17. 08. 2011.
U arhivi u Pskovskoj ulici uspio sam da pronađem još jedan dokument iz kancelarije ministra unutrašnjih poslova – gubernatora Sankt-Peterburga, od 4. oktobra 1904. godine, upućen okružnim ispravnicima i policijskim načelnicima. U njemu se navodi:
„da je zubarki Šifri Samojlovnoj Rabinovič… Ministarstvo unutrašnjih djela dozvolilo boravak u Sankt-Peterburškoj guberniji.“
Potpisao: gubernator Al. Zinovjev.
Serafima Samojlovna – majka M. M. Botvinika
Dodao bih da je Botvinikova majka od dvadesetih godina često i teško pobolijevala. Mihail Moisejevič je sa svojim najbližima uvijek bio uz nju. Serafima Samojlovna umrla je 14. juna 1952. godine od izlivа krvi u mozak.
Od 1919. do 1927. godine M. M. Botvinik je pohađao 157. sovjetsku jedinstvenu radnu školu Viborgskog rejona. U svojim memoarima Mihail Moisejevič je detaljno pisao o godinama školovanja i svojim učiteljima. Među dokumentima pronađenim u arhivi Politeha nalazi se i uvjerenje o završenoj školi, izdato 4. juna 1927. godine.
Pošto su tada na institut primani kandidati sa navršenih 17 godina, a M. Botvinik je školu završio neposredno pred šesnaesti rođendan, narednu godinu u potpunosti je posvetio šahu. Kada je, godinu dana kasnije, položio prijemne ispite na Politehničkom institutu, ipak nije primljen, iako se njegov otac — zubni tehničar — smatrao radnikom. Nakon žalbe i intervencije šahovske sekcije Oblasnog savjeta sindikata, Botvinik je na jesen postao student matematičkog odsjeka Fizičko-matematičkog fakulteta Lenjingradskog državnog univerziteta (LGU).
Međutim, želja da studira na Elektromehaničkom fakultetu Politehničkog instituta bila je toliko snažna da je već u decembru 1928. godine M. Botvinik podnio molbu za prebacivanje:
Zanimljiva je rezolucija na dokumentu:
„Imajući u vidu velike nade koje se mogu polagati u druga Botvinika, dekanat smatra poželjnim njegov prijem na Elektromehanički fakultet.“
Uz molbu je bila priložena i preporuka Oblasnog savjeta sindikata:
„Lenjingrad, 14. januara 1929. godine
Br. 565, 248, 10
Dekanat Elektromehaničkog fakulteta LPI „M. I. Kalinjin“.
Lenjingradski oblasni biro Proletstud-a podržava molbu druga Botvinika za prebacivanje sa LGU u Politehnički institut.
Drug Botvinik je najmlađi šahovski majstor u SSSR-u i posjeduje velike sposobnosti za fizičko-matematičke nauke.
Elektromehanički fakultet, koji u svom programu ima mnogo predmeta teorijskog karaktera, pruža mogućnost drugu Botviniku da u potpunosti razvije svoje sposobnosti.
Zamjenik predsjednika Lenjingradskog oblasnog biroa Proletstud-a.“
Zanimljivo je i uvjerenje od 10. jula 1928. godine, koje je izdao zdravstveni odjel Sjeverozapadne željeznice, a koje je, zajedno sa ostalim dokumentima, podnio njegov otac:
„Uvjerenje
Ovim se potvrđuje Mihailu Moisejeviču Botviniku da je njegov otac, građanin Mojsije Lvovič Botvinik, zaista zaposlen u Centralnoj zubotehničkoj laboratoriji Sjeverozapadne željeznice na mjestu radnika – zubnog tehničara, sa mjesečnom platom od 90 rubalja i 40 kopejki, uz dodatak od 40 rubalja i 68 kopejki.
Ovo uvjerenje izdaje se radi podnošenja na visokoškolskoj ustanovi.
Zaposlen od 15. januara 1923. godine.“
Tata – Mojsije Lvovič Botvinik
U januaru 1929. godine M. Botvinik je postao student Politehničkog instituta.
Pred vama je njegova indeks-knjižica.
Godine 1932. Mihail Moisejevič završio je studije i postao inženjer-elektrotehničar. Zanimljivo je da Botvinik nikada nije preuzeo diplomu o završetku Lenjingradskog politehničkog instituta (LPI). Ona, zajedno sa uvjerenjem koje joj pripada, čuva se u arhivi visokoškolske ustanove. Upravo u to vrijeme pojavili su se obrasci dokumenata novog tipa i, po svemu sudeći, u LPI su stigli sa zakašnjenjem — do tada je Mihail Moisejevič već bio postdiplomac, pa su dokumenti završili u njegovom personalnom dosijeu.
https://e3e5.com/article.php?id=1633
(Uskoro nastavak)