Vladimir Nejštadt
Godine 1981. u Oksfordu je objavljena knjiga „British Chess“, zbirka autobiografija britanskih šahista – nosilaca međunarodnih zvanja (predgovor toj knjizi napisao je M. Botvinik). Evo šta u njoj o sebi piše Adrijan Holis:
„Rođen sam 2. avgusta 1940. godine, školovao sam se u Itonu i na Koledžu Crkve Hristove u Oksfordu, a sada predajem klasičnu književnost na Kiba koledžu u Oksfordu. Šahovske poteze naučio sam u prilično zrelom uzrastu, sa 13 godina, uz pomoć rođaka (vjerovatno Adrijanov otac Rodžer Holis nije igrao šah – V. N.), koji je, usput, mogao postati odličan šahista da ga nisu zaveli filozofija i zagonetke… Postigao sam priličan uspjeh, osvojivši prvenstva Britanskih univerziteta, Zapadne Engleske i Istočne Škotske; vrhunac moje igre bila je serija Svjetskih studentskih olimpijada od 1960. do 1964. godine, održanih na tako glamuroznim mjestima kao što su Lenjingrad, Helsinki, Marijanske Laznje, Budva i Krakov. Moje najbolje pojedinačno ostvarenje bilo je u Budvi (1963), gdje se moglo svakodnevno kupati u Jadranu i gdje sam osvojio zlatnu medalju na prvoj tabli (7,5 iz 9), mada se Engleska tada nije plasirala u završni dio turnira…
Od 1964. godine odlučio sam da će za mene ‘ozbiljan’ šah ubuduće biti dopisni, dok će igra ‘preko table’ ostati samo prijatna razonoda u društvu. Dopisni šah mi je još 1955. godine otkrio kolega mog oca, međunarodni majstor Grem Mičel (istakao autor – V. N.), kome sam neizmjerno zahvalan za strpljenje i dobrotu koje je pokazivao tokom naših partija, kao i za ona očinska upozorenja kojima je morao pribjegavati kad bih gubio interesovanje zbog pogoršavanja pozicije… Moj prelazak na igru preko pošte bio je izazvan nizom faktora: nadolazećim preseljenjem u Škotsku, gdje je šah ‘preko table’ bio slabije razvijen, razočaranjem zbog situacija u kojima sam kvario dobijene pozicije griješeći zbog nedostatka vremena, a s druge strane osjećajem da će se dopisni šah dobro uklopiti s mojim akademskim temperamentom…“
Uklopio se – i te kako! Grem Mičel je imao puno razloga da se ponosi svojim učenikom: u godinama 1965–1966, 1966–1967. i 1970–1971. Adrijan osvaja dopisna prvenstva Britanije, sjajno nastupa na ekipnim prvenstvima svijeta ICCF-a (1972–1977 – najbolji rezultat na drugoj tabli), pobjeđuje na međunarodnom turniru posvećenom sjećanju na sekretara Britanske šahovske federacije R. Potera (1974–1976), što mu donosi titulu dopisnog velemajstora.
Sada otvorimo knjigu „British Chess“ na stranicama na kojima o sebi govori Mičel:
„Uspjeh koji sam postigao u šahu uglavnom je ostvaren u dopisnoj igri. Događaj koji me je usmjerio ka toj vrsti šaha bio je rat, a konačno sam se opredijelio 1942. godine. Tada sam, rođen u novembru 1905, imao 36 godina i već bio uvjereni zaljubljenik u ovu igru. Igrao sam još kao dijete… otac me je naučio potezima kad su mi bile četiri godine; igrao sam u pripremnoj školi i u Vinčesteru; igrao sam, pomalo na štetu čitanja savremenih pametnih knjiga, dok sam bio u Oksfordu od 1924. do 1927. godine. U tri meča protiv Kembridža 1925, 1926. i 1927. godine dva puta sam pobijedio i jednom remizirao.“
Prisjećajući se mladosti, Mičel je mogao da se pohvali i time kako je odlično igrao golf, nastupao za univerzitetsku ekipu u veslanju, bio sjajan teniser (1930. godine osvojio je prvenstvo Kraljevskog kluba) i jedriličar. Sve to uprkos činjenici da je Grem bolovao od dječije paralize, zbog čijih je posljedica vidljivo šepao!
Godine 1928. dolazi u London, gdje se zapošljava kao urednik u „Illustrated London News“. Nastavlja da se bavi šahom, ali bez sistema i bez naročitih uspjeha. Kada je počeo rat, proglašen je nesposobnim za vojnu službu i od novembra 1939. nalazi se u sastavu MI5, vjerovatno po protekciji ser Džozefa Bola, uticajne ličnosti u krugovima obavještajnih službi. Svoju karijeru u kontraobavještajnoj službi Mičel je započeo u odjeljenju za borbu protiv „unutrašnjih neprijatelja“, kojim je tada rukovodio Rodžer Holis (Filbi u svojim memoarima s čuđenjem piše da je Holis u MI5 došao iz anglo-američke duvanske kompanije, iz njenog predstavništva u Kini). Konkretno, Grem je pratio oživjele fašističke organizacije. Upravo je Mičel prikupio takav dosije o vođi britanskih nacista Mosliju da je ovaj završio iza rešetaka. Kada je Holis unaprijeđen, njegovo mjesto načelnika odjeljenja zauzeo je Mičel. Godine 1952. Grem je prebačen na najteži sektor – borbu protiv špijunaže, a četiri godine kasnije postaje zamjenik Holisa, koji je u međuvremenu postao direktor MI5.
Ali da se vratimo šahovskom putu Mičela. U knjizi „British Chess“ on samokritično piše da nije imao naročit “božiji dar”, pa zato u mladosti nije pokazivao veliki turnirski žar. Ali jeseni 1942. godine počeo je da igra dopisni šah.
Zašto je prešao sa “normalnog” šaha na dopisni, Mičel objašnjava mnogo filozofskije nego Adrijan Holis:
„Igru možemo posmatrati kao nauku, kao oblik umjetnosti ili kao borbu. Dozvolimo onima koji, poput Emanuila Laskera, smatraju šah nekom vrstom intelektualne slobodne borbe, da uživaju u stresu turnira i mečeva ‘preko table’. Ali isto tako dozvolimo onima za koje je šah prije svega – traženje istine (ma koliko nesavršen bio u njihovoj izvedbi), za koje je to nešto daleko i skromno usporedivo s književnošću, muzikom i slikarstvom – da nastave svoja istraživanja u tišini kabineta ili, opušteni, u fotelji kod kuće. Tamo mogu da rade s određenom nadom da će otkriti istinske istine složenih pozicija, da ih detaljno analiziraju, ne bojeći se da će sve pokvariti jednom greškom zbog nedostatka vremena ili prevelike napetosti. Tamo imaju mogućnost da stvore najbolji šah koji mogu, pa čak i uz nedostatak talenta ponekad pružiti igru jednako vrijednu majstorskoj igri ‘preko table’.“
(Nastaviće se)