Piše: IM Zoran Petronijević
Vojska i studije
Nakon lige usledila je vojska (on je bio prva generacija koja je išla na odsluženje vojnog roka odmah nakon završene srednje škole). Umesto šahovske table i knjiga – Bitolj, „na desno“, „k nozi“ i „ostav“. Punih godinu dana. Po povratku iz vojske upisao je studije engleskog jezika, mada je, zapravo, mogao da studira gotovo šta god je želeo. Da li se on još tada pripremao za odlazak iz zemlje?
Tokom studija, igrao je obavezno lige, po neki turnir, skoro sve brzopotezne turnire u Nišu, i poneki turnir van Niša. Studije su, ipak, studije. Anglistiku je završio briljantno, naravno na vreme, i koliko se sećam, pao je samo jednom na ispitu. Pao je iz fonetike, kod Đorđa Vidanovića, koji zaslužuje da ovde bude spomenut (naravno ne zbog toga što je oborio Aleksandra!), obzirom da je i on bio veliki ljubitelj šaha. Briljantan um, uspešan u svom poslu, vrhunski intelektualac. Takmičili su se da mu nađu neku reč koju neće moći da prevede na engleski. Koliko znam, niko nije uspeo u tome. Nažalost, prošle godine je i on preminuo. Iako je bio u izvrsnim odnosima sa Aleksandrom – protekcije nije bilo, tako da je Aleksandar morao da usred lige dođe da polaže ispit po drugi put – takva je bila ta garda starih profesora!
Godine 1984, tokom studija, igrali smo turnir u Skoplju, i sećam se jednog slučaja sa satom.
Sat
Klub mi je uplatio jednokrevetnu sobu u hotelu “Kontinental” u Skoplju, poneo sam veliki mehanički budilnik, za slučaj da treba da se probudim u određeno vreme. Samo oni koji su živeli u tadašnjoj Jugoslaviji znaju koliko je bilo „sigurno“ da će vas recepcionar probuditi u vreme koje ste naručili. Aleksandar je takođe imao uplaćenu jednokrevetnu sobu, ali to tada nije značilo ništa: na naše očajničko objašnjenje da imamo rezervisane i plaćene sobe, sledilo je ledeno – nema jednokrevetnih soba. Šta smo mogli drugo nego da uzmemo dvokrevetnu sobu, “privremeno” kako je obećavao recepcionar. Smestili smo se u sobu ali je Aleksandru odmah zasmetao sat, jer je glasno otkucavao. Koliko znam, u to vreme nije bilo drugih – Taj budilnik služio me je još godinama, sve dok ga jednog dana moj petogodišnji sestrić nije izbacio kroz prozor jer je i njemu smetalo njegovo neumorno otkucavanje. Dogovorili smo se da ga nekako sklonimo, uvio ga je u ćebe i stavio u orman. Ali, ne lezi vraže, Aleksandru je ovaj sat trebao mnogo više nego meni – on je prekidao skoro svaku partiju! I pre nego što bi posegnuo za njim, svaki put bi me pitao: „Gde ti je ono što budi ljude ujutro, a tokom noći im ne da da spavaju?“
Bioskop u inostranstvu
Film je bio jedna od njegovih velikih ljubavi. Zato nije propuštao priliku da na turnirima u inostranstvu pogleda neko novo ostvarenje, pogotovo ono koje u Jugoslaviju još nije stiglo. Film je bio na engleskom, tako da je smatrao da neće imati problema sa njegovim razmevanjem. Međutim, iz bioskopa se vratio mnogo ranije nego što je planirao. Zaboravio je da se u ono vreme filmovi u ovoj zemlji nisu titlovali kao kod nas, već sinhronizovali, tako da nije mogao da čuje Engleski, i mogao je da gleda samo slike. Umesto toga, izabrao je da izađe, i čeka dok film ne dođe kod nas.
Šahovski profesionalac
Kada je završio studije, opet je iznenadio sve nas koji smo ga poznavali: umesto akademske karijere na Anglistici, on je izabrao karijeru – profesionalnog šahiste, i to je bio narednih 5 godina (po svom sopstvenom tvrđenju), i to od 1985. do njegovog odlaska u Australiju. Dobri rezultati počeli su još pred kraj studija. Na Prvoj saveznoj ligi u Puli osvojio je 3,5 poena iz pet partija, da bi već naredne godine, na Cetinju, ostvario još bolji učinak – 6 poena iz devet partija, što je bio najbolji rezultat u svom timu. U to vreme je radio u klubu kao sekretar, i često je igrao turnire na raznim krajevima Evrope. Na verovatno najjacem Berger brzopoteznom turniru igranom u Motelu “Nais” pored Niša, pobedio je ubedljivo, ispred imena kakva su Predrag Nikolić, Dragoljub Velimirović, Slavoljub Marjanović… U to vreme Niš je bio organizovana šahovska sredina, svaki je klub organiovao brzopotezna mesečna prvenstva kluba, kao i godišnja. Naravno, bilo je i brzopotezno prvenstvo grada. Na ovakvim je turnirima za Aleksandra uvek bilo “rezervisano” jedno od prvih mesta – vrlo često prvo. Prilikom jednog od naših poslednjih viđena “uživo“ (pošto danas imamo različita sredstva komunikacije), rekao mi je da je jedan od njegovih glavnih problema bio da je brzopotezni šah igrao znatno bolje nego standardni. Jedan od njegovih zadivljujućih rezultata je pobeda u prijateljskom meču u Nišu nad velemajstorom Vladimirom Raičevićem rezultatom 5,5 – 2,5. Njegovo ime počelo je da se pojavljuje na turnirima širom Evrope – Dortmund (dva puta), Solnok, Solun, Lihtenštajn, London, Andora, Nirnberg… Na Berger turniru u Dortmundu B grupa, osvaja treće mesto, i ispunjava svoju poslednju normu za titulu internacionalnog majstora (FIDE mu je tu titulu zvanično priznala 1988). I dalje nastavlja sa turnirima širom Evrope: Lihtenštajn, London, Andora, Nuremberg pa opet Dortmund.
Godine 1989 igra turnire u Lihtenštajnu, Telavivu, i vrlo uspešno igra Bundesligu: 3 iz 4.
Godine 1985, na turniru u Nišu, upoznaje najboljeg australijskog šahistu, velemajstora Iana Rogersa. Taj susret će se pokazati kao jedna od prelomnih tačaka u njegovom životu. Rogers mu pomaže da dobije useljeničku vizu za Australiju kao sportista od posebnog značaja, pa Aleksandar sa suprugom Vesnom i sinom Damjanom (u Australiji Damien) kreće za svojom srećnom zvezdom, u daleki Adelaide, gde će započeti novo poglavlje svog života.
(Nastaviće se)