V. I. Linder, I. M. Linder
Šahovska enciklopedija
Moskva, AST • Astrel, 2004
NANA ALEKSANDRIJA, Nana Georgijevna (r. 1949), gruzijski velemajstor; novinarka, kandidat za svjetskog šamiona među ženama.
Ženski šampionat SSSR-a 1966. godine, mlada studentkinja Aleksandrija počela je sa dva poraza. „Ne brini, sve je još pred tobom“, tješio ju je trener. I zaista, u narednih 17 kola pokazala je pravi borbeni duh, igrajući svaku partiju samo na pobjedu. Uzor joj je bio velemajstor V. Korčnoj. „Sviđa mi se“, priznavala je Nana, „što Korčnoj svih pet sati partije radi napeto, ne dajući odmor ni sebi ni protivniku.“
Nana je nadmašila mnoge iskusne protivnice i sa 17 godina postala šampionka prestižnih međunarodnih turnira. Među njima su Tbilisi (1968), Beograd (1969, 1979), Bil (1986, 1987). Maksimalno zalaganje u svakoj partiji, koje zahtijeva ogromnu nervnu i fizičku snagu, nije dozvolilo Aleksandriji, kao ni Korčnoju, da se popne na vrh Olimpa.
Nana je aktivno uključena i u društveni šahovski život. Ona je direktorica Dvorca pionira u Tbilisiju (od 1988), šahovski komentator Tbilisijskog radija, autor mnogih članaka i knjige „Najveći ženski međunarodni turnir u Gruziji“ (1968). Objašnjavajući na međunarodnom naučnom seminaru u Dresdenu (1988) razloge gruzijskog „fenomena u šahu“, isticala je ne samo tradiciju i odlične uslove za razvoj mladih talenata u republici, nego i izuzetnu ulogu psihologije: „Pitaćete mladu gruzijsku djevojku o njenom šahovskom cilju i bićete iznenađeni: nijedna od njih ne sanja da postane šampionka grada ili države, sve žele biti prve u svijetu. Tako maksimalno visoki cilj budi maksimalne sposobnosti.“
Izabrana još 1986. godine za predsjednicu Ženske komisije FIDE, Aleksandrija je sebi postavila cilj da znatno poveća prestiž međunarodnog ženskog šaha, izjednači početne koeficijente kod žena i muškaraca (1800 i 2200) i omogući istovremeno održavanje muških i ženskih svjetskih prvenstava.
Aleksandrija – Štadler
Ohrid, 1971
1.e4 e6 2.Nf3 d5 3.Nc3 Nf6 4.e5 Nfd7 5.d4 c5 6.Bb5 Nc6 7.0–0 Be7 8.dxc5 Bxc5 9.Bf4 0–0 10.Bg3 a6 11.Bd3 Nb4 12.Re1 Nxd3 13.Qxd3 b5 14.Nd4 Bb7 15.Nce2 Be7 16.Qf3 Nc5 17.Nf4 Qb6 18.Qg4 Rfc8 19.Nh5 Bf8 20.Bh4 g6 21.Nf6+ Kg7 22.Bg5 1–0
ALJEHIN Aleksandar Aleksandrovič (31. oktobar 1892, Moskva – 24. mart 1946, Estoril, Portugal), četvrti šampion svijeta u istoriji šaha (1927–1935, 1937–1946).
Aleksandar je sa šest godina naučio da igra šah i ubrzo je osjetio neodoljivu privlačnost prema igri. Borio se sa starijim bratom Aleksejem i sestrom Varvarom, kao i sa svojim vršnjacima iz gimnazije. Ali najviše je volio, kada bi došao kući, da se povuče u svoju sobu i satima razmišlja o pozicijama, uranjajući u čarobni svijet kombinacija. Ako bi neko ušao u sobu, mogao je primijetiti kako mu oči sjaje, potpuno zaokupljen svetim činom figura na šahovskoj tabli. Članovi porodice su ga čak nazivali Тишайшим („Najtiši“). Aleksandra to nije povređivalo, a učestvujući u turnirima u dopisnom šahu, ponekad bi se potpisivao kao „T. Aljehin“.
Sa 16 godina Aljehin debituje na turniru Njemačkog šahovskog kongresa u Diseldorfu. Nakon turnira, pobjeđuje u trening meču poznatog majstora K. Bardelebena rezultatom 4,5:0,5.
„Izuzetno nadaren“, bilo je mišljenje autoriteta koji su pratili Aljehineove partije iz tih godina. Ali njegov pravi uspon počinje nakon pobjede na Sve-ruskom turniru amatera u čast M. Čigorina u Peterburgu (1909). Dobio je titulu majstora i glavni nagradu – raskošnu porcelansku vazu, poklon car Nikolaja II.
U periodu 1910–1913, dok je bio student Petrogradskog pravnog fakulteta, Aljehin nastupa na nekoliko velikih ruskih i međunarodnih turnira, gdje se prvi put susreće sa svjetskim šahovskim velikanima – K. Šlehterom, J. Tarašem, O. Durasom, F. Maršalom, R. Tajhmanom, R. Špilmanom, S. Tartakoverom, M. Vidmarom – i pokazuje da je njihov dostojan rival. Njegove partije odlikovala je bogata mašta, hrabrost i originalnost napada, dalekovidost u proračunu, neočekivanost i ljepota žrtava. „Aljehin je odrastao kroz kombinacije, on je zaljubljen u njih“, govorio je o njemu E. Lasker. Još tokom Petrogradskog međunarodnog kongresa 1914. godine predvidio je veliki uspjeh ruskog majstora.
Zauzevši treće mjesto u tom „turniru šampiona“, odmah iza Laskera i Kapablanke, Aljehin sa 21 godinom postaje kandidat za svjetskog šampiona i sanja o usponu na šahovski Olimp. Ali dobro razumije koliko težak zadatak je pred njim. Za to je trebalo duboko prodrijeti u tajne pozicione igre, savladati tehniku odbrane i vođenja završnica, sa jednakim uspjehom igrati otvorena, zatvorena i poluotvorena otvaranja.
Međutim, Aljehinu su stajale na putu i druge prepreke. Prvi svjetski rat, dvije revolucije i građanski rat u Rusiji bacali su ga, kako se kaže, iz vatre u plamen. Nakon turnira u Manhajmu bio je interniran, a po povratku u Rusiju odlazi na front gdje je predvodio odred za spasavanje ranjenih. Kasnije je Aleksandar radio u krivičnoj policiji, pokušavao da se bavi glumom u filmu, bio prevodilac Kominterne… Ali ljubav prema šahu stalno ga je vraćala na misao da samo posvetivši život šahu može postići uspjeh. Tako odlučuje da emigrira iz Rusije u Francusku (1921).
Početkom i sredinom 20-ih godina, Aljehin neprekidno usavršava svoj stil, šahovsko umijeće analize, pokazuje izuzetnu snagu volje u prevazilaženju svojih slabosti. „Kroz šah sam uzdigao svoj karakter“, priznao je Aljehin. „Šah prije svega uči objektivnosti. U šahovskom svijetu možeš postati veliki majstor samo ako shvatiš svoje greške i nedostatke. Baš kao u životu.“
Duboko proučivši stvaralaštvo Laskera i Kapablanke, Aljehin je odlučio da ih nadmaši u onome u čemu su bili posebno jaki: u vještini vođenja jednostavnih pozicija i dubini psihološkog pristupa protivniku. Mnogo kasnije je zapisao:
„Za šahovsku borbu prije svega je potrebno poznavanje ljudske prirode, razumijevanje psihologije protivnika. Nekada smo se borili samo sa figurama, a mi se borimo i sa protivnikom – sa njegovom voljom, nervima, individualnim osobinama i – ne najmanje – sa njegovim taštinama.“
Kolosalni rad na usavršavanju svoje igre omogućio je Aljehinu da već početkom 20-ih godina pobjeđuje na velikim međunarodnim turnirima (Budimpešta, 1921; Hastings, 1922; Baden-Baden, 1925) i postane kandidat za meč sa svjetskim šampionom.
Evo završetka partije koju je Aljehin, zajedno sa pobjedom nad E. Bogoljubovim u Hastingsu 1922. godine, smatrao jednim od najsjajnijih dostignuća u svojoj šahovskoj karijeri.
Reti – Aljehin
Baden-Baden, 1925
26… Re3! 27.Nf3 cxb5 28.Qxb5 Nc3 29.Qxb7 Qxb7 30.Nxb7 Nxe2+ 31.Kh2 Ne4 32.Rc4! Nxf2 33.Bg2 Be6! 34.Rcc2 Ng4+ 35.Kh3 Ne5+ 36.Kh2 Rxf3! 37.Rxe2 Ng4+ 38.Kh3 Ne3+ 39.Kh2 Nxc2 40.Bxf3 Nd4! 41.Rf2 Nxf3+ 42.Rxf3 Bd5! 0–1
16.septembra 1927. u glavnom gradu Argentine, Buenos Ajresu, počeo je duel između svjetskog šampiona H. R. Kapablanke i A. Aljehina. U to vrijeme malo ko je sumnjao u ishod ovog meča, igranog do šest pobjeda. Od 10 prethodnih partija protiv Kapablanke, Aljehin nije pobijedio nijednu, a četiri je izgubio. Ipak, interesovanje za meč bilo je ogromno.
Već u prvoj partiji grmi: došavši do materijalne prednosti, Aljehin preciznom igrom pobjeđuje u 44. potezu. Ipak, nakon sedam susreta rezultat je već bio u korist Kapablanke – 2:1. Ali Aljehin pokazuje izuzetno samopouzdanje, postiže preokret u borbi i, pobjedivši u tri partije, više ne ispušta prednost u rezultatu. Posljednja, 34. partija, prekidana je dva puta. Prije drugog nastavka Aljehin se pojavio prvi u sali. Čekao je protivnika. Ali tada ulazi poslanik sa porukom: „Predajem partiju i želim vam sreću u tituli svjetskog šampiona. Moje čestitke vašoj supruzi. Kapablanka.“
Prikazujemo završetak 11. partije, koja se završila prelijepom mat pozicijom sa četiri dame (!) na tabli.
Kapablanka – Aljehin
Buenos Ajres, 1927
60…Rd8! 61.a6 Qf1! 62.Qe4 Rd2 63.Rxd2 cxd2 64.a7 d1Q 65.a8Q Qg1+ 66.Kh3 Qdf1+! 0–1
U narednim godinama Aljehin je dostojno potvrđivao svoju superiornost na nizu velikih međunarodnih turnira, prije svega u San Remu (1930) i Bledu (1931), gdje je postigao rekordni rezultat, osvojivši 21,5 poena od 26 i za 4,5 poena nadmašio drugoplasiranog.
Aljehin je četiri puta branio titulu u mečevima: protiv E. Bogoljubova (1929: +11, -5, =9; 1934: +8, -3, =15) i protiv M. Evea (1935: +8, -9, =14; 1937: +10, -4, =11). Nakon što je izgubio prvi meč od Evea, Aljehin je prvi put u istoriji šaha povratio titulu u revanš meču.
Šahovska karijera Aljehina obilježena je najvećim sportskim i kreativnim dostignućima. Igrao je na 92 velika turnira, a u 63 osvojio prva mjesta; učestvovao je u 23 meča. Ukupno je odigrao 1288 partija, od kojih je pobijedio u 750, remizirao 406 i izgubio samo 132.
Sveobuhvatna strast prema šahu nije značila da su Aljehinovi interesi i hobiji bili ograničeni. Vladao je nekoliko jezika, uključujući klasične – grčki i latinski, volio je književnost, muziku, slikarstvo, bavio se plivanjem, biciklizmom, igrao stoni tenis. Jednom su ga pitali zašto je 1925. godine odbranio doktorsku disertaciju iz pravnih nauka na Sorboni (Francuska). Odgovorio je: „Samo obrazovan čovjek može dosegnuti vrhove u šahu. Znanje širi vidike.“
I još jedan detalj – Aljehin je posjedovao fenomenalno pamćenje. Igrao je sjajno šah naslijepo.
„Za mene su šahovske partije, – govorio je Aljehin, – ne igra, već umjetnost“. Upravo takav odnos prema šahu demonstrirao je Aljehin i u svojoj praksi, i u brojnim radovima, među kojima su poznate knjige kao što su „Moje najbolje partije“, „Na putu ka višim šahovskim dostignućima“, zbirke međunarodnih turnira u Njujorku (1924. i 1927.), Kečkemetu (1927.), Notingemu (1936.) i druge.
Godine Drugog svjetskog rata, kao i Prvog, bile su za Aljehina vrijeme teških iskušenja. Po volji sudbine, našao se na teritoriji okupiranoj od nacista. Nastavio je da igra turnire, ali njegovo moralno i fizičko stanje se drastično pogoršalo. Nakon rata Aljehin je dobio poziv na meč od šampiona Sovjetskog Saveza M. Botvinika. Englezi su dali saglasnost da se susret održi u Londonu. Ali iznenada Aljehin je preminuo u Estorilu, blizu Lisabona, gdje je i sahranjen. Deset godina kasnije, 1956. godine, ostaci A. Aljehina preneseni su u Pariz, na groblje Monparnas, gdje mu je postavljen spomenik sa natpisom:
„Geniju šaha Rusije i Francuske“.
(Nastaviće se)