Achilleas Zographos
2017
7
Komponente
7.3 Harmonija
„Drvodjelja, kao što i samo ime kaže, vidi figure kao komade drveta, dok pravi igrač figure vidi kao jedinice energije koje može povezivati na prelijep način, baš kao što muzički kompozitor može stvarati očaravajuće melodije od skala običnih zvukova, od kojih svaki pojedinačno nije ništa zanimljiviji od drvene šahovske figure.“
— Sesil Pardi, prvi svjetski šampion u dopisnom šahu
Bivši svjetski prvak Gari Kasparov više puta je koristio izraz apsolutni sluh kako bi opisao osjećaj za harmoniju koji karakteriše igru nekih njegovih velikih kolega. Ovako je pisao o aktuelnom svjetskom prvaku Magnusu Karlsenu:
„Karlsen potiče iz drugačije loze svjetskih šampiona — one Hosea Kapablanke i Anatolija Karpova, igrača koji osjećaju harmoniju na tabli poput virtuoznih muzičara sa apsolutnim sluhom.“
Kao što je navedeno u prologu, još jedan svjetski prvak, Vasilij Smislov, priznavao je vjerovatnoću postojanja zajedničkih estetskih pravila između šaha i muzike, iako, nažalost, nikada nije detaljno razradio svoje stavove. Ipak, u svojim tekstovima stalno je naglašavao težnju ka harmoniji u svojim partijama. U ovom odjeljku pokušaćemo da pokažemo koja bi to zajednička pravila mogla biti.
Prema The Norton/Grove Encyclopedia, harmonija predstavlja istovremeno kombinovanje tonova radi stvaranja akorada, kao i njihovu uzastopnu upotrebu u akordskim progresijama.
Dalje se navodi:
„Harmonija se ne može odvojiti od ritmičkih aspekata muzike. Posebno, upotreba disonance i konsonance može, kroz napetosti koje stvara, proizvesti snažan osjećaj kretanja unaprijed.“
Dakle, muzika se razvija stvaranjem napetosti. Nemoguće je ne pomisliti na Heraklita, koji je sukob smatrao osnovnom pokretačkom silom svijeta: „πόλεμος πάντων μὲν πατήρ ἐστι“ — „Rat je otac svega“, vjerovatno jedan od najpogrešnije shvaćenih citata u istoriji filozofije.
Ovaj dualizam u zapadnoj klasičnoj muzici uglavnom se izražava kroz odnos disonance i konsonance. Na osnovu tog dvostrukog pola — napetosti i razrješenja — nastala su čitava muzička djela, koja svoj vrhunac dostižu u operama Riharda Vagnera. U nekima od njih dugo očekivano razrješenje napetosti može izostati veoma dugo.
Usmjerimo sada pažnju na poređenje šaha i muzike. Kako se harmonija doživljava u šahu?
Zamislimo dvije vojske kao dva tima. One su simetrično suprotstavljene jedna drugoj. Ukupno zauzimaju 32 polja, dok je broj polja koja ih razdvajaju isti. U oba tima postoji identična organizacija i raspored.
Najvažniji sastojak jednog tima vjerovatno je saradnja među njegovim članovima. Uspješna saradnja podrazumijeva harmoniju. U vješto odigranoj partiji sve figure djeluju usklađeno i harmonično, nadopunjujući jedna drugu. Kao u fino podešenoj mašini, čak i najmanji zupčanik ima svoju ulogu.
Nadalje, postoji odnos između funkcije i estetske vrijednosti. Sokrat je vjerovao da su sve stvari dobre i lijepe u odnosu na svrhe za koje su dobro prilagođene, a loše i ružne u odnosu na one za koje su neprilagođene. „Funkcionalno je lijepo“ jeste maksima koja se u potpunosti može primijeniti na šah. Na čudan način, harmonična saradnja figura ne odnosi se samo na savezničke snage, već i na suparničke!
Postoje partije u kojima je element „plesa“ i „borbe“ očigledan, slično onome što se može vidjeti u određenim vrstama borilačkih vještina. Gledanje borbe između Džet Lija (Neminog protagonista) i Donija Jena (Dugačko Nebo) u filmu Heroj (2002), na primjer, bolje od bilo kakvog argumenta podržava ovu tvrdnju.
Scena se može pogledati na: https://www.youtube.com/watch?v=AeeoEpmyb2Y
Film je režirao ugledni kineski reditelj Zhang Yimou. Ne samo da je ritualnost scene impresivna; i muzika starca koji svira guqin (drevni kineski žičani instrument) veoma je prikladna. Tokom scene, Nemi govori o svojoj borbi s Dugim Nebom:
„Borilačke vještine i muzika su različite, ali dijele isti princip. Obe naglašavaju dostizanje vrhunskog stanja. Nebo i ja smo dugo stajali jedno naspram drugog. Niko se nije pomjerao. Borbu smo vodili u mislima.“
U 1:55 i 2:25 može se vidjeti igra Go. To je veoma složena, igra bez elementa slučajnosti i sa potpunom informacijom, baš kao i šah. Kaligrafija, slikarstvo, sviranje guqina i igranje Goa smatrani su četiri učene umjetnosti u drevnoj Kini. Iz takvih paralela neizbježno se spontano javljaju konotacije…
U jednom od najzanimljivijih intervjua ikada datih o estetici šaha, Vladimir Kramnik (VK) iznosi svoje mišljenje o ovom „plesnom elementu“ Ugu Dosiju (UD):
UD: „[…] Da li u šahu postoji nešto što podsjeća na kinestetiku, uporedivo sa ljepotom pokreta u plesu?“
VK: „Razvoj ljepote u šahu nikada ne zavisi samo od vas. Koliko god mašte i kreativnosti uložili, vi ipak ne stvarate ljepotu sami. Protivnik mora reagovati na istom najvišem nivou. Čak i ako igrate savršeno, greška protivnika može uništiti čitavu ljepotu partije. Što je jači protivnik, to se i partija kvalitetnije razvija. U šahu se ne može sve kontrolisati. Ponekad partija krene neočekivanim tokom, u kojem počinje da se pojavljuje ljepota. Oba igrača su uvijek učesnici u tome. U određenoj mjeri to liči na ples. Obojica plesača moraju biti kreativna kako bi kreativnost nastavila da teče. Igrati protiv mnogo slabijeg protivnika izuzetno je nezadovoljavajuće. Snaga se može razvijati samo u prisustvu jakog protivnika.“
Iz istog intervjua, Kramnik o ljepoti:
VK: „[…] Kada govorim o ljepoti šahovske partije, to je naravno subjektivno. Ljepota se može naći i u veoma tehničkoj, matematičkoj partiji — to je ljepota jasnoće. To nisu vatrometi niti veliko dostignuće mašte. Ljepota se može naći i u preciznosti. A postoje i partije koje su možda tehnički nesavršene, ali u kojima je snaga imaginacije puna ljepote. Vjerujem da svaki šahista osjeća ljepotu kada uspije da stvori situacije koje suprotstavljaju očekivanja i pravila, i uspije da ih savlada. U tome leži ljepota spontane strategije, ideje koja može biti iracionalna i ne zahtijeva logiku, ali je puna snage i može uspješno da se realizuje.“
(Nastaviće se)