Poslanici mira
U GRADU -TITANU (nastavak)
Smješteni na četvrtom spratu hotela „Ruzvelt“, u samom centru grada, mnogo smo patili zbog neprekidne buke uličnog saobraćaja tokom čitave noći. Mnogi nijesu spavali po nekoliko noći zaredom i to se, naravno, odrazilo na njihovu igru. Zanimljivo je kako su rezultati sovjetske ekipe opadali od prvog dana ka narednim rundama. U prvom kolu pobijedili smo Amerikance rezultatom 6:2, u drugom i trećem sa 5:3, dok je četvrto kolo završeno neriješeno — 4:4. Ukupan rezultat bio je 20:12 u korist reprezentacije SSSR-a.
Amerikanci su, iako poraženi, slavili — ostvarili su bolji rezultat od reprezentacije Argentine. To im je dalo povod da proglase kako su oni druga šahovska reprezentacija svijeta.
…Najveća zdanja Njujorka zadivljuju svojom veličanstvenošću i grandioznošću. Posebno nam je ostala u sjećanju najviša zgrada na svijetu — „Empajer stejt bilding“, koja ima 102 sprata i ukupnu visinu od oko četiri stotine metara. Lift velikom brzinom podiže posjetioce na sam vrh zgrade, odakle se kao na dlanu vidi čitav Njujork, prekriven tamnosivim pokrivačem vječne čađi i dima.
U toj džinovskoj građevini nalazi se deset hiljada prozora. Zanimljivo je da je problem pranja prozora u Njujorku bio potpuno riješen tek kada je osnovana posebna firma koja za taj posao angažuje odvažne ljude, što vise na ogromnim visinama i pomoću specijalnih uređaja čiste prozorska stakla.
Veličanstveni su i gradski mostovi, naročito najveći — „Trajboro bridž“, koji povezuje tri gradske oblasti i dug je oko sedam kilometara. Očigledno je izgradnja mosta koštala ogromnu sumu, jer se i dalje od svakog automobila koji prelazi preko njega naplaćuje taksa od četvrt dolara.
Zanimljiva je i bioskopska sala „Radio siti“, koja može istovremeno da primi do šest i po hiljada gledalaca. Konstrukcija ove džinovske sale takva je da su vidljivost i akustika jednaki sa svih mjesta.
Lijep je, naročito uveče, centar grada — Brodvej. Milion električnih sijalica osvjetljava relativno mali dio ulice koji je dobio naziv „svijetli put“. Tu se nalaze najrazličitija zabavna mjesta, a prodavnice rade neprekidno od jutra do kasno u noć. Nad svime na Brodveju vlada svemoćna reklama.
Kao reklamu možete vidjeti vodopad sa neprekidnim tokom vode. Ogromna svijetleća glava muškarca, koja povremeno izbacuje oblake dima iz usta, reklamira cigarete „Kamel“. Ogromni osvijetljeni orao maše krilima i poziva prolaznike da piju pivo neke marke.
Posebno mnogo na Brodveju ima odlično opremljenih i udobnih bioskopa. Njujorčani sa ponosom govore da se u jednom bloku 42. ulice nalazi čak deset bioskopa, ali odmah zatim dodaju:
— Ali u bioskop idite oprezno. Ne gledajte holivudske filmove, tamo su sami užasi. Bolje birajte francuske i italijanske filmove.
Tokom dvije nedjelje boravka u Njujorku uspjeli smo donekle da se upoznamo sa američkom kulturom. Pored vrhunske simfonijske umjetnosti i izuzetnog vokalnog umijeća, zaprepastila nas je nakaznost nekih oblika zabave koji su bili prisutni u američkom filmu, pozorištu i televizijskim programima.
U našim hotelskim sobama nalazili su se veliki i odlični televizori, na kojima su se od jutra do noći mogle gledati raznovrsne emisije. Veći dio programa bio je posvećen reklamama proizvoda, kao i prikazivanju kaubojskih filmova koji su počinjali pucnjavom, a završavali se neizbježnim poljupcem.
Jednom je do nas dotrčao Petrosjan, koji je češće od ostalih gledao televiziju.
— A šta drugo da radim, ovo je makar zabavno — govorio je. — Pucaju, jure na konjima, čak i djevojke nose pištolje. Gdje još možeš tako nešto vidjeti?
Ovoga puta Tigran je bio očigledno nečim uzbuđen i požurio je da uključi televizor. Na ekranu smo ugledali bokserski ring. U uglovima su stajale dvije žene u sportskim majicama i šorcevima. Njihova izblijedjela kosa bila je kratko podšišana i slobodno je padala sa strane.
Na zvižduk sudije plavuše su prišle jedna drugoj i rukovale se. Zatim je jedna od njih iznenada zgrabila protivnicu za kosu i snažno povukla nadole. Protivnica se stresla od bola, ali je ubrzo pronašla način da se oslobodi, pritisnuvši laktom grudi i vrat napadačice. Potom joj je podmetnula nogu i već narednog trenutka trijumfalno ležala preko nje, mirno joj izvrćući stopalo.
Sudija je ravnodušno posmatrao to lomljenje kostiju, čekajući da jedna od dvije žene završi sa iščašenom nogom ili da prije toga ipak shvati da treba da prizna poraz.
— E, ovo je igra! — uzviknuo je Tigran. — Ovdje remija sigurno nema!
U međuvremenu su žene oborile jedna drugu na pod, hvatajući i namotavajući protivničku kosu oko ruke, izvrćući šake i uvijajući glave. Publika je urlala od oduševljenja, pozdravljajući svaki uspješan zahvat i svaki spretan potez. Žene su se grimasile od bola, ali su nastavljale borbu.
Nismo mogli da gledamo taj divljački prizor i ugasili smo televizor. Kasnije su nam Amerikanci objasnili da smo gledali novu modernu vrstu sporta koja „golica živce“ publici — „keč es ju keč ken“ („hvataj kako možeš da uhvatiš“), skraćeno — keč.
Slična iznenađenja često su nas čekala i u bioskopu. Istina, još u Evropi smo naučili da po reklamama prepoznajemo sadržaj filma, pa nismo išli na projekcije poslije kojih se čovjek ne odmori, već veći dio vremena sa gađenjem okreće glavu od platna.
Tako smo, pogledavši reklamu, odlučili da ne gledamo film „Them“, u kojem mravi, narasli pod dejstvom radioaktivnih zraka poslije eksplozije atomske bombe, tokom čitavog filma samo proždiru ljude, kuće i vozove.
Ali u dva slučaja ipak smo se prevarili. Prvi put, došavši da gledamo film „Žena u 3000. godini“, na ekranu smo vidjeli ruševine Njujorka uništenog atomskim bombardovanjem i podivljale ljude koji su se vratili u prvobitno stanje i lutali među ostacima grada.
— Vi ne umijete da birate filmove — samouvjereno nam je rekao Paul Keres. — Ja, na primjer, idem samo na komedije. Tamo se čovjek makar ponekad može nasmijati, a uz to su uvijek u boji, pa je prijatno gledati te boje.
Povjerovali smo Keresu i otišli na neku komediju koju je izabrao, sa talentovanim američkim komičarem Denijem Kejom u glavnoj ulozi. Zaista, tokom dva sata filma nasmiješili smo se možda dva puta, ali smo zato više puta sjedjeli zatvorenih očiju. Tako, prema scenariju, glavni glumac punih pet minuta vadi iz ormara leševe ljudi probodenih bodežom i tim istim bodežom prikovanih za zid.
— Šašlik! — radosno uzvikuje svaki put komičar i pritom zarazno se smije. Iznenadilo nas je to što se dio publike na to iskreno smijao, iako nam je bilo do gađenja i mučnine…
Američka štampa je posvećivala veliku pažnju meču šahovskih reprezentacija. Na šezdeset stranica svake dnevne novine, među vijestima da su „razbojnici juče u 11 sati ujutro pucali tokom pljačke banke na Trećoj aveniji“ ili da je „Rokfeler isplatio svojoj supruzi oko osam miliona dolara kao naknadu za razvod“, nalazile su se i vijesti o meču, često napisane u tipično američkom stilu.
(Nastaviće se)