Nova publikacija velemajstora Dmitrija Krjakvina o istoriji rostovskog šaha.
9. septembar 2026.
Prva dva dijela o istoriji donskog šaha kod nas su u velikoj mjeri bila tragično-herojska. I razumljivo je – svjetski ratovi, revolucija i građanski rat ostavili su svoj trag na svemu, i to u tamnim tonovima. Zato hajde da treći i četvrti dio napravimo naglašeno vedrim i odamo priznanje rostovskom šahovskom folkloru!
Napominjem da se u ovoj publikaciji nalaze priče koje su se mnogo godina prenosile usmenim putem, s generacije na generaciju šahista. Da li je sve zaista bilo baš tako, jesu li tačne razne pojedinosti? To više nikada nećemo saznati! Ali želimo da ispričamo o tim epohalnim događajima, u kojima su se zvijezde Dona susretale sa pravim legendama tog vremena.
Legenda br. 1. Šahista XXI vijeka
Prije pola vijeka, 1976. godine, cijeli svijet je potresla nevjerovatna vijest – jedan od vodećih sovjetskih velemajstora, finalista mečeva kandidata Viktor Korčnoj, zatražio je politički azil u Holandiji. Počeli su događaji bez presedana, veliki okršaj „nepovratnika“ i „zlikovca“ protiv novog svjetskog šampiona Anatolija Karpova.
A nekoliko mjeseci prije bjekstva, Viktor Lvovič odigrao je svoj posljednji sovjetski turnir – grandiozni ekipni Kup SSSR-a, čiji je domaćin bio Tbilisi. Za pobjedu na turniru borila su se najjača sportska društva Sovjetskog Saveza, a veoma reprezentativan bio je i turnir na prvim tablama: Anatolij Karpov (CSKA), Vasilij Smislov („Burevestnik“), Viktor Korčnoj („Trud“), Tigran Petrosjan („Spartak“), Mihail Talj („Daugava“), David Bronštajn („Dinamo“), Oleg Romainišin („Avangard“) i Anatolij Lutikov („Urožaj“).
U tom trenutku Korčnoj je, nakon nepromišljenog intervjua za jugoslovensku novinsku agenciju neposredno poslije prvog moskovskog meča sa Karpovom, bio u nemilosti. Ali ako se odnos Viktora Lvoviča i Anatolija Jevgenjeviča tada mogao okarakterisati kao korektan, sa Petrosjanom je Korčnoj vodio pravi rat.
Poslije čuvene razmjene udaraca ispod stola u polufinalnom meču kandidata u Odesi, nekadašnji prijatelji postali su neprijatelji, a Tigran Vartanovič je uveliko koristio pad svog protivnika kako bi mu u štampi zadavao sve nove i nove bolne udarce.
U tom trenutku od prijateljstva Tigrana Petrosjana i Viktora Korčnoja nije ostao ni trag (fotografija iz arhive TASS-a).
Usprkos svim svojim nevoljama, Viktor Korčnoj za ekipu „Trud“ nije bio samo lider, već pravi bog. Činilo se da je žudio za pobjedom ne samo u svakoj svojoj partiji, već na svim tablama – od druge, pa sve do juniorske i ženske. Vođa kolektiva određivao je sastave za svako kolo, sa saigračima analizirao svaku odloženu partiju i davao im savjete pred predstojeće okršaje.
„Trud“ je uvijek igrao veoma dobro kada je Korčnoj bio u sastavu, a u Tbilisiju 1976. godine upravo se ova ekipa, kao jedina, borila za pobjedu sa moćnim studentskim „Burevestnikom“, kojem su uz iskusnog Smislova bili pridruženi i mnogi nadolazeći šahovski asovi.
Korčnoj se u prvom kolu čudom spasio u veoma važnoj, dugotrajnoj borbi protiv Petrosjana, a potom osvojio 5 od 7 poena i „razbio“ prvu tablu. Inače, Karpov je tada pokazao svoje istančano poziciono, preventivno razmišljanje – nije izašao crnim figurama protiv Viktora Lvoviča, već je postavio rezervistu Aivara Gipslisa.
Stanite, ali kakve veze sve ovo ima sa Donom? Evo gdje je veza!
Kao prvak RSFSR-a i najjači majstor gigantske fabrike „Rostselmaš“, za ekipu proizvodnih kolektiva „Trud“ te godine nastupao je rostovski majstor Aleksandar Petrušin (rođen 1947. godine). Rođeni Sahalinac oženio se donskom šahistkinjom Natalijom i preselio se u Rostov na Donu.
Aleksandar Ivanovič se danas približava svom 80. rođendanu, a i dalje s vremena na vrijeme drži časove mladim šahistima na turnirima. A tada je bio na samom vrhuncu forme.
U mladosti sam na turnirima više puta dijelio sobu sa Petrušinom i nemali broj puta slušao od njega priče o ovom legendarnom takmičenju.
U prvom planu Aleksandar Petrušin (fotografija iz arhive Arkadija Buškova).
(Nastaviće se)