
Moskva 2003.
TIMOHA

On pripada generaciji u kojoj ima mnogo slavnih imena. Rođeni početkom pedesetih, oni su dominirali na turnirima sedamdesetih i osamdesetih godina, i Jan Timan s pravom može s ponosom pogledati unazad – stajao je gotovo na samom vrhu velike šahovske piramide.
Odigrao sam s njim više partija nego s bilo kim drugim na svijetu. Proveli smo zajedno duge mjesece u različitim gradovima i zemljama, igrajući na Olimpijadama, evropskim prvenstvima i međunarodnim turnirima. Bio sam mu i kum na vjenčanju. Već skoro tri decenije živimo u Amsterdamu, na udaljenosti od svega petnaestak minuta hoda. Upravo zato nije jednostavno pisati o njemu: kad se na čovjeka navikneš, nesvjesno prestaneš obraćati pažnju na osobine njegovog karaktera, način govora, navike i sklonosti – ono što lakše primjećuju oni koji ga viđaju samo s vremena na vrijeme.
Jan Hendrik Timan rođen je 14. decembra 1951. godine u Delftu, gdje mu je otac bio profesor matematike na univerzitetu. Kuća im je bila vrlo otvorena, i to se odrazilo i na vaspitanje djece – trojice sinova i kćerke: odrastali su bez zabrana i ograničenja. Janu je bilo osam godina kad ga je stariji brat naučio da igra šah. U početku je Jan želio da igra samo dame, ali mu je Ton pokazao drugu igru. Brat je dostigao snagu solidnog kandidata za majstora, ali je s vremenom prestao igrati; Jan je, nasuprot tome, s četrnaest godina postao omladinski prvak zemlje, a već godinu kasnije osvojio je treće mjesto na Svjetskom prvenstvu za juniore.
U tom periodu radio je s majstorom Hansom Baumajsterom. Pojam „šahovskog trenera“ u Holandiji tada nije postojao, pa je Timan jednostavno dolazio svake subote kod Baumajstera kući, gdje su zajedno proučavali klasiku: završnice Rubinštajna, partije Botvinika, analizirali pozicije. Ali glavno nije bilo to – Baumajster ga je naučio kako da uči sam. Taj period trajao je oko godinu i po dana. Baumajster se kasnije prisjećao da su već tada Timana izdvajali izuzetno strateško osjećanje, rijetka radna disciplina i ljubav prema analizi.
Kad je Jan završio gimnaziju, postavilo se pitanje: šta dalje? Roditelji su željeli da nastavi školovanje, pa je Timan upisao Matematički fakultet Univerziteta u Amsterdamu. Čak je odslušao prvi čas nekog predavanja – ali dalje od toga nije stigao. Nekoliko godina kasnije, poslije iznenadne smrti oca, Jan, tada već velemajstor, rekao je da bi volio, ne napuštajući šah, ponovo da počne proučavati matematiku. Ali to je, čini se, bila više emotivna reakcija – šah je već postao njegov život.
Mladi dani Timana pali su u doba hipija, Bitlsa i Rolingstounsa, studentskih protesta u Parizu i Amsterdamu, seksualne revolucije i potpune slobode. Sve to nije moglo da ne dotakne i šahiste. A holandski šahisti imali su reputaciju najneobuzdanijih, dugokosih i potpuno ravnodušnih prema svom izgledu: pocjepane farmerke, izlupane cipele i iznošene majice bile su njihova svakodnevna uniforma.
Prvi put sam vidio Jana u decembru 1972. godine u malom holandskom gradiću Vageningenu. Tamo se tada nalazila redakcija časopisa Schaakbulletin — prethodnika današnjeg New in Chess, čiji je Jan sada glavni urednik.
Preda mnom je stajao lijep, vrlo mršav mladić, na čijem se licu još nisu pojavljivali nikakvi znaci brade, ali s kosom do ramena, u starim farmerkama i iznošenom somotskom jaknom. Upravo se vratio iz šahovskog raja tog vremena — Jugoslavije, gdje se tada moglo igrati gotovo tokom cijele godine. Iako je spretno motao cigarete i vješto pušio, izgledao je izuzetno nježno — sedamnaestogodišnjeg Jana je, kad je igrao u Bijeljini, neko, misleći da je djevojka, čak pozvao na ples.
Izabravši karijeru šahovskog profesionalca, Timan je znao šta ga čeka: beskrajna putovanja s jednog turnira na drugi, vječiti nedostatak novca, ali i veseli, bezbrižni, avanturama ispunjeni život. Obično su putovali trojica: on, Hans Bem i — za volanom malog kombija — njihov prijatelj iz Roterdama, slab šahista, ali vjeran drug i vatreni navijač obojice. Često su spavali pravo u kombiju. Jednom, pred Božićni turnir u Stokholmu 1971. godine, upozorili su ih da se očekuju jaki mrazevi i da bi mogli smrznuti ako prespavaju u vozilu. Prijatelji su morali da odsjednu u hotelu, ali da bi mogli da plate boravak, Jan je morao osvojiti prvo mjesto na turniru — što je i učinio, pobijedivši u posljednjem kolu crnima protiv Brauna.
Bio je tada u onim godinama kad vjetar sreće obično duva u leđa, ali, za razliku od mnogih, on je znao kad i kako treba podići jedra. Ipak, ni turnirske nagrade, ni titula šampiona Holandije, ni velemajstorsko zvanje nisu za Timana bile cilj same po sebi — zanimale su ga samo kao usputne stanice. Najvažnije je bilo nešto drugo: težnja ka savršenstvu, ljubav prema igri, želja da odmjeri snage s onima čija je imena ranije viđao samo u prvim redovima tabela najjačih turnira, i odlučnost da stigne do samog vrha šahovskog svijeta.
Ta ga je odlučnost pratila kroz čitavu karijeru — karijeru u kojoj su se blistavi usponi smjenjivali s teškim padovima. Godinama kasnije, već kao velemajstor svjetske klase, Timan je, nakon poraza u polufinalnom meču kandidata protiv Jusupova, napisao:
„Godine 1985. dostigao sam visine koje su mi ranije izgledale nedostižne. Iznenadni kraj ne znači da sam dosegao granice svojih mogućnosti. Čak i ako budem morao, u drvenom buretu, preći preko hučećeg vodopada, a dole me budu čekali do zuba naoružani urođenici — ja ću nastaviti borbu.“
I zaista — nastavio je borbu, ponovo i ponovo učestvujući u svjetskim prvenstvima.
Nabrajanje svih uspjeha Jana Timana tokom svih tih godina zauzelo bi ne jednu stranicu — a njegova karijera, uostalom, još nije završena. Devetostruki šampion Holandije, pobjednik mnogih elitnih turnira, stalni učesnik mečeva kandidata — Jan Timan se sredinom osamdesetih godina smatrao najjačim šahistom Zapada i zauzimao je drugo mjesto na svjetskoj rejting-listi.
Odrastao na partijama Botvinika, sam Timan idealnim stilom smatra igru drugog svjetskog prvaka — Smislova: originalnu stratešku liniju, jasnoću igre i virtuozno vođenje završnice. Sve te osobine bile su, u velikoj mjeri, karakteristične i za njega samog. Ali ipak, glavna odlika njegovih partija bila je dinamika — on je momentalno reagovao na svaku promjenu situacije na tabli, i nije slučajno što ga je Karpov nazvao „velikim majstorom kontranapada“, igre na preuzimanje inicijative, koju je Timan osjećao izuzetno suptilno.
Po stilu i načinu igre, Jan je nalik svom vršnjaku Rafiku Vaganjanu, samo što je bio nešto čvršći, stroži i profesionalniji od njega — dovoljno je reći da je prvih sedam partija protiv Vaganjana Timan dobio. Sa drugim svojim vršnjakom, Karpovom, Timan je za tablom proveo stotine sati, iako je ukupni skor očigledno u korist Karpova — ipak, Jan je uspio da pobijedi svog slavnog rivala u deset partija.
(Nastaviće se)