
Achilleas Zographos
2017

3
Istorijski pregled
Filidor i prosvjetiteljstvo
Prvo ime koje nam pada na pamet kada se govori o šahu i muzici jeste ime francuskog muzičkog kompozitora i šahiste François-André Danican Philidor (1726–1795). Filidor je nesumnjivo bio najjači šahista druge polovine XVIII vijeka (titula svjetskog prvaka tada još nije postojala). S lakoćom je pobjeđivao protivnike, dok je njegov teorijski doprinos igri, čuvena knjiga L’Analyse du jeu des échecs (Analiza šahovske igre), objavljena 1749. godine, postala svojevrsna „biblija“ za naredne generacije. Ideje sadržane u toj knjizi bile su veoma napredne za svoje vrijeme. Njena uspješnost bila je tolika da se pojavilo više od 100 verzija na mnogim jezicima.¹
U toj knjizi on iznosi za svoje vrijeme radikalno gledište da su „pješaci duša šaha“. S obzirom na to da je Filidor živio u periodu prosvjetiteljstva, ideja da je njegova teorija bila pod uticajem ideala Francuske revolucije ne zvuči nimalo nelogično. Pješaci se mogu uporediti sa potlačenim narodom tog vremena, tzv. „Trećim staležom“. To je najbrojnija grupa na šahovskoj tabli, ali kao pojedinačne jedinice imaju malu vrijednost. Iako je autor svoju teoriju formulisao 40 godina prije izbijanja revolucije, dug period istorijskog „umrežavanja“ već je postojao i svakako je počeo i prije objavljivanja njegove knjige.

François-André Danican Philidor: Analiza šahovske igre
Objektivno govoreći, njegova muzika nije imala jednako snažan i presudan uticaj. Da nije bio tako veliki šahista, danas bi njegovo ime bilo poznato uglavnom samo stručnjacima za francusku muziku XVIII vijeka. Ipak, bio je veoma značajan kompozitor. Isticao se u opéra comique. Njegovo najpoznatije djelo, Tom Jones, smatra se remek-djelom i možda jednom od najpopularnijih komičnih opera kasnog XVIII vijeka.
Citat dr Maksa Evéa, petog svjetskog prvaka, zauvijek nas podsjeća na njegovo mjesto u istoriji šaha:
„[Filidor] je postavio prvi kamen u zgradu modernog šaha. Izveo je šah iz uskih okvira euklidskog posmatranja u bezgranično carstvo kartezijanskog mišljenja.“²
Prelazak u prošlost: od Ziryaba do srednjeg vijeka i renesanse
Filidor nije bio prva osoba koja je živjela između šaha i muzike. Devet vijekova ranije (822. godine n.e.) prethodio mu je veliki muzičar iz Bagdada, Ziryab. Ziryab je imao širok spektar interesovanja.
Prema španskom istoričaru Ricardu Calvu, Ziryab je prenio šatranj (preteču šaha), kao i muziku i poeziju iz Bagdada u špansku Kordobu, tada glavni grad islama u Evropi. Kordoba vjerovatno nije bila jedini centar iz kojeg se igra širila u Evropu, ali je bila jedan od najznačajnijih.³

Ziryab. Prema Fondaciji za nauku, tehnologiju i civilizaciju (FSTC), „Abul-Hasan Ali Ibn Nafi, nadimkom Ziryab, bio je glavni zabavljač na dvoru u Kordobi 822. godine. Radikalno je promijenio srednjovjekovnu muziku, stil života, modu, frizure, namještaj pa čak i posuđe. Promijenio je način na koji su ljudi jeli, družili se i odmarali.“
Iznenađujuće, nijedan istoričar nije siguran u porijeklo muzike ili šaha. Jednu od pretpostavki za šah dao je Yuri Averbakh, koji je pored toga što je šahovski istoričar i najstariji živući velemajstor. Averbakh smatra da se šah razvio iz kombinacije stare indijske igre trke koja se igrala kockom i antičke grčke ratne igre Petteia, u 5. vijeku p.n.e.⁴
Tokom srednjeg vijeka šah počinje da postaje popularan na evropskim kraljevskim dvorovima. Tako već u 11. vijeku, prema Petrusu Alfonsusu (1062–1110) u njegovoj knjizi Disciplina Clericalis, vitez je trebao ovladati Sedam viteških vrlina: jahanjem, plivanjem, streljaštvom, mačevanjem, sokolarstvom, igrom šaha i poezijom. Poezija je bila direktno povezana s muzikom jer je uključivala muzičko recitovanje. Vidimo, dakle, da se sveobuhvatna obuka jednog viteza nije mogla zamisliti bez njegove duhovne izgradnje, zasnovane na tri elementa: poeziji, muzici i šahu.
Napuštajući srednji vijek i prelazeći ka renesansi, gotovo istovremeno se dešavaju dva značajna događaja: krajem svog života 1474. godine, vjerovatno najvažniji kompozitor 15. vijeka, franačko-flamanski Guillaume Dufay (1397–1474), komponuje motet Ave Regina caelorum. U ovom djelu po prvi put se pojavljuju elementi harmonije. Na harmonijskim pravilima koja su se kasnije razvila zasniva se čitava tradicija zapadne klasične muzike. Godinu kasnije, 1475. godine, šah dobija oblik u kojem je više-manje poznat i danas. Neke sitne promjene u pravilima uslijediće kasnije. Prva zabilježena partija nalazi se u alegorijskoj poemi Scachs d’amor (Francisco de Castellvi – Narciso Vinyoles, Valencia 1475).

Oto IV, Markgrof Brandenburgа, igra šah sa svojom suprugom; 1301–1333, Cirih
(Nastaviće se)