Achilleas Zographos
2017
7
Komponente
7.1 Vrijeme, ritam i tempo
Osjećaj koji se prenosi rješavaču može se uporediti sa slušanjem minimalističke muzike, čija je jedna od glavnih osobina spora i postepena transformacija. Poslušajte, na primjer, Filipa Glasa i njegovo djelo Koyaanisqatsi. Takva umjetnička djela usko su povezana sa fraktalnom geometrijom, jer oponašaju beskonačnu petlju obrazaca unutar obrazaca.
Riley, Bridžit; „Blaze 4“; 1964,
94,6 x 94,6 cm,
emulzija na lesonitu.
„Op, odnosno optička umjetnost, tipično koristi apstraktne obrasce sastavljene uz oštar kontrast između prednjeg plana i pozadine — često u crno-bijeloj tehnici radi maksimalnog kontrasta — kako bi proizvela efekte koji zbunjuju i uzbuđuju oko. Cik-cak crno-bijele linije u djelu Blaze stvaraju utisak kružnog spuštanja. Dok mozak tumači sliku, naizmjenični obrazac djeluje kao da se pomjera naprijed-nazad. Isprepletene linije dodaju dubinu formi dok se ritmično zakrivljuju oko centra kompozicije.“
Izvan šahovske table, ritam u kojem igrač izvodi svoje poteze takođe je presudan. Pošto u takmičarskom šahu postoji vremensko ograničenje za razmišljanje, šahisti svoje neuspjehe često pripisuju lošem, odnosno neritmičnom upravljanju vremenom.
Sljedeću duhovitu anegdotu navodi Endru Soltis:
U partiji Talj – Uhlmann, igranoj na Aljehinovom memorijalu u Moskvi 1971. godine, Uhlmann je za svoj 12. potez razmišljao jedan sat i pedeset minuta. Među posmatračima tog dana bio je i Taljev prijatelj, velemajstor Aivar Gipslis, koji se dosađivao čekajući Uhlmannov potez. Gipslis je otišao da pogleda Seviljskog berberina, bio je razočaran izvedbom, vratio se u turnirsku salu — i zatekao Uhlmanna kako i dalje razmišlja.
Može se pretpostaviti da je vrijeme razmišljanja koje je utrošio Uhlmann rekordno. Međutim, nije. Godine 1980. brazilski internacionalni majstor Trois razmišljao je dva sata i dvadeset minuta nad svojim sedmim potezom u partiji protiv Santosa.
Još jedan važan parametar u izvođačkim umjetnostima jeste brzina. U muzici se brzina djela određuje tempom. Često, oznake tempa istovremeno prenose i psihološko raspoloženje koje kompozitor želi da izrazi. Na primjer, pomislimo na izraz Vivace (brzo/živahno). U šahu brzina igra odlučujuću ulogu. Nije slučajno da je jedan od omiljenih termina i šahista i muzičara upravo „tempo“.
Razmotrimo dva ekstremna primjera brzine.
Slučaj I
Partija počinje tako što svaki igrač zauzima svoj dio šahovske table i „smješta se“ u njega. Protivnici, strpljivo čekajući iza svojih linija, izvode poteze uz relativnu sigurnost. Na površini se ništa posebno ne dešava. Figure se kreću sporo i postepeno. To može značiti sate igre u slučaju partije za tablom, ili čak godine ako je riječ o dopisnom šahu.
Zaista, nije nimalo rijetko da igrač stalno pomjera istu figuru, čekajući da protivnik napadne. Pretpostavimo i da ni protivnik nije spreman da rizikuje. Cijeli scenario može podsjećati na beskrajno udvaranje u romanu iz 19. vijeka, koje iz raznih dramatičnih razloga nikada ne dobija razrješenje. Najčešći ishod u takvim slučajevima jeste da partija završi bezličnim remijem. To je kao gledanje dosadne fudbalske utakmice koja se završava 0–0. Vrijeme u takvim slučajevima kao da se zamrzava.
S druge strane, postoje partije u kojima je brzina odlučujući faktor. Zamislimo najdramatičniji mogući scenario koji jedna partija može da ponudi:
Slučaj II
Igrači međusobno pokušavaju da napadnu protivničkog kralja. Ovakav tip napada obično ima karakter „na ivici“ — sve visi o koncu. Igrači pokušavaju da izvuku maksimalnu energiju iz svojih figura. Osiguravanje jednog dodatnog korisnog poteza može koštati i čitavu damu, dok pogrešan korak obično ima fatalne posljedice. Uzbuđenje i napetost koje ovakva partija izaziva doslovno su preplavljujući. Ako tome dodamo i pritisak vremena, koji često postoji u takvim slučajevima i koji nemilosrdno nameće šahovski sat, dolazimo do apsolutne drame.
U ovim kontrapunktnim napadima često se dešava da jedna strana uspije da matira protivničkog kralja sa razlikom od samo jednog poteza. To je „zlatni tempo“…
Postoji formula koja gotovo garantuje uzbudljiv šah: igranje brzopoteznog šaha (blica), sa vremenskim ograničenjem koje ne prelazi pet minuta po partiji. Ljubitelji internetskog šaha, na primjer, igraju partije sa jednim minutom razmišljanja — odnosno jednim minutom za cijelu partiju.
Komentarišući uživanje u blic partijama, Dežarlaje primjećuje:
„Blic je poezija u stalnom kretanju. […] Tempo je brz i žestok, ali i blaženo melodičan. […] Ponekad dok igram blic osjećam da sam jedno sa svijetom, da tečem zajedno s njegovim tokom, usklađen s njegovim bebop ritmovima. U drugim trenucima ulazim u ravni napete energije.“
Pa, zar ovo ne mogu biti misli dugoprugaša u punom trku ili muzičkog izvođača tokom nastupa na sceni? Dakle, koja je pouka? Možemo sa sigurnošću zaključiti da je percepcija vremena u navedenim slučajevima subjektivna. U nekim situacijama vrijeme se širi, u drugima se skuplja.
(Nastaviće se)