U intervjuu za Komsomolskaja Pravda, Karpov je otvoreno rekao da Rusija više ne dominira šahom jer je nestao sistem koji je decenijama stvarao vrhunske igrače kroz organizovan rad, kvalitetne trenere i snažnu institucionalnu podršku. Danas, prema njegovim riječima, taj sistem nije ničim zamijenjen.
Karpov je kritikovao i državu, navodeći da ne postoji ozbiljan razvojni program niti dovoljno inicijative Ministarstva sporta. Smatra da bi obnova uspjeha bila moguća kada bi postojala stvarna politička volja.
Rezultati se, kaže, jasno vide: ruski šahisti danas jedva da su prisutni na listi svjetskih top 10, što je nekada bilo nezamislivo.
Prema Karpovu, taj pad nije slučajan, već posljedica gubitka sistema, dok druge zemlje nastavljaju da ulažu i napreduju.
Poznati velemajstor Ivan Sokolov govorio je o tome kakvu ulogu trener ima u napretku ambicioznih šahista.
– Trener je katalizator. Igrač ne postaje jak zahvaljujući vama. On postaje jak zahvaljujući sebi. Ali vi možete ubrzati proces, djelujući kao katalizator te reakcije.
U mom slučaju Velimirović je bio takav katalizator, jer sam jako napredovao. Tada nije bilo kompjutera, i znanja za koje bi mi možda trebale dvije godine, ja sam od njega dobio za 20 dana. To je značajno ubrzalo proces. Kada je počeo da radi sa mnom, imao sam rejting 2400, a godinu dana kasnije već sam postao velemajstor.
Evo još jednog sličnog primjera. Kada sam došao u Iran da radim, Alireza nije bio niko. Igrač od 2400. On nije postao jak zahvaljujući meni — postao je jak zahvaljujući sebi. Ali da li sam ubrzao proces dobijanja određenih informacija, iako je imao kompjuter i sve moderne alate? Da, ubrzao sam. Koliko — ne znam.
Mogu reći da sam radio sa više ljudi koji danas spadaju među najbolje šahiste svijeta. Ali oni su jaki zahvaljujući sebi, a ne meni. Ipak, da li sam im pomogao tako što sam im dao informacije koje su im uštedjele vrijeme i ubrzale razvoj? Da, to je tačno.
Kada sam radio u Uzbekistanu i pripremao ekipu za Olimpijadu 2022, koju smo osvojili, igrač kao što je Sindarov gotovo ništa nije znao o sistemima nakon 1.d4. Za crnog — možda malo Benonija ili Kraljevu-indijku, a sa bijelim — gotovo ništa.
Danas je 1.d4 njegov glavni repertoar, uključujući i na Turniru kandidata, i to igra vrlo uspješno. Promijenio je svoj pristup otvaranju prije samo godinu i po dana, možda godinu dana. U predkompjuterskoj eri bilo bi gotovo nemoguće da neko na najvišem nivou tako brzo preuredi svoj repertoar otvaranja– istakao je Sokolov.
🎤 — Hikaru je rekao da Chess.com zapravo dobija vrhunske igrače za male pare svake sedmice, i da to snižava tržišnu vrijednost igrača. Slažeš li se?
Fabiano Caruana: U nekom smislu se slažem s Hikarom. Vezivanje igrača za nedjeljne događaje je teško, jer je život šahiste takav da stalno putuješ, igraš turnire i jednostavno fizički ne možeš da učestvuješ. […] Kada traje turnir u klasičnom šahu — ne igraš ništa drugo dok igraš klasičnu partiju. I to ti smanjuje šanse u kvalifikacijama. U tom dijelu Hikaru je u pravu.
Ali što se tiče tržišne vrijednosti — generalno sam zadovoljan što se sistem promijenio. Prije petnaest godina glavni način zarade u šahu bio je honorar za učešće. Nudili su ti 30, 40 hiljada samo da dođeš, i toliko si i zarađivao — bez obzira na rezultat. Ne mislim da je to dobar sistem. I on je uglavnom nestao. Sada su glavne nagrade, što je mnogo bolje. […] To je demokratskije, transparentnije i zasnovano na tvojim sposobnostima. Dođeš na turnir — ne dobiješ 40 hiljada bez obzira na rezultat, nego 100 hiljada ako pobijediš, i 10 hiljada ako si posljednji. To je bolje. Ta promjena u šahovskom svijetu mi se sviđa.
♟ O nejednakosti nagradnih fondova u šahu
Fabiano Caruana: U globalu, šahovski „tržišni“ sistem je malo iskrivljen. Nije loš, samo je neujednačen. Neki turniri nude ogromne nagrade za isti obim rada — ili čak manji — u odnosu na druge turnire sa minimalnim nagradama. A težina turnira uopšte nije manja.
Ljudi koji igraju u Švedskoj — mislim da nagrade ili honorari tamo nisu ekstravagantni. Vjerovatno su normalni, ali ne pretjerani. Međutim, pobijediti taj turnir nije ništa lakše nego jedan od Freestyle turnira gdje je prva nagrada bila 200 hiljada dolara. I to je malo neuravnoteženo.
Razlog nije da je to loše — nego što imamo mnogo nepovezanih organizatora. Tu su FIDE, Grand Chess Tour, Freestyle, nezavisni organizatori — svi sa različitim strukturama i prioritetima. Konačan rezultat je da nema jasnog tržišta. Sve je pomalo proizvoljno. Igrači igraju ono što mogu, a nagrade su pomalo slučajne.
🎤 — Zašto Arjun ne igra Grand Chess Tour? Da li je sistem dovoljno demokratičan?
Fabiano Caruana: Uglavnom sve funkcioniše preko rejtinga. Ako imaš visok rejting — zovu te svuda. Ako si Hikaru — zovu te svuda. Ponekad dodaju vajld-kard za lokalnog igrača, i to ima smisla.
Na primjer, zašto Nodirbek ne igra Grand Chess Tour — on je sada vjerovatno četvrti na svijetu, veoma visoko rangiran. Ali kada su slane pozivnice, njegov rejting je bio niži nego kod nekih igrača koji su dobili poziv. Izgubio je rejting u lošem trenutku, a kasnije ga vratio. Zato vjerovatno vidiš Praga, a ne Nodirbeka. Ljudi misle da tu ima nekih uvreda ili zavjere — ali zašto bi bilo? To je samo rejting. Nema zavjere.
Gukeš je malo drugačiji slučaj. Čak i sa nešto nižim rejtingom, dobija pozivnice svuda jer je aktuelni svjetski prvak. Ta titula donosi ogromnu vrijednost. Rejting 2780 ili 2730 — nije bitno, titula svjetskog prvaka privlači pažnju. Zašto ga ne bi pozvali?
Što se tiče nacionalnosti — moguće je da postoje određena razmatranja. Ako zamislimo da je top 10 u svijetu iz iste zemlje, organizator bi vjerovatno želio veću raznolikost nacija jer tako dolaze gledaoci iz različitih zemalja. To nije zavjera — to je poslovna logika.
Nažalost, postoje situacije kao kod Arjuna. On je iza Gukeša, ranije iza Praga — to su već dva indijska igrača. Mnogi turniri kažu: uzet ćemo dva Amerikanca, dva Indijca, ali ne više. Arjun zbog toga pati — ne zato što je neko protiv njega, nego zato što je sistem tako postavljen.
Sauat Nurgaliyev postao je prvak Kazahstana u muškoj konkurenciji! 🇰🇿🏆
Sauat je odigrao nevjerovatan turnir i praktično obezbijedio titulu još kolo prije kraja. Uoči posljednjeg kola imao je prednost od jednog poena, a u završnoj partiji sigurno je održao remi protiv međunarodnog velemajstora Edgara Mamedova.
🔥 Konačan rezultat — 9 poena i zasluženo zlato prvenstva Kazahstana!
Ova godina je već istorijska za Sauata: 🥇 prvak Kazahstana do 16 godina 🥇 prvak Kazahstana u muškoj konkurenciji
I to je tek početak velikog puta.
♟️ Sauat je međunarodni majstor sa jednom normom za međunarodnog velemajstora. Titulu međunarodnog majstora ispunio je sa samo 13 godina, i to ubjedljivo — čak pet puta ostvarivši IM normu na turnirima u Španiji, Poljskoj i Kazahstanu. Potreban rejting osvojio je na majstorskom turniru u Srbiji.
💥 Ovakav rezultat pokazatelj je ogromnog talenta, nevjerovatnog rada i pravog šampionskog karaktera.
Čestitamo Sauatu na izvanrednoj pobjedi! Želimo mu nove velike uspjehe, ispunjenje svih velemajstorskih normi i osvajanje svjetskog vrha!
Od 12. do 17. svibnja 2026. godine u Brelima će se održati 33. Međunarodni šahovski festival – Finale Kupa Hrvatske i natjecanje u Festivalskoj skupini.
U šahu.
Sukladno novom Pravilniku o zdravstvenim pregledima sportaša, NETKO je navodno prijavio turnir inspekciji.
Hrvatski šahovski savez po ovom je pitanju uredno šutio cijelu prošlu godinu dok je predsjednik bio Tomislav Ćorić, a šutio je i ove godine, nakon njegovog odlaska. O ovoj novoj obvezi za igrače i klubove, dakle, nema govora u raspisu Kupa, koji je objavljen već tjednima, a klubovi su navodno prije par dana dobili dopis da igrači moraju imati potvrdu da smiju igrati šah. Prekosutra. Ili neće moći nastupiti na natjecanju.
Od početka prošle godine do danas održane su najmanje tri Skupštine krovne organizacije i barem petnaestak sjednica IO HŠS-a.
Neka je zbog indolentnog ponašanja udruge prije svega sram sve u HŠS-u tko jest ili je bio u položaju nešto učiniti.
Ne, oni čekaju.
Potvrda da smijem igrati šah je čisto sisanje novca i vremena. To u ECU i FIDE ne postoji.
Kontraindikacije ne postoje. I to je problematika kojom se MORALA baviti krovna udruga.
Ono što me naročito iznerviralo je trač, koji je naravno došao i do mene, da sam ja obavijestila inspekciju.
Bezobrazna laž.
Da mi je vidjeti širitelja te laži, dobio bi porciju. Mogu samo pretpostaviti iz kojeg je brloga proizašla ta laž.
Neka dokažu tko je prijavio turnir i organizatora ili začepe.
Prije nekoliko dana osobno sam se raspitala po Zagrebu i pronašla zdravstvenu ustanovu koja najpovoljnije pregledava sportaše i izdaje potvrde.
Svoje saznanje sam poklonila prijateljima i onima za koje sam mislila da mi to jesu.
Selektor reprezentacije Francuske Laurent Fressinet izrazio je žaljenje što će Firouzja propustiti Olimpijadu. Alireza je odbio poziv u reprezentaciju i nije želio zvanično da objasni razloge svoje odluke. Ovo je već peta godina zaredom da ne učestvuje ni na Olimpijadama ni na prvenstvima Evrope.
Stručni štab i rukovodstvo smatraju da igranje za reprezentaciju Francuske podrazumijeva potpunu posvećenost nacionalnom projektu. Zbog toga Firouzja više neće biti pozivan u nacionalni tim, osim ako jasno ne izrazi želju da se trajno vrati kolektivnom sistemu reprezentacije.
– Ovakav stav ne dovodi u pitanje njegov ogroman talenat niti pravo da prednost daje individualnoj karijeri, ali treba da podsjeti na važnost odanosti i odgovornosti koje nosi nastup pod zastavom reprezentacije Francuske – saopštili su iz federacije.
Fressinet je na kraju izabrao sljedeće igrače: Etienne Bacrot, Maxime Lagarde, Jules Moussard, Marc’Andria Maurizzi i Maxime Vachier-Lagrave.
U trećem kolu IM Nikola Radovanović je pobijedio FM Pavla Ćirića i izdvojio se na vrhu tabele sa 3 poena. Pola poena manje ima grupa od sedam šahista među kojima su GM Bryakin Mihail, GM Miša Pap i GM Branko Damljanović. U četvrtom kolu vodeći IM Nikola Radovanović igra protiv IM Stefana Tadića, dok GM Miša Pap igra protiv GM Mihaila Bryakina.
On pripada generaciji u kojoj ima mnogo slavnih imena. Rođeni početkom pedesetih, oni su dominirali na turnirima sedamdesetih i osamdesetih godina, i Jan Timan s pravom može s ponosom pogledati unazad – stajao je gotovo na samom vrhu velike šahovske piramide.
Odigrao sam s njim više partija nego s bilo kim drugim na svijetu. Proveli smo zajedno duge mjesece u različitim gradovima i zemljama, igrajući na Olimpijadama, evropskim prvenstvima i međunarodnim turnirima. Bio sam mu i kum na vjenčanju. Već skoro tri decenije živimo u Amsterdamu, na udaljenosti od svega petnaestak minuta hoda. Upravo zato nije jednostavno pisati o njemu: kad se na čovjeka navikneš, nesvjesno prestaneš obraćati pažnju na osobine njegovog karaktera, način govora, navike i sklonosti – ono što lakše primjećuju oni koji ga viđaju samo s vremena na vrijeme.
Jan Hendrik Timan rođen je 14. decembra 1951. godine u Delftu, gdje mu je otac bio profesor matematike na univerzitetu. Kuća im je bila vrlo otvorena, i to se odrazilo i na vaspitanje djece – trojice sinova i kćerke: odrastali su bez zabrana i ograničenja. Janu je bilo osam godina kad ga je stariji brat naučio da igra šah. U početku je Jan želio da igra samo dame, ali mu je Ton pokazao drugu igru. Brat je dostigao snagu solidnog kandidata za majstora, ali je s vremenom prestao igrati; Jan je, nasuprot tome, s četrnaest godina postao omladinski prvak zemlje, a već godinu kasnije osvojio je treće mjesto na Svjetskom prvenstvu za juniore.
U tom periodu radio je s majstorom Hansom Baumajsterom. Pojam „šahovskog trenera“ u Holandiji tada nije postojao, pa je Timan jednostavno dolazio svake subote kod Baumajstera kući, gdje su zajedno proučavali klasiku: završnice Rubinštajna, partije Botvinika, analizirali pozicije. Ali glavno nije bilo to – Baumajster ga je naučio kako da uči sam. Taj period trajao je oko godinu i po dana. Baumajster se kasnije prisjećao da su već tada Timana izdvajali izuzetno strateško osjećanje, rijetka radna disciplina i ljubav prema analizi.
Kad je Jan završio gimnaziju, postavilo se pitanje: šta dalje? Roditelji su željeli da nastavi školovanje, pa je Timan upisao Matematički fakultet Univerziteta u Amsterdamu. Čak je odslušao prvi čas nekog predavanja – ali dalje od toga nije stigao. Nekoliko godina kasnije, poslije iznenadne smrti oca, Jan, tada već velemajstor, rekao je da bi volio, ne napuštajući šah, ponovo da počne proučavati matematiku. Ali to je, čini se, bila više emotivna reakcija – šah je već postao njegov život.
Mladi dani Timana pali su u doba hipija, Bitlsa i Rolingstounsa, studentskih protesta u Parizu i Amsterdamu, seksualne revolucije i potpune slobode. Sve to nije moglo da ne dotakne i šahiste. A holandski šahisti imali su reputaciju najneobuzdanijih, dugokosih i potpuno ravnodušnih prema svom izgledu: pocjepane farmerke, izlupane cipele i iznošene majice bile su njihova svakodnevna uniforma.
Prvi put sam vidio Jana u decembru 1972. godine u malom holandskom gradiću Vageningenu. Tamo se tada nalazila redakcija časopisa Schaakbulletin — prethodnika današnjeg New in Chess, čiji je Jan sada glavni urednik.
Preda mnom je stajao lijep, vrlo mršav mladić, na čijem se licu još nisu pojavljivali nikakvi znaci brade, ali s kosom do ramena, u starim farmerkama i iznošenom somotskom jaknom. Upravo se vratio iz šahovskog raja tog vremena — Jugoslavije, gdje se tada moglo igrati gotovo tokom cijele godine. Iako je spretno motao cigarete i vješto pušio, izgledao je izuzetno nježno — sedamnaestogodišnjeg Jana je, kad je igrao u Bijeljini, neko, misleći da je djevojka, čak pozvao na ples.
Izabravši karijeru šahovskog profesionalca, Timan je znao šta ga čeka: beskrajna putovanja s jednog turnira na drugi, vječiti nedostatak novca, ali i veseli, bezbrižni, avanturama ispunjeni život. Obično su putovali trojica: on, Hans Bem i — za volanom malog kombija — njihov prijatelj iz Roterdama, slab šahista, ali vjeran drug i vatreni navijač obojice. Često su spavali pravo u kombiju. Jednom, pred Božićni turnir u Stokholmu 1971. godine, upozorili su ih da se očekuju jaki mrazevi i da bi mogli smrznuti ako prespavaju u vozilu. Prijatelji su morali da odsjednu u hotelu, ali da bi mogli da plate boravak, Jan je morao osvojiti prvo mjesto na turniru — što je i učinio, pobijedivši u posljednjem kolu crnima protiv Brauna.
Bio je tada u onim godinama kad vjetar sreće obično duva u leđa, ali, za razliku od mnogih, on je znao kad i kako treba podići jedra. Ipak, ni turnirske nagrade, ni titula šampiona Holandije, ni velemajstorsko zvanje nisu za Timana bile cilj same po sebi — zanimale su ga samo kao usputne stanice. Najvažnije je bilo nešto drugo: težnja ka savršenstvu, ljubav prema igri, želja da odmjeri snage s onima čija je imena ranije viđao samo u prvim redovima tabela najjačih turnira, i odlučnost da stigne do samog vrha šahovskog svijeta.
Ta ga je odlučnost pratila kroz čitavu karijeru — karijeru u kojoj su se blistavi usponi smjenjivali s teškim padovima. Godinama kasnije, već kao velemajstor svjetske klase, Timan je, nakon poraza u polufinalnom meču kandidata protiv Jusupova, napisao:
„Godine 1985. dostigao sam visine koje su mi ranije izgledale nedostižne. Iznenadni kraj ne znači da sam dosegao granice svojih mogućnosti. Čak i ako budem morao, u drvenom buretu, preći preko hučećeg vodopada, a dole me budu čekali do zuba naoružani urođenici — ja ću nastaviti borbu.“
I zaista — nastavio je borbu, ponovo i ponovo učestvujući u svjetskim prvenstvima.
Nabrajanje svih uspjeha Jana Timana tokom svih tih godina zauzelo bi ne jednu stranicu — a njegova karijera, uostalom, još nije završena. Devetostruki šampion Holandije, pobjednik mnogih elitnih turnira, stalni učesnik mečeva kandidata — Jan Timan se sredinom osamdesetih godina smatrao najjačim šahistom Zapada i zauzimao je drugo mjesto na svjetskoj rejting-listi.
Odrastao na partijama Botvinika, sam Timan idealnim stilom smatra igru drugog svjetskog prvaka — Smislova: originalnu stratešku liniju, jasnoću igre i virtuozno vođenje završnice. Sve te osobine bile su, u velikoj mjeri, karakteristične i za njega samog. Ali ipak, glavna odlika njegovih partija bila je dinamika — on je momentalno reagovao na svaku promjenu situacije na tabli, i nije slučajno što ga je Karpov nazvao „velikim majstorom kontranapada“, igre na preuzimanje inicijative, koju je Timan osjećao izuzetno suptilno.
Po stilu i načinu igre, Jan je nalik svom vršnjaku Rafiku Vaganjanu, samo što je bio nešto čvršći, stroži i profesionalniji od njega — dovoljno je reći da je prvih sedam partija protiv Vaganjana Timan dobio. Sa drugim svojim vršnjakom, Karpovom, Timan je za tablom proveo stotine sati, iako je ukupni skor očigledno u korist Karpova — ipak, Jan je uspio da pobijedi svog slavnog rivala u deset partija.
Norbert Viner, “otac kibernetike”, završio je visoko obrazovanje sa 14 godina, a sa 18 postao doktor filozofije na Harvardskom univerzitetu iz matematičke logike. Kasnije je napisao autobiografsku knjigu „Bivši vunderkind“.
Istaknuti fizičar, Lev Landau, dobitnik Nobelove nagrade, postao je student univerziteta sa 13 godina.
Još jedan primjer brze karijere sovjetskog naučnika: od vunderkinda do akademika! Matematičar Sergej Mergeljan završio je školu sa 15 godina, univerzitet sa 19, sa 20 je branio kandidatsku disertaciju, za koju je odmah dobio doktorsku titulu, sa 25 postao član-korespondent, a sa 28 akademik.
Norveška klizačica Sonja Henie prvi put je učestvovala na Olimpijadi sa 11 godina, a sa 15 osvojila svoje prvo olimpijsko zlato. Tek sedam decenija kasnije, na Olimpijadi u Naganu 1998, ovaj rekord je oborila Amerikanka Tara Lipinski, osvojivši zlato dva mjeseca ranije.
Najmlađe olimpijske prvakinje bile su 13-godišnje američke skakačice u vodu: 1936. u Berlinu pobijedila je Madžeri Gestring, a 20 godina kasnije u Melburnu Patrisija Makormik osvojila je čak dvije zlatne medalje.
Sportska gimnastika je uglavnom domen mladih, ali i tu ima rekorderki. Poznate šampionke Nadja Komeneči iz Rumunije i sovjetske gimnastičarke Nelli Kim, Olga Bičerova, Olga Korbut osvajale su prestižna takmičenja, uključujući Olimpijske igre, sa 13-14 godina.
U sportovima gdje je potrebna velika fizička snaga, zahtjevi se mogu malo smanjiti, pa se i fudbaleri koji postaju zvijezde sa 17 godina mogu smatrati vunderkindima.
Najpoznatiji vunderkind u fudbalu je Brazilac Pele, koji je sa 15 godina igrao za Santos, a sa 17 postao svjetski prvak sa reprezentacijom Brazila.
Dva primjera iz domaćeg fudbala: Eduard Streljcov je sa 16 godina igrao za moskovsko Torpedo, a godinu i po kasnije za reprezentaciju SSSR-a. Skoro pola vijeka kasnije, golman CSKA Igor Akinfejev sa 17 godina postao je šampion Rusije i odmah ušao u nacionalni tim.
Zvijezde tenisa Monica Seleš, Martina Hingis i Jennifer Capriati osvajale su turnire Grand Slam sa 15-16 godina.
Već davno, 1887. godine, pobjednica jednog od prvih Wimbledon turnira bila je 15-godišnja Charlotte Dod.
Ali i 17-godišnja Ruskinja Marija Šarapova, koja je prvi put osvojila ovaj prestižni turnir skoro 120 godina kasnije, 2004. godine, može se smatrati vunderkindom u tenisu.
Još jedan jedinstveni primjer: najbolji golfer na svijetu, Tiger Woods, oduševljavao je gotovo od pelena. Imalo mu je oko godinu dana kada je prvi put udario lopticu palicom, sa dvije godine mogao je odigrati nekoliko rupa, sa sedam godina pobjeđivao je protivnike dvostruko starije od sebe, a sa 16 je već nastupao na svjetskom nivou.
Danas je taj Amerikanac najbogatiji sportista na svijetu.
OD KAPABLANKE DO NIŽNIKA
IZA ŠAHSKE TABLE I NA FUDBALSKOM TERENU
Dakle, pomenuli smo vunderkinde umjetnosti, nauke i sporta. „Gnijezdo“ njih je i šah, jer igra sadrži elemente sve tri pomenute oblasti. Šahovski vunderkindi uvijek privlače posebnu pažnju. Bukvalno svaki njihov potez je pod budnim okom ljubitelja igre, pedagoga, psihologa i novinara. Posebno zadivljuju oni koji su osvojili najvišu šahovsku titulu – velemajstora – još dok su išli u školu.
Svi naši heroji raspoređeni su po redoslijedu rođenja. U tabeli 1 navedena je država, godina rođenja i starost kada je mladić postao velemajstor – u XX vijeku (za četvoro sa preciznošću do dana); u tabeli 2 – država, datum rođenja i tačna starost (godine, mjeseci, dani) postizanja velemajstorske visine – u XXI vijeku. U naše burno vrijeme, pri registraciji svakog rekorda, važan je bukvalno svaki dan. Ovde je primjereno povući analogiju sa trkom na 100 m. Ako su nekada rezultati mereni u desetinkama sekunde, sada to nije dovoljno, i u svjetskim rekordima beleže se stotinke sekunde.
V.A.Ivonin: Šah. Sport -Legende, laži i istina Moskva, 2008.
Tigran Petrosjan
Godine 1963. deveti svjetski prvak postao je Tigran Vartanovič Petrosjan.
Petrosjan je rođen u Tbilisiju, zatim je živio u Erevanu, a od 1949. godine u Moskvi. Godine 1959. prvi put je postao prvak zemlje, a 1961. ponovo osvojio tu titulu.
Po karakteru svoje igre razlikovao se od mnogih velemajstora. Bio je pristalica čvrste pozicione igre. Po pravilu nije prvi ulazio u borbu, smatrajući da bezbjednost mora biti iznad svega. Zbog toga su ga nazivali „kraljem remija“. Opisujući Petrosjana, Talj je rekao: „On ne započinje tuču, ali uzvraća. Ima suptilno razumijevanje pozicije i bolje odbija udarce nego što ih zadaje.“
Petrosjan je u šahu cijenio logiku i polazio od toga da u igri nema ničega slučajnog. Spaski je nakon pobjede nad Petrosjanom 1969. rekao: „Kod Petrosjana – šahiste osobine poput opreza i obazrivosti toliko su napredovale da su postale više mana nego vrlina. Ponekad mi je nudio remi čak i u boljim pozicijama.“
Petrosjan je teško uspostavljao kontakte i prijateljstva s drugim velemajstorima, ali nije bio častoljubiv ni sujetan čovjek.
Postavši svjetski prvak, Petrosjan je nastavio da uređuje šahovski časopis „64“ i aktivno učestvuje u rješavanju svih šahovskih pitanja. Uostalom, i prije i poslije njega mišljenje aktuelnih svjetskih prvaka se uvažavalo. Godine 1966. Petrosjan je odbranio svoju titulu u meču sa Spaskim, ali je drugi meč s njim tri godine kasnije izgubio. Pored toga posljednju partiju predao je na svoj 40. rođendan. Naravno da se rastužio zbog poraza – drugačije nije moglo biti – ali to nije pokazao, rekavši: — Konačno sam se oslobodio velikog tereta odgovornosti.
Otprilike isto je rekao i Mihail Botvinik kada je 1963. predao titulu svjetskog prvaka.
Dva-tri dana nakon završetka meča okupio je kod kuće nekoliko prijatelja i kolega. Bio sam i ja na tom susretu. Tada sam prvi put u životu igrao s Petrosjanom, ali ne šah, već backgammon (tavlu). I pobijedio sam. Iako je, da bi promijenio tok igre, Tigran Vartanovič pribjegavao triku kakav nikada više nisam vidio: nekoliko puta je bacao kockice ispod koljena podignute noge. To je bila šala i, vjerovatno, potrebna relaksacija nakon poraza.
Nakon što je prepustio šahovsku krunu, Petrosjan ipak nije odustao od učešća u narednom kvalifikacionom ciklusu turnira kandidata za titulu svjetskog prvaka. U četrdesetoj godini ponovo je pokazao svoje majstorstvo i na putu do finala pobijedio je Hibnera i Korčnoja, ali je zatim ubjedljivo izgubio od Fišera. U to vrijeme Fišer je objektivno bio jači od Petrosjana. Ipak, rezultat nije odražavao njihovu stvarnu šahovsku snagu. Petrosjan je u igri pravio greške koje su bile neoprostive za šahistu takvog nivoa. Objašnjavao je to time da je tokom partija često osjećao uticaj nekih nešahovskih faktora. Kada bi se povela priča o takvim uticajima, mnogi su se osmjehivali. Međutim, Petrosjan je smatrao svojom dužnošću da na to upozori Borisa Spaskog, koji to takođe nije shvatao ozbiljno – sve dok i sam nije postao njihova žrtva 1972. godine. Ipak, nije isključeno da su na Petrosjanovu pripremu za pojedine partije u Buenos Ajresu, gdje je meč održan, uticale i njegove česte aktivnosti i susreti s predstavnicima velike jermenske dijaspore u Argentini.
Petrosjan je igrao i u mečevima kandidata za titulu svjetskog prvaka 1975. godine. Na njegovom putu i ovoga puta našao se Korčnoj, koji je, pamteći svoj neuspjeh iz prethodnog ciklusa, odlučio da „igra“ ne samo za šahovskom tablom već i ispod stola. Nerviralo ga je to što je Petrosjan dugo razmišljao nad, po njegovom mišljenju, jednostavnim potezima. Smatrao je da to čini namjerno kako bi psihološki djelovao na protivnika. Takođe ga je iritiralo što je Petrosjan ponekad, dok razmišlja, tresao nogom o zadnju nogu stolice. Na kraju su bijes i razdraženost izbili na površinu: tokom partije ne samo da je iznio svoje primjedbe (iako je razgovor tokom igre zabranjen), već ga je i udario petom po nozi.
Bilo je potrebno uložiti značajne napore da ovaj skandal ne dovede do prekida cijelog meča. Korčnoj se kasnije izvinio, ali, kako se kaže, učinjeno je – učinjeno. Petrosjanu je nepravedno nanesena moralna povreda i bio je izbačen iz ravnoteže. Međutim, pobjeda Korčnoja pokazala se kao pirova – ubrzo je i sam izgubio.
Na turniru Grand Chess Tour Warsaw, Wojtaszek je završio na posljednjem mjestu, sa četiri poena manje od Maxime Vachier-Lagravea, Javokhira Sindarova i Jan-Krzysztof Duda.
– Završnica turnira bila je slaba s moje strane. Imao sam dobrih trenutaka, ali to nije bilo dovoljno da ravnopravno pariram liderima – rekao je Wojtaszek.
Govoreći o tome zašto mladi šahisti preuzimaju dominaciju, objasnio je da današnje generacije mnogo brže dostižu vrhunac zahvaljujući lakom pristupu informacijama i ogromnoj količini materijala za učenje na internetu.
Dodao je da mu danas čak i iskustvo predstavlja problem, jer se šah mnogo promijenio i postao znatno konkretniji nego ranije.
– Nisam osjećao da sam mnogo slabiji od ostalih, ali sam u ključnim trenucima pravio greške koje su vodile porazima umjesto remijima – zaključio je poljski velemajstor.
Magnus Carlsen odgovorio je Hansu Niemannu: „Ja ne biram svoje protivnike.”
Carlsen je reagovao na novu kritiku od strane Niemanna.
– Nisam bio umiješan u to – rekao je Carlsen.
Odnosi između šahovskih zvijezda Magnusa Carlsena i Hansa Niemanna veoma su zategnuti. Godine 2022. Carlsen je optužio američkog šahistu za varanje, što je dovelo do velikog i skandaloznog sukoba koji je završio sudskim postupkom, a strane su na kraju postigle nagodbu.
Povodom Carlsenovog učešća na švedskom turniru TePe Sigeman & Co Chess Tournament, Niemann je ponovo kritikovao prvog igrača svijeta.
– On čini sve da izbjegne partiju sa mnom – rekao je Niemann, pobjednik tog turnira 2022. godine, pitajući zašto ponovo nije pozvan.
Kada je SVT Sport razgovarao sa Magnusom Carlsenom u Malmeu, on je odgovorio:
– Ne učestvujem u izboru igrača koji ovdje nastupaju.
Šahovski savez Beograda sa žaljenjem obaveštava šahovsku javnost da je preminuo Miodrag Rakić, šahovski zaljubljenik, istaknuti trener i funkcioner. Pored toga što je voleo da učestvuje na svim vrstama šahovskih takmičenja, neizbrisivi trag Miodrag Rakić ostavio je kao šahovski pedagog, zbog koga su mnoga deca iz njegovih Leštana zavolela šah. Iz te škole ponikli su mnogi državni prvaci u mlađim kategorijama, a svakako najznačajnije rezultate ostvarila je najstarija kćerka Marija, seniorska prvakinja države, višestruka reprezentativka i kadetska vicešampionka Evrope. Od 2014 – 2016. godine Miodrag Rakić bio je predsednik Šahovskog saveza Beograda, u više navrata bio je član Izvršnog (Upravnog) odbora Šahovskog saveza Srbije, a tokom 2010. godine i v.d. predsednika Saveza. Mnogi šahisti pamtiće druženja koja je organizovao u svom domu, koji je bio i svojevrstan šahovski hram. Miodrag Rakić biće sahranjen u sredu 13. maja u Leštanima. Okupljanje je u 11.30 časova u crkvi Sv. Georgija, a opelo će početi u 12.30 časova. Povodom smrti Miodraga Rakića, predsednik ŠS Beograda Vladimir Šakotić uputio je izraze saučešća ŠK „Leštane“, a u ime ŠSB sahrani će prisustvovati v.d. izvršnog direktora Ognjen Pejčinović.
(Preneseno sa fejsbuk stranice Šahovskog saveza Beograda)
Šahovskom klubu „Mimoza“ stižu brojne čestike za osvajanje bronzane medalje na upravo završenoj odlično organizovanoj Premijer ligi u Petrovcu i plasmanu u evropski Kup šampiona. Iz kluba se zahvaljuju na čestitkama, a posebna zahvalnost ide Opštini Tivat koja već godinama podržava lokalni šahovski klub. U izuzetno jakoj konkurenciji gdje su prva dva mjesta osvojili Elektroprivreda Nikšić i podgorička Budućnost, šahisti Mimoze su uspjeli u dramatičnom finišu da obezbijede bronzu o čemu prvotimac proslavljeni velemajstor Milan Draško kaže:
“Izuzetan uspjeh našeg kluba u vjerovatno najjačoj Premijer ligi. Finiš je bio dramatičan a mi smo sačuvali nerve i uspjeli da savladamo Nikšić sa 5:1. Ima neke simbolike da posljednju partiju odluči mladi Adrej Šuković. Iako je ovo kolektivni sport istakao bih doprinos Veljka Draganića u finišu i posebno fantastičan nastup Miloša Vlatkovića. Iako on nije šahovski profesionalac igrao je je impresivno. I što bi rekli neki šahisti, koliko god se drugi pojačaju, Mimoza je u samom vrhu crnogorskog šaha” – istakao je Draško.
Šahisti Elektroprivrede su zasluženo odbranili šampionsku titulu. Veoma zadovoljan bio je njihov predsjednik Igor Mijanović: “Mislim da smo zasluženo osvojili titulu u veoma jakoj ligi, jednoj od najinteresanntihi u poslljednje vrijeme. Imali smo teške mečeve pogotovo sa Herceg Novim i Mimozom koji su azvršeni neriješenim rezultatom. Na krjau savladali smo direktnog konkurenta Budućnost 4:2 i osvojili šampionski pehar. Veoma smo zadovoljni, ali idemo dalje. Očekuju nas novi izazovi. Možda ćemo se i malo pojačati za evropski Kup šampiona koji će se u oktobru doržati u Crnoj Gori” – rekao je Mijanović za Radio Tivat.
Novi izazovi za Mimozu stižu već iduće nedjelje. U Šavniku se 21. 22. i 23. maja održava ekipno seniorsko prvenstvo Crne Gore u brzopoteznom i ubrzanom šahu.Favoriti su Elektroprivreda i Budućnost, a upravo će u Mimozi imati i najvećeg konkurenta u borbi za titulu.
V.A.Ivonin: Šah. Sport -Legende, laži i istina Moskva, 2008.
Vasilij Smislov
Botvinik nije uspio da povrati svoju nekadašnju snagu čak ni do 1954. godine, kada je ponovo morao da brani titulu svjetskog prvaka u meču protiv novog izazivača – Vasilija Smislova. Meč je završen rezultatom 12:12, što je ponovo izazvalo velike rasprave.
Godine 1957. Botvinik i Smislov su se ponovo sastali u finalu. Ovoga puta izazivač je pobijedio rezultatom 14:10. Međutim, nije dugo ostao na šahovskom tronu. Već 1958. odigran je revanš-meč, koji je Botvinik ubjedljivo dobio i vratio titulu svjetskog prvaka.
Vasilij Vasiljevič Smislov bio je visoko kulturan čovjek i izvrstan pjevač. Svojevremeno se čak dvoumio između konzervatorijuma i šaha. Izabrao je šah, ali pjevanje nije napustio – i danas pjeva. Čuvam i povremeno slušam kasete i diskove koje mi je poklonio, sa snimcima njegovih pjesama, uključujući i one koje je izvodio uz pratnju Holandskog nacionalnog orkestra.
Smislov je sa 18 godina postao prvak Moskve, a već naredne godine bio je treći na prvenstvu SSSR-a. Sa 20 godina postao je velemajstor. „Njegov šahovski talenat,“ govorio je Botvinik, „univerzalan je i izuzetan. Njegova prirodna sredina je završnica.“
Smislov je učestvovao u četiri ciklusa kvalifikacija za titulu svjetskog prvaka i ostvario brojne pobjede i na drugim turnirima. Posebno je zanimljivo da je sa 63 godine igrao meč kandidata za svjetsku titulu protiv Garija Kasparova, prethodno savladavši niz poznatih velemajstora.
Vasilij Vasiljevič ima divnu životnu saputnicu, Nadeždu Andrejevnu, koja ga je uvijek savršeno razumjela i razumije ga i danas. Kako se kaže, ima čvrst i pouzdan oslonac. Dugovječan je u šahu i i dalje voli da sjedi za tablom, iako ga, nažalost, vid pomalo izdaje.
U posljednjim godinama rijetko se viđamo – ponekad razgovaramo telefonom, ponekad se sretnemo na nekim događajima. Kada ga zovem, najčešće se prvo javi Nadežda Andrejevna. Dovoljno je da izgovorim nekoliko riječi, a da se još nisam ni predstavio, ona već kaže: – Zdravo, Viktore Andrejeviču.
Smislov ima izvanredan karakter. Analitičan je ne samo za šahovskom tablom, već i u životu. Praktično nije imao neprijatelje. Bio je principijelan čovjek, ali je uvijek nalazio način da pronađe zlatnu sredinu u odnosima – i sa kolegama šahistima, i sa šahovskom federacijom, i sa rukovodstvom Sportskog komiteta.
Ali tamo gdje je bilo potrebno pokazati čvrstinu, Vasilij Vasiljevič je uvijek djelovao odlučno i uporno. Sjećam se kako je snažno pokazao svoj karakter 1983. godine, kada je Sportski komitet, bez njegove saglasnosti, objavio da Smislov neće putovati u Emirate na meč kandidata za svjetsku titulu protiv mađarskog velemajstora Riblija…
Mihail Talj
Krajem 50-ih godina na šahovskom nebu iznenada je zasijala nova, sjajna zvijezda – Mihail Talj. Zbog mladosti i borbenog duha odmah je stekao simpatije šahovskih ljubitelja. Gotovo svima se dopadao njegov napadački stil igre – sa nepredvidivim potezima, neočekivanim i rizičnim žrtvama koje su protivnike dovodile u bezizlaznu situaciju.
Čini mi se da je to osjetio i Botvinik, s kojim se Talj sastao 1960. godine u meču za titulu svjetskog prvaka. Talj je pobijedio i sa samo 24 godine postao osmi svjetski prvak i nacionalni heroj Latvije, gdje je tada živio. Mnoge je intrigirao njegov gotovo demonski izraz lica, pa se čak govorilo da hipnotiše svoje protivnike. Po ocjeni Botvinika, šezdesetih godina Talj je bio popularan koliko i Fišer 1972. godine.
Mihail Nehemjevič Talj bio je po prirodi boemski tip ličnosti. Slava svjetskog prvaka dodatno je doprinijela da se taj talenat još više razvije.
Godine 1961, prema pravilima FIDE, odigran je revanš-meč sa Botvinikom. Talj je izgubio, ali ga to nije slomilo. Njegov talenat šahovskog analitičara nastavio je da blista i u narednim godinama. Više puta je učestvovao u kvalifikacionim ciklusima za titulu svjetskog prvaka, kao i na velikim međunarodnim turnirima. Uspješno je nastupao za reprezentaciju SSSR-a na šahovskim olimpijadama, na kojima je ta ekipa u to vrijeme redovno pobjeđivala.
Pozivan je i kao savjetnik sovjetskim velemajstorima u pripremama za mečeve za titulu svjetskog prvaka. Između ostalog, bio je konsultant Anatolija Karpova u meču protiv Korčnoja 1978. godine.
Talj je bio veseljak, priroda ga je bogato obdarila smislom za humor. Usprkos pojedinim nedaćama i bolestima, uvijek je ostajao optimista, imao je dobre odnose gotovo sa svim vodećim velemajstorima, bio je druželjubiv i duhovit sagovornik, sposoban da u hodu smisli poetski ekspromt. Ne treba kriti – volio je i druženja uz trpezu.
Tokom meča Karpov – Korčnoj u Bagiu, jednog jutra sam izašao u hol hotela u kojem smo boravili. Talj i ostali su se upravo spremali da krenu u kuću koja je bila dodijeljena Karpovu, kako bi se pripremali za narednu partiju. Kažem Talju: – Miša, požurite tamo.
Rezultat meča je u tom trenutku već bio 5:5. Nije bilo do smijeha. Ali Talj je odmah, bez razmišljanja, odgovorio: – A koliko puta nam je to propalo?
Svi su se nasmijali, jer su njegove riječi odražavale situacije kada je Karpov sa svojim timom pripremao zanimljive varijante za narednu partiju. Korčnoj bi tada upadao, kako šahisti kažu, „u varijantu“. Međutim, Karpova bi za tablom odjednom obuzela sumnja i skrenuo bi s pripremljenog puta. Rezultata ne bi bilo, a varijanta bi propala.
Još jedan slučaj, opet vezan za meč u Bagiu. Kada sam tamo doputovao, Filipinci su unaprijed sastavili program mog boravka. Jedna od tačaka bila je prijem kod Imelde Markos, supruge predsjednika države, koja je obavljala i državne funkcije. Međutim, moj dolazak se poklopio sa smrću Pape, pa je Imelda (a Filipinci su katolici) otputovala na sahranu. Naš susret tog dana nije se dogodio. Na to je Miša odmah duhovito dobacio: – Zamijenila nas za Papu.
(Sa Imeldom Markos smo se kasnije sreli na svečanom prijemu u Manili.)
Može se samo žaliti što Talj, zbog zdravstvenih problema, nije bio snažan poput Herkula i što je rano napustio ovaj svijet.
Doručak sa M. Taljem i čehoslovačkim velemajstorom M. Filipom
Prva etapa serije Romanian Grand Prix 2026 završena je juče u Bukureštu!
✨ Gotovo 600 igrača iz 27 zemalja učestvovalo je na turniru i borilo se za nagradni fond od 26.000 eura.
Nakon 10 odigranih kola, pet igrača osvojilo je po 8,5 poena i podijelilo prvo mjesto: Jose Eduardo Martinez Alcantara 🇲🇽, Aydin Suleymanli 🇦🇿, Cristobal Henriquez Villagra 🇨🇱, Radoslav Dimitrov 🇧🇬 i Kiril Georgiev 🇧🇬. Pobjednika su odlučili dodatni kriterijumi, a titulu je osvojio Jose Eduardo Martinez Alcantara. 🏆
Najuspješnije šahistkinje na turniru bile su Nurgyul Salimova 🇧🇬 i Irina Bulmaga 🇷🇴 sa po 7,5 poena, dok je Lu Miaoyi 🇨🇳 zauzela treće mjesto sa 7 poena.
U Turskoj sav novac za šah ide samo na jednog — najmlađeg?
Poznati turski velemajstor Cem Kaan Gokerkan ranije je najavio da će nakon Evropskog prvenstva 2026. završiti karijeru. Evropsko prvenstvo je završeno, a usprkos lijepoj pobjedi nad Denisom Lodicijem, Cem Kaan je održao riječ — objavio je da pravi pauzu u svojoj igračkoj karijeri.
Reprezentativac Turske izjavio je da stimulativne premije za članove nacionalnog tima nisu dovoljne u trenutnim ekonomskim uslovima. Gokerkan je rekao:
„U zemlji u kojoj minimalna plata iznosi 28 hiljada turskih lira (oko 600 dolara), stimulativna premija od 10 hiljada lira (220 dolara) za reprezentativce nije dovoljna.“
Naglasio je da uspješan reprezentativac ne bi smio da ima finansijskih problema. Prema riječima Gokerkana, sportisti moraju biti ekonomski podržani kako bi mogli da se fokusiraju isključivo na uspjeh i napredak.
U svom saopštenju Gokerkan je rekao:
„Igrač koji uđe u nacionalni tim ne bi trebalo da ima nikakve finansijske brige.“
Šahista je istakao da mu ekonomske poteškoće otežavaju nastavak profesionalne karijere i dodao da će ubuduće igrati znatno manje turnira.
Gokerkanove izjave izazvale su veliku reakciju na društvenim mrežama. Mnogi korisnici poručili su da podrška nacionalnim sportistima mora biti veća.
Petnaesti svjetski šampion, indijski genije šaha Viswanathan Anand, ili jednostavno Vishy, kako ga od milja zovu u raznim zemljama, već dugo živi u Španiji. Godine 1996. oženio se svojom zemljakinjom po imenu Aruna. I evo već više od petnaest godina oni su nerazdvojni: Aruna je uz muža na svim turnirima, uvijek se blago smiješi i šali.
„Kako vam se sviđa Wijk aan Zee?“ – upitali su jednom indijsku ljepoticu i bivšu plesačicu na turniru u Holandiji, gdje je Anand ostvario još jednu sjajnu pobjedu. „Sviđa mi se“, odgovorila je Aruna. „A Vishyju?“ „I njemu se sviđa, jer je ovdje tek petnaesti put…“
U Bonnu, gdje je Anand osvojio šampionsku titulu, Aruna i Vishy su takođe bili zajedno: zajedno su odlazili na partiju, a razdvajali se samo nakratko – za vrijeme igre. Muž bi izlazio na scenu, a žena odlazila u pres-centar ili u gledalište. I odmah po završetku partije ponovo su se držali za ruke. Sretan par!
Zanimljiva je istorija ovog braka, koji, čini se, kao da je sklopljen na nebesima.
Prema indijskim tradicijama, Vishy je Arunu prvi put mogao vidjeti tek na samom vjenčanju.
„Tim važnim pitanjem kod nas se bave roditelji“, ispričao mi je u jednom intervjuu prije petnaestak godina. „Oni vode duge pregovore, dok se ne uvjere da su ‘mladoženja i nevjesta od istog tijesta’.“ „A da li se moglo desiti da se vi i Aruna, upoznavši se na svadbenoj ceremoniji, ne svidite jedno drugom?“ „Roditelji svojoj djeci žele samo sreću i ne mogu pogriješiti.“ „A šta ako biste se, dok su trajale potrage, zaljubili u neku vatrenu Španjolku?“ – nastavio sam ispitivanje zaljubljenog supruga koji se nastanio u Španiji. „To je isključeno: sudbina mi je poslala Arunu.“ „Zar među Španjolkama nema dostojnih kandidatkinja?“ „Bolje od Arune nema nikoga na svijetu!“
Usput rečeno, na njihovom vjenčanju bilo je prisutno više od dvije hiljade gostiju iz cijelog svijeta. Tako da nije bilo nikakve sumnje – to je bila prava, istinska ljubav.
Petnaest godina Vishy i Aruna su bili sretni, ali nisu imali djece. Da li su čekali da glava porodice postane svjetski šampion po svim verzijama?! I evo, 9. aprila 2011. Aruna je šahovskom kralju podarila sina, kojem su roditelji dali ime Akil. Da, to je radosan događaj, ali ima i jedna mala mana – sada će šahisti rjeđe viđati indijsku ljepoticu koja je ranije svuda pratila svog voljenog muža.
VUNDERKINDI
IZA KLAVIRA I… NA FUDBALSKOM TERENU
U muzici, književnosti, slikarstvu i matematici poznato je mnogo slučajeva kada su izvanredna dostignuća ostvarivali mladi talenti, ponekad sasvim djeca, jednom riječju — vunderkindi. Hrestomatičan primjer svih vremena i naroda je veliki kompozitor Wolfgang Amadeus Mozart, koji je svoja prva djela napisao sa 4 godine, a sa 7 je već nastupao na koncertima u Parizu i Londonu. Sa 12 je stvorio prve opere, sa 13 je postao koncertmajstor salcburške dvorske kapele, sa 16 je izabran za člana Filharmonskih akademija u Bolonji i Veroni, a papa Klement XIV ga je odlikovao ordenom Zlatne bodlje.
U muzici se najčešće ispoljavaju djeca sa izuzetnim talentom. Od njih se može napraviti čitav spisak, pri čemu među izvođačima vunderkinda ima više nego među kompozitorima. Gotovo od ranog djetinjstva talent su pokazale moderne domaće zvijezde: imena pijanista Poline Osetinske i Evgenija Kisina, violinista Vadima Repina i Maksima Vengerova poznata su svima. Što se tiče mladih kompozitora, uobičajeno se smatra da se oni rano ispoljavaju samo u klasici, ali to nije tačno. Na primjer, majstor lakog-žanra Oskar Feltsman svoju prvu muzičku kompoziciju napisao je sa 5 godina, a Arno Babadžanjanu prvu slavu donio je „Pionirski marš“ koji je napisao sa 9 godina.
Evo i primjer opernog umijeća: praunuk Stanislavskog, čudesni dječak Alex Pryer, koji živi u Engleskoj (majka mu je Ruskinja, otac Englez). Sa 10 godina govorio je tri jezika, a pjevao (klasični repertoar) na sedam. Alex je laureat mnogih takmičenja mladih talenata u Velikoj Britaniji, a po vokalnim sposobnostima upoređuju ga sa Šaljapinom. Interesantno je da li će iz Pryera nakon promjene glasa izaći veliki pjevač nivoa Dominga, Karrerasa ili Pavarotija, ili će postati drugi Robertino Loreti?
Poezija je također vrlo rasprostranjena oblast stvaralaštva mladih genija. Tako je autor „Jada uma“ Aleksandar Griboedov, pjesnik, kompozitor i poliglota, bez poteškoća upisao Moskvoski univerzitet sa 11 godina. Među priznatim vunderkindima bili su Mihail Ljermontov i Aleksandar Batjuškov. Od danas živućih, spomenimo dramaturga i pisca Leonida Zorina: sa 9 godina objavio je zbirku pjesama, koja je naišla na odobravanje Makssima Gorkog, a već dva mjeseca kasnije u centralnoj štampi pojavila se njegova priča „Dječak“. Zorin je maturirao istovremeno kada je dobio člansku iskaznicu Saveza pisaca.
„Dnevnik Anne Frank“ napisala je djevojčica školskog uzrasta – 15-godišnji vunderkind iz Holandije. Talentovani mladi pisci pojavljuju se u različitim zemljama. U Engleskoj, 10-godišnja Libby Rees, čiji su roditelji razvedeni, objavila je knjigu u kojoj daje mudre savjete djeci kako preživjeti raspad porodice. Ima i mlađih autora: četvorogodišnja spisateljica iz Vašingtona i šestogodišnji brazilski romanopisac nadmašili su je po starosti. Nekoliko godina ranije, na Međunarodnom sajmu knjige u Moskvi, najmlađi autor bio je 8-godišnji Vasilij Suldin, a najmlađi umjetnik-ilustrator 11-godišnja Polina Poturemskaja. Još dva domaća primjera: pjesnik Nika Turbin i slikarka Nadja Ruševa — izuzetno talentovani, ali prerano preminuli.
Statistika pokazuje da većina vunderkinda, odrastajući, postaje velika kreativna ličnost. U SAD je praćena sudbina 282 nadarena djeteta i utvrđeno je da je 105 njih, gotovo polovina, ostvarila izvanredna dostignuća u životu. Postoji i obrnuta zavisnost: istraživanja u Francuskoj pokazala su da od 287 poznatih ličnosti, 231 je posjedovala izražene kreativne sposobnosti u školskim godinama. U izdanju „Rječnika nacionalnih biografija“ u Engleskoj, od 1030 spomenutih ličnosti, 292 su bili nepobitni vunderkindi, mnogi su se u djetinjstvu isticali izvanrednim sposobnostima, a samo 44 se nisu posebno izdvajala.
Nekoliko činjenica iz oblasti nauke: već u ranom djetinjstvu, brilijantne matematičke sposobnosti pokazali su veliki matematičari Karl Gauss i Leonard Euler. Évariste Galois sa 16 godina naišao je na knjigu „Elementi geometrije“, namijenjenu za dvogodišnje sistematsko učenje. Savladao ju je za dva dana. Još dva dana proveo je na monografiji „Rješavanje numeričkih jednačina“. Ubrzo je vunderkind započeo samostalna istraživanja i sa 17-18 godina, kao učenik liceja, stvorio algebarsku teoriju koja je imala značajan uticaj na čitavu matematiku XIX i XX vijeka. Sa 20 godina, Galois je poginuo u dvoboju.
Njega nije zanimala lokacija gdje će igrati: Kuba, Kolumbija, Novi Zeland, Kina, Holandija, Egipat ili Sovjetski Savez — svejedno mu je bilo. Tokom Olimpijade u Elisti (1998.), smišljao je kako će stići na turnir u Iraku: prvo avionom do Damaska, zatim kamilom ili jakom do Bagdada. Veći dio Majlsove karijere pao je na prije-internet i prije-kompjutersko vrijeme, pa će budući biograf imati veliki posao da pronađe njegove partije u arhivama egipatske, kolumbijske i kineske šahovske federacije.
Njegov talenat bio je izuzetno prirodan, urođen, i bio je u kombinaciji sa ogromnom životnom energijom koja se gotovo fizički osjećala. Mogao je da pije koliko treba, jede mnogo, i bio je naviknut dugim putovanjima da ne bude previše izbirljiv.
Stjuart Konkvest se prisjeća kako je jednom sa njim dijelio kabinu na parobrodu koji je polazio iz Engleske za Kontinent: “Njegovo hrkanje bilo je toliko zaglušujuće da nisam mogao da zaspim. Na kraju putovanja obukao sam se i otišao u bar, gdje sam, usput, sreo moju djevojku, s kojom sam zajedno već četiri godine.”
Majls je bio jednom oženjen, imao je djevojke, dobre poznanike, rijetke prijatelje ili one koji su sebe smatrali prijateljima. Ipak, bio je usamljenik, sa svojim unutrašnjim svijetom, kompleksima i problemima. Kao svaki Englez, bio je donekle ekscentričan, ali je želio da djeluje još ekscentričnije nego što je zaista bio.
Zanimljivo je da Majls nije volio London i nikada nije u njemu živio — za razliku od većine engleskih šahista, a možda upravo iz tog razloga. Na kraju života, Toni se vratio u svoj rodni Birmingham; putujući svjetom, slušao je nepravilan engleski, ali je uvijek ostao Englez, i to ne samo zbog ljubavi prema kriketu, koju je zadržao još od djetinjstva.
1982. godina, Indonezija. Slobodan dan na turniru koji je bio dug 25 kola. Ekskurzija do jednog od sedam svjetskih čuda – Borobudur. Sunce peče neumoljivo. Plavokosi Toni sa panama šeširom, ali već solidno izgorio. Drži se, naravno, odvojeno od čitavog šahovskog karavana. Stotine Buda, u različitim pozama. Pored jednog od njih uvijek se okupljaju turisti. To je šuplji spomenik u koji se po običaju stavlja ruka dok se zamišlja želja. Primjećujem da Majls dugo stoji pored statue, na nezadovoljstvo grupe Amerikanaca koja čeka svoj red, predvođena G.I.J.O.-m sa neotvorenim suncobranom, visoko podignutim iznad glave. Napokon, Toni se odmiče od figure u pozi lotosa i primjećuje mene. Pokriva usta dlanom, kao da želi nešto povjerljivo reći, i šapće: — „Nisam mogao smisliti nijednu pravu želju.“
Tokom turnira Majls je često igrao bridž. To je bila igra šahovske elite početkom i prvom polovinom prošlog vijeka: obično bi se nakon večere u hotelu svi nedavni rivali okupljali za kartaškim stolom. Danas bridž više nije u modi među mladima, ali tada ste mogli vidjeti kako igraju Donner i Larsen, Hort i Korčnoj, Karpov i Stin, Ulman i Ljubović. Posljednjeg dana svog života, 11. novembra 2001., Toni Majls nije došao navečer u Birmingemski klub, gdje je obično igrao bridž.
1980.godine, na ekipnom prvenstvu Evrope u Skari, Majls je pobijedio svjetskog prvaka Karpova, odgovarajući na potez kraljevim pješakom sa 1…a6. Pitao sam Džonatana Spilmana da li je Majls dobio dozvolu za tako ekstravagantno otvaranje od kapitena tima. — „Dozvolu?“ – upitao je Džonatan. – „Toni Majls nikada nikoga nije pitao za dozvolu ni za šta!“
Bio je jedan od najboljih igrača svijeta u to nedavno, a već tako daleko vrijeme, kada nije bilo ni kompjutera koji provjeravaju svaki potez i svaku varijantu, ni ogromnih baza podataka sa milionima partija. To vrijeme danas djeluje naivno, primitivno, pa čak i divlje, jednako kao što i najbolji igrači tog doba djeluju… „divlje – pradavni i divlje lutajući kroz Mokre i Divlje šume“. Ali najdivlji od svih bio je Divlji Mačak – lutao je gdje god mu padne na pamet i šetao sam za sebe.
— Faustino Oro, poznat kao „Šahovski Mesi“, postao je drugi najmlađi velemajstor u istoriji.
Rođen 14. oktobra 2013. godine u Buenos Aires, Faustino je naučio šah sa šest godina zahvaljujući svom ocu, ljubitelju šaha i aktivnom članu lokalne šahovske zajednice. To se dogodilo tokom prvih mjeseci zatvaranja zbog pandemije COVID-19 u maju 2020. godine. Veoma brzo je savladao osnove igre i pokazao izuzetan talenat, nakon čega je počeo sa ozbiljnim treninzima, uključujući i onlajn časove.
Njegov vrtoglavi uspon uključuje brojne rekorde povezane sa uzrastom: bio je najmlađi igrač koji je dostigao rejting 2300, najbolje rangirani jedanaestogodišnjak u istoriji i najmlađi igrač koji je osvojio IM normu, rekord koji je kasnije oborio Ethan Pang.
Sa deset godina pobijedio je Magnusa Carlsena u onlajn bullet partiji, a snimak je postao viralan za svega nekoliko sati. Međunarodni majstor postao je sa 10 godina, 8 mjeseci i 16 dana, što je takođe bio rekord koji je kasnije oborio Roman Shogdzhiev.
Sa jedanaest godina postao je prvi igrač mlađi od 12 godina u istoriji koji je prešao rejting 2500 — nivo koji je dostiglo manje od 200 aktivnih šahista na svijetu. Prošlog novembra, sa dvanaest godina, postao je najmlađi igrač koji je pobijedio u meču na FIDE World Cup.
Faustino Oro govorio je za ChessBase India nakon što je postao drugi najmlađi velemajstor u istoriji:
— Veoma sam srećan zbog turnira i, naravno, zbog osvajanja posljednje velemajstorske norme. Prije godinu ili dvije možda sam mogao da zamislim ovako nešto, ali kada sam počeo da igram šah, nisam mogao da zamislim ni u najboljem scenariju.
Očigledno je da imam talenat, ali sam talenat nije dovoljan. Uz talenat možete postati dobar igrač, ali ne možete postati svjetski prvak samo zahvaljujući talentu. Iza svega stoji mnogo rada. Treniram svaki dan pet ili šest sati, ponekad na različite načine. Radim veoma naporno jer, kao što sam rekao, samo sa talentom nećete daleko dogurati.
Trudim se da igram svoj najbolji šah i da uživam u tome, a mislim da je to najvažnije. Jer ako ne uživate, zašto uopšte igrate?
Moram da nastavim da igram i da napredujem. Sljedeći cilj je rejting 2600.
U 12.kolu IM Nurgaliyev Sauat je pobjedio IM Suleimena i sa 8,5 poena nalazi se u vođstvu, poen ispred GM Nogerbeka i IM Amganova. U poslednjem kolu protivnik Nugaliyeva će biti FM Tulendinov (2283), pa se očekuje da će u najmanju ruku tu partiju remizirati i osvojiti šampionsku titulu.
Turnir: Omladinska Balkanijada je prvobitno planirana za 26. oktobar, ali je termin pomeren jer je završnica rumunskih šampionata planirana za kraj oktobra. Igralo se u Haniji na Kritu.
Literatura: Revista Română de Şah №1 1989, Chessbase Mega 2025, Olimpbase.
Nepoznanice: Da li je prvo kolo igrano 2. ili 3. novembra?
🇺🇸 Hans Niemann u intervjuu nakon pobjede na GCT: Super Rapid & Blitz Poland 2026:
„Prvo bih želio da zahvalim Grand Chess Tour-u na pozivu. Bio sam šokiran i odmah sam prihvatio. Potpisao sam ugovor za pet minuta.
Grand Chess Tour je zaista najprestižnija šahovska turneja, tako da veoma cijenim priliku da igram protiv najboljih. Ne samo da igram, već i da pobijedim, to mi lično mnogo znači.
Zahvalan sam svom krugu podrške — imao sam veliku podršku kada je šah u pitanju, ali i u svim drugim aspektima života. Nadam se da ću zadržati ovaj zamah i ostvariti dobre rezultate na Grand Chess Tour-u i drugim turnirima u budućnosti.“
🇺🇸 Fabiano Caruana: „Pokušaću da se kvalifikujem za Turnir kandidata“
U intervjuu za Saint Louis Chess Club, Fabiano Caruana se osvrnuo na Turnir kandidata 2026, kako se oporavio nakon njega i na svoje planove za naredni ciklus Kandidata:
„Uglavnom sam se odmarao. Mislim, bio je to težak turnir. Nije bio najteži Turnir kandidata koji sam igrao sa stanovišta energije, jer sam na neki način rano ispao iz trke, pa onda ne trošiš toliko energije. Malo je manje stresno. To zapravo nije dobra stvar, ali je ipak malo lakše nego, recimo, Kandidati 2024, kada sam do samog kraja u svakoj partiji imao šansu i sve je bilo izuzetno stresno.“
O svojim planovima za budućnost rekao je:
„Pokušaću da se kvalifikujem za Turnir kandidata, ali još ne znam tačno kojim putem. Za mene je sada situacija malo drugačija, jer se sistem Circuit promijenio. Sada traje dvije godine, pa mogu, naravno, malo sporije da pristupim svemu.
Sigurno ću sljedeće godine igrati Svjetski kup i Grand Swiss, pa ćemo vidjeti kako će ti turniri proći. Igraću aktivno i pokušati da se kvalifikujem. Ali još je prerano da kažem kojim putem imam najveće šanse.“
V.A.Ivonin: Šah. Sport -Legende, laži i istina Moskva, 2008.
Botvinik je napisao i objavio brojna istraživanja iz šahovske teorije, kao i analize šahovskih partija. O svom životu je takođe detaljno pisao u memoarima. Bio je doktor tehničkih nauka, profesor. Posebno treba spomenuti njegove knjige „Algoritam šahovske igre“ (1968) i „Kibernetički cilj igre“ (1975), u kojima su razvijene i prerađene ideje o stvaranju računara koji bi igrao jačinom velemajstora. Danas, listajući te knjige, koje mi je autor poklonio prije više od 30 godina, jasno vidim pronicljivost tog čovjeka.
Uvijek sam veoma visoko cijenio naše odnose sa Mihailom Moisejevičem. Iako smo se često razilazili u stavovima, između nas nikada nije došlo do prekida odnosa, kao što se to njemu znalo dešavati sa drugim šahistima i sportskim radnicima. Iz njegovih usta se često moglo čuti:
– To je bilo u vrijeme kada se sa velemajstorom H još uvijek pozdravljao…
Kod Mihaila Moisejeviča to je bila jedna od formi, da tako kažem, blage kazne. Nikada neću zaboraviti kada mi je donio rukopis jedne od svojih posljednjih knjiga i zamolio me da iznesem mišljenje, uz napomenu da ga nikome dalje ne pokazujem. Nakon čitanja rukopisa dao sam Mihailu Moisejeviču niz primjedbi, ali kada je knjiga izašla, vidio sam da nije uzeo u obzir sve. Držao je do mišljenja drugih, ali je svoje izuzetno cijenio.
Botvinik je bio veoma odgovoran čovjek. Jednom sam u Sportskom komitetu vodio sastanak o razvoju dječjeg šaha.
Na tom sastanku je trebalo da prisustvuje i načelnik odjeljenja za šah Viktor Davidovič Baturinski. A Mihail Moisejevič je tada bio u svađi s njim. Baturinski je takođe bio principijelan čovjek i tu su, kako se kaže, „našla kosa kamen“. Kada je došao na sastanak i saznao da će prisustvovati Baturinski, Botvinik je došao kod mene i postavio ultimatum: Baturinski ili ja.
Ja sam, naravno, odgovorio da sa sastanka o šahu ne mogu udaljiti načelnika nadležnog odjeljenja. Tada je Botvinik rekao:
– Na sastanku neću biti. Prošetaću malo. A poslije sastanka ću doći kod Vas i iznijeti svoje stavove o pitanjima koja se razmatraju.
Obilježavanje 70-godišnjice rođenja M. M. Botvinika
Mihail Moisejevič je uvijek smatrao da se šahom treba baviti profesionalno, međutim i sam je istovremeno radio naučni rad u oblasti kibernetike, a zatim i na stvaranju kompjuterskog programa za šah. Pri tome, to spajanje nije uvijek bilo plodno – trpjela je jedna ili druga strana njegove djelatnosti.
Nakon što je ostvario cilj i 1948. postao svjetski prvak, potpuno se posvetio pripremi doktorske disertacije na temu „Regulisanje pobuđenosti i statička stabilnost sinhronih mašina“, koju je odbranio 1951. godine. A iste te godine došlo je vrijeme odbrane titule svjetskog prvaka u meču sa izazivačem, ovoga puta Davidom Bronštajnom. Dostojan protivnik, koji se žestoko borio u meču, nije uspio pobijediti Botvinika.
Bronštajn je to teško podnio i kritikovao je važeće pravilo koje je predviđalo da pri rezultatu 12:12 svjetski prvak zadržava titulu. Da je meč trajao duže, sve je moglo biti drugačije. U to vrijeme čak je i Botvinik priznavao:
– Da je Bronštajn bio jak i u završnici, ja bih, naravno, izgubio ovaj meč.
Neuspjesi su pratili Botvinika i u drugim takmičenjima. To je dovelo do toga da, ocjenjujući njegovu igru, nije bio ni uključen u sastav reprezentacije za Šahovsku olimpijadu. Protiv njegovog učešća u timu bili su svi članovi reprezentacije, osim Boleslavskog.
Partija Botvinika sa Taljem 1961. godine postala je posljednji revanš-meč u istoriji modernog šaha. Botvinik je ponovo vratio šahovsku krunu.
Ali već se približavao i sljedeći meč za titulu svjetskog prvaka, i Botviniku je ponovo predstojao borba. Ovoga puta protiv drugog, njemu dobro poznatog izazivača – Tigrana Petrosjana. Taj meč je izgubio i odlučio da završi nastupe na velikim šahovskim takmičenjima. Sišao je s trona prvaka, čovjek koji je dao neprocjenjiv doprinos razvoju šaha u zemlji i svijetu. Još za života Mihaila Moisejeviča s pravom su ga nazivali Patrijarhom.
Završivši takmičenja, Botvinik se potpuno posvetio razvoju kompjuterskog šahovskog programa. Samo je povremeno učestvovao na manjim turnirima. Danas se iskreno može priznati da, iako smo mu pomagali u tom radu, nažalost nismo bili dovoljno aktivni. Ponekad smo podržavali njegova putovanja u SR Njemačku, gdje mu je omogućavan rad na visokosbrzim elektronskim računarima. Ipak, moglo se i moralo pomoći znatno više: njegov rad bio je aktuelan i krajnje neophodan za šahiste cijelog svijeta.
Godine 1969. pojavila se ideja da se Botviniku prirede svečani ispraćaj, kao Levom Jašinu. Jednom smo sjedili zajedno u prezidijumu na sjednici plenuma šahovske federacije, i ja sam mu rekao za tu namjeru. Mihail Moisejevič se malo usporeno okrenuo prema meni i izgovorio: „Viktor Andrejeviču, mene ćete ispratiti samo nogama naprijed!“
Ne bi volio da se stekne utisak da je Botvinik bio nekakav mrzovoljan čovjek. Ne, bio je sasvim običan čovjek – ciljano usmjeren i uporan u svojim djelima, ali istovremeno vrlo skroman. Sa humorom je prihvatao i ono što se dešavalo u životu. U vezi s tim, sjećam se jedne posjete Nikolinoj Gori, u Moskovskoj oblasti.
Moja supruga i ja boravili smo u sanatorijumu „Sosni“ i svakodnevno šetali po naselju. Jednom smo naišli na ulicu na kojoj se nalazila Botvinikova daća. Prišli smo i vidjeli Botvinika kako lopatom čisti snijeg ispred kuće. Pozdravili smo se. Pozvao nas je unutra, pokazao fotografije koje su prikazivale neke epizode iz njegovog života, fotografije svoje supruge, a sa ponosom nam je pokazao i sistem grijanja koji je nekada donio iz Švedske. S poštovanjem sam posmatrao vijence koji su visili na njegovoj verandi – njima je svaki put bio ovjenčan kada je osvajao titulu svjetskog prvaka.
Mihail Moisejevič ispričao je i jednu šaljivu epizodu koja mu se nedavno dogodila na dači. Nešto mu se pokvarilo na kanalizaciji. Izašao je napolje, skinuo poklopac kanalizacionog šahta, ušao unutra, nešto popravio i počeo da izlazi. U tom trenutku ulicom je prolazio tadašnji pomoćnik Brežnjeva, Aleksandrov-Agentov. Ugledavši vodoinstalatera kako izlazi iz šahta (nije ga prepoznao), prišao mu je i rekao:
– A ne biste li mogli da pročistite kanalizaciju i kod mene na dači?..
Botvinik je oštro reagovao na svako nepravedno postupanje prema sebi. Bio je ozbiljno uvrijeđen kada mu je povodom 60. rođendana dodijeljeno zvanje „Zaslužni radnik fizičke kulture“. Sportski komitet je tražio da se Botviniku dodijeli orden. On ga je nesumnjivo zaslužio, ali mi, rukovodioci Sportskog komiteta, nismo pokazali dovoljnu aktivnost. Na kraju mu je dodijeljeno samo zvanje „Zaslužni radnik fizičke kulture“.
Kada su ga pozvali u Kremlj da primi diplomu tog zvanja, nije otišao. Pozvali su ga drugi put – ponovo je odbio. Tada su se već u Prezidijumu Vrhovnog sovjeta naljutili i poslali diplomu u Sportski komitet. Pozvao sam Mihaila Moisejeviča i pozvao ga u Sportski komitet da preuzme diplomu. Rekao je da će doći, ali tek nakon što list „Sovjetski sport“ objavi njegovo takozvano zahvalno pismo, u kojem će napisati da to zvanje prihvata kao priznanje za propagandu šaha. Morao sam se nekoliko puta sastajati s njim povodom toga. Na kraju sam ga uspio uvjeriti da se najprije uručuje nagrada, pa tek onda zahvaljuje. Predložio sam da usaglasimo tekst i garantovao da će odmah nakon prijema diplome „Sovjetski sport“ objaviti njegovo pismo.
Dugo smo usaglašavali tekst, zatim raspravljali o spisku onih koje treba pozvati na ceremoniju uručenja diplome. Međutim, spisak nikako nismo mogli usaglasiti. Na kraju sam mu diplomu uručio nasamo, u kancelariji, jedan na jedan. Zanimljivo je, naravno, prisjetiti se toga. Sve je izgledalo kao u filmovima o razmjeni špijuna na mostu: ja desnom rukom uručujem diplomu, a lijevom primam njegovo zahvalno pismo. Mislim da se i sam Mihail Moisejevič u dubini duše osmjehivao. Nakon toga smo popili po čašu čaja i u dobrom raspoloženju se rastali.
Takva nagrada je, naravno, bila nepravedna. Ali šta je bilo – bilo je.
Istovremeno, autoritet Botvinika u svijetu je i dalje bio visok. Godine 1970. šahovsko društvo grada Lejdna (Holandija) odlučilo je da obilježi svoju 75-godišnjicu organizovanjem meča Botvinik – Fišer. Obojica velemajstora su prvobitno pristala. Međutim, Fišer je potom insistirao da meč ne bude na 16 partija (kako je predlagao Botvinik), nego da se igra do šest pobjeda bez ograničenja broja partija. Po Fišerovoj varijanti to bi bio iscrpljujući meč, koji nije bio primjeren Botviniku u godinama, pa se meč nije odigrao.
Mihail Moisejevič je bio uvjeren da se Fišer patološki bojao da igra s njim, strahujući od poraza, pa je zato predlagao maratonski meč. Najvjerovatnije je tako i bilo.
Velika zasluga Botvinika je organizacija i vođenje rada u Školi šaha za djecu i omladinu. O toj školi moglo bi se dugo govoriti. Dovoljno je reći da su u njoj trenirali Ahmilovskaja, Ahšarumova, Jusupov, Karpov, Kasparov, Kramnik, Beljavski, Razuajev, Raškovski, Dolmatov, Elvest… Po Botvinikovoj inicijativi kasnije su slične škole organizovali i Petrosjan u društvu „Spartak“ i Smislov u „Burevestniku“.
Četrnaesti šahovski kralj Vladimir Kramnik ima odbojkaško-košarkašku visinu – gotovo dva metra, voli tenis, voli da sjedne s prijateljima u bar ili saunu i voli lijepe djevojke (a ko ih ne voli?). Ipak, o svom privatnom životu Kramnik je dugo vremena radije ćutao: „Naravno da imam voljenu djevojku i ona mi odgovara (nadam se da i ja odgovaram njoj), ali ne bih želio da otkrivam ime izabranice, jer bi je novinari izmorili svojim nezgodnim pitanjima.“
Tajnama odnosa sa ljepšim polom budućeg šampiona podučavao je stariji brat Jevgenij. Imao je neko gotovo magično dejstvo na djevojke, koje su bile spremne da pođu za njim i na kraj svijeta. Vladimir se pokazao kao sposoban učenik.
Kramnik ima poklonice u raznim krajevima svijeta. Na primjer, na superturniru u Sofiji 2005. godine za njega je navijala jedna djevojka – frizerka iz modernog salona. „Kako je samo lijep!“ – oduševljavala se mlada Bugarka. „A šta je sa vašim zemljakom Veselinom Topalovim?“ – upitala ju je jedna ruska novinarka. „Naravno, i Topalovu želim uspjeh…“ – postidjela se djevojka. – „Ali Vladimir je tako divan!“
Početkom 2000-ih Kramnik je za stalno mjesto boravka izabrao Pariz, gdje je kupio stan, a kasnije ga zamijenio skupljim i udobnijim. Bez obzira na dalje planove, to je bila dobra investicija, jer cijene nekretnina u Parizu stalno rastu.
Jedno vrijeme kružile su glasine o Kramnikovoj romansi s tajanstvenom milijarderkom Nahed Ože, koja takođe živi u Parizu i vlasnica je najjačeg šahovskog kluba u Evropi – NAO, čiji su članovi mnogi poznati igrači, uključujući i Vladimira. Ipak, čini se da su se njihovi odnosi svodili samo na uzajamne simpatije.
Kramnik ne vozi automobil, a na ulicama Pariza ga rijetko prepoznaju (kao, uostalom, i na ulicama Moskve). On se ni ne trudi da privlači pažnju, već u svakodnevnom životu bira jednostavne farmerke i džempere.
„Osjećate li pojačano interesovanje pripadnica ljepšeg pola?“ – pitali su Vladimira nakon njegovog uspona na tron. „Izvjestan pritisak zaista se pojavio“, – skromno je odgovorio Kramnik, – „i to navodi na pomalo tužna razmišljanja. Ali nisam toliko naivan da bih se lako dao uhvatiti na ženske trikove.“
Ali na jednu „zamku“ tadašnji svjetski prvak ipak je nasjeo. U Novoj, 2007. godini održano je vjenčanje Vladimira i Francuskinje Mari-Lor (za Kramnika je ona, naravno, jednostavno Marija). Lijepa plavuša je dvije godine mlađa od Vladimira, novinarka je i radi u popularnom listu Le Figaro, u rubrici „Debate i mišljenja“. Objavila je niz intervjua sa istaknutim političarima, filozofima i piscima. Zahvaljujući učešću budućeg muža, jednom joj je čak pošlo za rukom da za Le Figaro organizuje autorski tekst Vladimira Putina.
Ipak, te objave u novinama nisu imale u Marijinom životu onaj značaj kakav su imale njene novinarske besjede s Kramnikom. Upoznali su se ubrzo nakon što je Vladimir pobijedio Kasparova u meču za krunu, kada je Le Figaro poslao Mari-Lor na intervju s novim svjetskim prvakom. Nekoliko godina kasnije njihovi odnosi prešli su na viši nivo, a određenu ulogu u tome imao je francuski velemajstor Joël Lautier, koji tečno govori ruski – zahvaljujući njemu Vladimir i Marija su se češće viđali u društvu, a simpatija je prerasla u ozbiljnu romansu.
Mari je došla na intervju i u Brissago 2004. godine – na meč Kramnika s Peterom Lekom, i od tada se pretvorila u njegovu vjernu navijačicu. Još dvije godine kasnije pojavila se u Bonu na meču velemajstora protiv računara Fritz, već u svojstvu njegove vjerenice. Međutim, na elektronskog šahistu ženski šarm nije djelovao – Kramnik je izgubio.
O Mari-Lor govore kao o talentovanoj, šarmantnoj i skromnoj osobi. Kolege su za njeno vjenčanje saznale sa zakašnjenjem, i u redakciji taj događaj nije bio posebno obilježen. Ona je svestrano nadarena i radoznala priroda. Ozbiljno se bavila muzikom, voli i šah, a ponekad čak sjedne s mužem za tablu. Trenutno igra na nivou druge kategorije, ali bez sumnje može napredovati. Vladimir i Marija međusobno komuniciraju na engleskom jeziku, ali to je privremeno: on uči francuski, a ona ruski.
Mladenci su se vjenčali uoči Nove, 2008. godine u gradskoj vijećnici trećeg pariskog okruga. „Prije svega mladencima želim mnogo djece: četiri djevojčice i makar jednog dječaka koji bi igrao šah“, rekao je Daniel Germon, otac Mari-Lor, bankar iz Limoža i bivši profesionalni košarkaš. „Moja kćerka se odlikuje izuzetnom upornošću i sve što započne dovodi do pobjedonosnog kraja. Čini mi se da joj je život poput bajke. A Vladimir je za mene idealan zet u svakom pogledu: pametan, dobar i pažljiv. Kod njega sam primijetio samo jednu manu – ponovo je počeo da puši. Mada, isto kao i ja.“
Mladenci su medeni mjesec proveli u Švajcarskoj, gdje su se danima skijali. A mjesec dana kasnije, poslije građanskog braka, sklopili su i duhovni brak – vjenčali su se u Sabornom hramu Svetog Aleksandra Nevskog (Ruska pravoslavna crkva) u Parizu. Na svečanu ceremoniju, održanu po sunčanom i vedrom danu, okupilo se dvadesetak ljudi – uzak krug bliskih prijatelja. Vladimirova rodbina nije mogla da dođe na vjenčanje, ali je prisustvovao bivši svjetski prvak Boris Spaski, koji se „ofrancuzio“ još prije nekih tridesetak godina.
Vladimir je pravoslavac, a Mari-Lor protestantkinja, ali to ih nije spriječilo da obave sveti obred. Zanimljivo je da ih je jedna druga francusko-ruska porodica pretekla za gotovo… 90 godina – u istoj crkvi je 1918. godine obavljeno vjenčanje Pabla Picassa sa ruskom balerinom Olgom Khokhlovom. Njihovi kumovi bili su pjesnici Guillaume Apollinaire, Jean Cocteau i Max Jacob.
Vladimira i Mariju vjenčao je otac Anatolij, koji je, uz pjevanje malog hora, položio krune na glave zaljubljenih. „U Moskvi bi zahtijevali da ona prije obreda obavezno pređe u pravoslavlje“, rekao je sveštenik koji već skoro četrdeset godina služi u ovoj crkvi. „A mi na takve stvari gledamo jednostavnije.“
„Mari i ja savršeno se slažemo i veoma smo sretni“, priznao je Kramnik. „Hoće li se ženidba odraziti na moju šahovsku karijeru? Ne mislim. Trudim se da ne miješam privatni i profesionalni život.“
Mladenci žive u Parizu – Kramnik, kao što znamo, ima prostran stan u centru grada. Glavni razlog je taj što ovdje radi njegova voljena supruga. Samom šahisti je svejedno gdje će proučavati rusku partiju i francusku odbranu. Ali Vladimir bi bio posebno sretan ako bi list Le Figaro poslao Mari-Lor kao dopisnicu u Moskvu.
Zaljubljene je najlakše sresti u kafeu Polly Magoo, tačno preko puta katedrale Notre-Dame. Kafe se odlikuje skromnim enterijerom, ali je uprkos tome veoma popularno mjesto lokalne boemske scene.
Godine 2007. na turniru za svjetsku titulu Kramnik je predao krunu indijskom velemajstoru Vishiju Anandu. A krajem 2008., izgubivši od njega i revanš-meč, nije uspio da povrati krunu, ali je ubrzo nakon tog tužnog događaja uslijedila i radosna vijest. Ujutro 28. decembra rodila mu se ćerka, kojoj su dali ime Daša (nije li to slučajno po imenu supruge Kasparova?). Zbog toga je Vladimir ubrzo objavio da je sada posvećen porodičnim obavezama i da će aktivno početi da igra tek u drugoj polovini 2009. godine.
Stvari za šahovskom tablom odvijaju se prilično dobro i Kramnik i dalje računa na povratak na tron. Kažu da Darja Vladimirovna više liči na oca, dok je od majke naslijedila plave oči.
„Da li vas raduje kćerka Darja? Da li već pomjera figure po tabli?“ – pitao sam Kramnika u intervjuu koji sam s njim vodio ljeta 2010. godine, povodom njegovog 35. rođendana. „Ima godinu i po dana i za sada figure više gricka nego što ih pomjera. Ali za par godinica nadam se da ću Dašu uvesti u šah. Ćerka je velika sreća, mnogo pozitivnih emocija i dodatni podsticaj da budeš dobro raspoložen i da se raduješ životu.“ „A sin, da li je u planu?“ „Sanjamo da imamo najmanje dvoje nasljednika i za neko vrijeme ćemo početi da radimo na tome.“
Šort je imao samo deset godina, kada se prvi put susreo s Majlsom na jednom open-turniru. I upravo je Majls bio prvi velemajstor kojeg je četrnaestogodišnji Najdžel uspio da pobijedi u turnirskoj partiji.
„Ne može se reći da mi je Toni bio prijatelj“, priča Šort. „Neko vrijeme naši odnosi bili su loši — čak vrlo loši. Ipak, uvijek smo osjećali neku povezanost. Kad sam bio sasvim mali, Toni je ljubomorno pratio moje partije. ‘Ovo dijete hoće da preuzme moj posao’, znao je reći.
Bilo mu je teško da igra protiv mene, a ja sam ga prilično često pobjeđivao. Godine 1986. naši odnosi su dostigli najnižu tačku, kada je Majls, kao član selektorske komisije, postavio sebe na prvu tablu britanske reprezentacije na Olimpijadi u Dubaiju, iako je moj rejting tada bio pedeset poena viši od njegovog.
Sjećam se, Kasparov je bio potpuno zapanjen što ja ne igram na prvoj tabli. Bio sam tada vrlo pogođen tim događajem — priznajem, i sada osjećam iritaciju kad govorim o tome. Naša ekipa je, inače, igrala odlično, ali sve poene smo osvojili na tablama od druge do pete, dok je naša prva tabla — propala…
Majlsu je bilo veoma teško da se pomiri s tim da više nije broj jedan u zemlji, i njegovo putovanje prvo u Ameriku, a potom u Australiju, pored psihičkih problema, bilo je povezano i s tim činjenicama.
Po mom mišljenju, čitavo njegovo ponašanje za šahovskom tablom bilo je prilično svjesno: kako bi izveo protivnika iz mentalne ravnoteže, ponekad nije prezirao ni sumnjiva sredstva.
Kasnije su se naši odnosi poboljšali, i, na primjer, u Elisti smo provodili dosta vremena zajedno, često smijući se do suza, a ja sam uvijek uživao u čitanju njegovih članaka: Toni je imao vrlo razvijen smisao za humor, članci mu nikada nisu bili suhoparni, i pisao ih je u svom posebnom stilu.
Komunicirao sam s njim prilično često u poslednje vrijeme. Tako smo dugo raspravljali o igri preko interneta s Bobijem Fišerom. Za nas je bilo jasno da smo igrali s istim protivnikom, vrlo uljudnim, eruditom i eukovanim čovjekom u svakom smislu, bez obzira ko je on zapravo bio.
Čak dva dana prije Evropskog prvenstva u Leonu žalio se da nije izabran u tim, da je izabran mladi Luk Mak-Šein, iako je Majlsov rejting bio viši. On je veoma želio da igra tamo.
Za posljednjih četvrt vijeka u Engleskoj pojavilo se mnogo jakih velemajstora, ali samo trojica su, po mom mišljenju, bila istinski lideri: Toni Majls, Najdžel Šort i — trenutno — Majkl Adams.
Čini mi se, usput, da je razlog poboljšanja odnosa između Majlsa i Šorta bio jednostavan: pojavila se zvijezda Adamsa. Tako, nakon pojave nove glavne žene u sultanovom haremu, mirno razgovaraju druga i treća žena, koje su nekada bile na glavnim ulogama.
Krajem života, fizičko i psihičko stanje Majlsa određivalo je njegove rezultate na šahovskoj tabli.
Godine 1995., na zonskom turniru u Linaresu, on je vodio poslije šestog kola, demonstrirajući solidnu i sigurnu igru. U sedmom kolu je izgubio od Iljeskasa, praktično ne izlazeći iz otvaranja.
Te večeri sam sreo Tonija u hodniku hotela. „Sve je gotovo, nemam šanse“, rekao je neočekivano. „Ma daj, tvoje pozicije su još uvijek dobre, plus… ono što imaš, sasvim je dovoljno za prolaz…“ — rekao sam. „Ne razumiješ“, prekinuo je, „ja uopšte ne mogu da spavam! Već sam zvao svog doktora u Birmingemu, ti ne znaš šta znači ne spavati.“
Počevši od tog momenta, na turniru se pojavio drugi Majls.
Nije bilo samo pitanje da li je izgubio još jednom, ne osvojivši ni partiju — bilo je jasno da više ne može ne samo da se koncentriše, nego ni da normalno razmišlja. Pojavio se njegov “tremor”, poznat šahistima. Nije mogao da se nosi s uzbuđenjem i da drži partiju pod kontrolom.
U odlučujućem susretu s van der Sterrenom, gde mu je remi bio dovoljan, Majls je igrao munjevito, i već na 15. potezu njegova pozicija je izgledala kao ruševine. Kada se predao nakon nekoliko poteza, ostavljao je utisak da je unaprijed prihvatio neizbežno i nije očekivao drugi ishod.
U ovim poslednjim godinama, Toni, nekada primajući ekstra-honorar, značajno veći od početničkog kolega velemajstora i samo malo manji od Karpovljevog, pristajao je da igra na open turnirima sa uslovima koji su mlade šahiste samo zbunjivali. Mislim da oni jednostavno nisu razumeli šta bi za Majlsa značilo ne igrati uopšte: ispasti iz sistema, promijeniti način života na koji je navikao.
Ne mislim da je igrao samo zbog zarade, i često sam se pitao: šta bi uradio da su mu ponudili učešće na takvom turniru, uz prethodnu obavezu plaćanja upisnine?
Prije nekoliko godina, Majls je predložio svom šefu kluba “Ilford” da igra za klub pod sljedećim uslovima: ako ne osvoji 90 posto poena u sezoni, ne traži nikakav honorar. Svako ko poznaje nivo igre u Bundesligi shvatiće šta znače takvi uslovi, i ne treba čuditi se što je na kraju sezone Majls ostao bez ičega.
Krajem 70-ih godina, nakon zamornog leta iz Evrope u Los Anđeles i petosatnog putovanja autobusom do malog kalifornijskog grada Long-Paina, sreo sam Tonija na glavnoj, i praktično jedinoj ulici prestonice tada najjačeg open turnira, gdje se žalio na umor i šum aviona u ušima. Majls je samo slegnuo ramenima — takvo stanje bilo je za njega uobičajeno: iako je Toni imao više mjesta boravka — Birmingham, Andora, Portu — njegov pravi dom je uvijek bio hotel, sjedište automobila, krevet u vozu ili kabini broda, sjedište u automobilu. Po imenima gradova i zemalja u kojima je igrao mogla bi se učiti geografija, a linija koja bi povezala ta mjesta, sa blagim zavojima, gotovo bi opasala zemaljsku kuglu.
9.5.2026 – Fabijano Karuana je osvojio 7/9 poena posljednjeg dana blic faze na turniru Super rapid i blic Poljska. Na kraju je za pola poena ostao kratak da dostigne Hansa Niemana u ukupnom plasmanu.
Alireza Firouzja je dobro otvorio blic turnir u petak, ali njegova razlika u odnosu na prvoplasiranog Niemana se na kraju samo povećala tokom završnog dana blic takmičenja. Ovom pobjedom na turniru, protiv svjetskih zvijezda kao što su Fabijano Karuana, aktuelni svjetski prvak Gukeš Domaradžu i pobjednik Kandidatskog turnira Javohir Sindarov, Nieman je dostigao prekretnicu u svojoj šahovskoj karijeri.
Karuanaov jak finiš u blicu nije bio dovoljan za ukupnu pobjedu. U 18 kola blic dijela Super rapid i blic Poljska turnira, Fabijano Karuana je zauzeo prvo mjesto sa 13 poena. Alireza Firouzja je bio drugi sa 11,5 poena, nakon impresivnog početka u prvih devet kola blica, dok je Hans Nieman završio kao treći sa 9,5 poena.
Dok je Nieman briljirao u rapidu, Firouzja je u prvoj polovini blica bio među najboljima sa 6,5 iz 9. Nieman je tada imao samo 3,5 poena. Međutim, u subotu je dodao 6 poena, dok je Karuana imao najbolji dan sa 7/9. Firouzja je osvojio samo 5 poena u završnom danu, pa se njegov zaostatak za Niemanom povećao. Na kraju je Karuana ostao za pola poena iza Niemana u ukupnom plasmanu.
Konačno stanje na brzopotenom turniru (pobjeda = 1 poen, remi = 0.5 poena)
Ovo je bila prva pobjeda Hansa Niemana na Grand Chess Tour turniru.
22-godišnji pobjednik je igrao protiv elitnih zvijezda kao što su Fabijano Karuana, aktuelni svjetski prvak Gukeš Domaradžu i pobjednik Kandidatskog turnira Javohir Sindarov. Učestvovao je zahvaljujući vajldkarti za Super rapid i blic Poljska 2026. Ovim rezultatom povećao je šanse za nove pozive na turnire najvišeg nivoa.
„Iskreno, impresivno je koliko on igra i koliko zna u tako mladim godinama.
Uprkos svom velikom rejtingu, nije imun na ljudsku prirodu: kao i sva djeca, više voli aktivne poteze nego strateške ili pozicione odluke. Iskustvo će doći, kako se kaže.
Odigrati 40.000 partija onlajn za nešto manje od 13 godina je tek početak.”
Na turniru je pobjedio njemački šahista GM Frederik Svane sa 7,5 poena. Pola poena manje, tj 7, imaju GM Martirosyan (drugo mjesto), GM Nepomniachtchi (treće mjesto) i GM Gharibyian Mamikon (četvrto mjesto). IM Faustino Oro je u poslednjem kolu izgubio od Nepomniachtchija, ali je usprkos tome osvojio GM normu i postao drugi najmlađi velemajstor u istoriji šaha. Sakupio je 6 poena i nalazi se na 16 mjestu. GM Ivan Šarić je sa 6 poena na 18 mjestu.
Uzbekistanski velemajstor Žavohir Sindarov podijelio je svoja razmišljanja o predstojećem meču protiv aktuelnog svjetskog šampiona Gukeša, istakavši da se trudi da ne podlegne velikoj pažnji koja prati njihov duel, koji će biti odigran kasnije ove godine.
„Ne želim previše da razmišljam o tome da ću igrati protiv svjetskog šampiona. Jednostavno pokušavam da se koncentrišem na svaku partiju i da igram protiv najboljih šahista svijeta. Želim da prikazujem dobru igru.
Ne razmišljam previše o svemu tome, jer čovjek može da poludi ako stalno o tome razmišlja. Naš meč je tek krajem godine, a sada pokušavam da budem fokusiran na naredne turnire“, rekao je Sindarov.
Sindarov se prisjetio i trenutka kada je prvi put čuo za Gukeša, naglasivši da njihovo rivalstvo traje već dugi niz godina.
„Zapravo, bilo je to veoma davno, možda prije 10 godina ili čak više. Sjećam se da smo prvu partiju odigrali negdje 2016. ili 2017. godine. Bio je baš mlad, a ja sam imao veoma dobar skor protiv njega u klasičnom šahu. Dvaput sam pobijedio i jednom odigrao neriješeno“, ispričao je.
„Prvi put sam čuo za njega kada je počeo da postaje veoma jak igrač. Postao je velemajstor u mlađem uzrastu nego ja. Mislim da sam tada bio drugi najmlađi, a on je, ako se ne varam, nadmašio Sergeja Karjakina. Ali nisam potpuno siguran. Već tada sam znao da će postati izuzetno jak šahista“, dodao je Sindarov.
Sindarov je takođe istakao da je pažljivo pratio munjeviti napredak Gukeša i da je bio impresioniran koliko je brzo stigao do velemajstorske titule u tako mladim godinama.
„Kada sam shvatio da je veoma blizu osvajanja velemajstorske titule, počeo sam da pratim sve njegove turnire. Naravno, veoma je snažan i postao je velemajstor prije mene po godinama. To je fantastično“, rekao je Sindarov.
Ipak, prema riječima uzbekistanskog šahiste, van šahovske table između njih ne postoji blizak odnos.
„Imam mnogo prijatelja. Veoma sam direktna osoba, ali nikada nisam razgovarao sa Gukešom. Imam prijatelje iz Indije — Ardžuna, Nihala. Sa njima sam veoma blizak, ali sa Gukešom nikada nisam komunicirao. Zato razgovaramo samo o partiji i ni o čemu više“, izjavio je on.
Na republičkom takmičenju ekipnog prvenstva osnovnih i srednjih škola prvo mesto osvojila je OŠ „Janko Veselinović“ iz Beograda. Drugo mesto pripalo je učenicima OŠ „Kosta Trifković“ iz Novog Sada, a treće ekipi OŠ „Petar Petrović Njegoš“ iz Zrenjanina.
Kod srednjih škola trijumfovala je Požarevačka gimnazija, drugoplasirana je ekipa Pete beogradske gimnazije, i Peta beogradska gimnazija 2 koja je osvojila treće mesto.
Argentinski šahovski vunderkind, internacionalni majstor Faustino Oro, na putu je da postane drugi najmlađi šahovski velemajstor u istoriji sa svega 12 godina, 6 mjeseci i 26 dana, nakon što je osvojio svoju posljednju GM normu na turniru Sardinia World Chess Festival 2026, i to kolo prije kraja.
Mladi IM pružio je nevjerovatnu igru tokom čitavog turnira protiv izuzetno jake konkurencije. U posljednjem kolu Faustino igra protiv elitnog super-velemajstora Ijana Nepomnjaščija (2729). Čak i ako izgubi partiju, njegov performans rejting ostaće impresivnih 2619, što je dovoljno da zvanično ostvari velemajstorsku normu.
Sa samo 12 godina, Faustino nastavlja da oduševljava šahovski svijet svojom neustrašivom igrom, zrelošću i konstantnošću protiv protivnika najvišeg nivoa. Rađa se nova era šaha, a argentinski čudesni dječak pokazuje da pripada samom vrhu.
Kakvo nevjerovatno dostignuće za jednog od najsjajnijih mladih talenata današnjice!
U proljeće 1985. godine igrali smo na međuzonskom turniru u Tunisu. Prije početka takmičenja pokazalo se da uslovi za igru u glavnom gradu nisu sasvim zadovoljavajući, pa su organizatori predložili da se turnir premjesti u novi hotel, tek izgrađen, oko četrdeset kilometara od grada, na obali mora. Učesnici su ovlastili Tonija i mene da pregledamo alternativnu lokaciju.
Kada smo stigli, već je bilo potpuno mračno, i, letimično bacivši pogled na nove sobe koje su još mirisale na svježu farbu, na bazen i salu za igru, koja se nalazila odmah pored, izjasnili smo se za preseljenje turnira na obalu. Naša odluka pokazala se pogrešnom: hotel, čiji su prvi i jedini gosti bili šahisti, još nije bio potpuno dovršen, i zvukovi građevinskih radova, koji su se čuli od ranog jutra, trajali su gotovo čitav turnir, usprkos protestima.
Kao da nam se sudbina osvetila za taj brzopleti izbor, Toni i ja smo igrali loše, ni u jednom trenutku stvarno ne pretendujući na prolaz u sljedeću fazu.
„U Tunisu bi bilo bolje“, pozdravljali smo se više puta kad bismo se sreli.
„Znaš“, rekao sam mu nekoliko mjeseci kasnije, kad sam ga ponovo sreo negdje u Holandiji, „jela čudnog ukusa, kojima su nas hranili tokom turnira, ispostavila su se, na kraju, da su napravljena od mesa magarca koji je umro prirodnom smrću.“
Nisam ni stigao završiti rečenicu, a Toni se već nasmijao:
„Sad mi je jasno zašto sam tako idiotski igrao na tom turniru.“
Tada još nisam znao za njegov sukob s Rejmondom Kinom i s Britanskom šahovskom federacijom — sukob koji je postao ozbiljan i odigrao značajnu ulogu u njegovom teškom nervnom slomu i mentalnoj bolesti.
U jesen 1987. godine, na jubilej šahovskog kluba u Hilversumu, bili su pozvani Jan Rodžers, Džon van der Vil, Toni Majls i ja. Program proslave obuhvatao je konsultativne partije i seanse simultanki, koje su velemajstori držali članovima kluba i jedni drugima.
Od prvih sati Tonijevog boravka u Holandiji, moglo se primijetiti nešto čudno u njegovom ponašanju. To je postalo još očiglednije na dan igre. Izlazeći pred publiku koja je pratila seansu, Toni bi uzeo šolju čaja od nekog gledaoca i počeo da ga miješa pješakom skinutim sa table. Na zbunjene poglede odgovarao je objašnjenjem da je šolja – Kin, a sendvič – Anderton*.
*Anderton – tadašnji predsjednik Britanske šahovske federacije.
Tokom simultanke iznenada je ponudio remi na svim tablama; kada bi neko odbio — kao što je učinio samo Rodžers — odmah bi predao partiju. U tom trenutku to se činilo još jednim ekscentričnim ispadom već i onako neobičnog majstora, a ne manifestacijom ozbiljnog mentalnog poremećaja, kakva se pokazala kasnije.
Po povratku u Englesku, Toni je bio uhapšen kada je pokušao preskočiti ogradu u Dauning stritu 10 — bilo da je htio da objasni Margaret Tačer u čemu je pogrešna politika njenog kabineta, bilo da je želio da se požali na Kina, koji je, po njegovom uvjerenju, više puta pokušao da ga ubije. Drugi put je bio priveden kada je gađao kamenicama kamion koji je prolazio pored njega.
Toni Majls je postao pacijent psihijatrijske klinike i time je dopunio ionako dugačak spisak šahista s duševnim oboljenjima. Ljekari su mu savjetovali da zauvijek napusti igru. Treba li uopšte reći da je taj savjet bio jednako ispravan koliko i beskoristan? A i da li je bio zaista ispravan? Poznato je, naime, da se kod ljudi sa psihičkim problemima korist od prestanka pušenja često poništava pogoršanjem opšteg stanja: pojavljuju se apatija, emocionalna zatvorenost, povlačenje u sebe i novi nervni slomovi.
I Majls je nastavio da igra, i igra, i igra. Uvijek je igrao mnogo — jako mnogo. Vidim ga, kao da je to bilo juče: kasno uveče, nakon završetka međunarodnog turnira u Tilburgu, sjeda u svoj “Mercedes” — čeka ga Njemačka i partija u Bundesligi, a već za dva dana počinje još jedan open-turnir u Meksiku.
Sljedeći slom doživio je nekoliko godina kasnije u Kini, gdje je igrao na turniru. Druga, neobična zemlja, drugi ljudi, nerazumljiv jezik. Kreveti u sobama bili su niski, a Toni, koji je i dotad iznenađivao domaćine svojim ponašanjem, zamolio je da mu podignu krevet. Kada su dva hotelska službenika ispunila njegov zahtjev, pokazalo se da vlasnik sobe uopšte ništa nije tražio ispod kreveta — legao je na pod i zamolio da ga ponovo spuste na mjesto.
Na kraju tog nesrećnog turnira, kada mu je Keti Rodžers telefonirala da pita hoće li učestvovati na openu koji je trebao da počne za nekoliko dana u Australiji, Majls je dao potvrdan odgovor. A na pitanje kada stiže, rekao je:
„Juče.“ Na tom turniru nikada se nije pojavio.
U to vrijeme Toni je napustio Englesku. Najprije je pokušao živjeti u Americi, učestvovao je na prvenstvu te zemlje — bez uspjeha. Zatim je živio u Australiji, redovno igrajući na turnirima i nameravajući čak da nastupi pod australijskom zastavom na Olimpijadi.
U tom periodu života bio je u drugom braku, sa vrlo mladom ženom, Australijankom kineskog porijekla, koja je s porodicom došla iz Malezije. Taj brak je trajao kratko i završio se veoma teškim razvodom, koji je dodatno pogoršao njegovo mentalno stanje i stvorio mu materijalne probleme.
Smatra se da su njegovi pokušaji emigracije bili povezani s njegovim psihičkim stanjem, porazom od Kasparova 1986. godine i, ne u posljednjem redu, s gubitkom vodeće pozicije u britanskom šahu zbog pojave Najdžela Šorta. Vjerovatno je sve to tačno, iako je želja za promjenom mjesta bila ugrađena u njegove nemirne gene, a šahovska profesija je, naravno, samo podsticala taj nemir.
Krajem sedamdesetih, kad na horizontu njegove karijere nije bilo ni oblačka, jednom mi je rekao da ne bi imao ništa protiv da se preseli u Francusku. „Govoriš li francuski?“ — pitao sam ga. „En peu. J’ai étudié français à l’école“, odgovorio je Toni s takvim naglaskom da bi svaki Francuz odmah uzviknuo:
„Quoi?“
Problem njegovih odnosa s Najdželom Šortom prevazilazi okvire šahovske teme; on je mnogo širi i svodi se na pitanje: šta sportista treba da osjeća kada mora da prepusti vodeću ulogu? Ulogu s kojom se navikao da živi, koja mu se činila trajno zagarantovanom. Šta osjeća kad postane drugi, treći, četvrti, kad više ne dobija pozive za turnire na koje je navikao, kad više uopšte ne ulazi u reprezentaciju?
Taj fenomen nije poznat u društvenom životu, gdje se osvojene pozicije gube samo u izuzetnim okolnostima, a zaslužena penzija i čast obično krunišu kraj karijere.
Oštar preokret dogodio se kod Kasparova ne samo u sportskoj karijeri, nego i u privatnom životu. Sve češće su ga viđali u društvu mlade djevojke iz Sankt Peterburga, Daše Tarasove. Garri je letio s njom u Tursku na klupsko evropsko prvenstvo, vodio je sa sobom u Ameriku, a u centru Sjeverne prestonice sagradio joj je veliki stan – ranije je živjela izvan grada.
Uskoro se Daša preselila u Moskvu i nastanila kod Garrija. Klara Šagenovna je odobrila novi izbor sina, iako je, kako je jedan šaljivdžija primijetio, Garri Kimovič često u braku, a brakovi mu ne traju dugo, pa bi to majku trebalo veseliti…
Ljeta 2005. Garri je poslao Juliju sa sinom na odmor u inostranstvo, a sam je otišao u Sankt Peterburg, gdje se povezao s Dašom brakom. Vjenčanje su održali u uskom porodičnom krugu, tajno od novinara. A bivša supruga? Ovog puta rastanak je prošao bez potresa. Juliji i Vadimu Kasparov je kupio stan u istoj zgradi, ali u susjednom ulazu, i njegov odnos sa sinom gotovo da nije bio pogođen razvodom.
Darja Tarasova je devetnaest godina mlađa od Kasparova, efektna brineta, obdarená raznim sposobnostima. Završila je školu s medaljom, gotovo istovremeno dobivši crvenu diplomu ekonomske škole. Pobjeđivala je na peterburškim olimpijadama iz književnosti i istorije, za što je nagrađena putovanjima u Švedsku i Finsku. Bavila se raznim aktivnostima: koreografijom i jezicima, odbojkom i konjičkim sportom, tenisom i šejpingom (rekreativnim fitnesom za oblikovanje tijela).
Sa Dašom je Garri upoznao još 2000. godine tokom svog nastupa na Humanitarnom univerzitetu sindikata Sankt Peterburga (GUP), čijom je studentkinjom ona tada bila. Godinu dana ranije u Piteru održano je takmičenje maturanata „Najviši rezultat, ili Um + Ljepota = Student“, čiji je žiri predvodio rektor GUP-a Aleksandar Zapesocki, a u kojem su bili i Valerij Leontjev i Nadežda Babkina. Zvijezde ruske estrade istakle su Dašu, ona se našla među nagrađenima i kao nagradu dobila godinu besplatnog studija na ekonomskom fakultetu. Studirala je isključivo s odličnim ocjenama, isticala se i u naučnom i u društvenom radu, i nakon svakog kursa nastavila je studirati pod istim uslovima sve do samog kraja.
Djetinjstvo Daše nije bilo lako – majka ju je sama odgajala zajedno s bratom, a materijalni položaj bio je daleko od idealnog. Rano je shvatila da treba mnogo čitati i raditi na sebi kako bi postala zanimljiv sagovornik, pa je u svojoj sobi okačila poster sa motom: „Cilj vidim, prepreke ne vidim, vjerujem u sebe.“
Jedan od narednih susreta Garrija i Daše desio se u opuštenoj atmosferi tokom snimanja emisije „Večera uz svijeće sa Aleksandrom Zapesockim“. Na ove susrete se pozivaju VIP ličnosti, a održavaju se u vili rektora GUP-a u Lisjem Nosu. Kasnije su se Garri i Daša više puta sreli, dok nisu oboje zaključili da treba da budu zajedno.
Godine 2004. uporna i istrajna djevojka završila je univerzitet s odličnim uspjehom i stekla popularnost u Piteru. Opsežan intervju s Dašom krasio je gotovo pola broja jednog debelog sjajnog časopisa. Nekoliko mjeseci je stažirala u Vašingtonu u programu koji podržava američka vlada. Zaradila je dovoljno novca da otvori vlastitu prodavnicu u gradu na Nevi. Ali uskoro je prestala s trgovanjem: „Želim da stvorim savršenu porodicu, da odgajam dijete, i da imamo praznike koje sam ja bila uskraćena u djetinjstvu. I osoba s kojom namjeravam graditi budućnost potpuno dijeli moje snove“, priznala je Daša u jednom od razgovora. „On je baš kao ja – porodičan.“
Proljeća 2005., na jednoj od Kasparovljevih konferencija za štampu u Sankt Peterburgu, pitali su Dašu, koja je pratila gosta: „Ko ste vi Garriju?“ „Ja sam njegova žena,“ – ponosno je odgovorila saputnica, ali odmah spustila pogled i dodala: „ buduća.“
Tada je malo požurila s odgovorom, ali već nakon nekoliko mjeseci takav odgovor je bio sasvim na mjestu. Tako je sentimentalna djevojka udala se za „porodičnog čovjeka“ Garrija Kasparova. Daša je uvjerena da je njen muž već „odradio svoje“ i da je ovo njegov posljednji i najsretniji brak.
Inače, moji prijatelji iz Piteru, koji dobro poznaju mladence, otkrili su malu tajnu: u ovom paru mnogo više sreće imao je Kasparov…
Prošlo je manje od dvije godine, i početkom 2007. u New Yorku dvadesetpetogodišnja Daša rodila je Garriju kćerku. „Nismo se usudili da rađa u Rusiji,“ – priznao je jednom političar-opozicionar. „U uslovima jakog pritiska to je mnogo sigurnije, ipak, zaštitu u porodilištu ne možete postaviti.“
Djevojčicu su nazvali Aidom – po Garrijevoj majci, tako je davno zovu najbliži. Bolji poklon za svoju majku Garri nije mogao smisliti. Lako je zamisliti kako „glavna baka“ Aida voli unuku, koja je ujedno i njena imenjakinja. Ovo je ozbiljan argument da će šahovski kralj sada stati u svojim potraga i da će ljubavni roman s Dašom zaista biti posljednji.
Kasparov često putuje po svijetu, dok su supruga i kćerka u New Yorku, gdje im je kupio stan na Menhetnu. Ali u Evropi ili SAD-u provode vrijeme zajedno. Inače, mala Aida je počela putovati avionom prije nego što je naučila hodati – već sa osam mjeseci preletjela je prvi put preko okeana.
U Moskvi Garri i dalje živi sa majkom. Ako izlazi iz kuće zbog poslova, prati ga nekoliko tjelohranitelja: iz sigurnosnih razloga nikada ne koristi javni prevoz. Ako je supruga u glavnom gradu, i njoj je obezbijeđena zaštita.
Ručak u Moskvi za Garrija predstavlja problem. Boji se ponavljanja priče sa Litvinenkom i radije jede kod kuće, gdje hranu priprema majka. „Volim zdravu, ali jednostavnu hranu – puno povrća, supu, meso, ribu. Daša i ja smo veliki sladokusci, i obično pojedem i desert uz šolju kapučina,“ – otkrio je malu tajnu Garri Kasparov.
Česta razdvojenost od porodice Garrija ne raduje, ali se nada da će se situacija promijeniti kada ćerka poraste. „Do tada mogu samo biti ponosan na svoju ženu zbog njene snage i hrabrosti.“
V.A.Ivonin: Šah. Sport -Legende, laži i istina Moskva, 2008.
Zatim je nastupila 1939. godina, i Botvinik se teško razbolio. Tokom bolesti stigao je vladin telegram: „Ako odlučite da izazovete šahistu Aljehina na meč, želim Vam pun uspjeh. Ostalo nije teško obezbijediti. Molotov.“ Nakon oporavka Botvinik je otputovao u Moskvu, usaglasio tekst formalnog izazova Aljehinu i vratio se u Lenjingrad na dalje liječenje.
Pismo Aljehinu iz Sportskog komiteta poslato je tek nakon tri do četiri sedmice. Botvinik je smatrao da se to desilo ne samo zbog birokratskih zastoja, nego i zbog intriga koje su protiv njega vodili neki vodeći šahisti zemlje. Da li je to tačno, teško je reći, ali takvu mogućnost, po svemu sudeći, ne treba isključiti.
U julu Aljehin je poslao odgovor. U skladu sa dogovorom sa Botvinikom, prihvatio je izazov i sve uslove osim jednog. Aljehin se sada nije slagao da se čitav meč održi u Moskvi, već je predlagao da se druga polovina odigra u Londonu.
Botvinik je smatrao da je time prekršen džentlmenski dogovor. Osim toga, postavilo se i pitanje organizacije meča, jer je bilo potrebno voditi pregovore i sa Britanskom šahovskom federacijom. Nakon razmišljanja, napisao je Aljehinu ljubazno, ali odlučno pismo, u kojem je insistirao da se poštuje dogovor postignut u Amsterdamu i da se čitav meč odigra u Moskvi.
Na tome su pregovori prekinuti, jer je u Evropi počeo Drugi svjetski rat, a zatim je uslijedila okupacija Francuske, gdje je Aljehin i dalje živio.
Tokom rata šahovski život je stao. Tri godine se nisu održavala prvenstva države. Ipak, ambiciozni i ciljano usmjereni Botvinik, pripremajući se za mogući meč sa Aljehinom, nastavio je da radi na šahu. Godine 1944, kada su ponovo počela prvenstva SSSR-a, već se bio preselio iz Lenjingrada u Moskvu i ponovo postao šampion SSSR-a. Pobijedio je i na prvenstvu 1945. godine.
Krajem 1945. godine oglasio se i Aljehin. U intervjuu objavljenom u britanskom časopisu „Chelsea“, izjavio je da je spreman da igra sa Botvinikom po ranije dogovorenim uslovima.
U svojim memoarima, kao i u ličnim razgovorima, Botvinik je više puta govorio da su, uprkos ranije donesenoj pozitivnoj odluci o meču sa Aljehinom, i vlada i Sportski komitet činili sve što mogu da se taj meč ne održi. Međutim, stvari nisu bile baš takve.
Godine 1976. reditelj Jurij Višnevskij zamolio me je da budem konsultant filma „Bijeli snijeg Rusije“. Scenario je napisan po motivima knjige Aleksandra Kotova „Crni i bijeli“. Jedan od ključnih motiva bio je upravo situacija oko meča Aljehin–Botvinik.
Prihvativši da budem konsultant, obratio sam se arhivima. U to vrijeme prvi zamjenik načelnika Glavne arhivske uprave zemlje bio je Anatolij Mihajlovič Pegov, moj dobar poznanik: godinama smo zajedno igrali tenis i išli u saunu. Pozvao sam Anatolija Mihajloviča i rekao da mi je potrebno da se upoznam sa arhivom Sportskog komiteta, u kojem se nalaze kopije povjerljivih dopisa Sportskog komiteta SSSR-a upućenih Savjetu narodnih komesara i Centralnom komitetu partije po ovom pitanju.
Pegov je odgovorio na moju molbu i omogućio mi da u njegovom kabinetu pregledam svu potrebnu arhivsku građu. Tamo su se nalazili čak i nacrti pojedinih dokumenata koji iz nekog razloga nisu bili poslati CK partije. Izvodi iz tih dokumenata i danas su u mom posjedu.
Dokumenti jasno pokazuju da Sportski komitet i šahovska federacija nikada nisu ometali organizaciju meča. Oni takođe svjedoče da se u decembru 1945. godine Sportski komitet obratio Savjetu narodnih komesara i Centralnom komitetu partije sa molbom da se Botviniku ponovo dozvoli slanje izazova Aljehinu, uz priložen odgovarajući sporazum.
Predlagalo se da se meč održi najkasnije do početka 1947. godine, pri čemu se navodilo da Botvinik prihvata ranije Aljehinovo predloženo rješenje da ne samo prva polovina, nego i čitav meč bude odigran u Engleskoj.
Nekoliko dana kasnije pismo je poslato Aljehinu i Britanskoj šahovskoj federaciji.
Pismo je do Aljehina stiglo prilično brzo i početkom marta 1946. godine Ministarstvo inostranih poslova SSSR-a je pismeno (kopija pisma postoji u arhivima) obavijestilo da je Aljehin prihvatio izazov i predložio da se meč organizuje u Notingemu od 12. do 24. avgusta 1946. godine. Međutim, iznenadna smrt svjetskog šampiona nije omogućila da se ta odluka realizuje.
Kao što vidite, nipošto nisu nikakve zavjere državnih ili sportskih činovnika spriječile održavanje ovog meča. Usput, u filmu „Bijeli snijeg Rusije“ tada relativno mladi glumac Aleksandar Mihajlov izvanredno je prikazao scenu Aljehinove radosti kada saznaje za Botvinikov izazov. Odigrao je to uvjerljivo i sjajno. Čak i sada, kada vidim neke scene iz drugih filmova sa Mihajlovim, nehotice mi se u gestovima i pojedinim izrazima javlja lik Aljehina u njegovom izvođenju.
Ukratko ću se udaljiti od teme. Često se mogu čuti podrugljivi komentari: zašto se, navodno, Sportski komitet stalno obraćao Centralnom komitetu partije, a ne Vladi kojoj je pravno bio potčinjen? Stvar je u tome da je u to vrijeme postojala neka vrsta prećutnog dogovora: pitanjima ideologije i vaspitanja bavio se CK KPSS, a ekonomskim pitanjima Vlada. Iako su i ona prolazila početnu provjeru u okviru CK-a. Kasnije je to čak bilo zapisano i u šestom poglavlju Ustava, gdje stoji:
„Komunistička partija Sovjetskog Saveza je vodeća snaga u sovjetskoj državi.“ Oko ovog pitanja devedesetih godina prošlog vijeka vodila se velika rasprava. Takozvani „desni“ su se aktivno borili da se taj član izbriše. Danas, nakon petnaestak godina, sa osmijehom posmatram pokušaje današnjih takozvanih reformatora. Ne mogu ih nazvati „lijevima“, jer se sami svrstavaju u „desne“, iznoseći ideje koje su suprotne ili dopuna onome što je svojevremeno predlagao Putin, koji je tada predložio da se guverneri biraju ili imenuju od strane lokalnih zakonodavnih skupština, uz uvažavanje kandidatura koje predloži predsjednik.
Tako ti „reformatori“ danas tvrde da pri izboru guvernera treba slijediti ne prijedloge predsjednika, nego prijedloge parlamenta, gdje većinu ima neka partija. Razmislite, kolika je razlika između onoga što je bilo u sovjetsko vrijeme i onoga što oni sada predlažu. Ali to je jedan od oblika borbe za vlast i neću ulaziti u politiku. Bolje da se vratimo šahu.
