🎤 — Hikaru je rekao da Chess.com zapravo dobija vrhunske igrače za male pare svake sedmice, i da to snižava tržišnu vrijednost igrača. Slažeš li se?
Fabiano Caruana: U nekom smislu se slažem s Hikarom. Vezivanje igrača za nedjeljne događaje je teško, jer je život šahiste takav da stalno putuješ, igraš turnire i jednostavno fizički ne možeš da učestvuješ. […] Kada traje turnir u klasičnom šahu — ne igraš ništa drugo dok igraš klasičnu partiju. I to ti smanjuje šanse u kvalifikacijama. U tom dijelu Hikaru je u pravu.
Ali što se tiče tržišne vrijednosti — generalno sam zadovoljan što se sistem promijenio. Prije petnaest godina glavni način zarade u šahu bio je honorar za učešće. Nudili su ti 30, 40 hiljada samo da dođeš, i toliko si i zarađivao — bez obzira na rezultat. Ne mislim da je to dobar sistem. I on je uglavnom nestao. Sada su glavne nagrade, što je mnogo bolje. […] To je demokratskije, transparentnije i zasnovano na tvojim sposobnostima. Dođeš na turnir — ne dobiješ 40 hiljada bez obzira na rezultat, nego 100 hiljada ako pobijediš, i 10 hiljada ako si posljednji. To je bolje. Ta promjena u šahovskom svijetu mi se sviđa.
♟ O nejednakosti nagradnih fondova u šahu
Fabiano Caruana: U globalu, šahovski „tržišni“ sistem je malo iskrivljen. Nije loš, samo je neujednačen. Neki turniri nude ogromne nagrade za isti obim rada — ili čak manji — u odnosu na druge turnire sa minimalnim nagradama. A težina turnira uopšte nije manja.
Ljudi koji igraju u Švedskoj — mislim da nagrade ili honorari tamo nisu ekstravagantni. Vjerovatno su normalni, ali ne pretjerani. Međutim, pobijediti taj turnir nije ništa lakše nego jedan od Freestyle turnira gdje je prva nagrada bila 200 hiljada dolara. I to je malo neuravnoteženo.
Razlog nije da je to loše — nego što imamo mnogo nepovezanih organizatora. Tu su FIDE, Grand Chess Tour, Freestyle, nezavisni organizatori — svi sa različitim strukturama i prioritetima. Konačan rezultat je da nema jasnog tržišta. Sve je pomalo proizvoljno. Igrači igraju ono što mogu, a nagrade su pomalo slučajne.
🎤 — Zašto Arjun ne igra Grand Chess Tour? Da li je sistem dovoljno demokratičan?
Fabiano Caruana: Uglavnom sve funkcioniše preko rejtinga. Ako imaš visok rejting — zovu te svuda. Ako si Hikaru — zovu te svuda. Ponekad dodaju vajld-kard za lokalnog igrača, i to ima smisla.
Na primjer, zašto Nodirbek ne igra Grand Chess Tour — on je sada vjerovatno četvrti na svijetu, veoma visoko rangiran. Ali kada su slane pozivnice, njegov rejting je bio niži nego kod nekih igrača koji su dobili poziv. Izgubio je rejting u lošem trenutku, a kasnije ga vratio. Zato vjerovatno vidiš Praga, a ne Nodirbeka. Ljudi misle da tu ima nekih uvreda ili zavjere — ali zašto bi bilo? To je samo rejting. Nema zavjere.
Gukeš je malo drugačiji slučaj. Čak i sa nešto nižim rejtingom, dobija pozivnice svuda jer je aktuelni svjetski prvak. Ta titula donosi ogromnu vrijednost. Rejting 2780 ili 2730 — nije bitno, titula svjetskog prvaka privlači pažnju. Zašto ga ne bi pozvali?
Što se tiče nacionalnosti — moguće je da postoje određena razmatranja. Ako zamislimo da je top 10 u svijetu iz iste zemlje, organizator bi vjerovatno želio veću raznolikost nacija jer tako dolaze gledaoci iz različitih zemalja. To nije zavjera — to je poslovna logika.
Nažalost, postoje situacije kao kod Arjuna. On je iza Gukeša, ranije iza Praga — to su već dva indijska igrača. Mnogi turniri kažu: uzet ćemo dva Amerikanca, dva Indijca, ali ne više. Arjun zbog toga pati — ne zato što je neko protiv njega, nego zato što je sistem tako postavljen.