
Moskva 2003.
U oktobru 2001. godine treći sprat Kluba zauzela je redakcija časopisa «64 – Šahovski pregled». Nekoliko mjeseci prije toga glavni urednik «64», Aleksandar Borisovič Rošalj, lako je preskočio ovo šahovsko brojanje godinama. Ako časopis zaživi na novom mjestu, Rošalj ima sve šanse da se pridruži redovima lokalnih starina: rad u Klubu očigledno doprinosi dugovječnosti.
Mihael Moisejevič Botvinik, čije ime sada nosi Klub, posljednju deceniju života proveo je u njegovim zidovima, baveći se svojom šahovskom programom. U decembru 1994. godine razgovarao sam sa Patrijarhom u njegovom radnom kabinetu. Botviniku je bilo osamdeset i tri, života mu je ostajao još pola godine, ali je gotovo do posljednjeg dana dolazio u Klub, zakasnivši na posao samo jednom, i to iz opravdanog razloga: selili su slonove u zoo-vrt i na Sadovom kružnom toku prekinuli saobraćaj…
Glavni urednik časopisa «Šah u SSSR-u» (90-ih – «Šah u Rusiji») Jurij Lvovič Averbah, dobar dio života proveo u Klubu, upravo je proslavio osamdeseti rođendan. Dugogodišnji odgovorni sekretar časopisa Jakov Isajevič Nejštadt, sada stanovnik Izraela, ide njegovim stopama, namjeravajući naredne godine da dostigne taj biblijski uzrast, a Mihael Abramovič Bejlin, koji je radio u Klubu na različitim funkcijama desetljećima, već je prešao tu granicu. Viktor Davidovič Baturinski (87) približava se devedesetoj godini; samo nekoliko sedmica dijelilo je od nje drugog saradnika «Šaha u SSSR-u», koji je radio u Klubu skoro četrdeset godina – majstora i poznatog analitičara Germana Samuiloviča Fridštajna, koji je preminuo krajem 2001. godine. Tu dob je savladao Lev Jakovlevič Abramov, a Jakov Gerasimovič Rohlin, sa svojim briljantno smišljenim «lenjinovskim» izrazom «Šah je gimnastika uma», napustio je distancu na zavidnoj cifri – 94! Njegova gimnazijska mladost desila se u burnom početku 20. vijeka, a zalazak dana, kada je sa teškoćom mogao pratiti nagle obrate brzo mijenjajućeg života, – na ne manje burnom kraju njegovog vijeka. Te su godine uokvirile ogromni sedamdesetogodišnji period sovjetskog šaha, čiji je tvorac i inspirator u velikoj mjeri bio Rohlin.
Globalne promjene koje su se desile u zemlji u posljednjem desetljeću, naravno, nisu mogle ne dotaknuti i šah. Borba koja se vodila za Klub – sočan zalogaj nekretnine u istorijskom dijelu grada – bila je puna pobjeda, poraza, ustupaka i sudskih procesa.
Na kraju su šahisti uspjeli da odbrane svoj Klub, ali do toga da ga učine zaista Domom šahiste, kakav je bio u prethodnim godinama, još su daleko. Sivoća, svakodnevica, istrošenost, neprikladnost – svi ovi opisi odgovaraju danas zgradi koja je nekad bila centar šahovskog života. Obavještenje na vratima, koje je dočekalo učesnike drugog kruga svjetskog prvenstva FIDE 2001: «Zbog nepredviđenih okolnosti – šahovskog turnira – naredni čas kurseva engleskog jezika se odlaže za sljedeću sedmicu», bolje od svih riječi govori o mjestu šaha u današnjem Klubu.
Ako su prije revolucije u vili na Gogoljevskom živjeli mecene koji su darivali novac za umjetnost, sada postojanje Doma šahista potpuno zavisi od komercijalnih struktura – zakupaca prestižne vile u samom centru Moskve.
Prvi dan septembra 2001. godine. Iako je po kalendaru već jesen, drveće je još potpuno zeleno, a na klupama bulevara sjede bake sa unucima, kao i mnogo godina ranije. Od stana Davida Ionoviča Bronštajna do Kluba je samo nekoliko koraka, ali velemajstor priznaje da tamo nije bio čitavu vječnost.
Klub se vidi izdaleka. Na staroj vili je reklama: upadljivi žuti bilbordi restorana koji je zauzeo čitavo desno krilo zgrade i nastavlja da se širi. Restoran „Stari svjet“ iznajmljuje prostor od Kluba, kao i kladionica – ona je lijevo na ulazu. Kladionicu vodi Anatolij Mašulski. On se povukao iz igre na 64 polja, odlučivši da se kladi na organizaciju koja nudi uloge na razne sportske događaje, od boksa do američkog fudbala. Uključujući i šah.
Ulazimo u Klub i u holu, direktno nasuprot vrata, vidimo čuvara u običnoj zelenkastoj uniformi s crnim mrljama. Prije samo dvije godine zapisivao je sve posjetioce u veliku knjigu, a sada se ograničava pitanjem: „Kome?“ Pored čuvara stoji Kolja Sirotin sa knjigama i časopisima na polici. Usamljeni posjetilac prelistava svježi broj „64“, jedini preostali periodični šahovski časopis. Nekada je ovdje bilo moguće kupiti „Bilten CŠK“, koji je izdavao sam Klub, „Šahovsku Moskvu“, časopise „Šah u SSSR-u“ i „Šahovski bilten“, popularne tadašnje riške časopise „Šah“, ne računajući, naravno, specijalne biltene koji su izlazili povodom bilo kog pristojnog turnira.
Skrećemo malo lijevo i hodnikom ulazimo u biblioteku Kluba. U njoj ima mnogo rariteta: prva izdanja Filidora, Petrova, kompleti ruskih i stranih časopisa. „Šahovski vijesnik“, kako Čigorinov, tako i kasniji, koji je izdavao Aleksej Aljehin, brat budućeg svjetskog prvaka. Tu je i prva šahovska knjiga samog Tiše, kako su Aljehina zvali u djetinjstvu – udžbenik Žana Preti-ja na francuskom jeziku izdan 1895. godine sa uredno označenim partijama koje su odigrane.
U biblioteci su hiljade knjiga na raznim jezicima. Mnoge imaju autograme Grigorjeva i Zubareva. Te knjige su nekada pripadale tim poznatim majstorima. Ranije je u biblioteci bio čitaonički prostor i kartoteka sa desetinama hiljada partija, uredno prepisanih rukom i klasifikovanih po otvaranjima od strane studenata šahovskog odjeljenja Instituta fizičke kulture. Svim sovjetskim šahistima bilo je pravilo da, igrajući u inostranstvu, obavezno donesu komplet biltena turnira i predaju ga Klubu. U to daleko doba prije kompjutera, velemajstori i majstori su prije odlaska na međunarodni turnir provodili mnogo vremena ovdje, pregledajući partije budućih protivnika.
Oko 1958. godine, mali dječak je stajao ovdje, prelistavajući knjige i nije se mogao odlučiti koju da uzme. „Uzmi ovu, nećeš se pokajati“ – začuo se glas, i ruka mu je pružila „Teoriju žrtve“ Špilmana. To je bio David Bronštajn, koji je zatim direktno u biblioteci pogledao nekoliko partija dječaka, a taj se dan urezao zauvijek u pamćenje budućeg velemajstora Jurija Razuvajeva.
(Nastaviće se)