V.A.Ivonin: Šah. Sport -Legende, laži i istina
Moskva, 2008.
Fišer se nije pojavio na drugoj partiji meča
U 17 časova počela je druga partija. Nekoliko minuta prije toga Spaski se pojavio na sceni i sjeo za šahovski sto. Fišera nije bilo. Glavni sudija je u predviđeno vrijeme pustio satove. Spaski je malo sjedio i otišao sa scene. Prvi potez je trebao da povuče Fišer, a njega nikako da bude. Što se više približavalo 18 časova, sve je više raslo uzbuđenje. U slučaju odsustva Fišera sa partije, u skladu sa pravilnikom, trebalo mu je upisati poraz. Pri povremenim pojavljivanjima Spaskog na sceni vidio sam kako je uznemiren, nervira se, mijenja u licu. Promijenio mu se čak i hod. Običnom čovjeku sve to vjerovatno ne bi bilo primjetno, ali ja sam Spaskog poznavao dugo, viđao ga u raznim situacijama i zato sam mogao realno da procijenim njegovo stanje. Bilo je jasno da je potpuno izbačen iz ravnoteže i da teško da će moći da igra.
I tada i sada sam uvjeren: da se Fišer pojavio na sceni 1–2 minuta prije 18 časova i počeo da igra, pobjeda bi mu bila osigurana. Dalji događaji su potvrdili moje pretpostavke.
U 18 časova glavni sudija je zaustavio šahovske satove i upisao Fišeru poraz. Lokalni navijači su dočekali Spaskog na ulici aplauzom. On, međutim, nije mogao ni da se nasmiješi. Kada smo stigli u hotel, iznenada je predložio: „Da se provozamo gradom. Da odemo do zaliva, prošetamo.“ Bio je rasijan, ili tačnije – utučen. Nakon nekog vremena malo se smirio i rekao: „Spremio sam se za meč kao za praznik, a ovdje… Strpljivo sam podnosio Fišera, ali njega je nemoguće razumjeti, posebno danas. Organizatori popuštaju, a on je nezadovoljan. On je bolestan. Odavno sam rekao da je u Rejkjaviku potrebna bolnica.“
Ponašanjem Fišera bili su zatečeni i drugi. Dopisnik agencije „Frans pres“ napisao je da je Fišer „prešao sve granice bezobrazluka i drskosti“. U istom tonu islandski list „Morgunblaðið“ objavio je feljton u kojem se navodi da se „Fišer nije protivio samo islandskoj haringi i sjevernoj svjetlosti. Što se tiče planine Esja, on je spreman da pregovara – na koju udaljenost da je odmaknu“.
U istom listu se nagovještavao i merkantilizam Spaskog, uz ironično pitanje: „Rostropovič je kupio automobil, a šta će Spaski?“ (Odgovor je uslijedio relativno brzo: u drugoj polovini meča Spaski se odvratio od šaha i posvetio izboru i kupovini automobila.)
Za večerom su se svi malo opustili i odvratili misli od igre. Pričali su jedni drugima o epizodama koje svjedoče o toplom i veoma prijateljskom odnosu lokalnog stanovništva prema našoj delegaciji. Prisjećali su se kako su jednom otišli u bioskop, htjeli da kupe karte, ali im karte nisu dali, već su ih besplatno uveli u salu. Drugi slučaj — došli su u sportski prodavnicu da kupe Spaskom patike. Patike su im dali, a novac nisu uzeli. Ali su se zatim opet vratili šahovskim temama.
Spaski je sa žaljenjem i ogorčenjem ponovo govorio da „ne može se opravdati Fišer kao šahista. On je izgorio u prethodnim mečevima. Nervira se i osjeća da je precijenio sebe, a osim toga se i plaši“.
Ali uznemirenost se tu nije završila. Oko jedan sat poslije ponoći pojavio se glavni sudija meča i saopštio da postoji protest Fišera, ali da ga još nije dobio. Amerikanci tvrde da ga prepisuju.
Sutradan ujutru održana je sjednica četvorostrane komisije u kojoj su učestvovali predstavnici Spaskog, Fišera, FIDE i organizatora meča. Glavni sudija je izvijestio da su predstavnici Fišera prethodnog dana u predviđenom roku (do 24 časa) obavijestili o protestu, ali da je protest u pisanom obliku predao sam Fišer tek danas u 8 ujutru.
Uprkos opširnosti Fišera, prilažem pisani protest samo u kraćem obliku. Ovo pismo, mislim, pomoći će čitaocima da bolje razumiju suštinu prigovora i donekle karakter Fišera.
„13. jula 1972. Lotaru Šmidu
Glavnom sudiji meča za prvenstvo svijeta.
Gospodine glavni sudija,
Moram da izrazim energičan protest protiv vaših današnjih postupaka, kada ste pokrenuli moj šahovski sat, u trenutku kada su uslovi za igru bili znatno ispod minimalnih standarda propisanih zvaničnim pravilima (pravila 18 i 21), kao i protiv naknadnih mjera koje su se sastojale u primjeni sankcija prema meni.
Tokom posljednje četiri godine moje turnirske karijere nisam dozvoljavao bilo kakvo snimanje tokom igre. U svim takmičenjima u kojima sam učestvovao, organizatori su davali pisanu saglasnost na moje pismo u vezi sa uslovom koji sam postavljao kao nešto samo po sebi razumljivo za sve moguće organizatore šahovskih takmičenja koji žele da ja u njima učestvujem.
Prije nekoliko mjeseci pitali su me o mogućnostima filmskog snimanja i televizijskog prenosa ovog meča, kao i fotografisanja i primjene televizijskog snimanja u zatvorenom krugu i slično. Bio sam skeptičan, jer gužva i ometanje koncentracije koje sve to prati — škljocanje kamera, blicevi, metež i povici fotografa i TV i filmskih reportera koji traže najbolju poziciju za snimanje — u prošlosti su za mene uvijek predstavljali nepodnošljivu smetnju.
Međutim, uvjerili su me sve zainteresovane strane da je savremena tehnologija toliko napredovala da će moći da me snimaju bez ikakvog uznemiravanja, koristeći televizijske i fotografske objektive u fiksnom položaju iza staklenih panela, te da će sva oprema i prateći uređaji, kao i osoblje i kamere, biti potpuno nevidljivi. Na to sam pristao kao na eksperiment.
Rečeno mi je da će ta oprema biti potpuno bešumna i nevidljiva. Nažalost, u stvarnosti to uopšte nije bilo tako. Organizatori su znali koliko sam uvijek strog kada su u pitanju uslovi za igru. Zaista sam ponekad pravio kompromise u pogledu novca, ali nikada nisam pravio kompromis u vezi sa onim što može uticati na uslove same igre, koja je moja umjetnost i moja profesija.
Prije otvaranja meča izvršio sam dva duža pregleda mjesta igre. Tokom tih pregleda dva puta sam tražio od organizatora, odnosno od g. Torarinsona, da mi pokaže opremu u radu, ali su ti zahtjevi odbijeni.
Iako mi je odbijeno da vidim opremu u funkciji, saglasio sam se — želeći da se meč održi u interesu svih strana — da započnem prvu partiju uz korišćenje opreme koju nisam vidio u radu, pod strogim uslovom da će biti isključena i uklonjena iz sale ako bude ometala pažnju.
Odmah nakon što je prva partija bila odložena, kao što se sjećate, obavijestio sam vas preko svog predstavnika Freda Kramera da su uslovi igre nezadovoljavajući zbog rada foto- i kino-opreme i osoblja; i vi i organizatori ste se saglasili da se tokom odložene partije neće vršiti filmsko i fotografsko snimanje.
Sa svoje strane predložio sam da prisustvujem ispitivanju opreme na unaprijed određen dan kada nema igre, i da ću, ako ocijenim da je oprema zadovoljavajuća, odobriti njenu upotrebu, a ako je ocijenim nezadovoljavajućom — neću je odobriti.
Kada sam došao da igram odloženu partiju 12. jula, očekivao sam da neće biti kamera, osim monitora koji radi u zatvorenom krugu. Na prvi pogled to je tako i izgledalo. Zatim sam, na svoje iznenađenje, otkrio da se direktno iznad mene vrši filmsko snimanje.
Poslije ovog uznemirujućeg i nepodnošljivog incidenta, zamolio sam svog predstavnika Freda Kramera da od organizatora zatraži da se ta oprema konačno i zauvijek ukloni do naredne partije. Kramer mi je saopštio da su mu organizatori rekli da je to potpuno nemoguće i da ću biti diskvalifikovan na sljedećoj partiji ako se ne pojavim.
Kada sam zamolio svog predstavnika da mi prenese uslove u sali za današnju partiju, saznao sam u jedan sat popodne i ponovo mi je potvrđeno u četiri sata da su sve tri instalacije, koje su bile uklonjene za odloženu partiju na moj zahtjev, ponovo radile punim kapacitetom, fokusirane na šahovski sto, i da su vraćene u položaj koji su imale na dan početka meča.
Moj predstavnik vas je više puta upozoravao nakon odložene partije i ponovo jutros da se uslovi moraju ispraviti. Zbog toga činjenica da se nisam pojavio na vrijeme za partiju za vas nije bila iznenađenje. Iznenada, pola sata nakon početka partije i samo pola sata prije trenutka kada sam rizikovao diskvalifikaciju, obaviješten sam da su kamere konačno uklonjene.
Tada sam imao izbor: da uđem u salu i odmah počnem igru, gubeći značajan dio vremena, za šta nisam bio kriv, pri čemu za tako kratko vrijeme ne bih mogao dobiti garancije da u budućim partijama neće biti problema sa snimateljskom opremom, ili da uđem u salu i odmah počnem raspravu sa arbitrom kako bi se satovi vratili na početni položaj i dobila pismena potvrda da ubuduće neće biti neprijatnosti u vezi sa kamerama — dok je u tom trenutku hiljade ljudi čekalo početak igre.
Odlučio sam da izaberem treći put: da se pomirim s tim da mi istekne vrijeme, da dozvolim svoju diskvalifikaciju, iako takva sankcija nije u skladu sa pravilima u ovakvim okolnostima, a zatim da uložim protest protiv diskvalifikacije i podnesem vam pisani prigovor i komitetu, što i činim sada.
Kao što znate, bio sam veoma zabrinut da narod moje zemlje, Sjedinjenih Američkih Država, vidi ovo takmičenje. Upravo zato sam prvi put pristao na probno korišćenje filmskog snimanja. Moj lični predstavnik Pol Maršal dobio je uvjeravanja da proces snimanja neće biti ni vidljiv ni čujan za igrače.
Iako sam želio da se meč prenosi na televiziji, što je za mene lično značilo i veliku finansijsku korist, važnije je bilo da se Svjetsko prvenstvo u šahu održi u uslovima potrebnim za profesionalnu igru, u poređenju sa ličnom novčanom dobiti.
Zato tražim da se današnja odluka poništi. Nakon toga, i kada sva kamera i oprema budu uklonjene iz sale, ja ću sjesti za šahovsku tablu. Veoma želim da igram ovaj meč i nadam se da će druga partija biti zakazana za nedjelju, 16. jula u pet sati popodne.
Iskreno,
Bobbi Fišer
Rejkjavik, Island“
(Nastaviće se)