V.A.Ivonin: Šah. Sport -Legende, laži i istina
Moskva, 2008.
Botvinik je napisao i objavio brojna istraživanja iz šahovske teorije, kao i analize šahovskih partija. O svom životu je takođe detaljno pisao u memoarima. Bio je doktor tehničkih nauka, profesor. Posebno treba spomenuti njegove knjige „Algoritam šahovske igre“ (1968) i „Kibernetički cilj igre“ (1975), u kojima su razvijene i prerađene ideje o stvaranju računara koji bi igrao jačinom velemajstora. Danas, listajući te knjige, koje mi je autor poklonio prije više od 30 godina, jasno vidim pronicljivost tog čovjeka.
Uvijek sam veoma visoko cijenio naše odnose sa Mihailom Moisejevičem. Iako smo se često razilazili u stavovima, između nas nikada nije došlo do prekida odnosa, kao što se to njemu znalo dešavati sa drugim šahistima i sportskim radnicima. Iz njegovih usta se često moglo čuti:
– To je bilo u vrijeme kada se sa velemajstorom H još uvijek pozdravljao…
Kod Mihaila Moisejeviča to je bila jedna od formi, da tako kažem, blage kazne. Nikada neću zaboraviti kada mi je donio rukopis jedne od svojih posljednjih knjiga i zamolio me da iznesem mišljenje, uz napomenu da ga nikome dalje ne pokazujem. Nakon čitanja rukopisa dao sam Mihailu Moisejeviču niz primjedbi, ali kada je knjiga izašla, vidio sam da nije uzeo u obzir sve. Držao je do mišljenja drugih, ali je svoje izuzetno cijenio.
Botvinik je bio veoma odgovoran čovjek. Jednom sam u Sportskom komitetu vodio sastanak o razvoju dječjeg šaha.
Na tom sastanku je trebalo da prisustvuje i načelnik odjeljenja za šah Viktor Davidovič Baturinski. A Mihail Moisejevič je tada bio u svađi s njim. Baturinski je takođe bio principijelan čovjek i tu su, kako se kaže, „našla kosa kamen“. Kada je došao na sastanak i saznao da će prisustvovati Baturinski, Botvinik je došao kod mene i postavio ultimatum: Baturinski ili ja.
Ja sam, naravno, odgovorio da sa sastanka o šahu ne mogu udaljiti načelnika nadležnog odjeljenja. Tada je Botvinik rekao:
– Na sastanku neću biti. Prošetaću malo. A poslije sastanka ću doći kod Vas i iznijeti svoje stavove o pitanjima koja se razmatraju.
Obilježavanje 70-godišnjice rođenja M. M. Botvinika
Mihail Moisejevič je uvijek smatrao da se šahom treba baviti profesionalno, međutim i sam je istovremeno radio naučni rad u oblasti kibernetike, a zatim i na stvaranju kompjuterskog programa za šah. Pri tome, to spajanje nije uvijek bilo plodno – trpjela je jedna ili druga strana njegove djelatnosti.
Nakon što je ostvario cilj i 1948. postao svjetski prvak, potpuno se posvetio pripremi doktorske disertacije na temu „Regulisanje pobuđenosti i statička stabilnost sinhronih mašina“, koju je odbranio 1951. godine. A iste te godine došlo je vrijeme odbrane titule svjetskog prvaka u meču sa izazivačem, ovoga puta Davidom Bronštajnom. Dostojan protivnik, koji se žestoko borio u meču, nije uspio pobijediti Botvinika.
Bronštajn je to teško podnio i kritikovao je važeće pravilo koje je predviđalo da pri rezultatu 12:12 svjetski prvak zadržava titulu. Da je meč trajao duže, sve je moglo biti drugačije. U to vrijeme čak je i Botvinik priznavao:
– Da je Bronštajn bio jak i u završnici, ja bih, naravno, izgubio ovaj meč.
Neuspjesi su pratili Botvinika i u drugim takmičenjima. To je dovelo do toga da, ocjenjujući njegovu igru, nije bio ni uključen u sastav reprezentacije za Šahovsku olimpijadu. Protiv njegovog učešća u timu bili su svi članovi reprezentacije, osim Boleslavskog.
Partija Botvinika sa Taljem 1961. godine postala je posljednji revanš-meč u istoriji modernog šaha. Botvinik je ponovo vratio šahovsku krunu.
Ali već se približavao i sljedeći meč za titulu svjetskog prvaka, i Botviniku je ponovo predstojao borba. Ovoga puta protiv drugog, njemu dobro poznatog izazivača – Tigrana Petrosjana. Taj meč je izgubio i odlučio da završi nastupe na velikim šahovskim takmičenjima. Sišao je s trona prvaka, čovjek koji je dao neprocjenjiv doprinos razvoju šaha u zemlji i svijetu. Još za života Mihaila Moisejeviča s pravom su ga nazivali Patrijarhom.
Završivši takmičenja, Botvinik se potpuno posvetio razvoju kompjuterskog šahovskog programa. Samo je povremeno učestvovao na manjim turnirima. Danas se iskreno može priznati da, iako smo mu pomagali u tom radu, nažalost nismo bili dovoljno aktivni. Ponekad smo podržavali njegova putovanja u SR Njemačku, gdje mu je omogućavan rad na visokosbrzim elektronskim računarima. Ipak, moglo se i moralo pomoći znatno više: njegov rad bio je aktuelan i krajnje neophodan za šahiste cijelog svijeta.
Godine 1969. pojavila se ideja da se Botviniku prirede svečani ispraćaj, kao Levom Jašinu. Jednom smo sjedili zajedno u prezidijumu na sjednici plenuma šahovske federacije, i ja sam mu rekao za tu namjeru. Mihail Moisejevič se malo usporeno okrenuo prema meni i izgovorio: „Viktor Andrejeviču, mene ćete ispratiti samo nogama naprijed!“
Ne bi volio da se stekne utisak da je Botvinik bio nekakav mrzovoljan čovjek. Ne, bio je sasvim običan čovjek – ciljano usmjeren i uporan u svojim djelima, ali istovremeno vrlo skroman. Sa humorom je prihvatao i ono što se dešavalo u životu. U vezi s tim, sjećam se jedne posjete Nikolinoj Gori, u Moskovskoj oblasti.
Moja supruga i ja boravili smo u sanatorijumu „Sosni“ i svakodnevno šetali po naselju. Jednom smo naišli na ulicu na kojoj se nalazila Botvinikova daća. Prišli smo i vidjeli Botvinika kako lopatom čisti snijeg ispred kuće. Pozdravili smo se. Pozvao nas je unutra, pokazao fotografije koje su prikazivale neke epizode iz njegovog života, fotografije svoje supruge, a sa ponosom nam je pokazao i sistem grijanja koji je nekada donio iz Švedske. S poštovanjem sam posmatrao vijence koji su visili na njegovoj verandi – njima je svaki put bio ovjenčan kada je osvajao titulu svjetskog prvaka.
Mihail Moisejevič ispričao je i jednu šaljivu epizodu koja mu se nedavno dogodila na dači. Nešto mu se pokvarilo na kanalizaciji. Izašao je napolje, skinuo poklopac kanalizacionog šahta, ušao unutra, nešto popravio i počeo da izlazi. U tom trenutku ulicom je prolazio tadašnji pomoćnik Brežnjeva, Aleksandrov-Agentov. Ugledavši vodoinstalatera kako izlazi iz šahta (nije ga prepoznao), prišao mu je i rekao:
– A ne biste li mogli da pročistite kanalizaciju i kod mene na dači?..
Botvinik je oštro reagovao na svako nepravedno postupanje prema sebi. Bio je ozbiljno uvrijeđen kada mu je povodom 60. rođendana dodijeljeno zvanje „Zaslužni radnik fizičke kulture“. Sportski komitet je tražio da se Botviniku dodijeli orden. On ga je nesumnjivo zaslužio, ali mi, rukovodioci Sportskog komiteta, nismo pokazali dovoljnu aktivnost. Na kraju mu je dodijeljeno samo zvanje „Zaslužni radnik fizičke kulture“.
Kada su ga pozvali u Kremlj da primi diplomu tog zvanja, nije otišao. Pozvali su ga drugi put – ponovo je odbio. Tada su se već u Prezidijumu Vrhovnog sovjeta naljutili i poslali diplomu u Sportski komitet. Pozvao sam Mihaila Moisejeviča i pozvao ga u Sportski komitet da preuzme diplomu. Rekao je da će doći, ali tek nakon što list „Sovjetski sport“ objavi njegovo takozvano zahvalno pismo, u kojem će napisati da to zvanje prihvata kao priznanje za propagandu šaha. Morao sam se nekoliko puta sastajati s njim povodom toga. Na kraju sam ga uspio uvjeriti da se najprije uručuje nagrada, pa tek onda zahvaljuje. Predložio sam da usaglasimo tekst i garantovao da će odmah nakon prijema diplome „Sovjetski sport“ objaviti njegovo pismo.
Dugo smo usaglašavali tekst, zatim raspravljali o spisku onih koje treba pozvati na ceremoniju uručenja diplome. Međutim, spisak nikako nismo mogli usaglasiti. Na kraju sam mu diplomu uručio nasamo, u kancelariji, jedan na jedan. Zanimljivo je, naravno, prisjetiti se toga. Sve je izgledalo kao u filmovima o razmjeni špijuna na mostu: ja desnom rukom uručujem diplomu, a lijevom primam njegovo zahvalno pismo. Mislim da se i sam Mihail Moisejevič u dubini duše osmjehivao. Nakon toga smo popili po čašu čaja i u dobrom raspoloženju se rastali.
Takva nagrada je, naravno, bila nepravedna. Ali šta je bilo – bilo je.
Istovremeno, autoritet Botvinika u svijetu je i dalje bio visok. Godine 1970. šahovsko društvo grada Lejdna (Holandija) odlučilo je da obilježi svoju 75-godišnjicu organizovanjem meča Botvinik – Fišer. Obojica velemajstora su prvobitno pristala. Međutim, Fišer je potom insistirao da meč ne bude na 16 partija (kako je predlagao Botvinik), nego da se igra do šest pobjeda bez ograničenja broja partija. Po Fišerovoj varijanti to bi bio iscrpljujući meč, koji nije bio primjeren Botviniku u godinama, pa se meč nije odigrao.
Mihail Moisejevič je bio uvjeren da se Fišer patološki bojao da igra s njim, strahujući od poraza, pa je zato predlagao maratonski meč. Najvjerovatnije je tako i bilo.
Velika zasluga Botvinika je organizacija i vođenje rada u Školi šaha za djecu i omladinu. O toj školi moglo bi se dugo govoriti. Dovoljno je reći da su u njoj trenirali Ahmilovskaja, Ahšarumova, Jusupov, Karpov, Kasparov, Kramnik, Beljavski, Razuajev, Raškovski, Dolmatov, Elvest… Po Botvinikovoj inicijativi kasnije su slične škole organizovali i Petrosjan u društvu „Spartak“ i Smislov u „Burevestniku“.
(Nastaviće se)