V.A.Ivonin V: Šah. Sport -Legende, laži i istina (12.nastavak)

V.A.Ivonin: Šah. Sport -Legende, laži i istina
Moskva, 2008.

Zatim je nastupila 1939. godina, i Botvinik se teško razbolio. Tokom bolesti stigao je vladin telegram: „Ako odlučite da izazovete šahistu Aljehina na meč, želim Vam pun uspjeh. Ostalo nije teško obezbijediti. Molotov.“ Nakon oporavka Botvinik je otputovao u Moskvu, usaglasio tekst formalnog izazova Aljehinu i vratio se u Lenjingrad na dalje liječenje.

Pismo Aljehinu iz Sportskog komiteta poslato je tek nakon tri do četiri sedmice. Botvinik je smatrao da se to desilo ne samo zbog birokratskih zastoja, nego i zbog intriga koje su protiv njega vodili neki vodeći šahisti zemlje. Da li je to tačno, teško je reći, ali takvu mogućnost, po svemu sudeći, ne treba isključiti.

U julu Aljehin je poslao odgovor. U skladu sa dogovorom sa Botvinikom, prihvatio je izazov i sve uslove osim jednog. Aljehin se sada nije slagao da se čitav meč održi u Moskvi, već je predlagao da se druga polovina odigra u Londonu.

Botvinik je smatrao da je time prekršen džentlmenski dogovor. Osim toga, postavilo se i pitanje organizacije meča, jer je bilo potrebno voditi pregovore i sa Britanskom šahovskom federacijom. Nakon razmišljanja, napisao je Aljehinu ljubazno, ali odlučno pismo, u kojem je insistirao da se poštuje dogovor postignut u Amsterdamu i da se čitav meč odigra u Moskvi.

Na tome su pregovori prekinuti, jer je u Evropi počeo Drugi svjetski rat, a zatim je uslijedila okupacija Francuske, gdje je Aljehin i dalje živio.

Tokom rata šahovski život je stao. Tri godine se nisu održavala prvenstva države. Ipak, ambiciozni i ciljano usmjereni Botvinik, pripremajući se za mogući meč sa Aljehinom, nastavio je da radi na šahu. Godine 1944, kada su ponovo počela prvenstva SSSR-a, već se bio preselio iz Lenjingrada u Moskvu i ponovo postao šampion SSSR-a. Pobijedio je i na prvenstvu 1945. godine.

Krajem 1945. godine oglasio se i Aljehin. U intervjuu objavljenom u britanskom časopisu „Chelsea“, izjavio je da je spreman da igra sa Botvinikom po ranije dogovorenim uslovima.

U svojim memoarima, kao i u ličnim razgovorima, Botvinik je više puta govorio da su, uprkos ranije donesenoj pozitivnoj odluci o meču sa Aljehinom, i vlada i Sportski komitet činili sve što mogu da se taj meč ne održi. Međutim, stvari nisu bile baš takve.

Godine 1976. reditelj Jurij Višnevskij zamolio me je da budem konsultant filma „Bijeli snijeg Rusije“. Scenario je napisan po motivima knjige Aleksandra Kotova „Crni i bijeli“. Jedan od ključnih motiva bio je upravo situacija oko meča Aljehin–Botvinik.

Prihvativši da budem konsultant, obratio sam se arhivima. U to vrijeme prvi zamjenik načelnika Glavne arhivske uprave zemlje bio je Anatolij Mihajlovič Pegov, moj dobar poznanik: godinama smo zajedno igrali tenis i išli u saunu. Pozvao sam Anatolija Mihajloviča i rekao da mi je potrebno da se upoznam sa arhivom Sportskog komiteta, u kojem se nalaze kopije povjerljivih dopisa Sportskog komiteta SSSR-a upućenih Savjetu narodnih komesara i Centralnom komitetu partije po ovom pitanju.

Pegov je odgovorio na moju molbu i omogućio mi da u njegovom kabinetu pregledam svu potrebnu arhivsku građu. Tamo su se nalazili čak i nacrti pojedinih dokumenata koji iz nekog razloga nisu bili poslati CK partije. Izvodi iz tih dokumenata i danas su u mom posjedu.

Dokumenti jasno pokazuju da Sportski komitet i šahovska federacija nikada nisu ometali organizaciju meča. Oni takođe svjedoče da se u decembru 1945. godine Sportski komitet obratio Savjetu narodnih komesara i Centralnom komitetu partije sa molbom da se Botviniku ponovo dozvoli slanje izazova Aljehinu, uz priložen odgovarajući sporazum.

Predlagalo se da se meč održi najkasnije do početka 1947. godine, pri čemu se navodilo da Botvinik prihvata ranije Aljehinovo predloženo rješenje da ne samo prva polovina, nego i čitav meč bude odigran u Engleskoj.

Nekoliko dana kasnije pismo je poslato Aljehinu i Britanskoj šahovskoj federaciji.

Pismo je do Aljehina stiglo prilično brzo i početkom marta 1946. godine Ministarstvo inostranih poslova SSSR-a je pismeno (kopija pisma postoji u arhivima) obavijestilo da je Aljehin prihvatio izazov i predložio da se meč organizuje u Notingemu od 12. do 24. avgusta 1946. godine. Međutim, iznenadna smrt svjetskog šampiona nije omogućila da se ta odluka realizuje.

Kao što vidite, nipošto nisu nikakve zavjere državnih ili sportskih činovnika spriječile održavanje ovog meča. Usput, u filmu „Bijeli snijeg Rusije“ tada relativno mladi glumac Aleksandar Mihajlov izvanredno je prikazao scenu Aljehinove radosti kada saznaje za Botvinikov izazov. Odigrao je to uvjerljivo i sjajno. Čak i sada, kada vidim neke scene iz drugih filmova sa Mihajlovim, nehotice mi se u gestovima i pojedinim izrazima javlja lik Aljehina u njegovom izvođenju.

Ukratko ću se udaljiti od teme. Često se mogu čuti podrugljivi komentari: zašto se, navodno, Sportski komitet stalno obraćao Centralnom komitetu partije, a ne Vladi kojoj je pravno bio potčinjen? Stvar je u tome da je u to vrijeme postojala neka vrsta prećutnog dogovora: pitanjima ideologije i vaspitanja bavio se CK KPSS, a ekonomskim pitanjima Vlada. Iako su i ona prolazila početnu provjeru u okviru CK-a. Kasnije je to čak bilo zapisano i u šestom poglavlju Ustava, gdje stoji:

„Komunistička partija Sovjetskog Saveza je vodeća snaga u sovjetskoj državi.“
Oko ovog pitanja devedesetih godina prošlog vijeka vodila se velika rasprava. Takozvani „desni“ su se aktivno borili da se taj član izbriše. Danas, nakon petnaestak godina, sa osmijehom posmatram pokušaje današnjih takozvanih reformatora. Ne mogu ih nazvati „lijevima“, jer se sami svrstavaju u „desne“, iznoseći ideje koje su suprotne ili dopuna onome što je svojevremeno predlagao Putin, koji je tada predložio da se guverneri biraju ili imenuju od strane lokalnih zakonodavnih skupština, uz uvažavanje kandidatura koje predloži predsjednik.

Tako ti „reformatori“ danas tvrde da pri izboru guvernera treba slijediti ne prijedloge predsjednika, nego prijedloge parlamenta, gdje većinu ima neka partija. Razmislite, kolika je razlika između onoga što je bilo u sovjetsko vrijeme i onoga što oni sada predlažu. Ali to je jedan od oblika borbe za vlast i neću ulaziti u politiku. Bolje da se vratimo šahu.

(Nastaviće se)