Srećno djetinjstvo
U djetinjstvu sam se bavio šahom u jednom od moskovskih Domova pionira. Kružok je vodio divan i najmiliji čovjek, I. D. Berezin. Osim tog kružoka, Josif Davidovič imao je i druge šahovske aktivnosti – igrao je sam, sudio, po mom mišljenju bio član nekih federacija, prisustvovao sjednicama itd. Pored toga, sarađivao je s velemajstorom A. Lilijentalom
Naime, Lilijental je u „Komsomolskoj pravdi“ vodio šahovsku rubriku. Iako je Andre Arnoljdovič dugo živio u Savezu, prilično loše je govorio ruski. Zato je umjesto njega pisao Josif Davidovič – Lilijental bi govorio šta želi reći, a I. D. bi to zapisivao. Bili su prijatelji, i Lilijental je više puta dolazio kod nas u Dom pionira, davao simultanke, pričao o svom životu, o Laskeru, Kapablanki, Aljehinu – ukratko, igrao je sa svim svjetskim šampionima osim Štajnicom.
Kad su 1963. godine u Teatru estrade igrali Botvinik i Petrosjan, Berezin nas je, članove kružoka, uveo na meč. A mene i mog druga Vitju – čak u pres-biro!
I evo nas, sjedimo u toj prostoriji, okruženi bogovima: Talj, Kotov, Flor, Lilijental – vjerovatno su bili i drugi velemajstori, ali ih nisam zapamtio – sjedimo, blaženi, i hvatamo svaku njihovu riječ, svaki pokret.
I odjednom Lilijental zove Vitju:
„Vitja, priđi, da ti nešto šapnem na uho!“
I Vitja priđe. Lilijental mu nešto kaže na uvo. A ja, izgarajući od zavisti, pitam:
„Vitja, šta ti je rekao?“
A Vitja ponosno odgovara:
„Rekao mi je da se podrežem nokte!“
Srećna mladost
Šezdeset devete godine radio sam povremeno kao demonstrator na prvenstvu SSSR-a. Naravno, „radio“ – to je previše rečeno. Sjećam se kako sam stajao u redu na blagajni Goskomsporta. Red je bio dug. U njemu su stajali naši olimpijci, koji su primali nagrade za Meksiko – po nekoliko hiljada rubalja. Negdje u sredini reda vrzmali su se „tuđi elementi“ – ja i meni slični ljubitelji šaha. Iznos je bio nesrazmjeran mom ogromnom trudu – devetnaest rubalja i četrdeset kopejki. Za taj novac smo se ja i prijatelji lijepo proveselili cijelo veče, a para je još i ostalo.
Prvenstvo je bilo kvalifikaciono za međuzonski turnir – igrali su svi, osim Korčnoja i novopečenog svjetskog prvaka Spaskog. Ali i on je ponekad dolazio u sobu iza scene, gdje su se okupljali učesnici. Sve njih mogli smo posmatrati izbliza, i to dok rade ono što vole. Mnogo toga mi se sada vraća u sjećanje.
Sjećam se Aleksandra Zajceva – najdivnijeg čovjeka, koji je brilijantno odigrao prethodno prvenstvo u Alma-Ati, časno se borio u meču s Polugajevskim – a na ovom prvenstvu potpuno podbacio. Živio je još samo godinu dana.
Sjećam se starog Žuhovickog (bio je mlađi od mene sada), koji je u tom po sastavu najjačem turniru osvojio pedeset posto poena. Talja i Petrosjana, koji su iza scene igrali blic. Liberzona, koji je uporno igrao crnim figurama sicilijanku s ranim Db6. Čuvenu partiju Tajmanova s Lutikovim iz posljednjeg kola.
Sjećam se ideje Talja u partiji sa Štejnom (a možda je to bila teorija, ne znam).
U toj poziciji on je uzeo topom na d6, i poslije g6–g5 odigrao Tg6.
Sjećam se kako se Petrosjan ljutio na publiku kada je Vasjukov prekoračio vrijeme u partiji s Taljem, iako je imao figuru više, a sala, koja je navijala za Talja, zapljeskala.
Sjećam se kako je isti taj Vasjukov, u doigravanju partije s Gufeljdom, prešao u remi završnicu „kralj s pješakom protiv kralja“ – i igrao je do pat pozicije.
Sjećam se uvijek smirenog Smislova i uvijek nervoznog Polugajevskog. Sjećam se tragičnog dana za Talja, dana doigravanja, kada je, izgubivši naizgled dobijenu poziciju protiv Furmana, izgubio i posljednju šansu za prolazak u međuzonski turnir.
Sjećam se briljantnog članka (čini mi se u „64“) poznatog dramatičara Leonida Zorina, koji je svako veče sjedio u sali i strasno navijao za Tajmanova.
I, što je najvažnije, sjećam se uvijek pune sale CDKŽ-a.
Da li je to danas uopšte moguće?
I šta je šah od tada dobio, a šta izgubio?
Leonid Zorin, Jevgenij Gik, Mark Tajmanov
(Nastaviće se)
******************
Stari Semjon
(Prenesene priče Starog Semjona iz knjige „Iz dubla“).