Evgenij Gik: Ljudi i figure (47.nastavak)

Šahovski jednotomnik
Moskva 2013.

NOVAC

KO ŽELI DA POSTANE MILIONER (nastavak)

Zanimljivo je i to da je Karpov ljubitelj sudskih sporova zbog novca. Tako je jednom na internetu ispričano da je putem suda od jugoslovenskog lista „Politika“ zahtijevao da mu isplati pozamašnu sumu zato što ga je tokom njegovog meča s Gatom Kamskim nazvao „bivšim šampionom“, čime ga je, navodno, ponizio i nanio mu materijalnu štetu: honorari su se, navodno, smanjili, jer se već radilo o nagradi bivšeg šampiona.

Inače, Karpov tada već više od deset godina nije bio šahovski kralj, već je nosio titulu svjetskog prvaka FIDE, za tu titulu se igralo po sistemu koji je on sam stalno osuđivao. Čudno je da nije tužio Kasparova, koji mu je još 1985. oduzeo šahovsku krunu i time nanio daleko ozbiljniju materijalnu štetu…

A 1999. godine, odbivši da igra na narednom prvenstvu u Las Vegasu i zauvijek izgubivši titulu, Karpov je podnio tužbu već protiv predsjednika FIDE, zato što je ovaj turnir održao ranije nego što je obećao, skraćujući time trajanje njegovog šampionata. Sudski postupak trajao je godinu i po dana i završen je početkom 2001. Iako Karpov nije uspio da vrati svoju titulu, od Iljumžinova je sudskim putem dobio 50 hiljada dolara. Uzimajući u obzir trud uložen u taj proces, suma je za obojicu bila beznačajna. Ali sudska odluka omogućila je predsjedniku da smisli odličnu šalu.

Ubrzo nakon „presude“ Iljumžinov je održao konferenciju za štampu (sasvim drugim povodom), a jedno od pitanja glasilo je: „Kako se FIDE priprema za jubilej Anatolija Karpova?“
– Za pedesetogodišnjicu Anatolija Jevgenijeviča pripremili smo se odlično – raportirao je predsjednik – za proslavu jubileja izdvojili smo mu pedeset hiljada dolara.

Od sredine osamdesetih u šahovskom svijetu dominirao je Kasparov, a za njegovog vremena finansijskom pitanju takođe se poklanjala velika pažnja. Novi šampion zahtijevao je superhonorare za učešće na turnirima i nastupe. Međutim, njegove materijalne pretenzije donijele su i dosta štete. Godine 1993. Kasparov i Šort, da ne bi dijelili dvadeset pet procenata nagradnog fonda s FIDE, dogovorili su se da krunu odigraju van te organizacije, zbog čega su osnovali Profesionalnu šahovsku asocijaciju (PŠA). Da, svjetski prvak i izazivač odlučili su da zarade nešto više nego što im pripada i hladnokrvno su se riješili FIDE, kojoj su, u suštini, dugovali sve svoje titule i zvanja. Kao rezultat, u svjetskom šahovskom pokretu došlo je do rascijepa: dva svjetska prvaka, dva sistema odigravanja prvenstva svijeta i tako dalje. Taj rascijep, usput, trajao je mnogo godina i konačno je prevaziđen tek nakon što je svjetski prvak postao Viši Anand.

Meč Kasparova sa Šortom, a dvije godine kasnije i s Anandom, takođe pod okriljem PŠA, sponzorisala je američka kompjuterska kompanija „Intel“. Međutim, uvidjevši da najjači velemajstori svijeta ne mogu da pronađu zajednički jezik, kompanija je prekinula finansiranje. Na kraju se PŠA raspala, a Kasparov punih pet godina nije branio šampionsku titulu – nije bilo onih koji bi bili spremni da preuzmu materijalne troškove. Tako nešto nije se dogodilo više od pola vijeka.

U većini sportova visina ugovora i honorara sportista poznata je gotovo do posljednjeg centa i predstavlja javno dobro. Međutim, šah ima svoje tradicije. Pred početak superturnira njegovi učesnici često dobijaju „startne“ honorare u kovertama, pri čemu njihov iznos znatno premašuje zvanični nagradni fond. Organizator turnira u Linaresu, Luis Rentero, jednom je, prema glasinama, samo za dolazak u Španiju isplatio Karpovu i Kasparovu po 75 hiljada dolara. Rasprave o tome da se startni honorari uključe u nagradni fond vode se već dugo, ali bez uspjeha. Tako su šampioni postavili stvari. Ako velemajstoru s visokim rejtingom nije zagarantovana fiksna suma, on se neće ni pomjeriti s mjesta.

Jednom se, međutim, desio slučaj kada se Renteru ozbiljno „omaklo“. Zajedno s Kasparovom osnovao je Svjetski šahovski savjet (VŠS), ali ne da bi davao savjete (jer za njima niko i nije imao potrebu), već da bi obnovio sistem odigravanja prvenstva svijeta. VŠS je odlučio da dvojica pobjednika turnira Linares 1998 treba da odigraju međusobni meč kako bi se odredio izazivač broj jedan. Međutim, Anand, koji je osvojio prvo mjesto, odbio je da igra, pa su se na kraju međusobno sastali Aleksej Širov i Vladimir Kramnik.

Poraženom je pripadalo 100 hiljada dolara, dok je pobjednik trebalo da čeka završetak svog meča s Kasparovom – prilično ponižavajući uslov! Već na samom početku kvalifikacionog meča pojavile su se sumnje u Renterovu platežnu sposobnost. On je uporno skrivao ugovor, koji, kako se ispostavilo, uopšte nije ni postojao. Čudno ponašanje biznismena nerviralo je Kramnika i možda je bilo uzrok njegove nesigurne igre. Završetak ove besmislene zamisli bio je prilično komičan: Kramnik je dobio honorar, doduše ne u potpunosti, a Širov nije dobio ni centa, jer je njegov meč s Kasparovom propao. Renterovih obećanih miliona nije bilo ni na vidiku, a druge sponzorske pare za meč Kasparov – Širov, čiji ishod nije izazivao sumnju, nije bilo moguće pronaći.

Nesporazum koji se dogodio sa Širovom pokazuje da je ideja o isplati „startnih“ honorara prije početka takmičenja sasvim razumna. Ali, naravno, njihov iznos ne bi smio da premašuje nagradni fond. Jer dešava se i sljedeće…

Godine 1992, na turniru u Ređo Emiliji, gdje je Kasparov zaostao za Anandom, na završnom banketu on je, usput, upitao Višija: „A kolika nam je, inače, bila prva nagrada?“ Tokom dvonedjeljne borbe to pitanje mu uopšte nije palo na pamet.

(Nastaviće se)