Muzika i šah -Apolon sreće Kaisu (27.nastavak)

Achilleas Zographos
2017

20

Vasilij Smislov: Navikao sam da na šah gledam kao na umjetnost

Smislov je bio briljantan specijalista za završnice, a njegova igra u cjelini podsjećala je na tečan tok, poput pjesme. Kada gledate njegove partije, imate lagan osjećaj kao da figure pomjera njegova ruka potpuno sama od sebe, dok čovjek uopšte ne ulaže napor — kao da pije kafu ili čita novine! To ima „Mozartovski“ lagani dodir: bez stresa, bez napora, sve je jednostavno, a opet briljantno. — Vladimir Kramnik

Ruski velemajstor Vasilij Smislov (1921–2010) bio je 7. svjetski šampion (1957/58). Njegov ukupan zbir od 17 medalja sa Šahovskih olimpijada predstavlja rekord svih vremena. Na pet Evropskih ekipnih prvenstava osvojio je pet ekipnih i pet zlatnih medalja za tablu. U 1984. godini zapanjio je šahovski svijet kada je, sa 63 godine, stigao do finala kandidatskog ciklusa protiv Garija Kasparova. Smatra se i najboljim kompozitorom šahovskih studija među svjetskim šampionima. To nije iznenađujuće, jer je umjetnički element u šahu za ovog slavnog velemajstora oduvijek bio prioritet. Smislov je bio duboko zainteresovan za umjetnost; muzika mu je značila mnogo više od običnog hobija.

U svojoj knjizi Smislovljevih 125 odabranih partija napisao je da je njegov otac, ekonomski inženjer, osim što je bio jak šahista, bio i dobar pijanista i pjevač, sa širokom muzičkom kulturom i razvijenim umjetničkim ukusom. Otac mu je bio prvi učitelj u obje oblasti — i u šahu i u muzici. Vasilij je imao prekrasan bariton i u jednom periodu života razmišljao je o opernoj karijeri. Godine 1950, kada je postao velemajstor, bio je blizu prijema u Boljšoj teatar. Na sreću šaha, to se nije ostvarilo. Ipak, njegova strast prema muzici bila je očigledna — često je izvodio recitale tokom šahovskih turnira, nerijetko uz klavirsku pratnju Mark Tajmanov.

Dva velikana na djelu. „Više puta smo nastupali zajedno“ — Mark Tajmanov i Vasilij Smislov.

Tri godine nakon audicije u Boljšoj teatru, Smislov je pobijedio na istorijskom turniru kandidata u Cirihu, dva poena ispred najbližih rivala. Tokom boravka nije propustio priliku da pjeva operske arije na švajcarskom radiju.

Kao što je navedeno u prologu ove knjige, razmišljao je o odnosu muzike i šaha — postavljajući pitanje njihove povezanosti. Ovo je ono što je napisao u 125 Odabranih partija  na tu temu (str. 3):

„Moje učenje šaha bilo je praćeno snažnom privlačnošću prema muzici, i vjerovatno zahvaljujući tome sam od djetinjstva navikao da na šah gledam kao na umjetnost, i nikada ga nisam smatrao ničim drugim, uprkos svoj njegovoj naučnoj i sportskoj komponenti. Štaviše, to je umjetnost koja je na neki način bliža muzici nego što se obično misli. […] Ovaj filozofski aspekt igre je nešto o čemu danas posebno često razmišljam.“

Dalje je izrazio svoje lične stavove i estetiku na sljedeći način (str. 5):

„[…] U muzici sam poklonik klasike, posebno vokalne. Volim klasičnu operu i klasičnu romansu. U takvoj muzici vidim i osjećam težnju kompozitora da svoju ideju izrazi u jednoj, jedinstvenoj formi. Stroga ljepota i harmonija, spontanost i elegancija, besprijekorna intuicija umjetnika, apsolutno majstorstvo tehnike i time potpuna nezavisnost od nje — to je moj ideal. U šahu sam takođe dosljedan pristalica klasične jasnoće misli. Sadržaj partije treba da bude potraga za istinom, a pobjeda demonstracija njene ispravnosti. Nijedna fantazija, ma koliko bogata, nijedna tehnika, ma koliko majstorska, nijedan prodor u psihologiju protivnika, ma koliko dubok, ne može učiniti šahovsku partiju umjetničkim djelom ako te osobine ne vode ka glavnom cilju — potrazi za istinom.“

Vasilij Smislov u akciji.

(Nastaviće se)