O koristi i šteti sporta
Sport je, generalno gledano, veoma koristan za zdravlje, ali vrhunski sport nije.
Pogledajte samo tenisere poslije završetka karijere. Rafael Nadal je najbolji primjer – njegovo tijelo je istrošeno jer ga je doveo do krajnjih granica mogućnosti. To zaslužuje divljenje.
U šahu je naš glavni „mišić“ mozak, što donosi dodatne rizike.
Ipak, nemoguće je nastupati bez stresa.
Dešavalo mi se da neki turnir shvatim previše opušteno, kao svojevrsni odmor između dva važna takmičenja, ali bi me stvarnost vrlo brzo vratila na zemlju.
S druge strane, ako sam previše emocionalno uključen i preopterećen značajem turnira, ne mogu da igram svoju najbolju igru. Tada me pritisak sputava.
Potrebno je pronaći zlatnu sredinu – biti potpuno posvećen, ali istovremeno dovoljno distanciran od samog rezultata.
Rezultat nije sam sebi svrha
Na najvišem nivou rezultat nikada nije jedini cilj. Mnogo su važniji rad i sredstva koja ste uložili.
Karijera nikada ne ide pravolinijski.
Ponekad se savršeno pripremite, a rezultat izostane. Međutim, plodovi tog rada mogu doći tek poslije nekoliko mjeseci, pola godine ili čak godinu dana.
Ne možete kontrolisati baš sve, jer su i protivnici vrhunski igrači.
Ne pobjeđuje onaj ko je opsjednut rezultatom, već onaj ko je spreman da stalno igra kvalitetne partije. Upravo tako dolazi dugoročna stabilnost.
O brzim tempima igre
U blicu, naročito kada sam u dobroj formi, volim da računam kratke varijante veoma brzo i da tu prednost iskoristim za pritisak na protivnika.
Ako obojica imamo po pet minuta, moj cilj je da što prije dođem do situacije u kojoj ja imam tri minuta, a protivnik minut i po.
Tada svoju prednost u vremenu pretvaram u prednost na tabli, usput postavljajući niz malih zamki.
Dovoljno je da samo jedna uspije – i partija je praktično završena.
Potez koji odigrate instinktivno u oko 90 odsto slučajeva biće dobar, a u približno 60 odsto slučajeva čak i najbolji mogući.
Ako mi pokažete normalnu šahovsku poziciju na ekranu, vjerovatno ću za dvije sekunde reći koji bih potez odigrao.
To nije magija, već navika stečena hiljadama sati rada.
Naravno, postoji jedan uslov – pozicija mora da liči na pravu šahovsku poziciju.
Ako biste figure nasumično rasporedili po tabli, bez ikakvog prepoznatljivog obrasca, trebalo bi mi vremena čak i da procijenim ko ima više materijala.
Ali u normalnoj poziciji grupišem figure u prepoznatljive cjeline i gotovo odmah razumijem šta se dešava.
Još je lakše kada je riječ o mojoj partiji, jer cijelo vrijeme pratim tok igre.
Čak i u klasičnom šahu protivnik najčešće odigra potez koji sam već očekivao.
U glavi već imam tri ili četiri kandidata za odgovor, pa je moj zadatak samo da preciziram računanje i odlučim koji mi se potez najviše dopada.
O klasičnom tempu igre
Kod dugih partija svaki igrač ima svoj način razmišljanja.
Za prvih četrdeset poteza na raspolaganju su dva sata, a postoje igrači koji su spremni da potroše čitav sat na samo jedan potez.
Ja se gotovo uvijek držim jednog pravila.
Ako poslije petnaest minuta još nisam donio konačnu odluku, obavezujem sebe da je donesem u narednih pet minuta.
Dalje razmišljanje više mi ne donosi dovoljno koristi.
Na prvi pogled izgleda logično da što duže razmišljate, pronaći ćete bolji potez.
Moje iskustvo govori suprotno.
Ako donesem odluku za trideset sekundi, to znači da je potez bio očigledan i da je gotovo sigurno najbolji.
Ako razmišljam deset minuta, obično biram između dvije ili tri gotovo jednako dobre mogućnosti i eventualna greška biće veoma mala.
Ali kada razmišljam petnaest ili dvadeset minuta, tada dolazim do trenutka istine.
Obično postoje dvije mogućnosti, a intuicija mi govori da je jedna od njih vjerovatno pogrešna.
Tada sebi kažem: „Dobro, idem ovim putem“, iako nemam stopostotnu sigurnost.
To je veoma lična stvar.
Na zanimljiv način to se prenijelo i na svakodnevni život.
Na primjer, kada u restoranu biram između dva jela, zabranjujem sebi da gubim vrijeme na tako banalnu odluku.
Na telefonu imam aplikaciju sa virtuelnom kockicom.
Bacim je i prepustim joj da odluči šta ću jesti.
Možda zvuči pomalo smiješno, ali štedi vrijeme.
Na kraju krajeva, donošenje odluka jedan je od najtežih zadataka za ljudski mozak.
*************
U posljednjem nastavku slijede poglavlja o psihologiji i blefu, igranju protiv Magnusa Carlsena, najvećem žaljenju u karijeri, planovima za budućnost i razmišljanjima o završetku profesionalne karijere.
************