Moskva 2003.
Godine 1937. „buržoaski velemajstor, predstavnik kapitalističkog Zapada“, kako su o Floru pisale sovjetske novine, još nije bio državljanin SSSR-a i mogao je pisati ono što misli, a ne ono što se smjelo misliti. Mnoge rečenice iz njegovog odgovora Romanovskom nisu izgubile značaj ni danas:
„Mladi majstor često započinje svoj put s burnim kombinacijama. Zatim, pod uticajem životnog iskustva, evoluira ka savremenoj igri. Taj proces je neizbježan. U suprotnom, mladi ‘Kombinator’ neće se podići iznad prosječnog nivoa i biće potisnut od strane savršenijih šahista.“
Prisjećajući se završetka šeste partije iz meča s Botvinikom, Flor je pisao:
„Dokazao sam da je ova teška završnica dobijena, bez obzira na preciznu igru sa protivnikove strane. Za ljubitelje ‘besmrtnih partija’ ova završnica je prazni zvuk ili dosadna šahovska studija. Međutim, Aljehin, upoznavši se s ovom završnicom, priznao je gotovo kao vrhunac moderne praktične igre.“
Naravno, veoma je teško upoređivati dostignuća majstora prošlog vijeka i savremenika, ali se sa sigurnošću može reći da je naša epoha iznjedrila talente ne manje moćne od Morfija. Što se tiče napretka šahovske umjetnosti, 20. vijek je donio neuporedivo više nego čitava prethodna istorija.
Linija Flora u šahu predstavlja nastavak linije Rubinštajna i Kapablanke. Najizraženiji predstavnici ove škole bili su Botvinik (koji je mnogo naučio od Flora), Petrosjan, Karpov i Kramnik. Ali čak ni velikani čiji rad karakterišu rizik, emocije i čisto igrački momenti, poput Aljehina ili Kasparova, ne bi mogli dosegnuti vrhunce bez vrhunske tehnike pozicione igre.
Naravno, u savremenom šahu pojavilo se mnogo toga što Flor nije poznavao, ali mnogo toga što se danas smatra samorazumljivim pojavilo se zahvaljujući Salu Floru.
Godine 1933. Flor prvi put dolazi u Sovjetski Savez. Igra meč sa mladim šampionom zemlje, Mihailom Botvinikom. Prva polovina meča odigrava se u Moskvi, u Dvorani stubova, a na partijama meča dnevno prisustvuje do dvije hiljade ljudi. Tako nešto Flor nikada ranije nije vidio! Posmatraju ga kao čudo. Pobjeđuje u prvoj i šestoj partiji, a takmičenje se nastavlja u Lenjingradu. Entuzijazam publike tamo nije manji. Nakon što Botvinik pobjeđuje u devetoj i desetoj partiji, ovacije u dvorani traju petnaest minuta, tokom kojih gledaoci skandiraju: „Botvinik – Flor! Botvinik – Flor!“
Šahovska literatura u oba grada je rasprodata, učesnike meča prepoznaju na ulici, za njih su rezervisane vladine lože u pozorištima, a u hotelima najbolji apartmani.
I u Moskvi i u Lenjingradu Flor održava simultanke protiv najjačih protivnika na 50 tabli. Simultanke traju više od osam sati. Nakon meča napisao je:
„Odgovarajući na kritike da tokom tako odgovornog meča ne bih trebao preuzimati druge naporne obaveze, želim objasniti da sam smatrao svojom direktnom dužnošću da ne izbjegavam simultanke o kojima su me molili.“
Naravno, nakon svake partije Flor je, kao i obično, slao izvještaje o toku borbe u razne evropske novine. Još tada nije znao da profesija koja donosi koru hljeba i stvaralaštvo moraju biti jasno odvojeni. Takođe, nije znao da će doći vrijeme kada će mu sve to „doći na naplatu“ – beskonačne simultanke, noćni izvještaji za novine u Njemačkoj i Čehoslovačkoj, i druge obaveze od kojih „ne može da izbjegne“.
Smislov, Bronštajn, Spaski i Korčnoj su uopšte skeptični prema činjenici da je Flor izgubio dvije partije zaredom. Smislov:
„Salo mi je pričao da je tada u Lenjingradu na kraju meča dobio raskošni poklon – samurovu bundu. Ipak, kada je u Pragu otišao kod krznara, ispostavilo se da bunda uopšte nije od samura, već od tvora…“
Nakon prvog posjeta, Flor veoma često dolazi u SSSR. I uvijek ga dočekuje kraljevski prijem: zvaničnici, fotografi, novinari, navijači. Evo jedne bilješke iz hronike tih godina:
„U Moskvu je stigao čehoslovački velemajstor Flor, zajedno sa doktorom Laskerom prisustvovao je prvomajskom paradi na Crvenom trgu.“
A evo još jedne, od 27. juna 1938. godine:
„Velemajstor Flor stigao je u našu zemlju šesti put. Namjerava ovdje boraviti nekoliko mjeseci, odmoriti se i pripremiti za AVRO-turnir.“
Nekoliko dana kasnije Flor je održavao simultanku u Moskovskoj Kući pionira. Petnaestogodišnjem Jaši Nejštadtu ovaj dan je ostao za sva vremena u pamćenju:
„Pripremali smo se za simultanku mnogo ranije – šala li je: sam Salo Flor! Napokon se pojavio, sa pratnjom, nasmijan, u svijetlom bež odijelu – tada takva nije nosio niko – i dočekan je olujom aplauza.“
Sličan doček Flor je imao svuda gde god bi se pojavio: u Harkovu, Kijevu, Kislovodsku…
Nije čudo što je tada pisao:
„Da, šahovskim majstorima je divno živjeti u Sovjetskom Savezu!“ i „Živjela prva zemlja svijeta po šahu – Sovjetski Savez.“
Flor, kao i većina pisaca i intelektualaca Zapada koji su se usudili da posjete SSSR prije rata, sudio je o zemlji samo po sjajnom fasadu, i ona mu se činila neobičnom i izvanrednom, baš kao što se Henriku IV mali grad u kojem je nakratko boravio učinio očaravajućim. „Za prolaznike, ali ne i za one koji ovdje stalno žive,“ s poštovanjem je primijetio stari monah kralju.
Nakon okupacije Čehoslovačke, Flor luta već dimnom Evropom. „Izgledalo je, kao da me Hitler prati u stopu,“ kasnije je prisjećao se. „Kada sam bio u Engleskoj, počeli su bombardovanja Londona. Vratio sam se na kontinentalnu Evropu – Holandija je kapitulirala u roku od dvije sedmice.“
Flor odlazi u neutralnu Švedsku, gdje je već boravio emigrant iz Austrije Špilman, ali niko ne može znati kako će se odvijati događaji, s obzirom na to da je i Norveška na kraju bila okupirana. Naravno, sjeća se da još postoji Sovjetski Savez; njegov prijatelj Andre Liliental živi tamo već nekoliko godina i već je dobio državljanstvo. Flor donosi odluku.
Flor-Botvinik, meč 1932
Kada su Rimljani koristili termin „emigrare“, njegovo značenje za njih bilo je jednoznačno: „preseliti se“. Kod Cezara, riječ mijenja nijansu na – „napustiti domovinu“. Kasnije je počela označavati nasilje: „izgnati iz zemlje“. Ako prihvatimo definiciju emigracije kao prisilnog ili dobrovoljnog preseljenja u drugu zemlju iz političkih, ekonomskih ili drugih razloga, u slučaju Flora to je bilo i jedno, i drugo, i treće.
(Nastaviće se)