Nešto o slijepima
„Ko nije slijep – taj vidi.“
(L. P. Berija, kako bi to samo on znao reći).
Ovu priču je, nekad pričao mladi (tada) majstor Boris Guljko.
Ali da počnemo redom.
U šahu su se „slijepima“ smatrali ne samo oni koji uopšte ne vide, nego i oni s vrlo slabim vidom. A neki od njih igrali su za reprezentaciju SSSR-a na međunarodnim takmičenjima.
Šah za slijepe imao je svoje posebnosti: tabla s rupicama u koje su se figure uklapale, sat s ispupčenim tačkama za posljednjih pet minuta, i, naravno, obavezno naglas izgovaranje svakog poteza.
I sve to zahtijevalo je nevjerovatnu koncentraciju – i od slijepog, i od onog koji vidi.
E sad, igra tako Guljko turnirsku partiju protiv slijepog majstora R.
Borja povuče potez i glasno ga objavi. Njegov protivnik pažljivo opipa figure, razmišlja… pa odigra potez.
I tako, igraju – sve ide mirno, šahovsko dostojanstvo na nivou.
Ali onda – drama!
Guljko previdi topa.
„I još nisam ni spustio ruku,“ – pričao je kasnije, – „nisam ni stigao da kažem potez – a on već zgrabi mog topa!“
Maestro
Poznati sovjetski majstor V. A. Ljublinski, učesnik posleratnih finala prvenstva SSSR-a, u zrelim godinama radio je kao trener na jednom moskovskom univerzitetu. Među obavezama mu je bilo i da igra za tim na univerzitetskom prvenstvu.
Jednom prilikom igra on protiv studenta, prvokategornika. Vrlo brzo – figura više, majstorsko znanje očigledno. Ali student se ne predaje, mirno nastavlja da igra kao da je sve u redu.
Ljublinski, ogorčen, podigne obrve i reče:
– Pa kako vas nije sramota! Igrate s maestrom – i to bez figure! Gdje vam je poštovanje?
A student, bez trunke treme, uzvrati:
– Kakav maestro, profesore! Maestro je Kapablanka!
******************
Stari Semjon
(Prenesene priče Starog Semjona iz knjige „Iz dubla“).