Blef i psihologija
Psihologija je izuzetno važan dio vrhunskog šaha.
Danas svi igrači imaju pristup istim računarima, istim bazama partija i gotovo identičnim alatima za pripremu. Zato se postavlja pitanje: kako pobijediti protivnika koji je tehnički jednako dobro pripremljen kao i vi?
Odgovor je u prilagođavanju. Potrebno je pronaći pozicije u kojima će se protivnik osjećati neprijatno, čak i ako one objektivno nisu apsolutno najbolje prema procjeni računara.
Svaki igrač ima svoju zonu komfora i svoju zonu nelagode.
Moj cilj je da pronađem poziciju u kojoj se ja osjećam prijatno, a protivnik ne.
Ako se naše zone komfora poklapaju, radije ću igrati ono što meni odgovara, ali ću i dalje pokušavati da ga izbacim iz njegove ravnoteže.
Ne igram isto protiv Magnusa Carlsena, Fabiana Caruane ili Viswanathana Ananda.
Protiv Magnusa, na primjer, znam da moram stalno da vršim pritisak. Ali to ne znači da treba bezglavo napadati.
Potrebna je jasna strategija i neprekidan ritam pritiska – ne dozvoliti mu da se osjeća prijatno, preuzeti inicijativu i postepeno povećavati pritisak.
Naravno, u praksi to češće ne uspije nego što uspije, ali takav je šah.
U partijama protiv Magnusa imam otprilike 15 odsto pobjeda, 25 odsto poraza i oko 60 odsto remija.
Na turnirima najvišeg nivoa između 50 i 80 odsto partija završava se remijem. Računari su učinili mnogo težim stvaranje ozbiljne neravnoteže na tabli.
Ako je igrač zaista odlučan da ne izgubi, gotovo ga je nemoguće natjerati na grešku.
Pretjerani pokušaji da se po svaku cijenu igra na pobjedu lako se pretvore u nerazuman rizik koji protivnik može da kazni.
Da bi partija postala zaista oštra, oba igrača moraju biti spremna da prihvate određeni rizik.
Srećom, svi razumijemo da bi turniri bili nezanimljivi i nama i publici kada bi svi igrali samo na remi.
Žaljenja iz prošlosti
Moje najveće žaljenje u karijeri vjerovatno je to što sam samo jednom igrao na Turniru kandidata.
Završio sam na drugom mjestu, ali samo pobjednik stiče pravo da igra meč za titulu svjetskog prvaka.
Mislim da još imam jedan ili dva ciklusa da pokušam ponovo i daću sve od sebe da to ostvarim.
Planovi za budućnost
Moja godina izgleda otprilike ovako: šest mjeseci provedem na turnirima, odigram između petnaest i dvadeset takmičenja, a između njih treniram.
Brojke jasno pokazuju da više nemam onu stabilnost koju sam imao između 25. i 30. godine života, i to je sasvim prirodno.
Zbog toga cilj da postanem broj jedan na svijetu, koji zahtijeva izuzetnu konstantnost tokom cijele godine, više nije naročito realan.
Ali povratak među deset najboljih šahista svijeta jeste cilj vrijedan borbe, iako trenutno ne ide lako.
Ipak, moj glavni cilj nije rejting, već dobri rezultati na najvećim turnirima i u najvažnijim šampionskim ciklusima.
Ciljevi
Uvijek sebi postavim konkretan brojčani cilj – da osvojim jedan ili dva turnira godišnje.
Želim da svake godine imam nekoliko vrhunskih nastupa koji potvrđuju da mogu da pobijedim bilo koga, čak i ako je na drugoj strani table Magnus Carlsen.
Poslije toga dolaze najvažniji događaji – Svjetska prvenstva u rapidu i blicu.
Nemoguće je osvajati ih svake godine.
Čak i kada igram veoma dobro, to nije garancija titule.
Prošle godine završio sam kao šesti u rapidu i peti u blicu.
Godine 2023. bio sam šesti i četvrti.
Nisam osvojio titulu, ali sam pokazao da i dalje pripadam samom svjetskom vrhu.
Vrijeme za odlazak
Kada ću završiti karijeru?
Vjerovatno onda kada više ne budem mogao da izdržim ovako intenzivan ritam i kada osjetim da je vrijeme da šah igram više iz zadovoljstva nego kao profesionalac.
Biće to trenutak kada dođem na turnir i shvatim da je pobjeda postala gotovo nedostižna, da su svi protivnici bolje pripremljeni od mene i da mi je za trijumf potrebno mnogo sreće.
Tada ću znati da se razlika između mene i najboljih previše povećala.
To će biti znak da je došlo vrijeme da okačim rukavice o klin.
(Kraj)