
Achilleas Zographos
2017

6
Obrazovna dimenzija
„Dakle, prijatelju moj, nemoj djecu tjerati na učenje prisilom, već kroz igru. Tako ćeš mnogo bolje moći da uočiš prirodne sposobnosti svakoga od njih.“
— Platon, Republika, knjiga 7, 536e–537a
Prema riječima Maureen Harris, muzičara i pedagoga koja je osmislila programe ranog obrazovanja Montessori Mozarts i Mozart and the Young Mind:
„Viši nivoi mišljenja aktiviraju se kada se djeca suoče sa izazovima čija rješenja ili značenja nijesu odmah očigledna. Postoji pet oblasti višeg mišljenja: razmišljanje kroz koncepte, rješavanje problema, kritičko mišljenje, razmišljanje kroz pravila i kreativno mišljenje.“
Harris navodi brojna istraživanja koja su proučavala vezu između muzičkog obrazovanja i inteligencije. Pozivajući se na više studija slučaja koje su procjenjivale akademski uspjeh učenika muzičkih škola, ona ističe:
„Ovi nalazi ukazuju na to da muzika na jedinstven način unapređuje više moždane funkcije potrebne za matematiku, šah, nauku i inženjerstvo. Pošto su neuronske veze odgovorne za sve oblike inteligencije, dječji mozak mogao se razviti do svog punog potencijala samo uz odgovarajuća podsticajna iskustva u ranom djetinjstvu.“
Danas, imajući u vidu napredak nastavnih metoda, nije neobično postati velemajstor sa 14 godina ili započeti muzičku karijeru u istom uzrastu. Prije više od 65 godina, Edward Lasker iznio je zapanjujuće zapažanje o čudima od djece:
„Zanimljiv fenomen koji povezuje matematiku, muziku i šah jeste činjenica da su čuda od djece poznata samo u ove tri oblasti. To što djeca nikada nisu stvorila remek-djelo u slikarstvu, vajarstvu ili književnosti djeluje sasvim prirodno kada uzmemo u obzir njihovo ograničeno životno iskustvo. U muzici, šahu ili matematici takvo iskustvo nije potrebno. Tu djeca mogu zablistati, jer su urođeni darovi presudan faktor. Estetska osjetljivost i sposobnost logičkog razmišljanja predstavljaju određene urođene kvalitete.“
Svoj stav dodatno je potkrijepio nizom pitanja:
„Kako bi inače Wolfgang Amadeus Mozart mogao da komponuje menuet i čak ga zapiše prije nego što je napunio četiri godine? Kako bi Carl Friedrich Gauss, prije treće godine života i prije nego što je znao da piše, mogao ispraviti zbir dugog računa koji je njegov otac izračunavao? Kako bi Samuel Reshevsky mogao igrati deset partija šaha istovremeno kada je imao samo šest godina?“

Keith Morant; Stratagem I
Emocionalni uticaj
„Kada bismo mogli zaviriti u glavu šahiste, vidjeli bismo čitav svijet osjećanja, slika, ideja, emocija i strasti.“
— Alfred Binet
Igranje može biti uzbudljivo, kako za njegove stvaraoce (šahiste ili muzičke izvođače), tako i za njegove primaoce (gledaoce, odnosno slušaoce). Tokom tog procesa vjerovatno će se pojaviti snažan emocionalni uticaj.
Prethodno pomenuta tvrdnja može se objasniti jednim primjerom: agresija i njen krajnji izraz, nasilje, duboko su povezani s ljudskom prirodom. Zbog toga je nasilje stalan izvor inspiracije u umjetnosti. Kao posljedica toga, nije iznenađujuće što i šah i muzika sadrže nasilne elemente. Oni se, međutim, izražavaju na sofisticovan i apstraktan način.
U zapadnoj klasičnoj muzici, sve do 19. vijeka, napetost (kao metafora agresije) i opuštanje išli su ruku pod ruku. Napetost se stvara disonancama, dok oslobađanje od te napetosti (opuštanje, odnosno konsonanca) djeluje kao suprotna sila.
U 20. vijeku kompozitori su raskinuli s tradicionalnim pravilima harmonije. Napetosti su postale oštrije nego ikada ranije. Treba podsjetiti da je tokom prethodnog vijeka čovječanstvo svjedočilo masovnim pokoljima nezamislivih razmjera. Umjetnici su tu brutalnost prikazivali u svojim djelima.
Na primjer, grčki kompozitor Nikos Skalkottas napisao je ciklus od 32 klavirske kompozicije. Catastrophe in the Jungle naziv je jedne od njih. Komponovana tokom World War II (1940), i jasno pod uticajem užasavajućih događaja tog vremena, ona izražava frustraciju kompozitora.
Što se šaha tiče, on je po definiciji ratna igra. Koliko god bio intelektualan, on je ipak borba koja ponekad izaziva osjećanja povezana s agresijom ili čak neprijateljstvom. Opuštanje dolazi tek nakon završetka partije. Riječi violiniste Mischa Elman veoma su karakteristične:
„Mislim da je jedan od razloga zbog kojih šah toliko privlači muzičare taj što je igranje šaha poput komponovanja; a zadovoljstvu stvaranja sopstvenih harmonija pridodaje se uzbuđenje borbe.“

Koncertna sala Čajkovski, 1951. godine. Prepuna sala prati odlučujuću dvadeset drugu partiju meča za svjetsko prvenstvo između Mihaila Botvinika i Davida Bronštajna.
„Socijalizovani trans“
Bilo da se igra šah ili muzika, dešava se isti fenomen: igrači imaju tendenciju da postanu potpuno udubljeni, nesvjesni prolaska vremena. Antropolog Robert Desjarlais opisuje to na sljedeći način. „Sviranje muzike“ nije uključeno u njegovu listu, ali usudiću se da pretpostavim da autor ne bi imao ništa protiv:
„Oni koji su potpuno uronjeni u igru mogu postati toliko zaokupljeni njome da zaborave svoje okruženje. Ono što se tada događa jeste ‘socijalizovani trans’, sličan onome koji nastaje kada su ljudi potpuno zadubljeni u razgovor, bavljenje sportom ili gledanje pozorišne predstave. Dok su uronjeni u tu imaginativnu sferu, igrači mogu biti preneseni u drugi svijet, različit od svakodnevnog života.“ (15)
(Nastaviće se)