Puškin i šah, ili Ogledi iz porodičnog života
Poznata je Puškinova rečenica iz pisma ženi:
„Zahvaljujem ti, dušo moja, što učiš šah. To je neophodno u svakoj dobro uređenoj porodici. Dokazaću kasnije.“
To je kao teorema Ferma: i on je, kažu, napisao – sad nemam vremena, dokazaću nekad kasnije.
Sa Fermom se neću raspravljati, ali s Puškinom – pokušaću.
Imao sam jednog poznanika, majstora. Imao je ženu, takođe šahistkinju. Čini se, bila je i ćerka šahistkinja. Sve je izgledalo kako treba, porodica skladna. I odjednom – razveli se.
Prošlo neko vrijeme, sretnem ga. Sjednemo, porazgovaramo.
Pitam ga:
– Šta se desilo?
A on kaže:
– Znaš, ona je imala prekinutu partiju, važnu. Zamolila me da pogledam poziciju u prekidu. Ja sam čitavu noć analizirao, pa otišao do Gellera. Gledali smo poziciju još tri sata. Dođem kući, pokažem joj sve što smo smislili, a ona mi kaže – ti si budala i ništa ne razumiješ. Pa reci, kako poslije toga da živim s njom?
Sjećam se i druge priče.
Prije otprilike trideset godina u CDSA je održan međunarodni turnir vrlo jakog sastava. U toj sali često su se igrala šahovska takmičenja – sjećam se, tamo je bio i meč za svjetsko prvenstvo Gaprindašvili – Kušnir, kao i mečevi kandidata Korčnoj – Talj, Korčnoj – Geller.
Sala je bila odlična, naročito ljeti: veliki prozori gledali su na vrt, kroz njih su se vidjele krošnje drveća.
Jedini nedostatak – daleko od metroa, trebalo je pješačiti dobrih dvadeset minuta.
I tako, jednom idem s turnira prema stanici.
Počinje jak pljusak, ja se sklonim pod drvo. A tamo već stoje V. V. Smislov i njegova divna supruga, Nadežda Andrejevna.
Ona, kako je poznato, šah ne igra – ali poziciju razumije.
I onako strogo govori Vasiliju Vasiljeviču:
– Sramota, Vasja! Bijelim figurama, u sedamnaest poteza – remi! I s kim! S tom čizmom, Gipslisom!
Vasilij Vasiljevič je ćutao, zbunjen, i nije se ni pokušavao opravdati. Eto kako to biva – žena šah ne igra, a porodica – savršena!
Ali, s druge strane, nije sve tako jednostavno. Postoje i argumenti za mišljenje Puškina. Evo šta može da se desi kada žena (a ni muž) ne igraju šah.
Jednom me jedan poznanik upitao:
– Imaš li nekoga da mi izbrusi sočivo za teleskop?
Jedini koga sam mogao da se sjetim bio je Baruh Spinoza, koji je do tada (obavještavam mlade čitaoce) već bio umro. Rekoh:
– A čemu ti služe, Šurik, ta sočiva?
– Pa vidiš, pomirio sam se sa ženom. Treba valjda imati neko zanimanje kod kuće. Pa odlučio sam da napravim teleskop.
– Zašto baš tako komplikovano! Zar nije lakše držati ribice? Ili nešto drugo?
– Pa već sam o tome razmišljao! Ribice – znači sjediš kući!
– A teleskop?
– Pa već sam na krovu pronašao mjesto!
Uglavnom, Puškinovo pitanje je ostalo ostaje nerazjašnjeno.
(Nastaviće se)
******************
Stari Semjon
(Prenesene priče Starog Semjona iz knjige „Iz dubla“).