Ovaj tekst je nastavak članka „Neka šahovska razmišljanja“ od 24. juna gde, pre svega, podrobno pišem i o značaju rešavanja šahovskih problema u razvoju dece.
Direktno je nastavak važne teme o svesnom i nesvesnom (intuitivnom) mišljenju, započete u članku „Jedno usamljeno gledište – drugi deo“.
Indirektno je deo šahovskog serijala „Jedno usamljeno gledište – prvi, drugi i treći deo“, kao reakcija na sve veće ubrzanje šahovske igre na onlajn platformama i varljive brze uspehe (čak i uz varanje), a što ima za posledice zavisnički opasan i negativan uticaj na decu.
Glavne pobude
Nekim roditeljima je poznato da Kadetsko-juniorska liga Srbije u rešavanju šahovskih problema postoji od januara 2023. godine kao delo privatne, volonterske inicijative. Tokom svake kalendarske godine organizuje se sedam rešavačkih kola, pri čemu se za konačan plasman računaju najbolja tri rezultata svakog takmičara. Zadaci i rešenja sa dosadašnjih takmičenja dostupni su na sajtu „Večiti šah“, u rubrici „Problemi“. https://www.perpetualcheck.com/problem/index.php?lan=cp
Jedan od glavnih razloga mog učešća u pokretanju i organizaciji Lige jeste otpor degradaciji društvenog sistema vrednosti, u kojem je, pod uticajem modela prihvaćenog sa Zapada, novac postao najvažnije merilo uspeha.
Naime, učešće na šahovskim takmičenjima sve više postaje privilegija dece imućnijih roditelja. Društvene razlike su produbljene na svim nivoima, a šahovski turniri se uglavnom organizuju u većim gradovima. Zbog toga su deca iz manjih mesta u nepovoljnom položaju, jer im se, iz materijalnih razloga, često ne pruža prilika da iskažu i pokažu svoje sposobnosti.
Zato sam želeo da se i toj deci omogući da pokažu svoj talenat, kreativnost i znanje, kao i da se jasno razlikuju istinski talentovana deca od one kod koje preovlađuje oslanjanje na mehaničko pamćenje. Kod pojedine privilegovane dece, uz pomoć plaćenih ličnih trenera, često se može uočiti samo reprodukcija naučenog, sa razumevanjem ili bez njega.
Možda je i to jedan od razloga što ne učestvuju u Kadetsko-juniorskoj rešavačkoj ligi Srbije?
Rešavanje šahovskih problema pruža priliku da se i povučenoj, stidljivoj deci omogući da iskažu svoj često skriveni potencijal. Problemi sa dosadašnjih takmičenja dostupni su na sajtu „Večiti šah“, tako da je za napredak potrebna pre svega samoinicijativa, uz neophodan predan i istrajan rad.
Istovremeno, i manje talentovana deca imaju mogućnost da se uključe, oprobaju i, sopstvenim trudom, razviju brojne sposobnosti i vrline koje rešavanje šahovskih problema podstiče: koncentraciju, strpljenje, analitičko razmišljanje, upornost i samostalnost.
Pored navedenog, jedan od razloga za pokretanje i organizaciju Kadetsko-juniorske rešavačke lige Srbije bio je i otpor prema ustaljenoj praksi mnogih šahovskih trenera, koji čak i najmlađoj deci kao važan oblik rada preporučuju odigravanje velikog broja brzih onlajn partija. Poslednjih godina sve intenzivnije se promoviše čak i bulet od samo jednog minuta po igraču, iako je opravdano postaviti pitanje da li takav vid igre zaista doprinosi šahovskom razvoju dece, odnosno, koliko im šteti?
Osim toga, želeo sam da u vremenu sve izraženije zavisnosti od mobilnih telefona, digitalnih platformi i različitih oblika digitalne zabave, uključujući i igranje šaha na internetu, pokažem da postoji kvalitetna alternativa. Rešavanje šahovskih problema predstavlja jedan od načina da se deci ponudi sadržaj koji podstiče duboku koncentraciju, samostalno razmišljanje i postepeno smanjuje potrebu za stalnim digitalnim stimulansima.
U Ministarstvu prosvete često se ističe značaj razvoja različitih kompetencija i naglašava potreba da učenici uče kroz rešavanje raznoraznih problema. Ipak, u zajedničkom projektu Ministarstva prosvete i Šahovskog saveza Srbije, „Šah – više od igre“, rešavanje šahovskih problema uopšte se ne pominje. Time, po mom mišljenju, nije prepoznat njihov značaj kao sredstva za razvoj logičkog mišljenja, koncentracije, kreativnosti i samostalnog rada kod dece.
Kako kroz svoje članke, tako i u neposrednim razgovorima, ukazujem deci i roditeljima da prekomerna izloženost brzim formatima igre može nepovoljno uticati na sposobnost duže koncentracije, naročito pri zadacima koji zahtevaju kontinuiranu pažnju, kao što su klasične šahovske partije ili brojne školske aktivnosti. Nasuprot tome, rešavanje šahovskih problema razvija strpljenje, istrajnost i naviku promišljenog rada, a istovremeno može biti i korisno sredstvo za postepeno odvikavanje od preterane zavisnosti od digitalnih sadržaja.
Rešavanje problema kao psihološki test
Svako dete, kao i svaki šahista, poseduje različite, u većoj ili manjoj meri izražene kognitivne i psihološke predispozicije. Kod nekoga dominira pamćenje (asocijativno ili slikovito, takozvano „fotografsko“), kod drugoga logičko zaključivanje i sposobnost prepoznavanja obrazaca, dok su kod pojedinaca naročito razvijeni prostorna imaginacija, kreativnost, estetski osećaj ili intuicija. U tom smislu, rešavanje šahovskih problema može imati širu ulogu – ne samo kao sredstvo za trening, već i dijagnostičku: kao način da se bolje sagledaju individualne karakteristike pri razmišljanju.
Kroz praćenje misaonih tokova pri rešavanju šahovskih problema može se uočiti na šta se igrač najviše oslanja: da li preovladava intuitivno prepoznavanje pozicionih obrazaca, ili analitičko računanje varijanti; da li ga odlikuju istrajnost i strpljenje u traženju rešenja, ili težnja za brzim, instinktivnim odgovorima. Istovremeno, može se steći uvid u odnos prema neizvesnosti, kao i u nivo samopouzdanja pri suočavanju sa nepoznatim situacijama.
Zatim, koliki je stepen tolerancije na grešku, neuspeh i frustraciju? Kako reaguje kada ne uspeva da pronađe rešenje? Da li odustaje od rešavanja, ili nastavlja da razmišlja, traga za novim idejama i, pre svega, vodi borbu sa samim sobom?
U sportskim nadmetanjima u standarnom, ubrzanom i brzopoteznom šahu, sve se dešava dramatičnije, sa puno emocija. Na početku šahovskog razvoja, a i kasnije, nije retkost da dete na poraz ili razočaranje sopstvenom igrom reaguje plačem, besom, povlačenjem u sebe sa prigušenim jecanjem i grčem zbog neuspeha. Način na koji odrasli tada reaguju može imati veliki značaj. Bez razumevanja i podrške, neka deca izgube motivaciju i napuste šah. Nasuprot tome, uz blagovremenu pomoć roditelja, trenera, a kada je potrebno i sportskog psihologa, postepeno uče da prihvate neuspeh kao prirodan deo učenja, sporta i života.
Važno je da roditelji i deca shvate da se iz jednog poraza često može naučiti više nego iz niza pobeda do kojih se došlo pre svega zbog grubih grešaka protivnika. Takve pobede mogu stvoriti varljivu sliku o sopstvenom kvalitetu i usporiti istinski napredak. Najveći protivnik čoveka često je njegov sopstveni ego.
Zato je važno usvojiti jedno od osnovnih životnih pravila: posle svakog pada treba ustati i nastaviti dalje. Cilj nije samo izgraditi dobrog šahistu, već i izgraditi celovitu ličnost – čoveka koji će sačuvati dostojanstvo, moralni integritet i čistotu duše, a svako iskustvo, bilo ono prijatno ili bolno, prihvatiti kao deo svog sazrevanja.
Kao što kaže poznata misao: „Sve što nas ne slomi, to nas ojača. Malo šta u ovom svetu je bez plača.“
Rešavanje problema i razvoj intuitivnog mišljenja
Kada se govori o značaju šaha u obrazovanju dece, najčešće se misli na razvoj kognitivnih sposobnosti.
- Poznato je da kognitivni procesi obuhvataju opažanje, pažnju, pamćenje, učenje, logičko zaključivanje, donošenje odluka, jezik, rešavanje problema i druge oblike svesne misaone aktivnosti. U analitičkoj obradi informacija (korak po korak), značajnu ulogu ima leva moždana hemisfera, pa se ovaj način razmišljanja ponekad opisuje kao „digitalni mozak“ – simbol sporog, svesnog, logičkog i postupnog mišljenja.
- Manje se govori o intuiciji i sposobnosti prepoznavanja obrazaca, mada su i one veoma važne u šahu. Intuitivno mišljenje zasniva se na implicitnoj obradi informacija, a omogućava brze procene i zaključke koji proizilaze iz prethodnog iskustva i velikog broja nesvesno usvojenih obrazaca. U takvom obliku obrade informacija veću ulogu imaju procesi koji se tradicionalno povezuju sa desnom moždanom hemisferom, zbog čega se ona ponekad naziva i „analognim mozgom“. Reč je o složenoj, brzoj, automatskoj i asocijativnoj kognitivnoj obradi, koja se odvija uglavnom ispod praga svesne kontrole.
Kada se suočimo sa novom situacijom, mozak veoma brzo, najčešće nesvesno, aktivira mrežu prethodnih iskustava, prepoznatih obrazaca i asocijacija. Kao rezultat takve obrade može se javiti osećaj da je nešto ispravno ili pogrešno, ideja vodilja koja usmerava dalje razmišljanje i postupke, ili intuitivan doživljaj sklada, celovitosti i jedinstva.
Na primer:
- Čujemo nečiji ton i boju glasa i gotovo trenutno osetimo nepoverenje ili oprez, iako ne umemo racionalno da objasnimo zbog čega.
- Muzičar intuitivno naslućuje sledeći akord, jer se njegov osećaj zasniva na ogromnoj mreži prethodno usvojenih zvučnih obrazaca i asocijacija, koji mu omogućavaju da prepozna harmoniju, emocionalnu napetost i razrešenje u muzičkom smislu.
- Pesniku se gotovo spontano nameće niz reči koji prati smisao, ritam i melodiju stiha, u skladu sa umetničkom namerom i emocijom koju želi da prenese čitaocu.
U kognitivnoj psihologiji intuicija se najčešće opisuje kao:
- brza asocijativna obrada informacija,
- heurističko zaključivanje,
- implicitno prepoznavanje obrazaca.
Ona je blisko povezana sa asocijativnom memorijom, pri čemu jedan stimulans (u vidu draži, podražaja, nagona, podstreka, refleksa, impulsa, stresora) automatski aktivira mrežu međusobno povezanih iskustava, znanja i sećanja. Zahvaljujući tome, čovek često dolazi do procene ili zaključka bez svesnog praćenja svih koraka misaonog procesa.
Sa neurološkog stanovišta, intuitivno mišljenje uključuje istovremenu aktivnost više moždanih sistema, pre svega:
- memorijskih sistema,
- sistema zaduženih za emocionalnu obradu,
- senzornih i perceptivnih obrazaca,
- mehanizama prediktivne obrade, kojima mozak neprestano predviđa mogući razvoj događaja.
Zato intuitivna procena često deluje trenutno. Umesto sporog, korak po korak, analitičkog zaključivanja, mozak gotovo istovremeno aktivira čitave mreže međusobno povezanih asocijacija i prethodnih iskustava.
Prema tome, intuicija predstavlja rezultat veoma složene, brze i pretežno nesvesne kognitivne obrade. Njena osnovna karakteristika jeste to što osoba nema neposredan uvid u tok zaključivanja koji je doveo do određene procene ili rešenja. Drugim rečima, svesna je rezultata, ali ne i većine misaonih procesa koji su do tog rezultata doveli.
Nažalost, većina šahovskih trenera ovim pitanjima ne posvećuje dovoljno pažnje. Često se previđa činjenica da intuicija nije suprotnost kognitivnim procesima, već da je njihov nezaobilazni deo. I da je, što se tiče kreativnosti, čak dominatnija od svesnog načina zaključivanja i mišljenja.
Intuitivan čovek često oseti da je neka pozicija ili odluka „ispravna“ ili „pogrešna“, iako još ne ume logički da objasni zašto. Razlog je što mozak nesvesno prepoznaje obrasce koje svesno mišljenje još nije stiglo da analizira i verbalizuje. Kod iskusnih stručnjaka i vrhunskih šahista, koji su tokom godina usvojili ogroman broj tipičnih pozicija i motiva, takva intuitivna procena uglavnom je veoma pouzdana.
Međutim, intuicija nije nepogrešiva. Na nju mogu uticati različite kognitivne pristrasnosti, prethodna negativna iskustva, snažna emocionalna stanja, strahovi, stres i drugi psihološki činioci. Zato intuitivne procene ponekad mogu biti pogrešne i zahtevaju proveru analitičkim razmišljanjem. Upravo zbog toga najbolje odluke najčešće nastaju onda kada intuicija i logička analiza deluju zajedno, a ne jedna protiv druge.
Intuitivno mišljenje u velikoj meri zavisi i od opšteg stanja nervnog sistema, psihičkog zdravlja, koncentracije i emocionalne ravnoteže. Zato nije naodmet podsetiti se stare izreke: „U zdravom telu – zdrav duh“, ali i njenog obrnutog značenja: očuvanje psihičkog zdravlja i unutrašnje ravnoteže značajno doprinosi i zdravlju tela.
Glavni tipovi dece
Radi boljeg razumevanja problema, mogu se izdvojiti neki osnovni tipovi dece, prema dominantnim stilovima razmišljanja i ponašanja: intuitivno-ekstravertna i intuitivno-introvertna deca, analitičko-ekstravertna i analitičko-introvertna deca, kao i deca kod kojih dominiraju izraženije emocionalne ili socijalne reakcije, poput agresivnosti ili povučenosti.
Bez obzira na tip, kod većine dece cilj je da se podstakne pažnja, interesovanje i spremnost na saradnju. Kod dece koja su povučenija ili socijalno nesigurnija, poseban značaj ima i podsticanje postepene socijalizacije i uključivanja u grupni rad.
Intuitivno-impulsivno dete obično brže reaguje u nepoznatim situacijama, često pokazuje snalažljivost i sklonost ka izazovima. Takvu decu je ponekad potrebno usmeravati ka smirenijem i promišljenijem pristupu, naročito u fazama kada je neophodno učenje tehnike, preciznosti i metodičnog rada. Istovremeno, važno je da se njihova prirodna spontanost i radoznalost ne potisnu, već da se usmere ka zadacima koji zahtevaju dublje razmišljanje i istrajnost, iako im u početku mogu delovati manje zanimljivo ili zahtevnije.
Intuitivno-introvertno i drugi tipovi dece
Intuitivno-introvertno dete je obično povučeno, okrenuto svom unutrašnjem svetu mašte i razmišljanja, i često osetljivo na uticaje sredine. Iza takvog ponašanja ponekad se kriju značajni, ali neiskazani potencijali. Zbog toga je važno podsticati ga na postepeno uključivanje u rad sa drugom decom, u razgovore i diskusije, kao i na to da kroz objašnjavanje svojih poteza na šahovskoj tabli jasnije izrazi sopstveni način razmišljanja. Na taj način, kroz razvoj analitičkog pristupa u šahu, dete postepeno bolje upoznaje sopstvene misaone procese i postaje objektivnije u odnosu prema sebi i okolini.
Za razliku od brzog, intuitivnog i asocijativnog načina razmišljanja, analitički stil je znatno sporiji i postupniji. Deca kod kojih on dominira obično su smirenija i temeljnija, ali često zahtevaju više vremena, pažnje i podrške okoline kako bi održala koncentraciju i samopouzdanje.
Analitičko-introvertno dete je najčešće poslušno i pažljivo, ali u kritičnim situacijama može biti neodlučno. Ono često traži potvrdu i podršku odraslih, ponekad na suptilan, nenametljiv način, kroz potrebu za sigurnošću i potvrđivanjem ispravnosti sopstvenih odluka.
Deca sa izraženim agresivnim reakcijama zahtevaju jasno postavljene granice i dosledno usmeravanje ponašanja, dok povučenu decu treba ohrabrivati da se postepeno uključuju u grupu, socijalizuju i kroz aktivnost steknu samopouzdanje.
Ova klasifikacija predstavlja pojednostavljen model koji služi lakšem razumevanju različitih obrazaca ponašanja i razmišljanja kod dece. U praksi, sa sazrevanjem i razvojem, posebno nakon puberteta, kognitivni i emocionalni procesi postaju integrisaniji i složeniji, tako da ponašanje više nije jasno odvojeno u „tipove“, već predstavlja dinamičnu kombinaciju različitih misaonih, emocionalnih i socijalnih faktora.
Različiti pristup igri i učenju
U šahovskom učenju i razvoju igre mogu se uočiti dva osnovna načina razmišljanja: intuitivni i analitički stil. Oni se u praksi retko javljaju u čistom obliku, već se najčešće prepliću i međusobno dopunjuju, ali u pojedinim fazama razvoja i šahovske igre, jedan od njih može dominirati.
Intuitivni stil zasniva se na brzom prepoznavanju obrazaca, osećaju za dinamiku pozicije i sposobnošću da se u kratkom vremenu uoči potencijal ideje. U pozicijama koje nude taktičke mogućnosti, žrtve ili nejasnu kompenzaciju, intuitivni igrač se, bez dugog zadržavanja na proračunu konkretnih varijanti, često lakše i brže odlučuje. On prihvata neizvesnost kao prirodan deo igre, oslanjajući se na osećaj inicijative, „sadašnjeg trenutka“ i veru u sopstveno snalaženje u složenim situacijama.
Analitički stil karakteriše sistematsko razmatranje pozicije i konkretno proveravanje varijanti. Igrači sa ovakvim pristupom teže sigurnosti, oslanjaju se na poznate i proverene šeme i obrasce, i logičku zasnovanost poteza. U situacijama neizvesnosti nedostaje im spremnost na rizik i brzo donošenje odluka. Često se odlučuju za opreznija rešenja, pri čemu odustaju od ideja koje ne mogu u potpunosti da se opravdaju konkretnom analizom. Takav pristup smanjuje rizik od mogućih većih grešaka, ali dovodi do propuštanja dinamičkih i/ili kreativnih dostignuća. Tada se, nakon propuštenih prilika, ili čak poraza, javlja intenzivnije doživljavanje frustracije, naročito ako imaju visoka očekivanja od sebe.
Sa pedagoške strane gledišta, intuitivno orijentisana deca imaju potrebu da se njihova spontanost usmeri i stabilizuje kroz razvoj tehnike, preciznosti i analitičke provere. S druge strane, analitički tip dece zahteva podsticanje samopouzdanja, bržeg donošenja odluka i spremnosti na prihvatanje rizika u određenim situacijama.
Posebno je važno razumeti da intuicija i analiza nisu suprotstavljeni procesi, već različiti nivoi iste kognitivne obrade. Intuicija omogućava brzo prepoznavanje značajnih obrazaca, dok analiza pruža proveru i korekciju tih prvih utisaka. Najviši nivo šahovskog razumevanja javlja se upravo u njihovoj ravnoteži i međusobnoj saradnji.
Stoga, u pedagoškom smislu, cilj šahovskog obrazovanja nije razvijanje isključivo jednog pristupa, već izgradnja fleksibilnog igrača koji u zavisnosti od pozicije i različitih vremenskih okolnosti, može da kombinuje intuitivno mišljenje i analitičku preciznost, koristeći oba načina kao jedinstven kognitivni sistem.
Sledi nastavak u sledećem delu istog naslova.
FM Slobodan Bojković