
Achilleas Zographos
2017

6
Istraživanje sličnosti
U ovom poglavlju biće pokušano uvodno predstavljanje zajedničkih karakteristika obe umjetnosti. Neka od zapažanja koja slijede biće detaljnije analizirana u drugim djelovima knjige.
Univerzalnost
Kao univerzalni jezici, i muzika i šah prevazilaze svaku jezičku, starosnu, rasnu ili religijsku granicu. Univerzalnost muzike ne zahtijeva dodatno objašnjenje. Što se tiče šaha, on je i dalje daleko najpopularnija misaona igra bez faktora sreće na svijetu. (Igra bez faktora sreće zasniva se isključivo na vještini; slučajnost je potpuno isključena.)
Lični izraz
„U šahu, kao i u umjetnosti i muzici, postoji element stila; veliki šahovski majstori često se toliko jasno razlikuju po svom stilu igre da, kada analiziramo partije nekog turnira, možemo pogoditi ko su bili igrači.“
— Edward Lasker
Oscar Wilde je jednom napisao da je umjetnost individualizam, a da je individualizam strašno dosadna i remetilačka sila. Naša ličnost ogleda se u načinu na koji sviramo muziku ili igramo šah.
Na primjer, dvije poznate izrazito osobene ličnosti bili su ruski šahista Mikhail Chigorin (1850–1908) i francuski kompozitor Erik Satie (1866–1925).
Česta je zabluda vjerovanje da je šah isključivo igra logike. U stvarnosti, baš kao i u životu, igrač je u većini slučajeva pozvan da bira između određenog broja alternativa jednake vrijednosti. Iako je logičko razmišljanje zaista prioritet, mašta i intuicija jednako su važni — obrasci čine arsenal jednog igrača.
U komplikovanim situacijama dolazi trenutak kada odluka mora biti donesena. Ponekad problem može biti riješen u čistom smislu, odnosno jedan potez je očigledno bolji od svih drugih alternativa. Međutim, mnogo češće šah je intuitivna igra u kojoj lični ukus, emocije i spoljašnji faktori utiču na odluke. Kao posljedica toga, faktori poput spremnosti na rizik, da pomenemo samo jedan, određuju stil igrača.
Po analogiji, isto se može reći i za muzičkog interpretatora ili kompozitora. Alicia de Larrocha (1923–2009), jedna od najvećih pijanistkinja prošlog vijeka, izjavila je u jednom intervjuu:
„Za mene svaki kompozitor ima sopstvenu atmosferu i karakter. Stil objedinjuje epohu kompozitora i njegovu sopstvenu ‘humanost’.“
U istom intervjuu stoji:
„Smatram da je zvuk odraz ličnosti svakog pijaniste ili muzičara. Svaki umjetnik je poput oblika lica; ima sopstveni zvuk, nešto veoma, veoma lično.“
Element igre
„Čovjek se igra samo onda kada je u punom značenju te riječi čovjek, i potpuno je čovjek samo kada se igra.“
— Friedrich Schiller
Uobičajena upotreba glagola „igrati“ i za muziku i za šah nije slučajna. Igrati znači djelovati. Djelovanje se odvija unutar određenog vremenskog okvira. Zato je faktor vremena presudan za obje discipline, budući da obje pripadaju izvođačkim umjetnostima.
Osim što je izvođačka umjetnost, šah ima i vizuelnu dimenziju. Kako se ove rečenice pišu neposredno pred Božić, evo jednog prikladnog primjera — božićni problem. Evo i nagovještaja: prvi potez bijelog zadržava oblik jelke netaknutim.

E. Papadrosos — bijeli na potezu i daje mat u 2 poteza.
Marcel Duchamp tvrdio je da u šahu postoje plastični, odnosno vizuelno-oblikovni elementi:
„Kada igrate partiju šaha, to je kao da dizajnirate nešto ili konstrušete neku vrstu mehanizma pomoću kojeg pobjeđujete ili gubite. Takmičarska strana toga nije važna. Sama stvar je veoma, veoma plastična. Vjerovatno me je upravo to privuklo toj igri.“
Simbolički jezici
Poput matematike, muzika i šah posjeduju precizan simbolički jezik. Muzičko djelo ili šahovska partija mogu se zato reprodukovati pomoću muzičkih instrumenata ili šahovske table, pa čak i bez njih.
Jedna od sposobnosti dobrog igrača jeste apstraktno razmišljanje:
„Muzičari su sposobni da ‘čuju’ muziku samo gledajući partituru, dok su šahisti sposobni da ‘vide’ niz poteza samo čitajući notaciju.“

Bob Dylan,
dobitnik Nobel Prize in Literature za književnost 2016. godine
Sličnosti u načinu razmišljanja
„Lijepi šahovski potezi i lijepe melodije (kao i lijepe matematičke teoreme itd.) imaju nešto zajedničko: svaki od njih posjeduje osobene nijanse koje djeluju logično naknadno, ali ih nije lako predvidjeti unaprijed. Matematičkom umu sposobnost igranja šaha, komponovanja melodija i otkrivanja teorema djeluje očigledno podložna formalizaciji, ali istina se pokazuje izazovno složenijom od toga. Uključeno je previše suptilnih ravnoteža.“
— Douglas Hofstadter
Kada svira ili komponuje, muzičar razmišlja u grupama nota. Te „cjeline“ predstavljaju organizovane djelove informacija spojene u manji broj smislenih jedinica. Isto radi i šahista. Šahovski potezi čine dio šireg logičkog koncepta; rijetko su slučajni.
Mehaničko razmišljanje ne dolazi u obzir ukoliko neko želi biti uspješan u šahu ili muzici. Uloga unaprijed uskladištenih obrazaca od presudnog je značaja za obje aktivnosti. U tom kontekstu treba pomenuti Pulitzerom nagrađenu knjigu Gödel, Escher, Bach autora Hofstadtera.
U svojoj knjizi Hofstadter se poziva na holandskog psihologa i šahovskog majstora Adriaan de Groota, koji je između 1938. i 1943. proučavao razlike u šahovskoj percepciji početnika i velemajstora:
„[…] Rečeno najjednostavnije, njegovi rezultati ukazuju na to da velemajstori raspored figura doživljavaju u cjelinama. Postoji viši nivo opisa table od jednostavnog tipa ‘bijeli pješak na K5, crni top na Q6’, a velemajstor nekako stvara upravo takvu mentalnu sliku pozicije.“
Hofstadter dalje objašnjava kako do toga dolazi:
„[…] Trik je u tome što njegov način posmatranja table djeluje poput filtera: on doslovno ne vidi loše poteze kada gleda šahovsku poziciju — isto kao što amateri ne vide nedozvoljene poteze. Svako ko je makar malo igrao šah organizovao je svoju percepciju tako da mu dijagonalni potezi topom ili hvatanje pješakom unaprijed nikada ne padaju na pamet. Slično tome, igrači velemajstorskog nivoa izgradili su više nivoe organizacije u načinu na koji vide tablu; zato im loši potezi padaju na pamet jednako rijetko kao što većini ljudi padaju na pamet nedozvoljeni potezi.“
Teško je ne pomisliti da iskusni muzičari funkcionišu na sličan način. Oni prepoznaju grupu nota (fraze) kao cjelinu. Dobro poznavanje harmonijskih pravila, kao i godine učenja i vježbe, omogućavaju im da odmah shvate suštinu određenog muzičkog teksta.
Kinestetičko pamćenje takođe ima ogromnu važnost. Na primjer, džez improvizator rijetko će odsvirati ton koji nije u tonalitetu, osim ako to svjesno ne odluči. Njeni prsti joj to jednostavno neće dozvoliti. Pijanista koji prati sopranistkinju instinktivno će izbjeći sviranje note ako postoji rizik da bude pogrešna.
Hofstadter zatim pravi poređenje između misaonog procesa šahiste i matematičara:
„[…] Ova razlika može se primijeniti i na druge intelektualne aktivnosti — na primjer matematiku. Daroviti matematičar obično ne isprobava razne pogrešne puteve do željene teoreme, kao što to rade manje nadareni ljudi; on jednostavno ‘osjeti’ obećavajuće pravce i odmah ih slijedi.“
Naučna istraživanja sprovedena godinama nakon objavljivanja Hofstadterove knjige potvrđuju ovo zapažanje. Ona sugerišu da su uzrok viših moždanih funkcija koje se primjenjuju u matematici, muzici ili šahu apstraktni prostorno-vremenski obrasci neuronske aktivnosti. To se ostvaruje putem neurona raspoređenih kroz velike oblasti moždane kore.
(Nastaviće se)