Moskva 2003.
Njega nije zanimala lokacija gdje će igrati: Kuba, Kolumbija, Novi Zeland, Kina, Holandija, Egipat ili Sovjetski Savez — svejedno mu je bilo. Tokom Olimpijade u Elisti (1998.), smišljao je kako će stići na turnir u Iraku: prvo avionom do Damaska, zatim kamilom ili jakom do Bagdada. Veći dio Majlsove karijere pao je na prije-internet i prije-kompjutersko vrijeme, pa će budući biograf imati veliki posao da pronađe njegove partije u arhivama egipatske, kolumbijske i kineske šahovske federacije.
Njegov talenat bio je izuzetno prirodan, urođen, i bio je u kombinaciji sa ogromnom životnom energijom koja se gotovo fizički osjećala. Mogao je da pije koliko treba, jede mnogo, i bio je naviknut dugim putovanjima da ne bude previše izbirljiv.
Stjuart Konkvest se prisjeća kako je jednom sa njim dijelio kabinu na parobrodu koji je polazio iz Engleske za Kontinent: “Njegovo hrkanje bilo je toliko zaglušujuće da nisam mogao da zaspim. Na kraju putovanja obukao sam se i otišao u bar, gdje sam, usput, sreo moju djevojku, s kojom sam zajedno već četiri godine.”
Majls je bio jednom oženjen, imao je djevojke, dobre poznanike, rijetke prijatelje ili one koji su sebe smatrali prijateljima. Ipak, bio je usamljenik, sa svojim unutrašnjim svijetom, kompleksima i problemima. Kao svaki Englez, bio je donekle ekscentričan, ali je želio da djeluje još ekscentričnije nego što je zaista bio.
Zanimljivo je da Majls nije volio London i nikada nije u njemu živio — za razliku od većine engleskih šahista, a možda upravo iz tog razloga. Na kraju života, Toni se vratio u svoj rodni Birmingham; putujući svjetom, slušao je nepravilan engleski, ali je uvijek ostao Englez, i to ne samo zbog ljubavi prema kriketu, koju je zadržao još od djetinjstva.
1982. godina, Indonezija.
Slobodan dan na turniru koji je bio dug 25 kola. Ekskurzija do jednog od sedam svjetskih čuda – Borobudur. Sunce peče neumoljivo. Plavokosi Toni sa panama šeširom, ali već solidno izgorio. Drži se, naravno, odvojeno od čitavog šahovskog karavana. Stotine Buda, u različitim pozama. Pored jednog od njih uvijek se okupljaju turisti. To je šuplji spomenik u koji se po običaju stavlja ruka dok se zamišlja želja. Primjećujem da Majls dugo stoji pored statue, na nezadovoljstvo grupe Amerikanaca koja čeka svoj red, predvođena G.I.J.O.-m sa neotvorenim suncobranom, visoko podignutim iznad glave. Napokon, Toni se odmiče od figure u pozi lotosa i primjećuje mene. Pokriva usta dlanom, kao da želi nešto povjerljivo reći, i šapće:
— „Nisam mogao smisliti nijednu pravu želju.“
Tokom turnira Majls je često igrao bridž. To je bila igra šahovske elite početkom i prvom polovinom prošlog vijeka: obično bi se nakon večere u hotelu svi nedavni rivali okupljali za kartaškim stolom. Danas bridž više nije u modi među mladima, ali tada ste mogli vidjeti kako igraju Donner i Larsen, Hort i Korčnoj, Karpov i Stin, Ulman i Ljubović. Posljednjeg dana svog života, 11. novembra 2001., Toni Majls nije došao navečer u Birmingemski klub, gdje je obično igrao bridž.
1980.godine, na ekipnom prvenstvu Evrope u Skari, Majls je pobijedio svjetskog prvaka Karpova, odgovarajući na potez kraljevim pješakom sa 1…a6. Pitao sam Džonatana Spilmana da li je Majls dobio dozvolu za tako ekstravagantno otvaranje od kapitena tima.
— „Dozvolu?“ – upitao je Džonatan. – „Toni Majls nikada nikoga nije pitao za dozvolu ni za šta!“
Bio je jedan od najboljih igrača svijeta u to nedavno, a već tako daleko vrijeme, kada nije bilo ni kompjutera koji provjeravaju svaki potez i svaku varijantu, ni ogromnih baza podataka sa milionima partija. To vrijeme danas djeluje naivno, primitivno, pa čak i divlje, jednako kao što i najbolji igrači tog doba djeluju… „divlje – pradavni i divlje lutajući kroz Mokre i Divlje šume“. Ali najdivlji od svih bio je Divlji Mačak – lutao je gdje god mu padne na pamet i šetao sam za sebe.
Novembar 2001.
(Nastaviće se)