Muzika i šah -Apolon sreće Kaisu (19.nastavak)

Achilleas Zographos
2017

7
Komponente

Džez standard

Igranje šaha može se jednako dobro uporediti sa džez muzikom. Džez je zasnovan na strukturi koja je slična sonatnom obliku. Međutim, u ovom trenutku prikladno je pomenuti jednu veliku razliku između džeza i klasične muzike:

Iako se džez smatra teškim za definisanje, improvizacija se dosljedno smatra jednim od njegovih ključnih elemenata. […] Primarni cilj izvođača klasične muzike jeste da kompoziciju izvede onako kako je napisana. Nasuprot tome, džez se često karakteriše kao proizvod grupne kreativnosti, interakcije i saradnje, pri čemu se različit stepen značaja pridaje doprinosima kompozitora (ako ga uopšte ima) i izvođača. U džezu će vješt izvođač interpretirati melodiju na veoma individualan način, nikada ne svirajući istu kompoziciju potpuno isto dva puta: u zavisnosti od raspoloženja izvođača i njegovog ličnog iskustva, interakcije sa drugim muzičarima ili čak sa publikom, džez muzičar može po volji mijenjati melodije, harmonije ili ritmički obrazac.⁵

Sada se okrenimo sličnostima, jer ih na strukturnom planu ima mnogo. Obično, nakon opcionog introa (uvoda), slijedi head (tema), dio koji predstavlja tematski materijal čitave kompozicije. Tako se head u džezu može uporediti sa ekspozicijom sonatnog oblika. Obično se sastoji od dva dijela.

Zatim dolazi solo sekcija (razvoj), obično najzanimljiviji dio, u kojem muzičari improvizuju varijacije zasnovane na melodiji i harmoniji teme. Nakon solo sekcije slijede head out (repriza — ponovno izlaganje teme) i tag (koda), odnosno završetak.

Čitalac je možda primijetio učestalu upotrebu riječi „obično“, i za to postoji dobar razlog. Opis džez standarda ili prethodno analiziranog sonatnog oblika odnosi se na strukturne modele. Dobro je poznato da teorija ne ide uvijek ruku pod ruku sa praksom. U stvarnom životu postoje mnoge varijante ovih modela.

Kao savršen primjer džez standarda, poslušajte Dexter Gordon (tenor saksofon), Bob Cranshaw (kontrabas), Barry Harris (klavir), Bobby Hutcherson (vibrafon) i Billy Higgins (bubnjevi) u kompoziciji Manhã de Carnaval, široko poznatoj kao Black Orpheus, koju je originalno komponovao Luiz Bonfá:

YouTube izvođenje „Manhã de Carnaval”

To je očaravajuća bosa nova. Nakon kratkog uvoda, tema počinje na 0:24, kada svi muzičari sviraju zajedno. Na 1:29 može se čuti fraza koja služi kao most. Veoma je kratka i zato se ponavlja dva puta. Na 1:46 počinje solo sekcija. Saksofon, vibrafon i klavir improvizuju jedan za drugim, dok most služi kao poveznica između njih.

Na 6:57 tema se ponavlja (head out). U terminima sonatnog oblika, to bi bila repriza. U šahovskim terminima, to je završnica.

Kao pregled, slijedi tabela:

    EKSPOZICIJA    RAZVOJ    REPRIZA/KODA
    INTRO/HEAD    SOLO SEKCIJA   .    ZAVRŠETAK/TAG
    OTVARANJE    SREDIŠNJICA    ZAVRŠNICA

Nakon što ste pročitali prethodno poređenje, biće lakše pratiti ideje predstavljene ovdje i u narednom pasusu. Ekvivalent teme (head) u šahu jeste otvaranje. Nakon odigranog otvaranja, čovjek je potpuno prepušten sam sebi. Mora da razmišlja i da komunicira sa drugim muzičarima ili protivnikom samostalno i da improvizuje (solo sekcija / središnjica). Muzička odnosno šahovska improvizacija zasniva se na informacijama datim na početku.

Još jedan presudan faktor jesu iskustvo igrača, mašta i unaprijed uskladišteni obrasci, koji predstavljaju dragocjena sredstva i za šah i za muziku. Obrasci pomažu tako što ih prizivamo i upoređujemo upravo onda kada je to najpotrebnije — u žaru trenutka. Ljudi igraju i stvaraju u uslovima stvarnog vremena. To je fascinantan proces. Što neko posjeduje više obrazaca, to su njegove ideje bogatije.

Oni pomažu muzičaru da brzo shvati strukturu kompozicije, da svira „iz prve“ ili da sa sigurnošću izvede teške tehničke pasaže. Šahisti pomažu da prepoznaju određenu situaciju na tabli i da se orijentišu u džungli mogućnosti. U tom smislu, obe umjetnosti zahtijevaju naporan i produktivan rad.

Obe umjetnosti usrećuju čovjeka.

7.7 Timbre/boja zvuka

Timbre je namjerno ostavljen na kraju poglavlja o komponentama. Dok je poređenje svih prethodnih elemenata bilo zasnovano na objektivnim opažanjima, ovaj dio je više subjektivan.

Najprije treba objasniti šta je timbre. Violina i oboa ne zvuče isto, čak i kada sviraju isti ton. One imaju različit timbre. Sinonim za timbre je boja tona, ili jednostavno boja. Svaki instrument ima svoju boju, svoju ličnost. Pavlos Kotsonis napominje:

Razlog za to je spektar svakog instrumenta, koji je primjetno različit. Timbre nije ništa drugo nego percepcija razlike u spektru.

Muzički kompozitor koristi boje kao što to radi slikar. Na primjer, poslušajte Michail Jurowski i Moscow City Symphony u djelu The Sorcerer’s Apprentice francuskog kompozitora Paul Dukas (1865–1935):

YouTube izvođenje „The Sorcerer’s Apprentice”

Nakon uvoda, na 1:50, sva akcija iznenada staje; od 1:50 do 2:07 atmosfera je istovremeno statična i mučna, postavljajući veliko pitanje: šta će uslijediti? Konačno, na 2:10 fagoti preuzimaju temu. Zvuče izvanredno i odmah uspostavljaju humorističan karakter. Isto se dešava na 6:33, kada kontrafagot, a zatim ponovo fagoti, preuzimaju vođstvo. Dakle, izbor fagota umjesto, recimo, violončela nije bio slučajan.²

Podnaslov Scherzo after a ballad by Goethe, djelo je inspirisano pjesmom njemačkog pisca. Uključeno je u animirani film Fantasia (1940), u kojem Mickey Mouse glumi čarobnjakovog šegrta.³

Pokušavajući da pronađemo analogije između timbra i šaha, nameću se dva pitanja: da li šahovske figure imaju ličnost? Ako imaju, mogu li se na neki način povezati sa muzičkim instrumentima?

Lični sud je da bi odgovor na prvo pitanje bio „da“. Razumno govoreći, odgovor na drugo bio bi „ne“. Možda zvuči čudno, ali šahisti zaista doživljavaju ličnost u šahovskim figurama. Česta rasprava među šahistima jeste koja im je figura omiljena. Preferencije se razlikuju: neki vole pravolinijske poteze topa, drugi mobilnost i snagu dame. Pješaci, lovci i kraljevi takođe imaju svoje poklonike. Autor ovog teksta posebno voli skakača, iz razloga objašnjenih u 12. poglavlju.

Čak i ako je tačno da i šahovske figure i muzički instrumenti posjeduju neku vrstu ličnosti, kako se pješak može povezati sa violinom ili top sa bas bubnjem?

Ulazimo u poetsku oblast šahovskih metafora, gdje su moguća razna umjetnička značenja. Prije nego što nastavimo, osvrnućemo se na prošlost. U poglavlju od 35 stranica o ovoj temi, šahovski istoričar H. J. R. Murray na samom početku piše:

Neće biti iznenađenje za svakoga ko je upoznat sa karakteristikama evropske srednjovjekovne književnosti da su postojala djela u kojima su se pokušavali dati simbolička ili alegorijska tumačenja šaha, ili pronaći paralele između organizacije ljudskog života i aktivnosti i različitih imena i moći šahovskih figura. […]

Murray se odnosio na 13. vijek. Ljudi od tada nisu prestali da stvaraju metafore za „kraljevsku igru“. Evo jedne tabele sa šahovskim figurama i odgovarajućim muzičkim instrumentima. Nije potrebno naglašavati da je ona strogo subjektivna:

PješakViolina
SkakačVibrafon
LovacTrombon
TopBas bubanj
DamaHarfa
KraljKontrafagot

Kao što je rečeno u prologu, u umjetnosti postoje pitanja koja ne možemo racionalizovati, već ih doživljavamo intuitivno. Ovo je u potpunosti takav slučaj. Bio sam u iskušenju da objasnim kako sam došao do ovih parova. Nakon razmišljanja, radije neću — to je lijepa tema za razmišljanje svima nama.

(Nastaviće se)