Nešto sam se prisjetio…
Kao trinaestogodišnji dječak stajao sam pred ulazom u Teatar Estrade. Upravo je završena — ili tačnije, prekinuta — devetnaesta partija meča između Botvinika i Petrosjana. Teška pozicija za Botvinika, posljednja prava borba tog meča. Zaostajao je dva poena, igrao je crnim figurama, pokušavao nešto, ali… nije išlo. Sutradan, kada je partija nastavljena, izgubio je. Nakon toga, tri kratka remija od po desetak poteza — i sve je bilo gotovo.
Pred ulazom je stajala masa navijača, nestrpljiva, uzbuđena. Svi su čekali svoje idole.
Prvo se pojavio Botvinik. Zapravo, nije ni hodao sam — dvojica su ga držala pod ruku, šešir mu je bio duboko navučen preko očiju, lice nevidljivo. Neko iz gomile dobaci polušaljivo:
– „Botvinik — samo pobjeda!“
Ali nije bilo ničeg pobjedničkog u tom prizoru. Tiho su ga odveli do automobila. Vrata su se zatvorila, motor zagrmio, i Botvinik je otišao.
Malo zatim, iz zgrade izlazi Petrosjan. Nasmijan, opušten, dočekan ovacijama. Prišao je polako svojoj „Volgi“, dok je gomila klicala, a kad je automobil krenuo, ljudi su još dugo trčali za njim, kao da žele uhvatiti djelić njegove pobjede, njegovog trenutka slave.
Stajao sam tamo, očaran, i sve mi je to izgledalo nevjerovatno važno, ogromno, sudbonosno.
Bože moj, kako mi je tada sve to izgledalo značajno…
A možda — možda je zaista i bilo.
Autogram Petrosjana
Godina je šezdeset treća. Teatar Estrade, zatvaranje meča za svjetsko prvenstvo. Novi prvak – Tigran Vartanovič Petrosjan. A ja, trinaestogodišnji dječak sa sveskom u ruci, imam samo jedan cilj: dobiti njegov autogram!
Poslije zvaničnog dijela programa, u pauzi prije koncerta, Petrosjan sjedi u prvom redu i strpljivo potpisuje sveske, papire, karte… oko njega –gužva. Masa navijača gura se, proteže, svako hoće svoj komadić šahovske istorije.
Ja, mali i uporan, zaranjam u gomilu i polako se probijam naprijed. Još samo nekoliko koraka i biću ispred samog Tigrana Vartanoviča – već vidim crvenu hemijsku olovku u njegovoj ruci!
I taman kad sam pomislio da sam uspio, nečija ruka mi se spustila na rame – čvrsta kao željezo.
U sljedećem trenutku – letim! Doslovno.
Okrećem se i vidim svog “protivnika”: Sergo Ambarcumjan, nekadašnji poznati dizač tegova, sada Petrosjanov tjelohranitelj. koji je na zatvaranju čuvao Petrosjana od takvih nasrtljivih navijača, kao što sam bio ja.
Ali ja nisam odustao!
Sačekao sam, prišunjao se s druge strane gomile, pazeći da se više ne nađem pod Sergovom „teškom rukom“. I – uspio sam! Petrosjan se potpisao u moju svesku, crvenom hemijskom olovkom!
Taj autogram sam kasnije uokvirio i svima ga ponosno pokazivao.
Tada mi je bilo trinaest godina – i mislim da je to bila jedna od najvećih radosti koju mi je šah ikada donio.
(Nastaviće se)
******************
Stari Semjon
(Prenesene priče Starog Semjona iz knjige „Iz dubla“).