Kako se pobjeđuje
Igrači koji se nalaze među 200 ili 300 najboljih na svijetu već su dovoljno jaki da odbrane gotovo svaku poziciju. Zato je potrebno ili preuzeti nešto veći rizik – pronaći neočekivan potez i dobiti poziciju za koju vjerujem da više odgovara meni nego protivniku (iako on istovremeno pokušava isto) – ili se osloniti na pripremu i pamćenje.
Ponekad pronađem rijetku varijantu i kažem sebi: ako je protivnik zapamti pet poteza unaprijed, biće remi i idemo dalje. Ali ako je ne zna, to je gotovo besplatan poen.
Suština je u tome da stalno obnavljate arsenal ideja. Danas je to gotovo nemoguće raditi sam. Tu na scenu stupa moj tim trenera.
Kada imate dvadeset godina, možete gotovo sve sami, jer imate neograničeno vrijeme. Kasnije vam je potreban tim koji će preuzeti veliki dio pripremnog posla.
Šah je moj život
Već sa 14 godina, kada sam postao velemajstor, znao sam da će šah biti moj životni poziv.
Kada sam oko 2008. godine postao profesionalac, šah nije bio medijski atraktivan sport. To je bilo mnogo prije pandemije i serije The Queen’s Gambit.
Postojala je zajednica zaljubljenika u šah, ali nije postojala ozbiljna ekonomija oko tog sporta. Nije bilo ulaznica koje bi publika kupovala kao u tenisu, niti televizijskih prava – gotovo sav sadržaj bio je besplatan.
Odakle su onda dolazili veliki nagradni fondovi?
U zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza, posebno u Rusiji, a danas i u Uzbekistanu, šah je bio pitanje državnog prestiža. Vlade su ulagale novac jer je šah predstavljao simbol inteligencije i obrazovanja.
O mecenama
Sjetite se Hladnog rata. Borba između Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Američkih Država za titulu svjetskog prvaka bila je i borba za dokazivanje intelektualne nadmoći.
Veliku ulogu imali su i mecene. Američki filantrop Rex Sinquefield je tokom petnaest godina, vjerovatno, uložio više od stotinu miliona dolara u razvoj šaha – finansirao je univerzitetske ekipe, razvoj šaha u Saint Louisu i desetak vrhunskih turnira godišnje u najboljim mogućim uslovima.
Moj glavni izvor prihoda oduvijek su bile nagrade sa turnira.
Imao sam i sreću da pronađem sponzora. Nakon što sam osvojio titulu juniorskog prvaka svijeta, javio mi se vlasnik jedne agencije za nekretnine koji je odlučio da me sponzoriše. Do danas smo ostali prijatelji.
To je jedna od prednosti šaha – ima izuzetno dobar ugled, iako nije masovno medijski zastupljen.
Danas postoje i novi izvori prihoda, poput striminga i onlajn kurseva.
Instinkt ubice ili agresivan šah
Partija klasičnog šaha traje između četiri i šest sati. Za to vrijeme pokušavate da uđete u glavu protivniku.
U boksu se to radi udarcima, ali niko ne bi preživio bokserski meč koji traje šest sati.
Slično je i u tenisu. I tamo igrači čekaju ključne trenutke kako bi preuzeli kontrolu nad mečom.
Razlika je u tome što teniser može da pokaže emocije. Može da vikne, proslavi poen ili isprazni frustraciju.
U šahovskoj sali to nije moguće.
Šah traži tišinu, a iskustvo vas uči kako da kontrolišete sopstvenu agresiju.
Ako želite da pobijedite vrhunskog protivnika, morate povremeno igrati agresivan šah.
Šta je dobro, a šta loše
Uvijek pokušavam da se prilagodim situaciji na tabli.
Ako primijetim da se protivnik ne osjeća prijatno u određenoj poziciji, spreman sam da preuzmem nešto veći rizik.
Protiv mnogih igrača odigrao sam desetine partija i njihove reakcije gotovo instinktivno prepoznajem.
Posebna umjetnost je primijetiti sopstvenu grešku, a da protivnik to ne shvati.
Jednako je važno kontrolisati emocije pri kraju partije.
Ako imate dobijenu poziciju – ostanite mirni.
Ako ste u izgubljenoj poziciji – takođe ostanite mirni.
Takve situacije su sastavni dio šaha i ne mogu se izbjeći.
Sa dvadeset godina imate više energije i želje da osvojite svijet, ali tada i mnogo teže podnosite poraze.
Iskustvo donosi smirenost.
Veliku ulogu imaju porodica, prijatelji i najbliži ljudi.
Kada sam na turniru, bilo da mi ide dobro ili loše, njihove poruke mi pomažu da se opustim, ali i da ostanem usredsređen na cilj.
Podsjećaju me da nisam sam.
Usamljenost je često veliki neprijatelj profesionalnog sportiste.
Danas znam da jedna loša partija nije tragedija. To mi se dogodilo mnogo puta i u osam ili devet od deset slučajeva uspio sam da se vratim već u narednim partijama ili na sljedećem turniru.
Znam da analiziram ono što se dogodilo i znam da mogu da prevaziđem takve situacije.
O stresu vrhunskog sporta govori se mnogo manje nego što bi trebalo.
Sport na najvišem nivou predstavlja veoma tanku granicu između osjećaja da možete sve i trenutka kada vam se čini da ste dotakli samo dno.
(Nastaviće se)