Prateći ovaj ubrzani turnir u Las Vegasu na trenutak se prisjetih Svjetskog prvenstva u brzopoteznom šahu u Saint John-u (Kanada) 1988. Pred početak finalnog okršaja Talj – Vaganjan Miša mi tiho reče : „Na turniru je čudno i neuobičajeno podijeljen nagradni fond gdje šampion dobija 50 a poraženi 10 hiljada dolara. To je vjerovatno učinjeno da bi domaćini privukli Kasparova za koga su smatrali da je glavni favorit. No eliminisani su i Karpov i Kasparov pa ja i Rafael treba da odlučimo pitanje svjetskog prvaka. Ti si prijatelj sa Rafikom i vjerujem da znaš da je on sjajan momak koji sad živi u Njemačkoj u skromnim uslovima. Zato bih volio da mu saopštiš moju ponudu da podijelimo nagrade po 30.000 i da igramo u slavu. On je amater za mene ali želim da mu pomognem jer mi je drag čovjek“.
– Miša, neću da čujem tu riječ – amater jer je Vaganjan uz Karpova dugo bio u svjetskom vrhu, pogotovo u brzopoteznom šahu – opomenuh ga kao njegov sekundant. On me ćuteći prostrijeli pogledom i nazdravi sa dobrim gutljajem viskija.
Sreo sam Vaganjana i prenio mu Taljevu ponudu a on, pomalo iznenađen, reče da mu to odgovara.
Meč je ubrzo počeo i neočekivano završio pobjedom Talja sa 4:0. Ali kad je Vaganjan pružio ruku da preda četvrtu partiju Talj je rekao da je 4 : 0 ružan rezltat a remi mu je dovoljan za pobjedu u meču od 6 partija, sto je zbunilo i sudiju šampionata.
Kad sam mu čestitao i zagrlio ga Miša me tiho upita: „Šta bi bilo da mi nijesi dopustio treći i četvrti viski“?!
(Preneseno sa fejsbuk stranice velemajstora Božidara Ivanovića)