V.A.Ivonin: Šah. Sport -Legende, laži i istina
Moskva, 2008.
Vasilij Smislov
Botvinik nije uspio da povrati svoju nekadašnju snagu čak ni do 1954. godine, kada je ponovo morao da brani titulu svjetskog prvaka u meču protiv novog izazivača – Vasilija Smislova. Meč je završen rezultatom 12:12, što je ponovo izazvalo velike rasprave.
Godine 1957. Botvinik i Smislov su se ponovo sastali u finalu. Ovoga puta izazivač je pobijedio rezultatom 14:10. Međutim, nije dugo ostao na šahovskom tronu. Već 1958. odigran je revanš-meč, koji je Botvinik ubjedljivo dobio i vratio titulu svjetskog prvaka.
Vasilij Vasiljevič Smislov bio je visoko kulturan čovjek i izvrstan pjevač. Svojevremeno se čak dvoumio između konzervatorijuma i šaha. Izabrao je šah, ali pjevanje nije napustio – i danas pjeva. Čuvam i povremeno slušam kasete i diskove koje mi je poklonio, sa snimcima njegovih pjesama, uključujući i one koje je izvodio uz pratnju Holandskog nacionalnog orkestra.
Smislov je sa 18 godina postao prvak Moskve, a već naredne godine bio je treći na prvenstvu SSSR-a. Sa 20 godina postao je velemajstor. „Njegov šahovski talenat,“ govorio je Botvinik, „univerzalan je i izuzetan. Njegova prirodna sredina je završnica.“
Smislov je učestvovao u četiri ciklusa kvalifikacija za titulu svjetskog prvaka i ostvario brojne pobjede i na drugim turnirima. Posebno je zanimljivo da je sa 63 godine igrao meč kandidata za svjetsku titulu protiv Garija Kasparova, prethodno savladavši niz poznatih velemajstora.
Vasilij Vasiljevič ima divnu životnu saputnicu, Nadeždu Andrejevnu, koja ga je uvijek savršeno razumjela i razumije ga i danas. Kako se kaže, ima čvrst i pouzdan oslonac. Dugovječan je u šahu i i dalje voli da sjedi za tablom, iako ga, nažalost, vid pomalo izdaje.
U posljednjim godinama rijetko se viđamo – ponekad razgovaramo telefonom, ponekad se sretnemo na nekim događajima. Kada ga zovem, najčešće se prvo javi Nadežda Andrejevna. Dovoljno je da izgovorim nekoliko riječi, a da se još nisam ni predstavio, ona već kaže:
– Zdravo, Viktore Andrejeviču.
Smislov ima izvanredan karakter. Analitičan je ne samo za šahovskom tablom, već i u životu. Praktično nije imao neprijatelje. Bio je principijelan čovjek, ali je uvijek nalazio način da pronađe zlatnu sredinu u odnosima – i sa kolegama šahistima, i sa šahovskom federacijom, i sa rukovodstvom Sportskog komiteta.
Ali tamo gdje je bilo potrebno pokazati čvrstinu, Vasilij Vasiljevič je uvijek djelovao odlučno i uporno. Sjećam se kako je snažno pokazao svoj karakter 1983. godine, kada je Sportski komitet, bez njegove saglasnosti, objavio da Smislov neće putovati u Emirate na meč kandidata za svjetsku titulu protiv mađarskog velemajstora Riblija…
Mihail Talj
Krajem 50-ih godina na šahovskom nebu iznenada je zasijala nova, sjajna zvijezda – Mihail Talj. Zbog mladosti i borbenog duha odmah je stekao simpatije šahovskih ljubitelja. Gotovo svima se dopadao njegov napadački stil igre – sa nepredvidivim potezima, neočekivanim i rizičnim žrtvama koje su protivnike dovodile u bezizlaznu situaciju.
Čini mi se da je to osjetio i Botvinik, s kojim se Talj sastao 1960. godine u meču za titulu svjetskog prvaka. Talj je pobijedio i sa samo 24 godine postao osmi svjetski prvak i nacionalni heroj Latvije, gdje je tada živio. Mnoge je intrigirao njegov gotovo demonski izraz lica, pa se čak govorilo da hipnotiše svoje protivnike. Po ocjeni Botvinika, šezdesetih godina Talj je bio popularan koliko i Fišer 1972. godine.
Mihail Nehemjevič Talj bio je po prirodi boemski tip ličnosti. Slava svjetskog prvaka dodatno je doprinijela da se taj talenat još više razvije.
Godine 1961, prema pravilima FIDE, odigran je revanš-meč sa Botvinikom. Talj je izgubio, ali ga to nije slomilo. Njegov talenat šahovskog analitičara nastavio je da blista i u narednim godinama. Više puta je učestvovao u kvalifikacionim ciklusima za titulu svjetskog prvaka, kao i na velikim međunarodnim turnirima. Uspješno je nastupao za reprezentaciju SSSR-a na šahovskim olimpijadama, na kojima je ta ekipa u to vrijeme redovno pobjeđivala.
Pozivan je i kao savjetnik sovjetskim velemajstorima u pripremama za mečeve za titulu svjetskog prvaka. Između ostalog, bio je konsultant Anatolija Karpova u meču protiv Korčnoja 1978. godine.
Talj je bio veseljak, priroda ga je bogato obdarila smislom za humor. Usprkos pojedinim nedaćama i bolestima, uvijek je ostajao optimista, imao je dobre odnose gotovo sa svim vodećim velemajstorima, bio je druželjubiv i duhovit sagovornik, sposoban da u hodu smisli poetski ekspromt. Ne treba kriti – volio je i druženja uz trpezu.
Tokom meča Karpov – Korčnoj u Bagiu, jednog jutra sam izašao u hol hotela u kojem smo boravili. Talj i ostali su se upravo spremali da krenu u kuću koja je bila dodijeljena Karpovu, kako bi se pripremali za narednu partiju. Kažem Talju:
– Miša, požurite tamo.
Rezultat meča je u tom trenutku već bio 5:5. Nije bilo do smijeha. Ali Talj je odmah, bez razmišljanja, odgovorio:
– A koliko puta nam je to propalo?
Svi su se nasmijali, jer su njegove riječi odražavale situacije kada je Karpov sa svojim timom pripremao zanimljive varijante za narednu partiju. Korčnoj bi tada upadao, kako šahisti kažu, „u varijantu“. Međutim, Karpova bi za tablom odjednom obuzela sumnja i skrenuo bi s pripremljenog puta. Rezultata ne bi bilo, a varijanta bi propala.
Još jedan slučaj, opet vezan za meč u Bagiu. Kada sam tamo doputovao, Filipinci su unaprijed sastavili program mog boravka. Jedna od tačaka bila je prijem kod Imelde Markos, supruge predsjednika države, koja je obavljala i državne funkcije. Međutim, moj dolazak se poklopio sa smrću Pape, pa je Imelda (a Filipinci su katolici) otputovala na sahranu. Naš susret tog dana nije se dogodio. Na to je Miša odmah duhovito dobacio:
– Zamijenila nas za Papu.
(Sa Imeldom Markos smo se kasnije sreli na svečanom prijemu u Manili.)
Može se samo žaliti što Talj, zbog zdravstvenih problema, nije bio snažan poput Herkula i što je rano napustio ovaj svijet.
Doručak sa M. Taljem i čehoslovačkim velemajstorom M. Filipom
(Nastaviće se)