Iz istorije Centralnog šahovskog kluba
Kako je Buđoni smirio skandal u šahovskom klubu
Imao sam jednog poznanika, Volođu S. – živjeli smo u susjednim zgradama, povremeno se viđali na ulici i pričali.
Završio je GCOLIFK, šahovsku specijalizaciju, i radio u Centralnom šahovskom klubu.
Njegov šef bio je Baturinski.
Jednom su se zbog nečega ozbiljno posvađali, i Baturinski mu kaže:
– Mi s vama više ne možemo zajedno raditi, izvucite zaključke.
Na to mu Volođa odgovori:
– Pa ja lično ne namjeravam da dajem otkaz, a kako ćete vi – sami odlučite.
Poslije toga, naravno, skandal se još više rasplamsao.
Ali Volođa je ipak izvukao „zaključke“ – i sljedećeg dana donio na posao veliku fotografiju maršala Buđonija u okviru, s posvetom:
„Dragom Volođi za lijepu uspomenu od Semjona Mihajloviča.“
Stavio ju je na svoj sto.
I – sukob se nekako utišao.
Ilja Lazarevič Itkin
Moskovljani starije generacije sjećaće se da je poznati šahovski klub na Jakimanki nastao i učvrstio se zapravo zahvaljujući jednom čovjeku – Ilji Lazareviču Itkinu.
Bio je, što je iznenađujuće, penzionisani oficir. Iznenađujuće zato što u njegovom izgledu ni ponašanju nije bilo ničeg vojničkog. Bio je inteligentan do srži, nevjerovatno dobar i na neki vrlo šarmantan način – smušen.
Taj klub bio je njegovo omiljeno čedo.
Sad, kad se sjetim tog vremena, ne mogu ni da zamislim kako je tom najblagorodnijem čovjeku pošlo za rukom da izdejstvuje kod opštinskih vlasti sve potrebne odluke, saglasnosti, dozvole, da obezbijedi finansiranje i sve ostalo.
Svaki dinar koji bi uspio da pribavi za obnovu tog polupodruma, za kupovinu šahova, opreme i ostalog, punio mu je srce ponosom.
A kako je samo volio sve posjetioce – i majstore i obične šahovske entuzijaste! Kako se trudio da im bude lijepo i prijatno!
Osim kluba, imao je još dva velika interesovanja – fotografiju i pjesnika Jevtušenka.
Fotografisao je s velikom strašću, premda prilično loše, a svoje fotografije izlagao je po klubu, vodeći sve posjetioce da im pokazuje svoje „izložbe“.
Pjesnik Jevtušenko bio je njegov idol – mogao je o njemu pričati satima.
Sjećam se jednog slučaja. Jednom smo moja djevojka i ja svratili u kafeteriju i tamo sreli Ilju Lazareviča.
Uzimamo kafu i kolače, a I. L., nadahnut prisustvom dame, počinje nam pričati istoriju brakova i razvoda pjesnika – od Belle Ahmaduline pa do posljednje (barem tadašnje) supruge Maše.
Pričao je dugo i veoma detaljno, a prekinuti ga bilo bi pravi grijeh: Ilja Lazarevič sav je zračio dobrotom i radošću.
Na kraju je stigao do završetka priče:
– Ali to, dragi moji, – rekao je, – samo su žene, a tako… – tu je malo zastao, – nema im broja. Ali mi mu sve praštamo, – oči Ilje Lazareviča ovlažile su se, a glas mu je zadrhtao od oduševljenja, – za ono božansko uživanje koje nam pruža svojim djelima!
Sjećam se i da je Ilja Lazarevič jednom u klubu priredio foto-izložbu „Trideset godina stvaralačkog rada Jevtušenka“.
Sam Jevtušenko je došao, razgledao izložbu.
Ilja Lazarevič je, naravno, ovjekovječio taj istorijski trenutak.
Na panoima su se uskoro pojavile nove fotografije.
Jednom je neko – ne sjećam se više ko – odlučio da ga malo podbode i pokazao mu epigram Gafta o Jevtušenku – prilično zloban.
Jadni Ilja Lazarevič bio je strašno potresen.
Ali već sledeće večeri došao je u klub vedar i dotjeran – tokom noći sastavio je odgovor klevetniku, takođe u stihovima.
Smisao tog dugačkog pjesničkog „odgovora“ bio je otprilike ovakav: Jevtušenko je slon, a Gaft je mops koji zlobno laje na njega.
Ali ono što je mučilo Ilju Lazareviča bilo je drugo: a šta ako epigramu nije napisao Gaft?
Zamislite – da on, ni kriv ni dužan, uvrijedi čovjeka!
Nakon dugog promišljanja, pjesma je dobila naslov:
„Gaftu, ako je on napisao onaj epigram.“
…Ilje Lazareviča odavno više nema na ovom svijetu.
Nadam se da ga ne pamtim i ne volim samo ja.
(Nastaviće se)
******************
Stari Semjon
(Prenesene priče Starog Semjona iz knjige „Iz dubla“).