar Ivanović

UZALUDNA DRAŠKOVA ŽRTVA

Ovo je mali odlomak iz nekih mojih ranijih šahovskih priča koji na komičan način govori o sprovođenju jedne strateške odluke političkog vrha EX YU na šahovski način.

Šahovska Olimpijada u Lucernu 1982. došla je upravo u trenutku kad je SIV usvojio Dugoročni program ekonomske stabilizacije. Pred sam početak takmičenja rukovodsvo našeg olimpijskog tima dalo nam je do znanja da u saglasju sa odlukom SIV-a treba sprovesti štednju u troškovima tako što će igrači koji nastupaju u meču (4 muškarca i dvije žene) moći da se hrane “ a la carte“, a tri rezerve (2 muškarca i 1 žena) mogu da koriste samo pansionsku hranu. Od čuđenja i iznenađenja pomislili smo da se ljudi šale ali je ubrzo postalo jasno da smo žrtve „ozbiljne“ odluke koja treba da sačuva ekonomsku stabilnost zemlje. Od muke smo se nasmijali i spremili se za predstojeće borbe.

Poslije četvrtog kola, za vrijeme ručka prije početka meča protiv SSSR -a, sjedio sam za stolom sa Draškom Velimirovićem, jednim od najboljih šahista u SFRJ. Bio je ljut jer ga je selektor izostavio zbog dvije neuspjele žrtve figure i morao je da prihvati pomenutu odluku. Gledao je po drugi put pansionske špagete u tanjiru i u svom stilu se oglasio – Ljudi, ovo je nečuveno. Ne daju mi ni da igram ni da jedem !!

Nažalost, ni sa tom žrtvom Draško nije spasio jugoslovensku ekonomiju…

-Preneseno sa fejsbuka-

Šahovski trans Mihaila Talja

Goran

Piše: Jorge Njegović Drndak

Priče o Talju

–Da li si ikada osjetio spoljašnje signale u svom mozgu?

Mihail Talj: „Godine 1968. igrao sam s Viktorom Lvovičem Korčnojem na turniru u Wijk aan Zeeu. Viktor Lvovič je dobro započeo turnir, a ja sam, kao i obično, na početku dobio neku bolest… Tako da je bilo prilično jasno ko će zauzeti prvo mjesto. Nekoliko kola prije kraja, prišao mi je neki čovjek i rekao: „Holandski majstor šaha i psiholog Barenbreht.“ Ponudio mi je: „Velemajstore, da li bi želio da igraš brzopoteznu partiju sa mnom?“ „Zašto da ne?“ „Ali hipnotisaću te tokom partije. Treba mi više vremena za to, ali siguran sam da te mogu pobijediti.“ 

U to vrijeme nisam bio loš igrač brzopoteznog šaha, pa sam pristao. Šahovski sat je krenuo, a Barenbreht mi je govorio da mi je glava sve teža, ruke utrnule i hladne, itd. Možda nisam dobro razumio njegov engleski ili većinu onoga što mi je govorio, ali sam ga  pobijedio. Onda me pitao da li bi Korčnoj pristao da igra s njim pod istim okolnostima. Kada sam pitao Viktora Lvoviča o tome, bio je zaprepašten: „Prihvatio si?“ „Da, šta je tu loše?“ „Ne možeš ni zamisliti,“ rekao mi je Korčnoj, „posljedice s kojima bi se mogao suočiti nekoliko godina kasnije…“ 

„I kada su počeli mečevi Korčnoja protiv Karpova i skandali oko psihologa Zukhara, sjetio sam se te priče…“ 

(Preneseno sa fejsbuka)

Duz Hotimirski -Pravila, kakva pravila?! Ovdje se igra šah!

Goran

GM Rashit Ziatdinov

Fjodor Ivanovič Duz-Hotimirski je 1909. godine na međunarodnom turniru u Sankt Peterburgu, održanom u čast M. I. Čigorina, pobijedio dvojicu šampiona – svjetskog prvaka Emanuela Laskera i šampiona Rusije Akibu Rubinštajna.

Bronštajn o svojoj partiji s Duz-Hotimirskim:

Uobičajeno je mišljenje da su šahisti ljudi koji malo govore. Ali čim je moj protivnik odigrao potez pješakom s f2 na f4, odmah sam čuo ljutitu opasku:

  • I nema nikakvih odbijenih varijanti! Prihvatite žrtvu! Ako ne uzmete pješaka – neću više igrati s vama.

Nisam imao izbora. Prihvatio sam gambit starog majstora. Ali tu avanture nisu završile.

Nekoliko poteza kasnije, Duz-Hotimirski je brzo odigrao jedan potez, a dok sam razmišljao o odgovoru, odlučio je… promijeniti svoj potez. Publika je zapanjeno uzdahnula, a sudije su htjele zaustaviti sat, ali Fjodor Ivanovič je i na njih viknuo:

  • Ma šta se čudite! Napravio sam loš potez i sada ću ga zamijeniti boljim. Pravilnik, kažete? Ma neka ide vaš pravilnik, ovdje igramo – šah!

– Uostalom, nemate ništa protiv, zar ne? – sjetio se i mene.

  • Ma kakvi, izvolite! – odgovorio sam.

I igra se nastavila kao da se ništa nije dogodilo.

(Preneseno sa fejsbuka)

Miška

Goran

Jorge Njegović Drndak

Mihail Talj, poznat kao Miška, bio je fascinantna ličnost i na šahovskoj tabli i van nje. Iako je često imao zdravstvenih problema, njegova brilijancija u igri i oštar smisao za humor nadoknađivali su njegove fizičke slabosti. Jedna anegdota opisuje ga na turniru u Latviji, kako sjedi u hotelskoj sobi i igra karte sa kolegama. Njegova supruga ga je podsticala da uživa u sunčanom danu i moru, rekavši mu da je voda 25 stepeni. Talj je, sa svojim prepoznatljivim humorom, odgovorio: „Dodaj još 15 pa ću je popiti!“

Talj nije bio od onih koji okolišaju, a ta iskrenost ga je učinila odličnim komentatorom i novinarom. Ljubitelji šaha su s nestrpljenjem iščekivali njegove izvještaje sa turnira. Imao je sposobnost da se podsmjeva sam sebi, savršeno je vladao autoironijom. Jednom prilikom, u šahovskom klubu koji nosi ime Tigrana Petrosjana, okupili su se veemajstori poput Talja, Petrosjana i Smislova na zatvaranju dječijeg turnira. Talj, već ozbiljno pogođen bolestima koje su osvajale njegovo tijelo, zadržao je nepokolebljivi duh. Kada je novinar rekao: „Ovdje su okupljene, žive legende…“, Talj je, sa svojim neuništivim duhom, ispravio: „jedva žive legende.“

Postoje ličnosti koje ostanu u srcima ljudi mnogo duže nego u istorijskim knjigama. Talj je bio jedan od onih majstora koji su svijetu objasnili da je ljudsko tijelo samo posuda za duh, dušu i intelekt. Njegove brilijantne izjave ostale su s nama zauvijek.

(Preneseno sa fejsbuka)

Priče o Talju

Goran

Talj na svojoj prvoj Olimpijadi

Minhen 1958.

Njemačka šahovska federacija organizovala je taj događaj i odabrala Minhen kao mjesto održavanja, kako bi doprinijela obilježavanju 800. godišnjice osnivanja tog grada.

Talj je debitovao na svojoj prvoj ne-studentskoj olimpijadi kao prvi rezervni igrač, što se moglo činiti kao suviše skromna uloga. Ipak, upravo je osvojio prvenstva SSSR-a 1957–58, a FIDE mu je dodijelila titulu međunarodnog velemajstora u avgustu 1957. Međutim, sam Talj nije smatrao da zaslužuje višu tablu: “Bio sam itekako svjestan da su Mihail Botvinik, igrajući na prvoj tabli, te Vasilij Smislov na drugoj, uz Paula Keresa i Davida Bronštajna, dali mnogo više šahu…”

Zapravo, samo četiri mjeseca ranije, Botvinik i Smislov igrali su meč za svjetskog šampiona.

Talj je završio sa rezultatom +12 -0 =3, što je bilo više nego dovoljno za osvajanje zlatne medalje na prvoj rezervnoj tabli. Komentarisao je da mu je najznačajniji trenutak turnira bila prilika da dijeli scenu s Mihailom Botvinikom i da ga posmatra kako analizira partije nakon mečeva.

Autor: Jorge Njegović Drndak

(Preneseno sa fejsbuka)

Zbunjujući aplauzi

Goran

Sergey Tsirakovsky

Godina 1959., Bled. Turnir kandidata. Puna sala okupila se da prati važnu partiju između Mihaila Talja i Vasilija Smislova.

U jednom trenutku, velemajstori su započeli seriju razmjena figura. Čim je Smislov povukao potez, začuo se aplauz u sali.

Talj se zabrinuo, pomislivši da je napravio grešku i „previdio“ figuru. Ipak, nastavio je s kombinacijom. Ubrzo se ponovo začuo aplauz, i sada je Smislov užurbano provjeravao svoju varijantu.

Nakon još nekoliko nervozno odigranih poteza, velemajstori su shvatili da su gledaoci jednostavno aplaudirali kako bi podržali svoje idole.

Inače, pobjednik tog turnira kandidata bio je Mihail Talj.

(Preneseno sa fejsbuka)

Kako je Talj falsifikovao Fišerov potpis!

Goran

Sergey Tsirakovsky


Jednom su navijači zamolili mladog Talja i Fišera da im daju autograme 📝. Fišer je, kao i obično, odbio, dok se Talj našao okružen ljubiteljima i počeo davati autograme za obojicu: prvo bi velikodušno potpisao Fišerovo ime, koje je odlično falsifikovao, a zatim svoj vlastiti potpis.
— Zašto radite posao za Fišera? — začudio se neko od šahovskih entuzijasta ♟.
— Vidite, — odgovorio je Talj, — već sam tog jadnog momka pobijedio tri puta, pa imam puno pravo da potpisujem njegovo prezime 😂.

(Preneseno sa fejsbuka)

Priče o Talju 

Goran

Piše: Jorge Njegović Drndak

Bivši svjetski šampion Mihail Talj, koji je nedavno preminuo u Moskvi u 55. godini, bio je istinski genije šaha. Njegove mentalne sposobnosti bile su toliko impresivne da se jedan poznati velemajstor žalio kako je nepravedno igrati protiv Talja, jer je imao memoriju i sposobnost računanja poput računara. 

Ali Talj je bio mnogo više od ljudske šahovske mašine. Bio je i kreativna, elementarna sila, čovjek koji je osjećao strastvenu ljubav prema šahu i samom životu. Njegova brilijantnost za tablom, šarmantan duh, skromnost i toplina osvojili su divljenje i ljubav ljudi širom svijeta. 

Od svoje mladosti, „mađioničar iz Rige“ patio je od hroničnih i često iscrpljujućih bolesti koje su ga na kraju dovele do prerane smrti. Ali, usprkos lošem zdravlju, talentovani velemajstor je prigrlio život u potpunosti, uvijek zahvalan za brojne blagoslove koji su mu bili dodijeljeni. 

Upoznao sam Talja 1956. godine, kao mladog, živahnog čovjeka s tamnom kosom, prodornim, ali prijateljskim pogledom i nevjerovatnim ličnim šarmom. 

Trideset godina kasnije, ponovo sam ga sreo u Briselu. Preda mnom se pojavio čovjek koji je izgledao deset ili petnaest godina starije od svoje stvarne hronološke dobi, ali to je bio isti Talj, s istim šahovskim sposobnostima i istim duhom, čak i više poštovan i cijenjen od onih koji su ga okruživali. 

— Miša — upitao sam ga tokom jednog intervjua, nekoliko dana kasnije —, prije dvadeset i pet godina rekao si da je najbolja partija koju si odigrao bila sa tvojom mladom suprugom na medenom mjesecu. 

— I dalje je to najbolja partija — odgovorio je brzo. 

„Još jedno pitanje: kad bi mogao da budeš šahovska figura, koju bi izabrao?“ 

„Izabrao bih da budem slobodan pješak“, odgovorio je s iskrom u očima. 

„Ali zašto baš slobodan pješak?“ pitao sam. 

„Jer bih tada imao budućnost“, rekao je s toplim, ali ironičnim osmijehom. 

Chicago Tribune 
Nekrolog 
Jul 1992.

(Preneseno sa fejsbuka)