Specifičnosti nacionalnog pijanstva, ili Zašto Rusija nije Estonija
Bilo je to otprilike prije trideset pet godina. Jedna poznata sovjetska šahistkinja otišla je u Estoniju da igra na nekom turniru. I tamo joj se počeo udvarati jedan lokalni šahista – ozbiljan, sjevernjački, estonski tip. Pozvao je da im se pridruži na prijateljskom druženju poslije partije.
E sad, treba znati jednu važnu stvar: u Estoniji se tada (a možda i danas) pilo s posebnom ceremonijom. Alkohol se sipao u čašicu, pa se ta čašica prenosila u krugu – svako bi uzeo mali gutljaj, rekao nešto pametno i filozofsko, pa predao dalje. Sve to trajalo je dugo, dostojanstveno, gotovo meditativno. Ja sam jednom, s dvojicom Estonaca, ispijao četvrtinu votke iz likerske čašice gotovo tri sata.
Dakle, pozvali su našu šahistkinju u društvo – dvanaest ozbiljnih Estonaca i ona. Na stolu – dvije boce votke. Kao posudu, domaćini su izabrali pivsku kriglu, ulili prvu bocu i, u znak pažnje, ponudili da dama započne krug.
Dama se, naravno, prvo malo nećkala: votku ne voli, više je za vino, a i sutra joj je važna partija… Ali domaćini su je zasuli komplimentima – govorili su o njenom šarmu, ljepoti, o tome kako igra kao Talj i izgleda kao filmska zvijezda. I tako, dirnuta tolikim divljenjem, uzela je kriglu – i odjednom ispila sve do dna.
Poslije je objašnjavala:
– Pa kako sam mogla znati da li je to kod njih običaj? Sipali su mi – ja popila!
Kažu da su Estonci dugo sjedili u tišini, pokušavajući da odluče da li da nastave krug – ili da odmah otvore drugu bocu u njenu čast.
Da li je poezija korisna?
Na prelazu 1964–65. godine u Kijevu se održavalo prvenstvo SSSR-a u šahu. To su bila druga vremena – sala pozorišnog tipa, publika u svečanom odjelu, novine pune članaka, i ne samo sportske novine. Turnir je imao i svoj bilten – partije, izvještaje, intervjue, pisma navijača, sve kako dolikuje ozbiljnoj državi koja i šah tretira kao ideološki front.
A među tim biltenima, pojavio se jedan dragulj – veliki članak Davida Bronštajna „O onome što boli“. Pisao je o problemima koje je tada vidio samo on, a danas ih vide svi – ali bez njega, naravno, jer njega više niko ne čita. Šteta. Zaboravljeni su i drugi njegovi briljantni tekstovi – „Zašto sam izgubio od Larsena“, „Učim da igram kao svi“, pa i njegovi komentari mečeva za titulu prvaka svijeta. Zavidim bibliofilima koji sve to imaju u svojoj kolekciji – to su pravi srećnici, ako ih je još koji živ.
Ali da se vratimo na temu.
U jednom od prvih brojeva biltena, objavljena je pjesma čitaoca. On je, izgleda, odlučio da pomogne Bronštajnu svojom poetskom podrškom:
Bravo, Bronštajn, Davide!
Sam po sebi nije veliki,
Ali cilja daleko –
Da osvoji zlatnu medalju.
Šta da kažem, želim vam uspjeh,
Dragi Davide Bronštajn!
Da pobjediš takve stratege,
Kao što su Korčnoj, Holmov i Štejn.
Pjesnik, kao da ga je neko odozgo inspirisao, pogodio je sve tri mete — samo, nažalost, u pogrešnom pravcu. Na šampionatu je pobjedio Korčnoj, igrajući briljantno. Bronštajn je takođe odigrao vrlo dobro i zauzeo drugo mjesto. Mogao je biti prvi, ali je izgubio tri partije – baš od Korčnoja, Holmova i Štejna.
Tako da, ako neko još sumnja sada može biti uvjeren da, poezija može biti moćna stvar.
Samo je, ponekad, bolje ne pisati je o živim ljudima koji sutra igraju partiju.
(Nastaviće se)
******************
Stari Semjon
(Prenesene priče Starog Semjona iz knjige „Iz dubla“).