Autor: Radovan Jazić
Ima gradova koji se mjere brojem stanovnika, a ima i onih koji se mjere dubinom duše i tragom ljudi koji su hodali njihovim ulicama. Takva je bila Kozarska Dubica prošlog vijeka. Grad u kojem se nigdje nije žurilo, gdje je svaki komšija bio rod, a svaka ljetna večer pored Une imala neponovljiv ukus slobode i bezbrižnosti.
Oni koji pamte Dubicu iz sedamdesetih i osamdesetih godina, sjetiće se ulica koje su opojno mirisale na lipe i zreli turoš. Ali, dubička duša se na poseban način ogledala u šahu. Šahovski klub „Una“ bio je istinska sportska i intelektualna sila, ekipa koja je 1999. godine zasluženo i ponosno ušla u Prvu ligu Republike Srpske. Među „petoricom veličanstvenih“ koji su tada ispisali istoriju ovog uspjeha bio je i moj brat, pokojni Zdravko Jazić.
Za Zdravka i njegove savremenike šah nije bio tek puka igra, već čitav jedan mikrokosmos i način života. Rođen u Krupi na Uni, Zdravko je svoju ljubav prema ovoj plemenitoj vještini prenio na sve nas. Danas, njemu u čast, svake godine u danima oko Prvog maja, u našim rodnim Donjim Petrovićima ponovo oživi šahovska tradicija.
Memorijalni turnir „Zdravko Jazić Belin“ postao je istinski praznik susreta i sportskog prijateljstva
Tih dana naša mala ravnica okuplja majstore crno-bijelih polja sa svih strana – dolaze nam dragi gosti i šahisti iz Prijedora, Novog Grada, pa sve do Novog Sada i Futoga, ukrštajući cugeraška koplja sa domaćim igračima. Zanimljivo je, i nekako simbolično, da na ovom bratskom saboru skoro redovno pobjeđuje majstorski kandidat Duško Jazić iz Futoga, koji i danas sa velikim uspjehom aktivno igra u vojvođanskoj ligi.
A tamo, u debelom hladu starih stabala ili u uglovima kultnih kafana, sjedili su oni – tihi hroničari jednog neponovljivog vremena. I danas se živo pamte lokalni majstori koji su sa nevjerovatnim žarom, uz glasan prasak, spuštali drvene figure na stare, izlizane table. Igralo se u marke, u piće, ili prosto za ono najvrijednije – za čast i titulu najboljeg u mahali. Ti ljudi, ti tihi intelektualci sa dubičkih ulica, bili su živi, hodajući spomenici ovoga grada. Kao penzionisani instruktor i koordinator za visokonaponske dalekovode, proveo sam decenije održavajući energetske veze među ljudima i gradovima. Danas, u ovim godinama, osjećam duboku ljudsku dužnost da održim i ove druge, još važnije – niti sjećanja i ljudske veze. Sve je nekada odisalo nekom neiskvarenom toplinom koje je danas sve manje. Znalo se ko donosi najsvježiju ribu sa Une, ko drži najbolji sladoled u čaršiji, a ko sa lakoćom rješava najteže šahovske probleme.