V.A.Ivonin: Šah. Sport -Legende, laži i istina Moskva, 2008.
Dalje se sve raspalo kao kula od karata
Posljedice igre u zatvorenoj prostoriji veoma slikovito je prikazala islandska novina „Morgunbladid“, objavivši crtež na kojem su prikazani Boris Spaski i Bobi Fišer kako izlaze iz zatvorene prostorije. Spaski bježi udesno u očajnom stanju, držeći se rukom za glavu: na čelu mu je zalijepljena rana, desni rukav otkinut, pantalone pocepane, trči u jednoj cipeli, dok je na drugoj nozi pocepana čarapa. Iz očiju mu „sijevaju varnice“, s nosa kaplje krv. Pored njega stoji razjareni Efim Geler. Lijevo od vrata — nasmijani Fišer, besprijekorno obučen, sa zavrnutim rukavima i stisnutim šakama kao bokser. Oko jedne pesnice vidi se sjaj. Pored njega stoji sekundant i metlicom skida prašinu s njegovog ramena.
Karikatura na treću partiju meča B. Spaski – R. Fišer objavljena je u jednim islandskim novinama (partija je igrana u zatvorenoj prostoriji)
Bobi Fišer je postigao svoje — izbacio je Boris Spaskog iz ravnoteže. Ali se na tome nije zaustavio. Već 17. jula uveče američka delegacija ponovo je podnijela protest na uslove u turnirskoj sali. Nova zasjedanja, rasprave — i opet je protest odbijen. Fišer i njegovi treneri, naravno, nisu prisutni na tim sastancima: on se priprema, a sve za njega obavljaju advokati.
U našoj delegaciji situacija je bila drugačija. Na svako zasjedanje morali su da idu Efim Geler ili Nikolai Krogius, a ponekad i obojica. A uveče je trebalo igrati četvrtu partiju — za koju se, naravno, trebalo pripremati uz učešće svih trenera.
U mojoj bilježnici zapisano je da je Fišer na četvrtu partiju zakasnio 5–6 minuta. Naši su pogodili po kojem planu će igrati i imali su pripremu za tu varijantu. Ali u 18. potezu Spaski se odjednom dugo zamislio. Mislili smo da namjerno odugovlači. Međutim, ili je zaboravio ono što je planirano, ili mu se učinio bolji potez, pa je izabrao slabiji nastavak. Na kraju – remi.
I on i treneri, poslije poraza u trećoj partiji, bili su zadovoljni i tim rezultatom. Spaski je ponovo izjavio da se s Fišerom može igrati. Ali, kako se kasnije pokazalo, precijenio je sebe i svoje stanje.
U tom trenutku završio se moj službeni boravak u Rejkjaviku i sjutradan sam otputovao u Moskvu. Prije odlaska još jednom smo razmijenili mišljenja o situaciji na meču. Članovi delegacije uvjeravali su da više neće biti ustupaka s njihove strane i da će se sva pitanja rješavati kolektivno. Uspjeli su i da ubijede Spaskog da isključi telefon kako ga više ne bi uvlačili u bilo kakve avanture.
Ali psihološka trauma koju je Spaski pretrpio u trećoj partiji pokazala se presudnom – dalje se sve raspalo kao kula od karata. Slomio se i sam Spaski. Postao je neodlučan, sumnjičaviji, izgubio je vjeru u trenere. Ostala je samo ničim potkrijepljena samouvjerenost.
Evo kako je dalji tok igre Spaskog u Rejkjaviku opisao njegov trener Efim Geler:
„U četvrtoj partiji varijanta je bila analizirana do 25–30. poteza, ali je Spaski već u 18. potezu skrenuo s pripremljenog puta i izabrao slabiji nastavak. U petoj partiji dopustio je Nimcovičevu odbranu, za koju se nismo spremali, zatim je brzopleto razmijenio figure i dobio lošiju poziciju. U šestoj partiji Fišer je odustao od prvog poteza e4. Odlučili smo da u tom slučaju ne uvodimo nove sisteme, već da igramo odbrane koje Spaski dobro poznaje, ali je on izabrao drugi put. U sedmoj partiji Spaski se vratio svom glavnom oružju – potezu e4, ali je u 14. potezu skrenuo s plana i dospio u izgubljenu poziciju. U osmoj partiji ponovo je za tablom odlučio da igra nešto novo, napravio previd i izgubio. U narednim partijama Spaski je opet odstupao od plana, igrao nepažljivo i pravio greške.“
Takva je ocjena trenera. Zanimljivo je čuti i samog Spaskog.
„Pogriješio sam, sastav delegacije je morao biti veći. U ‘predmeč groznici’ sami smo noću pisali saopštenja, a trebalo je raditi.
Neodlazak Robert Fišer na drugu partiju uticao je na mene.
Analizirajući partije od treće do osme, došao sam do zaključka da je Fišer u tim partijama ogromno dominirao, a moja igra je bila nervozna i neujednačena. Devetu partiju igrao sam još pod utiskom poraza, i tek u desetoj partiji, iako sam izgubio, vidio sam nagovještaje moguće igre.
Vrlo važna bila je 13. partija. To je bila najdramatičnija partija u meču. Partija se kolebala, ali ju je Fišer dobio, pokazavši glavnu osobinu – ogroman optimizam, svoju usmjerenost ka cilju i težnju ka pobjedi po svaku cijenu.“
Pročitajte još jednom posljednju rečenicu Boris Spaski i biće vam jasnije sve što se dogodilo u Rejkjaviku. U narednim partijama nije bilo značajnih promjena. Izgubljena 21. partija stavila je tačku, i 3. septembra šahovska kruna prešla je u ruke Robert Fišer.
Sumirajući meč Boris Spaski – Robert Fišer, zanimljivo je i poučno upoznati se s ocjenom ovog šahovskog dvoboja koju je dao američki velemajstor Robert Byrne:
„Robert Fišer, ne pripadajući isključivo ni napadačkom ni defanzivnom tipu šahiste, najbliži je pojmu univerzalnog šahiste.
Do meča sa Boris Spaski on je uporno branio svoj omiljeni, iako ograničeni, repertoar otvaranja. Nikada nije krio od protivnika da će na prvi potez e2–e4 odgovoriti Najdorfovom varijantom sicilijanske odbrane, a na prvi potez d2–d4 staroindijskom odbranom, te da je e2–e4 njegovo glavno napadačko oružje, nakon kojeg slijedi Sozinova varijanta ako protivnik izabere sicilijansku odbranu.
Kada se već činilo da može beskonačno koristiti svoj ograničeni repertoar otvaranja, u meču sa Borisom Spaskim uveo je senzacionalne promjene. Sa „aljehinovskom“ lukavošću iznenadio je Spaskog, prvi put u životu odigravši klasičnu varijantu daminog gambita i ostvarivši odličnu pobjedu u šestoj partiji meča.
ČISTE BOTINE (kratke čizme) BOTVINIKA I TALJEVE ZAŠTITNE ŠALE
Poznavalac muzike
Štajnic je bio strastveni poklonik Vagnerove muzike. U Beču se upoznao s violončelistom iz orkestra kojim je dirigovao Vagner i zamolio ga da prenese kako smatra dirigenta najvećim muzičarem našeg doba. Nešto kasnije ponovo se sreo s tim orkestarcem, a ovaj mu je prenio sljedeći Vagnerov odgovor:
– Maestro Štajnic se u muziku razumije još bolje nego u šah! U svakom slučaju, izrečeno mišljenje kod mene ne izaziva nikakve primjedbe.
Bez kraljice, bez brige
U kupeu voza Laskeru je prišao jedan ljubitelj šaha i predložio da odigraju nekoliko partija. Svjetski prvak je namjeravao da se odmori i zato je rekao da jedva pomjera figure. Ali saputnik nije odustajao i ponudio je da igra bez kraljice. Da bi ga se što prije riješio, Lasker se brzo predao. Međutim, ovaj se nije smirio i ponovo je namjestio figure. Tada je Lasker odlučio da malo nauči pameti nametljivog šahistu.
– Sve sam shvatio – rekao je. – Kraljica samo smeta, i ja bih lično radije igrao bez nje.
Komšija iz kupea se dugo smijao, ali pošto je sljedeću partiju izgubio s kraljicom viška, ostao je potpuno zbunjen. Došao je red da on igra bez kraljice – i Lasker se ponovo predao. A kada je imao kraljicu, njegov nesrećni partner je opet brzo dobio mat, ne shvatajući šta se zapravo dešava. Sve se završilo time što je ljubitelj šaha potpuno poludio od takve igre, pa su ga na stanici, jadnika, ljekari odnijeli na nosilima.
Nešampionski karakter
Lasker je smatrao da po stilu igre može da odredi karakter i sposobnosti čovjeka. Jednom mu je prišla žena i pokazala požutjeli list s nekom starom partijom.
– Nažalost, ničim vas ne mogu obradovati – iskreno je rekao Lasker, letimično pregledavši poteze. – Vaš rođak je pretjerano tvrdoglav, loš psiholog, uz to i prilično tup, a lišen je i smisla za humor. Bojim se da od njega neće biti ništa.
– Ali to je vaša sopstvena partija, koja je slučajno dospjela kod mene – nasmijala se žena.
Lasker se kiselo osmjehnuo, zatim nekoliko sekundi razmišljao i dao objašnjenje:
– Sve je tačno. Eto zato me Kapablanka i pobijedio.
Jedan za sve
Jednom se Kapablanka kasno u noć vratio u hotel.
– Ko je tamo? – upitao je pospani portir.
– Hose Raul Kapablanka-i-Graupera – radi uvjerljivosti se Kubanac predstavio punim imenom.
– Dobro, uđite – promrmljao je portir – samo neka posljednji dobro zatvori vrata.
Svježi igrač
Kapablanka je držao simultanku, a jedan od njegovih protivnika, brzo dobivši mat, upitao ga je za mišljenje o svojoj igri.
– Igrate svježe, nestandardno – odgovorio je Kapablanka sa sebi svojstvenim taktom – ali zašto nijednom niste izveli konje?
– Stvar je u tome što su me tek juče upoznali sa šahom – objasnio je protivnik – a kako se konj kreće, zaboravili su da mi pokažu.
Zagonetni igrač simultanke
Mladi Najdorf je na turniru podijelio poen s Aljehinom.
– Čestitam – pružio mu je ruku partner. – Sada se možete ponositi časnom remijem sa svjetskim prvakom.
– Izvinite, ali rezultat naših susreta je 1,5 : 0,5 u moju korist – nasmiješio se Migel.
– Kakve su to šale? – začudio se kralj.
– Da-da, jednom ste od mene izgubili na simultanci u Varšavi.
– To je nemoguće, varate se – odlučno je izjavio Alehin. – Pamtim lica svih šahista koji su me ikada pobijedili.
– Dozvolite da vas podsjetim na okolnosti pod kojima se to dogodilo – rekao je Najdorf. – U simultanci je bilo planirano dvadeset pet tabli, ali su vas zamolili da dopustite još dvojici tinejdžera, željnih da se bore s tako slavnom ličnošću. Međutim, broj 25 je bio unaprijed dogovoren i vi ste odbili. „Zar ste se uplašili te dječurlije?“ – optužio vas je neko od organizatora. „Šta?!“ – razljutili ste se. – „Pa ja sam spreman da igram s njima i naslijepo!“ Tada su dječake posadili podalje od stolova, tako da ih niste mogli vidjeti. Simultanka je završena rezultatom 24:1, a jedinu pobjedu protiv vas ostvario je jedan od onih s kojima ste igrali naslijepo. Vjerovali ili ne, to sam bio ja!
– Pa to ste vi onako efektno žrtvovali topa na e6?! – uzviknuo je Aljehin, koji se, naravno, sjetio tog davnog susreta. – A ja sam se dvadeset godina mučio jer nikada nisam vidio protivnika koji me je tako lijepo nadigrao u Varšavi!
Botvinik, kojeg je bilo teško iznervirati, jednom je primijetio da, kad bi bio oženjen sa Rai (prva Florova žena) i saznao da mu ostaje da živi samo jedan dan, taj dan bi posvetio razvodu od nje! Flor je i sam razmišljao o tome, i dešavalo se da on i njegova žena nedjeljama ne razgovaraju jedno s drugim. Upoznali su se kod Boljšog teatra, ali kada su se u braku pojavili problemi, fon Mihajlov je tvrdio da uvijek zaobilazi tu temu. Žena nije ostajala dužna i više puta je govorila: „Ne volim salo na jajima“ — i smiješila se samo jednim uglom usana: pripadala je onom tipu žena koje smatraju da smijeh doprinosi pojavi bora.
Bilo je malo ljudi s kojima bi mogao biti potpuno iskren. Jedan od njih bio je Paul Keres – stari prijatelj i kolega, čovjek slične sudbine. Nije slučajno što su se pri susretima često razgovarali na njemačkom: ne samo zato što je to bio jezik njihove mladosti, već i zato što ih je vraćao u vrijeme kada su mogli govoriti ono što misle i biti gdje žele, ne polažući račune nikome.
Jednom u Centralnom šahovskom klubu, zaustavivši se pred portretima velikih šahovskih umova svijeta, koje je dobro poznavao, osim, naravno, Štajnica, Flor je rekao:
„Evo najnormalnijih velikih ludaka.“
Sam nije želio biti takav; jednostavno je htio voditi normalan život, miran i udoban, bez previše briga i uzbuđenja.
Spaski je jednom primijetio:
„Da biste postali svjetski prvak, morate biti malo nemilosrdni, razvijenog instinkta ubice. U profesionalnom sportu to je obavezno.“
Flor nije imao takav instinkt, a ni jedan talent sam po sebi nije bio dovoljan da postane svjetski prvak. On je imao talent s nedostatkom karaktera, dok za postizanje stalnog uspjeha bolje je imati ne izvanredan talent, već jak karakter, nego obrnuto. Kod ljudi sa snažnim karakterom, međutim, često je on lošeg kvaliteta, iako Aljehin ponekad odlazi u crkvu, njegov karakter nije pripadao sljedbenicima onih koji su rekli: „Krotki će naslijediti zemlju“.
Ipak, savremeni ljudi obično ne gledaju kroz prste na mane velikih ličnosti; istorija im gotovo uvijek oprašta, jer sjećanje i besmrtnost ne poznaju moralnost, nepoznaju dobro i zlo – vrijede samo djela i moć, a to zahtijeva čitavog čovjeka.
U Persiji je postojala kazna: zatvor i smrtnа presuda nakon nekoliko godina. To je, metaforički, put kroz koji prolazi svaki profesionalni šahista: prije nego što postane jasno da kraj karijere dolazi, nastupa period opadanja – postepeno, ponekad i naglo.
Kod Flora je taj period nastupio kada je bio relativno mlad: njegov posljednji veliki uspjeh datira iz 1939. godine, kada je osvojio turnir u Lenjingradu, u kojem su pored njega učestvovali Keres i Reševski i čitava sovjetska šahovska elita, osim Botvinika. Naravno, sve što je u šahu učinjeno mladošću, ali njemu je tada bilo samo trideset jedna godina – vrijeme vrhunca profesionalnog šaha tog doba.
Zašto Botvinik nije zakopao svoje talente nego ih iskoristio, dok je Flor svoje zakopao i nije ostvario ništa od njih?
Flor je sam odgovorio na kraju života:
„Rat je poljuljao moje zdravlje, uništio živce. Mnoge moje šahovske koncepcije zahtijevale su odlučnu reviziju. Posebnim znanjem u teoriji otvaranja nikada nisam briljirao, ali to je u mladosti nadoknađivano drugim faktorima. Nakon rata sovjetski majstori su preuzeli sve fronte šaha. Otjerali su ne samo mene, nego i ostale vodeće majstore Zapada. Ipak, glavni razlog mojih posleratnih neuspjeha je drugi: borba za šahovski tron zahtijeva fantastičnu radnu etiku, a ja je nisam imao. Nisam prolivao znoj nad šahovskom tablom. Razmažen prethodnim uspjesima, nakon prvih neuspjeha sam se predao, nisam imao dovoljno karaktera, prestao sam da se borim.“
Neuspjesima su završavali za njega međuzonski turnir 1948. godine i turnir kandidata dvije godine kasnije. On je još igrao u Sovjetskom Savezu, na nekim turnirima nižeg ranga u inostranstvu, ali onaj Flor, pred kojim su drhtali, više nije postojao. Izgledao je promijenjeno u tom periodu: zaokružio se, ostario, izgubio je sjaj. Naravno, kad starimo, počinjemo lošije igrati šah; ali možda starimo upravo zato što počinjemo slabije da igramo? Živjeti od ostataka stare slave nije mogao, jer zemlja u kojoj se našao zahtijevala je prije svega dokaze snage. A jedini dokaz snage mogao je biti samo uspjeh.
Praktična igra pala je kod njega u drugi plan. Sada je ona samo dopunjavala njegovu heraldiku, ali zauzimala je sve manje polje grba. Ipak, partije su mu i dalje su bile izvrsne, i Flor je pomagao mnogima: Botviniku, Tajmanovu, Petrosjanu.
U meču Botvinik – Bronštajn odlučujuća je bila 23. partija: svjetskom prvaku, koji je gubio meč, pobjeda je bila potrebna kao vazduh. Partija je bila odložena u poziciji u kojoj su dva Botvinikova lovca bili jasno jači od Bronštajnovih konja. U to vrijeme mečevi za svjetsku krunu trajali su mjesecima: igrali su polako – tri partije sedmično, s odlaganjima i slobodnim danima. Nakon dugog razmišljanja, Botvinik je zapisao potez i zajedno s Florom napustio salu za igru. Zapisani potez bio je vrlo očigledan, a Flor je, zadovoljno prebirajući u mislima pobjedničke varijante, po običaju ispratio Botvinika kući. Nakon večere, još su jednom pogledali poziciju, i Salo se uputio kući da konačno dorađuje varijante.
Sljedećeg dana Flor je ponovo bio kod Botvinika.
„Salo, ne biste li mogli pokazati varijante Ganočki? Htio bih još jednom pogledati poziciju“, rekao je domaćin.
Flor se malo iznenadio, ali je ipak počeo pokazivati nešto supruzi Patrijarha, iako je ona jedva poznavala poteze figura. Nakon nekog vremena, Mihail Moisejevič je izašao, prijatelji su ručali i uputili se ka mjestu igre. Prije nego što su se popeli na scenu, Botvinik je tiho, da niko ne čuje, priznao svom pomoćniku:
„Znate, Salo, zapisao sam drugi potez…“
Tuga se vidjela u Florovim očima, i dugo nije mogao zaboraviti uvredu od sumnjičavog starog prijatelja Miše koji nije nikome vjerovaro.
Vincent Keymer osvojio je Grand Chess Tour Superbet Chess Classic 2026!
Bukurešt, Rumunija, 14-23.05.2026.
U devetom kolu njemački šahista Vincent Keymer je savladao holandskog šahistu Jordena van Foreesta i sa 6,5 poena osvojio prvo mjesto. Ostale su partije završene remijem, a domaći šahista Deac Bogdan je dobio poen od Firouzje koji je zbog povrede istupio sa turnira prije nekoliko kola. Drugo mjesto osvojio je Caruana sa 5,5 poena, dok je treći Javokhir Sindarov sa 5 poena.
*******
Ovo je Vincentova prva godina kao stalnog učesnika Grand Chess Toura — a ovo mu je bio i prvi turnir u tom ciklusu. Sjajnom pobjedom nad Jorden van Foreestom u posljednjem kolu danas, Vincent je osvojio turnir sa 6/9 poena!
Vincent je imao težak poraz protiv Javokhira Sindarova u sedmom kolu. Ali je istrajao, remizirao tešku poziciju protiv Fabiano Caruane u osmom kolu, a danas ostvario ključnu pobjedu bijelim figurama protiv Jordena i tako osigurao prvo mjesto bez diobe.
Vincent je osvojio 100.000 američkih dolara, a sada je i šesti igrač svijeta sa rejtingom uživo od 2776,8.
Velike čestitke Vincentu, njegovoj porodici i njegovom treneru Peteru Leku!
23.maja 2026 u Šavniku je odigrano ekipno brzopotezno prvenstvo Crne Gore. Tempo igre bio je 3’+2’’. Na turniru je učestovovalo 13 ekipa, a igralo se dvokružno. Pobijedila je ekipa Mimoze, drugo mjesto osvojila je ekipa Elektroprivrede, dok je treća ekipa Budućnosti.
Za ekipu Mimoze igrali su: GM Nikola Sedlak (6,5 iz 9), IM Stanković Miloš (20,5 iz 23), FM Šuković Andrej (20,5 iz 24), FM Vlatković Miloš (17,5 iz 21), Draganić Veljko (13 iz 17) i FM Popadić Dragan (2 iz 2)
Šahisti tivatske Mimoze novi su prvaci drzave u brzopoteznom šahu. Na prvenstvu koje je danas odrzano u Šavniku tivatska ekipa je ubjedljivo slavila ispred Elektroprivrede i Budućnosti iz Podgorice. Tivćani su danas igrali izvanredno ostvarivsi čak 23 pobjede i samo jedan poraz. Mimoza je osvojila 69 bodova od 72. Elektroprivreda ima 65 a Budućnost 59. Nastupilo je ukupno13 ekipa.
Tome treba istaći uspjeh tivatske ekipe na prvenstvu Crne Gore u ubrzanom šahu gdje su osvojili srebrnu medalju.
********
Ekipa Herceg Novog je na kraju na sedmom mjestu. Od 16 do 26 kola Herceg Novi su predstavljali samo dvojica mladih šahista mlađih od 18 godina, Mihailo Pušara i Ivan Kolmakov na trećoj i četvrtoj tabli, tako da su svaki meč počinjali sa 0:2. Ipak, i u tako teškim uslovima uspjeli su tri meča da odigraju nerješeno, 2:2.
Posle 7.kola pobijedio je Vladislav Artemiev sa 4,5 poena, dok je na drugom mjestu, sa isto 4,5 poena Ian Nepomniachtchi. Treće mjesto osvojio je Ernesto Inarkiev sa 4 poena.
Vladimir Putin čestitao je Anatolij Karpov 75. rođendan
Predsjednik Ruske Federacije Vladimir Putin čestitao je 12. svjetskom šampionu i počasnom predsjedniku Federacija šaha Rusije Anatoliju Karpovu rođendan. Karpov je 23. maja napunio 75 godina.
„Poštovani Anatolije Jevgenijeviču! Želim Vam dobro zdravlje i sve najbolje“, navodi se u čestitki objavljenoj na zvaničnom sajtu Kremlja.
Karpov nije samo 12. svjetski prvak, već i svjetski šampion po verziji FIDE, kao i trostruki pobjednik prvenstva Rusije. Ranije je Karpov izjavio da bi u svojim najboljim godinama mogao da se ravnopravno nadmeće sa norveškim šahistom Magnusom Carlsenom.
Danas Anatolij Karpov puni 75 godina — jedan od najvećih igrača u istoriji šaha.
Pisati o ovom genijalnom šahisti mi je lako. Pisati o Karpovu kao čovjeku mnogo je teže, iako sam s njim mnogo razgovarao. Odmah da kažem: teško mi je da se apstrahujem od njegovih političkih postupaka i izjava i neću skrivati svoj odnos prema javnim stavovima Anatolija Jevgenijeviča. Taj odnos je izrazito negativan. Ali ću se koncentrisati isključivo na šahovski dio.
Karpov je bio i, vjerovatno, ostao najveći intuitivni šahista u istoriji. Tu se, osim José Raúl Capablanca i Magnus Carlsen, gotovo nema koga ni staviti pored njega, ali za mene nema nikakve sumnje: Karpov je najbolji.
Magija njegovih poteza očarava — i ne samo u njegovim najpoznatijim partijama. Nikada nije bio posebno jak u otvaranju. Nikada nije bio „kalkulator“. Nije bio ni strateg, pa čak ni tehničar. On je bio genijalni intuitivac. Nevjerovatno čvrst defanzivac. Prije Karpova čak su se i najbolji igrači svijeta često bezvoljno raspadali u neprijatnim pozicijama. Ali Karpov je u šah unio potpuno dotad neviđenu komponentu borbe — umjetnost odbrane i preuzimanja inicijative praktično nije postojala početkom sedamdesetih. Ali ni to nije sve. Karpov je uz to bio i genijalan igrač koji je neprestano osjećao ritam partije. To je nemoguće prenijeti riječima. Nisam vidio nikoga sa tako veličanstvenim osjećajem za prelomni trenutak. Maločas je pozicija bila potpuno jednaka, ili si čak ti vršio pritisak na njega, ali jedan nespretan potez — i Karpov odmah preuzima inicijativu, ne samo da se brani, nego odmah počinje da steže i, po pravilu, završava posao. Protiv Karpova nikada nije smjelo da se opustiš. To je, usput, ono što je Garry Kasparov potcijenio u njihovom prvom meču, i upravo zato se meč zamalo završio nokautom.
Kako bi izgledala istorija šaha da je Karpov završio taj meč pobjedom (ne nužno 6:0, nego makar 6:1), to više nikada nećemo saznati, ali teško da bi tada iko smio da Anatolija Jevgenijeviča izbaci iz pet najvećih igrača svih vremena. A ipak ga potcjenjuju. Recimo, čak mi ni poređenje Karpova sa Bobby Fischer nije nimalo očigledno. Da, Fišer je imao tri fantastične godine. Ali pogledajte rezultate Karpova tokom četvrt vijeka protiv najjačih šahista ČETIRI GENERACIJE! On ih nije samo pobjeđivao — razbijao je takve titane kao što su Boris Spaski, Bent Larsen, Leonid Štejn, Lev Polugaevsky, Lajoš Portiš, pa i Viktor Korchnoi, koji je pružio veliki otpor u Bagiju, ali je ukupno ipak izgubio sa nepristojno visokim rezultatom.
Dobro, reći ćete, svi oni su imali skoro četrdeset ili više godina kada su igrali te partije. Hajde da pogledamo dalje — prema svojoj generaciji bio je apsolutno nemilosrdan. Alexander Beliavsky, Ljubomir Ljubojević, Robert Hübner, Jan Timman, Ulf Andersson — svuda rezultati kao u hokeju. Ponekad čak kao u ragbiju. Ti igrači iz top 5 djelovali su protiv Karpova kao momci iz neke druge lige, uz svo poštovanje.
Zatim dolazi Kasparovljeva generacija. I tu je Karpov bio na visini — dovoljno je reći da su za Garija svi mečevi bili najteže moguće iskušenje. A ostali — Artur Yusupov, Andrei Sokolov, Yasser Seirawan i drugi — redovno su dobijali batine od Karpova, usprkos razlici u godinama.
A najnevjerovatniji je njegov skor protiv Anandove generacije. Da, Viswanathan Anand je jedini, osim Kasparova, imao pozitivan skor protiv Karpova — mada je možda važnije to što su oba njihova meča završena u korist Anatolija Jevgenijeviča. Ali pogledajte čitavu plejadu superzvijezda: pozitivan skor protiv Vasylija Ivanchuka, Borisa Gelfanda, Veselina Topalova, ubjedljiv rezultat protiv Gate Kamskog i Alexeia Shirova, izjednačen skor sa Vladimirom Kramnikom. I to mnoštvo partija sa svakim od njih, igranih kada je Karpov imao preko četrdeset godina i kada je navodno već završavao karijeru.
Ništa slično Fišeru nije pošlo za rukom. Nikome nije pošlo za rukom, osim možda Emanuel Lasker — ali tamo je uzorak premali. Zamislite da Magnus Carlsen za 7–8 godina igra protiv najboljih momaka rođenih poslije 2008. i razbija ih.
Anatolij Jevgenijevič je pobjeđivao koliko nikome nije uspijevalo. Dijelom je to bila borba sa sjenkom Fišera, koji se nije pojavio u ringu 1975. godine. Dijelom zato što je volio da igra i pobjeđuje. Pitanje kako bi završio meč 1975. jedno je od najpopularnijih „šta bi bilo kad bi bilo“ u šahovskom svijetu.
Mislim da je u trenutku tog meča Karpov već bio favorit. On je uopšte vrlo naglo uzletio, vinuvši se zahvaljujući svom fenomenalnom talentu i sjajnom mentorstvu Semyona Furmana. Način na koji je razbio Spaskog u mečevima kandidata 1974. bio je možda čak ubjedljiviji od Fišerovog razbijanja 1972. Ali još važnije je to što je Fišer sve te godine bio odsječen od šaha. Mislim da je Fišer to dobro razumio.
Šta bi bilo da je Fišer nastavio da igra od 1972. do 1975? Tada bi vjerovatno bio favorit, ali ne izraziti. I to bi bio jedan od najzanimljivijih mečeva u istoriji.
Karpova često potcjenjuju. Potcjenjuju ga jer znaju da nijedan šahista u istoriji nije imao tako moćnu državnu podršku. Govorilo se: okupili su mu supertim — Furman, a kasnije Mihail Talj, Polugajevski i Igor Zaitsev razvili su sva otvaranja, pa je Tolja zato pobjeđivao. I Mihail Botvinik se veoma grubo izražavao o tome. A onda mu je i Leonid Brežnjnev lično čestitao i tako dalje — sve je to bilo. Ali po mom mišljenju, ništa od toga ni za jotu ne umanjuje Karpovljevu sopstvenu ulogu. Apsolutno veliki šahista.
I pritom prilično prizeman čovjek. Možda je teško povjerovati, ali veoma često sam čuo i vidio zaprepašćenje i organizatora i navijača koliko Karpov nije bio zvijezda u ophođenju. Kasparov je u mnogo čemu privlačnija ličnost, ali tu nema poređenja. Karpov se uvijek smiješio, razgovarao, bio iskreno prijateljski nastrojen. Uvijek ljubazan, uvijek spreman za fotografije i autograme, na svakom zvaničnom ručku brzo bi nalazio zajednički jezik sa ljudima. Jedan od najboljih ambasadora šaha. To sam mnogo puta vidio svojim očima.
Vidio sam i „kućnog“ Karpova — imao sam priliku da s njim odigram nekoliko stotina blic partija, najčešće kod njega kući. Nikakve detalje neću odavati — reći ću samo da se i tu ponašao veoma jednostavno. Volio je da igra uz zveket figura, ali pritom veoma sportski i korektno. A još je impresioniralo koliko strastveno igra te blic mečeve. Dok te ne pobijedi, ili makar ne izjednači rezultat, nećeš izaći iz kuće. Nastaviće da igra, a ti ćeš početi da se umaraš poslije 10, 15, 20 bliceva. Ti ćeš se umarati (a igrali smo u vrijeme kada sam ja imao nešto više od 30, a on preko 55), a on će se tek zahuktavati. To sam vidio samo kod Korčnoja.
Bilo je zanimljivo razgovarati s Karpovom o šahu. Jedno vrijeme sam volio da ga zateknem pitanjima o njegovim sopstvenim partijama. Šta je bilo pripremljeno tu i tu. Kako se spremao za određene duele. Moram da otkrijem jednu tajnu — ne samo ja, nego i mnogi koji su odrasli uz njegove knjige, pamte ih bolje nego sam Anatolij Jevgenijevič. A govorim o razgovorima iz sredine dvijehiljaditih. Dakle, uopšte nije bio star čovjek. Ali tako funkcioniše pamćenje.
Naravno, razgovarali smo o svemu i svačemu — ne samo o šahu. Mnogo zna i odlično pamti. Zemlje i gradovi, ekonomija, ekologija, istorija, politika — i tu moram sebe da zaustavim.
Previše smo na suprotnim polovima.
Previše toga što je podržavao meni je duboko odbojno.
Ne želim čak ni da raspravljam o tome u šta Anatolij Jevgenijevič iskreno vjeruje, a gdje samo igra svoju ulogu. Ne želim.
Nekako mi uspijeva da odvojim lik velikog šampiona od svega ostalog, ali s godinama je to sve teže. I da, neprijatno mi je što ne mogu bez rezerve da se divim jednom od najgenijalnijih šahista u istoriji.
Uostalom, Aleksandar Aljehin imao je i više grijehova, pa mu ipak ne osporavamo veličinu.
Posljednjih godina Karpov je, nažalost, imao ozbiljne zdravstvene probleme. On, koji gotovo do sedamdesete nije znao za bolesti, promijenio se čak i spolja. Poželjeću mu zdravlje i još jednom otvoriti zbirku njegovih sjajnih partija.
Anatolija Jevgenjeviča Karpova znaju svi — i šahisti i oni koji nisu povezani sa šahom. Čak je teško i zamisliti da je čovjek koji je svoj život posvetio šahu toliko toga uspio i u drugim oblastima. On je sportista i političar — poslanik Državne dume, društveni radnik I strastveni filatelista. A najvažnije je to što je Anatolij Jevgenjevič u svim vremenima neumorno pomagao ljudima kojima je njegova podrška bila potrebna. Naš razgovor bio je dug I otvoren. I, nadamo se, otkrio je do sada nepoznate stranice iz biografije slavljenika.
— Anatolije Jevgenjeviču, evo I 75 godina. Kažu da je to vrijeme za svođenje računa. Slažete li se?
Anatolij Karpov — U tim godinama čovjek svakako pravi određene bilanse, ali ja se time posebno ne bavim. Jednostavno se prisjećam svega što je bilo u životu.
— A u životu je bilo toliko toga. Nas dvojica smo imali priliku da živimo i u socijalizmu, i tokom smutnih devedesetih, i u ovom XXI vijeku. Koje biste vrijeme danas izabrali?
Anatolij Karpov — Odgovoriću kao šahista. Tu nema šta da se bira. Ono što je za šah urađeno u sovjetsko vrijeme nije bilo moguće ostvariti ni pod jednom drugom vlašću.
— Čak ni sada?
Anatolij Karpov — Ni sada. Tome se ni približno nije prišlo.
— Mislite na sistem pripreme?
Anatolij Karpov — Nije stvar samo u sistemu pripreme, već i u sistemu organizacije. Tada su postojali izuzetni dječji šahovski treneri. I ogromna podrška onima koji bi pokazali talenat. Između ostalog, meni su pomagali još od malih nogu, dok sam živio u Zlatoustu. Plaćali su mi putovanja u Moskvu i učešće na dječjim turnirima.
Anatolij Karpov i njegov trener Semjon Abramovič Furman za skromnom trpezom. Foto: RIA Novosti
— To je odgovor šahiste. A dijelite li svoj život na šahovski, svakodnevni i možda politički? I koji vam je od njih najvažniji?
Anatolij Karpov — Sve zajedno. Šah mi je mnogo donio. Zahvaljujući njemu postao sam poznat i popularan. I u politici sam se našao dobrim dijelom zato što sam višestruki svjetski prvak. A dalje se već slagao i nastavlja da se slaže i moj politički život. Da, potičem iz epohe sporta i i dalje sam čovjek sporta, ali sam lako ušao i u društveni život.
— Danas dosta poznatih sportista ulazi u politiku. Mogu li oni nešto da joj daju?
Anatolij Karpov — Pa, nešto mogu, ali mislim da se od njih očekuje više.
— Kada pogledate unazad, koji je bio najradosniji trenutak u životu? Šta vam je ono naj-najvažnije?
Anatolij Karpov — Opet sve zajedno. Mnogo toga zavisi od šaha, jer su uspjesi u njemu oblikovali i druge uspjehe. Najradosnije su bile godine kada sam postajao svjetski prvak.
Anatolij Karpov sa kolekcijom osvojenih šahovskih „Oskara“. Foto: RIA Novosti
— To se dogodilo nekoliko puta.
Anatolij Karpov — Kada prvi put, 1975. godine — postavio sam rekord: postao sam najmlađi svjetski prvak u istoriji šaha. Još nisam imao ni 24 godine. Da, vrhunci su bile godine pobjeda u mečevima za svjetsko prvenstvo — 1975, 1978. i 1981. Poslije toga još tri titule po verziji FIDE. Ništa u mom životu ne može se porediti s tim pobjedama.
— Koji su mečevi za krunu bili najteži?
Anatolij Karpov — Naravno, meč s Korčnojem 1978. godine. Zatim svi dueli sa Garijem Kasparovom.
— Da li je to bilo isključivo šahovsko rivalstvo ili i ideološko?
Anatolij Karpov — I jedno i drugo.
Mečevi za šahovsku krunu — teško iskušenje. Tišina: Anatolij Karpov razmišlja. Foto: RIA Novosti
— S kojim šahistom nikako ne biste željeli da sjednete za šahovsku tablu? Ima li takvih?
Anatolij Karpov — Da. Ima odvratnih ljudi. Već sam odgovorio na vaše pitanje.
— U vašoj veoma dugoj karijeri bilo je i neuspjeha. Sjećate li ih se?
Anatolij Karpov — Najveći neuspjeh bio je poraz u meču protiv Gari Kasparova. Godina 1987, Sevilja. U posljednjoj partiji dovoljan mi je bio remi, imao sam poen prednosti. Izgubio sam i rezultat je bio 12:12. Titula šampiona po pravilima FIDE ostala je protivniku.
Anatolij Karpov igra simultanku sa kubanskim studentima, 2008. Izvor: Reuters
— Postoji li nešto zbog čega žalite i što, kada biste imali priliku, nikada ne biste uradili?
Anatolij Karpov — Ne bih igrao meč sa Kasparovom u Moskvi. Onaj prvi — 1984–1985.
— Vodili ste 5:3, a onda je meč iznenada prekinut. Prvi i posljednji put u istoriji šaha. A kada je riječ o drugim događajima — da li biste nešto promijenili?
Anatolij Karpov — A šta da mijenjam? Nema šta da se mijenja.
188 turnira osvojio je Anatolij Karpov tokom svoje duge i uspješne karijere.
— I još o šahu. U vaše vrijeme šahovski kraljevi zaista su bili kraljevi, a ne prolazni šampioni koji se smjenjuju jedan za drugim. Šampion je bio pravi, jači od svih drugih, i znali su ga ne samo šahisti nego i oni koji nikada nisu sjeli za tablu.
Anatolij Karpov — Za mene je takav bio Boris Spaski. Moj idol iz djetinjstva i, uprkos tome što sam ga kasnije pobijedio, ostao je moj idol. Da, izgubio je od Bobby Fischera, ali je prije toga u meču za svjetsku titulu pobijedio Tigrana Petrosjana. Spaskog su svi znali.
Boris Spaski bio je idol Tolje Karpova od djetinjstva. A kada je porastao, Anatolij Karpov je svog idola pobijedio. Foto: RIA Novosti
— Anatolije Jevgenjeviču, sada ste najstariji među svim živim svjetskim prvacima. Prije vas najstariji je bio Spaski, koji je preminuo prošle godine. Imate sopstvenu ljestvicu vrijednosti: možete li da navedete kraljeve koji su dali najveći doprinos razvoju igre kroz čitavu istoriju šaha?
Anatolij Karpov — Veoma teško pitanje. Po doprinosu, jedan od trojice najvećih je Aleksandar Aljehin. Zatim Jose Raul Capablanca. I Bobby Fischer.
— Ipak i Fišer?
Anatolij Karpov — Govorimo o doprinosu, a njegov doprinos nije samo u igri nego i u tome što je donio mnogo novca u šah. Povećao je nagradne fondove.
— Vi nesumnjivo pripadate toj grupi najvećih, a ko još od sovjetskih svjetskih prvaka?
Anatolij Karpov — Od naših? Možda ne bih govorio o Mihailu Botviniku. Vjerovatno Spaski.
— A danas, u ovom trenutku, vidite li takve dostojne nasljednike?
Anatolij Karpov — Sada se sve promijenilo, teško je reći.
— Da li su šampioni oslabili?
Anatolij Karpov — Mislim da jesu.
— Baš tako?
Anatolij Karpov — Indijac Gukesh Dommaraju danas gubi partiju za partijom. Prije njega šampion je bio Kinez Ding Liren. Osvojio je meč za titulu — i ništa više.
— Tradicionalno pitanje: kako ocjenjujete stanje ruskog šaha? Možete li za nekoga reći: evo budućeg pravog šampiona?
Anatolij Karpov — Ne mogu nikoga konkretno da navedem.
— A koga vidite među kandidatima? Tu je najmlađi velemajstor u istoriji Rusije, petnaestogodišnji Ivan Zemljanski. Svima se dopada prijatni i brzo napredujući jedanaestogodišnji Roman Šogdžijev…
Anatolij Karpov — Momak je, naravno, prijatan, ali to još ništa ne znači. Ima talentovanih mladića, ali ne vidim nikoga za koga bi se moglo reći: evo budućeg svjetskog prvaka.
— A šta kažete o Žavohiru Sindarovu? Sa 20 godina počistio je sve na Turniru kandidata 2026. godine.
Anatolij Karpov — Svijet šaha se mijenja. Kinezi i Indijci već su postali dominantni. A sada se favoritom smatra Žavohir Sindarov iz Uzbekistana. Tamo je na čelu šahovske federacije premijer Abdula Aripov. I to je važno.
— Anatolije Jevgenjeviču, čega se osim sporta sjećate i čime se ponosite?
Anatolij Karpov — Da, potičem iz epohe sporta i naravno ostajem čovjek sporta, ali može se reći da sam lako ušao i u društveni život. Još nisam imao 31 godinu kada su me izabrali za predsjednika upravnog odbora Sovjetskog fonda mira. Čudno je što su se na to odlučili, jer sam bio najmlađi među članovima odbora. A oni, stariji ljudi, imali su rukovodeće iskustvo. Dobro smo zajedno radili. To je bila ogromna odgovornost, jer mi je faktički bila potčinjena jedna od najmoćnijih društvenih organizacija Sovjetskog Saveza. U jednom periodu u Fondu mira radilo je 267 ljudi. Naše komisije djelovale su širom cijelog Saveza.
Životna strast — filatelija. Kolekcija višestrukog svjetskog prvaka decenijama je pažljivo i sa šahovskom preciznošću dopunjavana. Foto: RIA Novosti
— Koliki je u to vrijeme bio budžet Sovjetskog fonda mira?
Anatolij Karpov — Nije pravilno reći budžet, jer jedno je budžet, a drugo mogućnosti. Koliko smo samo događaja organizovali — to su bili milioni i milioni. Na primjer, novcem Fonda mira povodom 50-godišnjice Pobjede objavili smo Knjigu sjećanja. Ona govori o poginulima u Velikom otadžbinskom ratu, na frontovima i u fašističkim koncentracionim logorima. Na tome smo radili sedam godina.
— Da li je tačno da su se zemlje u razvoju, kako se tada govorilo, pomagale preko Fonda mira?
Anatolij Karpov — Ne, nisu se baš preko nas pomagale. Mi smo imali svoje programe.
— Anatolije Jevgenjeviču, kako se dogodilo da baš vi postanete inicijator humanitarnog televizijskog maratona „Černobilj“ za prikupljanje pomoći žrtvama katastrofe?
Anatolij Karpov — Komisija za podršku Fondu mira postojala je i u Černobilju. I za tragediju sam saznao među prvima, još dok su pokušavali da je prećute. Smatrao sam to velikom greškom. Ono što se dogodilo bilo je potresno. Jednom sam u prijemnoj ministra kulture SSSR-a sreo ljubazan par televizijskih radnika koji su se bavili telemaratonima. Razgovarali smo i ja sam predložio da organizujemo černobiljski maraton. Oni su, kao ljudi koji dobro poznaju televizijske zakonitosti, odmah rekli: objeručke smo „za“, ali realizacija je gotovo nemoguća. A ja sam predložio da pokušamo, pa smo pomagali jedni drugima koliko smo mogli. Put je bio prokrčen.
Želio bih da ostanem u politici i da budem koristan svojoj otadžbini.
— Maraton je održan na četvrtu godišnjicu Černobilja — 26. aprila 1990. Koliko je trajao?
Anatolij Karpov — Čitav dan. Dali su nam besplatan televizijski termin, za šta sam i danas duboko zahvalan rukovodiocima Državne televizije i radija. Prikupili smo ogroman iznos u rubljama i stranoj valuti. A taj novac je trebalo negdje prebaciti. Tada smo odlučili da osnujemo međunarodnu humanitarnu društvenu organizaciju „Černobilj-Pomoć“, na čijem sam čelu bio. Pomagali smo uglavnom djeci iz Černobilja.
— I da li je sve stizalo na pravo mjesto?
Anatolij Karpov — Sve je stizalo tačno gdje treba. Zašto sam ostao predsjednik? Da nije išlo gdje treba, odavno bi me „pojeli“. Zavidnika je bilo mnogo.
Anatolij Karpov voli brzinu. Foto: RIA Novosti
— Šahisti?
Anatolij Karpov — Neki sa strane. Svejedno je kakva je razlika. Glavno je da je bilo na čemu da se zavidi. Osjećao sam da bi me mogli „pojesti“ svakog trenutka. Poslije, kada se raspao Sovjetski Savez, sav novac Fonda mira podijelili smo među republikama. Najviše su dobile Ruska Federacija, Ukrajina i Bjelorusija. Ostali manje… A novac je bio ozbiljan. Ukrajinski Fond mira dobio je, ako me sjećanje ne vara, nešto više od 60 miliona rubalja. I danas je to mnogo, a tada su to bili pravi milioni.
— Prema statistici, prosječna plata početkom devedesetih bila je 200 rubalja.
Anatolij Karpov — Zanimljiva epizoda. Platu u Fondu dobio sam tek kada se raspao Sovjetski Savez. Prije toga je nikada nisam imao. Natjerali su me da sebi odredim platu, jer zaposleni nisu mogli tek tako da rade — morali su nešto da primaju. A od plate predsjednika zavisile su i njihove plate. Odredio sam sebi maksimalnu — 300 rubalja. I objavio da ću je ostavljati Fondu mira.
Kod Anatolija Karpova su se hvatale i velike i male ribe. Foto: RIA Novosti
— Anatolije Jevgenjeviču, zar zavidnici nisu nestali ni danas?
Anatolij Karpov — Pa, čemu bi sada zavidjeli? Danas Fond mira više nema toliki novac.
— Tokom života sreli ste mnoge državne lidere: sovjetske, zatim ruske, strane — Margaret Thatcher, Nelson Mandela… Ko vam je od njih ostao u najvećem sjećanju?
Anatolij Karpov — Sa Margaret Tačer razgovarao sam 1986. na otvaranju meča za svjetsko prvenstvo u Londonu. Čak smo popili i po čašu šampanjca, a ona se iznenadila što sam sebi dozvolio čašu uoči partije. Pa dobro, jedna čaša šampanjca nije strašna. A sa Nelsonom Mandelom sastao sam se dva puta. Veoma zanimljiv čovjek. Družio sam se i sa Jevgenijem Primakovom. Nismo bili porodični prijatelji, ali smo imali dobre i odnose pune poštovanja. Njega se bez sumnje može ubrojati u međunarodnu političku elitu. Odlučan, hrabar čovjek. Dovoljno je sjetiti se kako je premijer Primakov okrenuo avion i nije odletio u Ameriku.
— Sa državnicima je teško družiti se kao prijatelj. Recite, imate li bliske prijatelje među šahistima? Pitamo jer je to veoma konkurentan sport. Kako tu čovjek da stekne prijatelje?
Anatolij Karpov — Bliske prijatelje, ne vjerujem… Mogu biti drugovi. Ali sa velemajstorom Rafaelom Vaganjanom prijatelj sam od malih nogu. Upoznali smo se kada smo igrali prvenstvo Saveza za dječake do 12 godina. Rafik je igrao za Armeniju, ja za Rusiju. Tada sam bio najmlađi učesnik prvenstva. A poslije nekoliko godina najmlađi je već bio Vaganjan. Šalio sam se: kako to, Rafik, svi ljudi s godinama stare, a ti se podmlađuješ? Vaganjan je objašnjavao da su mu promijenili datum rođenja. Ili zbog učešća na omladinskom prvenstvu svijeta, ili zbog upisa na fakultet.
— Pitanje je možda poluzabranjeno. A možda i nije. Smatrate li sebe bogatim čovjekom? Obezbijeđenim? Ili jednostavno ne siromašnim?
Anatolij Karpov — Danas bih rekao — ne siromašnim. Jer je mnogo vremena prošlo.
— Ali imali ste šest pobjedničkih mečeva za svjetsko prvenstvo, osam šahovskih Oskara, desetine osvojenih turnira.
Anatolij Karpov — Oskara je bilo devet, a osvojenih turnira rekordnih 188.
— Nevjerovatno. I za to se ipak nešto plaćalo.
Anatolij Karpov — Pa, negdje se plaćalo, negdje nije.
— A kako je bilo u mečevima za titulu?
Anatolij Karpov — Pobjednik dobija 62,5 odsto, poraženi 37,5. Procenat od nagradnog fonda.
— Ali nagradni fondovi su bili različiti?
Anatolij Karpov — Da, ko je ozbiljno želio da organizuje meč, borio se za to pravo i ulagao više od drugih.
Šah zahtijeva i izdržljivost. Šampion je gradio mišiće na teniskom terenu, u bazenu, pa čak i veslanjem. Uvijek na granici mogućeg. Foto: RIA Novosti
— Zar su Francuzi nešto ulagali kada su 1990. organizovali meč u Lionu? Oni baš i nisu poznati po rasipništvu.
Anatolij Karpov — Prva polovina meča bila je u Njujorku, druga u Francuskoj. I tada je nastao najveći nagradni fond u istoriji — više od četiri miliona dolara.
— I gdje su sada te velike nagrade?
Anatolij Karpov — Nema ih više. Kao prvo, veliki dio davao sam državi. A drugo, i FIDE je uzimala svoju proviziju.
— Ali vi ste i filatelista. Vaša kolekcija belgijskih maraka bila je najbolja na svijetu, zar ne?
Anatolij Karpov — Bila je.
— Bila? Zašto bila?
Anatolij Karpov — Prodao sam je.
— Davno?
Anatolij Karpov — Prije nekoliko godina.
— Šteta.
Anatolij Karpov — Tako se dogodilo.
— Ponudili su vam cijenu koja se ne odbija?
Anatolij Karpov — Ne, nije stvar u cijeni. Problem je bio što se kolekcija čuvala u belgijskoj banci — nekoliko desetina albuma. Nije bilo nikakvog zamrzavanja, ali zbog potpuno idiotskih poteza banke, koji nisu imali veze s politikom, morao sam da je prodam mnogo prije 2022. godine. Ne vjerujte internetu koji objavljuje izmišljenu vrijednost moje kolekcije.
— Ali je u Moskvi ipak ostao dio maraka?
Anatolij Karpov — Naravno. Glavne teme su: Sovjetski Savez, Olimpijske igre, fudbal, šah…
— Pitanje bliže i zemlji i nebu. Vjerujete li u Boga?
Anatolij Karpov — I da i ne. Ne mogu reći da ne vjerujem. Možda sam zahvaljujući njemu ostao živ. Naravno, sam se toga ne sjećam, ali mi je majka pričala da sam kao beba, sa svega nekoliko mjeseci, obolio od velikog kašlja i umalo umro. I bake su insistirale da me krste. Uronili su me u krstionicu i bolest je prošla. Krštenje je obavljeno tajno: otac je bio član partije. Znam crkvu u Zlatoustu gdje sam kršten.
— Anatolije Jevgenjeviču, već dugo razgovaramo. Hajde da pređemo na kratka pitanja. Kako se osjećate?
Anatolij Karpov — Hvala. Zdravlje je normalno.
Nahraniti konja — i to je dobro opuštanje. Foto: RIA Novosti
— Svi vas znaju, svi vas prepoznaju. Nije li to zamorno? Ili vam slava prija?
Anatolij Karpov — Već sam se navikao. Normalno se odnosim prema tome. Zašto da ne?
— Iz serije „Ako želite, odgovorite, ako ne želite…“. Zašto vaša supruga nosi prezime Bulanova, a ne Karpova?
Anatolij Karpov — Nataša je odlučila da ne mijenja prezime, smatrala je da bi tada bila predstavljana kao Karpovljeva supruga. A ona to nije željela.
— Ćerka Sofija — Karpova ili Bulanova?
Anatolij Karpov — Karpova.
— Anatolije Jevgenijeviču, evo i posljednjeg, veoma ozbiljnog pitanja. Imate 75 godina, a život se nastavlja. Imate li neku želju? Planove za budućnost?
Anatolij Karpov — Volio bih da ostanem u politici i da budem od koristi svojoj Otadžbini.
Osmo kolo je bilo vrlo zanimljivo. Sindarov je postigao drugu uzastopnu pobjedu i sada je samo pola poena iza vodećih Keymera i Caruane. U poslednjem kolu Sindarov igra bijelim figurama protiv Wesley-a So-a. Domaće navijače je obradovala neočekivana pobjeda Deac Bogdan Daniela nad Anishem Girijem. Caruana i Keymer su međusobno remizirali i pitanje pobjednika turnira ostaje otvoreno do kraja poslednjeg kola!
Sindarov je uspio da pobjedi Van Foreesta u završnici pošto je u jednostavnoj poziciji ispleo matnu mrežu!
Najjači rumunski šahista Bogdan-Daniel Deac odigrao je sjajnu partiju bijelim figurama u 8. kolu Super Chess Classic i savladao šestog igrača svijeta, Anisha Girija!
Deac,Bogdan-Daniel (2650) – Giri,Anish (2767) [E15] Super Chess Classic Romania Bucharest, Romania (8.1), 14.05.2026
Mnogi preduzetnici i biznismeni, poklonici ove igre, s vremena na vrijeme doniraju različite sume za organizovanje turnira, podršku mladim šahistima i veteranima. Prednjači tu Kirsan Iljumžinov – dok se položaj FIDE nije stabilizovao, on je na šah, kako je već rečeno, potrošio oko 50 miliona dolara. Inače, upravo je takvo „rasipništvo“ presudilo u skandaloznoj priči vezanoj za izbore predsjednika FIDE 2010. godine. Bivši svjetski prvak Anatolij Karpov pokušao je da se suprotstavi Iljumžinovu, a da pritom ne potroši ni dolar iz sopstvenog džepa. Naravno, Iljumžinov, koji finansijski pomaže mnogim federacijama, pa čak i čitavim šahovskim zajednicama (Afrika, Latinska Amerika i dr.), na izborima u Hanti-Mansijsku je deklasirao svog protivnika „košarkaškim“ rezultatom 95:55.
Evo dva najsvježija primjera. Na moskovskom meču za prvenstvo svijeta Anand – Gelfand 2012. godine nagradni fond iznosio je 2,55 miliona dolara, a obezbijedio ga je krupni preduzetnik Andrej Filatov. A za drugi, ništa manje zanimljiv prijateljski meč Kramnik – Aronjan, koji je prethodio tom susretu, sredstva je izdvojio ugledni biznismen Oleg Skvorcov (istina, iznos nije objavljen). Inače, oba moskovska sponzora veliki su zaljubljenici u šah i u mladosti su se ozbiljno bavili ovom igrom.
Prihodi od reklama na turnirima nisu naročito veliki, vjerovatno zato što šah nije televizijski sport. Ali ponekad važnu ulogu igraju patriotski razlozi. Vlade, uticajni zvaničnici ili gradonačelnici spremni su da podrže šah. Ko je u ranija vremena čuo za Bagio, Merano, Sevilju, San Luis, Elistu, Hanti-Mansijsk? A nakon što su tamo održana velika šahovska takmičenja – prvenstva svijeta, olimpijade – ti mali gradovi postali su poznati širom svijeta.
Ponekad u šahu, kao i u drugim sportovima, dolazi do novčanih trzavica između igrača i trenera. Evo jedne zanimljive paralele između dvojice „K“. Karpovljevi sekundanti su mi pričali da im je čak i po završetku mečeva za prvenstvo svijeta bilo teško da od svog štićenika „izvuku“ honorar koji im pripada. A Kasparov se tom pitanju odnosio nešto drugačije. Na primjer, pred doigravanje posljednje partije meča u Sevilji, kada je vjerovatnoća da izgubi šampionsku titulu bila veoma velika (Kasparov je gubio 11:12), on je svojim trenerima isplatio sve što im je pripadalo, i tek potom izašao na partiju i, pobijedivši u odlučujućoj partiji, sačuvao krunu.
Još jedna zanimljiva epizoda. Godine 1989. u Parizu, na turniru u brzom šahu, koji se igrao po nokaut-sistemu, u jednom od polufinala sastali su se Kasparov i Korčnoj. Obe osnovne partije završile su remijem, pa je po pravilima trebalo odigrati treću partiju u blicu, pri čemu je igrač koji ima bijele figure morao da pobijedi. Korčnoj, kojem su pripale crne figure, ostvario je željeni remi.
Ali tada sudija Gisen, zainteresovan da u finalu bude Kasparov, u suprotnosti sa svim pravilima naložio je igračima da ponovo sjednu za tablu – praktično je favorizovao Garija. Ovog puta Kasparov je pobijedio i plasirao se u finale. Tamo je nadigrao Šorta i zaradio 32 hiljade dolara. Naravno, u tome što je Korčnoj materijalno izgubio kriv je bio samo sudija, ali Kasparov se osjećao neugodno i smislio način da izađe iz situacije. Kada su na zatvaranju turnira dijeljene nagrade, bez riječi je dao Korčnoju polovinu – 16 hiljada dolara, koliko bi Viktoru Lvoviču bilo zagarantovano u finalu. A mogao je i ne dati ništa – Korčnoj prema njemu nije imao nikakvih ličnih prigovora. Da, svi svjetski šampioni vole novac, ali samo se Kasparov tako velikodušno rastaje s njim.
VESELE PRIČE O KRALJEVIMA
ČISTE BOTINE (kratke čizme) BOTVINIKA I TALJEVE ZAŠTITNE ŠALE
Svjetski prvaci su ozbiljni, ugledni ljudi – nisu to nekakvi kraljevi bilijara, pokera ili domina. Zato je o njima uvijek zanimljivo pročitati neku veselu priču, anegdotu ili neobičnu životnu situaciju. Zbirka šahovskih anegdota i veselih priča ovog autora broji više od 1.000 primjera, i za sve njih ne bi bio dovoljan ni čitav tom. Neke anegdote i priče čitalac će naći u drugim poglavljima, a za ovo poglavlje autor je odabrao oko pedesetak veselih priča – onih najboljih – čiji su junaci šahovski kraljevi.
Šampion berze
Jednom je u Beču Štajnic igrao na ulog s bogatim austrijskim bankarom Epštajnom. U jednom trenutku se malo duže zamislio…
– Pa! – nezadovoljno je rekao Epštajn.
Štajnic je povukao potez, a sada se dugo zamislio bankar, iako mu izlaza iz pozicije više nije bilo.
– Paaa! – požurivao ga je svjetski prvak.
– Zaboravljate se! – povikao je bogataš, ogorčen takvim tonom. – Znate li vi s kim imate posla?!
– Ne brinite, veoma dobro znam – hladnokrvno je odgovorio Štajnic. – Vi ste Epštajn na berzi. A ja sam Epštajn za šahovskom tablom!
Odobrenje
Poslije drugog meča koji je izgubio od Laskera, Štajnic se ozbiljno razbolio i neke novine su požurile da objave vijest o njegovoj smrti.
Tako je Zigbert Taraš napisao opširan nekrolog i objavio ga u njemačkim novinama. U njemu je odao priznanje Štajnicovim zaslugama za šahovski svijet. Međutim, Štajnic taj nekrolog nije pročitao i, vjerovatno baš zato, brzo se oporavio. Uskoro je čak učestvovao i na velikom turniru u Beču. Tamo mu je Taraš pokazao nekrolog, a Štajnic je tekst odobrio i ostao zadovoljan što je ocijenjen po zasluzi.
P. S. Sličan slučaj dogodio se vijek kasnije s Mihailom Taljem. Istina, Talju je (o tome ćete čitati niže) pala na pamet ideja da svoj nekrolog malo rediguje.
V.A.Ivonin: Šah. Sport -Legende, laži i istina Moskva, 2008.
Treća partija – korak Spaskog u provaliju
Uveče se, na naš zahtjev, sastao apelacioni komitet meča. Tražili smo da pismeno potvrdi svoju odluku o odbacivanju protesta Bobi Fišer. Dok se komitet okupljao, stigao je još jedan protest, potpisan od strane Paula Marshalla, navodno u ime Fišera, i ponovo u vezi sa uslovima za igru.
Komitet je zasjedao do 3 sata ujutro i ponovo odbio protest Amerikanaca, uz napomenu da su njegovi članovi sve detaljno pregledali i uvjerili se da uslovi za igru u svim aspektima odgovaraju pravilima.
Neočekivano se tog dana oglasio i predsjednik FIDE, Maks Eve. Uputio je glavnom sudiji meča sljedeće pismo: „U slučaju da se Fišer ne pojavi na trećoj partiji, predsjednik FIDE donio je sljedeću odluku: ako se Fišer ne pojavi ni na četvrtoj partiji — meč se smatra završenim i Boris Spaski se proglašava svjetskim prvakom.“
U ovom pismu nema ničeg novog — Maks Eve je samo ponovio ono što je već zapisano u pravilima igre. A ako je tako, postavlja se pitanje: zašto je uopšte slao takvo pismo? Smatram da je to učinio svjesno, baš pred treću (a ne pred četvrtu) partiju. Ne isključujem mogućnost da je djelovao u dogovoru s Amerikancima. Pismo je formalno bilo upućeno glavnom sudiji, ali je u suštini bilo namijenjeno Borisu Spaskom.
Eve, znajući manijakalnu želju Spaskog da se meč održi i njegovo bolno doživljavanje dobijanja drugog poena bez igre, odlučio je da to iskoristi i praktično mu poručio: ako budeš tvrdoglav, meča neće biti i nećeš uspjeti da pobijediš Fišera, o čemu sanjaš i o čemu si više puta govorio.
Istog dana pojavila se i novinarska „patka“ da Fišer odlazi. To je moja pretpostavka, ali podudarnost činjenica djeluje veoma sumnjivo. Bio je to pritisak na Spaskog, što su kasniji događaji i potvrdili.
Dana 16. jula, dva sata prije početka partije, glavni sudija je pozvao Borisa Spaskog i rekao da je meč pod prijetnjom prekida ako ne pristane na Fišerov zahtjev da se igra u zatvorenoj prostoriji.
Sudija je pozvao direktno Spaskog, a ne njegovog sekundanta Efima Gelera — očigledno ne slučajno. Shvatao je da bi, da je pozvao Gelera, Rusi imali vremena da razmisle i vjerovatno ne bi pristali. Drugačije je bilo u iznenadnom razgovoru sa Spaskim, koji je kao impulsivan čovjek mogao odmah pristati — što je i učinio.
U tom trenutku u hotelu su bili svi treneri Spaskog, bio sam i ja. Ali on se ni sa kim nije posavjetovao, niti nas je obavijestio o svojoj odluci da pristane na igru u zatvorenoj prostoriji. To je bio korak u provaliju.
Na sastanku održanom u decembru 1972. godine, sa svim najjačim velemajstorima zemlje, Boris Spaski je priznao svoje greške:
„Kada su mi rekli da je meč pod prijetnjom prekida, napravio sam najgrublju grešku — izašao sam u susret Bobiju Fišeru i doživio krah. Poznavao sam Fišera kao šahistu, ali sam ga kao čovjeka idealizovao.
Još jedan problem bila je ‘predmeč’ groznica: nedolazak Fišera na meč bio je prvi udarac. Njegovo odsustvo na žrijebanju. Izdaja Maksa Evea. Fišerov ultimatum kada je stigao. Vodio se pravi rat.
Kulminacija je bila treća partija. Kada sam došao na igru, figure su bile postavljene u sali, sprat iznad. Tamo je bilo prilično bučno. Sve je počelo time što je Fišer tražio da se aparati uključuju i isključuju. Zatim je dogovoreno da nema buke. Onda je Fišer počeo da postavlja nove zahtjeve. Glavni sudija je više puta govorio Fišeru: — Dosta, treba igrati. A Fišer mu je odgovarao: — Ućuti.
Da sam imao više smisla za humor, trebalo je da odbijem i odem — tada se situacija mogla spasiti. U ovom slučaju sam pokazao slabost. Pristao sam na igru koja je počela sa zakašnjenjem od 10 minuta. To je na mene ostavilo težak utisak. Shvatio sam cijenu svoje greške. Da sam zabranio Fišeru, bio bi primoran da igra na sceni ili da preda. A poslije tog mog poteza sve se okrenulo protiv mene. Sam sam mu odriješio ruke.
Još gore od svega bilo je to što sam se naljutio na Fišera — počeo je da me nervira.“
Za Borisa Spaskog to je bio psihološki šok, udar na njegova moralna uvjerenja o Bobiju Fišeru i inostranom sportu, nervno preopterećenje i, kao posljedica toga — pad koncentracije u igri, sumnje u preporuke trenera, odstupanje od pripremljene varijante u toj partiji, rastrojenost i nepažnja.
Efim Geler će kasnije u izvještaju o meču napisati: „U igri u zatvorenoj prostoriji Spaski je u otvaranju izabrao način igre koji nije bio dogovoren prije partije, pravio je greške. Prekršio je i još jedan od dogovorenih principa — nije zapisao, već je odigrao 41. potez.“
Trebalo je vidjeti zadovoljna lica Freda Cramera, Williama Lombardy-ja i ostalih Amerikanaca po završetku partije.
Do tog dana Islanđani su ispunili i dodatne zahtjeve Bobija Fišera — obezbijedili su mu novu limuzinu i dodijelili policijsku pratnju. Njegov odlazak iz sale za igru bio je organizovan gotovo kraljevski.
Ranije su Islanđani otišli toliko daleko da su bazen u hotelu Lofleitir, gdje je Fišer boravio, stavili isključivo na njegovo raspolaganje. Svjedoci su pričali da je zabrana korišćenja bazena važila čak i za kineskog ambasadora, koji je u tom hotelu boravio prije nego što je ambasada dobila svoje prostorije.
Pitate se — a kako je bilo sa Borisom Spaskim? On je ubrzo krenuo na partiju u starijem džipu, a ulogu vozača obavljao je Efim Geler — po želji Spaskog i trenera, koji su odlučili da se odreknu profesionalnog vozača.
Po povratku u hotel raspoloženje kod Spaskog i kod svih nas bilo je veoma loše. Predveče je Spaski napisao pismo glavnom sudiji meča: „Sve naredne partije meča igraću isključivo u turnirskoj sali, u skladu sa pravilima održavanja meča. B. Spaski. 16.07.72. 23:15.“
Partija je bila prekinuta u beznadežnoj poziciji i narednog dana, nakon što je sudija otvorio kovertu sa zapisanim potezom, Spaski je predao. Bobi Fišer se na sceni nije pojavio, iako se govorilo da je dolazio.
Paradoks njegove emigracije leži u tome što je otišao iz slobodnog svijeta u neslobodnu zemlju. Ali ne samo to. Djelo koje je bilo njegov životni poziv u toj zemlji neslobode postalo je djelo državnog značaja, a on sam bio je veoma cijenjen. Naravno, za tu čast i relativno bezbrižan život morao je plaćati dušom, koja je dijelom umirala, a dijelom se ponovo rađala.
Posle pola godine rat stiže i u njegovu novu domovinu. Flor sa suprugom napušta Moskvu i evakuiše se prvo u Srednju Aziju, a zatim u Gruziju. Godina je 1942. U Tbilisiju, kao poznatom strancu, smještaju ga u hotel „Inturist“. Tu je boravio i poznati pevač Mihail Aleksandrovič, koji je došao iz Letonije, a s Florom se veoma sprijateljio.
Jedne večeri neko je pokucao na Aleksandrovičevu sobu. Na pragu je stajao rastreseni Flor: „Prije nekoliko dana stigla je pozivnica iz milicije. Kada smo otišli tamo, počeli su nas srdačno čestitati. Ispostavilo se da je sovjetska vlada odobrila moju molbu za dobijanje sovjetskog državljanstva. Uzeli su mi čehoslovački pasoš i uručili sovjetski. Podsjetili su me da po povratku u hotel pasoš treba registrovati. Tako sam i učinio. Ujutro smo, kao i obično, čekali doručak. Iz nekog razloga, nije nam donesen. Nisu donijeli ni ručak. Kada sam se obratio administratoru da saznam u čemu je stvar, objasnio je da nas više neće hraniti, jer više nismo stranci. I dodao da pronađemo novi smještaj, jer nam nije dozvoljeno zadržati sobu: ovaj hotel je za strance.“
Dobivši sovjetski pasoš, Flor se našao u istoj – a ipak sasvim drugačijoj zemlji. U zemlji gdje pravda nije imala snagu, a ljudi su vjerovali ili se uvjeravali da je sila – sama po sebi pravda. Spašavajući se od fašizma, nije ni razmišljao da se ogledne suprotnosti često pokazuju kao jedna od formi identiteta. I dok si još bio „strana ptica“, tvoje perje je već otpalo, i dobio si dokument napisan ne latiničnim pismom, nego ćirilicom, i prema tebi se može odnositi kao prema ostalim pernatim, čak i ako ti je ostalo neobično ime: Salo Flor.
Sada je imao priliku da vidi zemlju iznutra, a ne samo da posmatra Kremlj iz sobe hotela „Metropol“ ili „Nacional“.
Nakon dužeg boravka u Rusiji, stranci gube nacionalne osobine, ali nikada se u potpunosti ne stapaju s domaćim stanovništvom. Stranci koji su se tada našli u Sovjetskom Savezu, čak i oni koji su sve vidjeli i razumjeli, morali su da se prikriju i prilagode se. U djelovanje su stupali primarni zakoni, a Darwin je već rekao da opstanak u potpunosti zavisi od sposobnosti prilagođavanja i promjene.
Biti izuzetno oprezan. Ne govoriti suvišno. Ne privlačiti pažnju. Neke životinje poznaju ovu taktiku: prikriti se, sačekati, sjediti tiho. Da bi zatim preživio. Da bi uopšte živio. Flor je savršeno razumio da je vrlo lako pasti u nemilost, pretvoriti se iz počasnog gosta u personu non grata, a posljedice toga mogu biti nepredidive. Jedna nepromišljena riječ mogla je koštati glave, kao što se dogodilo Vladimiru Petrovu, izvanrednom velemajstoru iz Rige, s kojim je Flor dijelio pobjedu na turniru u Kemeru.
Našao se u zemlji potpuno kontrolisanoj državnom bezbjednošću, i sam je, kao bivši stranac, bio zavisan od te organizacije. „Naravno, kasnije se može glumiti da je to bila samo lukava dosjetka, da ste rekli nešto samo da vas prestanu mučiti, a u stvari to niste htjeli. Ali sve je to neistinito. U vrijeme kada se to dogodilo, vi ste mislili da ste rekli.“
Oštre riječi Orwellovske distopije; ali, prihvativši pravila igre, sam počinješ da ih slijediš, jer živjeti više života odjednom, kao što su to umjeli junaci italijanskog Renesansnog perioda, bilo je i mučno, i jednostavno opasno u Sovjetskom Savezu.
Ljudi koji nisu poznavali takva razmišljanja, koji su čuvali svoje principe i uvjerenja u strogo uređenom redu, ne dopuštajući da u njih uđu mikrobi sumnje, straha, konformizma i laži, teško mogu shvatiti vrijeme i zemlju u kojoj se Flor našao. Njegov drugi – sovjetski – život može se sagledavati samo s te vremenske perspektive; sve druge daju iskrivljenu sliku.
Šta je osjećao, kad je zrak epohe bio prezasićen fanatizmom? Tokom kampanje protiv poklonstva Zapadu, protiv tajnih agenata buržoazije, „bezdomnih kosmopolita“, kada su glave padale i važnije od njegove? Jer ti si također kosmopolita u sovjetskom smislu te riječi, to jest prosto „bezdomni Jevrejin“.
Ime Flora se spominje u knjizi „Sovjetska šahovska škola“ iz 1951. godine, iako kraj eseja o njemu zvuči više kao presuda:
„Kod sovjetskih majstora, koji unose mnogo raznovrsnih ideja u šahovsku borbu i neprekidno teže inicijativi, nije moguće pobjeđivati koristeći samo tehničku superiornost.“
U enciklopedijskom rječniku „Šah“, koji je izašao već nakon Florove smrti, njegovo prezime napisano je samo na ruskom, za razliku od svih ostalih stranaca, uključujući i Lilienthala.
„Vaš Flor“, govorili su sovjetski šahisti Smejkalu. „Vaš Flor“, u istom tonu odgovarao je Jan, i obe strane su bile u pravu na svoj način, jer je Flor, koji je živio u Moskvi, naravno, bio i praški Flohr.
Živio je u Drugoj Frunzenskoj ulici, gdje su ga uvijek mogli vidjeti kako šeta svog voljenog psa Pešku. Ona je bila kao dvije kapi vode slična onoj predratnoj – Beri, koja je istrčala na teren tokom fudbalske utakmice u Rigi i uhvaćena aplauzom publike. Ali i moskovska Peška imala je svoje ćudi: bivši vlasnik je psa naučio da vadi novac iz džepa, što je jednog dana otkrila kartaška družina koja se okupila u dvosobnom stanu Flora, i samo nakon partije primijetila nestanak novca.
Prva njegova supruga, Rai, nije razumjela i nije htjela da razumije čime se muž bavi. Njeni interesi su bili ograničeni, i Flor je često govorio da sve što njegova žena čita svodi se na jednu rečenicu: „napišite iznos slovima“.
Ekipa Elektroprivrede je osvojila Ekipno prvenstvo u ubrzanom šahu sa 28 bodova. Za pobjedničku ekipu igrali su Denis Kadrić, Nikita Petrov, Yaksin Oleg i Milović Jovan. Drugo mjesto osvojila je Mimoza (Sedlak Nikola, Stanković Miloš, Šuković Andrej, Vlatković Miloš i Draganić Veljko) sa 26 bodova, dok je treća ekipa Budućnosti (Đukić Nikola, Kalezić Blažo, Blagojević Dragiša,Pečurica Miloš) sa 21 bod.
Kaštelani osvojili Kup i pokazali da su “Kaštelanke lipše neg Splićanke“
Pobjednik Finala Kupa Hrvatske održanog u Brelima je ŠK Petar Sedlar-Pepe iz Kaštela. Nastupali su u sastavu: VM Leon Livaić (4,5/6) , VM Hrvoje Stević (4/6) , VM Zoran Jovanović (4/6) , VM Zdenko Kožul (5,5/6) .
Konačan poredak u vrhu nakon 6 kola :
1. ŠK Petar Sedlar-Pepe (Kaštela) 11, 2. GŠK Solin-Cemex, Solin 10, 3. Stridon (Štrigova ) 10, 4.ŠK Rijeka 9, 5. ŠK Sesvete Agroproteinka 8, 6.ŠK Zagreb 8, 7.ŠD Braslav Rabar (Hercegovac) ,8. ŠK Mornar Split 8 itd.
Ove godine u finalu nastupile su 32 ekipe sa ukupno 205 prijavljenih igrača. Direktor turnira bio je Božo Mišković. Glavni sudac je bio IA Kristian Valković, a njegov zamjenik IA Nenad Dorić. Mladi sudac Mateo Petričević upravljao je prijenosom uživo kojim se na 48 digitalnih ploča prenosili mečevi preko interneta na dvije najveće svjetske šahovske platforme chess.com i lichess.
Ključnu pobjedu u derbiju 5.kola
Kaštela -Solin 2,5-1,5 ostvario je Zdenko Kožul na četvrtoj ploči. Tom pobjedom su Kaštelani slavodobitno pokazali da su Kaštelanke ipak ljepše nego Splićanke a kako nas uvjerava vječno zeleni hit “ Falile se Kaštelanke da su lipše neg’ Splićanke‘“ .
Magnus Carlsen je prošle godine objavio video lekciju sa naslovom- Kako napadati bez žrtvovanja . Čini se da je Zdenko Kožul proučio taj video jer je do odlučujućeg napada došao a da nije ništa žrtvovao .
Db6 17.exd5 exd5 18.h3 L a6 19.Sa2 c5 20.Sc3 L xc3 21.Dxc3 d4 bijeli se predao
##
Branko Vujaković 3. na svijetu u ubrzanom šahu
Međunarodni majstor Branko Vujaković osvojio je brončanu medalju na ovogodišnjem Svjetskom prvenstvu u šahu za gluhe u Španjolskoj Andaluziji u mjestu Roquetas de mar. Sjajnim nastupom, koncentracijom i brzim potezima Branko je osvojio broncu u kategoriji rapid.
##
Firouzja igra “krevetni gambit “ u specijalnoj sobi
Povijest se piše u Bukureštu na Grand chess turniru. Bivši iranski igrač koji sada nastupa za Francusku Alireza Firouzja silom prilika mora igrati “ krevetni gambit “ . To znači da je ozlijedio gležanj i mora hodati na štakama pa u dogovoru sa organizatorom ,liječnikom i uz pristanak suparnika igra u specijalnoj sobi u hotelu. Tako je šah na bizaran način došao u središte pažnje svjetske javnosti. Sličan “krevetni gambit “ viđen je 1985 u Tilburgu. Na turniru 10 najboljih igrača svijeta Englez Tony Miles zbog bolova u leđima nije mogao sjediti pa je igrao ležeći na stolu za masažu i pobijedio na turniru.
Preminuo je poznati poljski šahista IM Jan Adamski.
Jan Adamski je poljski šahista rođen 11. novembra 1943. u Varšavi, nosilac titule internacionalnog majstora od 1976. godine. Njegov najveći uspjeh bio je osvajanje prvenstva Poljske 1982. godine. Tokom karijere osvojio je i pet srebrnih i dvije bronzane medalje na prvenstvima Poljske, dok je dva puta bio prvak Poljske u ubrzanom šahu.
Adamski je više puta nastupao za reprezentaciju Poljske na šahovskim olimpijadama — igrao je na Olimpijadama u Luganu, Zigenu, Nici, Buenos Ajresu, Lucernu i Solunu između 1968. i 1984. godine.
Njegov najveći rejting bio je oko 2470 početkom 1977. godine.
Bio je poznat i kao trener, a među njegovim učenicima bila je i poznata poljska šahistkinja WGM Agnieszka Brustman. Smatra jednim od značajnijih poljskih šahista generacije sedamdesetih i osamdesetih godina.
Evo i sjećanja na IM Jana Adamskog koje je objavio GM Krasenkov:
IM Jan Adamski, nekada poznati, a danas prilično zaboravljeni poljski šahista, preminuo je.
Stariji igrači i oni koje zanima istorija šaha vjerovatno pamte njegovo ime iz kontroverzne priče o njegovoj partiji protiv Mihaila Talja 1974. godine. Za mene, prosječnog sovjetskog šahovskog majstora tog doba, koji je živio u zatvorenoj zemlji, Jan je bio jedan od prvih stranih igrača koje sam sreo za tablom, doduše u brzopoteznoj partiji.
Priča se dogodila u Tbilisiju, glavnom gradu Gruzije, u maju 1986. godine (tačno prije 40 godina!). Tamo sam služio kao niži oficir u sovjetskoj vojsci, a održavalo se takozvano Prvenstvo prijateljskih armija (armija Varšavskog pakta). Nisam bio dovoljno jak da se kvalifikujem za reprezentaciju Sovjetske armije; umjesto toga, radio sam u pres-centru i komentarisao partije za turnirski bilten.
Međutim, bio je jedan slobodan dan kada je održan brzopotezni turnir. Učestvovao sam i imao priliku da igram protiv Jana i drugih stranih igrača. Koliko se sjećam, naša partija završena je remijem.
Kasnije je u Poljskoj Janov štand sa šahovskim knjigama bio atrakcija svakog turnira. Nažalost, toga više neće biti.
U Paraćinu se od 21. do 24.maja održava 12.Kup „Svetozara Gligorića“ u sekcijama open i šahistkinje. Na svečanom otvaranju prisutnima se obratio predsednik ŠSS Andrija Jorgić koji je povlačenjem prvog poteza otvorio turnir.
Na ekipnom prvenstvu Crne Gore u ubrzanom šahu odigrano je 5. kola.
U vođstvu je Elektroprivreda sa 13 bodova, a slijede Mimoza sa 11 bodova, Herceg Novi i Lovac – Šavnik sa 10 bodova itd. Za ekipu Elektroprivrede igraju GM Denis Kadrić, GM Nikita Petrov, FM Oleg Yaksin i FM Milović Jovan.
Danas, sa početkom u 11. časova odigraće se preostalih 6 kola. Na takmičenju učestvuje 11.ekipa. Glavni sudija je Peruničić Zoran.
Fotografija 1. Šahovski majstor Edvard Lasker igra go.
Fotografija 2. Bobi Fišer sa majkom.
Fotografija 3. Kako se to radilo u pred-digitalno doba? Mađarski velemajstor Lajoš Portiš, u svom domu u Budimpešti. 4. februar 1983. godine.
Fotografija 4. Nekada je na turnirima bilo dozvoljeno pušenje. IM Osman Paloš 1978, (poslao kanadski majstor Stanimir ILIĆ)
Fotografija 5. Hoze Raul Kapablanka sa dvojicom oficira, oko 1930. godine. Originalna fotografija iz biblioteke Univerziteta u Majamiju, Kubanska zbirka nasljeđa.
Fotografija 6. Mihail Talj igra tenis sa svojom suprugom Galinom (Galjom)
Pošaljite mi, ako imate, neke zanimljive šahovske fotografije za ovu rubriku!
Mnogi fudbaleri vole šah. Ali malo njih, ako ih uopšte ima, može da dostigne nivo zvijezde MLS lige Dejana Joveljića. Nedavno je srpski napadač pokazao svoje umijeće u meču protiv internacionalnog majstora Levija Rozmana, poznatijeg kao GothamChess.
Mohamed Salah, Hari Kejn, Ebereči Eze, Kristijan Pulišić, Paulo Dibala — spisak raste. Ipak, dok je većina njih na amaterskom nivou, Joveljić igra na nivou uporedivom sa tituliranim šahistima.
Dvadesetsedmogodišnji napadač Sporting Kanzas Sitija ima FIDE rejting 2217 i maksimalni onlajn blic rejting od 2700 na Chess.com, uz pobjede protiv velemajstora sa rejtingom preko 3000.
Takvi rezultati vjerovatno ga čine najjačim aktivnim profesionalnim sportistom-šahistom na svijetu.
„Ponosan sam na to jer znam koliko je rada bilo potrebno“, rekao je za Chess.com u intervjuu. „Nije lako dostići FIDE nivo od preko 2200 i istovremeno biti profesionalni fudbaler.“
Ove sedmice pridružio se Kristijanu Pulišiću kao tek drugi fudbaler koji je dobio svog bota na Chess.com.
Na pitanje kakav tip igrača članovi Chess.com-a mogu očekivati, rekao je:
„Mislim da će igrati protiv agresivnog igrača. Volim dinamične pozicije, inicijativu, pritisak… vjerovatno slično mom fudbalskom stilu.“
Nedavno je dobio prvu priliku da testira sebe protiv tog bota, zajedno sa Rozmanom.
Za Joveljića šah nije samo usputni hobi. Napadač Sporting KC-a odigrao je više od 50.000 blic partija na Chess.com-u. Šah je naučio od oca i djeda kada je imao pet ili šest godina.
Tokom pandemije kovida počeo je ozbiljno da se bavi šahom, a sada uzima onlajn časove kod internacionalnog majstora Miodraga Perunovića, dok mu je cilj da postane FIDE majstor.
„Fudbal već traži gotovo cio život fizički i mentalno, pa ozbiljno takmičenje i u šahu zahtijeva pravu posvećenost“, rekao je.
Dvadesetsedmogodišnjak kaže da ga šah stalno podsjeća da ostane skroman.
„Dovoljna je jedna loša partija da se sjetiš da uvijek postoji neko jači“, rekao je kroz smijeh. „Imao sam mnogo takvih.“
„U fudbalu se takmičim sa sportistima. U šahu se takmičim sa umovima. Volim oboje.“
Nedavno je Joveljić dobio priliku da odmjeri snage sa jednim od najvećih imena šahovskog svijeta kada je ugostio GothamChessa u Sporting Parku u Kanzas Sitiju.
Iako je Rozman na kraju pobijedio u meču, Joveljić je uspio da dobije jednu partiju. Ali da li je Levy zaista izgubio na vrijeme? Procijenite sami!
Govoreći za Chess.com, Joveljić je rekao da smatra da mu je šah pomogao u donošenju odluka na terenu.
„Šah mi je pomogao da budem smireniji pod pritiskom — to je glavna stvar“, objasnio je. „Kao napadač, nekad imaš jednu sekundu da doneseš pravu odluku — to je kao šah pod vremenskim pritiskom.“
U nedavnom intervjuu za CBS Sports, srpska zvijezda je rekla:
„Ja sam napadač i fokusiran sam na napad, tako i igram“, rekao je. „Čak i u šahu volim agresivan stil i dinamične pozicije, otvorene pozicije u kojima moram da žrtvujem figure kako bih matirao protivnike.“
Izgleda da mu se takav mentalitet isplatio. Od 2023. godine jedan je od najboljih napadača MLS lige, pošto su više golova od njega postigli samo Deni Buanga, Lionel Mesi i Brajan Vajt.
Tokom tog perioda srpski napadač pomogao je LA Galaksiju da osvoji MLS kup, postigavši pobjedonosni gol u finalu 2024. godine, prije nego što je kasnije prešao u Sporting Kanzas Siti u istorijskom transferu vrijednom četiri miliona dolara — prvom transferu igrača za novac u istoriji MLS lige.
Na pitanje da li postoji neki fudbaler kojeg bi posebno želio da izazove na šahovski duel, ostao je otvoren za sve opcije.
„Iskreno, igrao bih protiv svakoga“, rekao je. „Sjajno je što fudbaleri pričaju o šahu — ruše stereotipe.“
S obzirom na Joveljićev nivo igre, možda bi trebalo dobro da se pripreme.
U sedmom kolu odlučene su dvije partije. Caruana je pobijedio Praggu, dok je Sindarov pobijedio Keymera. Van Foreest je kontumacijom pobijedio Firouzju koji je istupio sa turnira zbog povrede.
Fabiano Caruana nakon pobjede protiv Prage:
„Mislim da smo Pragg i ja uvijek vodili veoma velike borbe. Čak i kada su partije završavale remijem, naravno da se to dešava, ali su to uvijek bili veoma teški remiji.
On je jednostavno veoma borben igrač, a ni ja se, mislim, ne povlačim iz borbe. Tako da na neki način obojica provociramo jedan drugoga.“
Krajem 2000. jedna sumnjiva kompanija, „Brejn Gejms“, organizovala je meč za prvenstvo svijeta Kasparov – Kramnik. Organizatori nisu planirali nikakve kvalifikacije i isprva su za izazivača imenovali Ananda, a kada je ovaj ponovo odbio, zamijenili su ga Kramnikom. Kandidaturu je predložio sam Kasparov, koji je na kraju upravo zbog toga i nastradao: izgubio je i krunu i novac – njegova „izgubljena dobit“ iznosila je trećinu miliona dolara. Nagradni fond od dva miliona dijelio se u odnosu 2 : 1, i, naravno, Garri nije uzimao u obzir mogućnost da doživi poraz. Kramnik je postao novi šampion, iako ga nisu svi priznali: nije prošao tradicionalne kvalifikacije, uz to, prije toga je izgubio sva glavna takmičenja izazivača u svojoj karijeri, uključujući i meč sa Širovom. Bilo je potrebno nekoliko godina i novih uspjeha prije nego što je Vladimir uvjerio šahovski svijet da je dostojan šampion.
Kirsan Iljumžinov, preuzevši rukovođenje FIDE, postavio je sebi cilj da pristojni honorari ne pripadaju samo eliti. Jednom je priznao da je u šah uložio 50 miliona dolara iz vlastitih sredstava. „Šah je najpametnija igra na svijetu“, voli da ponavlja Kirsan Nikolajevič. „Ali ako si tako pametan, zašto onda nisi bogat?!“
Bokseri i teniseri mogu velemajstorima dati veliku prednost – za par uspješnih aperkata bokser ponekad dobije i nekoliko miliona dolara. Zato je Iljumžinov predložio sopstveni princip razigravanja svjetskog prvenstva: stotinu najjačih igra po nokaut-sistemu, i što velemajstor dalje napreduje, to mu je honorar veći. Prvi put ukupni nagradni fond iznosio je 5 miliona dolara, zatim 3 miliona. Naravno, glavni dio pripadao je pobjednicima. Godine 1998, savladavši Ananda u brzom šahu (klasične partije završile su neriješeno 3:3), Karpov je osvojio titulu svjetskog prvaka FIDE i dobio oko milion dolara, dok su njegovi nasljednici imali nešto manje sreće – njima je pripadalo po pola miliona. (Posljednje prvenstvo svijeta FIDE održano je 2004. godine.)
– Ne pritiska li vas fantastična suma koja se dijeli u ovom meču? – pitao sam osamnaestogodišnjeg Ruslana na jednoj od njegovih konferencija za štampu tokom finalnog meča s Vasilijem Ivančukom. – Od takvih misli može da se zavrti u glavi, pa se trudim da ih izbacim iz glave – skromno je odgovorio Ponomarjov.
Ali apetit dolazi s jelom. Postavši svjetski prvak, mladi Ruslan počeo je da zahtijeva materijalnu nadoknadu gotovo za svaki svoj korak (moguće po savjetu starijih i iskusnijih kolega). Tako je, kada je njegov meč s Kasparovom, koji je trebalo da ujedini šahovski svijet, bio odložen za nekoliko mjeseci, Ponomarjov odlučio da od Iljumžinova naplati penale od 100 hiljada dolara. A tri sedmice prije početka u Jalti predao je predsjedniku FIDE čitav spisak uslova koje je trebalo ispuniti.
Da, po snazi je Ponomarjovu do Fišera bilo daleko, ali po razmjerama zahtjeva već je mogao da mu parira. Sve se završilo time što Iljumžinov nije popustio Ruslanu, otkazao meč i time srušio ideju ujedinjenja. Novac kvari čovjeka, a šahistu naročito!
Istina, ova priča je prilično mračna. Niko u šahovskom svijetu, uključujući i Kasparova, nije do kraja shvatio Ponomarjovljevo ponašanje. Po svemu sudeći, zahtjeve nije postavljao sam šampion, već neko iza njegovih leđa. U svakom slučaju, kruže glasine da su Ruslan i njegov tim u punom iznosu dobili honorar koji im je pripadao za neodigrani meč.
Velemajstori često održavaju visoko plaćene simultanke, dobijaju nagrade za ljepotu (naravno, ne svoju, već odigranih partija), nastupaju za klubove, pišu članke i knjige. A neki „prodaju“ i svoje ime, pretvarajući ga u zvučnu monetu. Tako su svojevremeno izlazili šahovski mikrokompjuteri „Karpov“, a kasnije su se u prodavnicama pojavili roboti „Kasparov“. Procenat od prodaje pripadao je njihovim „imenjacima“. Značajne prihode velemajstorima su donosili i mečevi s elektronskim protivnicima. Računarske kompanije imale su svoj interes da ulažu velike sume. Kada je 1997. godine mašina „Dip Blu“ pobijedila Kasparova u ozbiljnom meču, akcije firme IBM, koja je razvila tu mašinu, naglo su porasle (istina, nakon što su računari nadmašili svjetske prvake, velemajstori su ostali bez tog izvora zarade). I još nešto: Kasparov već dugi niz godina drži predavanja u inostranstvu (i na šahovske i na političke teme), piše članke za razne zapadne časopise, za koje dobija superhonorare. Oni su sasvim uporedivi s nagradama na superturnirima.
A Karpov je dugo vremena bio na čelu Upravnog odbora „Arbat-banke“, koju je 2005. godine likvidirao arbitražni sud – banka je bila optužena za veze s kriminalnim strukturama, preko nje su se prali nezakoniti prihodi. Uz aktive od pola milijarde rubalja, banka je tokom jedne godine isplatila u gotovini 22 milijarde. Anatolij Jevgenijevič je priznao da je rijetko dolazio na „posao“ i da nije naročito pratio poslovanje banke. Ko bi u to sumnjao! Dakle, „Arbat-banka“ je propala, ali Karpov, treba pretpostaviti, nije ostao kratkih rukava. Usput, u štampi se pisalo da je bivši šampion bio predsjednik upravnih odbora čak tri različite banke, i da je svima trima Centralna banka oduzela licence…
Odakle dolaze znatna sredstva za šah? Nešto od države, ali uglavnom od istih izvora kao i za film, pozorište i druge vidove umjetnosti – od sponzora. Među biznismenima ima mnogo ljubitelja šaha, dovoljno je pomenuti Renteru, Koka ili Iljumžinova. Povremeno se pojavljuju i novi ljudi spremni da ulažu novac u šah. Meč Kramnika s kompjuterskim programom „Fric“, vrijedan milion dolara, finansirao je princ Bahreina, jedne od najbogatijih država na svijetu. Ali i u Rusiji ima dosta imućnih ljudi i kompanija sposobnih da izdvoje novac za šahovske priredbe. Tako je „Meč novog vijeka“ između reprezentacija Rusije i svijeta 2002. godine sponzorisala Alfa-banka, a za prvi Kup svijeta, održan u Hanti-Mansijsku 2005. godine – koji je zamijenio svjetsko prvenstvo FIDE po nokaut-sistemu – naftne i gasne kompanije izdvojile su više od milion i po dolara.
V.A.Ivonin: Šah. Sport -Legende, laži i istina Moskva, 2008.
Zatim su se oglasili Fišerovi advokati i naglasili da je pisani protest samo forma, a da oni traže da se pitanje razmotri suštinski: „Smatramo da Fišer nije zakasnio. Satovi su pogrešno pokrenuti, jer su postojali protesti protiv filmskih kamera u sali.“
Kamere u sali su uklonjene tek nakon 30 minuta, dakle nisu ni smjele da budu tamo. To je klasičan primjer pravnih akrobacija Amerikanaca: ako ste ispunili njihov zahtjev, znači da ste bili u krivu.
Nakon izlaganja predstavnika svih strana, održana je sjednica komisije za žalbe, na kojoj je jednoglasno odbijen protest Fišera i njegovih advokata. Što se tiče filmskog snimanja, protiv kojeg ranije nijedan od učesnika nije imao primjedbi, odlučeno je da se to pitanje dodatno razmotri direktno u turnirskoj sali.
U 16 časova predstavnici svih strana okupili su se na sceni i bili zadovoljni stanjem. Vidjeli smo da je scena vrlo udobna: mekani tepisi, dobro osvjetljenje. Filmske kamere su pomjerene dalje, ostavljeni su samo mali otvori za snimanje. Ni kod nas, ni kod Amerikanaca, kao ni kod prisutnih novinara, nije bilo nikakvih pitanja. Primijetili smo da su Amerikanci uglavnom gledali u jedno polje na šahovskoj tabli i nešto raspravljali, ali naglas ništa nisu rekli. Predstavnici strana su sjeli i u oba stolca. Čak sam i ja opipao Fišerovu stolicu i nisam osjetio ništa neobično. U tom trenutku veliki ljubitelj šaha, američki milioner Turower, sjeo je u stolicu Spaskog i, koristeći to što su figure bile na stolu, predložio mi da odigram partiju. Po završetku Turower je rekao:
„Hoće li ova partija biti posljednja partija u meču?“
15.jula je bio slobodan dan. Ambasador me pozvao da zajedno s njim, njegovom suprugom i sinom napravim izlet po okolini Rejkjavika – da pogledamo gejzire.
Island je veoma neobična i zanimljiva zemlja. U tom trenutku u njoj je živjelo svega 206 hiljada ljudi, od čega 84 hiljade u glavnom gradu. Većina islandski porodica sastojala se od pet članova i na to su bili veoma ponosni. Nije slučajno da se u posljednjih 50 godina stanovništvo Islanda udvostručilo. U gradu ima mnogo prizemnih kuća, građenih s velikim estetskim ukusom, kao i spomenika, uključujući spomenik osnivaču grada, spomenik prognaniku, spomenik radnoj konji. Islanđani s velikim poštovanjem čuvaju mjesta koja svjedoče o različitim fazama njihove istorije. Posebno mi je ostalo u sjećanju mjesto kod jedne male planine, gdje se nalazio drevni glavni grad i gdje je zasjedao prvi parlament Islanda.
Islands se ponekad naziva zemljom gejzira. U to se lako može uvjeriti. U gradu se topla voda iz gejzira skuplja u velike metalne rezervoare, smještene na uzvišenjima, i zatim se sprovodi za grijanje svih prostorija, staklenika, plastenika itd. Uspio sam da posjetim jednu od prostranih oranžerija i da vidim mnogo egzotičnih biljaka. Počastili su nas i jagodama, ubranim pred nama direktno sa leje.
Prelijep prizor predstavljaju gejziri. U naletima izbacuju mlazove vrele vode na različite visine. Radi još većeg efekta, u bušotinu gejzira ubacuje se komadić sapuna. Sapunica stvara „čep“ u bušotini, i nakon nekoliko sekundi mlaz gejzira probija tu opnu i izbacuje se na veliku visinu.
Neizbrisiv utisak ostao mi je od obilaska velike površine zemlje prekrivene vulkanskom lavom, izlivenom iz nekada aktivnih vulkana na tom području. Posjetili smo i predsjednički dvorac. Iskreno ću reći: to je najskromniji predsjednički dvorac od svih koje sam vidio, nakon što sam boravio u 56 zemalja.
Godine 1937. „buržoaski velemajstor, predstavnik kapitalističkog Zapada“, kako su o Floru pisale sovjetske novine, još nije bio državljanin SSSR-a i mogao je pisati ono što misli, a ne ono što se smjelo misliti. Mnoge rečenice iz njegovog odgovora Romanovskom nisu izgubile značaj ni danas: „Mladi majstor često započinje svoj put s burnim kombinacijama. Zatim, pod uticajem životnog iskustva, evoluira ka savremenoj igri. Taj proces je neizbježan. U suprotnom, mladi ‘Kombinator’ neće se podići iznad prosječnog nivoa i biće potisnut od strane savršenijih šahista.“
Prisjećajući se završetka šeste partije iz meča s Botvinikom, Flor je pisao: „Dokazao sam da je ova teška završnica dobijena, bez obzira na preciznu igru sa protivnikove strane. Za ljubitelje ‘besmrtnih partija’ ova završnica je prazni zvuk ili dosadna šahovska studija. Međutim, Aljehin, upoznavši se s ovom završnicom, priznao je gotovo kao vrhunac moderne praktične igre.“
Naravno, veoma je teško upoređivati dostignuća majstora prošlog vijeka i savremenika, ali se sa sigurnošću može reći da je naša epoha iznjedrila talente ne manje moćne od Morfija. Što se tiče napretka šahovske umjetnosti, 20. vijek je donio neuporedivo više nego čitava prethodna istorija.
Linija Flora u šahu predstavlja nastavak linije Rubinštajna i Kapablanke. Najizraženiji predstavnici ove škole bili su Botvinik (koji je mnogo naučio od Flora), Petrosjan, Karpov i Kramnik. Ali čak ni velikani čiji rad karakterišu rizik, emocije i čisto igrački momenti, poput Aljehina ili Kasparova, ne bi mogli dosegnuti vrhunce bez vrhunske tehnike pozicione igre.
Naravno, u savremenom šahu pojavilo se mnogo toga što Flor nije poznavao, ali mnogo toga što se danas smatra samorazumljivim pojavilo se zahvaljujući Salu Floru.
Godine 1933. Flor prvi put dolazi u Sovjetski Savez. Igra meč sa mladim šampionom zemlje, Mihailom Botvinikom. Prva polovina meča odigrava se u Moskvi, u Dvorani stubova, a na partijama meča dnevno prisustvuje do dvije hiljade ljudi. Tako nešto Flor nikada ranije nije vidio! Posmatraju ga kao čudo. Pobjeđuje u prvoj i šestoj partiji, a takmičenje se nastavlja u Lenjingradu. Entuzijazam publike tamo nije manji. Nakon što Botvinik pobjeđuje u devetoj i desetoj partiji, ovacije u dvorani traju petnaest minuta, tokom kojih gledaoci skandiraju: „Botvinik – Flor! Botvinik – Flor!“
Šahovska literatura u oba grada je rasprodata, učesnike meča prepoznaju na ulici, za njih su rezervisane vladine lože u pozorištima, a u hotelima najbolji apartmani.
I u Moskvi i u Lenjingradu Flor održava simultanke protiv najjačih protivnika na 50 tabli. Simultanke traju više od osam sati. Nakon meča napisao je: „Odgovarajući na kritike da tokom tako odgovornog meča ne bih trebao preuzimati druge naporne obaveze, želim objasniti da sam smatrao svojom direktnom dužnošću da ne izbjegavam simultanke o kojima su me molili.“
Naravno, nakon svake partije Flor je, kao i obično, slao izvještaje o toku borbe u razne evropske novine. Još tada nije znao da profesija koja donosi koru hljeba i stvaralaštvo moraju biti jasno odvojeni. Takođe, nije znao da će doći vrijeme kada će mu sve to „doći na naplatu“ – beskonačne simultanke, noćni izvještaji za novine u Njemačkoj i Čehoslovačkoj, i druge obaveze od kojih „ne može da izbjegne“.
Smislov, Bronštajn, Spaski i Korčnoj su uopšte skeptični prema činjenici da je Flor izgubio dvije partije zaredom. Smislov: „Salo mi je pričao da je tada u Lenjingradu na kraju meča dobio raskošni poklon – samurovu bundu. Ipak, kada je u Pragu otišao kod krznara, ispostavilo se da bunda uopšte nije od samura, već od tvora…“
Nakon prvog posjeta, Flor veoma često dolazi u SSSR. I uvijek ga dočekuje kraljevski prijem: zvaničnici, fotografi, novinari, navijači. Evo jedne bilješke iz hronike tih godina: „U Moskvu je stigao čehoslovački velemajstor Flor, zajedno sa doktorom Laskerom prisustvovao je prvomajskom paradi na Crvenom trgu.“
A evo još jedne, od 27. juna 1938. godine: „Velemajstor Flor stigao je u našu zemlju šesti put. Namjerava ovdje boraviti nekoliko mjeseci, odmoriti se i pripremiti za AVRO-turnir.“
Nekoliko dana kasnije Flor je održavao simultanku u Moskovskoj Kući pionira. Petnaestogodišnjem Jaši Nejštadtu ovaj dan je ostao za sva vremena u pamćenju: „Pripremali smo se za simultanku mnogo ranije – šala li je: sam Salo Flor! Napokon se pojavio, sa pratnjom, nasmijan, u svijetlom bež odijelu – tada takva nije nosio niko – i dočekan je olujom aplauza.“
Sličan doček Flor je imao svuda gde god bi se pojavio: u Harkovu, Kijevu, Kislovodsku…
Nije čudo što je tada pisao: „Da, šahovskim majstorima je divno živjeti u Sovjetskom Savezu!“ i „Živjela prva zemlja svijeta po šahu – Sovjetski Savez.“
Flor, kao i većina pisaca i intelektualaca Zapada koji su se usudili da posjete SSSR prije rata, sudio je o zemlji samo po sjajnom fasadu, i ona mu se činila neobičnom i izvanrednom, baš kao što se Henriku IV mali grad u kojem je nakratko boravio učinio očaravajućim. „Za prolaznike, ali ne i za one koji ovdje stalno žive,“ s poštovanjem je primijetio stari monah kralju.
Nakon okupacije Čehoslovačke, Flor luta već dimnom Evropom. „Izgledalo je, kao da me Hitler prati u stopu,“ kasnije je prisjećao se. „Kada sam bio u Engleskoj, počeli su bombardovanja Londona. Vratio sam se na kontinentalnu Evropu – Holandija je kapitulirala u roku od dvije sedmice.“
Flor odlazi u neutralnu Švedsku, gdje je već boravio emigrant iz Austrije Špilman, ali niko ne može znati kako će se odvijati događaji, s obzirom na to da je i Norveška na kraju bila okupirana. Naravno, sjeća se da još postoji Sovjetski Savez; njegov prijatelj Andre Liliental živi tamo već nekoliko godina i već je dobio državljanstvo. Flor donosi odluku.
Flor-Botvinik, meč 1932
Kada su Rimljani koristili termin „emigrare“, njegovo značenje za njih bilo je jednoznačno: „preseliti se“. Kod Cezara, riječ mijenja nijansu na – „napustiti domovinu“. Kasnije je počela označavati nasilje: „izgnati iz zemlje“. Ako prihvatimo definiciju emigracije kao prisilnog ili dobrovoljnog preseljenja u drugu zemlju iz političkih, ekonomskih ili drugih razloga, u slučaju Flora to je bilo i jedno, i drugo, i treće.
Table sa 46. FIDE Šahovske olimpijade u Samarkandu biće raspodijeljene nacionalnim federacijama nakon završetka događaja, ostavljajući dio najvećeg svjetskog šahovskog festivala globalnoj zajednici i dugo nakon što bude odigrano posljednje kolo.
Svake dvije godine Šahovska olimpijada okuplja hiljade igrača iz cijelog svijeta, koji igraju na istim tablama, u istim salama, pod istim pritiskom koji definiše šah na njegovom najvišem nivou. Kada se 46. Šahovska olimpijada završi u Samarkandu, u Uzbekistanu, table korišćene tokom turnira neće završiti u skladištu. Umjesto toga, nastaviće svoj put u federacijama i na turnirima širom svijeta.
Oko 900 DGT tabli koje će biti podijeljene nisu replike niti suveniri proizvedeni za ovu priliku. To su upravo iste elektronske table na kojima će igrati najjače reprezentacije svijeta tokom jedanaest kola Otvorenog i Ženskog turnira Olimpijade. Za federacije koje ih dobiju, one će ostati praktična turnirska oprema, ali će istovremeno nositi i istoriju partija odigranih na njima.
Predsjednik FIDE Arkadij Dvorkovič pozdravio je ovu inicijativu:
„Šahovska olimpijada okuplja čitav šahovski svijet, a ove table prenijeće taj duh u federacije na svim kontinentima. One simbolizuju sam duh gesla Gens Una Sumus, ali će, ništa manje važno, predstavljati i značajno praktično rješenje za mnoge federacije.“
Federacije koje žele da dobiju elektronske table sa 46. Šahovske olimpijade pozvane su da pošalju zahtjev elektronskom poštom na gsc@fide.com, uz navođenje broja tabli koje žele da dobiju.
Na predlog Šahovskog saveza Srbije, našem proslavljenom velemajstoru Ljubomiru Ljubojeviću biće uručena Majska nagrada za životno delo. Ovo priznanje koje dodeljuje Sportski savez Srbije je najviše društveno-sportsko priznanje u Republici Srbiji, a dodeljuje se od 1961.godine.
Turnir: Drugi šampionat Republike Rumunije igrao se na fakultetu pravnih i administrativnih nauka (Facultatea de Științe Juridic-Administrative) u Bukureštu. Prvo mesto podelili su Sabo i Erdelji, koji su igrali naknadni meč koji je Erdelji dobio sa 3-0.
Lista učesnika: Direktno pravo nastupa imali su Popa, Erdelji i Halić. Ostali su morali da prođu kvalifikacije, koje su za najslabije igrače počinjale od osmine finala sa 192 igrača, preko četvrtfinala sa 169 igrača, do polufinala na kojima je nastupilo 48 igrača. Polufinala su igrana u četiri grupe tokom avgusta 1949, a plasirali su se iz prve grupe (Bukurešt) Trojanesku, Flondor i Vojkulesku, iz druge grupe (Bukurešt) Kostea, Radulesku, Balanel, Rajher i Storojevski, iz treće grupe (Temišvar) Platerer, Seimeanu, Aleksandresku, V. Štepan i Tiroler, a iz četvrte grupe (Oradea) Karačonji, Sabo, Šajovič i Rajna. Iako su se plasirali K. Raina i V. Štepan, nisu se pojavili na finalu, a upao je Šoš (peti u četvrtoj grupi, jedini koji je igrao osminu finala) i Čobanu (četvrti u prvoj grupi).
Literatura: Filatelie Şah Cuvinte Încrucişate №20,21 1949, Revista Română de Şah №1 1950, Sportul popular 28, 30. IX, 1, 2, 4, 5, 6, 8, 11, 13, 16 X 1949.
Povod za ovaj tekst je razgovor Marjana Kovačevića, proslavljenog problemiste, dugogodišnjeg urednika šahovske rubrike u dnevnom listu „Politika“ i predsjednika VFCC (Svjetske federacije za šahovsku kompoziciju i rješavanje problema) sa velemajstorima-trenerima Draganom Šolakom i Aleksandrom Kovačevićem.
Retrospektiva
Za one koji me ne znaju (s obzirom da sam bio i ostao šahovski amater), svjedok sam zbivanja u šahu još od davne 1962. godine, kada sam bio omladinski prvak Srbije i Jugoslavije i učesnik 18. seniorskog šampionata Jugoslavije. Do 1965. godine bio sam i član reprezentacije Jugoslavije u omladinskoj konkurenciji.
Samouk, protiv školovanih sovjetskih omladinaca imam pozitivan skor (8 poena iz 15 partija, odnosno 8,5/16), i to je najviše odigranih partija nekog omladinca uopšte iz 11 susreta reprezentacija u sastavu: 6 seniora, dvije žene i dva omladinca.
Od poznatijih profesionalaca od mene je stariji velemajstor Dušan Rajković (rođen 1942), i mlađi, svima dobro poznati velemajstor Ljubomir Ljubojević (rođen 1950).
Opasnosti šahovskog izgaranja
Poznato je da svaki vrhunski sport nosi i svoje negativne posljedice, pa se to odnosi i na šah. Psihički je veoma naporno i teško da se iz mase talentovanih igrača, čak ukoliko imate podršku, a još teže ako je nemate, probijete u vrh.
Za mnoge šahiste cijena je gubitak zdravlja: tjelesnog, ali mnogo češće i mentalnog. Pođimo od promjene krvnog pritiska i pulsa usljed stresa za vrijeme partije i poslije nje, nesanice poslije gubitka važnih partija, prevelikog pritiska kada vam od jedne partije zavisi „biti ili ne biti“, odnosno dalji tok karijere, od gubitka (dobitka) rejtinga što dodatno opterećuje igrače, borbe za egzistenciju ako ste profesionalac i…
Radi ilustracije opasnosti, počeću sa analizom životnog doba nekih šahista koje sam bliže upoznao za vrijeme igre za reprezentaciju Jugoslavije šezdesetih godina, da bih nastavio sa poznatim šahistima 19. i 20. vijeka.
Od omladinaca iz reprezentacije Sovjetskog Saveza 1963–65. godine izdvojio bih talentovanog Alvisa Vitolinša, koji je po stilu igre poređen sa Taljem. Samo 50 godina života (smrt 1997, samoubistvo sa navodno šahovskom figurom lovca u ruci).
Levon Grigorijan umire sa 28 godina (samoubistvo 1975). Njegov brat blizanac Karen Grigorijan sa 42 godine (krajem 1989), takođe život okončava samoubistvom.
Vitalij Ceškovski sa 67 godina umire 2011. usljed srčanih problema tokom turnira.
Dugovječniji je bio višestruki prvak Ukrajine Genadij Kuzmin sa 74 godine (umro 2020), dok je Vladimir Tukmakov (1946–) još živ, vjerovatno i zato što je ranije napustio aktivan turnirski šah.
Isto se odnosi i na ostale članove omladinske reprezentacije: Aleksandar Zaharov, Vladimir Vorotnikov i Andrej Lukin.
Od seniora, Leonid Štajn umire 1973. sa 38 godina, dok je Lav Polugajevski živio duže; umro je 1995. u 61. godini života.
Od naših omladinaca iz reprezentacije Ivan Nemet je umro 2007. sa 64 godine od srčanih problema, igrajući šah do kraja života.
Genijalni Albin Planinc (1944–2008) takođe je živio 64 godine. Usled ranih trauma, teškog života bez podrške i stresnog, rizičnog stila igre, relativno rano mentalno strada i karijeru završava krajem 1983. Posljednje godine života provodi pod nadzorom ljekara.
Bojan Kurajica, omladinski prvak svijeta 1965. i u 79. godini života je turnirski aktivan zahvaljujući svom otvorenom karakteru i za šahovskom tablom istančanom osjećaju za objektivnost.
Bruno Parma, juniorski prvak svijeta 1961, mentalno rano istrošen, svoj posljednji turnir igra 1985. godine. Doživljava duboku starost od 84 godine (smrt 2026), ali je u 21. vijeku živio povučeno i izolovano, odavno potpuno van šahovskih zbivanja.
Nešto stariji Dragoljub Minić (1937–2005), poznat i zbog dvije pobjede protiv, za naše šahiste, strašnog Viktora Korčnoja, takođe turnirsku karijeru završava rano (1986. godine).
Istine radi, posle navedenih godina kraja karijera Bruna Parme i Dragoljuba Minića, bilo je i nekih simboličnih pokušaja povratka u turnirsku arenu.
Pomenuću i primjer u velikoj Jugoslaviji najpoznatijeg slijepog šahiste, Dragoljuba Baretića Baje (1937–2018), šestostrukog prvaka u konkurenciji slijepih i slabovidih. Za reprezentaciju je igrao od 1961–1980. godine i osvojio pet olimpijskih medalja – tri zlatne i dvije srebrne. Na Svjetskom prvenstvu u Brižu 1978. osvojio je bronzanu medalju.
Tokom karijere odigrao je 15 partija sa poznatim „okatim“ velemajstorima (kako je Baja zvao videće šahiste) i osvojio osam poena. Igrao je dopadljiv, kombinatorni šah, demonstrirajući pobjedu duha nad materijom. Međutim, poslije moždanog udara u ranim pedesetim, neizbježnog pratioca šahista uz srčani udar, njegovu igru su pratili grubi previdi.
Postoje dalji primjeri naših međunarodnih majstora i velemajstora koji su takođe prerano fizički i psihički stradali, čak i umirali igrajući šah, ali to treba da priredi neko drugi, mlađi.
Istorijski primjeri – kraći život zbog opterećenja igre?
Ako se pogleda istorija šaha, može se uočiti da su mnogi vrhunski šahisti imali zdravstveno opterećene karijere. Razlozi su različiti: intenzitet takmičenja, stil života, uslovi tog vremena, medicina bez antibiotika i slaba prevencija hroničnih bolesti.
Od poznatih šahista 19. vijeka, Adolf Andersen umire sa 60 godina od srčanog udara (1818–1879). Pol Morfi sa 47 godina (1837–1884); navodi se moždani udar, a kao mogući uzrok veliki psihički problemi prije toga. Johanes Cukertort sa 45 godina (1842–1888); posljedice moždanog udara i slabosti srca. Mihail Čigorin sa 58 godina (1850–1908); komplikacije dijabetesa i srčanih problema.
Slijede: Hari Nelson Pilzberi sa 33 godine (1872–1906): sifilis i posljedične neurološke komplikacije; patio je i od ozbiljnih psihičkih problema. Aron Nimcovič sa 48 (1886–1935); tuberkuloza i plućne komplikacije. Rihard Reti sa 40 godina (1889–1929) umire od šarlaha.
U navedenim primjerima, u epohi visokog zdravstvenog rizika, može se reći da je stres kod nekih bio indirektan razlog razvoja i/ili pogoršanja bolesti, a u slučaju psihičkih poremećaja moguće i direktan uzrok. Ranoj smrti nekih šahista indirektno je doprinosila i dodatna napetost prilikom igre na slijepo na više tabli, radi poboljšanja nestabilne, često nezavidne materijalne situacije.
Da ima izuzetaka, dokaz je simultanka Migela (Mojše Mendela) Najdorfa na 45 tabli 1943. u Argentini, igrana sa nadom da će se to tokom rata pročuti i da će saznati vijesti o supruzi i kćerki koje su ostale u okupiranoj Poljskoj. Podjećam i da je Najdorf (1910–1997) i u dubokoj starosti igrao turnirski šah.
Prikaz nastavljam navođenjem životnog vijeka svjetskih prvaka i dva šahovska velikana
Vilhelm Štajnic, prvi svjetski prvak od 1886–1894, živio je 64 godine, a 1900. umire od moždanog udara.
Emanuel Lasker je najduže bio svjetski prvak – 27 godina (1894–1921). Po profesiji je bio doktor matematike (i filozofije?). Da li je primjena psihologije u šahu, ali i životu, doprinijela dužem životnom vijeku od 72 godine (1868–1941)?
Meksički genijalac Karlos Tore (1904–1978) senzacionalno pobjeđuje na turniru u Moskvi 1925. godine tada već bivšeg svjetskog prvaka Emanuela Laskera. Međutim, već 1926. godine Tore usljed mentalnog sloma završava meteorsku karijeru. Napušta profesionalni šah, ženi se, oporavlja i doživljava relativno duboku starost od 73 godine.
I drugi velikan, Akiba Rubinštajn (1880–1961), sa 80 godina doživio je biološku starost. Međutim, znaci psihičke iscrpljenosti, anksioznosti i smanjene koncentracije javljaju se već sa 42 godine.
Hoze Raul Kapablanka bio je svjetski prvak 1921–1927; sa 53 godine 1942. umire u Njujorku od posljedica moždanog udara usljed visokog pritiska.
Aleksandar Aljehin, svjetski prvak 1927–1935. i 1937–1946, umire 1946. sa 54 godine od slabosti srca (načet od alkohola i nikotina).
dr Maks Ewe, svjetski prvak 1935–1937, matematičar po profesiji, živio je 80 godina (1901–1981).
Mihail Botvinik (1911–1995) živio je 83 godine. Bio je inženjer po profesiji i, nakon smrti Aljehina, višestruki nosilac titule (1948–1957, 1958–1960, 1961–1963). Pitam se da li je zahvaljujući pravilu po kojem prvak zadržava titulu u slučaju remija, na tronu ostao duže.
Vasilij Smislov, svjetski prvak 1957–1958, doživljava duboku starost od 89 godina (1921–2010). Tome je doprinijelo muzičko obrazovanje i emocionalno pražnjenje pjevanjem prije i poslije partija, jer je sa baršunastim baritonom bio operski i koncertni pjevač, a svirao je i klavir. Harmonija muzike krasila je njegovu igru. I poslije napuštanja turnirske arene bio je aktivan do smrti, komponujući šahovske studije.
Mihail Talj, svjetski prvak 1960–1961, umire sa 55 godina (1936–1992). Posljednjih 25 godina proveo je sa ozbiljnim oboljenjem bubrega i narušenim kardiovaskularnim stanjem, iskomplikovanim neurednim životom.
Tigran Petrosjan, svjetski prvak 1963–1969, umire sa 55 godina (1929–1984) od raka želuca.
Boris Spaski (1937–2025), sa 88 godina života bio je jedan od dugovječnijih šahista; prvak svijeta 1969–1972. Bio je šarmantan i miljenik žena, pa nije imao većih problema sa stresom uzrokovanim šahom.
Robert Bobi Fišer, svjetski prvak 1972–1975, umire u 64. godini života (1943–2008). Aktivni šah je napustio dosta ranije, a postoje kontroverze o njegovom psihičkom stanju.
Bulet na minut (i kraće) u savremenom treningu
I konačno, poslije ovog dužeg vremepolova o sudbinama šahovskih velikana, prelazim na glavni povod. U šahovskoj rubrici „Politike“, u članku „Onlajn mečevi i vježba brzine“ od 4. maja, citirana je izjava poznatog trenera-velemajstora Dragana Šolaka.
Nažalost, zbog autoriteta sagovornika, autor članka Marjan Kovačević je olako prešao preko ove izjave i u daljem tekstu ću se osvrnuti i na drugu stranu „medalje“. Smatram da se radi o izuzecima koji se odnose na treninge profesionalaca i koji ne smiju da postanu pravilo u šahovskom obrazovanju djece.
Igranje šaha na minut bilo je aktuelno i prije 60 i više godina, čak i kod vrhunskih igrača. I svjetski prvak Mihail Talj bio je akter takvog načina igre, dajući protivnicima foru (1 : 5 minuta). Igralo se i na kontru i rekontru, ali je to bio vid mentalnog pražnjenja, hazarderstva i kocke preko šaha, a nikako koncept treninga.
Uticaj blica i buleta na djecu i odrasle
S obzirom da postoje mnogi ambiciozni roditelji i treneri, da se dosta male djece uključuje u, od strane trenera preporučena šahovska takmičenja, i da je, po meni, učešće na državnim, evropskim i svjetskim blic takmičenjima za malu djecu nesvrsishodno, dužan sam da dam i svoj komentar.
U dužem uvodu sam istakao koliko profesionalno igranje šaha može biti stresno i štetno po zdravlje. A igranje šaha na minut ili kraće, pogotovo kod djece od 6–7 godina, još je opasnije po fizičko i mentalno zdravlje.
(Nesvjestan toga, velemajstor Dragan Šolak govori: „Ispostavlja se da je bitna stvar da možeš da izvedeš ogromnu količinu kalkulacija za vrlo kratko vrijeme. Kada imaš 6–7 godina na tome može da se radi, kasnije je teško.“)
Iskustva iz drugih oblasti pokazuju da može neprimjetno nastati adrenalinska zavisnost i nova napetost, koja se zatim u šahu potiskuje sve dužim praktikovanjem buleta, igranjem video-igrica ili korišćenjem drugih digitalnih platformi — i tako nastaje začarani krug.
Svesna kontrola, nagrada i zavisnički obrazac
Svesna kontrola se smanjuje, a ego raste s obzirom da se odmah dobija povratna informacija u vidu raznih oblika nagrade: rezultata, poena, rejtinga, lajkova. Podmuklo, sve djeluje kao droga, ali pošto je zavisnost maskirana posvećenošću igri po preporukama trenera, opasnost je teže prepoznatljiva od strane roditelja, pa je time i veća.
Ističem i druge medicinske razloge, s obzirom da je u konstantnim stresnim situacijama bipolarni poremećaj sa smjenama depresije, bezvoljnosti, euforije i anksioznosti jedan od mogućih pratilaca odraslih, a učestaliji i izraženiji kod djece.
Osim toga, u periodima većih psihičkih napora i turbulencija, mogući pratioci profesionalnih šahista su sujevjerje, ali i predviđanje, činjenje ritualnih radnji i postupaka, kao i paranoja, te malodušnost uz gubitak smisla života. A onda se, u sklopu nepovoljnih okolnosti, u trenucima rastrojstva i usamljenosti, bez emocionalne podrške, a pod dejstvom alkohola i psihoaktivnih supstanci, u težim slučajevima dešavaju i samoubistva.
Skoriji tragični događaji
Od novijih tragičnih primjera navodim da je poznati estonski šahista Lembit Oll, 1996. godine 42. na rejting listi, izvršio samoubistvo 1999. u 33. godini života. A već sa 20 godina prvak Moldavije, velemajstor Dmitri Svetuškin, ubio se 2020. u 41. godini.
Podsjećam i na nedavnu tragediju 19. oktobra 2025. poznatog američkog velemajstora ruskog porijekla Danijela Narodickog. Nevažno je da li je smrt u tridesetoj godini života nastala usljed predoziranja psihoaktivnim supstancama ili je u pitanju samoubistvo. On je danima prije toga, rastrojen, usamljen i zbog nesanice napet, često usred noći zvao prijatelje da igraju onlajn partije. Navodi se i da ga je na njegovo nekontrolisano ponašanje upozoravao Vladimir Kramnik, što mu je od drugih šahista zamjereno.
Radi izbjegavanja mogućih sličnih scenarija u budućnosti i kod nas, podsjećam ambiciozne trenere i roditelje da je Danijel Narodicki bio najbolji kadet na svijetu za uzrast do 12 godina. Ne treba žuriti, snižavati starosne granice i isticati rekorde radi rekorda – ko je, kada i u kojim godinama postigao određene rezultate. Sve to može biti veliki teret za nejake dječije duše, sa mogućim budućim negativnim posljedicama po zdravlje.
🇺🇸 Fabijano Karuana: „Ne mislim da sam ikada bio jasno ispred drugih kada je riječ o pripremi“
U intervjuu za Saint Louis Chess Club, Fabiano Karuana govorio je o svom nivou pripreme u poređenju sa ostalim igračima:
„Bio sam dobro pripremljen igrač i dugo sam radio na šahu, što pomaže, jer tako gradiš bazu znanja.
Ali isto tako sam smatrao da su često postojala pretjerivanja kada je riječ o mom nivou pripreme u odnosu na druge. Ne mislim da sam ikada bio jasno ispred drugih po pitanju pripreme.
Bio sam jednostavno jedan od igrača koji su bili dobro pripremljeni, zajedno sa mnogim drugim momcima.
Način na koji se danas pripremamo je drugačiji. Brzina kojom možeš da radiš stvari mnogo je veća, a naše znanje je mnogo šire.“
*********
🇺🇸 Hikaru Nakamura: „Alireza Firuza je nekako stagnirao“
Hikaru je tokom današnjeg strima upitan zašto Alireza nije nastavio da napreduje:
„Zašto Alireza ne napreduje? Mislim da je to zapravo sasvim legitimno pitanje koje ljudi žele da postave o Firuzi. Moje mišljenje je da su pritisak i očekivanja bili preveliki za njega, da su uticali na njega i da je nekako stagnirao.“
Hikaru je takođe komentarisao Alirezina druga interesovanja:
„Ima druge ciljeve u životu? Ne znam koji su mu drugi ciljevi. Kao što sam već rekao, i ovo nije da budem negativan, cijela ta priča oko mode bila je u suštini Alirezina želja da pohađa kurs na nekom lokalnom koledžu i stekne neku diplomu vezanu za modu. Nije to bilo kao da je imao namjeru da postane modni dizajner ili nešto slično.“
*********
Na slobodan dan, Aniš Giri i Jorden van Foreest imali su zadovoljstvo da upoznaju Njenu ekselenciju gospođu Vilemajn van Haften, ambasadorku Holandije u Rumuniji.
Toliko je uživala slušajući o njihovim šahovskim putevima i karijerama da se narednog dana vratila kako bi povukla ceremonijalni prvi potez u njihovoj međusobnoj partiji — poseban trenutak u kojem su učestvovala dvojica najboljih holandskih velemajstora.
Alireza Firouzja donio je važnu odluku da se povuče sa turnira Super Chess Classic 2026. Tu odluku donio je nakon što je na slobodan dan odigrao odloženu partiju protiv Fabiano Caruane, koja je ranije pomjerena zbog Alirezinе povrede članka.
Vijest o povredi pojavila se nakon trećeg kola; propustio je četvrto kolo, ali je u petom igrao protiv Javokhir Sindarova iz hotelske sobe. Još jedno kolo odigrao je pod istim uslovima.
🇺🇸 Fabiano Caruana o povlačenju 🇫🇷 Alireze Firuze i igranju protiv njega u hotelskoj sobi:
„Bilo je to veoma, veoma čudno iskustvo, naravno. Kada smo zapravo igrali u hotelskoj sobi, u početku nisam imao osećaj da igramo pravi meč. Mislio sam da samo igramo neku opuštenu partiju.
Imalo je pomalo atmosferu meča za titulu svetskog prvaka, osim što je moj protivnik bio na krevetu, sa gipsom.
Baš nema sreće. Pao je i ozbiljno povrijedio članak, ali je ipak odlučio da odigra još nekoliko partija.
Žao mi je Alireze što ne može da nastavi turnir. Zaista je nesrećna situacija.“
Rezultati 6.kola (20.05.2026)
Keymer, Vincent
– Firouzja, Alireza
1-0
0
Van Foreest, Jorden
– Giri, Anish
½-½
46
A28
English Four Knights
Caruana, Fabiano
– Sindarov, Javokhir
½-½
34
C50
Giuoco Piano
So, Wesley
– Vachier-Lagrave, Maxime
½-½
77
B51
Sicilian Rossolimo
Deac, Bogdan-Daniel
– Praggnanandhaa, R
½-½
68
A40
Unusual Replies to 1.d4
Stanje posle 6.kola
1.
Keymer, Vincent
g
GER
2759
4½
2.
Van Foreest, Jorden
g
NED
2735
3½
3.
Giri, Anish
g
NED
2767
3½
4.
Praggnanandhaa, R
g
IND
2733
3½
5.
Caruana, Fabiano
g
USA
2788
3½
6.
So, Wesley
g
USA
2754
3
7.
Vachier-Lagrave, Maxime
g
FRA
2717
3
8.
Sindarov, Javokhir
g
UZB
2776
2½
9.
Deac, Bogdan-Daniel
g
ROU
2650
2
10.
Firouzja, Alireza
g
FRA
2759
1
Derbi igrača iz holandske šahovske federacije, Girija i van Foreesta završen je remijem, ali je posle partije uslijedila analiza.
Evo i komentara kojeg je objavio GM Emil Sutovski na fejsbuku:
Pomiješana osjećanja prema Alirezi. Hvalio sam ga prije par dana, svi smo vidjeli da mu je zaista teško, gotovo nemoguće da sjedi i igra, ali bilo bi bolje da je tada odustao nego sada. Ovako je jednostavno previše nepravedno prema Pragu i Sindarovu. A zapravo i prema drugim igračima koji su morali da se pomuče da ga pobijede, bez dodatnog slobodnog dana (mada se može reći da su kao kompenzaciju dobili rejting poene).
Još jedna paralela iz šahovske istorije. Fišer je vodio na Međuzonskom turniru u Susu (1967), ali je odustao zbog neslaganja sa organizatorima. Ne ulazeći u to da li je bio u pravu ili ne — postavio je ultimatum da odluka mora biti donesena do početka 11. kola, jer bi povlačenje nakon toga previše uticalo na ostale igrače. I ako bi odustao poslije 10. kola (što se na kraju i desilo), svi njegovi rezultati bili bi poništeni.
Fišer je odustao sa 8,5/10. Svi njegovi rezultati su poništeni.
1933.godine Flor igra na Olimpijadi u Folkstonu. Ima dvadeset pet godina. Tokom jednog od mečeva u sali pojavljuje se djevojka. Ima samo osamnaest godina, Čehinja je, ime joj je Vera Meisnerova. U Folkstonu uči engleski jezik. Život ovdje je prilično dosadan, pa ona sa prijateljicama odlučuje da pogleda nešto neobično.
Njihova romansa traje više od godinu dana: viđaju se u Engleskoj i Pragu, gotovo svakodnevno se dopisuju. Florov češki je dovoljno dobar, ali kada govori na njemu odmah se čuje da mu to nije maternji jezik, pa oni češće razgovaraju na nemačkom – njegovom najjačem jeziku. Do braka, međutim, nije došlo: Verini roditelji su se protivili, život svakog od njih krenuo je svojim tokom, ali svaki put kada bi Flor dolazio u Čehoslovačku, viđao se sa njom, poslednji put godinu dana prije smrti. Danas je gospođa Meisnerova stara osamdeset sedam godina i živi u malom gradu nedaleko od Praga.
U ovom predratnom desetljeću Flor je više puta nadmašivao na turnirima bivše i buduće svjetske šampione. Njegovo ime izgovara se u istom dahu sa imenima Laskera, Kapablanke, Aljehina, Evea. Za meč sa Aljehinom Flor je preporučen od strane FIDE, nakon što je pobijedio drugog kandidata glasovima 8:5. Ko je bio taj kandidat? Hoze Raul Kapablanka.
Botvinik, sjećajući se tih godina, priznaje da su „pred Florom drhtali, poredeći ga s Napoleonem“. Visoko ga je cijenio i Keres: „Mnogo puta sam se susretao sa Florom za tablom, a takođe sam analizirao s njim, i najviše mi se sviđa kod njega jasna procjena pozicije i izvanredno ukupno majstorstvo u pozicionoj igri. Niko od ostalih šest kandidata se u tom pogledu ne može porediti s njim.“
Evo kako je Eve komentarisao Florov uspjeh na moskovskom turniru 1935. godine: „Rezultati turnira odgovaraju opštem očekivanju. Flor, koji se smatra najboljim turnirskim borcem savremenog vremena, efektno je učvrstio svoj ugled.“
Sam Lasker, poznat po štedljivosti u pohvalama, rekao je o njemu: „U poslednje vreme, otprilike od 1932. godine, među šahovskom omladinom razvio se pravac koji pokazuje interesovanje za individualne, neponovljive karakteristike pozicije i drži se podalje od lakih, površnih generalizacija. Pionir ovog pravca bio je Flor.“
U tim godinama već su se oblikovali stil i manir njegove igre. Salo Flor je briljantan pozicioni šahista, majstor iskorišćavanja najmanje prednosti, izvanredan tehničar, koji je shvatio da je šah jednostavna igra, čiji je cilj mat neprijateljskom kralju. On je profesionalac najvišeg ranga. Ko je bolje od Flora mogao iskoristiti prednost dva lovca, izolovanog pješaka, slabu tačku u poziciji protivnika?
On je jednom napisao: „Za mene je mnogo lakše izračunati forsiranu kombinaciju od deset poteza nego pronaći u strateškoj jednostavnoj poziciji jedan, ali jedini najbolji potez.“ Flor je vladao ovim najzahtevnijim elementom igre – sposobnošću da igra jednostavne pozicije. Tu vještinu koju je, decenijama kasnije, do savršenstva doveo Karpov.
Flor je poznat po izrazu: „dvije polovine – jedan poen“ (iako je na kraju karijere tvrdio da su „dvije polovine = jedan poraz“). On nema pravo da zauzima niska mjesta, da gubi, pa je potrebno rizik svesti na minimum. Flor rijetko gubi, vrlo rijetko. Pobijediti slabije i remizirati sa jačima – to je njegov moto. Na turniru u Kemeri (1937), na primjer, Flor pobeđuje sedam učesnika iz donje polovine tabele i remizira sa prvih deset. U sredini 30-ih godina bio je period kada je, odigrao sto partija na zvaničnim turnirima, izgubio samo jednu!
Možda zato su patnja i gorčina posle poraza kod njega bili po skali emocija nesagledivo veći od radosti posle pobede.
Flor je teško dolazio sebi posle poraza ili iznenadnih opterećenja tokom partije. U meču protiv Botvinika (1933), nakon dvije nule zaredom, pobjeđuje u preostale dvije partije i završava meč remijem, a dvije godine kasnije u Moskvi, vodeći zajedno sa istim Botvinikom, ponovo mu predlaže da u poslednjem kolu ne igraju, nudeći remi svojim protivnicima. U oba slučaja dobija saglasnost.
Na moskovskom turniru 1936. godine, u partiji sa Kapablankom, Flor, u jakoj oskudici vremena („zeitnot“), „previdio je“ u potpuno dobijenoj poziciji i dozvolio Kubancu da izvuče remi. To ga je toliko pogodilo da je na turniru – nevjerovatno! – izgubio četiri partije.
Globalna postavka „NE gubiti“ ima i druge sjenovite strane: nestaje nezadovoljstvo sobom zbog neotkrivenih manevara, neostvarenih kombinacija, zbog žrtava na koje se nije usudio, jer je osnovni cilj postignut – partija nije izgubljena. Kako se oslanjanje na izbjegavanje borbe širi, inspiracija – intelektualni entuzijazam i sposobnost da se vlastite sposobnosti drže u napetosti – dolazi sve rjeđe.
U njegovom nasljeđu teško je naći partije koje je dobio nokautom. I riječi Flora: „Po partijama Fajna, izvanrednog praktičara, može se učiti, ali teško se diviti njima“ mogu se primijeniti i na njega samog.
Rezultati Flora su impresionirali, ali nije se svima sviđao njegov stil igre i odnos prema šahu. Tokom turnira 1935. godine, jedan moskovski pjesnik, promatrajući Florovu igru, rekao je: „Kako je čudno biti mlad, a ponašati se kao starac…“
Ali kritika je dolazila i od strane kolega. Pojam „fajno-florovski stil“ ušao je u upotrebu zahvaljujući Romanovskom i bio je preuzet od časopisa Šahmati u SSSR-u u 1937. godini: „Sovjetski šahisti mogu slobodno stvarati i boriti se. Nad njima ne visi Damoklov mač materijalnih razmišljanja i proračuna, pritisak kojeg je tako dobro poznat buržoaskom profesionalcu. Šablon, standard, rutina, gola tehnika – sve što se bez osnova kvalifikuje kao ‘fajno-florovski stil’ – organski je strano stvaralaštvu sovjetskih majstora.“
„Flor, – pisao je Romanovski u drugom članku – podigao je zastavu rutine nad čitavim šahovskim svijetom, pokušava dokazati neizbježnost osvajanja u budućnosti titule svjetskog prvaka“. I retorički je upitao: „Na koga se u konačnici treba ugledati? Na rutinera-prozaika Flora, na strogo strateškog Evea, na majstora otvaranja Ruzera ili na ‘antirutinera’ Rjumina i eksperimentatora Ragozina?“
Zanimljivo je i to da je Karpov ljubitelj sudskih sporova zbog novca. Tako je jednom na internetu ispričano da je putem suda od jugoslovenskog lista „Politika“ zahtijevao da mu isplati pozamašnu sumu zato što ga je tokom njegovog meča s Gatom Kamskim nazvao „bivšim šampionom“, čime ga je, navodno, ponizio i nanio mu materijalnu štetu: honorari su se, navodno, smanjili, jer se već radilo o nagradi bivšeg šampiona.
Inače, Karpov tada već više od deset godina nije bio šahovski kralj, već je nosio titulu svjetskog prvaka FIDE, za tu titulu se igralo po sistemu koji je on sam stalno osuđivao. Čudno je da nije tužio Kasparova, koji mu je još 1985. oduzeo šahovsku krunu i time nanio daleko ozbiljniju materijalnu štetu…
A 1999. godine, odbivši da igra na narednom prvenstvu u Las Vegasu i zauvijek izgubivši titulu, Karpov je podnio tužbu već protiv predsjednika FIDE, zato što je ovaj turnir održao ranije nego što je obećao, skraćujući time trajanje njegovog šampionata. Sudski postupak trajao je godinu i po dana i završen je početkom 2001. Iako Karpov nije uspio da vrati svoju titulu, od Iljumžinova je sudskim putem dobio 50 hiljada dolara. Uzimajući u obzir trud uložen u taj proces, suma je za obojicu bila beznačajna. Ali sudska odluka omogućila je predsjedniku da smisli odličnu šalu.
Ubrzo nakon „presude“ Iljumžinov je održao konferenciju za štampu (sasvim drugim povodom), a jedno od pitanja glasilo je: „Kako se FIDE priprema za jubilej Anatolija Karpova?“ – Za pedesetogodišnjicu Anatolija Jevgenijeviča pripremili smo se odlično – raportirao je predsjednik – za proslavu jubileja izdvojili smo mu pedeset hiljada dolara.
Od sredine osamdesetih u šahovskom svijetu dominirao je Kasparov, a za njegovog vremena finansijskom pitanju takođe se poklanjala velika pažnja. Novi šampion zahtijevao je superhonorare za učešće na turnirima i nastupe. Međutim, njegove materijalne pretenzije donijele su i dosta štete. Godine 1993. Kasparov i Šort, da ne bi dijelili dvadeset pet procenata nagradnog fonda s FIDE, dogovorili su se da krunu odigraju van te organizacije, zbog čega su osnovali Profesionalnu šahovsku asocijaciju (PŠA). Da, svjetski prvak i izazivač odlučili su da zarade nešto više nego što im pripada i hladnokrvno su se riješili FIDE, kojoj su, u suštini, dugovali sve svoje titule i zvanja. Kao rezultat, u svjetskom šahovskom pokretu došlo je do rascijepa: dva svjetska prvaka, dva sistema odigravanja prvenstva svijeta i tako dalje. Taj rascijep, usput, trajao je mnogo godina i konačno je prevaziđen tek nakon što je svjetski prvak postao Viši Anand.
Meč Kasparova sa Šortom, a dvije godine kasnije i s Anandom, takođe pod okriljem PŠA, sponzorisala je američka kompjuterska kompanija „Intel“. Međutim, uvidjevši da najjači velemajstori svijeta ne mogu da pronađu zajednički jezik, kompanija je prekinula finansiranje. Na kraju se PŠA raspala, a Kasparov punih pet godina nije branio šampionsku titulu – nije bilo onih koji bi bili spremni da preuzmu materijalne troškove. Tako nešto nije se dogodilo više od pola vijeka.
U većini sportova visina ugovora i honorara sportista poznata je gotovo do posljednjeg centa i predstavlja javno dobro. Međutim, šah ima svoje tradicije. Pred početak superturnira njegovi učesnici često dobijaju „startne“ honorare u kovertama, pri čemu njihov iznos znatno premašuje zvanični nagradni fond. Organizator turnira u Linaresu, Luis Rentero, jednom je, prema glasinama, samo za dolazak u Španiju isplatio Karpovu i Kasparovu po 75 hiljada dolara. Rasprave o tome da se startni honorari uključe u nagradni fond vode se već dugo, ali bez uspjeha. Tako su šampioni postavili stvari. Ako velemajstoru s visokim rejtingom nije zagarantovana fiksna suma, on se neće ni pomjeriti s mjesta.
Jednom se, međutim, desio slučaj kada se Renteru ozbiljno „omaklo“. Zajedno s Kasparovom osnovao je Svjetski šahovski savjet (VŠS), ali ne da bi davao savjete (jer za njima niko i nije imao potrebu), već da bi obnovio sistem odigravanja prvenstva svijeta. VŠS je odlučio da dvojica pobjednika turnira Linares 1998 treba da odigraju međusobni meč kako bi se odredio izazivač broj jedan. Međutim, Anand, koji je osvojio prvo mjesto, odbio je da igra, pa su se na kraju međusobno sastali Aleksej Širov i Vladimir Kramnik.
Poraženom je pripadalo 100 hiljada dolara, dok je pobjednik trebalo da čeka završetak svog meča s Kasparovom – prilično ponižavajući uslov! Već na samom početku kvalifikacionog meča pojavile su se sumnje u Renterovu platežnu sposobnost. On je uporno skrivao ugovor, koji, kako se ispostavilo, uopšte nije ni postojao. Čudno ponašanje biznismena nerviralo je Kramnika i možda je bilo uzrok njegove nesigurne igre. Završetak ove besmislene zamisli bio je prilično komičan: Kramnik je dobio honorar, doduše ne u potpunosti, a Širov nije dobio ni centa, jer je njegov meč s Kasparovom propao. Renterovih obećanih miliona nije bilo ni na vidiku, a druge sponzorske pare za meč Kasparov – Širov, čiji ishod nije izazivao sumnju, nije bilo moguće pronaći.
Nesporazum koji se dogodio sa Širovom pokazuje da je ideja o isplati „startnih“ honorara prije početka takmičenja sasvim razumna. Ali, naravno, njihov iznos ne bi smio da premašuje nagradni fond. Jer dešava se i sljedeće…
Godine 1992, na turniru u Ređo Emiliji, gdje je Kasparov zaostao za Anandom, na završnom banketu on je, usput, upitao Višija: „A kolika nam je, inače, bila prva nagrada?“ Tokom dvonedjeljne borbe to pitanje mu uopšte nije palo na pamet.
V.A.Ivonin: Šah. Sport -Legende, laži i istina Moskva, 2008.
Fišer se nije pojavio na drugoj partiji meča
U 17 časova počela je druga partija. Nekoliko minuta prije toga Spaski se pojavio na sceni i sjeo za šahovski sto. Fišera nije bilo. Glavni sudija je u predviđeno vrijeme pustio satove. Spaski je malo sjedio i otišao sa scene. Prvi potez je trebao da povuče Fišer, a njega nikako da bude. Što se više približavalo 18 časova, sve je više raslo uzbuđenje. U slučaju odsustva Fišera sa partije, u skladu sa pravilnikom, trebalo mu je upisati poraz. Pri povremenim pojavljivanjima Spaskog na sceni vidio sam kako je uznemiren, nervira se, mijenja u licu. Promijenio mu se čak i hod. Običnom čovjeku sve to vjerovatno ne bi bilo primjetno, ali ja sam Spaskog poznavao dugo, viđao ga u raznim situacijama i zato sam mogao realno da procijenim njegovo stanje. Bilo je jasno da je potpuno izbačen iz ravnoteže i da teško da će moći da igra.
I tada i sada sam uvjeren: da se Fišer pojavio na sceni 1–2 minuta prije 18 časova i počeo da igra, pobjeda bi mu bila osigurana. Dalji događaji su potvrdili moje pretpostavke.
U 18 časova glavni sudija je zaustavio šahovske satove i upisao Fišeru poraz. Lokalni navijači su dočekali Spaskog na ulici aplauzom. On, međutim, nije mogao ni da se nasmiješi. Kada smo stigli u hotel, iznenada je predložio: „Da se provozamo gradom. Da odemo do zaliva, prošetamo.“ Bio je rasijan, ili tačnije – utučen. Nakon nekog vremena malo se smirio i rekao: „Spremio sam se za meč kao za praznik, a ovdje… Strpljivo sam podnosio Fišera, ali njega je nemoguće razumjeti, posebno danas. Organizatori popuštaju, a on je nezadovoljan. On je bolestan. Odavno sam rekao da je u Rejkjaviku potrebna bolnica.“
Ponašanjem Fišera bili su zatečeni i drugi. Dopisnik agencije „Frans pres“ napisao je da je Fišer „prešao sve granice bezobrazluka i drskosti“. U istom tonu islandski list „Morgunblaðið“ objavio je feljton u kojem se navodi da se „Fišer nije protivio samo islandskoj haringi i sjevernoj svjetlosti. Što se tiče planine Esja, on je spreman da pregovara – na koju udaljenost da je odmaknu“.
U istom listu se nagovještavao i merkantilizam Spaskog, uz ironično pitanje: „Rostropovič je kupio automobil, a šta će Spaski?“ (Odgovor je uslijedio relativno brzo: u drugoj polovini meča Spaski se odvratio od šaha i posvetio izboru i kupovini automobila.)
Za večerom su se svi malo opustili i odvratili misli od igre. Pričali su jedni drugima o epizodama koje svjedoče o toplom i veoma prijateljskom odnosu lokalnog stanovništva prema našoj delegaciji. Prisjećali su se kako su jednom otišli u bioskop, htjeli da kupe karte, ali im karte nisu dali, već su ih besplatno uveli u salu. Drugi slučaj — došli su u sportski prodavnicu da kupe Spaskom patike. Patike su im dali, a novac nisu uzeli. Ali su se zatim opet vratili šahovskim temama.
Spaski je sa žaljenjem i ogorčenjem ponovo govorio da „ne može se opravdati Fišer kao šahista. On je izgorio u prethodnim mečevima. Nervira se i osjeća da je precijenio sebe, a osim toga se i plaši“.
Ali uznemirenost se tu nije završila. Oko jedan sat poslije ponoći pojavio se glavni sudija meča i saopštio da postoji protest Fišera, ali da ga još nije dobio. Amerikanci tvrde da ga prepisuju.
Sutradan ujutru održana je sjednica četvorostrane komisije u kojoj su učestvovali predstavnici Spaskog, Fišera, FIDE i organizatora meča. Glavni sudija je izvijestio da su predstavnici Fišera prethodnog dana u predviđenom roku (do 24 časa) obavijestili o protestu, ali da je protest u pisanom obliku predao sam Fišer tek danas u 8 ujutru.
Uprkos opširnosti Fišera, prilažem pisani protest samo u kraćem obliku. Ovo pismo, mislim, pomoći će čitaocima da bolje razumiju suštinu prigovora i donekle karakter Fišera.
„13. jula 1972. Lotaru Šmidu Glavnom sudiji meča za prvenstvo svijeta.
Gospodine glavni sudija,
Moram da izrazim energičan protest protiv vaših današnjih postupaka, kada ste pokrenuli moj šahovski sat, u trenutku kada su uslovi za igru bili znatno ispod minimalnih standarda propisanih zvaničnim pravilima (pravila 18 i 21), kao i protiv naknadnih mjera koje su se sastojale u primjeni sankcija prema meni.
Tokom posljednje četiri godine moje turnirske karijere nisam dozvoljavao bilo kakvo snimanje tokom igre. U svim takmičenjima u kojima sam učestvovao, organizatori su davali pisanu saglasnost na moje pismo u vezi sa uslovom koji sam postavljao kao nešto samo po sebi razumljivo za sve moguće organizatore šahovskih takmičenja koji žele da ja u njima učestvujem.
Prije nekoliko mjeseci pitali su me o mogućnostima filmskog snimanja i televizijskog prenosa ovog meča, kao i fotografisanja i primjene televizijskog snimanja u zatvorenom krugu i slično. Bio sam skeptičan, jer gužva i ometanje koncentracije koje sve to prati — škljocanje kamera, blicevi, metež i povici fotografa i TV i filmskih reportera koji traže najbolju poziciju za snimanje — u prošlosti su za mene uvijek predstavljali nepodnošljivu smetnju.
Međutim, uvjerili su me sve zainteresovane strane da je savremena tehnologija toliko napredovala da će moći da me snimaju bez ikakvog uznemiravanja, koristeći televizijske i fotografske objektive u fiksnom položaju iza staklenih panela, te da će sva oprema i prateći uređaji, kao i osoblje i kamere, biti potpuno nevidljivi. Na to sam pristao kao na eksperiment.
Rečeno mi je da će ta oprema biti potpuno bešumna i nevidljiva. Nažalost, u stvarnosti to uopšte nije bilo tako. Organizatori su znali koliko sam uvijek strog kada su u pitanju uslovi za igru. Zaista sam ponekad pravio kompromise u pogledu novca, ali nikada nisam pravio kompromis u vezi sa onim što može uticati na uslove same igre, koja je moja umjetnost i moja profesija.
Prije otvaranja meča izvršio sam dva duža pregleda mjesta igre. Tokom tih pregleda dva puta sam tražio od organizatora, odnosno od g. Torarinsona, da mi pokaže opremu u radu, ali su ti zahtjevi odbijeni.
Iako mi je odbijeno da vidim opremu u funkciji, saglasio sam se — želeći da se meč održi u interesu svih strana — da započnem prvu partiju uz korišćenje opreme koju nisam vidio u radu, pod strogim uslovom da će biti isključena i uklonjena iz sale ako bude ometala pažnju.
Odmah nakon što je prva partija bila odložena, kao što se sjećate, obavijestio sam vas preko svog predstavnika Freda Kramera da su uslovi igre nezadovoljavajući zbog rada foto- i kino-opreme i osoblja; i vi i organizatori ste se saglasili da se tokom odložene partije neće vršiti filmsko i fotografsko snimanje.
Sa svoje strane predložio sam da prisustvujem ispitivanju opreme na unaprijed određen dan kada nema igre, i da ću, ako ocijenim da je oprema zadovoljavajuća, odobriti njenu upotrebu, a ako je ocijenim nezadovoljavajućom — neću je odobriti.
Kada sam došao da igram odloženu partiju 12. jula, očekivao sam da neće biti kamera, osim monitora koji radi u zatvorenom krugu. Na prvi pogled to je tako i izgledalo. Zatim sam, na svoje iznenađenje, otkrio da se direktno iznad mene vrši filmsko snimanje.
Poslije ovog uznemirujućeg i nepodnošljivog incidenta, zamolio sam svog predstavnika Freda Kramera da od organizatora zatraži da se ta oprema konačno i zauvijek ukloni do naredne partije. Kramer mi je saopštio da su mu organizatori rekli da je to potpuno nemoguće i da ću biti diskvalifikovan na sljedećoj partiji ako se ne pojavim.
Kada sam zamolio svog predstavnika da mi prenese uslove u sali za današnju partiju, saznao sam u jedan sat popodne i ponovo mi je potvrđeno u četiri sata da su sve tri instalacije, koje su bile uklonjene za odloženu partiju na moj zahtjev, ponovo radile punim kapacitetom, fokusirane na šahovski sto, i da su vraćene u položaj koji su imale na dan početka meča.
Moj predstavnik vas je više puta upozoravao nakon odložene partije i ponovo jutros da se uslovi moraju ispraviti. Zbog toga činjenica da se nisam pojavio na vrijeme za partiju za vas nije bila iznenađenje. Iznenada, pola sata nakon početka partije i samo pola sata prije trenutka kada sam rizikovao diskvalifikaciju, obaviješten sam da su kamere konačno uklonjene.
Tada sam imao izbor: da uđem u salu i odmah počnem igru, gubeći značajan dio vremena, za šta nisam bio kriv, pri čemu za tako kratko vrijeme ne bih mogao dobiti garancije da u budućim partijama neće biti problema sa snimateljskom opremom, ili da uđem u salu i odmah počnem raspravu sa arbitrom kako bi se satovi vratili na početni položaj i dobila pismena potvrda da ubuduće neće biti neprijatnosti u vezi sa kamerama — dok je u tom trenutku hiljade ljudi čekalo početak igre.
Odlučio sam da izaberem treći put: da se pomirim s tim da mi istekne vrijeme, da dozvolim svoju diskvalifikaciju, iako takva sankcija nije u skladu sa pravilima u ovakvim okolnostima, a zatim da uložim protest protiv diskvalifikacije i podnesem vam pisani prigovor i komitetu, što i činim sada.
Kao što znate, bio sam veoma zabrinut da narod moje zemlje, Sjedinjenih Američkih Država, vidi ovo takmičenje. Upravo zato sam prvi put pristao na probno korišćenje filmskog snimanja. Moj lični predstavnik Pol Maršal dobio je uvjeravanja da proces snimanja neće biti ni vidljiv ni čujan za igrače.
Iako sam želio da se meč prenosi na televiziji, što je za mene lično značilo i veliku finansijsku korist, važnije je bilo da se Svjetsko prvenstvo u šahu održi u uslovima potrebnim za profesionalnu igru, u poređenju sa ličnom novčanom dobiti.
Zato tražim da se današnja odluka poništi. Nakon toga, i kada sva kamera i oprema budu uklonjene iz sale, ja ću sjesti za šahovsku tablu. Veoma želim da igram ovaj meč i nadam se da će druga partija biti zakazana za nedjelju, 16. jula u pet sati popodne.
Drugi igrač svijeta, Hikaru Nakamura, stiže na Filipine 1. juna. Američki supervelemajstor donijeće sa sobom neobičnu vrstu šaha — nastupiće na prvom prvenstvu WR Bughouse Championship, koje će biti održano u Grand Hyatt Manila.
„Radujem se putovanju u Manilu“, napisao je Nakamura nedavno na svom nalogu na mreži X.
Zanimljivo je da će Nakamura igrati u istom timu sa njemačkim preduzetnikom i osnivačem WR Chess, Vadim Rosensteinom, koji je saopštio da organizuje turnir zajedno sa Filipinskom nacionalnom šahovskom federacijom.
„Sa ponosom objavljujem da zajedno sa Šahovskom federacijom Filipina pokrećemo prvenstvo WR Bughouse“, rekao je Rozenštajn. „Mnogi znaju da sam posljednjih godina organizovao zatvorene elitne bughouse turnire. Ono što je počelo kao nišni format preraslo je u nešto mnogo veće“, dodao je.
Prema njegovim riječima, nagradni fond turnira iznosi 100.000 dolara, pri čemu će pobjednici dobiti polovinu ukupne sume.
Očekuje se da će na bughouse turniru, poznatom i kao „švedski šah“, učestvovati oko 100 timova — uglavnom sa Filipina. Osam najboljih ekipa plasiraće se u plej-of. Registracija je već otvorena i odvija se po principu „ko prvi pošalje prijavu — učestvuje“, saopštila je Šahovska federacija Filipina.
Na turniru se očekuje prisustvo žive legende šaha — prvog azijskog velemajstora Eugenio Torrea, kao i organizatora takmičenja, velemajstora Jasona Gonzalesa.
Što se pravila tiče, standardni šahovski potezi ostaju isti, ali se uzete figure odmah predaju saigraču, koji ih može iskoristiti u svojoj partiji. Svaki igrač ima po pet minuta bez dodatka vremena. Direktan mat pomoću dodate figure nije dozvoljen.
„Ovo je jedinstvena i uzbudljiva vrsta šaha koju je lako naučiti“, rekao je Gonzales.
🇺🇸 Hikaru Nakamura: „Danas je mnogo lakše postati velemajstor nego što je bilo u moje vrijeme“
Hikaru Nakamura objasnio je zašto vjeruje da današnji igrači imaju mnogo jasniji put do GM titule:
„Ljudi pitaju da li je danas teže postati velemajstor. Zapravo, rekao bih da je lakše. Količina resursa koji su danas dostupni igračima ne može se porediti s vremenom kada sam ja bio mlad. Ako ste zaista ozbiljni, danas je mnogo lakše napredovati.
Tada ste morali igrati blic partije, preuzimati ih, ubacivati u ChessBase, koristiti najbolje motore tog vremena i pokušavati analizirati sve. Danas odigrate partiju i odmah je možete analizirati. Imate Chessable kurseve, trenutnu pripremu i brze načine da razumijete svoje greške.
Dakle, objektivno gledano, danas je lakše postati velemajstor, ali to zahtijeva mnogo više discipline i mnogo više vremena. Ako ste zaista odlučni i spremni da naporno radite, danas je mnogo lakše postati velemajstor nego što je bilo u moje vrijeme.“
