17. 08. 2011.
Naravno, bilo je hrabrih ljudi koji su ustajali protiv postojećeg sistema i kojima se danas možemo ponositi. Kao što se, uostalom, ne možemo a da se ne ponosimo našim genijalnim sunarodnicima: balerinom Galjinom Ulanovom i polarnim istraživačem Semjonom Čeljuskinom, pjevačima Sergejem Lemeševom i Ivanom Kozlovskim, muzičarima Emilom Gilelsom i Svjatoslavom Rihterom, pilotom Valerijem Čkalovom i kosmonautom Jurijem Gagarinom, sportistima Levom Jašinom i Vsevolodom Bobrovom, šahistima Mihailom Botvinikom i Anatolijem Karpovom.
Čuo sam da su svojevremeno velikog kompozitora Dmitrija Dmitrijeviča Šostakoviča pitali kako to da on, poznat po svojim progresivnim stavovima, potpisuje pisma koja vlast objavljuje i umnožava. Dmitrij Dmitrijevič je odgovorio da je spreman na sve, samo da mu ne smetaju da piše muziku.
Napomenuću da „staljinista“ M. M. Botvinik, njemu za čast, nikada nije potpisivao nikakva kolektivna pisma. Odbio je čak i da stavi svoj potpis na čuveni „slučaj ljekara“, kao i na pismo najpoznatijih nosilaca „petog pasusa“ protiv šestodnevnog rata Izraela. Ni prema Staljinu se nije uvijek odnosio isto: u početku sa velikim poštovanjem, a kasnije ga je smatrao najvećim zločincem.
To što je šah postao dio kulture naše zemlje i što mu je otvoren „zeleni put“; to što, za razliku od mnogih drugih oblasti djelovanja, nijedan od vodećih šahista (osim Rižanina Petrova i Tičanina Izmajlova) nije stradao u logorima; to što se u šahu nije vodila borba protiv „beskorijenih kosmopolita“ — nesumnjiva je zasluga najboljih igrača, a prije svega M. M. Botvinika.
Njemu, kao i A. Karpovu, treba da budemo zahvalni i za to što su šah tako čvrsto uveli u naš život ne samo kao igru, već i kao profesiju i sredstvo za život.
Uvijek krajnje pošten i principijelan, Mihail Moisejevič većinu nas podsjeća na naše roditelje koji su živjeli u isto vrijeme. A kada mislimo o njima, uvijek su nam bliže njihove ljudske osobine nego stepen njihove političke angažovanosti. I to je jednako prirodno kao poštovanje prema starijima koje postoji kod mnogih naroda.
I još jedna napomena. Nemoguće je predvidjeti ko bi i kako postupao da se našao u nekoj drugoj epohi i u određenim okolnostima. Teško je raspravljati o tome da li bi neko od nas postao heroj kada bi se našao pod torturom. U velikoj mjeri to ne bi određivala samo hrabrost koju posjedujemo, već i prag bola koji je svako od nas u stanju da podnese.
Krajem maja, posljednjeg dana prije odlaska iz Moskve, Olga Mihajlovna, kćerka Mihaila Moisejeviča, i ja otišli smo na Novodevičje groblje.
Za razliku od mnoštva spomenika koji zadivljuju svojom monumentalnošću ili umjetničkim dostignućima, tamo je skromna ploča na zidu, pored mnogih sličnih. Na njoj su tek oskudne riječi: prvo prezime Botvinik, a zatim tri imena i patronimika: Serafima Samojlovna, Gajane Davidovna i Mihail Moisejevič.
Majka, supruga i on — bez ikakvih titula, zvanja i akademskih stepena.
Mali stalak za cvijeće, u koji je jedva stalo šest karanfila.
Nedaleko su grobovi Mihaila Bulgakova i Antona Čehova…
Kada je Mihail Moisejevič umro, njegovi najbliži su imali problema da dobiju dozvolu da urnu sa njegovim pepelom sahrane pored majke i supruge — nisu mogli da pronađu dokumente koji potvrđuju srodstvo majke i sina. Ljudi odgovorni za pružanje pogrebnih usluga u Moskvi očigledno su željeli da dobiju mito (simbol vremena!), i to uprkos činjenici da je još 1987. godine, nakon sahrane supruge M. M. Botvinika, on obezbijedio svoje pravo da bude sahranjen na istom mjestu. Čak je poklonio svoju knjigu radnicima groblja…
https://e3e5.com/article.php?id=1633
(Uskoro nastavak)