Dječaku je svega 10 godina, a već bi mogao postati najmlađi velemajstor u istoriji. A uz to se već dva puta sreo sa Magnusom Carlsenom.
Krajem maja 2025. godine, desetogodišnji ruski šahista Rоman Šogdžijev postavio je nevjerovatan rekord – postao je najmlađi međunarodni majstor u istoriji, ispunivši potrebnu normu na turniru Radničkog. Ni Rоma, ni njegova porodica nemaju namjeru da se tu zaustave – u planu su velemajstorska titula i velike pobjede.
„Čempionat“ je razgovarao sa porodicom Šogdžijev kako bi više saznao o ovom mladom šahovskom geniju iz Rusije – o njegovim interesovanjima, snovima i ciljevima.
„Nemam pametni telefon“
— Rоma, kad si ispunio normu za međunarodnog majstora, šta ti je prvo palo na pamet? Da li si htio da vičeš ‘siii!’ kao Ronaldo ili da lupiš šakom o sto kao Carlsen? Rоman Šogdžijev — Pa bio sam, naravno, srećan. Ali samo sam se nasmijao, i to je to. Šah nije kao fudbal da se tako burno izražavaju emocije.
— Ko te je uopšte naučio da igraš šah? Rоman Šogdžijev — Tata me naučio kako se figure pomjeraju, a onda, kad sam počeo stalno da ga pobjeđujem, počeo sam da radim sa trenerom. Sa Dmitrijem Jevgenijevičem Sarangovim.
— Koliko si imao godina kad si počeo da radiš s trenerom? Rоman Šogdžijev — Skoro pet. Četiri godine i jedanaest mjeseci.
— Sad si i dalje mali dječak, a tada nisi imao ni pet godina. Da li si imao dovoljno strpljenja da treniraš? Rоman Šogdžijev — Ne sjećam se baš najbolje, ali mama je govorila da sam mogao da treniram i po dva sata. I htio sam još, ali mi trener nije dozvoljavao.
— Koji si razred sad završio? U koju školu ideš? Rоman Šogdžijev — Završio sam treći, sad sam prešao u četvrti. Idem u Kurčatovsku školu, ali sam tamo rijetko. Uglavnom sam na kućnom obrazovanju, ali dolazim na ispite.
Porodica Šogdžijev u Kurčatovskoj školi Foto: iz privatne arhive
— Da li je teško? Rоman Šogdžijev — Ma ne, tamo su zadaci laki. Učitelji su veoma dobri. Prate kako igram, podržavaju me.
— Šahisti su svi veoma pametni, čak i kad su mali. Vjerovatno si već u prvom razredu znao sve iz programa nižih razreda? Rоman Šogdžijev — Iz matematike vjerovatno jesam. Tata mi je sve objašnjavao unaprijed. A ovako radim isto što i svi u trećem razredu. Čitam knjige. Svidjela mi se „Zlatne ruke“, o dječaku koji je bio loš đak, a onda postao najbolji ljekar na svijetu. Sanjao je da će to postati – i uspio je.
— Šta te još zanima osim šaha? Možda fudbal? Rоman Šogdžijev — Najviše volim šah. Ponekad igram igrice na automatima ili u sobi sa virtuelnom stvarnošću. Idem na bazen. A, i treniram aikido. Trener mi je čak rekao da mogu dostići dobar nivo. Fudbal ne igram – samo ponekad pogledam najvažnije utakmice.
Rоma pobjeđuje ne samo u šahu, već i u plivanju Foto: iz privatne arhive
— A kompjuterske igre ili igrice na telefonu? Rоman Šogdžijev — Ne igram kompjuterske igrice, a telefon nemam. I ne treba mi. Ne mogu sam da idem na turnire, uvijek idem s nekim od roditelja. Imam tablet s internetom, ali na njemu su samo šahovske stvari. Sve vezano za šah mi je zanimljivo.
— Znači, pratiš sve što se dešava u šahovskom svijetu. Šta te najviše iznenadilo prošle godine? Rоman Šogdžijev — Iznenadilo me što je Gukeš osvojio Turnir kandidata. Kako mu je to uspjelo? Eto, to je to, valjda.
— Da li si očekivao da će Gukeš pobijediti Ding Lirena u meču za titulu? Rоman Šogdžijev — Jesam, imao je mnogo veće šanse. Ali navijao sam za Dinga.
— Zašto? Gukeš ti je bliži po godinama. — Bilo mi je jednostavno žao Dinga. Kad je pobijedio Jana Nepomnjaščija, ništa nije pokazao. Loše je igrao, koliko je samo rejtinga izgubio. Htio sam da nešto promijeni u toj situaciji. Nije mu uspjelo.
„Sreo sam se s Carlsenom. Čak dva puta.“
— Reci, Rоma, sa svojih 10 godina već si međunarodni majstor. Da li si imao neku „zvjezdanu bolest“? Rоman Šogdžijev — Nešto malo jeste bilo.
— I kako si to „izliječio“? Da li si doživio neki poraz? Rоman Šogdžijev — Tata me izliječio od toga. Više se ne ponavlja.
Rоma Šogdžijev sa direktorom turnira Radničkog Foto: iz privatne arhive
— A kako te izliječio? — To bolje njega pitajte.
U razgovor se uključuje otac – Savr Šogdžijev:
Savr Šodžijev— Bilo je toga. Lično imam apsolutnu netrpeljivost prema i najmanjim znacima umišljenosti, nadmenosti. Rоma odmah dobije kritiku. Kada izgubi, često ga natjeram da priđe protivniku, pruži mu ruku i zahvali se na partiji, bez obzira na bolan poraz i suze. Ako on bude poštovao protivnike – i njega će poštovati.
— Rоma, koliko je trajala tvoja najduža partija za tablom? Rоman Šogdžijev — Znam tačno – 5 sati i 17 minuta. To je bilo 2024. godine na turniru Radničkog. Pet sati je bila ravnopravna pozicija, a onda sam u cajtnotu nadigrao protivnika.
— Da li je to bila tvoja najteža partija do sad? Rоman Šogdžijev — Ne, imao sam partiju koja je trajala 5 sati i 10 minuta. Imao sam dobijenu poziciju, ali nisam uspio da pobijedim. Bilo mi je baš krivo. Kasnije sam s trenerom analizirao – kompjuter je pokazivao +20 za mene. Ali ja za tablom nisam našao taj potez.
Porodica Šogdžijev Foto: iz privatne arhive
— Imaš li neki talisman ili ritual prije partije? Rоman Šogdžijev — Nemam, o tome i ne razmišljam. Samo sjednem i igram.
— Usput, da li ti se nekada desilo da su te natjerali da se presvučeš? Da ne ispunjavaš pravila oblačenja, na primjer? Rоman Šogdžijev — Ne, sve je bilo u redu. Ali na turnirima za odrasle bilo je slučajeva da su sudije tražile od nekoga da promijeni obuću, mislim. Trudim se da mi bude udobno i toplo. Ali imao sam jedan neprijatan slučaj s garderobom. Prošle godine na Dječijem Kupu svijeta u Batumiju napolju je bilo vruće, a u sali – hladno. Klima je duvala pravo na nas. Stavio sam kapuljaču od duksa na glavu, a sudije su me natjerale da je skinem. Razbolio sam se i zbog toga loše odigrao. Izgubio sam 60 ili 70 rejting poena.
Situaciju komentariše majka mladog šahiste, Saglara Šogdžijeva:
Saglara Šogdžijeva— Sa strane organizatora to je bilo malo čudno – postaviti klimu na tako nisku temperaturu na dječijem turniru. Mogli su bar da upozore djecu i roditelje da će u sali biti veoma hladno ili da odlože početak partija kako bi djeca stigla da se presvuku. Na kraju su se mnogi razboljeli.
— Pratiš li svoje vršnjake? Postavši međunarodni majstor, oborio si rekord Faustina Ora. Da li bi želio da igraš s njim? Rоman Šogdžijev- Da! Još se nismo sreli. On dobro igra.
— A kad bi birao – da igraš s Orom ili s Magnusom – koga bi izabrao? Rоman Šogdžijev — Magnusa. On je najbolji na svijetu. Sreli smo se već, čak dvaput.
Saglara Šogdžijeva: Zaista smo se sreli s Magnusom dva puta, Karlsen nam je poklonio knjigu. On i njegov otac su veoma ljubazni. Ali to što ne govorimo engleski omelo je normalnu komunikaciju, iako je Karlsen bio spreman da nam posveti dosta vremena.
— Da li bi želio da budeš kao on? Rоman Šogdžijev — Volio bih da budem poznat kao Roma Šogdžijev.
— Tvoj naredni cilj? Rоman Šogdžijev — Da postanem velemajstor. Ali to je teže ostvariti. Koeficijent je drugačiji, protivnici su jači. I volio bih da oborim rekord Abhimanyu Mishre, najmlađeg velemajstora na svijetu.
— Bićeš li razočaran ako ne uspiješ da prestigneš Mišru, ali na primjer oboriš rekord Sergeja Karjakina i postaneš najmlađi velemajstor u Rusiji? Rоman Šogdžijev — I to je u redu. Ali želim da idem dalje i ostvarujem nove ciljeve.
— Stalno pričaš samo o šahu. Na tabletu – samo šah. Ne bojiš se da će ti to dosaditi? Nije ti nikad palo na pamet da sve batališ i ideš da se družiš s klincima napolju? Rоman Šogdžijev — Ne, meni je šah jako zanimljiv. A i nisam još ništa postigao.
Savr Šogdžijev: Sad s Romom putujem na Svjetsko ekipno prvenstvo u ubrzanom šahu u Londonu. Turnir je sjajan, planira se učešće gotovo svih svjetskih zvijezda. Veliko hvala FIDE-u i lično Arkadiju Dvorkoviču na pozivu i organizaciji Rominog učešća na prvenstvu.
Krajem septembra u Almatiju će se održati Svjetsko prvenstvo za djecu. Ako Šahovski savez Rusije bude smatrao potrebnim Romin nastup, u dogovoru s trenerskim timom, biće nam čast da ponovo branimo čast zemlje.
Krajem decembra u Dohi će se održati Svjetsko prvenstvo u ubrzanom šahu. Na sličnom turniru Roma je debitovao u Samarkandu 2023. godine i izazvao pravu senzaciju. Tada je imao samo osam godina. Pokušaćemo da ponovimo uspjeh, a ciljevi će, naravno, sad biti drugačiji.
Skoro svi naši lični prihodi, plus sponzorska pomoć od mecena i saveza, odlaze na razvoj Rome i organizaciju putovanja na turnire. Put u Srbiju na turnir u Radničkima koštao nas je 170 hiljada rubalja za njega i mamu. Za London smo predvidjeli skoro pola miliona, uključujući troškove viza. Turniri bliže kući, naravno, koštaju nešto manje.
Mi, iako živimo u skromnim uslovima, nismo navikli da se žalimo. To je naš izbor.
Velemajstor Grebnev dobro je poznat čitaocima ChessOpen-a! On je jedan od onih koji vas neprestano tjeraju da ga pratite – osvojio je sve zlatne medalje na svijetu i u Aziji, pobjeđivao među omladincima, igrao za ekipu „Ruske šahovske škole“, a sada briljira i na seniorskom nivou. Prije nekoliko dana, trijumfovao je na velikom Dubai Open 2025, ostavivši iza sebe 182 šahista iz 37 zemalja, i osvojio najveću nagradu u dosadašnjoj karijeri – $11.000.
Naravno, željeli smo da saznamo više detalja… A ujedno i da pričamo o njegovom šahovskom razvoju, odnosu prema uspjesima i neuspjesima, nadama i očekivanjima, kao i o tome da li uskoro možemo očekivati smjenu generacija na ruskoj sceni – i koju ulogu u tom procesu on namjerava da ima. Zanimljivo – o čemu će biti naš treći intervju?
– Naš prethodni razgovor bio je prije otprilike godinu i po, nakon tvoje nove pobjede na omladinskom prvenstvu. Kako ocjenjuješ to vrijeme i smatraš li da si uspješno prešao u „odrasle“ šahovske kružne turnire?
Aleksej Grebnev – Da, prelazak se dogodio, i prošao je glatko, bez naglih skokova. Mnogi protivnici su mi već poznati – igrao sam s njima još na dječjim turnirima. Ako i budem igrao neki juniorski turnir uskoro, to će biti izuzetak. Da bi se prešlo na novi nivo, trebalo je dosta truda: morao sam da stičem praksu, isprobavam i ostvarujem svoje ideje, analiziram greške… Ukratko – spreman sam!
– Da li je takav prelazak zahtijevao dodatnu moralnu snagu? Da li ti je sada lakše ili teže? U omladinskim kategorijama su od tebe uvijek očekivali pobjedu, ali sada su i protivnici znatno jači…
Aleksej Grebnev – Naravno, nije lako kada se od tebe stalno očekuju pobjede, ali to mi je davalo dodatnu snagu da idem dalje – već na seniorskom nivou. Generalno, ne bih rekao da sam morao drastično da mijenjam sebe – rad je tekao planski i postepeno. U zavisnosti od turnira, mijenja se i jačina protivnika. Što je turnir jači, to mi je zanimljivije da igram, naročito kad postoji ograničenje za minimalni rejting – to me dodatno motiviše da pobijedim.
– Koji bi turnir posebno izdvojio kao prelazni trenutak u karijeri?
Aleksej Grebnev – Bez sumnje, to je učešće u superfinalu Prvenstva Rusije 2024. godine. Superfinale je za mene predstavljalo veliku podršku od strane Ruske šahovske federacije (formalno se nisam kvalifikovao – loše sam odigrao Višu ligu, osvojivši samo „+1“, ali su me ipak uključili među učesnike). Taj poziv mi je ulio samopouzdanje.
– Jesi li očekivao da ćeš biti potpuno konkurentan među najboljim igračima zemlje?
Aleksej Grebnev – Učešće na takvim turnirima donosi samopouzdanje, a teorijska priprema i praktično iskustvo omogućavaju ti da se približiš vrhunskim igračima. Konkurencija je veoma važna, ona omogućava napredak. (Svih 11 partija Aleksej je završio remijem i zauzeo 6. mjesto; bez poraza su turnir završila još samo trojica igrača – nap. E.A.)
– Imaš li osjećaj da nova generacija ruskih igrača brzo sustiže prethodnu? Da ste ti, Murzin, Nesterov, Zemljanski, Makarian već spremni da potisnete one koji su do sada vodili glavnu riječ u Rusiji?
Aleksej Grebnev – U Rusiji su uvijek postojali, postoje i postaće jaki šahisti… Ali reći da ćemo uskoro svrgnuti prethodnu generaciju – Griščuka, Andreikina, Artemijeva, Dubova – još je rano. Prvo moramo dostići njihove visine, pa tek onda možemo govoriti o smjeni generacija. Ne bih žurio sa zaključcima. Jasno je da nam razvoj naučno-tehnološkog napretka omogućava da postižemo rezultate u nešto mlađim godinama nego što je bio slučaj s njima, ali to je sve. To se uopšte vidi i kao globalni trend u šahu.
– Osjećaš li se kao jedan od lidera „novog talasa“ i da li ti to daje dodatnu snagu?
Aleksej Grebnev – Najmanje što mogu, jeste da pokušam da budem na tom nivou (smije se). Samopouzdanje crpim iz pobjeda na turnirima – naročito kad uspijem da pobijedim tamo gdje me nisu smatrali favoritom.
– Šta, po tvom mišljenju, razlikuje najbolje mlade ruske igrače od prethodne generacije – osim energije – i od mladih lidera iz drugih zemalja? (Ne govorimo sada o Indijcima – oni su posebna priča.) Možete li vi da izdržite konkurenciju, da budete bolji, da dostignete visine Karjakina, Nepomnjaščija?
Aleksej Grebnev – Teško je reći u čemu su razlike. Vjerovatno je dostupnost savremenih računara i nagli napredak šahovskih „mašina“ znatno pojednostavio pripremu i sticanje znanja. Velika količina, i to brzo promjenljivih informacija, povećava memorijske kapacitete svakog novog naraštaja. Ogroman broj turnira širom svijeta omogućava brzo sticanje iskustva i praktičnu primjenu znanja. Danas su jaki treneri pristupačniji – ima ih više i ne moraš živjeti u istom gradu s njima, dovoljan je internet. I tako dalje! Teorijska priprema postala je jedan od najvažnijih faktora konkurentnosti, a sama konkurencija je prešla na potpuno novi nivo. Kad je riječ o razvoju, ona je apsolutno ključna – glavni je podsticaj za napredak.
– Ranije si govorio da, osim planova za putovanja, praviš i listu željenih rezultata – što bi volio da postigneš… Ako uporedimo šta si želio i šta si postigao u 2024–2025, da li si „u plusu“? Ili ima „dugova“?
Aleksej Grebnev – Ne bih otkrivao svoje planove, ali – „dugova“ ima. I planiram da ih „zatvorim“ ove godine.
– Koje ciljeve postavljaš pred sebe u bliskoj, ali možda i malo daljoj budućnosti?
Aleksej Grebnev – Ništa novo: povećavati i zadržavati rejting, sticati više prakse…
– U poređenju sa mnogim mladim profesionalcima, igraš relativno malo. Planiraš li da igraš češće, i gdje? Šta stavljaš na prvo mjesto: biraš li turnire prema uslovima, nagradama ili nivou protivnika?
Aleksej Grebnev – Svoj kalendar pravim uzimajući u obzir zvanična takmičenja, jer igram za reprezentaciju Rusije. Prilikom izbora turnira, prije svega se orijentišem na sastav učesnika. Uvijek želim da igram protiv protivnika koji su jači od mene po rejtingu i igri, a za to je potrebno više učešća na međunarodnim turnirima.
– Kada ideš na neki open, ideš li s ciljem da ga obavezno osvojiš?
Aleksej Grebnev – Kao što je govorio Aleksandar Suvorov: „Loš je onaj vojnik koji ne sanja da postane general!“ (smije se). Ciljevi se razlikuju od turnira do turnira. Ali što su jači učesnici i gušća konkurencija, to je zanimljivije igrati – a i završnica bude često nepredvidiva. Sve češće se dešava da favoriti ne osvajaju jake turnire.
– Kada prilikom žrijeba dobiješ jačeg protivnika nego što si se nadao, više se raduješ jer će biti zanimljivo i možeš nešto naučiti, ili se razočaraš jer će biti teže pobijediti?
Aleksej Grebnev – To je svojevrsni ekstrem. Igrati protiv igrača višeg rejtinga, koji je fokusiran na pobjedu, zanimljivije je – jer, bez obzira na rezultat, dobijaš iskustvo koje će ti kasnije koristiti.
– S te tačke gledišta, kakav je za tebe bio Dubai Open 2025? Da li si smatrao da možeš da se boriš za pobjedu?
Aleksej Grebnev – Za mene je to bio „spontani“ turnir, nije bio u planu. Prijavio sam se u posljednjem trenutku, umjesto igrača koji nije mogao da učestvuje. Htio sam da se „iskupim“ za Prvenstvo Azije i Šaržu.
– Kakvo ti je bilo raspoloženje i jesi li se osjećao u formi? To ti je bio četvrti turnir zaredom, poslije Sočija, Prvenstva Azije i Šardže – otkud tolika energija? Ili su prosto protivnici bili slabiji?!
Aleksej Grebnev – Na prva dva turnira nisam se proslavio. Počeo sam da gubim motivaciju, ali dolazak mame mi je dao drugi vjetar u leđa. Smatram da sam Dubai Open odigrao dobro, „u jednom dahu“, iako sam ponegdje igrao oprezno. Povećao sam rejting, a osvojiti prvo mjesto na turniru je, bez sumnje, uvijek prijatno.
– Kako je došlo do remija u samo četiri(!) poteza nakon tri pobjede na startu? Nije li to izgledalo prilično ružno, kad se na prvoj tabli partija demonstrativno završi za minut…
Aleksej Grebnev – Moj protivnik je zakasnio, a kad je došao, već je odlučio da ponudi remi, ili da ga kasnije „iznudi“. Procijenio sam sve okolnosti i prihvatio sam… Moram reći da sjedeći za tablom, i donoseći odluku tokom partije, znaš i osjećaš više nego neko ko to gleda sa strane.
– Koju bi partiju nazvao ključnom za sebe na turniru?
Aleksej Grebnev – Mislim da je to pobjeda nad Indijcem Rohitom u 7. kolu. Ona mi je omogućila da se učvrstim među liderima.
– Kada je postalo jasno da ćeš najvjerovatnije biti pobjednik turnira, da li se promijenio odnos organizatora prema tebi? Da li si se osjećao kao važna ličnost? I kakav je osjećaj stajati na najvišoj stepenici?
Aleksej Grebnev – Promijenilo se jedino to što su počeli više da me fotografišu – ranije su uglavnom slikali svojeiIndijce, kojih je bilo mnogo (smije se). Bilo mi je jako drago da dobijem pehar i da shvatim da sam pobjednik velikog turnira, posebno nakon dva ne baš uspješna nastupa u UAE.
– Da li si ikada ranije osvajao takvu nagradu? I hoće li to promijeniti tvoj život?
Aleksej Grebnev – Ovo je moja najveća nagrada do sada. Hoće li nešto promijeniti u mom životu – o tome još nisam razmišljao…
– Šta možeš reći o ostalim našim momcima, prije svega o Zemljanskom? Da li ti Ivan već „gazi za petama“?
Aleksej Grebnev – Imamo sada mnogo mladih, zanimljivih i perspektivnih momaka, kao što su Savva Vetohin i Artem Uskov, koji su u raznim trenucima postizali odlične rezultate, u skladu s ciljevima koje su sebi postavili. Ivan, naravno, privlači pažnju i jasno ide ka svojim ciljevima. Od početka ove godine, mnogi ruski šahisti su se istakli ne samo na velikim međunarodnim turnirima, već su i postavljali lične rekorde.
– Na prethodna tri turnira uz tebe je bio član ekipe „Ruske šahovske škole“ – Paravjan, ali u Dubaiju ga nije bilo. Je li „splasnuo“? Inače, je li ti važno da si okružen ljudima iz svoje ekipe?
Aleksej Grebnev –– Od malih nogu sam na turnire išao uglavnom sam, tako da prisustvo drugih ne utiče posebno na moju igru i raspoloženje… Naravno, uvijek je prijatno kad je pored tebe neko poznat, s kim možeš da se posavjetuješ, tim prije što je u okviru „Ruske šahovske škole“, za čiji tim igram već dvije godine, David uvijek bio u ulozi starijeg mentora, može se reći „igrajućeg trenera“. Što se tiče toga da li se „snašao“ – iza njega je velika škola, ne mogu ništa da tvrdim, moguće je da je imao druge planove.
– Pratiš li nastupe članova tvoje ekipe – Nesterova, Šuvalove i ostalih?
Aleksej Grebnev – Da, naravno. Pratim sve – držim ruku na pulsu.
– Da li ti se dopada atmosfera i duh koji vlada u „Ruskoj šahovskoj školi“?
Aleksej Grebnev – Apsolutno! „RŠŠ“ se aktivno bavi i obrazovnim i društvenim radom, pruža podršku i razvija mlade talente. I to ne samo u glavnoj djelatnosti, već i kroz seniorski i dječiji tim. Organizuju pripreme, stvaraju pozitivnu atmosferu. Za takvu ekipu stvarno želiš da se boriš. Mogu da kažem da takvo nešto nisam vidio nigdje drugo – zajednička analiza partija poslije kola, neformalno druženje, uz dozu šale i smijeha, sve to jača timski duh.
– Da li bi volio da u skorijoj budućnosti postaneš šampion Rusije – i pojedinačno i sa ekipom „RŠŠ“?
Aleksej Grebnev – Pobijediti na takvim turnirima biće izuzetno teško, ali to je svakako jedan od mojih ciljeva u narednim godinama!
– Još jednom čestitke na pobjedi, i želimo ti nastavak pobjedničkog niza…
Autor: Timur Ganejev, zamenik šefa sportskog odjeljenja Sport-Express-a
Teimur Radžabov. Foto: Fjodor Uspenski, „SE“
Osvajač Svjetskog kupa – o uticaju 12. svjetskog šampiona i odluci da se fokusira na brzi šah.
Od 21. do 23. maja u Moskvi se održavao Karpovljev kup, koji je bio posvećen 50-godišnjici od kada je Anatolij Evgenjevič postao svjetski šampion. Pobjednik turnira bio je rejting-favorit Jan Nepomnjašči, drugo i treće mjesto podijelili su Aleksandar Griščuk i Vladislav Artemjev. Sa pola poena manje od trećeg mjesta ostali su Maksim Matlakov i Danil Dubov, a za čitav poen zaostao je Teimur Radžabov, koji je u svojoj karijeri odigrao dosta partija protiv 12. svjetskog šampiona. U intervjuu za „SE“, osvajač Svjetskog kupa 2019. i trostruki prvak Evrope (2009, 2013, 2017) govorio je o tome šta je naučio od Karpova i kuda ide njegova šahovska karijera.
Teimur Radžabov: Imao sam mnogo partija sa Anatolijem Evgenjevičem. Dobro se sjećam svog prvog ozbiljnog velemajstorskog turnira, koji sam igrao s njim u Buenos Ajresu (na tom turniru sam dao neobičnu simultanku, o čemu je „SE“ već ranije pisao). Tada je sastav bio veoma jak: Karpov, Korčnoj, Šort, Polgar. Svi su tada još bili u vrhu. Igrao sam i mini-meč sa Karpovom kada je dolazio kod nas u Baku. Igrali smo brzi šah i uspio sam da pobijedim. Bez sumnje, izvanredan šahista i za mene je velika čast da igram na turniru posvećenom 50-godišnjici od kada je postao svjetski šampion.
— A vaš najneobičniji susret?
Teimur Radžabov: Vjerovatno na meču Rusija – Svijet 2002. godine. Tada sam bio još veoma mlad šahista i uspio sam da učestvujem na tom grandioznom događaju, da igram sa Karpovom. Odigrali smo mnogo partija u rapidu i blicu, uključujući i na svjetskim prvenstvima. U klasičnom šahu sjećam se partije u Vajk an Zeu. Bila je veoma duga. Sjećam se da je tada Anatolij Evgenjevič bio pomalo nezadovoljan.
— Zašto?
Teimur Radžabov: Bila je komplikovana pozicija. Top i lovac protiv topa. U sedmom satu igre rekao je nešto poput: „Nije li vas sramota da igrate ovakvu poziciju?“ Pokušavao sam da iscijedim makar nešto – na visokom nivou takve se pozicije često igraju do kraja, do pobjede. Ali kasnije smo se šalili kad bismo se sjetili te situacije. Uglavnom smo uvijek imali dobre i srdačne odnose.
— Da li ste nekada dobili neki vrijedan savjet?
Teimur Radžabov: Imao sam priliku da mnogo razgovaram sa Anatolijem Evgenjevičem. Da slušam komentare o najvažnijim šahovskim pozicijama, strukturama. To je bila velika pomoć da unapredim svoju igru. Pri tome sam shvatao – da bi se to druženje nastavilo, moraš stalno igrati na najvišem nivou, jer gdje ćeš drugačije sresti takve majstore. Istakao bih da je Karpov uvijek bio veoma korektan. Spreman da dijeli šahovsko znanje. Nikada ga nisam vidio da nešto skriva. Naprotiv, uvijek je bio otvoren za dijalog.
Iskreno, mnogo sam naučio proučavajući njegove partije. Kristalno čiste. Precizna strateška rješenja, potezi, zauzimanje linija, koordinacija figura, sedma, druga horizontalna. Sjajan šahista. Moja generacija je odrasla na njegovim partijama, velikim mečevima dvojice K. Želim Anatoliju Evgenjeviču dobro zdravlje, i jako sam srećan što sam mu mogao lično čestitati 74. rođendan.
— Da li je Karpov u top 3 najvećih igrača u istoriji?
Teimur Radžabov: Za mene – da. Inače, imam malo neobičan pogled na to. Na primjer, obožavam Mihaila Talja. Znam, mnogi ga vole, ali ga ne stavljaju u top 3 u istoriji. Za mene je on daleko iznad mnogih svjetskih šampiona. Fantastična, blistava igra Mihaila Nehemjeviča. U njegovo vrijeme to je djelovalo potpuno nevjerovatno i revolucionarno. Tako da je moja lista top 3 igrača – Talj, Karpov i Robert Fišer. Još kao dijete sam obožavao Mihaila Botvinika. Njegove partije su mi djelovale toliko složeno i duboko, da sam mislio da nikad neću dostići takav nivo.
— Postoje li neke knjige Karpova kojima se često vraćate?
Teimur Radžabov: Ne sjećam se tačnih naslova, ali sigurno smo proučavali Karpovove knjige. Moj otac je bio veliki njeov navijač. Smatrao je da sam ja više praktičar i da moram da poboljšam pozicionu igru. Tako da je Karpov čitavog mog života bio moj nevidljivi učitelj, čije sam partije proučavao i postajao jači.
Teimur Radžabov. Foto: Fjodor Uspenski, „SE“
Fokus na rapid i blic
— Krajem juna u Moskvi će se održati turnir „Šahovske zvijezde 5.0“. Da li idete na pobjedu?
Teimur Radžabov: Kad igram turnir, uvijek pokušavam da ga osvojim. Ako ne uspijem, spremam se za sljedeći. Zanimljivo mi je da igram protiv nove generacije šahista, drago mi je što imam tu priliku.
— Da li ste ove godine planirali veće klasične turnire, uključujući „Veliki švajcarki turnir“?
Teimur Radžabov: Odlučio sam da se više fokusiram na rapid i blic. Možda ću igrati na Svjetskom prvenstvu u brzopoteznom i ubrzanom šahu. Možda ću učestvovati i u Global Chess League 2025. Prošle godine je moj tim uspio da osvoji to prestižno takmičenje.
— Da li sam dobro razumio da vas više privlači trenerski rad?
Teimur Radžabov: Da, radim sa mladim talentima iz Azerbejdžana, iz naše reprezentacije. Takođe, kao što sam vam ranije rekao, pomažem Lei Tingjie. Tako da mi učenici zaista oduzimaju dosta vremena.
Tomaševski o individualnom radu sa Gorjačkinom i Šogdžijevim Razgovarao: Timur Ganejev, zamjenik šefa sportskog odjeljenja
Evgenij Tomaševski. Foto: Fjodor Uspenski, „SE“
Naš trofejni velemajstor nastoji da izvede mlade ruske talente na novi nivo.
U januaru 2025. godine, dvostruki šampion Rusije, šampion Evrope i pobjednik ekipnog Svjetskog prvenstva Jevgenij Tomaševski postao je glavni trener omladinske reprezentacije Rusije. Takođe, ovaj titulisani velemajstor postao je i lični trener naše najbolje šahistkinje posljednjih godina, Aleksandre Gorjačkine, koja se prošle sedmice kvalifikovala za Turnir kandidatkinja 2026. godine. Sjajan povod da se čujemo sa Jevgenijem Jurjevičem u njegovoj novoj ulozi. Razgovor smo započeli turnirom „Kup Karpova – 50 godina kasnije“ (21–23. maj), na kojem će Tomaševski igrati protiv gotovo svih vodećih ruskih šahista, ali i Hansa Nimana.
Mislim da Gorjačkina sve može da postigne, moj zadatak je da joj pomognem
— Podijelite s nama očekivanja od Kupa Karpova.
Evgenij Tomaševski— Turnir je okupio veoma jak sastav, ali osjećanja su mi pomiješana. S jedne strane, postoji veliko interesovanje i snažna želja da zaigram u tako reprezentativnom društvu. Velika je čast biti dio turnira koji je posvećen tako značajnom jubileju. S druge strane, to je za mene bilo iznenađenje. Nisam planirao da igram, niti sam se na neki poseban način pripremao za rivale, imajući u vidu da sam se u posljednje vrijeme potpuno posvetio trenerskom radu. Utoliko će mi biti zanimljivije da vidim kako će sve ispasti i u kakvoj sam takmičarskoj formi. Ni sam ne znam.
— Sjećam se, na brzim partijama turnira „Šahovske zvijezde 4.0“ krajem jula prošle godine zauzeli ste četvrto mjesto. Konkurencija je bila prilično ozbiljna.
Evgenij Tomaševski— Da, tada sam zaista dobro odigrao rapid, a u decembru sam pobijedio na jakom turniru za nagrade grupacije „Region“. Zbog velike zauzetosti trenerskim radom posljednjih godina, ispada da igram otprilike jedan turnir na svakih pola godine. I to uglavnom rapid. Na njih se obično i ne pripremam, ali moguće je da takva šema sada neće upaliti. (smije se) Sreća je što sva pažnja očigledno neće biti usmjerena na moje partije. Tako da mogu mirno da igram protiv veoma jakih protivnika — za svoje zadovoljstvo.
Anatolij Karpov. Foto: FIDE
— Moguće je da će zatvaranje turnira posjetiti i Anatolij Karpov. Da li ste imali priliku da sarađujete s 12. svjetskim šampionom ili da odigrate neku partiju koja vam je ostala u sjećanju?
Evgenij Tomaševski— Nažalost, nismo imali priliku da sarađujemo, a i odigrali smo samo jednu partiju u rapidu. Anatolij Evgenjevič je, bez sumnje, apsolutna veličina u istoriji šaha. Moglo bi se reći mnogo najuzvišenijih riječi o čovjeku koji je promijenio šahovski svijet, koji je promijenio zahtjeve prema šahistima — kada je riječ o njihovoj tehničkoj pripremljenosti i nivou igre uopšte.
— U oktobru prošle godine Danil Dubov je rekao za „SE“ da bi bilo pravo čudo ako neko od Rusa izbori mjesto u Turniru kandidata 2026. Prošle sedmice Aleksandra Gorjačkina je obezbijedila sebi mjesto među osam najboljih, a vi ste direktno doprinijeli tom uspjehu.
Evgenij Tomaševski— Mislim da je Danja prije svega govorio o muškom Turniru kandidata. Iako se i tu može diskutovati: Janovi izgledi mi djeluju sasvim ozbiljno, a i ako se Esipenko, sam Dubov, Griščuk ili Artemjev kvalifikuju među osmoricu kandidata — to ne bi bila nikakva senzacija ni čudo.
Za naš ženski šah plasman u Turnir kandidatkinja još manje predstavlja neko čudo. Saša će igrati četvrti uzastopni ciklus za titulu svjetske prvakinje. Od trenutka kad je igrala meč za krunu, nije propustila nijedan turnir kandidatkinja. Dakle, Gorjačkina je jednostavno postigla cilj koji je sebi postavila. Ipak, svaki takav rezultat je veliko dostignuće. Konkurencija svake godine raste, pojavljuju se nova imena. Recimo, Zhu Jiner, koja je na kraju i osvojila Gran-pri. Ko bi mogao da zamisli takav rasplet prije samo nekoliko godina?
Što se tiče zajedničkog rada, zasad nisam spreman da pričam o detaljima, ali on je započet s ciljem ka najvišim dometima, i optimista sam. Saša je izvanredna sportistkinja, vrlo borbena, usmjerena, sabrana. Mislim da joj je sve dostižno. Moj zadatak je da joj pomognem.
— Ove godine Gorjačkina igra mnogo open turnira. Da li je to bila vaša preporuka?
Evgenij Tomaševski— Rano je za donošenje bilo kakvih zaključaka. Naš zajednički rad još nije dugo trajao. Moći ćemo da se vratimo tom pitanju bliže početku Turnira kandidata ili već poslije njegovog završetka. Za sada su to samo prvi obrisi.
— Kako je za vas proteklo praćenje posljednjeg kola „Grand Prixa“ u Austriji, gdje su protivnice Aleksandre bile blizu da je izbace iz top 2?
Evgenij Tomaševski— Bilo je izuzetno napeto. Još nisam do kraja „iskorijenio“ u sebi igrača. Prelazim u drugu ulogu, aktivno treniram već nekoliko godina, ali mi je i dalje krajnje neobično to osjećanje kad ništa ne možeš da promijeniš. Doživljavaš te emotivne uspone i padove. Iako racionalno znaš da ništa ne zavisi od tebe, posebno kad tvoji štićenici ne igraju, ipak, iznenađujuće, to oduzima mnogo živaca. A još je i rasplet turnira u Austriji bio maksimalno dramatičan. Hvala Bogu da se sve dobro završilo.
— Da li vas je iznenadilo to što Gorjačkina, koja je godinama u top 5 FIDE rejtinga, nije imala ličnog trenera?
Evgenij Tomaševski— Ono što je bilo, nije moja stvar. To je bolje da pitate Sašu. Važno je ono što će se dešavati u budućnosti i kako mogu da joj pomognem da unaprijedi svoju igru.
— Da li će činjenica da se Aleksandra kvalifikovala za Turnir kandidatkinja pomoći da igra opuštenije na Svjetskom kupu?
Evgenij Tomaševski— To je i bila jedna od glavnih zamisli: kvalifikovati se na Turnir kandidatkinja što ranije. To ipak smanjuje psihološki pritisak i što je najvažnije — daje slobodu za manevrisanje u pripremi i planiranju turnira. Kad imaš daleki, ali vrlo važan cilj, možeš sve da podrediš njemu, a u ostalim turnirima ti je nešto lakše. Ali, opet, Svjetski kup je sam po sebi vrlo značajan turnir. Niko ga neće igrati preko volje.
— Prije nekoliko dana plasman na Svjetski kup izborio je Ivan Zemljanski, koji se smatra jednom od glavnih nada ruskog šaha. Da li ste zadovoljni njegovim rezultatima ove godine?
Evgenij Tomaševski— Da. Iako ne radim s njim direktno, kao glavni trener omladinske reprezentacije veoma pažljivo pratim uspjehe svih potencijalnih štićenika. Njegova igra i napredak svakako raduju. Jasno je da on i njegovi treneri veoma ozbiljno rade. Napredak je postojan i stabilan, i to se vidi po partijama (ne bih da ureknem). Trenutno Ivan igra jak turnir u Šardži, a prije toga je bio uspješan na pojedinačnom prvenstvu Azije. Već sada se može reći da je to formiran šahista, uprkos mladim godinama. Od njega možemo očekivati ozbiljna dostignuća. Koliko ozbiljna — pokazaće vrijeme. Ali njegova igra svakako raduje.
— Da li ste već imali priliku da bliže razgovarate sa Ivanom? Čuo sam da momak ima šampionski karakter.
Evgenij Tomaševski— Trudim se da komuniciram sa svim našim vodećim juniorima, to je dio mog posla. Već sam imao slične susrete sa Savvom Vetohinom, Artemom Uskovim i još nekim talentovanim momcima. Sa Vanjom još nismo razgovarali, ali nadoknadićemo to. Jasno je da nije riječ o prosječnom šahisti.
Treba imati u vidu da oni imaju svoje trenere koji veoma dobro znaju šta treba da rade. Moj zadatak je da pratim i, po potrebi, pažljivo pomognem — ako oni ili njihovi treneri to budu željeli. Naš zajednički cilj je da se ti momci razvijaju, i ako mogu na bilo koji način da doprinesem tome, biću samo srećan.
— Može li se reći da će Zemljanski, Vetohin i Uskov činiti okosnicu reprezentacije na Svjetskoj šahovskoj olimpijadi do 16 godina?
Evgenij Tomaševski— Zvanično još nismo objavili sastav. Hajde da još malo sačekamo, ali, naravno, njihova imena su među glavnim kandidatima.
— Čuo sam i da ste održali veliki selekcioni kamp s mladim talentima?
Roman Šogdžijev Foto: Fjodor Uspenski, „SE“
Evgenij Tomaševski— Da, zajedno sa Mihailom Izrailevičem Šereševskim. Bila je to sesija sa veoma mladim šahistima.
Usput, sa Romom Šogdžijevim takođe radim individualno, i to je značajan dio mog trenerskog angažmana. Ima još nekoliko talentovanih momaka kojima nastojim da posvetim pažnju. Imamo mnogo talenata, i treba ih razvijati. Sačekajte još malo, pojaviće se i druga zvučna imena. Roma je trenutno najzvučnije. Upravo sada se bori za posljednju normu za titulu međunarodnog majstora. Ne forsiramo to previše, ali njegov posljednji turnir u Bakuu uliva veliki optimizam.
— Da li je priča Romana takođe jedinstven slučaj?
Evgenij Tomaševski— Već sada je pod velikim pritiskom, pa ne bih u ovom trenutku davao dodatne bombastične komentare. Reći ću samo jedno: kada sa deset godina igraš tako kako igra Roma, to je, ako ne jedinstven slučaj, onda vrlo blizu tome.
— Ko vam, osim Šereševskog, pomaže u trenerskom radu?
Evgenij Tomaševski— Uglavnom radimo kao tandem. Ali ako se pogleda šire, onda, naravno, tijesno sarađujemo sa trenerima naše reprezentacije, pri čemu su mnogi od njih zaduženi za nekog od vodećih juniora. Takođe smo u kontaktu s trenerima iz raznih regiona. To je zajednički proces. U dvoje se to ne može obaviti — blago rečeno. Rusija je velika, talenata ima mnogo i potrebna je sistemska organizacija.
— Prošlo je već pet mjeseci otkako ste postali glavni trener omladinske reprezentacije. Je li vam taj period lako pao?
Evgenij Tomaševski— I mene samog iznenađuje koliko brzo vrijeme leti. Prekvalifikovao sam se u trenera prije nekoliko godina, a izgleda kao da je bilo juče. Počeo sam i nastavljam ovaj posao kao već formiran stručnjak, sa sopstvenim idejama, sopstvenom vizijom, i pokušavam da ih sprovedem u djelo. Reći da je to „ozbiljno i dugoročno“ možda zvuči pretenciozno, ali zaista se tako i osjećam. Želimo da uradimo ozbiljan posao i postignemo značajan napredak kod naših juniora. To mi je izuzetno zanimljivo. Kada sam započeo trenerski rad pred put u Azerbejdžan, još sam imao određene sumnje. Ali one su brzo nestale. Vrlo brzo sam shvatio da mi se sve to veoma dopada. U suštini, već odavno sam više trener nego igrač.
Zahvalan sam Šahovskoj federaciji Rusije i njenom rukovodstvu na sveobuhvatnoj podršci — i kada je riječ o Saši [Gorjačkinoj], i kada je riječ o mom radu u cjelini. Bez toga je nemoguće postići uspjeh. Rad na zajedničkom cilju nije lak, ali kod nas se taj proces dobro razvija.
— Da li je lakše biti igrač ili trener? Izgleda da trenutno uopšte nemate slobodnog vremena.
Evgenij Tomaševski— Jasno je da trenerski posao oduzima više vremena. Što se tiče energije — to je mač s dvije oštrice. Kada igraš, stres dostiže vrhunac za vrijeme turnira i u periodu priprema. Kada radiš kao trener, taj stres je, može se reći, raspoređen. Tvoji štićenici stalno nastupaju, stalno brineš za njih, iako ne možeš na sve da utičeš. Dakle, stalno si pod ozbiljnim pritiskom. Slobodnog vremena zaista gotovo da nema: individualni rad sa Sašom i Romom, rad sa omladinskom reprezentacijom. Ali, ako govorimo o osjećaju „u datom trenutku“, stres je ipak manji, i to dosta kompenzuje.
Ivan Zemljanski: azijski šahisti su kreativniji od Evropljana
16. maj 2025.
14-godišnji ruski velemajstor govori o učešću na međunarodnim turnirima, izazovima i planovima za budućnost
Najmlađi velemajstor Rusije, Ivan Zemljanski (14), postao je prvak Azije u blicu, a u klasičnom šahu zauzeo je četvrto mjesto, čime je stekao pravo nastupa na Svjetskom kupu. U intervjuu za TASS priznaje da je očekivao dobar nastup, govori o želji da zaigra za reprezentaciju Rusije i planovima da se plasira na turnir kandidata.
— Da li ste zadovoljni svojim nastupom? — Uglavnom jesam. Četvrto mjesto u klasičnom šahu znači da sam na dobrom putu, samo trebam nastaviti da ozbiljno radim.
— Koji su bili vaši ciljevi prije Azijskog prvenstva? — Glavni cilj bio je da se kvalifikujem za Svjetski kup i tako napravim korak bliže turniru kandidata.
— Da li je tačno da vam je blic omiljena disciplina, i da li ste očekivali takav uspjeh? — Volim blic zbog brzine i zato što nema pripreme za protivnike. Kad uhvatite dobar osjećaj, sve može da krene kako treba. Očekivao sam uspjeh, jer sam bio dobro pripremljen i ranije sam dobro igrao blic na prvenstvima Rusije i svijeta.
— Šta je bilo najteže na prvenstvu? Koje partije ste zapamtili? Šta vam je bilo najteže? — Najteže je bilo biti konstantno u 100-postotnoj radnoj formi — ne samo da igrate partiju dužu od četiri sata, već se na svaku spremate najmanje isto toliko. Svaka partija je ostala u pamćenju na svoj način. Laganih partija gotovo da nije bilo. Dobio sam odličan materijal za dalje analize i rad.
— Da li za nečim žalite? — Ni za čim ne žalim. Stekao sam iskustvo ovakvih takmičenja koje do sada nisam imao, jer nikad ranije nisam igrao klasična međunarodna prvenstva uživo — samo online.
— Kakav je bio nivo protivnika? Mnogi kažu da će prelazak Rusije u azijsku zonu povećati konkurenciju. — Svi moji protivnici su bili mladi i borbeni, sve partije su bile žestoke, osim prve. Po mom mišljenju, Azijati su uporniji i kreativniji od evropskih šahista.
— Koji su planovi za ovu godinu? — Da unaprijedim kvalitet svoje igre, da učestvujem na ključnim takmičenjima ove godine i da tamo postignem dostojan rezultat.
— Ako se dozvoli nastup reprezentaciji Rusije, da li ste spremni da igrate za nju? Da li bi to željeli? — Mislim da svaki takmičar sanja da barem jednom zaigra za reprezentaciju svoje zemlje, i ja nisam izuzetak.
— Na šta bi naša reprezentacija mogla da pretenduje? — Rusija je vrlo jaka šahovska sila. Ako nam bude dozvoljeno da igramo, borićemo se za prva mjesta i imamo dobre šanse za pobjedu.
— Da li vam je Ruska šahovska federacija pomogla da otputujete na Azijsko prvenstvo? — Da, bio sam glavni predstavnik Rusije (glavni predstavnik ne plaća smještaj i ima 50% popusta na kotizaciju — prim. TASS). Veoma sam zahvalan svojim trenerima, Jaroslavu Aleksandroviču Prizantu i Aleksandru Vladimiroviču Rjazancevu, na znanju, podršci i vjeri u mene. Bez njih ništa ne bi bilo moguće.
— Ko vas od velikih velemajstora inspiriše? — Aleksandar Aljehin i Magnus Karlsen.
Jefim Petrovič Geler rođen je 2. marta 1925. godine u Odesi. Međunarodni velemajstor, zaslužni majstor sporta, zaslužni trener SSSR-a. U sastavu reprezentacije SSSR-a pobjeđivao je na sedam Svjetskih šahovskih olimpijada i šest prvenstava Evrope. Dvostruki prvak SSSR-a. Učesnik šest turnira kandidata za svjetsku šahovsku krunu. U 63. godini ostvario je svoj posljednji uspjeh — postao je svjetski prvak među veteranima. Preminuo je u Podmoskovlju 17. novembra 1998. godine.
Uoči njegovog 80. rođendana, Dmitrij Komarov, međunarodni velemajstor i šahovski kolumnista lista Fakti, razgovarao je sa Gelerovom udovicom Oksanom Georgijevnom i zabilježio vrlo zanimljiv intervju.
– Recite nam, Oksana Georgijevna, zašto u biografiji vašeg muža ima toliko bijelih mrlja? – Fima je bio izuzetno skroman čovjek – prisjeća se Oksana Geler. – Na primjer, o njegovim iskustvima iz rata saznala sam tek iz njegovih intervjua. Ili kad bi malo popio u društvu, pa ga neko nagovori da ispriča nešto o ratu. Sam Jefim nije volio pričati o tome. Čim je rat počeo, upisao se u vazduhoplovnu školu. Završio je kao navigator. Letio je. Jednom su mu oborili avion, i prilikom prinudnog slijetanja izgubio je prednje zube. Bio je odlikovan ordenima i medaljama, uključujući i medalju „Za borbene zasluge“.
– Kako ste se upoznali? – Tako se dobro sjećam tog dana – 30. decembra 1957! Ja sam tada bila balerina Odeskog pozorišta opere i baleta i pripremala sam novogodišnji „kapustnik“ u Domu glumaca. Taj dom je bio veoma popularan među odeskom inteligencijom. Predivna zgrada, tik uz filharmoniju. Jefim je došao s društvom na probu. Mnogo sam mu se dopala. Njegovi prijatelji su onda odlučili da doček Nove godine bude upravo u Domu glumaca. U novogodišnjoj noći su nas upoznali. Već sam čula za njega. Geler je bio ponos Odese. Imao je 32 godine, a meni je tek bilo 20. Bio je malo viši od mene, širokih ramena. Kad su nas upoznali, postidio se i nešto promrmljao. Ali su ga prijatelji izvukli. Onda se počeo šaliti i smijati sa svima. Fima je bio jako prijatan čovjek. Dogovorili smo se da se vidimo… A pola godine kasnije smo se vjenčali. Godinu potom rodio se naš sin Saša.
– Da li ste znali da igrate šah? – Ne, nisam znala sve dok nisam upoznala Jefima. Njegov otac me naučio. Bio je divan čovjek, radio je kao glavni knjigovođa jednog velikog tresta u Odesi. Sjećam se, igrala sam s njim partiju, a Fima je stajao iza mene i tiho mi šaptao poteze…
– Da li ste živjeli s njegovim roditeljima? – U početku jesmo, ali smo kasnije dobili stan na Primorskom bulevaru. Vlasti u Kijevu su ga nagovarale da se preseli, ali Odeski oblasni komitet ga nije pustio. A kad je došla ponuda da pređe u Moskvu, odselili smo se 1968. godine. Tada sam se zaposlila u Stanislavskom teatru, a muž je nastavio sa turnirima, nastupao za armijski klub, trenirao reprezentaciju.
– Da li vam je pomagao oko kuće? – Fima se nikad nije isključivao iz šaha. Živio je u tom svijetu. Nisam to odmah shvatila, tek kasnije. Nešto ga zamolim da uradi, a on zaboravi. Sjećam se da je imao odloženu partiju s Korčnojem. Pozicija je bila teška, i ja sam, da ga oraspoložim, spremila njegovu omiljenu punjenu ribu. Sljedećeg jutra sam mu dala još malo. Onda je otišao na nastavak partije, brzo izgubio, vratio se. Na ručku sam mu opet servirala ribu, a on kaže: „Jao, imamo punjenu ribu!“ Bio je dijete rata. Volio je da jede, ali nije birao – sve što sam spremila, pojeo bi. Najviše je volio hljeb s puterom i jaja.
I imao je neobičan dnevni režim. Ustajao bi u pet ujutru, pio kafu i bavio se šahom dok smo sin i ja spavali. Doručkovao bi u osam. Zatim bi malo prilegao i opet se vraćao šahu. Ručao bi između dva i tri popodne. I opet za tablu. Svaki slobodan trenutak bio je uz šah.
– Vrhunski šahisti tada su često bili na televiziji, uvijek dotjerani, u odijelima i kravatama… – Fima je mrzio kravate. Obavezna su bila samo na prijemima. Nosio ju je u džepu, da je odmah poslije prijema skine. U džemperima mu je bilo vruće. Ovratnik košulje uvijek je bio otkopčan. Volio je slobodu u svemu! Zbog njegove građe, garderobu je kupovao u inostranstvu. Najviše je volio sakoe od tvida. Svaki put kad bismo bili u inostranstvu, kupovala sam mu novu garderobu. A on bi jedan isti sako nosio i po deset godina! Ako ga nisam vidjela, presvukao bi se u staro. Kakve god pantalone da mu ispeglam, posle partije su opet bile izgužvane, a košulja mokra od znoja. Više nisam znala šta da radim…
– Da li je volio sport? – U mladosti je igrao za košarkašku reprezentaciju Odese. Iako nije bio visok, bio je okretan, mišićav. Kad smo se upoznali, imao je 92 kilograma – ali bez grama sala, samo mišići! Volio je stoni tenis. Odlično je igrao bilijar. Odlazio je u Dom oficira u Odesi da traži rivale. Na pripremama su se šahisti dijelili na „bilijardsku“ i „kartašku“ grupu. Fima je bio glavni i u jednoj i u drugoj.
– Da li ste ga pratili na turnirima? – Na posebno važne turnire šahisti su išli sa suprugama. Dobro pamtim Turnir kandidata na ostrvu Kurasao, 1962. godine. Tad je Fima u predzadnjem kolu izgubio ključnu partiju i za pola poena zaostao za Tigranom Petrosjanom. Godinu kasnije, Petrosjan je pobijedio Botvinika i postao svjetski prvak. Inače, sve supruge su po pet sati sjedile u turnirskoj sali, proživljavale svaku partiju…
– A posle turnira? – Kupanje u bazenu, odmor.
– Naravno i po prodavnicama… – Ali za kupovinu su bile potrebne pare, kojih nismo imali. Nagrade su se isplaćivale tek na kraju turnira, a tada već nije bilo vremena za šoping. Novac bismo donosili u Moskvu i mijenjali za sertifikate, za koje se moglo kupovati u posebnim prodavnicama.
– Koja je bila najveća novčana nagrada? – Na turniru u Engleskoj – 5.000 dolara. Ali polovinu bi uvijek uzimao Sportski komitet. Obične nagrade su bile oko 1.000 dolara.
– Šta ste kupili od tih para? – Prvo „Pobjedu“, zatim staru „Volgu“. Kasnije smo imali novu „Volgu“, ali smo je prodali i kupili ovu kuću u Peredjelkinu. Dugo potom nismo imali auto. Za izlete smo kupili „Žiguli“, i to je bio naš posljednji auto.
– S kim ste se družili u Peredjelkinu? – Voljeli smo da primamo goste. Od šahista smo se družili s Smislovim, Polugajevskim i njihovim porodicama. Smrt Lava Polugajevskog bila je ogroman šok. Fima je tada već bio ozbiljno bolestan. Dugo je plakao kad je saznao da je Ljeva umro… Dolazio je i Arkadij Arkanov, često smo se družili s porodicom Katajevih. Valentin Katajev, kao i mi, bio je Odesein, stanovao je u našoj ulici. Njegova udovica i danas živi ovdje, ima 91 godinu.
Danas se u Peredjelkinu uglavnom naseljavaju „novi Rusi“. Imamo veliko dvorište i dio kuće. Nekad je Staljin ovu kuću dodijelio polarnom pilotu Spirinu. Danas ovdje žive četiri porodice. Jedan od komšija nam je bio i pisac Vasilij Aksjonov.
– Geler je prvi put postao prvak SSSR-a sredinom 50-ih, a četvrt vijeka kasnije, sa 54 godine, to je ponovio! To je rekord! – I on se sam čudio i često se šalio. Došla sam kod njega na turnir. Proslavili smo moj rođendan. Onda sam se vratila kući. A drugi učesnici su saznali za moj rođendan, pa su počeli da časte Jefima. Slijedila su slavlja… I – pod gasom – je dobio devet partija zaredom (!)
Pomogla mu je i sinova podrška. Saša je krenuo očevim putem, postao je majstor sporta. Ali nije uspio da ide dalje. Prezime mu je bilo teret. Njegovu igru su stalno upoređivali s očevom, što ga je psihički opterećivalo. Na tom turniru pomagao je Geleru kao trener i za to je dobio malu zlatnu medalju. Pratio je oca na svim pripremama i turnirima. Jednom prilikom, dok su bili odsutni, opljačkali su nas. Lopovi su ušli kroz prozor. Ja sam bila na poslu. Poslije toga smo odlučili da uzmemo psa. Htjeli smo njemačkog ovčara, ali su nam preporučili novu rasu – rotvajlera. Tako je kod nas došla Rika, koja je živjela s nama 14 godina. A kad je umrla, uzeli smo drugog rotvajlera i dali mu isto ime.
– Da li je Jefim Petrovič volio Peredjelkino? – Mnogo. Gdje god da je išao, uvijek je žurio da se vrati ovamo. Šest godina je teško bolovao. Razlog – sjedilački način života, neprekidno pušenje. Samo tokom partije znao je da popuši paklicu „Marlbora“, a dnevno po dvije. Sportom se bavio samo u mladosti. Poslije je jedino šetao po bini šahovske sale – to mu je bio jedini „sport“. Imao je dijabetes, bubrezi su otkazali. Srce mu je bilo četiri puta veće od normale. Da bih platila njegovo skupo liječenje, prodala sam stan u Moskvi. Sahranjen je na groblju u Peredjelkinu, svega 15 minuta hoda od naše kuće…
(Preneseno sa fejsbuk stranice Aleksandra Zasuhina)
IM Srđan Šale piše: BBC ga je emitirao 2.7.1972. dakle, uoči meča stoljeća. Pri put vidim ovaj dokumentarac, a kladim se u pivo i picu da je i sa vama tako 🙂
Zanimljive su mi anegdote o Fišeru koje pričaju Larsen i Gligorić.
Pogledajte obavezno film, a evo transkripta ispod:
Bobi Fišer: Čak je i ova mala stvar između mene i Spaskog neka vrsta, znaš, mikrokosmosa čitave svjetske političke situacije. Znaš, često čitaš predloge da bi dvojica svjetskih lidera trebalo da se obračunaju prsa u prsa. E pa, ovo je neka varijanta toga — umjesto bombi, sve se odvija na tabli.
Ovo je sumorno, sivo, vulkansko ostrvo koje je otprilike veličine Engleske i Škotske. Nema željeznice, samo par zemljanih puteva. Unutrašnjost je gotovo potpuno pusta: doline s rijekama, vodopadima, gejzirima i ponekim toplim izvorom. Skoro niko ne dolazi ovamo. Stanovnici uglavnom zavise od ribe za preživljavanje, a gotovo polovina njih — oko 80.000 — živi u glavnom gradu koji je manji od Ričmonda na Temzi. Ovo je Rejkjavik, Island.
To je prazno, usamljeno mjesto. Pa zašto onda tolika galama?
Zato što će se ovdje jedan Rus po imenu Boris Spaski i jedan Amerikanac po imenu Bobi Fišer — dva, možda jedina genija u svom domenu — sukobiti u vjerovatno najintelektualnijoj borbi poznatoj čovjeku: svjetskom šahovskom prvenstvu. I dolje, u toj sali, moguće je da će nepripadnik ruske škole preuzeti titulu.
Bobi Fišer je čudan čovjek. Ili ga smatraš najvećim šahistom koji je ikada živio, ili najarogantnijim čovjekom kojeg ćeš ikada sresti — zavisi s koje strane gledaš. Ali jednu stvar moraš mu priznati: ima apsolutno fenomenalnu memoriju. Pamti svaki potez svake partije koju je ikada odigrao u životu.
Možda najvažnija partija koju je do sada odigrao bila je ona prošle godine u Argentini. Bio je u briljantnoj seriji pobjeda — devetnaest uzastopnih trijumfa. Bio je nezaustavljiv. Dobio je prvu partiju protiv Petrosjana i time postao jedini igrač u istoriji šaha koji je ostvario dvadeset uzastopnih pobjeda u petnaest vjekova dugoj istoriji ove igre. Fišer je nastavio da pobjeđuje. Bio je prvi zapadni šahista koji je ostvario globalni uticaj.
Ali bila je to njegova čudna ličnost, taj nepredvidivi, ćudljivi genije, koja je zaokupila maštu javnosti.
Kakav je to čovjek?
— Očigledno smatraš sebe najboljim šahistom na svijetu. Da li ti ikada padne na pamet da je to arogantno?
Bobi Fišer— Ne. Mislim, ako je istina, nije arogantno, zar ne?
— Ko misliš da će pobijediti, ti ili Spaski?
Bobi Fišer— Pa, nije to sto posto sigurno, znaš… Nije bilo ni sto posto da ću pobijediti Tajmanova, ni Larsena, ni Petrosjana. Ali mislim da sam definitivno glavni favorit, sudeći po svim dosadašnjim rezultatima. Ulazim u to mirno. Neću ostajati budan noću brinući. To će se uskoro završiti.
— Šta ti je najvažnije u osvajanju titule — lična satisfakcija ili to što će drugi priznati da si svjetski šampion?
Bobi Fišer — Mislim da je najvažnije to da me drugi priznaju kao šampiona. Jer sam čitavo vrijeme osjećao da sam najbolji. Dakle, sebi više i nemam mnogo toga da dokazujem. Ali i dalje bih volio to dokazati i sebi, znaš. Ali posebno javnosti, i bilo bi lijepo da i Rusima pokažem. To će mi vjerovatno biti i najdraži dio osvajanja titule — da čitam šta ruski časopisi pišu o tome. Ili neće ništa reći, ili će iznijeti neku zamršenu, besmislenu teoriju o tome zašto je Spaski izgubio.
Spaski ima problem jer nije ovdje samo da bi odbranio svoju titulu — ovdje je da pokuša da spriječi Fišera da je oduzme Rusiji i time prekine neprekinuti niz ruskih svjetskih šampiona koji traje već 35 godina.
— Djeluje kao da, na neki način, gajiš izvjesnu netrpeljivost prema ruskoj dominaciji u posljednjim decenijama šaha?
Bobi Fišer — Pa… ono što mi smeta jeste to što su mi Rusi, kada sam počinjao, bili heroji. I još uvijek su mi uzori kao šahisti. Učio sam iz njihove literature — to su bile prve šahovske knjige koje sam čitao. Ali sjećam se kada su me Rusi prvi put pomenuli — imao sam 13 godina. Pisali su o meni: “Postoji ovaj talentovani mladi američki šahista”, i prikazali su moju poznatu partiju protiv Donalda Birna. Svijet ju je prozvao partijom vijeka. Ne Rusi, ali ostatak svijeta. I prikazali su tu partiju, ali iznad nje su napisali: “On je zaista talentovani mladi igrač, ali sva ta pažnja koju dobija sigurno će pokvariti njegov karakter.” I stvarno, od tada su počeli…
Napadali su moj karakter. Znaš, sve su to pripremili unaprijed i samo su počeli da me napadaju, a da me nikad nisu ni sreli, niti su znali bilo šta o meni. Znaš, taj njihov stav me stvarno odbio.
— Šta oni uopšte mogu znati o tvom karakteru?
Bobi Fišer – Pa ništa. To je čista propaganda. Oni vjeruju da imaju titulu i da im titula pripada zauvijek, jer je njihova. Takav je njihov stav. Nemaju sportski duh. Njihov stav bi trebalo da bude: „Ako je najbolji, neka ima titulu.“ Ali to nije njihov stav. Ne vjeruju u to da stranci treba da dobiju šansu da igraju za titulu.
— Ne vjeruju da si ti najbolji?
Bobi Fišer – Pa, ne znam baš. Čak i ako su ruske šahovske pobjede u prošlosti korišćene kao propagandno oružje, nema sumnje da su partije sovjetskih velemajstora donijele zadovoljstvo milionima šahista širom svijeta.
***
Ali Bobi Fišer to priznaje samo nerado. Uvjerio se da su Rusi na neki način pokušali da ga spriječe da postane svjetski prvak. Naime, kandidati za svjetskog šampiona moraju da igraju seriju eliminacionih mečeva. Osam četvrtfinalista onda igraju mečeve po nokaut sistemu da bi se odlučilo ko će izazvati aktuelnog šampiona. Prvi put kada je Bobi Fišer pokušao da prođe kroz ovaj sistem imao je 16 godina, i tada je njegova gotovo fanatična antiruska pozicija postala poznata javnosti.
Turnir se održavao u Jugoslaviji 1959. godine. Bobi Fišer je bio jedan od osam kandidata. Učestvovala su i četvorica Rusa, uključujući i Mišu Talja. Jedan od kandidata prisjeća se događaja:
— Talj je dao izjavu za štampu da će pobijediti Fišera u sve četiri partije. Bobi Fišer je zbog toga bio bijesan, sjećam se toga.
Miša Talj, koji je kasnije te godine postao svjetski prvak pobjedivši Botvinika, imao je tri pobjede protiv Fišera kad se bližila posljednja partija. Tenzije su bile velike. Priču nastavlja još jedan kandidat s tog turnira, velemajstor Gligorić iz Jugoslavije:
— Fišer je tada dao izjavu prije posljednje četvrtine turnira u Beogradu da će zaustaviti Ruse. Bio je bijesan zbog čitave katastrofe koju je doživio u Talinu.
Fišerov sekundant na turniru bio je velemajstor Bent Larsen iz Danske. Nije mogao da osvoji turnir, ali je očajnički želio da pobijedi u toj partiji. Bobi Fišer je veoma rano dobio snažan napad. Talj je imao jak pogled, poznat po tome da je neke „hipnotisao“, pa su ljudi čak htjeli da nose naočare zbog njegovih očiju.
U jednoj ključnoj poziciji Talj je imao jako tešku poziciju, a Bobi Fišer je razmišljao. Imao je izbor između dva poteza, bilo je veoma komplikovano, i bio je izuzetno nervozan. Napisao je jedan od tih poteza u zapisnik i pogledao u Talja, ali Talj je gledao u njegov zapisnik i mogao je da pročita taj potez — nije pocrvenio. Onda je Bobi Fišer rekao da ga to nije učinilo nervoznim, ali je odigrao drugi potez — i izgubio.
Bobi Fišer je kasnije tvrdio da je protiv pravila da napišeš potez prije nego što ga odigraš. Ali tada je on sam to radio. Sjećam se da se Bobi Fišer žalio što je izgubio sve četiri partije protiv Talja, smatrajući da je imao povoljne pozicije u tim partijama. Vjerovao je da je tada počela da raste njegova ogorčenost prema sovjetskim velemajstorima, i mislim da je to jedan od razloga njegove ogromne ambicije da postane svjetski prvak. Nimalo ne voli sovjetske šahiste.
Možda je istina da su te četiri partije protiv Talja dovele do tog stava. Ali moram reći da je Bobi Fišer i prije toga bio vrlo antiruski nastrojen. Imao je za idola jednog američkog radijskog komentatora koji je bio nešto poput Džoa Makartija, i tada je na jedan vrlo djetinjast način bio protiv Rusije — barem po mom mišljenju.
Sljedeći put kad je Bobi Fišer bio kandidat bilo je u Južnoj Americi, 1962. godine. Nije prošao dobro i optužio je Ruse za varanje — da su međusobno igrali lagane partije kako bi bili odmorni kad igraju protiv njega. Zaprijetio je da više neće igrati ako se ne promijene pravila u format meč-igre.
Bobi Fišer: Oni jednostavno osjećaju da je to njihova igra i da neće nikome dozvoliti da im uzme titulu. Vjeruju samo u to da mene treba napadati i da koriste igrače da pišu zlonamjerne članke o meni i da namještaju partije među sobom i slične stvari. Na primjer u Kurasau 1962 — to je bio taj turnir…
Bobi Fišer: Konkretna optužba koju sam iznio protiv njih jeste da su varali u šahu. Napisao sam članak „Rusi varaju u šahu“. I u suštini, ono što su radili jeste da su remizirali među sobom i onda igrali jako protiv mene. Dakle, kad bi igrali protiv mene, imali bi dan ili dva odmora jer su među sobom igrali brze remije. A kad su igrali sa mnom, bili su svježi, dok sam ja igrao teške partije svaki dan i bio sam potpuno iscrpljen. Takođe mislim da su, znate, teško je tačno znati šta su sve radili, ali mislim da su čak i namjerno gubili neke partije. Jer kad pogledate rezultate, igrač koji je pobijedio, on je pobijedio sve ostale Ruse veoma ubjedljivo.”
Na nivou svjetskog prvenstva, šah je nevjerovatno složena igra. Ukupan broj mogućih poteza u jednoj partiji može dostići broj sa 50 nula. Samo prve četiri poteze moguće je odigrati na 300 miliona različitih načina. Dakle, čovjek koji želi postati svjetski prvak mora potpuno posvetiti sebe igri, što je možda razlog zašto je Bobi Fišer tako povučen. Kroz godine je uvrijedio gotovo svakoga u šahovskom svijetu. Opisivan je kao megaloman čiju je težnju ka tituli svjetskog prvaka pretvorila u neku vrstu „čudovišta“. Ali šta god da je ta sila, počela je veoma rano.
Bobi Fišer – Jednostavno sam osjetio da imam bolji osjećaj za igru, bolji instinkt za pobjedu od drugih. I bio sam veoma mlad.
Kako je to počelo?
Bobi Fišer- Volio sam igre. Uvijek sam igrao mnogo društvenih igara, ne šahovskih nego raznih društvenih. Imali smo kućne zabave, Monopol i sve te društvene igre, kineski šah i slične. Ali stalno sam slušao da je šah najteža igra. I na kraju sam ubijedio majku da mi kupi šah. Mislili su da je previše napredan za mene. Na kraju su mi ga ipak kupili. I od tada sam se fokusirao samo na tu igru, jer čak i kad sam igrao ostale igre, činile su mi se prejednostavne. Jednostavno me nijesu „palile“, kao na primjer kineski šah s tim klikerima i ostalim. A kad sam vidio šahovsku tablu ispred sebe, rekao sam: „To je to.“ Koliko sam znao – bila je to najteža igra.
Čak i prije nego što si znao pravila?
Bobi Fišer – Da, tako je.
S kim si igrao prve partije?
Bobi Fišer- Igrao sam malo sa svojom sestrom, ali nju to nije previše zanimalo. Onda sam počeo igrati sam sa sobom – pravio bih za bijelog poteze, pa za crnog. I tako bih igrao čitavu partiju i na kraju bih matirao protivnika, ili bih skoro uvijek pobijedio. I to sam radio neko vrijeme. Onda se majka zabrinula da nije zdravo stalno igrati šah sam sa sobom. Pa mi je našla neke protivnike – lokalne klince – i počela me voditi po šahovskim klubovima.
Imao sam odličnog učitelja – stvarno sam imao sreće. Naučio me mnogo toga. Ne znam je li bilo moguće naći boljeg učitelja. Dolazio sam jednom sedmično, plaćao sam mu oko dolar po času. I to je trajalo nekoliko godina. Počeo sam igrati sa odraslima veoma rano. Kad sam rekao da igram juniorska takmičenja, mislio sam na šampionate, ali sam zapravo od samog početka igrao s odraslima.
Jesi li kao dijete ikad pomislio: „Jednog dana ću biti svjetski šampion“?
Bobi Fišer- Ne na početku. Znate, to je djelovalo kao nemoguć san. Kao kad dijete igra bejzbol i ne misli da će jednog dana igrati za Jenkije. Samo sam igrao iz zadovoljstva.
Je li tvoja šahovska strana imala uticaj na tvoje ponašanje u školi?
Bobi Fišer- Malo, da. Bio sam fokusiran na šah dosta.
Jesi li zbog toga imao problema u školi?
Bobi Fišer- Ne previše. Imao sam prilično razumijevajnje od strane nastavnika.
Privatna škola?
Bobi Fišer- Da, tako da nije bilo strašno.
Ali si rano napustio školu?
Bobi Fišer- Napustio sam srednju školu sa 16 godina.
Zašto si to uradio?
Bobi Fišer- Pa, želio sam stalno da igram šah. Bilo je poziva da putujem, da zarađujem novac. Dakle, imao sam dovoljno toga. Nisam, znate, posebno volio srednju školu, tako da nisam baš učio mnogo, ali sam osjećao da mogu učiti sam ili nešto slično. Sa IQ-om od 184, sa 15 godina bio je najmlađi šahovski velemajstor ikada. Godinu dana kasnije, igrao je kao kandidat za svjetskog prvaka.
Velemajstor Lejn je bio tamo. Bobi Fišer je imao 16 godina i na početku turnira imao je prehladu. Bacio je šest kapi lijeka u vodu, i onda je sjedio tako 10 minuta. Ali Bobi Fišer nije volio to. „To je gubitak vremena“, rekao je. I onda sam mu rekao, „Pa, Bobi, vidio si da je to dobar doktor, bolje bi bilo da to uradiš.“ „To je gubitak vremena“, odgovorio je, nije mu se dopao miris i nisam siguran šta još, ali rekao je da je bolje to uraditi. U svakom slučaju, da ne bismo potpuno gubili dragocjeno vrijeme, rekao sam: „Trebao bi onda da pročitaš nešto iz knjige.“ „Koju knjigu?“ „Donesi knjigu.“ I onda je sjedio tamo udišući, a ja sam mu čitao priču iz knjige pod nazivom Nove avanture Tarzana. Bilo je to o prvom noćnoj mori Tarzana kad je pojeo pokvareno meso od slona. I ja sam čitao to svjetskom šampionu u kandidaturi, i to mi je ostalo u posebnom sjećanju. Nove avanture Tarzana.
Da li su svi tvoji prijatelji iz šahovskog svijeta?
Bobi Fišer- Mislim da su skoro svi iz šahovskog svijeta, da. Imam nekoliko prijatelja na periferiji koji ne igraju, ali ih ne viđam previše.
Zašto misliš da je to tako?
Bobi Fišer- Ne znam. Jednostavno nemam mnogo komunikacije sa ljudima koji ne igraju šah.
To je čudno. Čini se da je to igra koja zahtijeva da živiš skoro kao hermit, da ne možeš imati druge interese. Je li to tačno?
Bobi Fišer- Tačno je. Počnem da idem na zabave, da se zabavljam i to… ne ide to uz šahistu. Volim da upoznajem ljude, ali ne volim da upoznajem 80 ljudi odjednom. Volim da se bavim s ljudima na individualnom nivou. Volim da zaista upoznam jednu osobu. Ja ne srećem mnogo ljudi odjednom.
Bobi Fišer –Danas živim kao nomad, u ovom hotelu. To je sve što radim – živim u hotelima. Moja soba je puna šahovskih knjiga koje nosim sa sobom gdje god idem. Ustajem u kasnim poslijepodnevnim satima, čitam šah ili igram šah do ranih jutarnjih sati, a onda idem u krevet. I tako svaki dan. Doslovno živim za šah. Gotovo je nemoguće razgovarati sa mnom, a kamoli prići.
**********
Ali uprkos tome, treba se sjetiti da je u zapadnom svijetu gotovo samo Bobi Fišer taj koji je suprotstavio šahovskim vlastima, koji je poboljšao uslove za igrače i koji je, prije svega, doveo šah u javnost.
Kada je u pitanju Rusija, pa, do nedavno je bila jedino pravo mjesto za šah. Legendarni Spaski i drugi poput njega bili su odgovorni za poplavu knjiga, filmova i predavanja na tu temu na zapadu. A ako ti filmovi, knjige i predavanja i postoje, gotovo isključivo su rezultat ruskog truda u poslednjih trideset godina. Za šahovske fanove, šahovske knjige govore sve.
Šah je međunarodni jezik. Upisani su partije notacijom i analize svih partija koje se igraju širom svijeta. Šahovski majstori iz Istoka i Zapada redovno pišu članke. Ovo je jedan od načina na koji Fišer i Spasi prate šahovsku strategiju i nove poteze. Svakog mjeseca izlazi najmanje 50 magazina, a svake godine stotine knjiga. Čak ni Fišer ne može da nauči svaku partiju koja je objavljena. Ova ogromna količina stalnog učenja postavlja ogromne zahtjeve na vrijeme i energiju igrača. Da bi dostigao vrh, potrebno je nešto više od same ljubavi prema igri.
********
U čemu je razlika između ljudi koji dođu do vrha, pa se zatim skrenu s puta i ne nastave, i nekog poput tebe koji stalno nastavlja?
Bobi Fišer- Pa, prvo, volim igru. Volim šah. Ali takođe, bio sam sretan. Brzo sam postao dobar, tako da sam već počeo osvajati neke nagrade što sam šahista, dok većina igrača ne postane dobra tako brzo. Čak i u Sovjetskom Savezu, znate, ko je čuo za Petrosjana kada je imao 13 godina ili nešto slično? Vjerovatno je bio prilično dobar, ali generalno govoreći, ne postaneš toliko dobar tako brzo da bi počeo zarađivati novac ili stekao neko priznanje. Dakle, dok postanu pravi vrhunski igrači, već su skrenuli sa strane zbog drugih stvari, jer u šahu nema novca. Nema nikakvog poticaja da se nastavi osim ako stvarno volite igru i želite da nastavite. Ali čak i kada postaneš vrlo dobar, još uvijek nema garancije da ćeš stići negde. Ali ja sam uvijek lično vjerovao da ima novca u šahu. Znam da su mi ljudi često govorili da uzmem neki posao, na primjer, i nikada mi se ta sugestija nije dopadala. Uvijek sam osjećao da trebam da nastavim s igrom.
Razumijem, ali mnogi zapadni šahisti odustanu, zar ne?
Bobi Fišer- Da, to je tačno. Razumijem zašto gotovo svi zapadni igrači odustanu.
*********
Ovo je bio nedavni turnir održan na sjeveru Engleske. Fond nagrada bio je preko 2.000 funti, s prvim nagradom od 500 funti. Od 16 igrača, 9 su bili velemajstori. To je jedan od najjačih turnira održanih u Britaniji ovog vijeka.
Velemajstorski rejting je numerički faktor koji se računa prema pojedinačnim rezultatima igrača u odnosu na snagu protivnika. Fišer je dobio najviši rejting svih vremena. Nakon velemajstora dolaze titule internacionalnog majstora i majstora. Od britanskih igrača, Bob Vejd, internacionalni majstor, piše i predaje šah, a upravo je objavio kompletnu zbirku Fišerovih partija. Često se borio, dok je Rejmond Kín, internacionalni majstor i britanski šampion, student istraživač na Kembridžu. Volio bi da se potpuno posveti šahu.
*************
A šta je sa Robertom Belinom, 20-godišnjakom koji pokušava da se probije u engleski tim?
Bobi Fišer – Može li da sebi to priušti? Ukupni trošak ovog turnira bio je oko 7.000 funti, sa 4.000 funti doniranih od strane T-side Bar vijeća. Razliku su isfinansirale privatne donacije. Ali nije uvijek lako doći do novca, i to može obeshrabriti.
Ima puno novca u šahu. Zapadni igrači će početi da igraju šah ozbiljnije, i vrlo brzo postat ćemo bolji od njih ili barem podjednako dobri. Na primjer, imate talentovane igrače kao što je Huver iz Zapadne Nemačke. Takav igrač može postati podjednako dobar kao Rusi za nekoliko mjeseci, ili možda par godina, ako bude kontinuirano igrao protiv vrhunskih protivnika, jer je već pružio Petrosjanu težak meč prije nekoliko mjeseci. Sjećate se tog meča u Španiji?
Bobi Fišer- Veoma je teško sa velemajstorima i bolje ih je ne pozivati. Organizatori su počeli da daju više novca za takmičenja nego što su to činili ranije, i mislim da to dobro funkcioniše.
Da, pa, ja sam to malo vidio, mislim da sam imao malo više vizije od tih ljudi. Osim toga, imao sam talent, i stvarno sam volio šah. Možda je to zbog moje ličnosti, malo sam jednostraniji od tih drugih ljudi. Možda oni žele da budu balansiraniji i rade i druge stvari. Ja volim da se fokusiram na šah više.
Kaže se da si među najzahtevnijim i najperfekcionističnijim igračima kad je u pitanju svjetlo, buka i ometanje tokom igre. Ipak, spoljnim posmatračima djeluješ kao neko ko se toliko koncentrira da mu takve stvari ni ne smetaju.
Bobi Fišer: Pa, da, to je tačno. Znam, ako nešto postane zaista dosadno, onda to postaje problem. Na primjer, ako neko dođe nekoliko stopa do mene i počne da bljeska sa fotoaparatom i skače oko mene, to je previše. Trebam određeni minimum, to je sve što sam ikada tražio.
Da li ljudi to rade?
Bobi Fišer- Pa, radili su to prije nego što sam počeo da se žalim. Igrači nisu imali nikakva prava. Fotografi su dolazili čak u salu da slikaju, a publika se miješala oko stola. Sjećam se da sam jednom igrao u Zapadnom Berlinu, to je bilo poslije mog nastupa u Istočnoj Njemačkoj na timskom turniru. Sjećam se jednog tipa koji je stajao sa glavom skoro iznad stola, samo tako, pravo iznad table. To su stvari s kojima sam morao da se nosim.
Da, to su bili problemi.
Bobi Fišer- Sećam se i još jednog puta, igrao sam na jednom otvorenom turniru u Americi i jedan tip mi je šapnuo potez na uvo. Takve stvari nisu baš podsticajne za vrhunski šah.
Još jedan argument protiv zvaničnog šaha.
Bobi Fišer: I to je bilo 1968. godine, nakon svađe oko posmatrača i fotografa koji su mi ometali igru na Olimpijadi u Luganu, u Švajcarskoj, da sam zapravo napustio tim SAD-a i otišao.
Pa, šta si radio?
Bobi Fišer- Nije bilo mnogo. Samo sam malo studirao šah, kret’o se po zapadnoj obali SAD-a, malo sam se selio kroz razne gradove. Nije bilo plana da ne igram godinu i po dana, ali jednostavno nije bilo nikakvih turnira koji su me zanimali u tom periodu, jer nagrade nisu bile baš zadovoljavajuće. I uslovi za igru nisu bili na nivou koji sam želeo. Pa sam odlučio da ne igram dok ne dobijem pristojne uslove.
Da li si tokom tog perioda razmišljao o svojoj karijeri, o tome da se koncentriraš na samo jednu stvar, kao što je šah?
Bobi Fišer- Da, pomislio sam na to, ali sam onda odlučio da je sve to bila samo gubljenje vremena i da se moram vratiti i zarađivati neki novac.
***********
Pregovaranje za Reykjavik kao mjesto održavanja meča trajalo je mjesecima. I kada je konačno dogovoreno, nagradni fond je iznosio oko 50 novih penija za svakog muškarca, ženu i dijete na Islandu. Kao obično, to je bio Fišer koji je bio taj koji je tiskao za uslove i dogovarao se kada je cijena bila prava.
Ovdje ili tamo. Bar su se trudili dovoljno da to urade. On nema savjetnike, nema trenere, nema menadžera. On zaista ne vjeruje savjetima drugih. Na neki način, njegovi najpouzdaniji prijatelji su figure na šahovskoj tabli. Njegove strategije u životu, kao i u šahu, su tajanstvene i samo njegove.
Gligorić- Igrati protiv Spaskog, bez obzira ko ste, je zastrašujuće iskustvo. Problem je što Spaski ima prednost zahvaljujući svom „pokeraškom licu“. Naučio je sebe da bude takav, jer je Spaski vrlo inteligentan čovjek. I bilo je vremena kad, kao mladi igrač, nije mogao podnijeti poraz. Čak bi plakao ili bi jednostavno počeo da gubi naredne partije nakon prvog poraza. Onda je naučio da se ne ponaša na taj način. Sada njegovo „poker lice“ ne otkriva njegove osjećaje. On ima osjećaje, to znam. Spaski vrlo dobro osjeća kada je ravnoteža u igri iznenada narušena. On to odmah osjeti. Možda bi partija još uvijek mogla završiti remijem, ali njegov protivnik nekako klizi nizbrdo, i sad je pravo vrijeme da mu pomogne da još brže klizne.
To je nešto što Spaski jako dobro osjeća. I između Spaskog i Fišera, ne vidim neku veliku razliku u stilu. Ponekad vidim razliku u njihovom stavu, ali ne i u stilu. A sada je Spaski mirniji. Često remizira, ali stil je gotovo isti.
Ovo je vrsta igre koju Fišer vježba kada je sam. Teško je pratiti je čak i za šahovske stručnjake, pa ćemo vam pokazati samo njen dio. Ovo je partija između Savona, trenutnog ruskog šahovskog šampiona, i on igra protiv jednog momka iz Australije, nije baš dijete, ima oko 21 godinu, zove se Walter Brown. Dakle, bijeli počinje konjem, a Brown igra prilično Sicilijansku odbranu. Igra prilično moje varijante. Brown je odrastao u Njujorku.
Gligorić – Dakle, ovo je moja metoda, pokušavam da igram prema tabli. Pokušavam da nađem najbolji potez, i znam da li igram protiv svog protivnika, da ću igrati subjektivno najbolji potez, a ne objektivno najbolji potez. Drugim riječima, igram potez koji mislim da možda nije najbolji, ali će odgovarati njemu zbog njegovih posebnih sklonosti i stila. Dok je objektivno najbolji potez onaj koji će izdržati u analizi, recimo, 100 poteza od sada, ili čak za 100 godina.
Ovo je kritična tačka cijele igre. Bijeli je mislio da ima veliku prednost jer će postaviti konja, a crni neće imati više mogućnosti za napredovanje. Njegov jedini pravi napredak biće blokiran. Ali sada ga je crni iznenadio ovim potezom. Ako uzme ovaj konj, uzima i lovca, i crni ima dva lovca i prijeti ovim pješakom. To je praktično izgubljena partija. Pa je Fišer uklonio ovog lovca i potom uzeo topa. Mislim da je odmah uzeo jer je prvo igrao ovako… uh… pomaknuo kraljicu. Da, kraljica je morala da se pomakne. Zatim je uzeo lovca, a sada je uzeo topa. Crni je sada dobio materijal jer je top vrijedan oko pet poena, a lovac kojeg je crni izgubio ovdje vrijedi tri poena. Dakle, to je prednost od oko dva poena. Sve je to teoretski, ali sada je crni u materijalnoj prednosti.
Fišer:Brown mi je pričao o ovoj partiji telefonom. Zapravo, mislim da je rekao da je ovo bio pravi potez. Ali, on to nije uradio. Umjesto toga, odigrao je ovo. Da, izgleda kao dobar potez na prvi pogled. Brani ovog lovca, napada konja, i takođe prijeti nečim poput ovog lovca ovdje. Zatim će mu dati mat, jer je cijela pozicija na kraljevoj strani oslabljena. Ali, on je samo uklonio ovog konja ovdje. Mhm, mhm. I ovdje bijeli je resignirao, jer ako uzme nazad, dobiće šah. Da, uhuh. I onda se kralj pomakne, uzme kraljicu, a sada bijeli gubi topa i pješaka. Da, drugim riječima, biće u zaostatku, ima topa manje za lovca, plus jedan pješak više koji je prošao.
Šta ti ovakva igra daje kad vježbaš?
Fišer: Pa, poenta igranja tuđe partije je ta što ona pokazuje ono u šta ja vjerujem: ako igraš agresivni šah, kao što je crni ovdje igrao, možeš vrlo lako savladati čak i veoma jakog igrača. Ovaj bijeli je, znaš, ruski šampion, što se smatra velikom stvari, ali su ga „rastavili“ od strane nekog ko navodno nije toliko dobar kao on.
Dugačak je put za Fišera do ove partije, a biće i dugačak meč na kraju tog puta. I Spaski i Fišer moraju odigrati 24 partije. Meč može trajati do dva mjeseca. Svaka partija traje po 5 sati. I u tih 5 sati svaki igrač mora odigrati 40 poteza. Pobjednik dobija 30.000 funti. Gubitnik dobija 20.000 funti. Nije mnogo novca, ali uprkos tome što Fišer kaže, nije to novac za šta je on ovdje. To je kruna, i on u suštini vjeruje da je ta kruna već njegova.
Fišer- Ali ako dobijem titulu, mislim da će biti mnogo lakše za mene. Radiću šta god želim. Znaš, želim da mogu malo da se opustim. Znam da je opasno razmišljati na taj način, ali mislim da ću moći da se opuštam malo više, ili možda ću moći da… mislim da ću i dalje raditi isto, ali život će biti lakši. To sam mislio. I dalje ću raditi isto, ali radiću to kako želim, neću imati toliko problema sa svakodnevnim stvarima.
Ali tvoja priča o šahovskom životu do sada čini se kao priča o borbi. Kada pobijediš, pobijediš. Ne misliš li da bi to moglo biti pomalo antiklimaktično?
Fišer: Ne, ne mislim. Nakon toga… pa, biće malo problema, da. Ali, brinuću o tome kad dođem do toga.
Ima li neko ko bi mogao da te sruši nakon svega?
Fišer- Moguće, možda na kraju, ali mislim da imamo mnogo talentovanih igrača na Zapadu. Ali, ako se držiš u dobroj fizičkoj formi i ako zadržiš ljubav prema igri, ako nastaviš da studiraš, mislim da bi mogao biti vrhunski igrač do svojih 60-ih godina.
Zar se nikad ne brineš da bi koncentracija samo na jednu stranu tvoje ličnosti mogla da bude greška?
Fišer: Da, pa, pokušavam da proširim znanje. Čitam dosta i… znaš, to je problem. Da, jer si na neki način van kontakta sa stvarnim životom. Biti šahista, ne morati da ideš na posao i ne imati posla sa ljudima na tom nivou. Razmišljao sam o tome da to sve napustim, povremeno, ali uvijek kažem sebi: šta drugo mogu da radim? Ništa.
„Čitav ovaj svijet je šah. To je jedna velika, velika partija. O, kako je to interesantno! I kako bih voljela da me prime u ovu igru! Čak bih pristala da budem pješak, samo da me uzmu… Iako, naravno, najviše bih voljela biti kraljica!“
(Lewis Kerol, „Alisa u Zemlji čuda”).
U Grodnu su Kseniju Norman dočekali kao kraljicu. I nije tu ništa iznenađujuće, jer se s grčkog ostrva Rodos, gdje je prošle sedmice završeno prvenstvo svijeta u rapidu i blitzu za dječake i djevojčice, vratila s titulama šampionke u obe discipline. Dakle, kraljica i jeste.
Ksenija Norman sa peharom šampionke svijeta. wcyrb2025.com
Na svjetskom juniorskom prvenstvu bjeloruski šahisti osvojili su ukupno pet medalja. Najbolji u rapidu među dječacima do 12 godina bio je Damir Bulgak, srebro među djevojčicama do 18 godina osvojila je Julija Leonova, a Nika Venskaja bila je treća među djevojčicama do 14 godina. Međutim, glavnom junakinjom turnira bez sumnje možemo nazvati Kseniju Norman, koja je bila brža, pametnija i snalažljivija od svih. U rapidu, štićenica grodnjenske šahovske škole i trenera Igora Rosihina, nije izgubila nijednu partiju, osvojila je 9 poena od 11 mogućih i sigurno (prije posljednjeg kola) osvojila zlatnu medalju. Nije bilo Kseniji ravnih ni u blitzu, ali tu je borba bila tvrđa: samo zahvaljujući dodatnim pokazateljima, Ksenija Norman je pobijedila Ruskinju Olgu Karmanovu — aktuelnu vlasnicu titule kraljice u ovoj starosnoj kategoriji u klasičnom šahu. Blistav rezultat!
Usprkos svojoj mladosti, Ksenija Norman je već dobro poznato ime u bjeloruskom šahu. Prošle godine postala je šampionka Bjelorusije, iznenadivši mnoge stručnjake svojom zrelom i sigurnom igrom. Ipak, u ovoj sezoni nije uspjela da odbrani titulu. Pored toga, turnir za Kseniju očigledno nije krenuo dobro, nije bila ona očekivana igra, izgubila je pet partija od devet i uspjela je da osvoji tek 7. mjesto.
— Sve je to zbog emocionalnog pada — objašnjava Igor Rosihin. — U tom periodu Ksenija je bila u stanju koje je bilo blizu depresivnom. U novembru je trebala da učestvuje na Svjetskom prvenstvu u Sloveniji, međutim, nije uspjela da dobije vizu. Zato je imala takvo raspoloženje: mladosti su karakteristični emocionalni oscilacije. Plus, sa njom su započeli proširenje i dublje razrađivanje repertoara otvaranja. Sve to zajedno je dovelo do ovakvih nezadovoljavajućih rezultata.
Turnir na Rodosu okupio je najbolje mlade šahiste sa svih strana svijeta.
Srećom, loši dani su iza nje, a Ksenija Norman je ponovo u velikoj formi. Pored toga, postoje osnove da se govori kako ona prelazi na kvalitativno novi nivo svoje igre. Inspirisana dvjema titulama svjetske šampionke, sportistkinja kaže:
— Želim da postižem sve više i više, da ne stanem na onome što sam postigla. Za to je prije svega potrebno da naporno radim i volim šah.
Djevojka teži da postane velemajstor. Igor Rosihin se prisjeća:
— Ksenija me odmah iznenadila, kada je kao šestogodišnja djevojčica došla u šahovski kružok. Već tada je znala šta znači unutrašnji napor volje. U šahu je to veoma teško postići. U drugim sportovima to se vidi: neko trči brže, neko podiže teži teret, a u šahu sjede ozbiljni ljudi bez pokreta i ništa, čini se, ne dešava. Ali, ogromni je unutrašnji rad! Neko pri tome radi bolje, više i kvalitetnije. To Ksenija ima, to joj se ne može oduzeti.
Sa šahovskom igrom je upoznao njen otac. Igra figura na šahovskoj tabli djevojčici se toliko svidjela da je počela doslovno slijediti svog oca, tražeći da igraju još i još. Morali su je upisati u šahovski sekciju. Tamo ju je prihvatio Igor Rosihin.
— Odmah sam primijetio visok potencijal kod djevojčice — priznaje on. — A najvažnije je da je Ksenija bila potpuno zaljubljena u ovu igru i u svakom času je tražila da joj daju što više najtežih zadataka. Za prvu godinu dana treninga riješila je više od pet hiljada!
— Ako usporedite Kseniju sa šahovskim figurama, sa kojom bi je uporedili?
— Neobično pitanje… Vjerovatno bi to bio pješak na pragu čarobnog trenutka kada se pretvara u kraljicu. Ksenija raste, razvija se i kreće ka svom cilju.
— Šta joj najbolje ide: otvaranje, središnjica partije ili završnica?
— Vjerovatno središnjica. Tamo je ona posebno jaka. Uvijek ima mnogo mogućnosti za razvoj i izbor. I znate, prateći partiju sa strane, uvijek pogodim ono što Ksenija bira kao nastavak. Djeluje ona često emotivno, ali potpuno svjesno, znajući šta želi da postigne.
Igor Rosihin se sa osmijehom prisjeća da je nedavno čuo zanimljivu karakterizaciju koju su dali njegovoj učenici: Ksenija Norman je stijena!
— To je mišljenje sa strane, ne mogu tako da kažem o njoj — objašnjava Rosihin. — Međutim, to poređenje dobro prikazuje unutrašnju čvrstoću Ksenije: u stresnim situacijama ostaje nepokolebljiva. U brzim partijama — u blicu i rapidu — to je vrlo važno. Šta dalje? Na ovo pitanje može odgovoriti samo vrijeme. Trenutno Ksenija Norman je u sastavu nacionalnog tima Bjelorusije i otišla je u Soči, gdje će učestvovati u timskom prvenstvu Rusije. A ako govorimo o životnim planovima, djevojka ove godine završava licej i namjerava upisati Pravni fakultet na Sankt Peterburškom državnom univerzitetu. Želi da bude advokat.
Svjetska prvenstva u ubrzanom i brzopoteznom šahu za dječake i djevojčice do 8, 10, 12 i 14 godina, kao i za mladiće i djevojke do 16 i 18 godina, održana su na ostrvu Rodos (Grčka) od 12. do 18. aprila. Ruski šahisti osvojili su ukupno 15 medalja na oba takmičenja. Sajt Ruske šahovske federacije nastavlja sa objavljivanjem tradicionalnih anketa sa pitanjima za naše mlade sportiste, njihove trenere i roditelje.
Naš novi junak je Fjodor Meljnikov (Sankt Peterburg) – osvajač srebrne medalje na svjetskom prvenstvu u ubrzanom šahu u konkurenciji mladića do 16 godina.
Pitanja za sportistu:
1. Fjodore, kako su za tebe prošla svjetska prvenstva u ubrzanom i brzopoteznom šahu? Fjodor Meljnikov -Turnir u ubrzanom šahu bio je vrlo napet, ali sam osjećao samopouzdanje. Borio sam se za prvo mjesto. Brzopotezni šah nije prošao tako uspješno, iako sam se u posljednjoj partiji borio za medalju.
2. Ko su ti bili glavni rivali? Kako su završeni međusobni susreti? Fjodor Meljnikov -Glavni konkurenti su bili Artem Uskov, Semen Rumjancev, a u brzopoteznom me iznenadio Zimon Maks Skembris iz Njemačke. U ubrzanom šahu sam uspio da pobijedim lidera turnira Artjoma Uskova, a sa Semenom sam remizirao. U brzopoteznom je Artem uzeo revanš, sa Semenom je opet bio remi, a protiv Zimona sam izgubio.
3. Sa koliko godina si počeo da se baviš šahom? Koje si šahovske knjige prvo čitao, a koje u posljednje vrijeme? Šta ti se sviđa? Fjodor Meljnikov -Zainteresovao sam se za šah sa četiri godine – mama je primijetila da imam dobru memoriju i upisala me u šahovski kružok kad mi je bilo pet. Sa sedam sam prošao selekciju za Aničkov dvorac, gdje i danas treniram.
Volim knjige, iako imam vrlo malo vremena za čitanje. Prva knjiga mi je bila „Moj sistem“ od Arona Nimcoviča, zatim knjige Mihaila Botvinika, Marka Dvoreckog. Volim da čitam o velikim šahistima. Trenutno čitam knjige Mihaila Šereševskog.
4. Ko ti je bio prvi trener? Fjodor Meljnikov -Moj prvi trener bio je Konstantin Vladimirovič Andrejev – on mi je usadio ljubav prema šahu, naučio me da razmišljam nekonvencionalno i dao mi napadački stil igre. Takođe, trenirao me i Aleksej Borisovič Savicki – izvanredan dječji trener iz Aničkovog dvorca, koga sva djeca obožavaju.
5. Sa kim sada treniraš? Fjodor Meljnikov -Nekoliko godina sam trenirao sa Aleksejem Mihajlovičem Junejevim – on me vodio do mnogih pobjeda, naučio me da samostalno radim, uvijek me podržavao.
Trenutno s velikim zadovoljstvom treniram sa Sergejem Vladimirovičem Ivanovim, na šta sam veoma ponosan! I u našoj „zbirci rezultata“ već ima dosta pobjeda i uspješnih nastupa.
6. Ideš li na sesije velemajstorskih škola? Ako da, kojih? Fjodor Meljnikov -Čekam poziv Ruske šahovske federacije za pripreme u Ognikovu, jer sam nedavno ušao u omladinski tim Rusije. U Sankt Peterburgu sam pohađao sesije Akademije talenata, išao sam na međuregionalne pripreme u Jaroslavlju, kao i u obrazovni centar „Sirius“. Svakog ljeta idem na pripreme svoje sportske škole GBNOU „SPB GBTJU“.
7. Imaš li omiljene šahovske blogere / komentatore, kanale? Fjodor Meljnikov -Volim šahovski sadržaj uopšteno – često gledam Levitov Chess, sviđa mi se Aleksandar Šimanov, ChessMaster sa Maksimom Omarijevim, Sergej Žigaljko i drugi.
8. Koje su tvoje šahovske ambicije? Fjodor Meljnikov -Naravno, da u budućnosti dobijem titulu velemajstora i da pobjeđujem na velikim turnirima.
Pitanja za trenera
Odgovara velemajstor Sergej Ivanov:
1. Koje jake strane svog učenika biste izdvojili? Sergej Ivanov-Glavna odlika Fjodora je iskrena i bezrezervna ljubav prema šahu – on može da se bavi šahom, da igra i razgovara o njemu uvijek i svuda. Od stilskih karakteristika izdvojio bih odlično taktičko oko, dobar proračun varijanti, kao i sigurnu igru u mnogim pozicijama s tipičnim pješačkim strukturama (mada još ne u svim, tako da tu imamo prostora za napredak). Takođe, Fjodor je sjajan analitičar – ima vrlo zanimljene i duboke pripreme u otvaranjima, od kojih mnoge još čekaju svoju primjenu.
2. Koliko je bilo teško doći do medalje na svjetskom prvenstvu? Sergej Ivanov-Ubrzani šah je trenutno najjača disciplina mog učenika. Nedavno je, recimo, postao prvak Sankt Peterburga u konkurenciji seniora. Turnir u ubrzanom šahu na svjetskom prvenstvu prošao je za Fjodora prilično uspješno: startovao je sa četiri pobjede, a u četvrtom kolu savladao je glavnog konkurenta Artjoma Uskova (istina, uz dozu sreće – u dobijenoj poziciji, u cajtnotu, Uskov je ostavio topa „na udaru“).
Nakon toga Uskov je nastavio silovitim tempom, vezao šest pobjeda i postao nedostižan. Fjodor je zaostao samo pola poena i sigurno osvojio srebro, ostavivši trećeplasiranog igrača iza sebe za čitav poen i po.
U brzopoteznom šahu Uskov nije imao premca, dok je Fjodor veći dio turnira bio u grupi lidera, ali ga je poraz u posljednjem kolu izbacio iz zone medalja.
U cjelini, vrlo smo zadovoljni konačnim rezultatima na svjetskom prvenstvu – uspjeli smo čak i da primijenimo nekoliko novih ideja iz otvaranja, a kvalitet igre Fjodora, posebno u rapidu, uliva ozbiljan optimizam.
Pitanja za roditelje
Odgovara majka Elena Meljnikova:
1. Kako podržavate svoje dijete u bavljenju šahom? Elena Meljnikova -Podrška se, prije svega, ogleda u tome da mu ne smetamo! A ako govorimo ozbiljno, Fjodora je lako podržavati jer je šah njegov život i najdraža aktivnost – sve radi sam i s velikim zadovoljstvom. Mi ga samo pratimo, vjerujemo u njega, navijamo, dajemo mu moralnu i finansijsku podršku.
2. Da li postoji podrška od grada? Elena Meljnikova -Pomaže sportska škola GБНОУ „SPB GBTJU“ Aničkov dvorac, koja daje dodatnu priliku Fjodoru da se iskaže ne samo u Sankt Peterburgu, već i u drugim gradovima i zemljama. Po drugi put, Fjodor ide u Moskvu da predstavlja Sjevernu prestonicu na Međunarodnim sportskim igrama gradova-heroja. Kao vicešampion grada, pobjednik Prve lige i učesnik Više lige, ima pokrivene troškove putovanja na prvenstvo Rusije. Fjodor je bio pozvan u Akademiju talenata, gdje je pohađao sedmične sesije sa predavačima. Više puta je putovao u obrazovni centar „Sirijus“ kao pobjednik i osvajač medalja na različitim turnirima.
Ipak, najveći dio troškova putovanja pada na pleća roditelja, a da bi šahovski napredovao, pored samostalnog rada mora često učestvovati na velikim takmičenjima – u tome bi značajnu pomoć predstavljala sponzorska podrška.
3. Koje ciljeve postavljate? Elena Meljnikova – Ciljeve postavlja sin. Naravno, teško je uskladiti školu i šah, posebno što naredne godine ima OГЭ (završni ispit u osnovnoj školi), ali on se trudi maksimalno. Škola ima veliko razumijevanje za njegovu situaciju, na čemu smo veoma zahvalni!
Fjodor sanja da postane velemajstor, kao i svi koji ozbiljno treniraju šah. Želi da učestvuje na turnirima gdje igraju poznati šahisti. Mislim da će uspjeti, jer je veoma uporan i vrijedan – a to su ključne osobine za ostvarenje svakog cilja.
Prije 115 godina, 15. aprila 1910. godine, na rubu Ruske Imperije, u gradiću Grodzisk Mazoviecki, u porodici trgovca Gedalje Najdorfa, rodilo se dijete. Ime dugo iščekivanom prvencu biralo se dok je još bio u majčinoj utrobi. Oboje roditelja nijesu sumnjali — dobiće sina!
— Mama je htjela da me nazove Moše, — pričao je Najdorf uz smijeh, — a ocu se dopadalo ime Mendel. Raspravljali su se svih devet mjeseci do mog rođenja, i na kraju su mi dali duplo ime… A opet, svi su me nekako zvali „Mihel“.
U stvari, imao sam čak tri imena! Kod vlasti Kraljevine Poljske, Moše-Mendel je bio zavedеn kao Mečislav. Dječakov karakter bio je zaista borben. Kad mu je preminuo obožavani djed Ziskind, šestogodišnji dječak se ušunjao u salon gdje su pripremali tijelo za sahranu. Kad je vidio koliko se grubo i bez poštovanja odnose prema mrtvome, „majstori pogrebnih poslova“, bacio se na njih plačući i vičući, sa stisnutim pesnicama:
— Ne smijete! Niste mu ni do malog prsta!
Takav borac biće i na šahovskoj tabli.
Šah je postao neizostavni dio Mošine svakodnevice tek u tinejdžerskom dobu, i to skoro slučajno. Mladi Najdorf je svratio kod druga, ali ga nije zatekao kući: otac mu je bio bolestan, i morao je žuriti u apoteku. Drugov otac, lokalni violinista, je kijao, bio umotan u šal i očigledno mu je bilo dosadno. Ponudio je Moši da odigraju partiju šaha.
— Ali ne znam da igram, — zbunjeno je rekao Moše.
— Sramota! Svaki kulturni čovjek mora znati da igra šah! — viknuo je violinista, — Sjedi! Naučiću te!
Igra je potpuno opčinila dječaka. Umjesto slatkiša, za ušteđeni novac kupio je priručnik za šah. Poslije mjesec dana njegov prvi učitelj mu je rekao tokom igre:
— Mihele, mogao bi mi dati foru u topa, bar toliko…
U međuvremenu, istorija je išla svojim tokom. Završio se Veliki rat, imperije su se raspale, nastale su nove države. Poljska je postala nezavisna republika. Kraj dvadesetih i tridesete godine bile su zlatno doba poljskog šaha.
Moše je završio gimnaziju i počeo ozbiljno da se bavi šahom. Njegovi učitelji bili su tada najbolji igrači u Poljskoj — David Pšepiorka i Savelij Tartakover.
Na samom početku karijere Najdorf je pobijedio Gluksberga u čuvenoj partiji poznatoj kao „Poljska besmrtna“.
Budući velemajstor je žrtvovao sve četiri lake figure, namamio kralja protivnika u centar table i matirao ga pješakom.
— Moj protivnik je razmišljao o odlučujućem potezu pola sata, — prisjećao se Najdorf, — Izračunao je sve nekoliko poteza unaprijed. Ali ja sam vidio dalje! Čak četrnaest poteza unaprijed!
Moše je počeo redovno da uzima nagrade. Drugi igrači su ga poštovali, usprkos mladosti, i pomalo se pribojavali:
— Ako Najdorf naumi da pobijedi, izvući će pobjedu makar kako!
Od 1935. godine Mečislav je predstavljao Poljsku na svim važnim takmičenjima i šahovskim olimpijadama koje je FIDE organizovala svake dvije godine.
Čak je igrao za poljsku reprezentaciju i na Hitlerovoj Olimpijadi 1936. godine.
— Isprva nisam htio da idem fašistima! Svi jevrejski šahisti su odbili, — pričao je Najdorf, — Ali onda nam se obratio predsjednik šahovske federacije, brat maršala Pilsudskog. Ubijedio nas je da nastupimo: „Idite da branite čast svoje domovine!“ Bilo je nemoguće odbiti!
Rođaci, prijatelji, pa čak i žena, bili su ljuti na Mošu. „Izdaješ svoj narod!“, — svi su se gnjevili.
Najdorfu je sve oprošteno nakon sjajne pobjede: Poljska je zauzela drugo mjesto, a Mečislav se vratio sa zlatnom medaljom za najbolji pojedinačni rezultat.
— Odsvirali su poljsku himnu, — prisjećao se Mečislav, — i spiker je na sav glas rekao: „Moša Mendel Najdorf!“ Medalju mi je uručio budući generalni guverner Poljske, Hans Frank.
Godine 1939, Moše je otputovao u Buenos Ajres na VIII Šahovsku olimpijadu. Izabran je za kapitena tima, a među igračima je bio i njegov učitelj Tartakover. Partije su počele 21. avgusta. Najdorf je od 18 partija izgubio samo dvije, četiri remizirao. Finale je bilo 1. septembra. Tog dana, njemačka vojska je prešla poljsku granicu — počeo je Drugi svjetski rat.
Moše je pokušavao sve da se vrati u Poljsku ili da prebaci porodicu u Argentinu. Brinuo je strašno za suprugu i malu ćerku koje su ga čekale u Varšavi. Obraćao se poljskom konzulu, predsjedniku Argentine, čak i lokalnim kriminalcima, ali ništa nije uspio. Preostalo mu je samo da čeka, da se nada i da šalje pakete preko Crvenog krsta. Do 1940. još su stizala pisma. Onda su nacisti stvorili Varšavsko geto — pozdrav od starog znanca, Hansa Franka! Počele su deportacije u logore smrti.
— Prije rata imao sam trista rođaka, — govorio je Moše novinarima u svakom intervjuu, — Nijednog više nema! Ostao sam sam u Argentini — bez novca, bez prijatelja… Nisam znao ni jezik…
Španski je brzo naučio — pomogao mu latinski iz gimnazije i odlična memorija. Tokom života, Najdorf je govorio devet jezika: poljski, njemački, češki, ruski, srpski, španski, engleski, i naravno — jidiš.
Kapablanka ga je zvao na Kubu, ali Moše se, razmislivši, odlučio za Argentinu. Bavio se trgovinom, osiguranjem, držao simultanke i pokazivao čuda svoje memorije: pogleda jednom listu sa četvorocifrenim brojevima, a onda ih ponavlja kako god želite — odozgo, unazad…
— Zaradim nešto za hranu, pa pravo u neku kafanu, i igram šah do iznemoglosti. Šah mi je pomogao da ne poludim od brige.
Godine 1944. Najdorf je konačno dobio državljanstvo Argentine: Moše je postao zvanično Migel.
25.januara 1947. Migel Najdorf je oborio sopstveni rekord, igrajući naslijepo na 45 tabli protiv 83 protivnika!
U bijelom odijelu, udobno zavaljen u fotelju, igrao je bez ikakvih bilješki! Igra je trajala gotovo 24 sata. Kada bi umorni protivnici htjeli da se predaju, Migel bi im rekao:
— Samo ste se umorili! Neka vas neko zamijeni.
Tako se nakupilo 83 igrača!
Moše nije ništa jeo, samo je pio vodu i sok od narandže. Izgubio je dvije partije, a četiri remizirao.
— Onda nisam spavao dva dana, — smijao se Migel, — Zatvorim oči i samo vidim: figure, figure…
Kad je stekao novac i život stabilizovao, Moše-Mendel se vratio u Poljsku. Dolazio je nekoliko puta, nadajući se da će pronaći bar nekog od rodbine… Nije ostao niko. I Varšava je bila u ruševinama.
Najdorf je odlučio da počne iz početka u Argentini. Upoznao je jednu blagu, jevrejsku djevojku, porazgovarao sa njenim roditeljima, i za dvije sedmice bila je svadba.
Vlasti Argentine su tada podržavale sport. Huan Peron, faktički diktator koji je natjerao bogate da dijele sa siromašnima, organizovao je šahovske turnire. Godine 1954. Migel se borio protiv velemajstora iz SSSR-a, Davida Bronštajna, za koga su govorili da je rođak Trockog.
Najdorf je puno putovao, učestvovao na turnirima. Imao je dvije kćerke, i kao brižan otac, nikad se nije vraćao bez poklona.
Ćerkama je pričao o putovanjima, ljudima koje je sretao, navikama i običajima raznih naroda.
— Sve što se može platiti novcem, — govorio je Migel, — jeftino je. Prava cijena je vaš život. I zapamtite — ćefini (pogrebna odjeća) nemaju džepove: ništa sa sobom ne nosimo! Bolje potrošite na nešto korisno ovdje.
Majstor šaha poznavao je lično one koji su krojili istoriju svijeta. Bio je prijatelj sa Fidelom Kastrom, Čerčilom, Hruščovom, šahom Irana, Peronom, Če Gevarom… Svi su voljeli da pomjeraju figure, i svi su kapitulirali pred Migelom.
Tokom meča Svijeta protiv SSSR-a 1970. godine, Najdorfu je protivnik bio „riški čarobnjak“ Mihail Talj. Moše je tada imao 60 godina. Već je bio poznat kao „El Viejo“ — „Starac“. Svi su vjerovali da će Talj pobijediti. Ali ne! Igrali su pet dana, i rezultat je bio 2:2. Poslije toga, Najdorfa su zvali „Migel El Grande“ — „Veliki Migel“. Ipak, taj nadimak se rijetko koristio. Za bliske ljude bio je „El Viejo“, iako je i u starosti ostao živahan, pričljiv, pun energije. Gestikulirao je rukama, sve dočaravao živo. Za prijatelje i kolege šahiste navijao je srčano i emotivno!
O meču sa Taljem „Starac“ je duhovito rekao:
— Kad vam svjetski prvak Boris Spaski ponudi figuru, treba odmah da se predate. Ali ako figuru nudi Talj, bolje nastavite da igrate, jer za koji potez može ponuditi još jednu, pa još jednu, a onda… ko zna?
Do smrti je Najdorf igrao šah, predstavljao Argentinu, učio mlade i pisao knjige.
Preminuo je 6. juna 1997. u Malagi, gdje je došao na još jedan turnir. Ćerke su ga nagovarale da ne ide.
— Drage moje, stvarno mislite da ću sjediti i čekati smrt? — nasmijano je rekao, — Trebaće snaga pet kamiona da me izbace iz života! Smrt će morati da me juri! Nadam se da će doći dok igram!
P.S.
Gedalja Najdorf je bio u Argentini i prije sina — još prije nego što se smirio i osnovao porodicu. Pobjegao je preko okeana od očevog bijesa, pošto je prokockao novac koji mu je bio povjeren za posao.
Moše je kasnije saznao da je Gedalja poginuo u ustanku u getu, boreći se protiv nacista. Njegovu ženu i ćerku su vidjeli u Treblinki.
Na početku meča sa Bronštajnom, Huan Peron je odigrao prvi, svečani potez, pomjerivši Migelovog pješaka sa e2 na e4. Publika je aplaudirala. Igra je počela. Najdorf je sjeo, vratio pješaka na mjesto i povukao d2-d4.
— Suprotstavljate se šefu države! — šapnuo je prestravljeno Bronštajn.
— Ne brinite, — nasmijao se Migel, — kod nas je demokratija!
Не памти се такав тријумф на европским шампионатима шахисткиња: од несрећног пораза у првом колу, преко девет узастопних победа, до поена и по предности на крају. – Како је нагло васкрсао шампионски дух у некада „најшаховскијој” земљи света и како опет може да се угаси
Искрени поштоваоци шаховске игре не могу још да дођу себи од новог чуда за историју српског шаха. Не може ни Теодора Ињац, коју смо затекли у колима, на повратку из грчког Родоса, где је на сензационалан начин, са поеном и по предности, донела Србији прву титулу европске шампионке:
– Пресрећна сам! И даље ме није скроз стигло. Увек ми треба времена да све сварим и када је резултат слабији, а ово је било феноменално!
И ми ћемо, вероватно, тек негде у будућности да сагледамо још један у низу невероватних резултата српског шаха у последње три године. Таман кад помислите да је чудима крај, деси се још веће, да Теодора после несрећног стартног пораза фишеровски наниже девет узастопних победа, осигура коло пре краја титулу у конкуренцији 136 шахисткиња и мирно је овери брзим ремијем у последњем колу.
За историју српског шаха и незаборав: Теодора Ињац са шампионским пехаром Фото Лична архива
Почело је, да наизглед не може горе. У потпуно добијеној позицији, пред матом у два потеза, пропуштен детаљ и пораз од далеко слабије по рејтингу Грузијке:
– Било је много је чудно. Мени се то у животу није десило, да тек после парије, када сам видела на телефону позицију, схватим да дајем мат. Био је то нетипичан пораз, као да сам у другом универзуму, можда сам га зато лакше поднела. Питају ме да ли ме је то разљутило. Не, растужила сам се и нисам знала као да се опоравим. Онда полако, партију по партију. У другом колу сам победила слабију противницу али осећај победе је сличан, без обзира са ким играм. Најдража ми је била она у четвртом колу, против Јерменке Маријам Мкртчјан. Сицилијанка, коју ретко играм, црне фигуре са јако солидном играчицом којој и реми одговара. Стартни пораз као да ме је ослободио терета и пажње која ме је пратила на почетку. Даље је ишло природно, ни у једном тренутку нисам помислила да калкулишем, нити сам гледала друге резултате. Тек два кола пре краја сам знала да могу до титуле и кренула да размишљам. Дошла сам са циљем да уживам у игри и будем међу првих десет, да бих се пласирала се на Светски куп, а знала сам да ту и припадам. Стварно сам задовољна игром, ни у једној партији нисам била много лошија, углавном сам надигравала противнице. Ишло је глатко и давало ми ветар у леђа.
Један тренер је говорио ученицима: не морате да видите мат у два потеза ако можете да нађете мат у пет или шест потеза. Тако је и Теодора, у партији коју данас обављујемо, савршено извела мат у седам потеза против Грузијке Беле Хотенашвили:
– То је једина партија у којој сам стајала мало неугодније и стварно сам била срећна целом комбинацијом. Кључно је да се свака таква шанса искористи, јер не долазе баш често.
Можда је најдраматичније било пратити претпоследње коло, у које је наша најбоља шахисткиња ушла са пола поена више од Ирине Булмаге и стекла надмоћну позицију против ње. У последњем потезу пред временску контролу Теодора је могла трећи пут да понови позицију и тако ремијем сачува још увек недовољну предност:
– То ми је био најсрећнији дан. Теже је када водиш и одједном можеш да испустиш вођство. Било ми је у реду да ремизирам и то ме је пореметило, навирале су мисли. Када је дошло до понављања опет су мисли кренуле. Сва срећа да је био 40. потез, јер да је био 39. не знам шта бих урадила. После сам имала времена да реализујем предност.
И тако је Теодора за главу и рамена надмашила шахисткиње које су доскора за нас биле страх и трепет: Грузијке Бацијашвили, Арабидзе, Јавахишвили, Хотенашвили… затим Цолакиду, Вагнер, Ушоњину, Стефанову, Данијељан … Као да су биле захваћене тим осећајем супериорности и остале наше представнице су одиграле знатно изнад свог рејтинга. Адела Великић (+43 поена рејтинга) је победила Стефанову и испустила победу против Динаре Вагнер, а Јована Ерић је поправила рејтинг за 17 поена.
Шта је било одлучујуће? Да ли је помогао прелазак на мешовите турнире уместо искључиво женских?
– Како да не. Увек саветујем шахисткињама да играју на отвореним турнирима, у разноврсној конкуренцији! Мени је пресудна подршка људи око мене. Не мора неко физички да буде присутан. Мој тата је провео већи део живота у спорту и од малена ме учио како да пребродим неке менталне блокаде. С њим увек причам, мама је више емотивна подршка.
Нова европска шампионка је на Родосу поправила лични рекорд до 2.474 поена, претекавши тако лични рекорд Наташе Бојковић (2.460), са само 15 поена мање од рекорда Алисе Марић (2.489). У мају ће Теодора бити међу првих 20 на свету, као пета најмлађа у тој конкуренцији. Да ли је време да и њој стигну позиви на Гран При ФИДЕ и остале велике турнире?
– То ми је данас тек пало на памет! Увек ми је деловало привилеговано и недостижно. Много бих волела да добијем позив на мешовити Б турнир у Вајк ан Зеу! Иначе, мислим да ћу у дужем периоду само да уживам. У последње време ми осцилује мотивација. Шах захтева целог човека, долази до падова, уме да постане превише када се фокусираш само на то, човек може да „пукне”. Играћу Светски куп у јулу, а у наредном периоду ми је циљ са постанем мушки, односно апсолутни, велемајстор.
Колико овај величанствени успех Теодоре Ињац одушевљава свакога ко разуме о каквом се личном и националном подвигу раду, толико тиште млаке рекације на ново златно доба нашег шаха. Време је да се подсетимо да у свету дуже од хиљаду година траје интелектуална такмичарска дисциплина звана шах, да окупира милионе у више од 200 регистрованих националних федерација и да је Србија у последње три године освојила три европске титуле: екипну 2023, појединачну Александра Инђића и сада невероватну Теодорину. Да ли ова три историјска успеха заслужују више од повремених подсећања?
Boris Gelfand — najbolji šahista među onima koji su rođeni na našim prostorima — u tridesetoj godini života preselio se u Izrael. Godine 2012. imao je sve šanse da osvoji svjetsku šahovsku krunu, ali je u finalnom meču izgubio od Indijca Višvanatana Ananda tek u taj-brejku.
Boris je izvanredan sagovornik, s kojim možete pričati ne samo o šahu, nego i o njegovom omiljenom fudbalu. Ipak, ono što kod njega najviše fascinira jeste fenomenalna memorija.
U našem prethodnom intervjuu govorio je o tome kako mu je jedan ljekar u Izraelu, koji ga je operisao, priznao da je sa njim igrao partiju na jednom od turnira još u SSSR-u. Na šta se Gelfand odmah prisjetio svih poteza te partije i trenutka kada je budućem patologu ponuđen remi.
Boris Gelfand:Taj momak, usput rečeno, bio je jedan od najboljih šahista Moldavije, i igrali smo 1982. na prilično jakom turniru. Mada ne mogu reći da i danas pamtim sve partije, možda još jednu-dvije. Što i nije malo, ako uzmemo u obzir da je prošlo više od 40 godina.
— U ovom trenutku čitaoci bi trebalo začuđeno da odmahuju glavom. Pa kako je to moguće???
Boris Gelfand: I moj ljekar se iznenadio. U suštini, to i nije baš normalno. Mada, recimo, u poređenju sa Vasjom Ivančukom ne mogu se ni porediti — on ima zaista nevjerovatnu memoriju. Barem je imao. Mada, s vremenom nam svima postane selektivna, pa neke nijanse, čak i jednostavne, jednostavno ispare iz glave.
— Koje su povrede tipične za šahiste?
Boris Gelfand: Emocionalno sagorijevanje. Jedan vrlo jak šahista, neću pominjati ime, nedavno mi je rekao da sada, kad sjeda za tablu, doživljava toliki stres da mu srčani ritam počinje da se ruši.
Ja, na primjer, tokom turnira počinjem mnogo lošije da spavam. I to uopšte ne zavisi od toga jesam li izgubio partiju ili, naprotiv, pobijedio. Pokušavao sam da pronađem neki obrazac, ali nisam uspio. Jednu noć spavam normalno, drugu oka ne sklopim. Mislim da je to posljedica upravo tog sagorijevanja koje se godinama gomila.
— Od višesatnog sjedenja za stolom sigurno se razvija i osteohondroza.
Boris Gelfand: Da, to je takođe naš bauk. I zato mnogi šahisti igraju fudbal — gotovo na svakom turniru. Magnus Karlsen to obožava, i oko njega se uvijek okuplja ekipa koja igra protiv neke lokalne amaterske ili poluprofesionalne ekipe.
Ali najjači, naravno, jeste Simen Agdestein — prvi trener Karlsena.
Simen Agdestein
Simen Agdestein je svojevremeno bio među dvadeset najboljih šahista svijeta, a istovremeno je igrao i za fudbalsku reprezentaciju Norveške. To je, naravno, nevjerovatan i jedinstven slučaj, ali jasno je da je upravo on fudbaler broj jedan među šahistima.
Čak postoji priča da ga je jednom u prijateljskoj utakmici oborio legendarni Franko Barezi, pa je dosuđen penal protiv Italije. Norvežani su dali gol, ali su ipak izgubili — 1:2. A Čehoslovacima — to sam kasnije provjerio — Simen je dao gol sam.
Što se mene tiče, ja sam uvijek bio prosječan igrač. Taktički sam se dobro snalazio, tehnika mi je bila solidna, ali fizička sprema me izdavala.
Ipak, kad sam se preselio u Izrael, skupljali smo se svake nedjelje kao grupa šahista i jednom smo čak pobijedili grupu mladih momaka koji su trenirali i fudbal i šah. Jednostavno smo primijenili pravu taktiku, igrali katenačo (defanziva ili “zaključavanje”-prevodilac), i oni nisu mogli ništa protiv toga.
Boris Gelfand i Aleksandar Halifman
— Kada je završila tvoja fudbalska karijera?
Boris Gelfand: U Izraelu je većina terena betonirana, i u jednom trenutku moja koljena to više nisu mogla da izdrže. Uz to, igrao sam u Dagomisu ekipno prvenstvo Rusije. Stanovao sam na 19. spratu i sve je bilo u redu dok se nisu pojavili neki pioniri, koji su, izgleda, prvi put u životu vidjeli lift.
Počeli su da se voze gore-dolje bez prestanka, pa sam morao pješke da idem da bih stigao na partije. Na posljednju partiju nijesam uspio da dođem — pokidao sam meniskus i morali su da mi zovu hitnu pomoć. Doktor mi je rekao da moram da prestanem s fudbalom. Uz to je otpao i tenis, koji sam takođe volio da igram.
— A u stonom tenisu, čuo sam da si prilično dobar?
Boris Gelfand: Moj trener Vitalij Ostrovski — osvajač srebrne medalje na Prvenstvu Evrope 1968. — jednom mi je rekao da je moj nivo negdje između prvokageornika i kandidata za majstora. Iskreno, to mi je bilo vrlo prijatno da čujem. Jednom sam se okušao i protiv Petera Leka, koji je među šahistima poznat po vještini u stonom tenisu, i partija je bila ravnopravna.
— Sada igraš manje turnira, je li tako?
Boris Gelfand: Rekao bih da ih više biram. Recimo, na turnire gdje igra prvih deset svjetskih šahista više me ne pozivaju. Masovni turniri me više ne interesuju, jer nemam motivaciju. Zato igram klupske lige ili onda kada me pozovu lično.
Igram dosta trening partija s igračima iz prvih trideset. Ove godine učestvujem na turniru stotinu najboljih svjetskih šahista.
U decembru sam igrao na Svjetskom prvenstvu u brzopoteznom i rapid šahu. U blitzu sam igrao zaista odlično. Dva kola prije kraja imao sam šansu da uđem među osmoricu koji su nastavili borbu za titulu. Ukratko — nisam se osramotio.
— Sjećam se vremena kada su mečevi kandidata za šahovsku krunu pratili svi u SSSR-u, a danas su svjetska prvenstva postala toliko uobičajena da ih ljudi ni ne zapamte.
Boris Gelfand: Da, tako je. Pravila su bila tako sročena da su im omogućavala da podijele titulu. To je zaista neobično, ali se desilo. Po pravilima FIDE, obojica su sada prvaci u svojim kategorijama — iako takav ishod kod mnogih izaziva zabunu.
— Sjećam se, Robert Fišer je sebe smatrao pravim šampionom. A vi tamo radite što hoćete.
Boris Gelfand: Situacija je ipak malo drugačija. Amerikanac je potpuno nestao sa scene, dok Karlsen i dalje igra mnogo. Norvežanin s pravom smatra da je on trenutno najjači šahista na svijetu, a njegov rejting to potvrđuje. Ali meč za svjetsku titulu je nevjerovatno teško iskušenje — pola godine ozbiljnih priprema.
Sa Magnusom Karlsenom
Osim toga, ako se neko temeljno priprema baš za tog jednog protivnika, razlika u snazi se može značajno smanjiti. Karlsen predlaže da se igra više — recimo, blitz ili Fišerov šah (šah 960), koji sve više dobija na popularnosti. On je za to spreman.
Ali da opet daje pola godine života klasičnom šahu i da razmišlja o tome kako da probija još jednu duboko ukopanu odbranu — za to više nema ni volje ni motiva. Kaže: „To sam radio već više puta i nisam u tome nalazio nikakvo zadovoljstvo.“
Pored toga, ni finansijski to više nije isplativo.
— Da li je svjetsko prvenstvo u blitz šahu isplativije?
Boris Gelfand: Ne bih baš rekao. Jednostavno traje samo pet dana — tri dana rapid šah, pa dva dana blitz. To jeste intenzivan proces, ali svakako manje iscrpljujući i vremenski i psihički.
— Mislim da Karlsen dobro zarađuje i na reklamnim ugovorima.
Boris Gelfand: Da, vjerovatno. Kad još nije bio svjetski šampion, čitav njegov sako bio je prepun oznaka sponzora.
— A koliko takvih ima na tvom sakou, Borise?
Boris Gelfand: Nijedna. Tokom čitavog života oslanjao sam se isključivo na sebe. Nikad mi niko nije pomagao.
— Izrael je, generalno, bogata zemlja. Pogotovo 2012. godine kada si se borio za šahovsku krunu sa Anandom i imao sve šanse da je osvojiš.
Sa ocem, Višvanatanom Anandom i njegovom ženom
Boris Gelfand: Razgovarao sam sa raznim ozbiljnim ljudima o tome, ali bilo je nemoguće dobiti neku sponzorsku pomoć. Šahovska kruna nije izazivala nikakav interes među njima.
To je bilo prije 12 godina, a sada, kada na turnirima učestvuje ne dvoje, nego 200 ljudi, još je teže očekivati pomoć. Ali ja ni ne računam na to.
— U ovim godinama trebaš da se čuvaš. Nedavno je, iako u prilično poodmaklim godinama, preminuo Boris Spaski — nakon dva moždana udara. Čini se da je i Viktor Korčno imao sličnu sudbinu.
Boris Gelfand: Viktor Ljvovič je umro zbog prvog moždanog udara, nakon kojeg se već nije vratio. Ispičao sam ovu priču. Bilo je to 2012. godine. U Cirihu je bio turnir, i upravo je na tom turniru dobio udarac. A ja sam nekoliko mjeseci kasnije u tom istom gradu davao simultanku.
I otišli smo da posjetimo Korčnoa — ja, šahovski mecena Oleg Skvorcov i direktor kluba za koji je Viktor Ljvovič igrao 30 godina.
Kada smo stigli, saznali smo da su Korčnoja već premjestili u psihijatrijsko odjeljenje — nakon što je sestri rekao sve što je mislio o njoj.
Direktor kluba bio je po struci ljekar, pa je objasnio kolegama da je sve to bilo zbog karaktera Korčnoja, poznatog u šahovskom svijetu. Rekli su nam da će ga premjestiti nazad u njegovu sobu u ponedjeljak, pa smo ušli da ga posjetimo.
Švajcarac Korčnoj nije prepoznao, Skvorcovu je nešto mrmljao, a sa mnom je sjeo da igra šah. I moram reći da je u tom stanju posle moždanog udara bio onaj isti Korčno kojeg sam uvijek poznavao — potpuno fokusiran na igru, sa svojim sarkazmom i smislom za humor.
Ali, nakon deset minuta, baterije su se ispraznile i mi smo prekinuli partiju. Nakon toga, više ga nisam vidio u zdravom stanju, iako ga je Oleg kasnije više puta pozivao na svoja švajcarska takmičenja kao počasnog gosta.
Mnogo sam vremena provodio sa Viktorom Ljvovićem, više nego sa drugim velikim igračima. Odigrao sam, vjerovatno, dvadesetak partija sa njim. I večeri smo provodili u razgovoru. Mislim da sam mu bio simpatičan.
Volio je da dijeli šahovska razmišljanja i priča razne priče.
Viktor Korčnoj
— Koja ti je najdraža među tim pričama?
Boris Gelfand: Pa, ne znam da li je baš najdraža, ali svakako je zanimljiva. On i Mihail Botvinik su bili oženjeni za Jermenke. I jednom, na zatvaranju nekog turnira, donijeli su jermenski konjak.
Botvinik je rekao: „Viktore, hajde da popijemo. Ovo je dobar konjak, kao tvoja žena.“ A Korčnoj, kao što bi se moglo očekivati, odmah odgovara: „Ne, to je stari konjak, kao vaša žena.“ Nakon toga, Botvinik nije govorio s njim godinama.
— Kako to objasniti?
Boris Gelfand: Pa, on nije mogao da se suzdrži. Kako da ne, kad je već bila prilika da nekog zadirkuje? Ako hoćete modernim jezikom, da „trola“.
— Da li je tebe on trolovao?
Boris Gelfand: Pa naravno, čime sam bolji od drugih? Igrao sam jedan turnir u Španiji, u Dos Ermanasu. U početku me nisu pozvali, ali neko je otkazao i pozvali su me u poslednjem trenutku. Stigao sam za drugo kolo, a prvo je bilo baš sa Korčnoom. Trebao sam da igram tu odloženu partiju za slobodan dan. Bili smo samo nas dvojica u sali. Igrao je dugo, a ja sam uspio da pobijedim. Ali, prije nego što je predao, stvarno zanima.Korčnoj je počeo da hoda oko mene, kružeći. Hoda, hoda, pa kaže: „Imate sreće.“ I čekao je moju reakciju.
Ja odgovaram: „Slažem se.“ Korčnoj dodaje da je mogao da odigra drugačije. „Jeste li to vidjeli?“ — „Ne.“ Opet, ništa na što bi mogao da reaguje. Na trenutak se smirio, ali je opet nastavio: „Ali, zašto sam izgubio?“
Počeli smo da analiziramo poziciju i pokazao sam mu gdje je napravio grešku. Opet se smirio. Ali nakon toga je počeo da se bavi mojim trenerom, govoreći kako je mlad čovjek, ali da se loše oblači. Da bi trebao da kupi ovo i ono. Ja sam zahvalio i rekao da ću mu prenijeti.
— Neprobojni bjeloruski karakter s jevrejskim akcentom.
Boris Gelfand: A da! Već sam postao dovoljno pametan da prođem kroz školu koju je on prolazio. Kad ga poznaješ, onda si pripremljen. I stalno smo raspravljali o njegovim trikovima.
A, a, još jedna stvar — Korčnoj je imao omiljeni vic, koji sam od njega čuo nekoliko puta. Djevojka se žali majci da su je u baru nazvali uvredljivom riječju. A majka joj odgovara: „Pa, nemoj ići tamo gdje te poznaju.“
Taj vic mi je postao moto. I ne idem i ne ulazim tamo gdje ne treba.
Boris Gelfand je drugi s lijeva u donjem redu, Viktor Korčnoj je u centru u drugom redu.
— Kako ti se svidio film „Svjetski šampion“, u kojem je Korčnoja igrao Habenski? Po mom mišljenju, nije loše ispao.
Boris Gelfand: Nažalost… Film nije dostupan u slobodnoj distribuciji, tako da ga treba negdje skinuti. Za osobu koja je odrasla u sovjetskoj formaciji, traženje filmova po različitim platformama nije baš najprijatnija stvar.
Od svega što sam vidio, najviše mi se svidio stari sovjetski film „Velemajstor“, sa Andrejem Mjagkovim i istim Viktorom Korčnojem. Danas je nemoguće naći ga u dobrom kvalitetu.
Ironija sudbine — u tom filmu Korčnoj savjetuje glavnom junaku: „Igraj crnima sigurno, napravi remi, a bijelima ćeš pobijediti.“ Ali, u odlučujućem trenutku meča sa ou Bagiju 1978. godine, on je uradio baš suprotno! I niko ne zna zašto.
Nisam pitao, a ni drugi nisu shvatili zašto. Igrao je vrlo rizična otvaranja crnim figurama. Mislim da je jednostavno htio odmah da pobijedi — i to upravo u toj 32. partiji.
— Treba odati priznanje kreatorima filma, taj trenutak u „Šampionu svijeta“ su dobro obradili.
Boris Gelfand: Znam da su konsultanti bili vodeći ruski šahisti i siguran sam da je sa profesionalne tačke gledišta sve bilo u redu. Jer ako se u drugim filmovima pojavljuju šahovske scene, možete biti sigurni da će čak i šahovska tabla biti postavljena pogrešno, a još češće pozicija na njoj.
— Šta misliš, o kojem od bjeloruskih sportista bi naš filmski studio mogao da snimi film?
Boris Gelfand: Imali smo sjajnu rukometnu reprezentaciju — njihove pobjede su se desile baš u vreme mog detinjstva i mladosti. I dalje se sjećam mnogih igrača tog zvjezdanog tima, Mironoviča.
Kao i fudbalerima minskog „Dinama“ iz sezone ’82. Možda bi film o ekipi Malofeeva privukao najveći broj gledalaca, jer ipak, fudbal je sport broj jedan.
Tim je bio zaista sjajan. Uz dužno poštovanje prema kasnijim uspjesima borisovskog BATE-a — „Dinamo“ iz ’82. godine bio je za klasu iznad. I nije to samo zbog pobjede u Sovjetskom prvenstvu. Jer u reprezentaciju je stabilno bio pozivano po 3-4 Bjelorusa — i pod Beskovim i pod Lobanovskim. Tri Sergeja — Borovski, Gotsmanov i Alejnikov, kao i jedan Andrey — Zygmantovič.
A to je veoma težak argument, jer u to vrijeme bilo je gotovo nemoguće probiti se u glavnu reprezentaciju.
Ali bilo je i drugih sjajnih igrača. Meni je, na primjer, uvek bio zanimljiv Jurij Kurnenin — defanzivac sa talentom za napadača. Ko je još mogao da postigne tri gola u jednom meču? Mislim da takvih u Sovjetskoj ligi nije bilo.
Saša Prokopenko, koji je dodao sjaj Dinamovom fudbalu, Jurij Pudišev, koji je komandovao timom, kako smo kasnije saznali, ne samo na terenu… Nezavisni i vrlo produktivni napadači Georgij Kondratjev i Igor Gurinovič.
Viktor Sokol, koji je u sezoni 1983/84 postao najbolji strelac Kupa šampiona. Sjajan defanzivac Viktor Januševski. I nabrojao sam praktično čitav osnovni sastav. I naravno, Eduard Vasiličević Malofeev, bez kojeg „Dinamo“ iz ’82. jednostavno ne bi postojao.
Šteta što su, pobjeđujući dobre evropske timove, Minsčani ipak propustili priliku da se oprobaju protiv velikih evropskih fudbalskih imena — kao što su Liverpul, Juventus ili Barselona.
Inače, za poslednju, ja navijam još od devedesetih.
— A to je šteta — u akademiji madridskog „Reala“ raste buduća zvijezda bjeloruskog fudbala, Aleksej Majorov.
Boris Gelfand: Da, čuo sam za njega. Ali nije baš zvijezda — dečko je još uvek mlad. Nadam se da ga nećemo upropastiti takvim definicijama. Sam znaš kako mi volimo „vunderkinde“ — i u Bjelorusiji i u Izraelu.
Ovdje je takođe bio jedan momak koji je izlazio na zamjenu za Mesija u Barseloni. I gdje je sada? A da ne govorim o šahu… Od „vunderkinda“ do velikog majstora veoma je dug put.
Ali u svakom slučaju, želim Alekseju da prođe taj put i da zaista postane zvijezda, ne samo bjeloruskog, već i svjetskog fudbala.
Za bjelorusku decu je dobro što postoji Majorov. On može da postane odličan uzor za njih.
Aleksej Majorov
— Šta misliš o drugom bjeloruskom vunderkindu, šahovskom?
Boris Gelfand: U naše vrijeme, u šahu je bilo neuporedivo manje mogućnosti nego sada. Tada je postojao klasični šah sa vremenskim ograničenjem od dva do dva i po sata po partiji.
A sada ima mnogo turnira u blitzu i brzom šahu. Denis Lazavik se upravo specijalizovao za te discipline i postiže nevjerovatne uspjehe. On je jedan od najjačih na svijetu.
— Da li si igrao s njim?
Boris Gelfand: Kada sam 2019. godine došao u Bjelorusiju, imali smo treninge u Vitebsku, a Denis je tamo vježbao. A večerima smo igrali blitz. E, sa njim nije bilo lako — bilo je najteže.
Kada su svi sjedili u karantinu, blitz je sve promijenio — pružila se prilika da se odigra ogromna količina partija na internetu. Denis je to sjajno iskoristio, i danas je vrlo uspješan na tim turnirima, jedan je od najboljih. I Karlsen, koji je već nekoliko puta gubio od njega, vrlo dobro to zna.
Na online turnirima, Lazavik je apsolutni kralj. Igra vrlo sigurno. U septembru prošle godine, na jednom od njih su učestvovali svi najbolji. Prošao sam kvalifikacije i igrao u trećoj diviziji — što je takođe bilo prilično dobro, bilo je dosta šahista iz prve i druge desetice.
I evo priče. Igram protiv Gate Kamskoga.
— Još jedan harizmatičan lik svjetskog šaha i jedan od najboljih šahista devedesetih godina prošlog vijeka.
Boris Gelfand: To je baš onaj slučaj kada je wunderkind zaista postao zvijezda svjetskih razmjera. Uglavnom, igramo u „Zumu“, i nastaje neka pauza, možda deset minuta, tokom koje ja sa Gatom počinjem da razgovaram.
I on mi kaže: „Mda, Borja, nekada smo mi igrali na turniru kandidata za titulu šampiona svijeta, a sad evo, u šampionatu gubitnika u trećoj diviziji…“
Moram priznati, pročitao je moje misli. Obojica smo se nasmijali. Ipak, odmah sam se sjetio da smo obojica juče pobijedili tipove iz prve desetke, pa možda još nije kraj.
Ali stvarnost je takva da ljudima koji imaju više od pedeset godina teško je naći novu motivaciju, kada su već imali priličnu istoriju u drugačiijem šahu i u drugom vremenu.
Ali pratim Denisa i želim mu samo jedno — da se ne zaustavi.
— Da li može postati šampion svijeta?
Boris Gelfand: U klasičnom šahu on to ne pokušava, a šampionat svijeta u blitzu traje samo dva dana, i ako mu od početka sve krene kako treba, zašto da ne pobijedi? Već ima dovoljno kvalitet za to.
Denis Lazavik
— Ko je za tebe najbolji šahista svih vremena?
Boris Gelfand: Tu imam dva kandidata — Kasparov i Carlsen. I ipak ću prednost dati prvom od njih. Meni je bliži njegov stil. Možda i zato što sam igrao sa njim i odrastao uz njegove partije.
A evo, mladi kažu da je za njih broj jedan — Norvežanin. Možeš ih razumjeti — oni nisu vidjeli Kasparova u igri i odrasli su uz Karlsena.
— A Fišer, tu nema mjesta?
Boris Gelfand: On je postao šampion svijeta sa 29 godina i odmah je otišao. A ovi su ljudi čitavih generacija: Kasparov je bio broj jedan od sredine osamdesetih do početka dvehiljaditih — 15 godina, Karlsen desetljeće, od 2013. do 2023. godine. Uz to, kako znamo, nije želio da brani titulu, a da je to učinio, vjerovatno bi i danas bio šampion.
Treba dodati da su obojica dominirali totalno.
— Šta misliš, da li bi, ako se organizuje meč između njih, to postalo komercijalno interesantno za sve učesnike procesa?
Boris Gelfand: Već ne. Kasparov je ipak odavno penzioner. Povremeno izlazi u javnost, svi navijaju za njega, i niko ne želi da vidi velikog šampiona u lošoj formi. Ali ponekad je on jednostavno užasan, a ponekad nas iznenadi dobrom igrom.
Sa Garijem Kasparovom
Treba razumjeti da se Kasparov profesionalno više ne bavi šahom. Ali je lijepo što se ne zaboravlja i povremeno dolazi na turnire, radujući nas svojim prisustvom. Ali oni koji pamte zaista izuzetnu Kasparovljevu igru, shvataju da to više nije to.
A Karlsen i dalje ostaje, ako ne na vrhu, onda u dobroj formi. Dakle, takav meč ne bi izazvao veliki interes.
— Poslije misteriozne priče sa Anatolijem Karpovom, kada je navodno završio u bolnici, ništa se više ne čuje o dvanaestom šampionu svijeta.
Boris Gelfand: Ni ja ništa ne znam. Znam samo da on već ne igra šah. Prije pet godina u Moskvi je bio prilično jak turnir u blitzu, na kojem su učestvovali svi najbolji ruski majstori. Karpov je završio u prvoj polovini tabele, što je bilo nevjerovatno. Ali po kvalitetu partija, nije me impresionirao.
— Anatolij Evgenjevič, kažu, i dalje je najbogatiji šahista.
Boris Gelfand: U tome nema nikakve sumnje. Ali to je uvijek bio njegov cilj, koji je ostvarivao kao poslanik i član mnogih savjeta. Niko drugi nije imao takve ciljeve, svi su jednostavno igrali šah. Karpov je uvijek bio u vlasti, a ta pozicija, kao što znamo, donosi dividende.
Sa Anatolijem Karpovom
— Njegova kolekcija maraka je procijenjena na 13 miliona eura. Predivno zanimanje za čitave generacije sovjetskih pionira. Ali Gelfand je bio uzdržan.
Boris Gelfand: Pa, vjerovatno je to moj karakter. Uvijek sam bio i ostao sociopata, pa ništa nisam sakupljao. Morate biti u društvu. Ili opet, biti u blizini vlasti. A ja sebe tamo ne vidim.
— Svi šahisti, kako je govorio Karpov, su ludi.
Boris Gelfand: Da, u određenoj mjeri.
— Ali prvenstvo u ovoj kategoriji sigurno, čak i poslije svoje smrti, drži Robert Fišer. On je stalno izazivao skandale i zato je uvijek bio u centru pažnje, čak i kada nije učestvovao u borbama za šahovsku krunu.
Boris Gelfand: Amerikanac to nije radio svjesno, skandali su bili dio njegovog karaktera. I, treba priznati, pritom je bio apsolutno nesebičan čovjek. Ali potpuno je bio opsjednut sobom i svojim pobjedama.
Robert Fišer
— Da li bi ti bilo zanimljivo da ste se sreli?
Boris Gelfand: Teoretski, to je bilo moguće. U svoje vrijeme često sam išao u Mađarsku, radio sam tamo sa Sašom Černinom, koji je preselio u tu zemlju. On je govorio: „Evo, ovom bulevaru Robert obično trči ujutro.“ Dolazio je u posjetu sestrama Polgar, sa kojima sam imao dobre odnose. Ali kada sam ja dolazio, njega nije bilo.
— Žališ li?
Boris Gelfand: Ne, zašto uništiti imidž najvećeg šahiste, čije sam partije obožavao? Moj otac je kupio njegovu knjigu za 25 rubalja — to su bila ogromna sredstva u sovjetskim vremenima. I pročitao sam je do detalja, divio se genijalnosti mladog svjetskog šampiona.
Ali tada je Fišer već postao neki čudak i nije bio više mlad, često je govorio potpune besmislice. Tako da mislim da je i bolje što se nismo sreli.
— Izgleda da je razgovor sa sestrama Polgar mnogo prijatniji.
Boris Gelfand: To je nesporno, i dalje sam u kontaktu sa njima. Judit Polgar je postigla sve u šahu. Neću ni spominjati kakva je bila među ženama šahistkinjama, a u muškom šahu bila je među dvadeset najboljih. Sada se bavi organizacijom i obrazovnom aktivnošću. Nadam se da ćemo se vidjeti ovog ljeta na nekom događaju.
Starija sestra Žuža radi na katedri za šah na Univerzitetu u Sent Luisu, predaje i izdaje knjige. Usput, sa velikom toplinom se sjeća vremena kada je studirala na našem institutu za fizičko vaspitanje.
Sofija — srednja sestra — sada je u Izraelu, neko vrijeme je živjela blizu mene, gotovo od vrata do vrata. Ali kasnije se preselila zbog novog posla njenog muža. Ona se najmanje od svih sestara bavi šahom.
Sestre Polgar
— Treba napomenuti da je muška reprezentacija Izraela izuzetno uspješno učestvovala na šahovskim Olimpijadama…
Boris Gelfand: 2008. godine bili smo drugi, a 2010. treći.
— Čini mi se da pred meč sa reprezentacijom Izraela, protivnici treba da osjećaju strahopoštovanje. To je kao kada košarkaši igraju protiv reprezentacije SAD.
Boris Gelfand: Svi su to osjećali sa Rusijom, ona je očigledno bila jača od svih drugih. Takođe Ukrajina. I naravno, Jermenija — svaki igrač je slabiji od pojedinca iz Rusije, ali kada su ujedinjeni u timu, oni stvaraju čuda.
Uz to, izuzetan lider Levon Aronian, čiji je otac, usput, iz Vitebske oblasti. A djed je bio učitelj bjeloruskog jezika i živio je sa mojom bakom u susjednom selu. Levon zna kako da vodi tim. Zbog toga su svi oni igrali tri puta jače za tim nego što bi igrali sami za sebe.
— Da li te još zanimaju šahovske Olimpijade?Boris Gelfand: Teoretski, da, ali nisam se uspio složiti sa federacijom. A pošto ona formira tim, ja samo pratim te bitke sa strane. Beznačajni ljudi se jednostavno zaluđuju svojom moći, i čini se da je to jedino što ih stvarno zanima.
— A da li bi organizovao skandal i postao lider federacije?
Boris Gelfand: Bože sačuvaj. Viktor Lvovič je učio — nemoj ići tamo gdje te svi poznaju.
— Tvoja ćerka služi u vojsci — u ovom teškom vremenu za Izrael.
Boris Gelfand: Ipak, ona služi u pozadinskim trupama. I često spava kod kuće.
— Ti si također služio u vojsci — u sovjetskoj.
Boris Gelfand: To je bila sportska jedinica, i sve priče iz tog vremena imaju uglavnom komički karakter. Iako tada su mi se, priznajem, činile sve te stvari bilo smiješne.
Boris Gelfand
U sredini i kraju osamdesetih postojao je potpuni osjećaj da neće biti rata. Iako je u jedinici na najistaknutijem mjestu visio plakat „SAD — žarište nuklearnog udara!“, svi su ga gledali kao dio enterijera, a ne kao ozbiljno upozorenje.
Imam jednu priču iz tih vremena. U školi smo imali kurseve o civilnoj zaštiti, gdje je trebalo da stavimo gas-masku i trčimo oko zgrade. To je, naravno, bilo vrlo zabavno gledati, i svi su se bučno zabavljali. A naš pedagog je vikao: „Vi ste idioti, ne razumijete da će vam ovo spasiti život kada nas napadnu Amerikanci?“
I tako, 2002. godine, bio sam u Americi, gdje su me zamolili da dam intervju na ruskom jeziku za radio. Razgovaramo, i odjednom se čuje poziv u eteru — od tog istog pedagoga.
«Borya, sećaš li me? E pa, živim ovde već petnaest godina!» Ja, istina, nisam želio da se sjećam te priče…
U Izraelu, naravno, sve je drugačije. Tu je rat uvijek blizu i moraš biti spreman na napad ili granatiranje u svakom trenutku. Prošle nedjelje, na primer, signal za vazdušnu uzbunu nas je probudio dva puta — jednom u četiri ujutro, drugi put u sedam. Ali, to je ništa u poređenju sa onim što je bilo ranije.
— Da li treba da se spuštate u sklonište?
Boris Gelfand: U svakom domu, kao kod nas, i u svakoj stanu postoji posebno ojačana soba — sa pojačanim vratima i prozorima. Kada se objavi napad, treba da se pređe u tu sobu, i tada su šanse za preživljavanje skoro 100%.
Živimo ovdje sa stalnim osjećajem da bezbjednost u Izraelu nikada neće biti zagarantovana.
Boris Gelfand
— Možda je bilo bolje da si ostao u Belorusiji?
Boris Gelfand: Tamo ima svojih problema. U Izraelu se osjećam na svom mjestu. Nikada nisam zažalio što sam se preselio ovdje. Ovdje postoji osjećaj apsolutne slobode. Mogu svakome predsjedniku sportskog komiteta reći sve što mislim o njemu, i to nikoga neće iznenaditi. Jer ovdje je to normalna praksa. Naravno, postoje i neki nus efekti, kao sa federacijom, to takođe treba razumjeti. Ali, generalno, sve mi odgovara i dobro se osjećam.
— Da, pogotovo jer si u Izraelu upoznao svoju suprugu.
Boris Gelfand: Prije nekoliko dana smo sa Majom obilježili 20 godina braka. Ona je takođe rođena u bivšem SSSR-u, živjela je u Kazahstanu. Kada smo se upoznali, radila je kao novinarka, a sada piše knjige. Prva se zvala „Kako nahraniti šampiona“ — o meni.
Nedavno je izašla njena peta knjiga, „Nevidljivi ljudi“. I što je još značajnije, napisana je na hebrejskom jeziku, što je razlog za ponos — jer ja se na tom jeziku ne snalazim toliko dobro.
— Pa dobro, ti svoje knjige pišeš na engleskom. To je takođe razlog za divljenje.
Boris Gelfand: Naša djeca slobodno govore tri jezika — ruski, hebrejski i engleski. To je apsolutna nužnost da bi se osećao slobodno u bilo kojem okruženju.
Sa porodicom
— Koji bi savjet dao svojim bivšim sunarodnicima?
Boris Gelfand: Živite u skladu sa sobom. Ako nekome nije dobro, tražite mogućnosti. Možda ćete na drugom mjestu, u drugoj zemlji postati srećniji. A možda i ne… Ali izbor je uvijek na vama.
Meni, na primjer, u Izraelu je prijatno. Ujutro se budim, bavim se šahom. Ili radim sa svojim trenerom Sašom Huzmanom 2-3 sata, ili treniram nekog — po 5-6 sati.
— Zar ti ti figurice nisu dosadile nakon svih tih godina?
Boris Gelfand: Ne, svakog dana nalazim u njima mnogo zanimljivog… Radio bih sa šahom još više, ali nažalost, nemam toliko vremena.
— Odakle ti samo toliko snage…
Boris Gelfand: Porodica. Ne trošim energiju na borbu sa najbližima. Opet, ne idem tamo gde me svi znaju. Gledam „Barselonu“, bavim se sportom, i, najvažnije, trudim se da komuniciram sa dobrim ljudima…
Prvak Rusije među juniorima dao je intervju za press-atašea FŠR, Eteri Kublashvili. 4.4.2025.
– Erdem, čestitam na pobjedi! Kako je proteklo prvenstvo Rusije u Barnaulu?
Erdem Hubukšvanov: Hvala. Turnir je protekao prilično glatko. Sve se posložilo kako treba.
– Imao si jedan poraz pred sam kraj, od Andreja Cvetkova. Čini se da te to nije previše poremetilo, jer si već sljedećeg dana pobijedio Maksima Timošina. Kako si uspio tako brzo da se oporaviš nakon poraza?
Erdem Hubukšvanov: Prije turnira sam napravio okvirni plan – s kim bih mogao da osvojim koliko poena. Andrej je bio jedan od onih protiv kojih sam se nadao da ću uzeti pola poena. Ali kada smo odigrali partiju, nešto nije bilo kako treba – ne znam šta se desilo. Ipak, igrali smo svaki dan u 15:00, pa sam uspio da se povratim. Tokom partije s Maksimom osjećao sam se malo umorno poslije poraza, ali sam iz otvaranja dobio prilično ugodnu poziciju.
– Kažeš da si protiv Andreja želio osvojiti pola poena. Zašto baš protiv njega?
Erdem Hubukšvanov: Gubio sam od njega na juniorskim prvenstvima Rusije 2022, 2023, 2024. godine – i sada opet.
– Nevjerovatno, baš ti ne leži kao protivnik! Da li postoji partija kojom si posebno zadovoljan?
Erdem Hubukšvanov: Ne znam. Sada su me zamolili da prokomentarišem partije za časopis „64“. Pogledao sam ih i čini mi se da nema nekih upečatljivih trenutaka ili nečeg sličnog. Borba je uglavnom ravnopravna, a onda se dese neki sitni momenti koji vode do pobjede.
– Bliže cajtnotu?
Erdem Hubukšvanov: Da, baš pred kraj partije. Ako bih morao izdvojiti neku, partija sa Sašom Hripačenkom bila je zanimljiva, ali ne mogu reći da sam baš ponosan na nju. Jednostavno, dopala mi se.
– Ako nije tajna, ko ti je pomagao na turniru?
Erdem Hubukšvanov: Pomagao mi je Sergej Vladimirovič Rublevski. Čuli smo se pred svaku partiju i razgovarali o tome šta igrati.
– Koliko sati dnevno sada provodiš u radu na šahu?
Erdem Hubukšvanov: Sada sam u 11. razredu, a dosta vremena mi odlazi na pripremu za EGE (državnu maturu). Tako da se, možda, bavim šahom oko tri sata dnevno.
– Već si odlučio gdje ćeš studirati?
Erdem Hubukšvanov: Najvjerovatnije na NGТU u Novosibirsku. Tamo imam i prijatelje, i trenere, a i pomažu mi.
– Prije prvenstva igrao si na „Aeroflot Openu 2025“. Da li ti je učešće na tako jakom turniru donijelo dodatno samopouzdanje pred Barnaul? Kako ocjenjuješ svoj nastup u Moskvi?
Erdem Hubukšvanov: U februaru 2024. godine, nakon prvenstva Azije, moj rejting je bio 2350. Igrao sam tada faze Kupa Rusije, neke druge turnire, gubio od šahista s rejtingom 2100, i poslije svake takve partije samopouzdanje mi je sve više padalo. Pred „Aeroflot Open 2024“ mislio sam da mogu odigrati solidno, ali i da bi bilo lako moguće da izgubim još rejting-poena. Ipak, uspio sam da ga podignem za 25 poena, ispunim normu za velemajstora, i u svakoj partiji sam igrao protiv protivnika s rejtingom 2550 i više. Čak sam i Ajka Martirosjana uspio da nadigram, iako sam iz otvaranja izašao u lošijoj poziciji. Čitave godine me je grijala misao da u pojedinačnim partijama mogu igrati na nivou šahista s rejtingom 2600. Da, to mi je donijelo samopouzdanje!
Sada sam u Moskvi igrao dva turnira zaredom – „Aeroflot Open“ i IVI Grand Prix Chess II – i na oba je bilo dana sa po dva kola. To se vremenom počelo odražavati. Na „IVI“ sam odigrao katastrofalnu partiju protiv protivnika s rejtingom 2200 i izgubio bijelim figurama. Ali pred kraj turnira dobio sam „drugi dah“ i pobijedio u tri partije zaredom. Tako da, da – igranje na jakim turnirima poput „Aeroflot Opena“ daje ogromno samopouzdanje. Mnogo mi je pomoglo.
– Protiv čuvenog Nimana si imao bolju poziciju, zar ne?
Erdem Hubukšvanov: Da, bila je bolja, ali sam se u nekom trenutku malo uplašio da nastavim da igram i iskoristio mogućnost da zabilježim trostruko ponavljanje pozicije. Mislim da sam istog dana igrao crnim figurama protiv Dubova. U otvaranju sam potrošio dosta vremena i ušao u cajtnot. Kasnije mi je rekao da mi je ponudio remi, a da ja to vjerovatno nisam ni čuo. U svakom slučaju, tu je bila mogućnost da se zabilježi trostruko ponavljanje, ali sam pomislio – „s Nimannom sam remizirao jer sam se valjda uplašio, a sada više nema razloga za strah, mogu da probam“. Generalno, partije protiv jakih igrača donose ogroman napredak.
– Pričaj nam, molim te, o svom šahovskom putu. Kada si počeo da treniraš i ko ti je bio prvi trener?
Erdem Hubukšvanov: Počeo sam da treniram, čini mi se, u novembru 2013. godine. Imao sam šest godina. Pošto mi je rođendan u januaru, skoro sedam. Moj prvi trener bio je Hajana-Hirbe Sandakovič Garmažapov. Tata me je doveo kod njega jer je i sam kod njega trenirao u djetinjstvu. Šahovski klub je bio pri školi. Na prvim turnirima mi je išlo dobro i to me je privuklo.
Od 2016. do 2024. godine mnogo sam radio sa Timurom Georgijevičem Ivanovim, on me je, u suštini, i oblikovao kao šahistu. I dalje smo u dobrim odnosima. Takođe, od 2021. godine u Novosibirskoj oblasti učim kod Dmitrija Sergejeviča Bočarova. Mnogo komuniciramo i on je značajno uticao na moj odnos prema šahu. Već skoro dvije godine treniram sa Sergejem Vladimirovičem Rublevskim, većinom online, i on mi pomaže pri pripremi za svaki turnir, uključujući i tri posljednja.
– Koji su ti, pored osvajanja prvenstva Rusije, najdraži i najvažniji uspjesi?
Erdem Hubukšvanov: Evropsko prvenstvo u Turskoj 2022. godine. Imam mnogo lijepih uspomena s tog turnira. Takođe, volim timska prvenstva Rusije, mislim da ih igram jako dobro.
– A rapid i blic?
Erdem Hubukšvanov: Oni mi baš ne idu. Iako sam osvajao prvenstvo Rusije u svojoj starosnoj kategoriji, to mi se manje pamti jer turnir traje samo dan-dva.
– Imaš li neka interesovanja osim šaha?
Erdem Hubukšvanov: Ranije sam mnogo igrao video-igre, do nekih 15 godina. Sada mi škola oduzima dosta vremena – oko šest sati dnevno. Osim toga, idem u teretanu, gledam filmove i družim se s prijateljima.
– Ideš li u školu ili učiš online?
Erdem Hubukšvanov: Ne, učim uživo, idem u školu.
– Koje filmove i serije bi preporučio našim čitaocima?
Erdem Hubukšvanov: Nedavno sam pročitao da je Griščuk rekao da mu je omiljeni film „Borilački klub“. Bilo mi je zanimljivo to čuti. Ja ću, klasično, reći „Forest Gamp“. Od serija – „Breaking Bad“ i „Sopranovi“. To je osnova.
– Šta te je zbunilo kod „Borilačkog kluba“?
Erdem Hubukšvanov: Možda zato što je to neka pomalo tinejdžerska tema, sada se oko tog filma pravi mnogo mimova.
– Šah postaje sve prisutniji u medijima, ali često zbog skandala. Kako na to gledaš? Da li je to dobro ili loše za šah?
Erdem Hubukšvanov: Mislim da to nije loše. Da, skandali su u pitanju, ali mi se čini da kada ljudi to čitaju, ne misle da su šah samo neke prljave igre i slično. Možda im to čak probudi interesovanje da saznaju više o njemu.
Od 19. do 29. marta u Vrnjačkoj Banji (Srbija) održano je Svjetsko školsko prvenstvo. Ruski sportisti osvojili su šest medalja – dvije zlatne i četiri bronzane. Zvanični sajt FŠR nastavlja sa objavljivanjem tradicionalnih intervjua sa pitanjima za mlade sportiste, njihove trenere i roditelje.
Naš novi sagovornik je Miroslav Baturin-Vinogradov (Sankt Peterburg) – osvajač bronzane medalje Svjetskog školskog prvenstva do 13 godina.
Pitanja za sportistu:
1. Miroslave, kako je za tebe proteklo Svjetsko školsko prvenstvo?
Napeto i uzbudljivo. Protivnici su bili raznovrsni i interesantni, za svakog sam morao drugačije da gradim igru. A to je uvijek zanimljivo.
2. Ko su bili glavni konkurenti? Kako su se završili tvoji dueli s njima?
Moj najveći protivnik bio sam ja sam. Ako pobijedim sebe, pobjeđujem i protivnika. To mi nije pošlo za rukom u svim partijama – otud i „bronza“.
3. Sa koliko godina si počeo da se baviš šahom? Koje su bile tvoje prve šahovske knjige, a koje sada proučavaš? Šta ti se najviše dopada?
Počeo sam da se bavim šahom sa 11 godina (jesen 2023).
G. Kasparov „Moji veliki prethodnici“, M. Šereševski „Sa mladima u završnici“, V. Bronznik, A. Terehin „Strategijski motivi“ – sa ovim knjigama sam počeo i još uvijek ih povremeno prelistavam.
U posljednje vrijeme fokus mi je na A. Pančenku „Teorija i praksa šahovskih završnica“ i knjigama M. Dvoreckog. Ponekad su teške, ali vrijedne truda. A. Halifman „50 izabranih partija Botvinika“ – nova knjiga koja mi se jako dopada! Trenutno je čitam.
4. Ko je tvoj prvi trener?
Moj prvi trener bio je Konstantin Rufovič Sakaev. Prije toga sam pratio strimove Nakamure i Žigalka. Zahvalan sam treneru što je vjerovao u mene.
5. Sa kim sada treniraš?
Moj glavni trener je Ruslan Vladimirovič Ščerbakov. U SŠOR br. 2 GBNOU „SPb GDTJU“, koju sam počeo da pohađam u septembru 2024, trenira me Aleksej Mihajlovič Junejev. Mnogo mi se dopada što imamo slične poglede na partije i moja pitanja, iako ih često sagledavamo iz različitih uglova.
6. Ideš li na sesije velemajstorskih škola? Ako da, kojih?
Ne često, da ne kažem rijetko. Izuzetak su velemajstorske škole Konstantina Sakaeva, na koje pokušavam da stignem jednom ili dva puta godišnje.
7. Imaš li omiljene šahovske blogere / komentatore, kanale?
Sergej Vorončes (kanal SVC). Mlad i energičan. Pri tome se ne trudi da djeluje previše ozbiljno, već jednostavno pruža mnogo materijala, a na njegovom kanalu ima dosta mladih šahista.
8. Koje su tvoje ambicije u šahu?
Loš je onaj vojnik koji ne sanja da postane general(isimus).
Pitanja za trenera:
Odgovara velemajstor Ruslan Ščerbakov:
1. Koje jake strane svog učenika možete izdvojiti?
Miroslav ima sportski karakter, spreman je da se bori protiv bilo kog protivnika i ide naprijed. Mnogo radi samostalno, čita knjige, prati šahovski svijet, analizira partije… O čisto šahovskim aspektima za sada neću govoriti – neka to bude iznenađenje za njegove buduće protivnike.
2. Koliko je bilo teško osvojiti medalju na Svjetskom prvenstvu?
Osvojiti medalju nije bilo lako. U partijama protiv direktnih konkurenata nije uspio da realizuje prednosti u perspektivnim pozicijama, pa je morao da pobijedi nekoliko partija zaredom na kraju turnira, uključujući posljednje kolo, gdje je crnim figurama savladao jakog protivnika koji do tada nije imao nijedan poraz.
Pitanja za roditelje:
1. Kako podržavate svoje dijete u bavljenju šahom?
Trudimo se da mu omogućimo vrijeme za omiljenu aktivnost. Organizovali smo mu školovanje u onlajn školi, što mu omogućava da se bavi šahom i putuje na turnire.
2. Da li postoji podrška od grada?
Ne.
3. Koje ciljeve postavljate?
Želimo da našem djetetu pružimo priliku da se ostvari u oblasti koju voli. Vještine koje stiče i razvija kroz šah mogu se sjajno primijeniti u bilo kojoj oblasti života.
Fotografije: Zvanični sajt Svjetskog školskog prvenstva i porodični arhiv Miroslava Baturina-Vinogradova.
Šampionka Rusije među juniorkama odgovorila je na pitanja pres-atašea Šahovske federacije Rusije, Eteri Kublašvili
– Marija, čestitamo na pobjedi na prvenstvu Rusije među juniorkama! Reci nam, molimo te, kako je protekao turnir?
Marija Jakimova: Hvala. Turnir je generalno prošao u istom ritmu. Iako sam izgubila u prvom kolu, uspjela sam da osvojim mnogo poena. Iskreno, nakon prve partije sam pomislila: nešto ne ide kako treba, moram potpuno da promijenim režim i pripremu. Ali, izgleda da je to bio samo džet leg nakon leta i promjene vremenske zone – Barnaul je četiri sata ispred. Došla sam pospana na partiju, praktično nisam bila svjesna šta se dešava, zato sam i igrala tako loše. Međutim, sve ostale partije bile su kvalitetne, pa mislim da sam zato i uspjela da osvojim toliko poena.
– Koja ti je partija ostala posebno u sjećanju i koja ti se najviše svidjela?
Marija Jakimova: Sviđaju mi se sve partije u kojima pobijedim u otvaranju, jer je to najlakše (smijeh). Naučiš otvaranje, dođeš na partiju, odigraš par svojih poteza i pobijediš. Na ovom turniru imala sam nekoliko takvih.
– Sjajno! A šta možeš reći o dodatnom meču sa Anom Žurovom za prvo mjesto? Jesi li bila mnogo nervozna pred taj meč?
Marija Jakimova: Ne, ne mnogo, jer sam znala da će do njega doći. Po njenoj partiji u devetom kolu, gdje je pobijedila u topovskoj završnici, bilo je jasno da ćemo igrati dodatni meč. Ali, uspjela sam da se pripremim, i to mi je dalo dodatnu sigurnost.
– Sjećam se da si imala veoma dugu partiju u pretposljednjem kolu, kada si pobijedila Marinu Kuznjecovu u topovskoj završnici.
Marija Jakimova: Da, sa četiri pješaka protiv tri.
– Izgledalo je kao da je bliže remiju, ali si ipak odlučila da provjeriš protivnicu?
Marija Jakimova: Na ovom turniru sam generalno planirala da igram sve partije do kraja, do golih kraljeva. Dok se i posljednji pešak ne razmijeni, igrala bih. Zato sam tako dugo „vozala“ poziciju.
– Pokazalo se kao uspješna strategija! Ako nije tajna, s kim si radila na turniru i ko te trenutno trenira?
Marija Jakimova: U novembru sam prešla u Sportsku šahovsku federaciju Sankt Peterburga i sada je moj trener Valerij Aleksandrovič Loginov. S njim treniram u Čigorinovom klubu. Na turnirima me priprema moj muž, Denis Peršin. Sva priprema je njegov posao, njegova odgovornost. Moje je samo da naučim i da to primijenim tokom partije (smijeh).
– Šta te navelo da pređeš u Sankt Peterburg iz Tatarstana?
Marija Jakimova: U tom trenutku već sam godinu dana živjela u Peterburgu i nije mi bilo baš zgodno što mi, recimo, nisu pokrivali troškove putovanja iz Sankt Peterburga. Zato sam donijela odluku da promijenim federaciju – ovdje mi pokrivaju putne troškove, a dobila sam i novog trenera i novi tim. Smatrala sam da je to odlična prilika. Držala sam se Kazanja koliko sam mogla, ali sam ipak prešla.
– A ne studiraš u Peterburgu?
Marija Jakimova: Ne, samo živim ovdje. Studiram na Uralskom državnom rudarskom univerzitetu u Jekaterinburgu.
– Razumijem. A kako ti se svidio Barnaul?
Marija Jakimova: Prvog dana je bila takva bljuzgavica da sam odlučila da više ne izlazim napolje. Uglavnom sam čitavo vrijeme bila u hotelskoj sobi.
– Da li ste bili smješteni blizu mjesta igre?
Marija Jakimova: Na dvadeset minuta hoda.
– Onda su ipak bile neke šetnje. Možeš li nam reći nešto više o sebi? Kada si počela da se baviš šahom, ko ti je bio prvi trener i gdje je sve to počelo?
Marija Jakimova: Moj prvi trener bio je Andrej Anatoljevič Kungurov. Šahovski klub se nalazio u susjednoj zgradi i desilo se da je moj otac, kada je otišao u taj klub, tamo sreo svog prvog trenera. Tako sam i ja počela da treniram kod njega i sigurno dvije godine sam redovno dolazila. Poslije toga sam prešla u šahovsku školu R. Nežmetdinova.
– Koliko si imala godina kada si počela da igraš?
Marija Jakimova: Sedam.
– Koji su tvoji najveći uspjesi u karijeri, ne računajući prvo mjesto u Barnaulu?
Marija Jakimova: U mojoj karijeri nikada nije bilo nekih naglih skokova. Sa 14 godina dostigla sam rejting od 2300, ali nikada nisam osvajala prva mjesta na velikim turnirima. Čak ni na etapama Kupa Rusije nikada nisam ušla u top tri. Osvajala sam samo dječja prvenstva zemlje, a u oktobru prošle godine uspjela sam da osvojim treće mjesto na prvenstvu Rusije u blicu. To je, vjerovatno, moj najveći uspjeh do sada.
– Imaš li neka interesovanja osim šaha?
Marija Jakimova: Da, šminkanje. Čak sam prošle godine završila kurs za vizažistu. Volim i da se šminkam i da šminkam druge ljude.
– Vrlo zanimljivo.
Marija Jakimova: Time se bavim u slobodno vrijeme.
– Gdje si pohađala obuku?
Marija Jakimova: U Sankt Peterburgu.
– U nekoj specijalnoj školi ili privatno?
Marija Jakimova: Da, u Školi šminke Virdžinije Verc.
– Planiraš li da se dalje razvijaš u tom pravcu?
Marija Jakimova: Vjerovatno ću jednog dana završiti karijeru šahistkinje i da, planiram da se razvijam u tom smjeru.
– Ali za sada se i dalje vidiš kao profesionalna šahistkinja?
Marija Jakimova: Imala sam malu pauzu od šaha – nisam trenirala, tražila sam sebe, ali sam na kraju odlučila da ipak treba da pokušam još jednom. Moj muž me mnogo podržavao, govorio mi je da imam šanse, da mogu da budem još jača i slično. I sada sam napravila mali skok u igri, pa nastavljam da se razvijam u šahu.
– Gledaš li šahovske strimove, kanale? Jesi li pokušala da budeš blogerka, što je sada veoma popularno?
Marija Jakimova: Gledam Levitov Chess. Sama sam snimala ponešto o kozmetici. U suštini, nemam ništa protiv vođenja šahovskih strimova – mislim da je to zanimljivo – ali za sada ne planiram da se tome posvetim, jer oduzima previše vremena. To mora da bude ozbiljan posao da bi donio rezultate.
– To je tačno, kao i u svemu. Jesi li ikada imala šahovske idole, igrače koji su te inspirisali?
Marija Jakimova: Sjećam se da me kao dijete jako inspirisao Vladimir Kramnik. Imali smo jedno predavanje s njim – pokazivao nam je partiju i objašnjavao svaki potez. Za mene su to tada bile samo figure koje se pomjeraju: dvojica šahista su manevrisala, čekala neki trenutak. A on je razumio svaki potez i sve nam objašnjavao. Tada sam bila impresionirana – da se potezi ne igraju slučajno i da je šah zaista duboka igra.
Sada, vjerovatno, nemam nekog posebnog idola.
– Koji filmovi ili serije ti se dopadaju?
Marija Jakimova: Mislim da mi je trenutno omiljena serija Ubivajući Ivu (Killing Eve) s Džodi Komer. Mnogo mi se dopada njena gluma. Ne mogu sada da izdvojim nešto drugo posebno.
– Za kraj, možeš li nam reći nešto o svojim najbližim šahovskim planovima?
Marija Jakimova: Prvo ću igrati na ekipnom prvenstvu Rusije za Sankt Peterburg, zatim planiram da idem na Azijsko prvenstvo za žene koje će se održati u maju. Poslije toga, igraću u Višoj ligi prvenstva Rusije.
– Sjajni planovi! Hvala na intervjuu i želimo ti puno uspjeha!
Šahista Goganov govorio o pobjedama nad Gukešom i Niemannom
Piše: Timur Ganeev, zamjenik šefa sportske rubrike “Sport –Express”
Aleksej Goganov. Foto: Eteri Kublashvili / FŠR
Ruski velemajstor govori o pobjedama nad Gukešom i Niemannom, izazovima pri izboru turnira i predstojećem Prvenstvu Azije u UAE
Jedan od glavnih junaka završenog „Aeroflot Opena“ 2025 bio je Aleksej Goganov. Velemajstor iz Sankt Peterburga osvojio je 6,5 poena (pobjedivši pritom šampiona „Aeroflot Opena“ 2020 Ajdina Sulejmanlija i mladog talenta iz Indije Raunaka Sandvanija, a takođe je remizirao s pobjednikom Janom Nepomnjaščijem) i podijelio 2-9. mjesto (po dodatnim kriterijumima završio je kao sedmi).
Na prvi pogled, senzacionalan rezultat za 43. nosioca turnira, ali onima koji prate šah, ime Goganova nije novo. Aleksej se više puta kvalifikovao za Superfinale prvenstva Rusije, a prije nekoliko godina njegov rejting bio je blizu 2650 (top 70 na svijetu). Nakon moskovskog turnira, „SE“ je razgovarao s 33-godišnjim šahistom, koji je govorio o svom neobičnom šahovskom putu.
Vjerovatno igram više klasičnih turnira nego svi ruski šahisti
— Koliko je za vas lično ovaj rezultat bio neočekivan?
Aleksej Goganov — Uopšte nije bio neočekivan. Da imam svoj uobičajeni rejting 2600-2640, ovo bi bio samo uspješan turnir. Ali posljednje dvije godine bile su izuzetno loše za moju karijeru, pa mi je sada rejting prilično skroman. Dakle, ovo nikako nije moj najbolji turnir u karijeri.
— Možete li navesti pet najboljih turnira u karijeri?
Aleksej Goganov — Počeću s turnirom „Cahkadzor Open“ 2021. Tada sam imao performans od 2800. Pobijedio sam Gukeša, Pragnanandhu i još nekoliko jakih šahista te osvojio prvo mjesto. Takođe bih izdvojio Prvenstvo Evrope 2016 na Kosovu. Završio sam na osmom mjestu, ali kolo prije kraja bio sam na drugom mjestu. Treći turnir bio je u Astani, koji se održavao paralelno s mečom za titulu svjetskog prvaka između Jana Nepomnjaščija i Dinga Lirena. Prvi nosilac turnira bio je Hans Niemann, kojeg sam uspio pobijediti. Pored toga, pobijedio sam Panajappana Sethuramana, tadašnjeg šampiona Indije. Na kraju sam podijelio 3-8. mjesto, a zvanično završio treći-četvrti zajedno s Aleksandrom Moiseenkom.
Naravno, moram pomenuti i Višu ligu Prvenstva Rusije 2013 u Jekaterinburgu. Tada je konkurencija bila izuzetno jaka: Jan [Nepomnjašči], Ženja Tomaševski, Ernesto Inarkijev, Aleksandar Motiljev… Koliko se sjećam, bilo je pet igrača s rejtingom 2700+. Osvojio sam četvrto mjesto s performansom od 2750, iako sam tada još uvijek bio majstor.
Peti turnir? Pa, hajde da kažemo „Aeroflot Open“ 2025, iako se bojim da sam možda nešto zaboravio.
Aleksej Goganov Foto: Eteri Kublashvili / FŠR
— U Sankt Peterburgu ima mnogo jakih velemajstora iz vaše generacije: Vitjugov, Matlakov, Šimanov… Da li ste u kontaktu s nekima od njih?
Aleksej Goganov — Uglavnom imam dobre odnose sa svima, ali svako od nas ima svoje obaveze i malo slobodnog vremena. Sa Nikitom, recimo, živim u malo drugačijem svijetu. On igra svoje turnire, ja svoje, pa se rijetko srećemo. Sa Matlakovim i Šimanovim se družim od djetinjstva. Ali ne mogu reći da zajedno treniramo. Svako ima svoje pripreme, putovanja… Aleksandru karijera strimera odlično napreduje.
— Da li ste očekivali da će postići takav uspjeh u tome?
Aleksej Goganov — To mu je poziv: on je prilično ekstrovertna osoba. Da je, recimo, u strimovanju uspio Vlad Artemjev, to bi bilo čudno. Ali zato Vlad odlično igra šah. Šima i ja u posljednje vrijeme igramo malo slabije nego prije.
— Čuo sam od mnogih velemajstora da ste sjajan analitičar. Da li ste nekada pomagali vrhunskim igračima u pripremama za Turnir kandidata ili mečeve za svjetsku titulu?
Aleksej Goganov — Spreman sam na to, ali do sada nije bilo ponuda, a sam se nametati zvuči čudno. Ali, to nije problem jer ionako imam više obaveza nego što bih želio. Skoro svaki dan držim čacove, a u posljednjih nekoliko godina snimio sam nekoliko opširnih kurseva za kanal Maksima Omarijeva.
Moj turnirski raspored uključuje oko 12 klasičnih turnira godišnje. Vjerovatno je to više nego kod bilo kojeg ruskog šahiste. Mada, to je specifičan rekord—polovina tih turnira su takvi da bi ih, realno, bilo bolje preskočiti.
Kada beskonačno gledaš kompjuterske procjene, počinješ polako da ludiš
— Zbog deflacije rejtinga ne možete da ga podignete jer igrate protiv protivnika sa 2200-2300 rejting poena?
Aleksej Goganov — Ako su 2300, to još može da prođe: bar ponekad pobijediš i malo podigneš rejting. Ali ako igraš protiv igrača od 2100-2200, to je baš loše. Takvih turnira je većina, a ipak želim da igram. Zato i nastavljam.
— To su uglavnom ruski turniri?
Aleksej Goganov — Ne. U posljednje vrijeme igram u Jermeniji, Kazahstanu, Indiji, ako dobijem poziv. Što se tiče Evrope, logistika je sada užasna. Recimo, da bih stigao u Helsinki, moram prvo iz Peterburga u Istanbul ili negdje u UAE. A moji poznanici su čitavog života vozili biciklom između ta dva grada!
Foto: Eteri Kublashvili / FŠR
— Plus su cijene avionskih karata visoke.
Aleksej Goganov — To je takođe problem. Povratna karta košta oko 100.000 rubalja. S obzirom na šahovske nagrade, to nema nikakvog ekonomskog smisla. Ipak, trudim se da ne propuštam važne turnire. Redovno igram Kup Kazahstana, a prošle godine sam iz nostalgije igrao u Cahkadzoru. U Uzbekistanu sada organizuju vrlo dobre turnire. Na primjer, nedavno je održan Predsjednički kup, gdje su igrali Nodirbek Abdusattorov, Nihal Sarin—jedan igrač iz top 10 i još desetak iz top 100. Ove godine planiram da igram i Prvenstvo Azije.
— Ono se održava uskoro, zar ne?
Aleksej Goganov — U maju. Ali kad sam pročitao pravilnik, mogu reći da su organizatori baš ismijali učesnike. Obavezno je boraviti u zvaničnom hotelu, koji je četiri puta skuplji od apartmana u blizini. A u UAE su cijene već visoke.
Al Ain nije grad na moru, nije ljetovalište. Tako da mi cjenovna politika nije jasna, ali u svakom slučaju moram ići. Godine prolaze, ipak moram nešto da postignem prije kraja karijere. Ne želim da me pamte kao nekog s rejtingom 2470.
Foto: Pavel Jovik / FŠR
— Imate li stalnog trenera?
Aleksej Goganov — Već dugo radim samostalno. Povremeno mi pomažu neki ljudi, recimo Sergej Vladimirovič Ivanov. Ali to nije sistematizovan rad kao kod Jana Nepomnjaščija ili Andreja Esipenka.
Možda mi to i nedostaje, jer kada neprestano gledaš procjene kompjutera, počinješ da ludiš. To je beskonačno drvo varijanti s ocjenama 0,00. Živa interakcija je neprocjenjiva. Nakon partije razgovaraš s protivnikom, čuješ mišljenja o poziciji. A ne samo ta beskonačna „0,10“, „0,05“ i slično.
— Osvojili ste neke novčane nagrade na svjetskim prvenstvima u rapid i blitz šahu?
Aleksej Goganov — Da, osvajao sam neke nagrade, ali nikada nisam bio blizu medalje. Mečevi po rapid vremenskoj kontroli nisu za mene. Po mom mišljenju, postoji samo 30-40 velemajstora u svijetu koji mogu da igraju rapid i blitz na visokom nivou. Ja definitivno nisam jedan od njih, zato ih igram izuzetno rijetko.
— Možete li objasniti svoj stav?
Aleksej Goganov — U takvim partijama ništa ne naučiš i nemaš šta da pokažeš drugima. To sve postaje besmisleno. Osvojiš nekoliko poena, dobiješ neku nagradu, recimo hiljadu dolara, i odeš kući. To mi nije zanimljivo.
Ali u klasičnom šahu možeš stvoriti umjetničko djelo koje ostaje zauvijek. Proći će 20-30 godina, a ja ću negdje držati predavanje i reći: „Evo, 2012. godine u Samari, odigrao sam interesantnu varijantu protiv Fjodora Aleksejeva.“
— Imate li već desetak takvih partija?
Aleksej Goganov — Mislim da ih ima bar 15. Zapravo, to je prilično mnogo—15 partija od dvije hiljade koje mogu sigurno pokazati svojim učenicima.
Turgenjev i Tolstoj su izgubili od šaha
— Viktor Korčnojje često dolazio uSankt Peterburg 2000-ih. Da li ste se susretali s njim?
Aleksej Goganov — Ne, uopšte se nisam zatekao to vrijeme. Do 17. godine sam živio bez interneta. Nisam ni znao da je dolazio. Tek mjesec-dva kasnije bih pročitao u nekom časopisu da je bio u Peterburgu. Znam da je Vitjugov trenirao s njim, ali ja tu priliku nisam imao.
— A na dječjim turnirima, da li ste igrali protiv Nepomnjaščija ili Andrejkina?
Aleksej Goganov — Ne, nikada. Ta četvorka—Dima Andrejkin, Jan Nepomnjašči, Ildar Hajrulin i Vanja Popov—bila je u nekoj potpuno drugoj ligi.
— Kako to mislite?
Aleksej Goganov — Dima je, na primjer, sa 9 godina postao prvak svijeta do 10 godina. Skoro istovremeno su svi postali velemajstori i već sa 14 godina igrali na tom nivou.
Ja sam, s druge strane, tek sa 10 godina počeo da se bavim šahom, a prvi rejting sam dobio sa 14. Zato ni ne znam kako bismo se uopšte mogli sresti.
Foto: Eteri Kublashvili / FŠR
— Da, zaista ste kasno počeli. Pogotovo po današnjim standardima.
Aleksej Goganov — Na to nisam mogao da utičem.
— Dakle, roditelji vas nisu doveli u šahovsku sekciju?
Aleksej Goganov — Ne, šah je sam pronašao mene.
— Kako to mislite?
Aleksej Goganov — Ništa posebno. Jednom sam pretraživao police s knjigama. Bili su tu romani Tolstoja i Turgenjeva, udžbenici iz astronomije… i knjiga o šahu.
I tako su Turgenjev i Tolstoj izgubili od šaha.
— Koja je to bila knjiga?
Aleksej Goganov — Ništa posebno. Osnovne stvari: top ide gore-dole, skakač se kreće u obliku slova „G“, treba boriti se za centar…
Ne znam šta bi u tome moglo zainteresovati devetogodišnje dijete, ali mene je privuklo i počeo sam da igram sam sa sobom.
— Imali ste sreće s trenerima?
Aleksej Goganov — Da. Moj prvi trener bila je Nina Mihajlovna Sirotkina. To je zaista bio jedinstven slučaj—osoba takve stručnosti radila je u običnom školskom klubu.
To nije bio Aničkov dvorac (Gradski dom za mlade talente), nije bio klub Čigorina, nego baš obična sekcija, gdje su se šahovske lekcije smjenjivale sa časovima vajanja od gline i slikanja.
Ona je radila za minimalnu platu, nekoliko dana nedjeljno, i to u tom skromnom okruženju.
— A kasnije ste trenirali u Aničkovom dvorcu?
Aleksej Goganov — Skoro odmah su me poslali tamo, već posle pola godine. Jasno je da u onoj sekciji nisam imao šta da tražim.
– Da li su vas treninzi u palati u centru Peterburga dodatno motivisali?
Aleksej Goganov — Nikada to nisam primjećivao. Za mene su uvijek bili važniji ljudi.Treneri koji su tamo radili—oni su najbolji od najboljih.
60% kao šahista dugujem Sergeju Klimovu
— Ko vas je tamo trenirao?
Aleksej Goganov — Prvo Aleksej Mihajlovič Junejev, ali pošto sam bio problematično dijete, recimo „nestašan“, prebacili su me kod Borisa Josifoviča Gobermana.
On je bio stroži, pa sam uz njega bar malo počeo da slušam starije, i onda su rezultati krenuli.
Naravno, imao sam i redovne treninge sa Sergejem Aleksandrovičem Klimovim. Vjerovatno oko 60% svog šahovskog umijeća dugujem njemu. Ostali su više uticali na mene kao osobu.
Takođe bih pomenuo i treninge sa Sergejem Vladimirovičem Ivanovim. To je trajalo mnogo godina, ali to su bili povremeni treninzi—nismo imali sistematski rad. Recimo, čujemo se, prođemo neku varijantu, ponekad se i vidimo. Ali nije bilo odlazaka na pripreme po tri nedjelje, gdje bi se od jutra do mraka igrale šahovske partije.
— Tako nešto rijetko ko može da priušti.
Aleksej Goganov — Samo oko sedam-osam elitnih šahista. Mislim da oni imaju te mogućnosti. Ne kažem to kao kritiku.
Danas su uslovi u Rusiji mnogo bolji. Kad sam ja bio mlad, to nije niko imao.
Sjećam se, dok sam trenirao sa međunarodnim majstorom Klimovim (danas velemajstor), to se smatralo nevjerovatnom privilegijom.
Sjećam se i jedne situacije kada mi je prišao Aniš Giri i pohvalio se: „Moj trener na turniru ima manje poena nego ja.“ Aniš je tada imao 12 godina i rejting oko 2200.
— Da li ste često igrali protiv njega?
Aleksej Goganov — Da. Protiv momaka koji su 3-4 godine mlađi od mene, tu smo već bili na sličnom nivou.
Oni su počeli sa 5-6 godina, a ja tek sa 10, tako da je sve bilo pomjereno.
— Da li ste se iznenadili što je Aniš postao elitni šahista?
Aleksej Goganov — Više me iznenadilo to što su mnogi to znali unaprijed.
Recimo, Klimov i Šimanov su govorili da je to jednostavno bilo neizbježno.
Jedino ako se ne bi odlučio da se bavi nečim drugim, da nađe „normalan“ posao. U suprotnom, bio bi u top 10 ili top 20 svijeta.
To su bile njihove riječi dok je Aniš još bio dijete.
— Imate li mnogo učenika?
Aleksej Goganov — Ne, ne uzimam mnogo učenika. Naprotiv, pokušavam da smanjim opterećenje, ali broj zainteresovanih stalno raste.
U posljednje vrijeme više radim na kampovima.
U januaru sam bio u Jaroslavlju, na kampu Alekseja Moskvina.
U septembru 2024. bio sam u „Sirijusu“. Neko je tamo čuo moja predavanja, svidjelo mu se, pa su se kasnije javili za individualne treninge.
Ali to nije veliki broj učenika. Postoje treneri koji imaju 200-300 učenika.
To je čista rutina, beskonačan protok partija od jutra do mraka.
Možda ću i ja jednog dana, za 20 godina, raditi tako.
Međunarodni velemajstor, dvanaesti svjetski šampion u šahu – Anatolij Karpov
Prije 50 godina, 3. aprila 1975, šahovska kruna se iz Sjedinjenih Američkih Država vratila u Sovjetski Savez, nakon što je Amerikanac Robert Fišer odbio da se bori za nju protiv pobjednika meča kandidata, tada 23-godišnjeg Karpova. Dvanaesti svjetski šampion u šahu, počasni predsjednik Sovjetskog fonda mira i poslanik Državne dume u sazivima od šestog do osmog, ispričao je za aif.ru kako je ova drevna igra dospjela u središte geopolitičkih previranja i da li se njome može učiniti svijet bezbjednijim.
„Mislio sam da ću ostati bez mogućnosti putovanja“
Vitalij Cepljaev, aif.ru- Anatolije Jevgenijeviču, kako su vam zahvalili za povratak šahovskog prestiža zemlji, da se poslužimo riječima Visockog? Da li ste dobili neku nagradu?
Anatolij Karpov— Nije bilo nikakvih novčanih nagrada, jer nije bilo ni meča. Samo usmene čestitke. Tadašnji ministar sporta Pavlov prenio mi je čestitke od Brežnjeva i premijera Kosigina. A u maju su u moju čast organizovali svečanu ceremoniju u Sali stubova Doma saveza, gdje se okupilo oko dvije hiljade domaćih i stranih gostiju.
— Sigurno su neki iza vaših leđa šaputali da pobjeda bez borbe i nije prava pobjeda?
Anatolij Karpov — Takvih razgovora je bilo, a ima ih i danas. Uvijek je bilo onih koji su htjeli da mi naškode. Ali tada sam brzo zatvorio usta kritičarima, jer sam osvojio gotovo sva takmičenja od 1975. do 1977. godine, uključujući sve velemajstorske turnire, počevši od turnira u Sloveniji.
— Da li je tačno da je Fišer, kada se razgovaralo o održavanju meča s vama, postavio FIDE-u listu sa 64 zahtjeva – koliko i polja na šahovskoj tabli?
Anatolij Karpov — Ne, to je nečija izmišljotina. Ali zahtjeva je bilo, i to veoma ozbiljnih. Na primjer, želio je da meč traje dok jedan igrač ne ostvari 10 pobjeda, pri čemu se remiji ne bi računali. Takođe, zahtijevao je da, ako rezultat dođe do 9:9, aktuelni šampion može prekinuti meč i zadržati titulu. To znači da bih, da bih pobijedio Fišera, morao da ostvarim prednost od najmanje dva poena – što je do tada bilo nezapamćeno.
— Poznato je da vam je bilo veoma žao što taj meč nije održan. Čak i nakon što ste postali šampion, pokušavali ste da nagovorite Amerikanca da ipak zaigrate, vodili ste pregovore s njim, zbog čega ste završili „pod lupom“ KGB-a. Da li je neko podnosio prijave protiv vas?
Anatolij Karpov — Tako je. Zaista sam želio da igram protiv Fišera i pokušavao sam da se dogovorim s njim. Vlasti su me oštro kritikovale zbog toga što sam se s njim sastajao na svoju ruku – i to tri puta: u Japanu, Španiji i SAD-u. Nakon susreta u Japanu, moji odnosi s ministrom sporta su se pogoršali. Mislio sam da me neće pustiti na turnir u Španiji, poslije kojeg smo Fišer i ja planirali novi krug pregovora. Međutim, na moje veliko iznenađenje, izdali su mi pasoš i odobrili vizu. Otišao sam kod ministra, koji me je primio. Pavlov je tražio da mu obećam da neću ništa potpisati s Fišerom bez odobrenja iz Moskve. Održao sam riječ. Ništa nisam potpisao, iako smo tada značajno napredovali u pregovorima. A prilikom našeg posljednjeg susreta u Americi, već smo bukvalno držali olovke u rukama da potpišemo dogovor.
Jedino oko čega nismo mogli da se složimo bilo je Fišerovo insistiranje da se naš meč nazove „Svjetskim prvenstvom za profesionalne šahiste“. Ali u SSSR-u profesionalni sport nije postojao – postojali su samo amateri. Čak i da sam prihvatio taj naziv, sportske vlasti ga nikada ne bi odobrile.
Potez indijskim lovcem
— Za Zapad ste oduvijek bili „trn u oku“. Prvo ste preuzeli šampionsku titulu od ekscentričnog Fišera, a zatim emigrant Korčnoj nije uspio da vam je oduzme… Da li se šahovska trka u to vrijeme može uporediti s trkom u naoružanju i svemirskom utrkom?
Anatolij Karpov — Tačno je. U svijetu šaha, Hladni rat je bjesnio punom snagom. Na Zapadu su činili sve da spriječe Sovjetski Savez da zadrži titulu svjetskog šampiona. Kada su se pregovarali uslovi meča s Fišerom, svi su me napali, misleći da ću popustiti pred nepovoljnim zahtjevima. Ali pokazao sam tvrdoglavost i istrajnost. Uz to, podržala me naša šahovska federacija, kao i druge federacije koje su stajale na strani zdravog razuma. Borba je bila žestoka. Na kraju, kada se glasalo, Fišeru je falilo samo nekoliko glasova.
— Kada se vodi takva borba s geopolitičkim rivalom, kada iza sebe imate čitavu zemlju, od sportiste se očekuje potpuna posvećenost i ogroman psihološki pritisak. Da li ste uspijevali da zaspete posle partija?
Anatolij Karpov — Nije bilo lako zaspati, posebno kada su se mečevi odugovlačili. A što se tiče posvećenosti, potpuno ste u pravu. Da bih se pripremio za meč s Fišerom, morao sam analizirati sve njegove partije iz posljednjih nekoliko godina, koje je odigrao protiv najjačih šahista tog vremena – Tajmanova, Larsena, Petrosjana, Spaskog… A zatim sam morao analizirati i sopstvene partije, pronaći greške. Sve u svemu, to je bilo oko 150 partija – ogroman obim posla.
–Kažu da vam je u poboljšanju sna pomagao pukovnik medicinske službe Zuhar, koji je prethodno radio s kosmonautima.
Anatolij Karpov — Kada sam tokom meča s Korčnojem imao problema sa snom, zaista sam pozvao Vladimira Petroviča – hajde da vidimo šta možete da uradite. Zuhar je nekoliko noći sjedio prvo u susjednoj sobi, zatim je prešao u moju. Pokušao je da primijeni hipnozu. Ali ništa nije uspjelo. I konačno, kada je sjedio pored mog kreveta do 5 ujutru, a ja i dalje nisam zaspao, priznao je nemoć: „Anatoliju Evgenijeviču, ne mogu da vam pomognem – bolje da vas naučim kako da sami ovladate hipnozom sna.“ Naravno, zahvalio sam mu se na ponudi, ali sam odbio.
— Na FIDE listi najjačih svjetskih šahista, Rus Jan Nepomnjašči zauzima tek 10. mjesto, a među prvih sto ima ukupno 12 naših sunarodnika. Nije li to malo za zemlju koja je dala polovinu svjetskih šampiona u istoriji? Indija i SAD, na primjer, imaju isti broj vrhunskih šahista. Možda danas nešto nije u redu s našom šahovskom školom?
Anatolij Karpov — Problemi postoje, to je tačno. Ali dobro je da smo makar neki nivo povratili. Početkom 2000-ih čak smo izgubili nekoliko ekipnih prvenstava Evrope. A današnjih 12 mjesta od 100 – pa, to je malo, iskreno govoreći. Stvar je u tome da su Indija i Kina postale mnogo aktivnije u šahu. Pojavio se veliki broj jakih šahista iz tih zemalja. Nije slučajno da se u decembru borba za titulu svjetskog prvaka vodila upravo između predstavnika Indije i Kine – Gukeša Dommaradžua i Dinga Lirena. I zbog grube greške Kineza u posljednjoj partiji, pobjedu je odnio 18-godišnji Indijac.
„Sve je postalo prljavo“
— Protiv vas je uvedeno gotovo isto toliko zapadnih sankcija koliko imate sportskih priznanja. A prije njih ste se aktivno bavili šahovskom diplomatijom, promovisali ovu igru širom svijeta, uključujući najrazličitije ljude – od školaraca u Maroku i Indoneziji do zatvorenika u američkim zatvorima. Šta vas je pokretalo?
Anatolij Karpov — Vjerovatno ljubav prema ovoj igri i razumijevanje da ona može imati ogroman pozitivan uticaj na ljude. U zatvorima u kojima se igra šah, ima manje problema s disciplinom, atmosfera je humanija. Djeca koja se bave šahom bolje uče i postižu veće uspjehe u životu. Šah, baš kao nauka i muzika, može ujediniti svijet, učiniti ga ugodnijim i bezbjednijim za sve. Barem ja u to vjerujem.
Pentala Harikrishna, jedan od najboljih indijskih šahovskih velemajstora, provodi život u Pragu, gdje kombinuje svoju strast prema šahu sa dubokom povezanošću s gradom. U iskrenom intervjuu sa Sagarom Šahom, Harikrishna dijeli svoju priču – od uspona na svjetskoj šahovskoj sceni do iskustava u radu sa svjetskim prvacima poput Gukeša i Ju Wenjun. Dok zajedno obilazimo znamenitosti Praga, on govori o izazovima profesionalnog šaha, razvoju indijske šahovske scene i značaju nepokolebljive podrške porodice.
| Foto: Amruta Mokal
Druga strana šaha
Koliko šahista poznajete? A koliko njih zaista poznajete? Vidimo igrača, ali rijetko vidimo osobu. Igrač koji provodi sate analizirajući pozicije ujedno je i otac koji se igra sa svojim djetetom. Igrač koji pobjeđuje na turniru ista je osoba koja nosi teret poraza. Igrač koji računa dvadeset poteza unaprijed u isto vrijeme provodi besane noći pripremajući se za partiju.
Nedavno je Sagar Šah imao priliku da intervjuiše nekoga ko je izvanredan igrač, ali još bolji čovjek!
To se dogodilo nakon spektakularnog nastupa indijskog velemajstora Aravinda Čidambarama na turniru Prague Masters. Sagar je tada sreo još jednog indijskog velemajstora koji je Prag učinio svojim domom – nikog drugog do sedmog igrača Indije, Pentalu Harikrishnu.
Zajedno su obilazili najpoznatije znamenitosti grada – glavu Kafke, Plesnu kuću, istorijske građevine, i još mnogo toga. Posjetili su i nevjerovatnu poslastičarnicu Angelato.
Vrhunac dana bio je odlazak na Petřín brdo, mirno i prelijepo mjesto, savršeno za otvoren razgovor sa jednim od najjačih šahista koje je Indija ikada imala.
Intervju s Pentalom Harikrishnom | Video: ChessBase India
Intervju sa Pentalom Harikrishnom
Sagar Šah (SS): Hari, na kakvo predivno mjesto si nas doveo! Nevjerovatno je. Dok si nam pokazivao grad, osjetio sam koliko si ponosan na njega.
Pentala Harikrishna (PH): Naravno, veoma sam srećan! Obično dolazim ovdje tokom ljeta i proljeća. Bio sam siguran da ćete obići turistička mjesta, ali sam osjećao da ne biste došli na Petřín brdo. Takođe, probali ste i odličan sladoled, a vidjeli smo i Beas Dhaba.
SS: To je nešto što sam pokušavao da posjetim deset godina! Mislim da će Amruta biti jako srećna. Ali Hari, kada si došao ovdje u Prag?
PH: Prošlo je nešto više od sedam godina otkako sam se preselio ovdje. Četiri godine sam živio van Praga, baš tokom pandemije. Sada sam se vratio u grad, prilično blizu Petřín brda.
SS: Želim da razgovaramo malo o tvom vremenu u Evropi. Živiš ovdje, tvoj život je potpuno drugačiji od svih drugih indijskih šahista koje poznajem. Ne samo što živiš ovdje, već imaš i suprugu iz Srbije. Kako je sve to počelo? Kako si upoznao Nadeždu? Da li bi bilo tačno reći da je tvoja odluka da ostaneš u Evropi nastala kasnije ili si o tome razmišljao i ranije?
PH: Selidba u Evropu, kako bih bio bliže ligama i drugim događajima, bila mi je na umu još od 18. ili 19. godine. Putovanja za lige su izuzetno naporna. Kada igraš Bundesligu, moraš da kreneš u petak, a vraćaš se u ponedjeljak, što je postajalo sve teže. Već sam igrao jednu ili dvije sezone kada sam imao 19 godina, i tada sam shvatio da bi život ovdje bio mnogo bolji. Vidio sam kako Anand živi u Španiji i to mi je bilo jasno, ali organizovati selidbu u Evropu bilo je komplikovano.
Nekako, kada smo Nadežda i ja započeli vezu oko 2010. godine, prvo sam došao u Beograd, a zatim se preselio u Prag. Iz Beograda je bilo lakše putovati na lige, iako je bilo nekih problema s vizama. Na kraju smo zaključili da bi Prag bio idealan grad. Prvo, od 2012. godine radim sa Davidom Navarom, a od 2013. igram za Novy Bor Chess Club. Prag je lijep grad, dobro povezan, i nije skup kao Njemačka, Holandija i skandinavske zemlje.
Zato smo se i Nadežda i ja odlučili da se preselimo ovdje, a sada je s nama i Maja. Tako je sve krenulo. Što se tiče Nadežde, upoznali smo se na juniorskom turniru za uzrast do 10 godina, ali tada nismo mnogo razgovarali. Kasnije smo se povezali preko zajedničkih prijatelja, polako smo počeli da pričamo i tako je sve krenulo. Vjenčali smo se 2018. godine.
Pentala Harikrishna i Nadežda Stojanović – tradicionalno vjenčanje | Video: ChessBase India
SS: Bilo je to predivno vjenčanje!
PH: Hvala! Svi su briljirali u plesu. Tako se zapravo desila moja selidba iz Indije u Prag.
Aruna Anand i Sudeshna Ganguly su ‘ukrale šou’ svojim plesnim pokretima! | Video: ChessBase India
SS: U tvojoj šahovskoj karijeri napredovao si postepeno, a vrhunac si dostigao 2016. godine. Tada si bio među 10 najboljih igrača svijeta. U tom periodu živio si u Evropi i mogao si da putuješ na razne turnire. Da li ti je to pomoglo da stigneš do vrha? Jer sada vidim da čak i igrači koji žive u Indiji mogu napraviti karijeru i putovati. Šta se promijenilo? Ipak, i dalje nema toliko turnira u Indiji.
PH: Tada nismo imali toliko sponzora kao danas. Postojali su poslovi u državnim sektorima poput BPCL, ONGC, IOC i drugim naftnim kompanijama, ali igrači nisu imali privatne sponzore. Jedini način da osiguram igranje u jakim ligama i suočim se s jačim protivnicima, bar za mene u tom trenutku, bio je da budem bliže Evropi. Putovanje na svaku ligu iz Indije nije bilo finansijski isplativo.
Danas je situacija potpuno drugačija. Najbolji igrači, ne samo iz Indije, već i iz drugih zemalja, sada imaju sponzore i ne oslanjaju se isključivo na prihode iz liga ili drugih izvora. Oni žele da igraju što više. Ta promjena se desila otprilike od 2022. godine.
Naravno, sada možeš ostati u Indiji, putovati i igrati turnire bilo gdje. Ali prije deset godina, to nije bilo moguće. Tokom pandemije došlo je do šahovskog booma, i mnogi sponzori su se zainteresovali za šah. Uz uspjehe juniora, situacija se potpuno promijenila. Zaista mi je drago što se sve razvilo u ovom pravcu.
SS: Kažu da gradimo na temeljima prethodne generacije, i mislim da si ti odigrao veliku ulogu u tome. Naravno, Viši Anand, Sasikiran, ti – svi ste mnogo radili da biste omogućili ovo što danas imamo.
PH: Rekao bih da je Anandov doprinos mnogo veći od našeg. Ali mogu biti ponosan na sebe, Sasikirana i druge velemajstore poput Abijita, Surye, Sandepana i mnogih drugih igrača. Situacija je tada bila sasvim drugačija, ali bez obzira na sve, dali smo svoj maksimum, i to je ono što je važno.
Danas je nevjerovatno gledati šta juniori postižu. Kada je Anand pokazao da je moguće postati svjetski prvak, to je bilo ogromna motivacija za sve igrače tog vremena. Sada, kada je Gukeš osvojio Svjetsko prvenstvo, sedmogodišnja i osmogodišnja djeca već počinju da razmišljaju o tome kako će i oni jednog dana postati prvaci. Ne mogu reći „mladi igrači“, jer je Gukeš već sa 18 godina postavio nevjerovatno visok standard. To je zaista nešto posebno.
Anandova titula svjetskog prvaka dala je nadu mnogim indijskim šahistima!
SS: To zaista vidim, jer kada intervjuišem mlade igrače, svi kažu da žele da postanu najmlađi svjetski prvaci.
PH: Mislim da je sjajno što vjeruju da mogu uspjeti. Jer ko će postati prvak ili kako će se sve odvijati – to se nikad ne zna. Kao mladi igrač, moraš vjerovati i ponekad ne biti previše realističan. Kada sam ja bio mlađi, nisam bio previše realan ni u igri ni u ambicijama. Mislim da je to važno – kad si mlad, moraš sanjati veliko, čak i ako to djeluje nerealno.
SS: Sjajno rečeno! Kada si ušao u top 10 na svijetu, šta misliš da si mogao uraditi drugačije kako bi, recimo, ušao na turnir Kandidata i bio još bliže borbi za titulu svjetskog prvaka?
PH: Igrao sam neke zatvorene turnire, ali nisam igrao redovno, pa sam zbog toga morao više da se oslanjam na open turnire ili lige kako bih povećao svoj rejting. Kada sam to radio, imao sam drugačiji pristup. Ne možeš igrati na isti način na zatvorenim turnirima. Meni je bilo malo teže da se prilagodim toj promjeni. Kada igram ligu, moram da razmišljam drugačije, a kada igram zatvoreni turnir, moram da se prilagodim drugom stilu. Kada nisam uspijevao da napravim tu promjenu, bilo mi je prilično teško. Na nekim zatvorenim turnirima bih izgubio jednu partiju i onda bih u sljedećoj išao na pobjedu. Ali tada igraš protiv igrača sa rejtingom 2750, što nije slučaj u ligama ili open turnirima. To je bila jedna od stvari.
Naravno, moglo je biti još razloga. Recimo, bilo je nekih turnira na kojima sam igrao prilično dobro, na primjer, bio sam dobar u Hangdžou i Šendženu, ali u isto vrijeme nisam bio konzistentan na zatvorenim turnirima, uglavnom zato što sam bio naviknut na open turnire i lige, gdje moraš da pobijediš što više partija. Nisam uspijevao da se pravilno prebacim na drugačiji način igre i tada sam dostigao 2770. Mislim da mi je to bio najviši rejting, a moj live rejting je možda bio oko 2773 ili tako nešto 2016. godine. Ali onda nisam mogao da ga održim. 2017. godina je zapravo bila u redu, ali kada sam igrao lige, bilo je prilično rizično sa tako visokim rejtingom. Polako mi je rejting opadao, što se dešava.
SS: Kad sada razmislim o tome, nevjerovatno je da si stigao dotle. I dalje se sjećam dana kada si prestigao Višija Ananda po rejtingu – bio sam u Moskvi, tokom Kandidatskog turnira. Prestigao si ga i trebalo je još osam godina da neko ponovo dođe blizu tog rezultata.
PH: Da, bilo je zaista lijepo u tom trenutku, jer je za svakog igrača dostizanje Anandovog rejtinga bio san. Imao sam jako dobar period, počevši od januara 2015. ili tako nešto, od Gibraltara pa do kraja 2016. Imao sam zaista sjajnu seriju, gdje sam ne samo povećao svoj rejting, već i svoju igračku snagu. Dobro sam igrao na nekim turnirima takođe. Ne mogu se sjetiti tačno kojih…
SS: Sjećam se jedne tvoje fotografije sa turnira na Ostrvu Man, gdje držiš dva pehara u rukama.
Harikrishna je osvojio turnir na Ostrvu Man 2015. godine sa rezultatom 7/9 | Foto: chess.com
PH: Osvojio sam turnir Ostrvo Man 2015. godine. Ne mogu se tačno sjetiti na kojim sam turnirima igrao ili kako sam nastupao. Ali imao sam dobar period od 2015. godine. Generalno, uvijek sam imao te periode kada bih možda neposredno prije stagnirao. Onda bih u nekom trenutku jednostavno podigao formu. To mi se dešavalo i u prošlosti. To je normalna stvar.
SS: Tokom čitavog ovog puta, kako je bilo imati nekog pored sebe, ko je takođe šahista, ko razumije ovaj put? Možeš li malo da pričaš o Nadeždinoj ulozi u tvojoj šahovskoj karijeri u različitim fazama – kada si išao uzlaznom putanjom, a onda si postao svjetski igrač?
PH: Pa, ona je moja najveća podrška. To je izazovna uloga, jer ona želi da igram najbolje i da pobijedim. Tako da je prihvatanje i način kako da povratim samopouzdanje, podrška, kako da me natjera da se borim nazad, veoma izazovna uloga za svakog šahovskog partnera. Ona je učinila najbolje što je mogla. Imao sam fazu teških turnira kada nisam igrao dobro. Očigledno, podrška kod kuće je najvažnija stvar, rekao bih. Jer kada imam dobru podršku od Nadežde, porodice, uvijek je moguće poboljšati igru. Zbog toga sam imao mnogo perioda kada nisam igrao dobro, ali sam uvijek napredovao. Najvažnije je to što uživam u igranju šaha. To je ključ za mene.
Prava pobjeda je imati podršku partnera, a Harikrishna je očigledno to uspio! | Foto: Shamkir Chess SS: Ona je takođe jaka šahistkinja, zar ne? Njen rejting je bio oko 2100 ili nešto slično.
PH: Da, ona je bila juniorska šampionka Jugoslavije. Takođe je FIDE arbitar i pokušava da postane službenik za fer igru. Nadam se da će to uskoro završiti. Sada trenira i neke mlade šahiste iz SAD-a.
SS: Dakle, ona je potpuno posvećena šahu. Oboje ste potpuno u šahu.
PH: Da. Samo na različite načine, ali oboje smo u šahu.
SS: Šta je to kod nje što te je natjeralo da shvatiš da je ona tvoj životni partner, da želiš da provedeš život s njom?
PH: Kada pitaš tako direktno, ne mogu da pronađem odgovor. Ali to je kao osjećaj da znaš da je to ona, ali ne možeš da objasniš ili izraziš zašto. Nešto slično tome. Jednostavno to osjećam, ali ne znam, ako pitaš za neki konkretan razlog zašto je volim, nisam u stanju da odgovorim. Ne gledam to na taj način. Jednostavno osećam da je ona ta, i ne znam zašto.
Harikrishna and Nadežda sa njihovom malom Majom! | Photo: Harikrishna’s Instagram
SS: Zapravo, kada putujem i komuniciram s mnogim igračima, naravno, mnogim indijskim igračima, znam da mnogi od njih vole devojke izvan Indije…
PH: (Smije se) Svi roditelji gledaju to na svoj način.
SS: Ali na neki način, mnogi od njih razmišljaju da li će to njihova porodica prihvatiti. Ti si jedan od uzora u tom smislu u indijskom šahu.
PH: Ne bih rekao da će baš svi roditelji to tako cijeniti, ali u redu.
SS: Ali to je divna stvar. Uvijek kažemo da je svijet jedna porodica, i u tom smislu…
PH: Neću davati nikakve savjete. Ali generalno, to zavisi od osobe, jer na kraju krajeva, to su dvije osobe. Teško je reći ko je najbolji za tebe. SS: Generalno, mislim da kad postoji ljubav, nije važno ako postoje različite kulture i mislim da će se ljudi prije ili kasnije spojiti u tom smislu. PH: Previše ti nedostaje Amruta. (Smijeh) Da, u pravu si!
SS: Ali Hari, da pređemo na novije vrijeme, kada si postao vrlo jedinstvena ličnost u svijetu šaha, što je činjenica da si bio dio tima dva Svjetska šampiona, Gukesha i Ju Wenjun. Da li si ikada zamišljao da ćeš ići tim putem? Kako je to moglo da se desi?
Harikrishna je bio jedan od sekundanta Svjetske šampionke u ženskom šahu, Ju Wenjun. PH: Da mi je neko rekao prije 2-2 i po godine da ću trenirati oba Svjetska šampiona, nasmijao bih se. Samo sam pratio meč Dinga 2023. godine, a onda sam se tek čuo sa Ni Huom i pitao šta se dešava. On je moj dobar prijatelj. Onda mi je jednog dana rekao da želi da pričamo o nečemu važnom. Onda mi je objasnio meč i čitav trening. Zapravo, tada nisam mogao putovati u Kinu jer je Kina bila zatvorena do aprila 2023. godine. Nijedan stranac nije mogao da ide tamo. Razgovarao sam sa Nadeždom i ona je rekla zašto da ne. Jer bi to bio lijep izazov. Iskreno, nisam imao iskustva. Ponekad sam pomagao prijateljima.
SS: Ali zapravo, uvijek je bilo obrnuto, zar ne? Mnogi ljudi su ti pomogli u tvom treningu. Jer si ti svjetski igrač.
PH: Čak sam imao sekundanta te godine. Felix mi je pomagao na Prague Mastersu. Kada sam dobio ovu ponudu, razmišljao sam šta da radim. Pomislio sam, hajde da probam. Nisam previše razmišljao, samo sam o tome razgovarao sa Nadeždom.
SS: Da li je bilo lako napraviti ovu promjenu?
PH: Mislim da su igranje i treniranje, samo šahovski aktivnosti. Imam neko iskustvo, ali ne baš kao kada treniraš igrača sa rejtingom 2000. Ju je već jaka šahistkinja. Tako da pomoć koju ću joj pružiti neće biti od osnovnih stvari. Počeli smo da radimo, ponekad sam radio i tokom mojih turnira.
SS: Da li su te izabrali da radiš sa njom zbog nekih specifičnih stvari koje možeš donijeti njenoj igri, ili je to bilo zato što su te jednostavno željeli kao ličnost?
PH: Nemam pojma. Igrao sam za tim Šangaja jako dugo. Mislim da sam prvi put igrao za njih 2008. godine kada je Šangaj osvojio prvenstvo. Poznajem Ni Huu, Ju Wenjun i sve ostale saigrače. Vjerujem da je to jedan od razloga. Ne znam tačno da li su gledali moje partije ili nešto drugo. Bilo bi mi teško da to zamislim. Ali šta god da je razlog, radili smo samo dva mjeseca. Nekako je to dobro ispalo. Na kraju, prvi dio prvenstva je bio drugačiji, a drugi dio je bio potpuno drugačiji. Promijenili smo strategiju nakon prvog dijela. Ali za mene je bilo prilično impresivno što je Ju Wenjun bila toliko sigurna i to posljednji dan, naročito da odigra tako rizičnu varijantu, gdje je bila samo jedna partija. To je stvarno impresivno, moram da kažem.
SS: Naravno, ti si ustvari zajedno sa timom postigao da ona postane svjetska šampionka. Ali sa Gukeshom si počeo raditi još prije. Čak i prije Ju Wenjun. Kada sam razgovarao sa Gukeshovim ocem, spomenuo je da si zapravo ti bio taj koji je uočio mnogo talenta u Gukeshu – i stvarno ga je to inspirisalo.
PH: Jesam, rekao sam to, ali nisam znao da ga je to motivisalo. Drago mi je da to znam. Naravno, pratio sam njegovu igru i ne sjećam se da li sam pitao Vishnua. Jer nisam imao direktan kontakt sa njim. Možda sam dobio njegov kontakt preko Vishnua, ako se ne varam. Za mene je to bilo sjajno, jer zaista volim da analiziram bez šahovske mašine. Za mene je bilo dovoljno što on nije koristio šahovsku mašinu. U poređenju sa sadašnjim vremenom, bilo je to drugačije, ali tada sam osjećao da je njegova snaga bila mnogo veća. Pretpostavljam da mu je rejting bio niži jer nije igrao mnogo turnira. Naravno, to si vidio na Olimpijadi, jer mislim da smo radili nakon Prague Masters-a. Za mene je bilo vrlo interesantno, i kao što sam rekao, on nije samo radio, nego je živio u analizi. Takođe, nije toliko zainteresovan da provjeri da li je analiza tačna ili nije. On jednostavno uživa u čitavom procesu analize. I ja to volim na isti način.
SS: U tom procesu, nije bitno da li nađeš pravi potez ili ne. Ono što je važnije je kako razvijaš svoj način razmišljanja.
PH: Na primjer, napravim neke poteze na tabli koji možda nisu najbolji. Ali moraš da mi oboriš ideju na tabli, jer nema drugog načina. Druga šansa ne postoji u šahu. To je razlog zašto si sposoban da provedeš čitavu situaciju i pronađeš poteze na tabli. Jer kada pogledaš šahovsku mašinu, veoma je lako. S druge strane, niko ti neće reći tokom partije da imaš šansu za pobjedu ili bilo šta drugo. Prvo, da shvatiš da postoji šansa ili da shvatiš koncepte, važno je vježbati bez šahovske mašine prije nego što ideš na turnir. Samo tada učiš koncepte. Ako nešto nije u redu, provjeriš sa šahovskom mašinom, to nije problem. Umjesto da pokušavaš da riješiš nešto u središnjici ili sve te stvari, bolje je da samo analiziraš nasumične pozicije koje dobiješ iz otvaranja. Ne moraš da tražiš neki gotov materijal ili da čekaš da neko nešto uradi ispravno. U svakom slučaju, da odgovorim na tvoje pitanje, vidio sam da Gukesh zaista voli da analizira. To je jedino što imam da kažem.
SS: Dakle, kada si tada analizirao sa njim i s obzirom na sve što se desilo, nije veliko iznenađenje da je toliko brzo napredovao od 2650 do 2790 sada.
PH: Mislim, po rejtingu, da. Očigledno, on razumije mnoge koncepte. Ne počinje od nule. Već je na veoma visokom nivou. Naravno, još uvijek teži da se dalje poboljšava, što je sjajna stvar. Mislim, šta mogu da kažem o Svjetskom šampionu?
SS: Čitava ta stvar u kojoj si mu pomogao i bio si dio olimpijskog tima koji je osvojio zlatnu medalju. Na neki način si osvojio svaki timski događaj. Zato što si igrao u Poljskoj ligi, igrao si u Bundesligi, Evropskoj ligi, i sve si to osvojio, misliš li da je sposobnost da budeš timski igrač takođe pomogla kada radiš u timskom okruženju? Koja je to vještina u tebi koja te čini tako zastrašujućim timskim igračem?
PH: Definitivno imam veoma dobre rezultate u timu. To je nešto na šta mogu stvarno biti ponosan. U svojoj šahovskoj karijeri do sada, stvarno sam imao najveći uspjeh u timskim događajima. Mogu sebe da stavim među najbolje, mogu da kažem. Za indijski tim, mislim da mi je jedina medalja koju nisam osvojio bila Olimpijada. Od Svjetskog timskog prvenstva do Azijskog šahovskog prvenstva, imam tri medalje sa Azijskih igara. Zaista sam sretan što sam bio dio Šahovske Olimpijade prošle godine. Zapravo, prošla godina je bila stvarno odlična za mene. Osvojio sam u timu Evropski klupski kup, Olimpijadu, Gukeshov turnir Kandidata i Gukeshov Svjetski šampionat. Dakle, teško je žaliti se (smijeh).
Harikrishna je igrao ključnu ulogu u pobjedi tima Wroclaw na Poljskoj Extra ligi 2019. godine | Foto: Shenzhen Masters 2019
Indijski šahovski tim Harikrishna je bio dio indijskog muškog tima koji je osvojio srebrnu medalju na Azijskim igrama 2023. godine
Indijski šahovski tim, Olimpijada Kako da zaboravimo zlatnu pobjedu na 45. Šahovskoj Olimpijadi? | Foto: Michal Walusza
SS: Takođe, 2025. godina je počela sjajno, rekao bih, jer si igrao fenomenalno na Tata Steel-u.
PH: Malo tužna stvar na početku, ali poraz Arjuna u prvom kolu nije bio savršen početak. Jer, naravno, on se bori za turnir kandidata. Pobjeda u prvom kolu može stvarno pomoći u narednim kolima. Ali rekao bih da je to bilo neočekivano za mene, jer sam bio fizički spreman. Zapravo, imao sam samo pet dana, jer sam bio u Bangaloreu, ako se sjećaš. Bio sam prilično umoran poslije meča. Onda je došao Felix. Pripremili smo nešto. Naravno, Arjun me iznenadio. Ovo nije bila čitava priprema, kao što bi ljudi pomislili. Naravno, to mi je dalo ogromno samopouzdanje i stvarno sam imao lijepe partije u Wijk aan Zee. Zapravo, bio sam najstariji učesnik. Takođe, pozvan sam u posljednjem trenutku kao zamjena za Vidita. Pa sam želio da odigram dobro, ali takođe, kada ne igraš na tako jakom događaju nekoliko godina, kao što je mogao biti posljednji jak događaj na kojem sam igrao (na Šahovskom festivalu u Pragu 2023), uvijek se pitaš, da li ću moći? I, srećom, sve je dobro počelo za mene. Imao sam lijepe partije.
SS: Šta će donijeti 2025. godina? Jer sada igraš dobro, ponovo si na 2700. Tu je Svjetsko prvenstvo za žene koje dolazi u aprilu. Zatim, Gukeshov meč dolazi naredne godine. Kako vidiš sebe u ovom trenutnom šahovskom svijetu?
PH: Mislim da sam jednostavno srećan što radim bilo koju šahovsku aktivnost, pa nije bitno da li igram ili treniram. Trenutno, rejtinzi stalno rastu i opadaju. Verovatno su nestabilni kao akcije na berzi. Ali više me zanima i fokusiram se na uzbuđenje igranja partija, a ne samo na rezultate. Ali da igram dobre partije i da se vratim svojoj snazi.
SS: Snazi iz 2016. godine?
PH: Ne znam. Nemam nikakve jasne ciljeve. Ali jednostavno želim da igram najbolje što mogu i da napredujem sa svakom partijom. To mi je cilj.
SS: I takođe, vrlo važan dio tvog života je što si postao otac. To takođe ima uticaja, zar ne? Kao, volio bi da provodiš vrijeme sa Majom…
PH: Tačno. Naravno, ona raste. Godine prolaze tako brzo i ne želim da propustim to vrijeme. Pokušavam da uskladim vrijeme sa Majom, Nadeždom, treniranjem, igranjem i svim tim stvarima. Ali jedna stvar koja je najvažnija, rekao bih, je da radim ono što me izaziva ili me usrećuje.
Neki trenuci te natjeraju da poželiš da vrijeme stane! | Foto: Harikrishna’s Instagram
SS: Vidim pravi trud. Jedan od događaja koji se desio čak i danas bio je da voliš sladoled, ali ga nisi pojeo. Mislim da je to tvoj način da kažeš da si i dalje vrlo ozbiljan igrač. Želiš da ostaneš u formi. Želiš da živiš život sportiste.
PH: Ustvari, uglavnom nisam bio u tako dobroj formi do juna 2024. Zbog raznih stvari, zanemario sam svoju kondiciju i jeo puno nekvalitetne hrane. Očigledno, to se odrazilo na moju igru više nego na rejting. Opšti pristup šahu će biti vidljiv kada nisi u dobroj formi. Onda sam odlučio da to nije samo o povećanju rejtinga, već i kada sam igrao sa Majom, mogao sam primijetiti jasnu razliku prije. Postoji mnogo razloga zašto sam počeo čitavu ovu stvar. Ali to je također jedan od razloga – da mogu da igram sa njom i da se ne umaram, da putujem i tako to. To je paket. Da, pomaže u šahu, ali to nije jedini razlog.
Citati Joyce Meyer: „Vjerujem da je najveći poklon koji možete dati svojoj porodici i svijetu da ste zdravi“
SS: Nevjerovatno, Hari! Sjedimo ovdje, sa gradom Pragom u pozadini, pokrili smo toliko tema i shvatio sam dok sam razgovarao s tobom da je neko iz Indije koji je dospio u deset najboljih igrača svijeta, živio u Evropi, oženio nekog izvan zemlje, sada živi u Pragu, osvojio skoro sve timske turnire, osvojio Olimpijsko zlato, pomogao dva svjetska šampiona. To je zaista jedinstvena šahovska karijera koju imaš!
PH: Zapravo, kad to kažeš na taj način, zaista zvuči dobro. Ali ja samo idem korak po korak.
SS: Još uvijek nisi ni prešao 40. godina.
PH: Da, uskoro hoću! Ali ne osjećam se tako.
SS: Ima još mnogo toga. Kao što si rekao, samo ideš sa tokom. Ali postoji li nešto što bi volio da postigneš?
PH: Ne baš. Ako sutra dobijem priliku da igram, samo ću razmisliti o tome kako da igram. Ili ako idem na put, živim iz dana u dan.
SS: Zapravo, to je duhovni način života.
PH: Ne znam za to (smijeh), ali dobar je. Tako se osjećam i mislim da je tako mirnije, mnogo praktičnije.
SS: Hvala ti, Hari, na tvom vremenu, i hvala ti za ovaj prelijepi dan koji si proveo s nama!
PH: Hvala! Nadam se da ti se sviđa čitav grad. Nismo imali mnogo vremena, ali pogled je dobar.
Amerikanac Niemann odbio da odgovori na Dubovljevo pitanje na detektoru laži
Piše: Timur Ganejev, zamjenik šefa sportske rubrike Sport-Express-a
Hoće li Hans prekršiti obećanje o poligrafu?
Šahovski svijet s nestrpljenjem iščekuje rasplet sukoba između Danila Dubova i Hansa Niemanna. Nakon poraza u mini-meču od 18 partija u brzopoteznom šahu u Moskvi, američki velemajstor je trebalo da prođe detektor laži i odgovori na pitanje: „Da li je varao u igri uživo?“.
Vremenski okvir i mjesto testiranja držani su u tajnosti, ali u utorak, 18. marta, Hans je objavio video koji su mnogi protumačili kao odbijanje provjere. Kasnije je ipak naglasio da je spreman da istraži tu mogućnost u Njujorku, ali da bi prije toga želio da Danil uputi izvinjenje zbog, kako kaže, nepoštovanja.
Dubai i Njujork
Niemann je proveo dinamično vrijeme u Moskvi. Pored nastupa na turniru „Aeroflot Open 2025“, gdje je za pola poena zaostao za pobjednikom Janom Nepomnjaščijem (po dodatnim kriterijumima zauzeo je osmo mjesto) i meča sa Dubovom (poraz 9,5:8,5), Hans je imao niz sastanaka, uključujući i susret s predsjednikom FIDE-a Arkadijem Dvorkovičem, posjetio Muzej šaha, Nedjelju mode i druge javne događaje.
Ukupno je u Moskvi proveo oko dvije nedjelje, ali se nije javno izjašnjavao o prolasku poligrafa, što je bilo obavezno u slučaju poraza od Dubova.
Tek po povratku u SAD, Niemann je progovorio o ovoj temi. U svom novom videu optužio je Dubova da je tokom meča kršio etička pravila – razgovarao tokom partija, nije mu pružio ruku na kraju i čak je, prema njegovim riječima, omalovažavao čitav događaj.
„Nisam bio razočaran porazom, već Dubovljevim nepoštovanjem. Razgovarao je tokom partija, nije mi pružio ruku na kraju meča, odmah je pobjegao i rekao da je ta ‘klovnovska predstava’ konačno završena. Kasnije mi je još poslao poruku i tvrdio da sam ja trebalo da organizujem meč. Nevjerovatan nivo nepoštovanja. Nemam šta da dokazujem. Neću dozvoliti nekome poput Dubova, koji se ponaša kao razmaženo dijete, da mi postavlja pitanje na detektoru laži – što je, kao što znate, pseudo-nauka. Iskreno, nemam ništa da dokazujem.“
Mnogi šahovski fanovi su ovaj istup protumačili kao izbjegavanje dogovora i zasuli Niemanna kritikama u komentarima.
Na jedan od negativnih komentara je odgovorio: „Odbio sam da to uradim u Dubaiju i pokrijem sve troškove. Danil takođe treba da mi se izvini zbog višestrukih ispada nepoštovanja. Razmatram opcije i spreman sam da to učinim u Njujorku. U svakom slučaju, šah će govoriti sam za sebe.“
Privatne poruke i suprotna mišljenja
Zanimljivo, neposredno nakon završetka meča, njegov organizator Ilja Levitov rekao je da su se oba igrača ponašala krajnje korektno.
„Sve je bilo izuzetno korektno, džentlmenski. I tokom pregovora i tokom čitavog meča nije bilo nikakvih problema između njih dvojice. U prvoj partiji je postojao sporan trenutak, ali smo ga zajedno pregledali i riješili nesporazum.“
Sam Dubov je takođe govorio pozitivno o Niemannu:
„Dobar šahista. Ne razumijem čitavu ovu priču o varanju – neki vjeruju, neki ne. Ali mogu reći da on zaista igra jako. U brzopoteznom šahu igra na nivou svog rejtinga. Na Svjetskom prvenstvu 2024. nisam primijetio ništa sumnjivo u njegovoj igri. On definitivno zna da igra. Njegov nivo je bar kao slabiji 2700+ igrač, a možda čak i bolji. Vjerujem u to. Talentovan je.“
Slično mišljenje iznio je i Jan Nepomnjašči, koji je takođe bio meta Niemannovog izazova – Amerikanac mu je ponudio mini-meč uz nagradu od 100.000 dolara (50.000 pobjedniku, 50.000 u dobrotvorne svrhe).
„Ne sviđa mi se taj pristup. Više mi liči na neku šalu. 100.000 tamo, 100.000 ovamo – više djeluje kao hajp. Izazvao je svakog, ali sa Danilom ima ličnu istoriju sukoba koja je započela ranije nego u Njujorku, a dodatno je eskalirala na Svjetskom prvenstvu 2024. U Astani, kada smo igrali ekipni SP u ubrzanom šahu i brzopoteznom šahu, iznenadio me svojim ponašanjem za tablom na početku partije – iako sam mislio da je to nemoguće. Ali nemam ništa lično protiv njega. Da, nije mi najdraži igrač u šahovskom svijetu, ali vidim da napreduje. Poboljšao se u svim tempima igre – i onlajn i uživo.“
Niemann nastavlja izazove: „Ko želi meč?“
10. marta, Niemann je objavio novi poziv za seriju mečeva pod nazivom „Turneja Hans Niemann protiv Svijeta“.
Ponudio je novčane nagrade bilo kojem šahisti 2700+ rejtinga koji želi da igra protiv njega:
25.000 dolara za igrače sa rejtingom 2700–2720,
50.000 dolara za 2720–2750,
100.000 dolara za one sa 2750+.
„Preferiram klasični, rapid i brzopotezni šah, ali sam fleksibilan u pogledu formata. Pobrinuću se za organizaciju, igrači ništa ne rizikuju. Moji privatni kontakti su otvoreni.“
Da li će neko prihvatiti izazov i hoće li Niemann ikada proći poligraf – ostaje da se vidi.
Piše: Timur Ganeev Zamjenik šefa sportske rubrike “Sport –Express-a”
Ding Liren objasnio je kako je pobijedio Jana Nepomnjaščija, ispričao da mu titula nije donijela finansijski uspjeh u domovini, a takođe je izjavio da je budućnost u Fišerovom šahu.
Na nekoliko dana u Moskvu je stigao 17. svjetski šampion Ding Liren. U okviru događaja T-Private „Na potezu ispred“, „SE“ je uspio da razgovara sa kineskim velemajstorom, koji je rekao da osvajanje titule u Astani nije bila njegova krajnja životna misija, kao i da mu nije donijela velike sponzorske ugovore u Kini. Pri tome, nismo se dotakli njegovog meča sa Gukešom u Singapuru – zasad Liren nije spreman da priča o gubitku titule, ali ne namjerava ni da napusti šah.
Nepomnjašči je igrao prebrzo i neracionalno
– Imate li u Moskvi planiran neki kulturni sadržaj? Možda biste voljeli da pogledate balet, rusku avangardu ili ikone?
Ding Liren– Iskreno, još nisam dosegao taj nivo interesovanja za visoku umjetnost. Pored toga, imam veoma gust raspored tokom ove posjete. Mnogo je sastanaka, događaja i intervjua.
– Možete li navesti tri riječi koje povezujete s Rusijom?
Ding Liren – Strogost, veličanstvenost, dubina.
– Koji vam je turnir u Rusiji ostao u najljepšem sjećanju? Možda pobjeda na „FIDE Grand Prixu“ u Moskvi 2017. ili Svjetski kup 2019. u Hanti-Mansijsku, gdje ste stigli do finala?
Ding Liren – Vjerovatno bih izabrao Svjetski kup u Hanti-Mansijsku. Jugra je na mene ostavila poseban utisak. Vrijeme je bilo predivno, vazduh izuzetno čist. Sjećam se da sam u slobodno vrijeme šetao sa velikim zadovoljstvom. Što se tiče turnira, bio je izuzetno naporan. U četvrtfinalu sam u žestokoj borbi pobijedio Aleksandra Griščuka, koji je tada proživljavao drugu mladost. U polufinalu sam dobio odlučujuću partiju protiv svog sunarodnika Ju Jangija, ali u finalu mi je ponestalo snage (izgubio sam od Tejmura Radžabova sa 6:4). S negativne strane, izdvojio bih Turnir kandidata u Jekaterinburgu, kada sam mnogo vremena proveo u karantinu i nisam mogao da se valjano pripremim.
– Da li su vas pozvali na „Aeroflot Open 2025“ ili na superturnir u Jugri, koji se ovog ljeta obnavlja? Postoji li mogućnost da uskoro ponovo igrate u Rusiji?
Ding Liren – Još nisam dobio pozive iz Rusije.
– Da li ste u karijeri sarađivali s nekim ruskim igračima? Možda ste imali zajedničke treninge?
Ding Liren – 2019. godine odigrao sam mini-meč sa Dmitrijem Andrejkinom u Venžouu na moju inicijativu. Osim toga, ne sjećam se sličnih slučajeva.
Moj cilj je da igram kao vještačka inteligencija
12 February 2024, Schleswig-Holstein, Wangels: Chess: Freestyle Chess G.O.A.T. Challenge, chess tournament based on the Chess960 variant, quarter-finals, at the Weissenhaus Private Nature Luxury Resort. Ding Liren (China) in action. Photo: Marcus Brandt/dpa
– Pobjeda nad Nepomnjaščijem u Astani – da li je to vrhunac vaše karijere, ili je to ipak bio period kada niste izgubili nijednu klasičnu partiju u više od 100 partija zaredom (od avgusta 2017. do novembra 2018.)?
Ding Liren – Vjerovatno bih izabrao ovo drugo. Tada sam zaista igrao izuzetno, stalno povećavao rejting, sjajno se osjećao na svim turnirima. Taj period mi je veoma značajan i drag. Postigao sam mnogo i u nekom trenutku se gotovo približio svom cilju – igrajući kao vještačka inteligencija (AI). Nakon Astane, moj rejting je konstantno opadao, a rezultati su mi se znatno pogoršali.
– Ako se osvrnete na taj meč sa Janom, šta mislite, koji trenutak je bio preloman?
Ding Liren – Rekao bih da je to bila šesta partija. Odigrao sam je veoma kvalitetno, kako strateški, tako i taktički. Mislim da je to jako uticalo na mog protivnika.
– Ipak, u sedmoj partiji Nepomnjašči je ponovo preuzeo vođstvo.
Ding Liren – Generalno, mislim da je u drugom dijelu meča Jan igrao prebrzo i neracionalno koristio vrijeme. Ja sam to iskoristio i doveo ga u takvo stanje upravo u šestoj partiji. Nije uspio da se prilagodi.
Planovi, Fišerov šah, Kramnik
– Možete li podijeliti svoje planove za 2025. godinu? Hoćete li igrati na Svjetskom kupu i „Velikom Švajcarskom turniru?
Ding Liren – Planiram da učestvujem na nekoliko turnira. Imam određene planove, ali još nisam spreman da ih konkretizujem.
– Da li biste ponovo željeli da igrate na Turniru kandidata?
Ding Liren – S jedne strane, teško da mogu da vratim staru formu. Nije lako povratiti onu strast i entuzijazam. A učešće u šampionatskom ciklusu zahtijeva da stalno dokazujem svoj status. Zato imam podijeljene osjećaje i vjerovatno ću pokušati da se što duže držim podalje od velikih turnira.
– Ali, ne planirate da završite karijeru?
Ding Liren – Ne, i dalje sam posvećen šahu. Ozbiljno se bavim njime.
– Učestvovali ste u kvalifikacijama za Freestyle Chess u Parizu. Kakav je vaš stav prema ovom turniru i Fišerovom šahu uopšte?
Ding Liren – Razumijem da ovaj format predstavlja budućnost. Svake godine će biti sve popularniji, naročito ako ga nastavi promovisati Magnus [Karlsen]. Ipak, nije u potpunosti u skladu s mojim stilom igre. Mislim da u Fišerovom šahu ne bih mogao ostvariti vrhunske rezultate.
– U posljednje vrijeme povremeno igrate na Chess.com. Kakav je vaš stav prema istrazi Vladimira Kramnika o varanju u onlajn šahu?
Ding Liren – Ne mogu reći da sam se dublje upustio u tu priču (Kramnik smatra da čak i elitni igrači s rejtingom 2700+ varaju. – Prim. „SE“). Ali, iz onoga što znam, njegova istraga je dotakla veliki broj ljudi. Optužbe su bile prilično teške. A glavni problem je što Vladimir nije pružio stvarne dokaze protiv mnogih igrača. Zato mi se čini da je njegova aktivnost u vezi s tim pitanjem pretjerana.
Piše: Timur Ganeev Zamjenik šefa odjela za sport Sport-Express-a
Leya Garifulina. Foto: Eteri Kublašvili, Šahovska federacija Rusije
Šampionka Rusije u blicuLeya Garifulina ispričala je o planovima za 2025. godinu i radu sa zvjezdanim trenerom.
Jedna od glavnih nada ruskog šaha Leya Garifulina dobro se pokazala na „Aeroflot Open“ 2025, osvojivši pet poena od devet (+7,2 poena rejtinga). 20-godišnja šahistkinja igrala je sa dva elitna velemajstora. U drugom kolu je izgubila od Jana Nepomnjaščija, a u osmom je odigrala remi sa Danilom Dubovom.
U intervjuu za „Sport Ekspres“ šampionka Rusije u blicu, pobjednica Svjetske šahovske olimpijade u sastavu nacionalnog tima, ispričala je o treninzima sa svjetskim šampionom po verziji FIDE, Aleksandrom Halifmanom, podijelila planove za 2025. godinu i navela trenutno najsvjetliju pobjedu u klasičnom šahu.
U ovoj godini želim da se plasiram u nagrade na Grand Swiss
— Tokom turnira, uspjeli ste da ostvarite tri pobjede zaredom nad Ivanom Gerasimovim, Artemom Galaktionovim i Dmitrijem Rostovcevom. Koliko je to bilo očekivano? Garifullina Leya — To je bilo očekivano, jer su mi se suprotstavili momci koji su imali niži rejting. Uspjela sam da ih pobijedim u završnici. Trudila sam se koliko sam mogla. Naravno, cilj mi je bio da osvojim prvo mjesto među ženama. Šteta što to nisam uspjela (Polina Šuvalova je osvojila šest poena i dobila specijalnu nagradu od organizatora. – prim. „SE“). U nekim partijama mogla sam da igram mnogo bolje.
Ipak, uopšte sam zadovoljna što sam imala priliku da se okušam u klasičnom šahu protiv šahista sa rejtingom 2700+. To je sjajno iskustvo.
— Vidio sam da ste aktivno analizirali svoju partiju sa Danilom Dubovom. Da li je sa Janom Nepomnjaščijem bila slična diskusija? Garifullina Leya — Da, razgovarali smo, ali u toj partiji je od otvaranja bila loša pozicija za mene. U jednom trenutku mogla sam da počnem borbu, ali sam potom jednostavno previdjela jedan potez. Bilo mi je žao.
— U 2023. godini odlično ste se pokazali na „Velikom švajcarskom turniru“, skoro ste se kvalifikovali za turnir kandidata-2024. Imate li plan da se revanširate ove godine? Garifullina Leya — Da, naravno. Na prošlom Grand Swiss-u bila sam peta, nisam uspjela da postignem svoj cilj, koji je bio tako blizu. Ove godine želim da se plasiram među nagrađene.
— Vaš glavni cilj za ovu godinu je da se kvalifikujete za turnir kandidata 2026? Garifullina Leya — Bez sumnje. Postavljam sebi najambicioznije ciljeve. Ako se izuzme turnir kandidata, prvo je vrlo važno da se popnem na rejting listi. Drugi cilj mi je da se kvalifikujem za Svjetski kup 2025. kroz šampionat Azije u aprilu. Kroz superfinale mi to nije uspjelo (trebalo je da se nađe među tri najbolja, a Leya je bila peta. – prim. „SE“), tako da ću pokušati da se odlično pokažem u El-Ajnu.
— Prije početka šampionata Azije u UAE, hoćete li još negdje učestvovati? Garifullina Leya — Na timskom šampionatu Rusije u Sočiju.
Foto: Eteri Kublašvili, Šahovska federacija Rusije
Očigledno da sam mogla da igram bolje na Svjetskom prvenstvu u Njujorku
— Koji treneri vam pomažu, ako nije tajna? Garifullina Leya — Imam dva stalna trenera. Sa Denisom Rimovičem Hismatullinom radim uglavnom online, a Dmitrij Nikolejevič Kokarev me podučava na Uralskoj šahovskoj akademiji. Takođe, povremeno idem na pripreme kod Aleksandra Valerjeviča Halifmana. On mi, naravno, takođe mnogo pomaže.
— Vijest o Halifmanu je iznenađujuća. Da li više radite na teorijskom šahu sa njim? Garifullina Leya — Da, uglavnom radimo na otvaranjima.
— Da li ste pročitali njegovu novu knjigu o 50 izabranih partija šestog svjetskog šampiona Mihaila Botvinika? Garifullina Leya — Ne, još nisam pročitala. Htjela sam da je kupim da je pročitam u papirnom izdanju.
— Da li uspijevate da uskladite šahovske treninge sa učenjem? Garifullina Leya— Studiram na drugoj godini na Uralskom državnom rudarskom univerzitetu. Tamo imaju veliku šahovsku tradiciju, tako da mi često izlaze u susret, na čemu im mnogo zahvaljujem. Zbog toga mi je lakše u tom smislu.
— Čuo sam da Ivan Zemljanski trenira šah po 10 sati dnevno. Koliko vi trenirate? Garifullina Leya— Teško je precizno odgovoriti. Uvijek je različito. Na primjer, kada traje turnir, ne uspijevam da radim mnogo na šahu. Posebno kada su dva kola dnevno, kao što je bilo na „Aeroflot Openu“. Protivnika za drugu partiju saznali smo sat-dva prije početka.
— A kada nije turnir? Garifullina Leya— Svaki dan posvećujem vrijeme otvaranjima, radim na završnici, generalno na razumijevanju pozicije. Ali nemam baš neki striktan raspored po satima. Kada osjetim da mi mozak ne radi, onda sebi uzmem odmor.
— Sjajno je što imate podršku. Malo naših šahista ima lične sponzore. Garifullina Leya— Veoma sam zahvalna Andreju Moisejeviču Simonovskom, to je moj glavni i jedini sponzor. Da nije bilo njegove podrške, sigurno ne bih imala mogućnost da idem na razne turnire, igram protiv interesantnih protivnika. Jer sada u Rusiju ne dolaze često jaki velemajstori s kojima možeš da podigneš svoj rejting.
Foto: Eteri Kublašvili, Šahovska federacija Rusije
— Krajem decembra letjeli ste na Svjetsko prvenstvo u brzom šahu i blicu u Njujork. U brzom šahu ste zauzeli 41. mjesto, a u blicu 11. mjesto. Kakvi su utisci?
Garifullina Leya — Sve mi se skoro dopalo, ali očigledno sam mogla da igram bolje. Vjerovatno sam jednostavno negdje imala nesreću. U brzom šahu sam izgubila jednu iritantnu partiju od Tan Zhungji. Imala sam dobijenu poziciju, ali sam previdjela potez i na kraju izgubila. U blicu sam dugo pretendovala za plasman u plej-of, ali u pretposlednjem kolu, nažalost, sam izgubila važnu partiju od Carisse Yip.
— Niste imali problema sa aklimatizacijom, jet lagom? Garifullina Leya— Sa tim je sve bilo u redu. Stigla sam malo ranije i do trenutka kada je počeo turnir u brzom šahu, već sam se aklimatizovala.
— Da li ste uspjeli da odete na neki drugi sport u Njujorku? Košarka, hokej? Garifullina Leya— Ne, koncentrisala sam se na šah. Jedino, jednog dana, kada smo stigli, otišla sam da pogledam Kip Slobode.
— Ove godine će Svjetsko prvenstvo biti u Dohi. Direktan let, nema razlike u vremenu. Garifullina Leya— To je sjajno. Plus, prošle godine sam igrala „Open“ u Kataru, dobro poznajem to mjesto.
— Da li je interesantnije igrati u „Openu“ nego na ženskim turnirima? Garifullina Leya— Pa, čisto ženski turniri su takođe važni. Ipak, treba proučiti konkurenciju, igrati protiv njih. Jer se ponekad desi da stignem negdje da igram i prvi put se susrećem sa nekim igračem. A to je uvijek izazov.
Foto: Eteri Kublašvili, Šahovska federacija Rusije
— Kineskinje već dugo drže krunu među ženama. Kako se može objasniti ovaj fenomen? Garifullina Leya— Mislim da je sve vrlo jednostavno. One puno rade na šahu. Veoma su vrijedne i otporne na stres. Uz to, imaju veoma jake trenere. Ali, svakako, mogu da se pobijede.
— Lideri muške reprezentacije Kine gotovo da ne putuju na turnire van Azije. Da li je situacija kod žena drugačija? Garifullina Leya— Da, one ne igraju baš malo na evropskim turnirima.
— Ko je vaš omiljeni šahista? Garifullina Leya— Naravno, to je Anatolij Evgenijevič Karpov. On je, da se kaže, moj zemljak. Počela sam da se bavim šahom u centru nazvanom po 12. svetskom šampionu. Anatolij Evgenijevič mi je takođe pomogao u mom razvoju. Od aktuelnih šahista, najviše mi se dopada Maxime Vachier-Lagrave. Veoma mi se sviđa njegov stil. Od ruskih šahista izdvojiću Yana Nepomniaščija. Ponovo ću reći, bila sam veoma srećna što sam imala priliku da igram sa njim i komuniciram lično. To je nešto veoma vrijedno.
— Koja pobeda u pojedinačnoj partiji u klasičnom šahu vam se posebno izdvaja? Garifullina Leya— Vjerovatno bih pomenula pobjedu protiv Vasily Mikhaylovich Ivanchuka. On je takođe, da kažem, prava legenda šaha. Ne samo da smo razmotrili odigranu partiju, već smo analizirali njegove inovativne ideje, kao i moje odigrane partije. Ponekad se srećemo na turnirima i lijepo komuniciramo. Vasily Mikhaylovich uvijek priča veoma zanimljive stvari.
Intervju predsjednika Šahovske federacije Rusije, Andreja Filatova, za pres-službu Olimpijskog komiteta Rusije. 13.3.2025.
— Andreju Vasiljeviču, u Moskvi je završen turnir „Aeroflot open“. S obzirom na to da je ove godine bio jubilarni, možete li istaći neke njegove posebnosti?
Andrej Filatov — „Aeroflot Open“ postao je prvo veliko sportsko takmičenje na kojem je učestvovao predstavnik SAD-a. Prvi put od 2018. godine, na „Aeroflot Openu“ igrao je američki velemajstor Hans Niemann, što svjedoči o probijanju sportske blokade.
Među posebnostima jubilarnog turnira može se istaći i to da je „Aeroflot Open 2025“ ušao u seriju FIDE Circuit 2025 – ciklus kvalifikacionih turnira za Svjetsko prvenstvo; prvo žrijebanje u svijetu u formatu partije „Armagedon“; komentarisanje na tri jezika – ruskom, engleskom i španskom; kao i neviđeni ukupni nagradni fond od 20 miliona rubalja.
Postavljeno je nekoliko rekorda: na turniru djevojčica do 15 godina, Diana Preobraženska osvojila je 9 poena iz 9 mogućih – prvi put u istoriji svih „Aeroflot“ turnira. Jan Nepomniašči postao je prvi rejting-favorit koji je trijumfovao na ovom turniru.
— Koliko zemalja i ruskih regiona je učestvovalo na takmičenju?
Andrej Filatov — Na glavnom turniru „Aeroflot Open 2025“ učestvovalo je 140 sportista iz 14 zemalja, od kojih 135 učesnika posjeduje međunarodne titule, uključujući 46 velemajstora. Rusiju je predstavljalo 93 šahista iz 32 regiona.
— Da li su se na turniru dogodila neka iznenađenja ili izuzetni rezultati?
Andrej Filatov — Nije bilo senzacija. Jan Nepomniašči, kao rejting-favorit, zauzeo je „čisto“ prvo mjesto.
— Jan Nepomniašči je ime poznato mnogima. Možete li istaći još neka imena ruskih velemajstora koji možda nisu toliko poznati široj javnosti?
Andrej Filatov — Ivan Zemljanski – najmlađi velemajstor u Rusiji (2010. godište) i Savva Vetohin – velemajstor (2009. godište).
— U okviru „Aeroflot Opena“ održan je i turnir „Aeroflot Open – Djeca“. Koliko ste zadovoljni pripremom mlađih šahista?
Andrej Filatov — Na turniru „Aeroflot Open 2025 – Djeca“ učestvovali su vodeći mladi šahisti – osvajači medalja s ruskih i međunarodnih takmičenja. Prošle godine na svjetskim i azijskim prvenstvima naši mladi šahisti osvojili su 102 medalje, uključujući 41 zlatnu.
Tokom 2024. godine održana je 51 etapa Dječijeg kupa Rusije. Najbrojniji su bili turniri „Pametna djeca – jaka Rusija“ (Moskva, 632 učesnika), „Memorijal V. Jandemirova“ (Kazan, 518 učesnika), „Kup Volge“ (Kostroma, 465 učesnika) i „Kup Minina i Požarskog“ (Nižnji Novgorod, 444 učesnika). Ukupan broj učesnika svih etapa iznosio je 9936. Za poređenje, 2017. godine u svim etapama Dječijeg kupa Rusije igralo je nešto više od 4500 mladih šahista.
— Kada govorimo o čitavoj zemlji, koji se regioni trenutno mogu smatrati liderima u razvoju šaha i broju šahovskih škola?
Andrej Filatov — Zaključno sa 07.03.2025. godine, broj igrača u nacionalnoj rejting-listi iznosi 520.925.
Trenutno, Šahovska federacija Rusije broji 89 regionalnih federacija, uključujući i istorijske regione Rusije – Donjecku i Lugansku Narodnu Republiku, Zaporošku i Hersonsku oblast. Dakle, svih 89 ruskih regiona uključeno je u planski rad na razvoju šaha, a takmičenja se organizuju za sve slojeve stanovništva.
— Na „Aeroflot Openu“ bilo je šahista iz različitih zemalja. Može li se to smatrati znakom skorog punopravnog povratka Rusije na međunarodnu scenu? Kada to očekujete?
Andrej Filatov — Veliki uspjeh Šahovske federacije Rusije predstavlja činjenica da je u januaru Međunarodna šahovska federacija (FIDE) prva među velikim sportskim organizacijama omogućila djeci i sportistima s invaliditetom učešće na ekipnim takmičenjima, pozivajući se na preporuku Međunarodnog olimpijskog komiteta (MOK). Očekujemo da ćemo uskoro dobiti puno pravo nastupa na međunarodnim takmičenjima.
— Svjetsko juniorsko prvenstvo završeno je u Petrovcu. Kako ocjenjujete njegov ishod? Koja značajna takmičenja uskoro očekuju naše šahiste?
Andrej Filatov — Ruskinja Ana Šuhman osvojila je zlatnu medalju među juniorkama, ostvarivši izvanredan rezultat: 9 poena iz 11 partija. Čestitamo našoj šahistkinji na još jednom trijumfu!
U drugoj polovini marta, na Kipru će se održati etapa FIDE Grand Prixa za žene, gdje će igrati lider serije, Ruskinja Aleksandra Gorjačkinka. Svjetsko školsko prvenstvo održaće se u Srbiji, gdje će nastupiti oko 50 ruskih predstavnika, dok će u Barnaulu biti organizovano Prvenstvo Rusije za juniore i juniorke do 21 godine.
Do kraja godine održaće se brojna međunarodna i domaća takmičenja: svjetska i azijska juniorska prvenstva u ubrzanom i brzopoteznom šahu, etape FIDE Grand Prixa za žene, juniorsko prvenstvo Zapadne Azije, ekipna prvenstva Rusije, azijska prvenstva za muškarce i žene, međunarodni turnir „A. Karpov“ u Hanti-Mansijsku (dio FIDE Circuita), Dječiji kup svijeta FIDE, FIDE Svjetski kup za žene, azijska školska prvenstva, „Veliki švajcarski turnir“, azijska veteranska prvenstva, Superfinala ruskih šampionata, svjetska juniorska prvenstva za uzraste do 14, 16 i 18 godina, svjetska veteranska prvenstva, FIDE Svjetski kup, azijska juniorska prvenstva, svjetska prvenstva u ubrzanom i brzopoteznom šahu, Svjetska šahovska olimpijada do 16 godina, ekipno svjetsko prvenstvo za igrače s invaliditetom i mnogi drugi turniri.
Postoje neki mitovi o meču iz 1972. godine koje možemo razjasniti, jednostavno zato što sam to vidio iz svoje perspektive i kako su mi pričali priču o dva čovjeka koja igraju šahovski meč i postaju veoma dobri prijatelji. Dakle, cijela priča oko toga je, naravno, istinita.
To je istorijska činjenica da je postojao Hladni rat, da su Sjedinjene Američke Države i Sovjetski Savez igrali na neutralnom terenu na Islandu, ali na kraju meča, oni su postali veoma dobri prijatelji. Moj otac je uvijek imao ogroman respekt prema Fišeru i oni su stalno bili u kontaktu. Ponovo su igrali 1992. godine i bili su veoma srećni što su ponovo igrali zajedno. Moj otac mi je uvijek govorio da je, “Hvala Bogu što sam izgubio”, iako nije bio baš religiozan. Rekao je: „Da nisam izgubio, možda bi Bobi otišao, pa nije loše što sam izgubio.“ Dakle, nije bilo nikakvog gneva ili žaljenja.
Kada su se ponovo sreli, istina je da je moj otac imao veliku sovjetsku mašineriju i naravno, dao je svu čast Bobiju Fišeru jer je bio pojedinac koji je naučio šah samo zahvaljujući sebi, bez velike mašinerije iza njega. Moj otac je koristio prednosti koje su dolazile sa sovjetskim sistemom, ali je uvijek govorio da nikada nije bio komunista i da nikada nije bio član Komunističke partije, pa nije imao mašineriju iza sebe, kao što mnogi misle.
Igrati igru bez toga da budete komunista, a predstavljati komunističku zemlju, nije jednostavan zadatak. Mislim da nije bio predstavnik Sovjetskog Saveza, iako je to tako prikazivano. On nije bio član njihove elite. Imao je sve privilegije šahovskog šampiona, jer je naravno imao trenera, imao je drugog trenera i logistiku, ali to je to.
Drugi mit koji želim razjasniti je da je bilo prikazano kao da je moj otac bio samo pojedinac, a da je protiv njega bio cijeli Sovjetski sistem. Ako pogledate film sa Le Scherom, to je zabavan film, ali moj otac nikada nije išao na plažu sa KGB agentima u bijelim peškirima u San Francisku. Moj otac je išao na plažu u običnim kupaćim gaćama. To je mit. To je američki film, Hollywood, pa morate shvatiti da su malo preuveličali stvari kako bi dodali dramatičnost.
Zaključak
Moj otac, da vidi ovu izložbu, mislim da bi bio izuzetno srećan. Potpuno mogu da ga zamislim kako šeta, pijucka nešto, opušta se sa svim igračima, zabavlja se sa Reksom, tapšući ga po ramenu. Mislim da bi to bio savršen ambijent za njega – entuzijasta šaha, toplo dočekan, pomažući u dijeljenju priča i uživajući u tehničkim šahovskim diskusijama tokom cijelog dana. Na kraju, sve se vraća na šah.
Želim da se zahvalim šahovskoj zajednici na tome što nas je ugostila i što smo proveli divno vrijeme sa djecom. Bio sam zaista impresioniran kulturnim znamenitostima koje imate, kao što su gradski muzej i Naučni centar. Pošto sam porijeklom iz Francuske, mnogi Francuzi smatraju da je Njujork centar Amerike, a da je San Francisko mjesto koje treba posjetiti, ali ja sam trenirao u Memfisu, Tenesiju, i zaista mi se dopao osjećaj prave Amerike. Moja djeca su oduševljena, a moram napomenuti da je susret sa Džonom Kostelom za njih bio kao susret sa američkim herojem, bejzbol igračem koji je kasnije postao CB, a sada je šef bezbjednosti, porijeklom iz Irske. To je za njih bio zaista poseban trenutak. Ne možete to bolje izvesti.
Njegova povezanost sa šahom počela je u dobi od pet godina. Kada su nacisti napali i opsjeli Lenjingrad, mislim da je tada bio evakuisan u Perm, u sirotište. Njegova porodica je vjerovatno ostala u gradu, jer je bilo naređenje iz Staljingrada da svi moraju ostati i boriti se.
On je bio evakuisan i tada je, otprilike 1942. ili 1943. godine, prvi put došao u kontakt sa šahom. Rođen je 1937. godine, tako da je u tim ratnim godinama počeo da uči igru.
U dobi od 11 godina dobio je stipendiju, što mu je uvijek isticao kao važan trenutak u životu. Zahvaljujući toj stipendiji, njegova porodica je mogla da živi, jer ih je otac napustio. Odrastao je sa bratom Georgijem i tetkom Irinom, a živjeli su na ulazu u komunu. Život im je bio veoma težak.
Značaj izložbe
Važno mi je da vidim ovu izložbu jer moj otac sada nije u dobrom stanju. Prilično je izolovan i uglavnom provodi vrijeme u krevetu. Zato sam mislio da bi bilo korisno, posebno za moju djecu, da je posjete.
Glavni razlog je da Aleks i Teo vide ko je bio njihov djed. Teo ga je vidio samo jednom, 2017. godine, kada je imao dvije godine i ne sjeća se ničega. Aleks ga je posljednji put vidio s pet godina, tako da ni on nema jasna sjećanja. Ja im pričam priče, ali to ima svoja ograničenja. Ovdje, na izložbi, mogu ga bolje upoznati kroz slike, filmove i predmete koji su bili dio njegovog života.
Takođe, doček je bio nevjerovatan – primili su nas kao ministre! Srednjezapadna gostoljubivost bila je fantastična i mislim da će im to pomoći da steknu bolji osjećaj o tome ko je bio njihov djed. Priče i slike su jedno, ali ovdje mogu da ga osjete na mnogo dublji način.
Omiljeni eksponati na izložbi
Teško mi je da izdvojim jedan omiljeni eksponat jer je sve tako dobro urađeno. Ima mnogo slika, filmova i predmeta – prosto je nemoguće izabrati samo jedan.
Smatram da su brošure izuzetno dobro dizajnirane, fantastične su! Možda ću uzeti nekoliko kao suvenir. Takođe, šahovska tabla koju ste dobili od Ravika ostavila je jak utisak na mene. Dizajn je tipičan za sedamdesete godine i izgleda odlično. Sve je vrlo pažljivo složeno i osmišljeno.
Šahovska tabla je vrlo impresivna, ona koju ste dobili, jer dizajn vrlo karakterističan za 70-te, i izgleda odlično. Sve je vrlo dobro sastavljeno, i možda, da, ono što ste dobili iz zbirke Pigorskog na izložbi je vrlo impresivno.
Možda, da, ono što ste dobili iz kolekcije Pigorskog na izložbi
Pripreme za Svjetsko prvenstvo 1972.
Moj otac je okupio tim za Svjetsko prvenstvo 1972. godine. Čuo sam da je morao da se bori sa sovjetskim vlastima kako bi obezbijedio nekog pomoćnog trenera, ali ne mogu da se sjetim da li je to bio Nikitin, ili neko drugi iz 1992. godine – mislim da to nije bilo isto. Oni su morali da se nose sa logistikom sami, morali su da obezbijede vodu, da naručuju kafu. Pokušali su da organizuju neki vid trening kampa izvan Moskve, u šumi, u drvenim kabinama, kako bi mogli da treniraju svaki dan.
Boris i njegov otac
Priče koje mogu da podelim o prijateljstvu mog oca i Fišera su jedine koje imam, jer je moj otac uvijek vrlo pozitivno govorio o njemu. Uvijek ga je zvao Don Kihot i smatrao ga svojim herojem. Zbog toga sam odrastao uz neke vrlo smiješne karikature kod kuće, koje je moj otac stavio pod staklo, gdje je Fišer prikazan kao Don Kihot, a moj otac kao Sančo Pansa, samo što se gledaju. Mislim da su se oni zaista smatrali prijateljima. Međutim, Fišer nikada možda nije potpuno izašao iz svojih paranoičnih razmišljanja i nije bio siguran da moj otac nije KGB agent.
Zato je moj otac, kao šalu, često govorio Fišeru: „Znaš šta? Promovisali su me u KGB pukovnika nakon meča.“
Nakon meča, 1972-75.
Ne mogu da vam kažem mnogo jer nisam bio tamo, mogu samo da podijelim ono što mi je rekao. On je rekao da je Sportski komitet bio veoma strog prema njemu. Pritisnuli su ga i rekli mu da više neće moći da putuje, što je zapravo značilo kraj njegove šahovske karijere. Tada je upoznao moju majku, koja je radila kao sekretar u komercijalnoj misiji Francuske ambasade. Zaljubili su se, provodili su vreme klizajući po zaleđenim jezerima, i vjerovatno je to bila lijepa romansa. Zatim su se preselili u Francusku, boreći se teško sa vlastima i koristeći Helsinški sporazum koji je po prvi put dozvolio Sovjetskim građanima da se vjenčaju sa stranim državljanima. Teško je to zamisliti danas, ali Sovjetski građanin nije imao pravo da se vjenčava sa nekim ko nije bio Sovjetski državljanin.
Oni su to uspjeli, stigli su u Pariz, ali su morali da započnu iz početka. Nisu imali novca, pa je morao da igra turnire. 1977. godine je pobedio Vlastimila Horta, još je bio u top 20, ali ubrzo je počeo da se opušta. Mislim da je zaista uživao u životu u Francuskoj, postao je pomalo puniji zbog sovjetskih kobasica i masne hrane, ali ga je moja majka stavila na francusku dijetu. Zatim je izgledao mnogo bolje, izgubio je nekoliko kilograma, i ona mu je kupila nekoliko novih komada garderobe. To je bilo tokom 70-ih, što su stvari koje ljudi ne bi znali o njemu.
Borisova reputacija
Mislim da je reputacija mog oca prilično tačna u odnosu na ono što je napisano u medijima. On je bio često intervjuisan i uvijek je bio prilično otvoren. Posle nekoliko čašica vodke, mislim da je umeo da ispriča nekoliko šala, nije imao problema da šokira ljude ili se zabavi. Dakle, nije bio tajanstvena osoba, nikada nije bio takav. Uživao je u provodu sa šahistima, ali i sa djecom i odraslima. On je, zapravo, pravi šahista, možda nije mnogo čitao o politici, ali to je možda i ono što ga je činilo posebnim među šahistima.
Živio je pomalo izvan vremena. Nije pratio rusku politiku, niti francusku politiku. Volio je da gleda sport, Olimpijske igre, ski trke, puno je gledao tenis. Imao je dva svijeta: šah kao svoju profesionalnu sferu i tenis koji je bio njegov „odmor“. Uživao je u životu i bio je prilično jasan u tome da život treba da se živi lijepo. Kuća mu je uvijek bila otvorena, uvijek su dolazili ljudi.
Um, imao je neke prilično čudne, i ne baš čudne prijatelje, ali je volio da se druži sa vrlo različitim ljudima.
Značaj Kubanskog stola i Šahovskog kampusa
Značaj Kubanskog stola kojeg imam, to je interesantno pitanje jer nemam pojma. Normalno, kada se emigrira, ponesete kofere i pasoš, ali koliko sam shvatio, on je iz Rusije u Francusku došao sa samo jednim predmetom – kubanskim stolom. Nemam pojma kako ga je spakovao, znaš, možeš da skineš noge i sklopiš ga, ali to je ogromna stvar, zaista veoma nezgodna za transport.
Što se tiče Šahovskog kampusa, veoma je jednostavno – to je nevjerovatno mjesto jer čini šah cool i privlačnim za mlade ljude i sve ljude iz različitih društvenih slojeva. Kao što sam rekao, to je privlačno, poput Nojeve barke naročito za ljude iz istočne Evrope ili šahovske entuzijaste koji, iz političkih razloga, ne žele da ostanu u svom regionu, i ovdje nalaze sigurno utočište.
Izložba je vrlo šarena, izgleda kao izložba surfovanja, jer naravno, grafički dizajn koristi kolor šemu iz 70-ih, tako da izgleda veoma zabavno i moderno.
Njegova uloga u meču 1972.
Što se tiče uloge koju je igrao u šahovskom meču 1972, on je to uvijek gledao iz persepktive šahiste, jer je sve oko toga, politički i geostrateški kontekst ignorisao. Siguran sam da je osjećao pritisak jer su Sovjeti vršili pritisak, ali on to nikada nije posmatrao na taj način.
Kao što sam rekao, nikada nije sebe doživljavao šahovskim šampionom. Za mene je to uvijek bila ljudska priča. Na kraju je bio pod ogromnim pritiskom zbog izgubljenog meča. Počeli su da ga uznemiravaju, iako mu nikada nisu direktno prijetili slanjem u gulag.
Neki ljudi su spominjali tu priču, ali mislim da su to bajke. Međutim, istina je da mu nije bilo dozvoljeno da putuje, što je za profesionalnog šahistu veoma bolno, jer praktično znači kraj karijere.
Na neki način, to mu je omogućilo da pobjegne iz Sovjetskog Saveza, jer je bio protiv njega. Nije želio da to uradi na način na koji su neki drugi šahisti radili, recimo, tako što bi dobili vizu za turnir i potom ostali u zemlji u koju su otputovali. On je vlastima vrlo direktno rekao: „Odlazim odavde.“ Oni su mu rekli: „Ne možeš.“ On je odgovorio: „Želim da se oženim ovom ženom, molim vas, pustite me da odem.“
Za mene je 1972. godina u mojoj porodici uvijek predstavljana kao uvod u njegov bijeg iz Sovjetskog Saveza. Počeli su da ga maltretiraju vlasti, zatim je upoznao moju majku, i odjednom mu je ona rekla: „Hajde da se vjenčamo.“
Rekao je: „Hajde da idemo“, ali i sovjetske i francuske vlasti bile su protiv toga. Ipak, bili su među prvima koji su iskoristili Helsinški sporazum.
Iz porodične perspektive, razumijem da ja ne bih ni postojao da on nije izgubio taj meč. To je moj lični, duboki utisak. On je više puta, i privatno i javno, govorio da je bio srećan što je izgubio meč, jer mu je to omogućilo slobodu da radi druge stvari.
Život u Francuskoj
Vjerujem da je bio srećan u Francuskoj. Nakon 1975. godine nije se vraćao u Rusiju sve do ranih 2000-ih, a konačno se vratio tek 2012. godine. Mislim da je uživao u životu u slobodnoj zemlji, igrajući tenis, opuštajući se. Naravno, njegov nivo šaha je opao jer je sve shvatao mnogo lagodnije. Njegov život se tada sastojao od igranja simultanki i šahovskih izložbi, za koje je dobijao pristojan honorar.
Čini mi se da mu je cilj bio da ekonomski bude na nuli, tako da može provoditi više vremena s porodicom. Sagradio je vikendicu u planinama na zemljištu koje mu je poklonila moja majka, i na taj način su srećno živjeli.
Život u Sovjetskom Savezu
Ljudi često ne shvataju kakav je bio život u Sovjetskom Savezu. Kada je izgradio kuću u Francuskoj, živio je u komuni, ali je odrastao u izuzetno teškim uslovima. Glad je bila stvaran problem.
Sjećao se kako su mu vojnici u metrou gazili bosa stopala jer nije imao cipele. Kada je stigao u Francusku i sagradio vikendicu, pobrinuo se da ima toalete na svakom spratu, što jasno pokazuje odakle dolazi. U sovjetskim komunama sedam ili osam porodica živjelo je u jednom stanu i dijelilo jedno kupatilo.
Zato je ljudima danas teško da zaista shvate kako je bilo živjeti u Sovjetskom Savezu. On je o tome često govorio, ali je i dalje volio svoju mladost, jer je tada imao prijatelje iz studentskih dana. Ti prijatelji su često dolazili kod nas, a nisu imali nikakve veze sa šahom – bili su studenti književnosti koje je upoznao na fakultetu.
Zbog toga imam vrlo ličan doživljaj njega, više iz porodične perspektive nego iz političke ili šahovske.
Čitav život sam okružen šahom i na neki način to sam i danas. Međutim, moj nivo igre je veoma nizak. Jedina referenca mi je moj desetogodišnji sin. Upisao sam ga u šahovski klub u školi prije tri godine. Na početku mi je bilo lako, pobjeđivao sam ga svaki put. Onda sam primijetio da moram malo više da pazim, da ne mogu istovremeno pisati mejlove ili raditi nešto drugo.
Na kraju smo došli do nivoa gdje bi me pobijedio ako napravim grešku ili ne obratim dovoljno pažnje. To me malo iznerviralo! Pošto je sada prestao da igra šah, mislim da smo izjednačeni. Dakle, igram na nivou svog desetogodišnjeg sina, koji se sa osam godina nije uspio kvalifikovati za šampionat Pariza – što znači da sam na prilično niskom nivou.
Imam tri sina. Aleksandar je najstariji, desetogodišnji dječak koji je bio u šahovskom klubu, čak sam ga vozio i na turnire. Teodor ne igra mnogo, ali igra šah jednom sedmično u školi, mada to nije u klubu, već samo kao aktivnost. Moja supruga Sina ne igra šah – objasnio sam joj pravila prije nego što smo se vjenčali, ali nije se zainteresovala.
Teodor i Aleksandar obično igraju međusobno, jer imamo strogu politiku protiv iPada i video-igara u kući. Umjesto toga, tu je šahovska tabla, koja se, doduše, posljednjih godina manje koristi. Ipak, poslije tri dana provedenih u Sent Luisu, primijetio sam određeni preporod interesovanja za šah.
Ne vidim čak ni vezu između šaha i umjetnosti – ili bolje rečeno, možda je ima, ali za mene je šah dovoljan sam po sebi. Tako me uvijek učio moj otac. Često je govorio o stilu, smatrao se igračem koji nije uvijek bio dosljedan u rezultatima, imao je uspone i padove. Uvijek je isticao igrače poput Talja ili Bronštajna, koji su imali izrazito oštar, napadački stil. Za njega je šah bio manifestacija ličnosti.
Istina je da nikada nije imao mnogo prijatelja – svi njegovi najbliži poznanici bili su umjetnici. Možda je to povezano sa sociologijom Sovjetskog Saveza, gdje je postojala inteligencija, intelektualna elita. Svake godine organizovane su večeri inteligencije, gdje su se okupljali astronauti, plesači, muzičari, glumci – to su bili ljudi s kojima je provodio vrijeme tokom sovjetskog perioda. Bio je okružen umjetnicima, svi su se međusobno poznavali – baletski igrači, muzičari. Često smo imali baletske plesače u kući – odrastao sam u tom okruženju.
Za mene je sve to činilo jednu cjelinu, kako bismo rekli – šah je bio jedna od umjetnosti koje smo svakodnevno viđali kod kuće.
Kako ste saznali za ovu izložbu? Pretraživao sam internet, gledao šta se dešava u šahu. Ponekad na Google potražim ime mog oca da vidim šta se dešava u Rusiji, bilo da je napisano ćirilicom ili latinicom, da provjerim najnovije vijesti. Vidio sam da je u St. Louisu bila izložba. Čuo sam za Kuću slavnih, znao sam za šahovski klub, ali samo površno, pa sam odlučio da se javim jer sam imao mnogo toga što sam mislio da bih mogao podijeliti. Kontaktirao sam Emiliju i tako smo se povezali.
Odraštanje sa poznatim šahovskim majstorom, šampionom, za mene je bilo prilično lako, jer nisam osjećao da sam možda sin Bila Klintona, što je sigurno bilo teško za Čelsi Klinton. Ja sam bio sin šahiste, a vrlo malo ljudi je to znalo u Francuskoj jer je to već bio kraj njegove karijere. On je mnogo manje poznat u Francuskoj nego što je ovde, jer tamo manje prate šah, a i manje prate Bobija Fišera, koji je bio ikona u Americi. Još uvijek su poznati ljudima u svojim 50-im ili 60-im godinama koji znaju za šah, ali ja sam bio potpuno anoniman. Bili smo u šortsu kod kuće kada je moj otac pomagao Fišeru u pripremama za meč protiv Kasparova. Mislim da je proveo možda nedjelju ili dvije sa nama.
Joel Lautier je takođe proveo neko vrijeme u našoj kući. Joel je bio veoma jak, mislim da je bio broj jedan, velemajstor u Francuskoj. Na kraju je shvatio da nikada neće osvojiti svjetski šampionat, pa je prešao u bankarstvo i postao vrlo uspješan investicioni bankar u Rusiji. Tako sam viđao sve ove šahiste u svojoj mladosti. Vidio sam profesora Hübnera, i još uvijek sam bio impresioniran činjenicom da je bio egiptolog, profesor na univerzitetu, plus jedan od najboljih šahista na svijetu. Vidio sam Hübnera 1988. kao dijete u Novom Zelandu, i to me zapanjilo. Taj čovjek može da čita hijeroglife, a može i da igra šah, pomislio sam.
Boris Spaski kao osoba je bio vrlo opušten, sa veoma dobrim smislom za humor, nikad nije sebe doživljavao ozbiljno, što je rijetko za nekog na njegovom nivou. Imao je neki smisao za humor, možda kao most, pa je znao da se smije sam sebi i nikada nije sebi dopuštao da se doživljava kao neko poznat ili važan. Nikada nije mislio da je važna osoba jer su ljudi s kojima je provodio vrijeme, bili vrlo dobri prijatelji, kao što je bio i Pitov, Rus sa ruskim porijeklom, koji je bio vlasnik garaže, ili kako da to nazovem. U suštini je popravljao automobile na crnom tržištu, pa smo provodili sate s njim. Dolazio je u naš ljetnikovac.
Poledajte, na linku ispod, ekskluzivni, prvi intervju sa Borisom Spaskim juniorom, sinom legendarnog svjetskog šampiona u šahu Borisa Spaskog.Ovo je transkript intervjua:
Nakon obilaska izložbe „1972. Fišer/Spaski: Meč, njegovo porijeklo i uticaj“, Spaski junior je sjeo s menadžerom marketinga Svjetske šahovske kuće slavnih, Brajanom Flauersom (Brian Flowers), kako bi podijelio svoje viđenje o svom ocu, njegovom odnosu s Bobijem Fišerom, događajima nakon meča za svjetskog šahovskog šampiona 1972. godine, kao i o mitovima i zabludama u vezi sa „Mečom stoljeća“.
1972 Fišer/Spaski: Ekskluzivni intervju sa Borisom Spaskim juniorom
Odrastao sam u Francuskoj, gdje sam i rođen 1985. godine, godinama nakon što je moj otac emigrirao u Francusku. Odrastao sam u predgrađu Pariza zvanom Madon, malom gradu u kojem se nalazila pravoslavna crkva i gdje se nekoliko imigranata nastanilo još 1917. ili 1921. godine, nakon Ruske revolucije. Moja baka je tamo živjela sa mojim djedom i oni su dočekali mog oca kada je došao u Francusku.
U suštini, ništa posebno. Tu je imao svoje prvo mjesto, svoju prvu kuću, gdje sam i ja odrastao. Poslao me je u lokalnu katoličku školu, iako mi nismo katolici. Srećno sam proveo prelijepo djetinjstvo, igrajući tenis skoro svaki dan sa svojim ocem. Sa 12 godina preselio sam se u Pariz kako bih igrao još više tenis.
Danas sam postao farmer i bavim se poljoprivredom sa svojim poslovnim partnerom. Obrađujemo 150 hektara na jugozapadu Francuske, u Tuluzu. Preobratili smo 150 hektara, koji su ranije bili posvećeni klasičnoj konvencionalnoj proizvodnji kukuruza, u najveći organski zasad badema u Francuskoj.
Neke od mojih strasti i hobija uključuju aktivnosti na otvorenom. Strastveni sam planinar i alpinista, volim pješačiti sa djecom. Bez problema bih mogao živjeti u Sjedinjenim Američkim Državama. Pored toga, obožavam snoubording, skijanje i windsurfing, koji bih izdvojio kao svoju najveću strast.
Moj hobi je nešto što mogu da radim zimi i po hladnom vremenu. Pomalo sam opsjednut time, slično kao šahisti sa svojom strašću. Mogu biti sličan šahistima koji gore od strasti za igrom. U školi sam čitao magazine o windsurfingu, skrivao se u zadnjem dijelu učionice, imao postere po čitavoj sobi – i još uvijek ih imam. Moja supruga je srećna zbog toga. To je moja najveća strast.
Moj lični odnos prema šahu je prilično jedinstven, jer sam od malih nogu bio okružen šahom. Putovao sam na šahovske turnire, uvijek sam bio u pratnji svog oca. Često smo odlazili u Jugoslaviju, zemlju koje više nema, jer je imao dobre odnose tamo. To su bili veoma srećni trenuci mog djetinjstva, provedeni na prelijepim mjestima, gdje su nas ljudi srdačno dočekivali, bili veseli i gostoljubivi prema mojoj porodici.
Šah mi je mnogo dao, iako se nikada nisam aktivno bavio šahom. Moj otac me je naučio šah vrlo rano, davao mi je šahovske probleme, ali je brzo primijetio da nisam previše zainteresovan i da nemam poseban talenat. Možda te dvije stvari idu zajedno.
Mnogi šahisti su dolazili kod nas, čitav život se vrtio oko šaha jer smo svuda imali šahovske table. To mi je omogućilo da upoznam veoma pametne ljude koji su bili pomalo izvan svakodnevnog svijeta, nevezani za materijalne okolnosti ili ograničenja.
Šahisti koje sam upoznao uglavnom su dolazili iz Sovjetskog Saveza, jer je to u ono vrijeme bilo najveće središte šaha. Uvijek se o tome priča kao šali, ali izgledali su pomalo zapušteno, nisu pripadali zapadnom svijetu. Imali su svoju strast, razgovarali su o određenim temama, bili veoma zainteresovani za istoriju i književnost – to je bio potpuno odvojen svijet.
Nije me baš privlačilo na isti način kao što surfovanje može biti privlačno u SAD-u, gdje svi znaju za Pipeline i ekstremne sportove. Više sam bio tip „kalifornijskog momka“ i veći fan tog načina života.
U isto vrijeme, to mi je pokazalo da postoje ljudi koji mogu živjeti potpuno u intelektualnom svijetu i biti srećni – poput „ludih“ naučnika, teoretskih fizičara ili profesora.
Vidio sam veoma jake šahiste, među njima naravno i mog oca, koji je veoma skroman i ljubazan čovjek. Upoznao sam i Mihaila Talja i mnoge druge igrače – nijedan od njih nije bio arogantan, svi su bili prilično smireni i ljubazni. To mi je omogućilo da s distance posmatram ljude u svakodnevnom životu, posebno one koji zbog neke visoke pozicije – recimo kao potpredsjednici banaka – pokazuju aroganciju. Kada se malo udaljiš i sagledaš širu sliku, vidiš da za to nema razloga.
Sjećam se Talja, koji je dolazio kod nas sa samo jednim papirom u ruci, srećan sa komadom suve ribe, čašom votke, cigaretom i košuljom koja nije bila naročito pristojna. Zašto se onda opterećivati materijalnim stvarima? To mi je bilo izuzetno fascinantno.
Prekinuću vas. Kada ste govorili o Botviniku, postavilo se pitanje. Da je došao do njegovog meča sa Aljehinom, da li bi Aljehin imao šanse? Protiv Botvinika iz perioda 45-46. godine?
Daniil Dubov: Hipotetičko pitanje… Ne, šanse bi svakako postojale. Ipak, on bi igrao, uslovno rečeno, ne sa Aroninom. Apsolutno nejasan meč, takođe veliki šahista… Teško je reći. U principu, vjerovatno sam potcijenio nivo Botvinikove igre na vrhuncu. Razlika u snazi na vrhuncu Botvinika, kada je osvojio šampionat o kojem govorim, i ostalih igrača prema partijama, osjeća se isto kao dominacija Aljehina, a kasnije dominacija Fišera i Kasparova. Takvo apstraktno osjećanje na osnovu pročitanih knjiga nisam imao ranije. Uvijek mi se činilo da je kod Botvinika bilo glavno „stisnuti zube, imati jaku volju, pobijediti u pravom trenutku, karakter“… To sve da, ali zapravo je čovijek igrao mnogo bolje od svojih protivnika.
I na kraju. Imate li vi želju da napišete knjigu?
Daniil Dubov: Apsolutno – mnogo godina postoji kod mene ta misao. Imao sam ideju da napišem knjigu svojih omiljenih partija. I svojih, i tuđih. Da uzmem partije koje su mi kao šahisti na neki način drage. To mogu biti partije Petrosjana, a mogu biti i moje. Mogu biti partije nekog od mojih partnera iz reprezentacije Rusije, sa kojima sam sjedio kad su se donosile velike odluke. Neke partije Magnusa… Čini mi se da se vidi da stvarno volim šah i da želim da dijelim svoj entuzijazam i na neki način da inspirišem druge. I u tom smislu, da! Razmišljao sam da napišem takvu knjigu sa mojim omiljenim partijama, koje su na neki način povezane. To nisu samo partije jednog šahiste, jedne epohe, sa određenim rezultatom i stilskim osobinama, ne. To su jednostavno partije koje su na mene kao šahistu imale veliki uticaj. Zaboravljene, one koje su ostale „u sjenci“ iz različitih razloga. Uopšte, ta ideja postoji, ali iskreno, malo mi se „ne da“. Šahovski dio bih završio za dva-tri mjeseca veoma dobro, ali kad pomislim kako da to sve izdam, kako da nađem izdavača… Mislim da će jednog dana to doći na red, ali u tom smislu mi je zaista žao što postoji toliki veliki prostor – nema knjiga o savremenom šahu! Poslednja generacija koja je objavil o svojim djelima su, uslovno, Viši, koji je napisao sjajnu knjigu, Širov, jasno, koji je napisao briljantan rad… Nedavno je izašla vrlo dobra, možda ne toliko primjetna za rusko govorno područje, ali je već prevedena, knjiga Shorta. Svima preporučujem.
Ali od tog momenta… Magnus, Fabi, Ding… Veliki šahisti, ali ništa. I u tom smislu, bilo bi dobro da se uzme i napiše barem o Magnusovim partijama. Ja sam sve to posmatrao „iznutra”! Pisati o pripremama koje sam vidio, o njegovom stanju, koje sam savršeno razumio. Ili o nekim partijama Fabija, gdje sam sjedio pored njega. Sjećam se svojih utisaka… Dva puta sam igrao u Vajku, prvi put sam odigrao prilično dobro, „+ 2” ili „+ 1”, i to je bio taj Vajk kada je Fabi osvojio „plus mnogo”. Rijetko iskustvo, ali tada je igrao jednostavno fantastično! Na kraju su me mnoge njegove partije impresionirale, uključujući i moju partiju sa njim, u kojoj me pobijedio. Iako je poraz bio prilično težak, naučio me mnogo, i tu partiju bih definitivno uključio u svoju knjigu. Savršeno se sjećam kad je Firuzja „izašao na svetlost“. Malo je čudno, ja sam kao mlad čovjek, ali zapravo sam bio svjedok mnogih epizoda šahovske istorije, o kojima, kako se čini, niko ne planira da piše knjige. Vidjećemo. Možda dođem do toga!
U intervjuu su korišćene fotografije:Marije Jemeljanove, Eteri Kublašvili, Vasilija Papina.
3/11/2025 – Neki od najboljih svjetskih šahista trenirali su pod njegovim vođstvom, ali njegovo ime ostaje nepoznato mnogima. Radio je sa igračima kao što su Anish Giri, Jorden van Foreest, i Vladimir Fedoseev, ali je uvijek ostao u pozadini. Poznat je po svojim kreativnim metodama treniranja i intenzivnim sesijama. Ime ovog majstora je Roman Vidonyak, a Sagar Shah je imao priliku da se susretne s njim u Wijk aan Zee. Pogledajte intervju u kojem on govori o svom putu trenera, filozofiji treniranja i tome šta je potrebno da bi se stvorili šampioni.
Sagar Shah (SS): Možete li nam reći nešto o svojoj šahovskoj karijeri? Neka od vaših najboljih dostignuća. Roman Vidonyak (RV): Rođen sam u apsolutnom šahovskom gradu Lviv, koji je svijetu dao više od 30 velemajstora. Imali smo i još uvijek imamo veliku šahovsku tradiciju i dobre šahovske klubove. U šahovski klub sam otišao sa sedam godina. Tokom svojih mladalačkih godina, bio sam jedan od perspektivnih mladih šahista u gradu, što mi je pomoglo da se upišem u školu velikih velemajstora i trenera kao što su Josif Dorfman i Adrian Mikhalchyshyn. Njihov rad je toliko uticao na mene da sam odlučio da postanem trener. Profesija trenera je radikalno različita od akcija jakog velemajstora koji pomaže svojim kolegama. Kao igrač, dostigao sam titulu internacionalnog majstora. Bez ovog nivoa, nemoguće je razumjeti mehaniku šaha i suptilnosti razmišljanja najjačih šahista. Posebno mi je pomogla dugogodišnja komunikacija sa tako velikim trenerom kao što je Joseph Dorfman, što mi je omogućilo da se dublje upoznam sa samom suštinom šahovske umjetnosti.
SS: Spomenuli ste da ste počeli sa treniranjem sa 16 godina. Kako je to počelo? Ko su bili vaši prvi učenici? RV: Sa 17 godina, još uvijek kao jedan od najboljih mladih igrača u Ukrajini, otišao sam na trening kampove poznatih ukrajinskih trenera i proučavao njihove metode treniranja. Posebno sam mnogo naučio od velemajstora Igora Platonova, čija je metoda bila osnova za razvoj mog sistema treniranja. Kasnije sam upisao višu sportsku školu na šahovskom fakultetu, a potom sam se preselio iz Ukrajine u Njemačku. U Njemačkoj sam izveo pet velemajstora, neka imena bi trebalo da vam budu poznata. To su, na primjer, Georg Meier, Leonid Kritz, Sebastian Bogner, i Dennis Wagner. Godine 2014. počeo sam da stičem iskustvo u radu sa vrhunskim velemajstorima. Mnogi od njih su željeli da ovaj rad ostane tajna, pa ih neću imenovati. Danas su moji učenici otvoreniji. Mogu reći da radim sa Vladimir Fedoseevom, Anish Girijem, Javokhir Sindarovom, Jorden van Foreestom, i još nekim vodećim šahistima svijeta.
Roman Vidonyak i Jan Smeets treniraju holandski tim. Možete videti Maxa Warmerdama i Erwina L’Ami kako duboko razmišljaju o poziciji, dok su Anish Giri i Jorden van Foreest zauzeti igrom. | Foto: Roman Vidonyak
SS: Šta vas je privuklo treniranju toliko da niste završili uslove za svoju GM titulu? RV: Proveo sam sve svoje vrijeme proučavajući sve procese šahovskog treniranja, kao i prateće procese. Bio sam veoma privučen činjenicom da i najjači šahista mora imati osobu koja ga posmatra spolja i može mu reći važne stvari i naučiti ga da na njima radi. I to nije samo u pitanju šahovskih nijansi, kojih ima bezbroj, već i pitanja psihologije, fiziologije mozga, i procesa sportske fiziologije za razvoj i konsolidaciju potrebnih veština.
SS: Ko je uticao na vaše metode treniranja? RV: Kao što sam rekao, to su u velikoj mjeri bili Igor Platonov i Josif Dorfman, kao i neki vodeći neuronaučnici koji su mi pomogli da bolje razumijem mehanizme procesa koji se dešavaju tokom treniranja u mozgu velemajstora.
Roman je poznat po svojim opsežnim treninzima koji traju 8-10 sati dnevno. | Foto: Roman Vidonyak
SS: Vladimir Fedoseev je nedavno ostvario veliki napredak na svom šahovskom putu. Mnogo od svog napretka pripisuje vama. Možete li nam reći nešto više o vašem radu sa njim? RV: Raditi sa Vladimirom Fedoseevom je nešto izuzetno. Različite okolnosti su dovele do toga da smo imali sreće da radimo veoma intenzivno i mnogo. U 2,5 godine proveli smo više od 100 dana na treninzima, 8-10 sati treninga dnevno. Pored toga, beskrajni telefonski pozivi u kojima smo diskutovali o hrpi šahovskih pitanja. Zbrojili smo više od 1000 sati telefonskih razgovora tokom tog vremena. I to nije preuveličavanje. Za mene, kao trenera, to je zlatni fond informacija i materijala za još bolje razumevanje svih važnih tačaka. Mogu da kažem da mi je Vladimir podučio isto onoliko koliko sam ja podučio njega!
SS: Razvili ste vlastitu metodu treniranja u kojoj se fokusirate na 17 faktora igrača. Možete li nam reći nešto više o tome? RV: Broj 17 je približan; potrebno je da pokaže redoslijed veština na kojima bi vrhunski šahista trebao da radi. Da pomenem nekoliko od njih:
Održavanje koncentracije tokom čitave partije, kao i tokom čitavog turnira ili čak nekoliko turnira zaredom.
Strateška ili intuicija završnice. Sposobnost da se donese prava odluka u sekundama sa „rukom“.
Pravilno upravljanje vremenom. Sposobnost da se razlikuju stvarni kritični momenti tokom igre od relativno neutralnih i da se prema njima postupa odgovarajuće.
Sposobnost da se prebacuje pažnja sa jedne situacije na tabli na potpuno drugačiju jasno i bez nepotrebnih emocija.
Romanovo blago je njegova ogromna kolekcija trening pozicija koje je pažljivo prikupio i usavršio tokom godina! | Foto: Roman Vidonyak
SS: Koji su vaši budući planovi i koji je vaš san kao trenera u svetu šaha? RV: Nastavljam da učim umetnost treniranja, radeći sa velikim šahistima. Moj nedavni san je da među top 5 šahista svijeta bude troje mojih učenika, a jedan od njih bude broj 1!
Sjajni učenici pod vođstvom velikog trenera!
Nakon što je decenijama trenirao šahiste, IM Roman Vidonyak je 2023. godine dobio diplomu Trenera godine od Njemačke šahovske federacije. Njegov prvi posao kao šahovskog trenera bio je u školi Miesbach-Tegernsee, gdje je trenirao mlade igrače sedam godina. Njegov spisak učenika uključuje Sebastiana Bognera, Georga Meiera, Dennisa Wagnera, i mnoge druge. Od 2014. godine počeo je da radi sa super velemajstorima, i od tada trenira neke od najboljih šahista svijeta.
Nisam mogao da vjerujem kada sam saznao o njegovom putu. Evo čovjeka koji je oblikovao neke od najboljih šahista na svijetu, a opet tako malo ljudi zna njegovu priču. To vas tjera da se zapitate koliko još neprepoznatih heroja postoji, tiho oblikujući budućnost šaha.
Ruski šahovski klub otvorio je sezonu „Igri Bestis“ – onlajn turnira u kojima će najjači juniori zemlje igrati u različitim formatima na platformi ChessOpen. Sezona je počela tokom proteklog vikenda – turnirom u čast 8. marta, organizovanim zajedno sa humanitarnom fondacijom „Budi mama“…
Rezultati su bili zaista neočekivani – sa 8,5 poena iz 9 partija, pobijedila je 14-godišnja Uljana Dudkina iz Sankt Peterburga!
Njena apsolutna dominacija je tim čudesnija jer su na turniru učestvovale mnogo iskusnije i titulovane šahistkinje. Među njima su bile Olga Karmanova, svjetska šampionka do 18 godina, Dijana Hafizova, šampionka svijeta do 14 godina, Olesija Vlasova, šampionka Azije do 15 godina, i Iren Lucinger, apsolutna šampionka Rusije do 17 godina. Tu su bile i specijalisti za brzopotezni šah – Alisa Junker, svjetska šampionka do 10 godina, i Dijana Preobraženska, šampionka Rusije do 14 godina.
Dudkina nije ostavila svojim protivnicama nijednu šansu! Svoju jedinu remi partiju za devet kola odigrala je bez borbe sa Anom Žurovom, u pretposljednjem kolu, kada je već bilo jasno da je prva, pošto je započela turnir sa 7 pobjeda u 7 partija.
Ko je Uljana Dudkina? Zašto do sada nismo ništa znali o njoj? I što je najvažnije – kako je uspjela da postigne tako fenomenalan rezultat u tako jakoj konkurenciji? Odlučili smo da to saznamo od same pobjednice.
– Uljana, čestitamo na pobjedi! Za početak, ispričaj nam kako si počela da se baviš šahom? Kako se sjećaš tog perioda? Da li ti je šah i dalje zanimljiv kao na početku?
Uljana Dudkina: Počela sam da igram relativno kasno po savremenim standardima, sa devet godina. Imala sam jedan jedini cilj – da pobijedim brata i sestru, isto kao što je Magnus Karlsen htio da pobijedi svoju stariju sestru. Nisam imala neke veće ambicije…
Na početku, brat me je lako pobjeđivao, igrajući samo pješacima, ali sada se više ne usuđuje da mi daje foru. Od tada su mi ciljevi porasli. Volim ne samo da igram, već i da proučavam šah. Danas je šah ogroman dio mog života.
– Ko ti je trener? Da li bi rekla da je šah sada tvoj najveći prioritet?
Uljana Dudkina:Ja i dalje treniram sa svojim prvim trenerom, Evgenijem Lesovim. On je pravi uzor, primjer za mene u svemu. Vjerovatno šahu sada posvećujem više vremena nego bilo kojoj drugoj aktivnosti. Šta me toliko zanima u šahu? Prvenstveno – borba, takmičenje. Želim da igram, da pobjeđujem. Pobjeda nakon višesatne napete partije je osjećaj koji ni sa čim ne može da se uporedi. Trudim se da to doživim što češće.
– Ispričaj nam o svojim preferencijama u šahu: u kojem stilu voliš da igraš? Da li si imala ili imaš nekog idola u šahu, omiljenu knjigu, koji šahovski kanal voliš da gledaš?
Uljana Dudkina: Mislim da imam borbeni i prilično oštar stil igre, gotovo uvijek težim pobjedi… Čak i u očigledno izgubljenoj poziciji nastavim da se borim, da tražim šanse (smije se). Nemam idolâ u šahu. Što se tiče knjiga, mogu da izdvojim zbirku partija Mihaila Botvinika, proučavanje njegovih partija mi je mnogo pomoglo.
– Da li ti je tvoj trener dao neki savjet koji ti je najviše pomogao?
Uljana Dudkina: Izvedi lovca! (smije se.) A ozbiljno, sve što mi kaže moj trener, donosi korist!
– Da li ti se sviđa da igraš i putuješ na turnire, kako podnosiš pritisak?
Uljana Dudkina: Sviđa mi se da igram kod kuće, ali jako volim da idem u druge gradove. Na turnirima u drugim mjestima uvijek se dogodi mnogo interesantnih stvari. Što se tiče stresa, trudim se da izdržim. Nažalost, to ne ide uvijek.
– U kojim si zemljama već bila? Gdje bi željela da ideš zahvaljujući šahu? Kada se nađeš negdje daleko od svog doma, da li želiš da vidiš sve oko sebe ili se više fokusiraš na šah?
Uljana Dudkina: U inostranstvu sam bila samo dva puta. Oba puta na dječijim prvenstvima Azije. Prvi put 2022. godine u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, gdje sam osvojila „srebro“ u klasičnom šahu u kategoriji do 14 godina. Zatim, u Kazahstanu 2024., gdje sam osvojila „zlato“ u blic šahu i „bronzu“ u rapidu – u istoj kategoriji za djevojke do 14 godina.
– Šta ti se svidjelo ili šta ti je ostalo u sjećanju iz tih putovanja?
Uljana Dudkina: Praktično ništa. Kada igram na turnirima, potpuno sam fokusirana na šah.
– Kako bi opisala svoju ambiciju? Sudeći po turniru koji si pobijedila, čini se da ti nikada nije dosadno da pobeđuješ…
Uljana Dudkina: Naravno, uvijek je prijatno i želim da pobijedim turnir u kojem učestvujem! Uopšte, svaki put pristupam partiji sa maksimalnim fokusom na ozbiljnu borbu, i uvijek se trudim da igram šah na visokom nivou.
– Koliko ti odgovara blitc? Da li voliš da igraš brzo? Da li ti je to interesantnije od klasičnog šaha?
Uljana Dudkina: Interesuju me svi formati šaha, volim da igram sa različitim vremenskim kontrolama. Ne mogu da kažem da imam neka posebnu preferenciju. Najčešće učestvujem na turnirima u blic šahu, jer oni traju kraće nego rapid ili klasične partije. Drago mi je što je turnir koji sam pobijedila imao vremensku kontrolu 5+5. Pet sekundi dodatka, naročito kad se potezi mogu odigrati mišem – to je pravo zadovoljstvo (smije se). Desilo se više puta da sam se našla u cajtnotu tokom partije, a sa tim dodatkom ne samo da mogu da održim mirnoću tokom igre, već čak da stignem da malo izračunam varijante…
– Da li si očekivala od sebe ovakav super rezultat – 8,5 od 9 u tako jakoj konkurenciji?
Uljana Dudkina: Iskreno, nisam uopšte očekivala! Ali uvijek mislim pozitivno, trudim se da postignem maksimum koliko god mi to znanje i iskustvo dozvoljavaju. Ne treba zaboraviti da je ovo bio onlajn turnir. A živi šah – to je nešto sasvim drugačije, i moj rezultat, da smo igrali direktno za šahovskom tablom, mogao je biti sasvim drugačiji. Ali, zadovoljna sam pobjedom.
– Koga si smatrala glavnim konkurentom na pobjedu? Kako je išla borba na turniru? U kojem trenutku si osjetila da igra teče kako treba i da ti niko ne može pružiti ozbiljan protivnik?
Uljana Dudkina:Sve djevojke koje su učestvovale na ovom turniru imaju mnoge titule i dostignuća. Zbog toga bilo koja od njih je mogla da pobijedi. Tokom turnira, uopšte nisam razmišljala o rezultatu, jednostavno sam igrala partiju za partijom. Imala sam dobro raspoloženje, želju da igram, bilo je interesantno, a jednostavno je mnogo toga uspjelo ovaj put. Sa nekim protivnicama sam igrala prvi put, iako smo se često susretale na takmičenjima. Svaku od njih, naravno, poznajem i sa distance.
– Nisi li se sama iznenadila ovakvim rezultatom? S druge strane, da li ti je bilo žao što nisi pobijedila sve partije?
Uljana Dudkina: Ne (smije se). Nisam se iznenadila – to nije strašno, uopšte! I, naravno, nisam se razočarala što nisam pobijedila sve partije. Naprotiv, jako sam zadovoljna konačnim rezultatom! Turnir je trajao oko tri sata, u osmom kolu smo imale relativno brzi remi, što mi je omogućilo da sačuvam energiju za posljednju partiju.
– Još jednom želimo da te čestitamo na blistavoj pobjedi i poželimo ti puno uspjeha u novim takmičenjima!
Uljana Dudkina: Hvala! Veliko hvala svim organizatorima i sponzorima turnira na pozivu i mogućnosti da igram u tako sjajnom društvu. Bilo je zaista fenomenalno!
Tanjirni rezultati, tabele i partije Igara Bestis Tekst: Evgenij Atarov Foto: Sažetak FŠR
Da li mislite da je za vraćanje prestiža šampionata prije svega potrebno povećati nagradni fond? Ili možda nešto drugo?
Daniil Dubov: Trenutno je teško nešto uraditi, jer je čitava situacija jednostavno promijenila. Ali ako ne uzimamo u obzir taj faktor, da, naravno. Uvijek smo se orijentisali na nagrade i mjesto održavanja. Nije slučajno, inače, što je jedino jako superfinale, u poslednjih mnogo godina, bilo ono iz 2020. godine, jer su odlučili da ga održe u Moskvi. I tada smo igrali sjajno superfinale. Tamo su igrali Nepomnjašči, Karjakin, ja, Fjodoseev, Esipenko, Vityugov, Svidler. Dakle, svi su igrali! Samo stavite superfinale u Moskvu, a ne u Votkinsk. U 2022. godini sam igrao u Čeboksarima, jednostavno zato što sam imao veoma malo turnira. I to nisam baš želio, ali, dobro, trebalo je negdje da igram. Onda, 2023. godine, bio je veoma slab turnir u Iževsku, nisam želio da igram. U Barnaulu sam igrao samo zato što je to bila kvalifikacija za Svjetski kup. U vezi sa promjenom šahovske geopolitike i ne samo toga, bilo je pet mjesta za Svjetski kup. Sam sam izračunao: ako sada ne uspijem da se kvalifikujem kroz superfinale, nije jasno kako ću da se kvalifikujem za Svjetski kup. Bolje je da odem i pokušam da se plasiram među prvih pet od dvanaest učesnika. Inače, to se pokazalo kao vrlo težak zadatak. Na kraju sam zauzeo treće mjesto, ali sve je bilo mnogo teže nego što sam očekivao. Griščuk, koliko znam, igrao je u Barnaulu iz istog razloga. Artemjev je takođe oklijevao do poslednjeg trenutka… Moramo da razumijemo da se prema međunarodnim mjerilima mijenja kurs organizovanja turnira. Ne bih previše ulazio u finansijske teme, ali, grubo rečeno, šahista približno mog nivoa prosječno za učešće na nekom međunarodnom turniru dobija koliko i za osvajanje superfinala. Zato nije posebno zanimljivo kada se superfinale održava na ne baš povoljnim mestima i okuplja relativno slabiji sastav. Postavlja se pitanje: „Zašto?“ Na primjer. Sada će biti „Aeroflot“ u Moskvi. Prva nagrada – trideset hiljada dolara, ako ne i četrdeset. Možete otvoriti i pročitati Pravilnik. Prva nagrada Superfinala – ako se ne varam, milion rubalja. Negdje oko deset hiljada dolara. Pri tome, treba uzeti u obzir kakav je bio „Aeroflot“ prošle godine. Stvarno su igrali samo Esipenko, Griščuk i Tabatabai kao jaki igrači. Ostali su bili mnogo slabiji. Mislim da je samo jedna osoba bila na turniru sa rejtingom iznad 2700. Razlika u nagradama tri puta, a još igraš kod kuće u Moskvi. Pa, koji turnir bi odabrao?
Vratimo se vašim analizama saveznih šampionata. Koliko je bilo interesantno raditi sa materijalima šampionata iz 30-ih godina? S obzirom na to da oni, vjerovatno, sa stanovišta savremenog šahiste, mogu izgledati pomalo naivno i zastarjelo?
Daniil Dubov: To je tačno, bez sumnje izgledaju tako. Da budem iskren, ne bih volio da se pretvaram da sam neki stručnjak za arhivsku dokumentaciju. Više to doživljavam kao posao jer postoji potražnja za tim. Ali, ipak, volim šah i njegovu istoriju. Meni je više bilo interesantno da steknem utisak o njima i popunim određeni obrazovni vakuum. Naravno, otprilike sam znao ko je tada pobijedio, ali nivo igre raznih ljudi nisam, grubo rečeno, mogao da zamislim. Na primjer, Boris Verlinsky… Znao sam da je pobijedio 1929. godine. Ali ko je on i kako je igrao, predstavljao sam sebi prilično maglovito. Zanimaju me šahovske partije, mogu da sjednem i tako, na primjer, da pogledam partije Šlehtera. Prosto mi padne na pamet – a to je zanimljivo! Jasno, čitao sam osnovne šahovske knjige, „crnu seriju“ sam pročitao skoro čitavu… Ali, kada već postaneš jak šahista, sjedneš za računar i gledaš partije, i to ne samo deset najboljih, nego sve odjednom – formiraš mnogo precizniju i objektivniju sliku. Na primjer, na mene je napravilo jako utisak ovo. Tamo je Ilya Levittov snimao u jednom trenutku video, a možda dva, o meču Morfi – Andersen. I što je zanimljivo. Od onoga što sam čitao u knjigama, ton je bio takav: razlika u rangu, provalija u razumevanju, i Morfi je lako pobijedio. A stvarno? Pogledao sam sve partije detaljno i zaista nisam imao takav utisak. Naprotiv, Andersen je bolje igrao, a Morfi ga je nadigrao u taktici. Mnogo ti se menja percepcija kada počneš sam da se baviš i gledaš. Jer 90% šahovskih knjiga je napisano od strane… onih koji nisu Kasparov! Čak i kada je rad rađen savjesno i pedantno, veliki šahista će sve to gledati očima nekog drugog.
Koristite zbirke partija šampionata SSSR-a ili se uglavnom oslanjate na ChessBase i rad Voronkova?
Daniil Dubov: Prvo i osnovno koristim knjigu Sergija Voronkova. Prvo pročitam šta je napisano kod njega, tamo se već razrađuju neke partije. Prođem kroz njih, nešto uzmem, nešto ne. Plus uvijek provjeravam partije prvih dvojice pobjednika, opet, ako mi nešto bude interesantno, uzmem odatle. Takva je rutina. Gledam sve što je napisao Voronkov i provjeravam sve partije pojedinačno – da li će mi nešto od partija prvih dvojice osvajača nagrada da privuče pažnju.
Proanaliziravši stvaralaštvo učesnika šampionata, koga biste izdvojili? Ko je ostavio najjači utisak, a ko, po vašem mišljenju, nije potpuno uspio da se realizuje?
Daniil Dubov: O realizaciji mi je teško da odgovorim… Jasno je da ih je bilo mnogo. Lisicin, na primjer, bio je izuzetan šahista… A ako govorimo o stvarima koje su mi otkrile neko fundamentalno znanje, nešto što ranije nisam razumio… najjači utisak je bio to što je Botvinik u svojim najboljim godinama igrao veoma savremeni šah. Bio je to kratak period, nekoliko godina, kada je Botvinik demonstrirao savremeni šah. Apsolutno! Ljudi su tako počeli da igraju, možda tek deset godina kasnije! Mladi Botvinik i mladi Petrosjan, kako mi se čini, imaju potpuno savremen način igre.
Botvinik, naravno, veoma je išao ispred svog vremena, posebno na tom šampionatu kada je osvojio „plus milijardu“ (sa osmjehom). Ogroman broj poena, ili 15 od 17, ili 16 od 18, a još je pobeijdio Flora, koji je odustao zbog bolesti i poen nije ušao u tabelu. Ako pogledate te partije, zaista su impresivne, savremena igra! Čovjek je u svojoj ligi očigledno deset godina ispred svih, i to svih! Smislov, na primjer. Tu se zaista j da je razlika u rangu. Kasnije, nakon nekoliko šampionata, to osjećanje se malo mijenja i tada se izjednačuje. Možda je počeo da igra lošije, možda su ostali počeli da se približavaju.
I kasnije. Imam, iz nekog razloga, od djetinjstva veliku ljubav prema stvaralaštvu Petrosjana. Osim toga, ja ga vidim na svoj način. Nikada ga nisam doživljavao kao isključivo pozicionog igrača, i imam utisak da je njegov stil meni blizak. Iako, vjerovatno, ako pitate ljubitelje šaha, oni će reći da je teško zamisliti dva suprotna šahista. Meni je uvijek jako dopadala njegova igra, toliko čista, bez blefiranja, veoma pažljiva. Uvek po poziciji, ako treba da žrtvuje – žrtvuje, ako ne treba – ne. Vrlo oprezna, „do sigurnog“, hrpa šampionata bez poraza. Ako je bilo dovoljno, dobro je, ako nije – bio je drugi. Upravo to, vrlo pažljivo! Zaista, uzmeš šampionat i gledaš – kod tog čovjeka je samo jedna sumnjiva pozicija tokom celog turnira. U poređenju sa Taljem, koji je osvojio približno isti broj poena, a Talj je u svakoj trećoj partiji gubio. Dva potpuno različita načina igre i meni je, čudno, prijatnije da gledam tako čistu igru.
Daniil Dubov: Neki od turnira u Kazahstanu su bili osvojeni upravo zbog detaljne pripreme i razumijevanja šta će moji protivnici vjerovatno igrati. Ponekad se jednostavno zna kako izaći iz otvaranja na pravi način! Moja priprema se često svodi na pripremu otvaranja. I jako je važno da imam nešto novo za svaku priliku. Nije neophodno bude spektakularno, ali da postoji neka sitna „podvala“, nešto što može iznenaditi protivnika.
Pored toga, imam dobru sposobnost za empatiju, što mi često pomaže da predvidim reakcije ljudi koji prvi put vide poziciju. To postaje još lakše kako protivnici postaju jači.
Što se tiče vremena, jednostavno se pojavim i igram. Mislim da je moja igra solidna. Uvijek sam bio skeptičan prema trenažnim partijama za rapid i blic, naročito za jake šahiste. Ne vjerujem da imaju veliki uticaj. Možda su dobri za fizičku spremnost, ali mislim da je mnogo važnije kako se osjećaš u tom trenutku. Nekada si u dobroj formi, ali na turniru igraš loše, a ponekad je obrnuto. Zato sam prestao da vjerujem u to da previše trenažnih partija može značajno uticati na moj nastup.
Kada su u pitanju porazi u brzim disciplinama, to zaista nije lako podnijeti, ali uvijek se trudim da ne gubim! To nije šala, zaista želim da igram uz dobru kontrolu nad sobom. Znam šta mi prija. Često je lakše da odigram nekoliko remija nego da se brinem o porazima, jer to ne utiče na moje raspoloženje. Sledeću partiju igram sa istom koncentracijom.
Što se tiče blesavih poraza, to stvarno oduzima mnogo energije. To je kao da gubiš puno u borbi. Naravno, ne bih imao ništa protiv da pobijedim, ali kad gubim, imam problema! Zato ponekad igram sigurno.
Neki ljudi igraju agresivno u svim partijama, bez obzira na sve, po principu: „Pobijedićemo što više možemo, a vi pokušajte da nas pobijedite.“ Ja imam drugačiji pristup – igram sigurno, nisam sklon da blefiram. Moj stil igre je, kako mislim, prilično čist. Ne blefiram, igram precizno, uvijek tražim najbolji potez za svoju poziciju. Ponekad se može desiti da napravim remi, ako je pozicija takva. Taj pristup mi je pomogao da pobijedim Svjetsko prvenstvo.
Napravio sam +7, i nisam se stidio da napravim tri ili četiri kratka remija. Nikad nisam vidio problem u tome. Za mene je tu nema kontradikcije. Uvijek mi se činilo da je to moja snaga na tim turnirima. Fleksibilan stil. Ako otvaranje nije uspjelo, mogu mirno odigrati remi bijelim, recimo, protiv igrača sa 2520 rejtingom. S druge strane, ako mi otvaranje odgovara, mogu početi oštro da igram na pobjedu crnim figurama. Na primjer, protiv Girija. I pobijedim! Ili protiv istog Abdusattorova. Takav stil je teško predvidiv, zbog toga je prilično podmukao! Igrati za pobjedu ne na osnovu imena protivnika, već na osnovu svog stanja, koliko mi pozicija odgovara. Ne smatrati da ako protivnik ima 2520, treba pobijediti po svaku cijenu, bilo kojim potezima, već igrati prema poziciji. Ako mi pozicija odgovara – igraću za pobjedu i protiv Magnusa! Nema problema!
Hoćete li učestvovati u seriji turnira po fristajlu?
Daniil Dubov: Još me niko nije pozvao da učestvujem. Koliko ja razumijem, može se učesnik kvalifikovati kroz više ili manje transparentan sistem selekcije. Mislim da treba da dostigneš 2725, što trenutno nemam… Ako dostignem i pozovu me, učestvovaću. Ali trenutno je ovo više teoretsko pitanje.
Da li imate daljih planova?
Daniil Dubov: Nemam dalekosežnih planova. Nemam vjeru u sebe kao Niemann da kažem da ću sigurno dostići 2725. Vidjećemo. Naravno, potrudiću se! Ovi turniri su, inače, čisti egzibicioni šah. Zanimljiv projekat! Prodaju karte, to je pokušaj da se uradi ono o čemu sam već govorio. Bez obzira na rejting, ljudi plaćaju dobar novac. Samo igrajte! Ako neko organizuje seriju turnira u tom formatu, ta osoba može zahtevati sve što želi. To je, po mom mišljenju, sasvim u redu.
Sa velikim interesovanjem pratim vaše analize šampionata SSSR-a. Jedva čekam šampionate iz 60-ih godina.
Daniil Dubov: Zapravo, oni su već snimljeni. Samo što Ilya Levittov, kao na televizijskom kanalu, ima svoju programsku šemu, pa polako i postupno objavljuje snimljeni materijal.
Ne čini li vam se, Daniile, da su 50-ih godina, uz rijetke izuzetke, svi najbolji igrači učestvovali na saveznim šampionatima, a kasnije je došlo do promjene trenda?
Daniil Dubov: Da, to je to tačno. Nije to nešto što se čini ili ne.
Izučavate materijale tih šampionata, tu su igrali Botvinik, Smyslov, Keres, Bronštajn…
Daniil Dubov: Zapravo, to je uvijek ciklično. Čak i kada uzmemo ruske superfinale, uvijek ide u periodima. Ponekad igraju svi, a ponekad je turnir veoma slab. Jednom sam ja pobijedio u superfinalu, ali on je bio takav, srednji. A, s druge strane, sledeći je bio veoma slab… A prvo superfinale sam igrao sa 16 godina, to je bio stvarno super-turnir! Igrali su Griščuk, Svidler, Karjakin, Jakovenko, Aleksejev (tada je bio „2700+“), Vityugov… Igraao sam sa Sjugirovim – dva „autsajdera”, ostali svi – superzvijezde! Još je Potkin igrao. To je bio 2012. godina, a 2011. je postao šampion Evrope. Dima Andrejkin, koji je zapravo i pobijedio taj turnir… Da bi shvatili, to je bilo superfinale na koje Jan Nepomnjašči nije uspio da se kvalifikuje! Pokušao je da se kvalifikuje kroz Višu ligu, ali nije prošao. Zaista je moglo da bude tako!
Šampioni Rusije
A kasnije, na primer, u superfinalu nakon mog trijumfa, nije bilo ni jednog „2700+“ na turniru. To malo slobodnije tumačim, jer je pobjednik – Vladik Artemjev imao 2698. Ali, ipak, kao činjenica, prvi put posle mnogo godina, nije bilo ni jednog „2700+“. A ja se sjećam kako sam išao na superfinale, koji je pobijedio Kasparov. Naravno, to su bili pravi šahovski praznici… I uvijek je to bilo u Moskvi, a ne u Satki, Barnaule ili Votkinsku. Sve se dešava… Ali, s druge strane, situacija bi mogla ponovo da se promijeni. Povećaće nagrade, a turniri će postati jači.
Kazahstan je među pet vodećih svjetskih centara šaha, rekao je predsjednik Međunarodne šahovske federacije (FIDE) Arkadij Dvorkovič u ekskluzivnom intervjuu.
Zašto je Kazahstan postao uzor za druge zemlje? Kako tehnologije mijenjaju igru i šta to znači za buduće velemajstore? Zašto biznis ulaže u šah, iako nema direktnu finansijsku korist? I o kojoj šahovskoj viziji predsjednik FIDE govori sa posebnim entuzijazmom? O svemu tome u otvorenom razgovoru s predsjednikom FIDE.
„Kakve ciljeve imate tokom posjete Almatiju?“
Arkadij Dvorkovič: Ovaj put imao sam tri glavna cilja. Stigao sam iz Taškenta, gdje sam se sastao s kolegama iz Ministarstva sporta Uzbekistana, a u Almatiju je ključni dio bio razgovor o zajedničkim projektima sa Kazahstanskom šahovskom federacijom. Razgovarali smo o planovima i projektima – kako u Kazahstanu, tako i u svijetu. Kazahstanska šahovska federacija jedna je od najjačih i igra važnu ulogu u razvoju šaha na međunarodnom nivou.
Drugi važan dio posjete bilo je prisustvo na Qazaq Queens Chess Fest 2025, ženskom šahovskom turniru. Danas kazahstanske šahistkinje sa sigurnošću osvajaju svjetsku scenu, otvarajući Kazahstanu put ka novim visinama.
Treći cilj bila je predavanje na NARXOZ University. Obećao sam da ću ga održati odavno, i sada sam konačno uspio.
„Kazahstan je lider u povezivanju šaha i obrazovanja. Kako FIDE podržava ovu inicijativu?“
Arkadij Dvorkovič: Šah u školama jedno je od najvažnijih i najmasovnijih pravaca FIDE. Već dugo radimo na tome, ali poslednjih godina fokusiramo se na tri ključna aspekta.
Prvo – razvoj metodologija. Postoji mnogo pristupa, ali često nas pitaju koje su metode najefikasnije. Iako su računari promijenili šah, principi školskog šaha ostali su isti kao prije 50 godina. Naš zadatak je ne samo sertifikacija programa, već i obuka nastavnika koji prenose znanje djeci. Komisija za šah u obratovanju, u FIDE organizuje seminare i kurseve širom svijeta.
Drugi aspekt je priprema predavača koji obučavaju nastavnike. Bez toga nije moguće masovno uvođenje šaha u škole.
Treće – organizacija svjetskih školskih šampionata. To nisu klasični edukativni šahovski programi, već takmičenja za najbolje učenike. Međutim, ako dijete iz obične škole osvoji medalju na svjetskom prvenstvu, to inspiriše čitavu školu i pravi šahovsku zajednicu.
Još jedna ključna inicijativa je osnivanje Međunarodne federacije školskog šaha. Kazahstanski partneri predložili su ovu ideju, a sada je postala dio FIDE. Očekujemo da će imati veliki uticaj na razvoj obrazovnih programa, obuku trenera i organizaciju turnira širom svijeta. Posla ima puno, ali budućnost šaha izgleda svjetlo.
✅ Qazaq Queens Chess Fest 2025 🎓 Predavanje na NARXOZ University
„Kazahstanski šahisti postižu visoke rezultate na svjetskoj sceni. Koje ih kvalitete, po vašem mišljenju, čine konkurentnima na međunarodnom nivou?“
Arkadij Dvorkovič: Kazahstanski šah ide putem koji su nekada prošle vodeće šahovske sile. Ključ svega je sistematski pristup. Važno je da čitav proces bude jasno definisan: od šaha u školama, gdje djeca prave prve korake, do klubova i akademija, gdje se talenti otkrivaju i razvijaju, zatim nacionalnih prvenstava, a potom izlaska na međunarodni nivo.
Drugi ključni faktor je organizacija velikih međunarodnih turnira u Kazahstanu. To lokalnim igračima donosi neprocjenjivo iskustvo i podiže opšti nivo šaha u zemlji.
Naravno, bez jakih trenera i financijske podrške nema uspjeha. Kazahstan pravilno ulaže – dovodi vrhunske stručnjake, omogućava mladim talentima učestvovanje na najvećim turnirima, osigurava pristojne honorare trenerima, stipendije i nagradne fondove. Sve to daje dodatnu motivaciju i omogućava daljnji napredak.
„Ženska reprezentacija Kazahstana zauzela je treće mjesto na 45. šahovskoj Olimpijadi u Budimpešti. Da li je to promijenilo percepciju Kazahstana u šahovskom svijetu?“
Arkadij Dvorkovič: Svima je već jasno da su ženske šahovske selekcije u Kazahstanu izuzetno jake. To nije nikakva tajna – kazahstanske šahistkinje redovno potvrđuju svoju snagu na međunarodnoj sceni.
Međutim, ranije nisu imale veliki timski trijumf. Ovaj rezultat došao je kao spoj nekoliko faktora: podrške Kazahstanske šahovske federacije, državne pažnje i, što je najvažnije, borbenog duha šahistkinja, koje su odlučile dokazati da mogu biti najbolje. I uspjele su!
Qazaq Queens Chess Fest 2025
„Kazahstan je 2024. godine osvojio 160 medalja na službenim FIDE takmičenjima. To je impresivan rezultat. Koje pouke druge zemlje mogu izvući iz uspjeha kazahstanskog šahovskog modela?“
Arkadij Dvorkovič: Mnoge zemlje sada nas pitaju koji model trebaju slijediti. FIDE sve češće Kazahstan postavlja kao primjer.
Ovdje je sistem jasno definisan: ✔ Postoji čvrst temelj – šah u školama. ✔ Postoje različiti nivoi razvoja – klubovi, sekcije, nacionalna prvenstva. ✔ Najvažnije – postoji ravnoteža između podrške države, privatnog sektora i samog šahovskog društva.
Ova kombinacija se pokazala najefikasnijom.
„Međunarodna federacija školskog šaha – nova inicijativa koju je pokrenuo Timur Turlov. Kako ocjenjujete njezin potencijal? Koje zemlje su već pokazale interes?“
Arkadij Dvorkovič: Ova inicijativa ima ogroman potencijal. Omogućava objedinjavanje resursa i ljudi koji su zaista motivisani da razvijaju školski šah.
U FIDE-u je ovo prioritetna tema, ali imamo puno različitih smjerova djelovanja, pa je teško maksimalno se posvetiti samo jednom projektu. Nova federacija fokusirat će se isključivo na obrazovni šah, što je velika prednost.
Najvažnije je da radimo zajedno – FIDE i nova federacija moraju djelovati kao ujedinjeni tim. Ako procesi budu dobro koordinisani, možemo postići ozbiljne rezultate.
Zanimanje su već pokazale zemlje iz Afrike, Latinske Amerike i Jugoistočne Azije. Već sada primamo prijave, i vjerujem da će do kraja godine projekt uključiti više od dvadeset država.
Predavanje na NARXOZ University
„Kako se promijenila saradnja između FIDE-a i Kazahstanske šahovske federacije nakon dolaska Timura Turlova? Koje su inicijative KŠF-a dobile međunarodno priznanje?“
Arkadij Dvorkovič: Saradnja FIDE-a i Kazahstanske šahovske federacije oduvijek je bila na visokoj razini. U zemlji su se redovno organizirali veliki turniri, šah je dobijao državnu podršku, pa čak i pažnju predsjednika države.
Usvojena je sveobuhvatna strategija, zahvaljujući kojoj je šah podignut na najvišu političku razinu. Dolaskom Timura Turlova i Freedom Holding Corp.-a, ulaganja u šah višestruko su porasla.
To je omogućilo ne samo jačanje šahovske baze u velikim gradovima, već i razvoj šahovske infrastrukture u čitavoj zemlji. Kazahstan je već postao domaćin najvećih svjetskih turnira, a sada FIDE ovdje redovno organizuje takmičenja najvišeg nivoa.
Uz Turlova, te su se mogućnosti dodatno proširile – uključujući organizaciju svjetskih prvenstava.
„Koliko su važne privatne investicije, poput podrške Freedom Holdinga, za razvoj šaha u svijetu?“
Arkadij Dvorkovič: Ako govorimo o poslovnoj perspektivi, u šahu nema klasičnog profita, pa ga ne možemo nazvati tradicionalnom investicijom. Umjesto toga, to je kombinacija ulaganja, filantropije i društvene odgovornosti.
Međutim, ako gledamo šire – kao ulaganje u imidž i reputaciju, šah pruža velike mogućnosti.
Kompanije koje povezuju svoje ime sa šahom ne samo da dobivaju priznanje, već grade pozitivan imidž u društvu. U tom smislu, šah je izvanredan alat za jačanje ugleda.
„Program podrške mladim talentima, koji KŠF provodi uz podršku Freedom Holdinga, već daje vidljive rezultate. Kako ocjenjujete ovaj projekt? Može li postati model za druge zemlje?“
Arkadij Dvorkovič: Pravi sud o rezultatima trebaju donijeti oni koji ih vide na terenu. FIDE ne preuzima tu ulogu, ali vidimo da je projekt izazvao ogroman entuzijazam. Interes u regijama je velik, a lokalne vlasti ga aktivno podržavaju. To je upravo strategija koju preporučujemo drugim zemljama: inicijativa kreće od šahovske federacije, zatim se uključuje snažan partner poput Freedom Holdinga, a zatim se izlazi na državni nivo sa konkretnim projektima koji mogu dobiti dodatnu podršku. To je model koji zaista funkcioniše.
„Freedom Asian Chess Initiatives (FACI) aktivno podržava razvoj šaha u Aziji. Kako vidite njegov utjecaj na azijsko i svjetsko šahovsko društvo? Planira li FIDE dalju suradnju s ovom inicijativom?“
Arkadij Dvorkovič: Iako je projekt tek na početku, prvi rezultati su impresivni. FACI postoji tek godinu dana, ali već je obuhvatio šest zemalja i dobio odlične povratne informacije. Nadam se da će program nastaviti rasti. U FIDE uvijek podržavamo peer-to-peer model – gdje jače šahovske zajednice pomažu slabijima da se razviju. To donosi korist čitavom šahovskom svijetu. Što više ovakvih inicijativa bude pokrenuto, to će budućnost šaha biti svjetlija.
„Mnoge zemlje uvode šah u školski program, uključujući i Kazahstan. Koji su najuspješniji primjeri?“
Arkadij Dvorkovič: Odlične rezultate pokazala je Jermenija, gdje je šah postao dio redovnog obrazovanja. Slični pokušaji postojali su i u Evropi, ali su uglavnom bili lokalnog karaktera. U Rusiji je bilo mnogo regionalnih inicijativa, ali šah nije uveden na nacionalnom nivou. Međutim, u regijama poput Rostova, Tomska, Hanti-Mansijska i Kalmikije, on je dio obaveznog školskog programa.
Španske i latinoameričke zemlje takođe bilježe uspjehe, dok Turska razvija vlastite obrazovne metode za šah.
Naš cilj sada je da širimo najbolje primjere širom svijeta. Istraživanja su odavno pokazala da šah razvija memoriju, logiku i strateško razmišljanje. Osim toga, uči djecu kako da upravljaju vremenom i preuzmu odgovornost za svoje odluke – jer u šahu svaki potez ima posljedice, što je vještina korisna i izvan table.
„Kako tehnologije – vještačka inteligencija i online platforme – utiču na pripremu savremenih velemajstora? Kako FIDE odgovara na te promjene?“
Arkadij Dvorkovič: Danas je nemoguće postati vrhunski šahist bez vještačke inteligencije i računarskih programa. Igrači analiziraju partije, proučavaju pozicije i usavršavaju taktiku uz pomoć moćnih algoritama. To ubrzava proces i omogućava im da u kratkom roku usvoje ogroman broj pozicija.
Međutim, postoji i loša strana. Iako šahisti sada brže pronalaze ideje, ponekad ne razumiju njihovu suštinu. Računar predloži potez, igrač ga zapamti, ali ne zna zašto je baš taj potez najbolji. Nekada su velemajstori morali sami da analiziraju pozicije i razvijaju strategije.
Idealno rješenje je kombinacija tehnologije i klasične trenerske škole – računar daje brzinu i širinu, dok trener pomaže igraču da dublje razumije igru i pronađe vlastiti stil.
„Kazahstan ne samo da postiže vrhunske rezultate već i oblikuje nove šahovske trendove. Može li se reći da postaje centar šahovskog razvoja u Aziji?“
Arkadij Dvorkovič: Kazahstan je već među vodećim šahovskim centrima, ne samo u Aziji, već i u svijetu. Takvih zemalja nema mnogo. Naravno, nema apsolutnog lidera, jer jake šahovske škole postoje i drugdje. Ali Kazahstan se ističe time što ne samo da razvija šah unutar zemlje, već i organizuje velike međunarodne turnire. Nema sumnje da se danas nalazi u top 5 svjetskih šahovskih sila.
„Koji su najveći izazovi za svjetsku šahovsku zajednicu?“
Arkadij Dvorkovič: Ima ih mnogo, ali bih istaknuo dva ključna.
Prvi je tehnološki napredak. Online šah i vještačka inteligencija radikalno mijenjaju igru, a broj turnira toliko je porastao da čak i najbolji igrači ponekad osjećaju preopterećenost. Sada moramo stvoriti jasniju strukturu prvenstava i velikih turnira, kako bi šahisti mogli planirati svoj trening i nastupe.
Drugi izazov je masovnost šaha. Radimo na njegovu širenju u školama, univerzitetima, firmama, a takođe podržavamo osobe s invaliditetom, djecu s autizmom, izbjeglice, pa čak i zatvorenike kroz šahovske programe. To je ogroman zadatak koji zahtijeva razumijevanje nacionalnih i kulturnih specifičnosti svake zemlje.
Šah danas nije samo sport – on ima važnu društvenu ulogu, otvarajući vrata igri ljudima iz svih slojeva društva.
„Imate li neku neostvarenu šahovsku želju?“
Arkadij Dvorkovič: Želim da šah postane dio Olimpijskih igara. To bi bila prava kruna za šahovsku zajednicu.
Takođe, volio bih da se ponovi ono što je nekada postigla Judit Polgar – da neka šahistkinja uđe u top 10 igrača svijeta, ravnopravno se boreći sa muškarcima.
Ako biste mogli da odigrate partiju šaha sa bilo kojom istorijskom ličnošću, koga biste izabrali i zašto?
Arkadij Dvorkovič: Od književnih genija – svakako Čehova. Ne znam koliko je dobro igrao, ali sam siguran da bi partija sa njim bila puna ironije i neočekivanih poteza. Tolstoj, inače, volio je šah, ali nekako me ne privlači ideja da igram s njim. A sa Čehovom – to bi zaista bilo zanimljivo.
– Kojom biste šahovskom figurom bili ako biste se našli na tabli i zašto?
Arkadij Dvorkovič: Dovoljno je biti pješak. On ima šansu da stigne do osme horizontale i pretvori se u neku jaču figuru. Najvažnije je ne skrenuti s puta. A kralj? Ne, nikako. Previše ranjiva figura, koju svi samo štite.
Niemann se nazvao najpopularnijim šahistom na svijetu
Piše: Timur Ganeev, zamjenik šefa sportske rubrike Sport –Exxpress-a
Američki šahista govori o odnosu prema kritici, turneji širom svijeta i Spaskom.
Hans Niemann je proveo intenzivne dane u Moskvi. Na turniru Aeroflot Open 2025, jedan od najkontroverznijih šahista današnjice ostvario je četiri pobjede i pet remija, blago povećavši svoj rejting (+1,9 poena). Za pola poena zaostao je za pobjednikom Janom Nepomniaščijem, ali je po dodatnim kriterijumima zauzeo osmo mjesto.
Posle toga, Niemann je odigrao mini-meč s Danilom Dubovim, koji se sastojao od 18 partija u blicu s kontrolom od 3 minuta + 2 sekunde po potezu. U žestokoj borbi izgubio je meč (9,5:8,5) i sada, prema dogovoru, treba da prođe provjeru na detektoru laži.
Tokom moskovskog opena, Niemann je odvojio nekoliko minuta za razgovor sa „SE“. Intervju je vođen prije njegovog meča s Dubovom.
„Igraću sve turnire na koje budem pozvan. Kao Fišer“
— Hans, niste se plašili da dođete u Rusiju usprkos teškoj geopolitičkoj situaciji? Na otvaranju turnira predsjednik RŠF Andrej Filatov izrazio vam je poštovanje zbog tog poteza.
Hans Niemann— Ne razumijem baš o čemu govorite? Čega bih se trebao plašiti? Došao sam da igram šah, učestvujem na velikom open turniru.
— Da, ali drugi vaši sunarodnici već dugo ne dolaze u Moskvu.
Hans Niemann — To je lična odluka svakog pojedinca. Ja sam došao da povećam svoj rejting, igram protiv jakih šahista i družim se s kolegama. Konkretno, moj blizak prijatelj Amin Tabatabaei takođe je ovdje i imao je samo riječi hvale za organizaciju prošlogodišnjeg „Aeroflot Opena“. Zato ne razumijem, čega bih se tačno trebao bojati?
— Vaša objava sa fotografijom s Crvenog trga izazvala je mnogo negativnih reakcija na društvenim mrežama. Mnogi ukrajinski korisnici Instagrama pisali su vam oštre komentare. Kako to doživljavate?
Hans Niemann — Već sam odgovorio na ovo pitanje. Ljudi koji pišu negativne komentare ne poznaju dobro istoriju. Zato što je moj sunarodnik Bobi Fišer uvijek je prihvatao sve izazove. Dolazio je u SSSR usred Hladnog rata, a to su takođe bila teška i napeta vremena. Tako da ću igrati na svim turnirima na koje dobijem poziv i gdje ću imati ozbiljne protivnike. Gdje budu moji navijači.
-Na Aeroflot Openu su se stalno fotografisali s vama, tražili autograme. Činilo se da u Rusiji sličnu pažnju privlači jedino Jan Nepomniašči. Da li vas to iznenađuje?
Hans Niemann— Ne.
— Vi ste medijska ličnost.
Hans Niemann— Ja sam najpopularniji šahista na svijetu, ja približavam ovaj sport masama. Milioni ljudi su saznali za šah zahvaljujući meni.
-Još nešto, nikada ne odbijate autograme ili fotografisanje s fanovima.
Hans Niemann — Bez sumnje. Moji fanovi su mi veoma važni.
— Istovremeno, postoje ljudi koji vas kritikuju i ne smatraju vas ozbiljnim šahistom. Da li vas to pogađa?
Hans Niemann— Šah govori sam za sebe. Mogu ovu rečenicu ponoviti još hiljadu puta. Pogledajte moj rejting, pogledajte kakav sam napredak ostvario u posljednjih nekoliko godina. Pogledajte koga sam pobijedio.
(Tokom prošle godine Niemann je ostvario pobjede protiv Aniša Girija, Nikite Vitjugova i Vidita Gudžratija, a plasirao se i u plej-of Svjetskog prvenstva u blicu, gdje je pružio ozbiljan otpor Magnusu Karlsenu. — Prim. „SE“).
— Svjestan sam da imam zavidnike, ljude koji sumnjaju u moju iskrenost. Ali, opet kažem – spreman sam da igram protiv svakog od njih, u bilo kojoj vremenskoj kontroli, i sam ću im platiti troškove!
(U ponedjeljak, 10. marta, Niemann je objavio post na svojim društvenim mrežama, nudeći mečeve svim igračima s visokim rejtingom: 25 hiljada dolara za igrače s rejtingom 2700-2720, 50 hiljada za rejting 2720-2750 i 100 hiljada za šahiste s rejtingom iznad 2750. Najavio je da će se pobrinuti za svu logistiku, a igrači neće imati nikakav rizik. — Prim. „SE“).
Za mene je Spaski jedan od uzora za ugledanje
— Vaš cilj ove godine je plasman na Turnir kandidata 2026?
Hans Niemann— Moj cilj je da postanem svjetski šampion. Zato je plasman na Turnir kandidata obavezan dio mog plana. Takođe, veoma mi je važno da što prije dostignem rejting 2800.
(U live rejtingu Niemann trenutno ima 2735,9 poena i zauzima 20. mjesto. Rejting 2800+ trenutno imaju samo dvojica šahista – Magnus Karlsen i Hikaru Nakamura. — Prim. „SE“). Turneja „Hans Niemann Against The World“ pomoći će mi da to ostvarim.
-Vaš dolazak u Moskvu poklopio se s tužnim događajem – smrću 10. svjetskog šampiona Borisa Spaskog.
Hans Niemann — Bez sumnje, ovo je tužan događaj za čiitavu šahovsku zajednicu. Možda ne znaju svi, ali čuveni meč iz 1972. mogao je biti prekinut nakon samo dvije partije. Spaski je vodio 2:0 i ponuđeno mu je da napusti Island i zadrži titulu svjetskog prvaka (zbog neobičnih zahtjeva izazivača. — Prim. „SE“). Ali Boris se ponio kao pravi džentlmen i nastavio meč, usprkos nagovaranju svoje delegacije. To zaslužuje ogromno poštovanje. Nije slučajno što su on i Fišer ostali prijatelji do kraja života. Za mene je Spaski jedan od uzora. I kao šahista, i kao ličnost.
-Rekli ste da napamet znate sve partije iz meča 1972. godine. Koja vam je najdraža?
Hans Niemann— Teško mi je da izdvojim samo jednu. U tom meču bilo je mnogo sjajnih partija. Za tablom su se sukobila dva genija.
Timur Ganejev Zamjenik šefa sportske rubrike Sport –Express-a
Ruski velemajstor Daniil Dubov. Foto FŠR
Ilja Levitov je rekao da sada čeka odgovore američkog velemajstora na detektoru laži. Ruski velemajstor Daniil Dubov pobijedio je u mini-meču u Moskvi američkog šahistu Hansa Niemanna (9,5:8,5). Meč se sastojao od 18 partija sa kratkim vremenom za razmišljanje (3 minute + 2 sekunde po potezu) i bio je vrlo napet. Nakon prvog dana Dubov je vodio 5,5:3,5, ali je drugog dana Niemann uspio izjednačiti rezultat. Prije poslednje partije rezultat je bio izjednačen — 8,5:8,5. Daniil je igrao bijelim figurama i uspio je napraviti probleme svom protivniku, a kada je već izgledalo da će Hans izbjeći poraz, Rus je pronašao odličan resurs i uspio da pobijedi u završnici sa skakačima. Prema dogovoru, poraaženi je pristao da prođe testiranje na detektoru laži.
Rezultati meča, koji je održan u studiju Levitov Chess, „SE“ je diskutovao sa tvorcem projekta — bivšim izvršnim direktorom Federacije šaha RusijeIljom Levitovim.
Na kraju se ispostavilo da igraju otprilike isto
Može li se ovaj meč uporediti sa susretom Garija Kasparova i Vladimira Kramnika u hotelu „Kosmos“ 1998. godine(to je bio jedan od prvih pokušaja prenosa sličnih događaja — napomena „SE“)? Hoće li rivalstvoDubova i Niemannaostaviti sličan trag u istoriji šaha?
Ilja Levitov — Ne, ovo je ipak više lokalni događaj. Tada su igrali aktuelni svetski prvak i jedan od kandidata za krunu. U tom trenutku Vladimir je već bio drugi-treći šahista svijeta, zajedno sa Višijem Anandom. Plus, tada se blic šah uopšte nije igrao na ozbiljnom nivou. A sada imamo meč između dva velika šahista, u online formatu. Sama ideja, čini mi se, bila je vrlo revolucionarna. A sada je to već postala norma. Ali uopšte, jako mi se dopao ovaj format. Čini se da potcjenjujemo ovaj format.
— U nedjelju, 9. marta, napisali ste: „Igrati 9 partija 3+2 — ideja Daniila i Hansa. Uspjelo je još i zato što nije bilo pauza ‘za WC’, ‘za cigaretu’ i slično. Napetost ostaje, potezi idu, situacija se stalno mijenja. Ima kulminaciju i rezultat.“ Da li se pokazalo da 18 partija nije dovoljno za ovaj meč?
Ilja Levitov — Ne. Za bilo koji broj partija može se reći da ih je malo. Ili da bi trajanje fudbalske utakmice trebalo povećati na 100 minuta. Nije u tome stvar. Prvo, oni su sami dogovorili takav broj partija, nisam ja nametnuo ovaj format. Drugo, 18 partija je sasvim dovoljno da se odredi ko trenutno igra jače. Na kraju se ispostavilo da igraju otprilike isto.
Zato praktično nije bilo pauza, zastoja. Tako spektakl dobija dramaturgiju. Ima početak, razvoj, kulminaciju i finale. To je bio sjajan akcioni trenutak. Čitav meč je trajao tri sata, a mi ponekad vidimo četiri poteza za tri sata.
— Maksimalno sportski format.
Ilja Levitov — Naravno. Meni u šahu toga jako nedostaje. Ne mogu da osjetim napetost u klasičnom formatu. Jednoznačno postoji u mečevima za svjetskog šampiona, ali i to samo bliže razrješenju. U poslednjoj partiji ili na taj-brejku. A prije toga kao da mi sve prolazi mimo ušiju. A ovdje postoji stalna sportska napetost, kao serija penala posle utakmice, u dopunsko vrijeme.
Jednostavno mi se čini da šah, u suštini, malo ko razumije. Kakva je razlika — ne razumjeti suštinu onoga što se dešava tokom 6 sati ili 1,5. A ovako bar izgledamo privlačno za potencijalne sponzore.
— Da li bi bilo interesantno organizovati takav turnir među vodećim šahistima?
Ilja Levitov — Završni dio Speed Chess Championship-a 2024 u Parizu odigran je u sličnom formatu (Magnus Carlsen je pobijedio Hansa Niemanna u polufinalu rezultatom 17,5:12,5, a u finalu deklasirao Alirezu Firuzju — 23,5:7,5. — napomena „SE“). Na internetu već odavno igraju ovakve mečeve, od početka 2000-ih. Sjećam se, Morozevič, Kamski, Aronian su se borili u dugim mečevima na ICC-u. Igraš nekoliko sati i pokazuješ ko je jači. Ne znam, čini mi se da je to vrlo sjajan format. Imaš pobjednika, imaš poraženog. Zapanjujuće je interesantno za običnog navijača. — Da li su se protivnici međusobno poštovali?
Ilja Levitov — Sve je bilo super korektno, džentlmenski. I u fazi pregovora, i tokom čitavog meča. Nisu imali nikakvih nesuglasica među sobom. U prvoj partiji bio je sporan trenutak, ali smo nas trojica pregledali snimak i došli do zajedničkog mišljenja (Niemann je sumnjao da mu je isteklo vrijeme — napomena „SE“).
— Da li se promijenilo vaše mišljenje o Niemannunakon ovog meča?
Ilja Levitov — Prvi put sam ga vidio uživo, ranije smo se samo online dopisivali. Šta mogu reći, Hans je pravi Amerikanac. Aktivan, energičan, veseo, duhovit, živahan, normalno kontaktira. Hans je ostavio dobar utisak.
— SadaNiemannmora da prođe test na detektoru laži. Već je poznato gdje će to da uradi?
Ilja Levitov — Razgovarali smo o tome prije meča, ali ovaj dio me više ne zanima. Zamolili su me da organizujem meč, na tome sam završio. Sada ću kao supernavijač čekati ovo pitanje na poligrafu. Ne znam, da li ću dočekati. Eto, pitanje je.
— Da li je bilo reakcija vaše publike na prenos ovog meča?
Ilja Levitov — Mislim da je ovo najvažniji događaj na našem kanalu u poslednjih pet godina. Sigurno je najvažniji od onih koje smo organizovali. Imamo rekord po broju pregleda. I uopšte, oko ovog događaja bilo je veliko uzbuđenje.
Sada nije 1956. godina, već smo navikli na emocionalnu prezentaciju sporta
— Ako pravilno razumijem, oni obojica nisu komentarisali rezultate?
Ilja Levitov — To nije ni planirano. Ne podržavam to previše, sam to nikad ne gledam. Šahista nakon partije, bez obzira da li je pobijedio ili izgubio, uvijek je u promijenjenom stanju. I postavljati mu pitanja: kako se osjećaš, da li ti je bilo teško da igraš, koliko si umoran… Sve to postaje banalno. Odmah nakon partije Daniil je bio vrlo uzbuđen i odmah je napustio salu za igru. Niemann odmah nije otišao jer sam morao da pozovem taksi za njega.
To je karakteristična osobina ovog formata, nakon klasične partije si mirniji, iako možeš biti duboko razočaran ili, s druge strane, srećan ako si pobijedio. Ali nema tog nervnog iscrpljenja kao nakon blica, jer blic — ipak je mnogo napetiji. I to mi se također sviđa, volim emocije.
— Može li se povući analogija sa velikim tenisom? Izašli su, igrali dva-tri sata — i postoji rezultat.
Ilja Levitov — Rezultat postoji, da. Kod nas su ti dugi turniri, remiji, ljudi dubokoumno igraju. Ali sada nije 1956. godina. Već smo se navikli na emocionalnu prezentaciju sporta. Za modernog čovjeka, sport su emocije. Želiš da neko na kraju dana izgubi i ispadne. Tada bi bila drugačija borba. I čak i ako budu kratki remiji, biće to praćeno živom borbom.
Sada gledaš Ligu šampiona, i uživo ti prikazuju najzanimljivije trenutke svih utakmica dana. Komentarisanje šaha je isto to. Takođe diskutujemo o nekoliko partija odjednom. Uslovno rečeno, ovdje Aronian je žrtvovao figuru, a u partiji Gruščuka i Nepomniaščija ide mirna pozicijska borba.
I kada se mečevi igraju na ispadanje, čak i ako ih ima četiri ili osam istovremeno, uvijek će biti jedan meč dosadan, usporen, ali sigurno će biti i jedan uzbudljiv meč o kojem će biti interesantno pričati. I ne treba držati komentatora u programu pet sati.
— Super je što su za meč bila dva sjajna komentatora:Aleksandar Šimanov — Danijel Narodicki.
Ilja Levitov — Njima je interesantno da rade zajedno. Momci su se dobro družili.
Amin Tabatabaei se takođe ne slaže s mišljenjem onih koji smatraju da je Amerikanac Hans Niemann varalica.
Piše: Anastasija Pojmanova
Prošlogodišnji pobjednik prestižnog turnira „Aeroflot Open“Amin Tabatabaei vratio se u Rusiju s jasnom namjerom da odbrani titulu. Međutim, prvo mjesto je ovog puta osvojio Jan Nepomniači. Iranac je zaostao pola poena, kao i još sedam šahista: Bardija Danešvar (Iran), Hans Nimann (SAD), Rihard Rapport (Mađarska) i Rusi Andreј Esipenko, Maksim Matlakov, Sergeј Lobanov i Alekseј Goganov.
U intervjuu za „Sovsport“, Amin je podijelio utiske o turniru, objasnio zašto nije uspio da odbrani titulu i izrazio divljenje prema glavnom gradu Rusije.
– Šta vas privlači kod turnira „Aeroflot Open“? Amin Tabatabaei: Osvojio sam ga prošle godine. Organizacija je odlična, kao i sve ostalo. Pa zašto da ne? Htio sam da odbranim svoju titulu.
– Kakvi su vaši utisci o ovom turniru i kako ocjenjujete svoj rezultat? Amin Tabatabaei: Turnir je odličan, igra mnogo sjajnih šahista i sviđa mi se format. Međutim, igrao sam užasno. Nevjerovatno je da sam ipak završio dobro, pobijedivši u posljednje tri partije. Mislim da sam odigrao samo dvije čiste partije, a ostalo je bilo katastrofa. Imao sam mnogo sreće što sam ostvario dobre rezultate.
– Šta mislite o nivou svojih protivnika? Da li je viši nego prošle godine? Amin Tabatabaei: Ne bih rekao. Prošle godine su mi protivnici bili Esipenko, Griščuk. Pobijedio sam ih i završio ispred njih. Ali ovog puta, pošto sam izgubio dvije partije, morao sam da igram protiv nekoliko igrača sa nižim rejtingom.
– Možda ste čuli da su neki šahisti potpisali ugovore s e-sport organizacijama. Šta mislite o tome? Može li to pomoći popularizaciji šaha? Amin Tabatabaei: Iskreno, nisam previše upućen u to. Ali bilo bi odlično ako bi šah prešao u online svijet.
– Postoji li šansa da šah potpuno pređe na online format? Amin Tabatabaei: O, izvinite, ne! Trenutno je to veoma popularno, ali da pređe potpuno? Ne, to je nemoguće. I dalje volimo da igramo za tablom. Barem meni je to zanimljivije.
– Kakvo je vaše mišljenje o ruskoj šahovskoj školi i šahovskoj zajednici? Amin Tabatabaei: Prije mnogo godina, svi svjetski šampioni bili su Rusi, a i danas imaju nevjerovatne igrače. Ruska šahovska škola poznata je po svom pozicionom stilu i načinu rada. Postoje fenomenalni ruski šahisti, tako da im iskazujem veliko poštovanje.
– Da li je šah popularniji u Rusiji ili Iranu? Amin Tabatabaei: U Rusiji, bez sumnje. Mislim da je u Rusiji to jedan od glavnih sportova. U Iranu je, čini mi se, osmi po popularnosti. Fudbal je veoma popularan u Iranu.
– Postoje li neke tradicije ili posebnosti ruske kulture koje vam se dopadaju? Amin Tabatabaei: Da, da, bez sumnje. Bio sam u banji, i to je bilo nevjerovatno, zaista mi se dopalo.
– Nedavno je bila Maslenica – ruski praznik kada se tradicionalno peku palačinke. Da li ste čuli za to? Amin Tabatabaei: Nisam čuo za praznik, ali ću obavezno probati ruske palačinke.
– Kakvi su vaši utisci o Rusiji i Moskvi? Amin Tabatabaei: Prelijepa, zaista prelijepa! Mnogo mi se sviđa, i kada bih imao priliku, dolazio bih ovdje na turnire. Ovdje je tako lijepo. Takođe, mnogo mi se dopalo što su mi organizatori obezbijedili hotel, i on je bio fantastičan, što mi je veoma važno. Tako da – da, ovdje mi se zaista dopada.
– Da li ste imali priliku da prošetate gradom? Amin Tabatabaei: Da, više puta sam bio na Crvenom trgu, tamo je prelijepo.
– Na Svjetskom prvenstvu, Karlsen i Nepomniači su kažnjeni zbog nepoštovanja kodeksa oblačenja. Šta mislite o tim kaznama? Amin Tabatabaei: To je prilično komplikovano pitanje. Ako postoje takva pravila, onda ih ljudi moraju poštovati. Možemo raspravljati o tome da li su ta pravila možda loša – na primjer, ne smijemo nositi farmerke. Možda je to glupo, ali ako su to pravila, svi ih moraju slijediti. Međutim, moje lično mišljenje je da to pravilo nije baš dobro. Mislim da je nošenje farmerki sasvim normalno.
– Da li je zaista važno kako ste obučeni kada igrate šah? Amin Tabatabaei: Da, naravno. Na prestižnim turnirima bolje je biti odgovarajuće odjeven. Ponekad možete biti i opušteniji, zavisi od turnira. Zamislite da igrate meč za svjetskog prvaka u običnoj majici – to bi bilo neprijatno, zar ne? Na nekim turnirima definitivno bi trebalo da postoji kodeks oblačenja.
– Mnogi u šahovskoj zajednici optužuju Niemanna za varanje i ne žele da igraju s njim. Šta vi mislite o tim optužbama? Amin Tabatabaei: To je apsoludno ludilo. Hans je prava zvijer. Mnogo sam s njim radio i igrao protiv njega. On je izuzetno talentovan. Ljudi često govore da, ako si dobar šahista, to možeš pokazati u blicu. Ali čak i u blicu, on je zauzeo osmo mjesto i bio na ivici pobjede protiv Karlsena. Bezbroj puta je dokazao da je jak velemajstor. Smatram da je suludo što neki ljudi i dalje vjeruju da vara. Ali većina ipak misli da on ne vara. Toliko puta je dokazao svoju vrijednost, i zasad mu ide odlično. Mnogo mi je drago zbog njega.
– Kada je riječ o ruskim šahistima, s kim ste se upoznali? Da li ste s nekima u kontaktu? Amin Tabatabaei: Prijatelj sam s mnogima od njih. Sa Griščukom, Fedosejevom. Ova dvojica su jedni od najboljih momaka. Trebalo bi da razmislim još malo, ali sigurno ima još ljudi. Na primjer, Aleksejenko.
– Nedavno je preminuo Boris Spaski. Da li ste ga poznavali? Amin Tabatabaei: Naravno, Spaski je jedna od apsolutnih legendi. Uvijek ću ga pamtiti. Imao je nezaboravan meč protiv Fišera, koji je ušao u istoriju. Mnogi su se zainteresovali za šah upravo zbog tog meča. Ali i njegovi mečevi protiv Petrosjana bili su izuzetno zanimljivi. Bio je nevjerovatan igrač. Uvijek ćemo cijeniti sve što je učinio za šah.
– Kako se odmarate od šaha? Koji su vaši hobiji? Amin Tabatabaei: Obično volim da idem u teretanu. Ali kao hobi, rekao bih da je to druženje s prijateljima. Igram Counter-Strike, Clash Royale. Uglavnom video-igre, ali i malo sporta.
Čisto spolja, djeluje kao prilično povučen čovjek?
Daniil Dubov: Moguće da je tako bilo ranije, ali sada, mislim, nije. U nekom trenutku sam ga shvatio. Kad smo se upoznali i počeli raditi zajedno, pitao sam ga: „Slušaj, zašto svi govore da si tako čudan i nedruštven? Sasvim si normalan!“ A on mi odgovara otprilike ovako: „Da, ja sam normalan, samo mi najbolji svjetski šahisti generalno nisu simpatični! Kad bi ih malo bolje upoznao, shvatio bi da među njima ima malo ljudi sa kojima bi poželio večerati.“ I zaista, počeli smo raditi 2018. godine, krajem iste sam osvojio svjetsko prvenstvo u rapidu, ušao u Grand Prix seriju, u neke druge prestižne turnire i dobio priliku da pobliže upoznam elitu šahovskog svijeta. I… jasno, ima izuzetaka, ali generalno, slažem se s njim! Nije da nije društven, nego jednostavno više voli društvo svojih norveških prijatelja. Ne nužno iz svijeta šaha. I ljudi koji mu djeluju simpatično na ljudskom nivou. Većina jakih šahista mu takvima ne djeluju, i razumijem ga.
Mislite li da je bio u pravu na posljednjem SP? Po pitanju odjeće i podjele titule? Da li ste na njegovoj strani?
Daniil Dubov: Ja, naravno, nisam na njegovoj strani. Naravno, to je drugačiji mentalitet. Ali u okruženju u kojem sam ja odrastao… Uslovno – ne možeš u utorak poslati FIDE „u tri slova“, a u srijedu se s njima dogovarati. Ako izgovaraš takve riječi, one moraju nešto značiti! Ne želim biti previše oštar, ali meni je to pomalo slabašno. Razumijem Fišera – on, ako je „poslao“, onda je jednostavno otišao. Sasvim druga ličnost.
Što se tiče farmerki – sve je prenaduvano. Pa, iznervirao se… Rekao nešto i rekao. Samo, po mom mišljenju, treba biti dosljedan. Ako si već jasno rekao – treba otići. Što se tiče podjele titule? Magnus se nikada nije ustručavao da radi ono što mu odgovara. Odluka je neortodoksna i sa sportske strane etički veoma sporna i kontradiktorna. Ali, s druge strane, Magnusu su konvencije oduvijek bile nebitne, više puta je prvi radio stvari koje su u početku izazivale oštre negativne reakcije. Smatra da je uradio nešto sasvim normalno. Njegovo pravo.
To nije završnica kakvu očekuješ kao gledalac i ljubitelj šaha. Ali što je urađeno – urađeno je, iako je jasno da nisam oduševljen.
Vi ste, čini se, odigrali više od desetak brzopoteznih šampionata…
Daniil Dubov: Vjerovatno, da!
Šta možete reći o poslednjem? Da li osjećate neki gnijev kada izgubite u koeficijentu pri diobi mjesta, što je, inače, bilo u blicu?
Daniil Dubov: Ne znam baš šta da kažem. Izgubio sam u koeficijentu jer nisam igrao sa Niemanom. Da sam igrao, pa makar i izgubio, ne bih izgubio koeficijent. Bio je skraćeni Buhlholc… Nije mi išlo, mogli su čak da „odbace“ Niemana, ali problem je bio što mi je još jedan protivnik odustao od šampionata. Dešava se… Gnijev – nije gnijev… Kako sam igrao, više-manje sam zadovoljan, ušao sam u diobu prvog mjesta, igrajući jednu partiju manje nego svi ostali. Vjerovatno, to je dobro. Potvrda klase. Igrao sam i rapid…
Bez poraza!
Daniil Dubov: Bez poraza, dobro, ali „+5“, po mom mišljenju… Od „+5“ počinje divan rezultat… „+6“ – to je uvek medalja, „+5“ je ponekad medalja, ponekad nije. Za sve osim Magnusa, „+5“ je dobar rezultat!
Neću postavljati pitanja o partiji sa Niemanom, vjerovatno ste već umorni od odgovaranja na njih…
Daniil Dubov: Hvala!
Ali, pošto ste ga pomenuli, šta možete reći o ovom šahisti?
Daniil Dubov: Dobar šahista. Nisam baš siguran u sve te priče o prevarama, neko vjeruje, neko ne. Htio bih da naglasim – on sam po sebi igra vrlo dobro. Na primjer, u blicu igra otprilike prema svom rejtingu. Na ovom šampionatu svijeta, u vezi sa njegovom igrom, nemam nikakvih sumnji. Bez sumnje, zna da igra. Nivo kao minimalno slabiji od 2700, a možda i jači. Verujem u to. Talentovani mladi šahista.
O sistemu pripreme. Pa, pred Svjetsko prvenstvo u blicu izgleda jasno – možete da odigrate koliko god serija blic partija želite. A šta sa rapidom?
Daniil Dubov: U pogledu kontrole vremena, nikako se ne pripremam. Ne igram trenažne partije, ali uvek pripremam otvaranje za rapid i blic. Počnem da ih spremam unapred, nekoliko mjeseci prije početka. Igrajući blic tokom tih nekoliko mjeseci, obično imam neku novu, uslovno rečeno, šemu. Koju planiram da primjenim u najvažnijim partijama. Ako, recimo, moram da igram za pobjedu crnim figurama, unapred razmišljam šta mogu da uradim. Neke „polu-ideje“ bijelim figurama protiv nekog zaista jakog, u najvažnijem trenutku, ako treba da igram na pobjedu. Često mi se dešavalo da na Svjetskim prvenstvima najvažnije partije pobijedim baš sa tim šemama! Na primer, u rapidu, u poslednjem kolu protiv Abdusattorova. Dobro, nismo igrali za prvo mjesto, ali razlika u psihološkom aspektu između „+4“ i „+5“ je ogromna, ne govorim o tome što rezultat „+5“ može biti medalja. Onda sam igrao 1.Sf3 d5 2.b3. Tu varijantu, ako pogledate na Chess.com, igrao sam poslednjih mjeseci svakodnevno po 10-20 partija. Imao sam jasno predstavu šta radim, nije bilo ništa poput „skakanja iz teorije, da uradim nešto iz glave“. Ne, znao sam tačno šta da uradim na svaki odgovor. Detaljno sam proučavao tu varijantu. Crnim sam pobijedio važnu partiju u blicu na finišu protiv Oparina (tačno nakon Niemana!). U nekoj „lijevoj“ zmajjevci sam takođe gledao ideju sa h5, igrao je tu, igrao u rapidu u Jerusalimu. Šema na ivici rizika, ali detaljno sam je proučavao. Uvek postoji neka stvar! Za svaki šampionat uvijek sam imao nešto novo. U Samarkandu, na primer, igrao sam crnim vrlo lukavu „lijevu“ staroindijsku. I u njoj osvojio mnogo poena.
Prethodno, na šampionatu u Kazahstanu, sjećam se da ste igrali sicilijansku sa e6, Sf6, Sc6, Lc5 i takođe u poslednjem kolu blica pobijedili veoma važnu partiju protiv Jana Nepomnjaščija, stekavši prednost već iz otvaranja i sa 3 minuta protiv 30 sekundi kod protivnika.
Daniil Dubov: Da, to je bila interesantna partija. Bio je to šampionata u Almatiju u decembru 2022. I stvarno sam stekao prednost u otvaranju, a tada je jako bitno da dobijem dobru poziciju u otvaranju. A onda, kad je protivnik u problemima s vremenom, to samo doprinosi prednosti.
Ian Nepomniachtchi-Daniil Dubov, Kazahstan, Almati, 29.12.2022.
1.e4 c5 2. Nf3 e6 3. d4 cxd4 4. Nxd4 Nf6 5. Nc3 Nc6 6. Ndb5 Bc5 7. Nd6+ Ke7 8. Bf4 e5 9. Nf5+ Kf8 10. Bg5 Bb4 11. Bc4 d5 12. Bxf6 Qxf6 13. Bxd5 Bxf5 14. exf5 Rd8 15. a3 Ba5 16. b4 Bb6 17. 0-0 Bd4 18. Ne4 Qxf5 19. Bxc6 bxc6 20. Qd2 Qxe4 21. Rae1 Qf5 22. a4 h5 23. c3 Bb6 24. Qe2 h4 25. a5 Bc7 26. Qa6 h3 27. Qxc6 0-1 Kao što možete vidjeti iz ove partije, izašao sam iz otvaranja sa velikom prednošću, što je ključno za uspjeh. Na ovom šampionatu u Kazahstanu, puno sam se oslanjao na to što sam unapred pripremio. Uvijek mi je cilj da imam nešto novo, što protivnik ne očekuje, jer to daje prednost
Kako objasniti takav paradoks? U prošlom vijeku sistem je bio još složeniji i duže je trajao – ciklus je bio trogodišnji. Ali, što je zanimljivo, kvalifikacije su uvijek izdvajale najjačeg igrača.
Daniil Dubov: „Najjačeg“ je prilično apstraktan pojam. Da li je najjači onaj koji je pobijedio u jednom konkretnom meču? Na primjer, 1967. godine, na međuzonskom turniru, Bobby Fischer je bio vodeći, ali se povukao. Postojale su velike šanse da je mogao doći do meča za titulu. Smatram da je tada, kao i danas, nemoguće da neko osvoji kvalifikacije a da to ne zaslužuje. To je tačno.
S druge strane, u gotovo svakom kvalifikacionom ciklusu (uz rijetke izuzetke) postoji više od jednog igrača koji zaslužuje pobjedu. Iz Turnira kandidata u Londonu, na primjer, umjesto Magnusa Carlsena, mogao je da izađe Vladimir Kramnik.
Ranije su se igrali mečevi kandidata, i oni su intuitivno djelovali kao nešto pravedniji sistem. Ali i tu je bilo mnogo neizvjesnih situacija, gdje bismo, kada bismo „premotali unazad“, mogli gledati stvari iz različitih uglova.
Uzmimo, recimo, polufinalni meč Anatolij Karpov – Boris Spaski iz 1974. godine. Karpov je igrao fantastično, ali na početku je u vođstvo došao Spaski. Istoriju uvijek pišemo na osnovu konačnog rezultata. A u stvarnosti, da su odigrali još jedan meč, sve je moglo da se odvije drugačije.
Ne bih rekao da je uvijek pobjeđivao najjači – ali svakako jeste neko ko je bio dostojan. To je istina, ali ništa više od toga.
Rekli ste da je meč u Singapuru bio prvi u kojem ni na koji način niste bili uključeni… Vratimo se starim mečevima. Možete li nam reći kako je izgledala vaša saradnja sa Magnusom? O samom šampionu, što je pomalo paradoksalno, ne zna se previše.
Daniil Dubov: U prethodnom meču Magnus već nije igrao. Ali tako se dogodilo da sam partije Ding Lirena i Jana Nepomnjaščija komentarisao uživo u Astani. Sve se odigravalo pred mojim očima. Zanimljivo, bilo mi je to prvi put.
Dok sam pomagao Magnusu, uvijek sam radio na daljinu. Veći dio tima bio je negdje daleko, u drugoj vremenskoj zoni. Zato sam meč Nepomnjašči – Ding po prvi put gledao „uživo“.
A što se Magnusa tiče… Kako je govorio Semjon Furman svojoj budućoj supruzi: „A vi samo postavljajte pitanja!“ (smijeh)
Dakle, radili ste na daljinu i niste se viđali za tablom tokom priprema?
Daniil Dubov: Sretali smo se na treninzima tokom priprema, ali tokom samog meča… S njim je uvijek putovao samo Peter Heine Nielsen. Ostatak tima bio je jako daleko.
Danas je to već postalo standardna praksa. Možda griješim, ali mislim da je upravo Magnus prvi počeo da primjenjuje taj model. Ranije su timovi putovali zajedno sa igračem, radili su u neposrednoj blizini šahiste.
Kod Magnusa su osmislili sistem koji se danas smatra gotovo jedinim ispravnim – smještanje tima u drugu vremensku zonu kako bi treneri radili efikasnije.
Oba meča pripremali smo se u Tajlandu, i to je imalo smisla. Partije su po lokalnom vremenu počinjale uveče. Mi bismo ustajali ujutro, radili osam sati pri dnevnom svjetlu, zatim slali Magnusu fajlove, on bi postavljao pitanja preko Nielsena, i nakon toga bismo bili slobodni. Naveče bismo pogledali početak partije i išli na spavanje.
I zaista, u tome je bila logika. Mogu da govorim iz ličnog iskustva – ja sam mlad, imam dovoljno energije i često radim po noći. To je dio profesije. Ali jednu noć izdržati je lako, dvije noći je lako… ali meč traje mjesec dana!
Efikasnost je mnogo veća kada radite tokom dana. Ako stalno radite noću i živite na beskonačnim količinama kafe, možete izdržati sedmicu na adrenalinu, ali onda produktivnost naglo opada.
A ovako je sve bilo idealno – ustajete, doručkujete u odličnoj atmosferi, možete otići da plivate, a zatim sjednete da radite, i još uvijek ste puni energije. Sunce sija – tako možete izdržati mnogo duže!
Da li ste imali priliku da se upoznate sa Simenom Agdeštejnom na pripremama?
Daniil Dubov: Čini mi se… Ili sam ga sreo, ili ga uopšte nisam vidio… Šahista? Brat Magnusovog menadžera?
I šahista i fudbaler.
Daniil Dubov: A… Malo ga znam, jer smo se negdje u Gibraltaru susreli, igrali neku blic partiju. Uopšte nisam znao ko je on, pomislio sam da je prilično jak amater!
Znači, više on ne učestvuje u Magnusovim pripremama?
Daniil Dubov: Mislim da mu je već previše godina, a i, iskreno, pitanje je kvalifikacije. Koliko znam, ostali su u dobrim odnosima, ali, koliko mi se čini, prestali su da sarađuju kada je Magnus imao četrnaest godina. Možda čak i ranije.
Vaši lični utisci o Magnusu kao čovjeku? Privlačne osobine karaktera? Ili možda nešto što vam se ne dopada?
On se mijenja. A inače – normalan, živahan mladi čovjek. Mnogo sam ga više cijenio prije čitave ove priče sa Nimanom… Iskreno, ono što radi posljednjih par godina mi se manje dopada. Ostali smo u korektnim odnosima, ali sam pomalo razočaran.
A generalno… Klasičan Evropljanin: voli da popije, voli da se našali, prošeta… Obožava sport. Društven je.
Dakle, sve se svodi na monetizaciju šaha kao dijela masovne kulture?
Daniil Dubov: Da, po mom mišljenju, šah je trenutno još ograničen profesionalni sport. Kada govorimo o industriji zabave… Pojavljuju se neke stvari. Ljudi pokušavaju da strimuju, da prave razne sadržaje. Ali još nismo došli do nekog konačnog modela koji mi je jasan. Proces je u toku, vidjećemo šta će iz toga proizaći.
U nekim sportovima format takmičenja u velikoj mjeri diktiraju gledaoci. Na primjer, u fudbalu se aktivno raspravlja o Superligi – ne znam da li pratite? Ideja je revolucionarna i postala je moguća samo zato što su navijači spremni da kupuju skupe karte za skupe utakmice. Isto važi za košarku – NBA ima nevjerovatno skupe ulaznice. Možemo pričati o tome da je to prelijep sport. Ali ponekad je očigledno da igrači igraju „na atraktivnost“. Meni, kao nekome ko voli „čist sport“, to djeluje pomalo čudno.
Ali opet – sve to postoji jer ljudi kupuju ulaznice! Kod nas toga još nema. I zato, izvinite, nemamo nikakav razlog da izbjegavamo kratke remije ako nam je potrebno da se odmorimo i bolje odigramo narednu partiju. Zato – imamo to što imamo…
Koliko se ozbiljno odnosite prema održavanju fizičke forme? Čuo sam za vaše bavljenje boksom. Da li vam je to praktično koristilo?
Daniil Dubov: U praktičnom smislu mi je koristilo jer sam djetinjstvo proveo u ne baš jednostavnom kraju.
Da li biste, uz odgovarajuće uslove, učestvovali u meču šahboksa? Kako generalno gledate na takve šou-programe?
Daniil Dubov: Zabavno… Ali, koliko razumijem pravila, postoji veliki disbalans u korist boksa. Dakle, bilo koji veliki bokser bi s lakoćom postao svjetski prvak u šahboksu. Ako sutra Oleksandr Usik odluči da se bavi šahboksom, od šaha tu neće biti ništa! Imao bih otprilike tri minuta da me „izbaci“, i jako sumnjam da ne bi uspio u tome. Ali sama ideja neke kombinacije mi je zanimljiva. Ako bi pravila bila razumna – zašto da ne? Radi zabave bih mogao da pristanem (smijeh).
A što se tiče održavanja fizičke forme, povremeno idem u teretanu, a kada je lijepo vrijeme, vježbam na vratilu.
Kakav utisak je ostavio posljednji meč za svjetsku titulu? Da li se moglo predvidjeti kako će se odvijati?
Daniil Dubov: Više-manje sam predvidio sve ovo, iako je bila popularna teorija da će Gukesh lako pobijediti. Meni se činilo da će meč sigurno biti borben, a dalje – kako se razvije. Tako je i bilo.
Ako pričamo o detaljnoj analizi? Ovo je bio meč u kojem, prvi put nakon mnogo godina, ni na koji način nisam učestvovao. Ukratko, igrali su i igrali. Kvalitet partija po standardima mečeva za svjetsku titulu možda nije bio najviši. Ali na to nas je već navikao Magnus Carlsen. Dakle, kvalitet nije bio slab za svjetske mečeve generalno, već samo u poređenju s mečevima u kojima je igrao Magnus. Ljudi su igrali, borili se koliko su mogli. Bilo je prijatno za gledanje.
Da li nivo partija nije bio impresivan? Pa, bilo je i ranije takvih mečeva, nije to ništa strašno.
Da li vas zadovoljava sistem kvalifikacija za meč za titulu? Šta biste vi preferirali? Možda bi trebalo nešto promijeniti?
Daniil Dubov: Nisam veliki fan same ideje meča. Zato mi ni sistemi koji su vezani za njega nisu previše simpatični. Čak je i ovaj posljednji meč još jednom istakao arhaičnost i rigidnost trenutnog sistema. Da bi se odigrao ciklus, čiji je vrhunac meč za svjetsku titulu, mora se igrati gomila čudnih turnira, od kojih niko nema mnogo koristi.
Na primjer, sada su se igrači kvalifikovali kroz taj, kako ga mi zovemo, „FIDE-cirkus“ sa kvalifikacionim poenima. To je dovelo do toga da su mnogi jaki šahisti igrali nekakve sumnjive „opene“, što je izazvalo mnogo polemike. Nekada je postojala Grand Prix serija, igrao sam je dva puta. Oba puta su pravila bila različita, ali su turniri bili zanimljivi. No, opet je sistem bio „lutrija“ – tvoje šanse su zavisile od žrijeba, od toga koje ćeš turnire igrati, koga ćeš dobiti za protivnika. Bilo je i drugih turnira.
Po logici, ideja ovog složenog i dugog sistema jeste da na kraju svjetski prvak postane najjači igrač.
Ali šta dobijamo na kraju? Magnus ne igra. Ding Liren postaje svjetski prvak, iako po ovom sistemu nije ni trebalo da igra – dva puta! Prvo je upao u Turnir kandidata zbog suspenzije Sergeja Karjakina iz očiglednih političkih razloga. Ja nisam Karjakinov fan, razumijem razloge te suspenzije i smatram ih opravdanim. Ali činjenica je da je Ding dospio u Kandidate upravo zbog tog događaja. A zatim je ušao u meč i postao prvak svijeta jer se Magnus povukao.
Sve to dodatno naglašava apsurdnost sistema koji je previše složen i krajnje neprijatan za igrače. Čak i kada igraš Grand Prix, moraš prilagođavati čitav kalendar tim turnirima, iako su finansijski potpuno neisplativi. Ali, pošto su dio važnog ciklusa, ne možeš ih ignorisati. A čisto šahovski gledano, već poslije prvog turnira, trećina učesnika gubi šanse, pa se preostali turniri za njih pretvaraju u pravu robiju.
Na kraju, ostaje nejasno da li ovaj sistem smanjuje faktor slučajnosti. Posljednjih nekoliko ciklusa pokazuje da – ne.
Moje mišljenje je sljedeće: treba jednostavno ukinuti meč i igrati kao u tenisu.
Ne razumijem baš svrhu meča kada svi znaju ko je najbolji šahista na svijetu. Ako su u nekom trenutku dvojica približno jednaka? Pa, i to je realnost. U tenisu to nikada nije bio problem! Nekad je Novak Đoković bio neupitno broj jedan, nekad Rafael Nadal, ponekad je postojala „Velika trojka“, i svi su igrali podjednako dobro.
Sada dolazi nova generacija. Nekad je to bio samo Jannik Sinner, nekad su bili Carlos Alcaraz i Sinner. Ne vidim ništa loše u tome – svi i tako znaju ko je najbolji.
Jedna opcija bi bila da se igra meč bez dugog kvalifikacionog procesa, čime bi se smanjila „svetost“ titule.
Ili da se Svjetskom kupu vrati njegovo staro ime (Svjetsko prvenstvo), može se na kraju godine igrati meč između dva najbolja igrača po rejtingu – i neka odluče između sebe.
Malo pojednostaviti stvari i ukloniti ovo „sveto“ tretiranje titule. Da, to je jedini događaj koji se može prodati za velike pare. Ali s druge strane, potrebna su ogromna ulaganja u kvalifikacioni ciklus. To su turniri koje bismo mogli i ne igrati – a umjesto svih ovih Grand Prix i sumnjivih „opena“, svi bi sa zadovoljstvom igrali druge turnire.
O Daniilu Dubovu je napisano i rečeno mnogo toga. Dovoljno je samo pogledati naslove! Dubov šokira… Dubov pati… Dubov uništava protivnika… Dubov igra kao zvijer… I, kao šlag na tortu – „Skandalozni šah“! Velemajstoru nije strana ni samoironija, krajnje je otvoren i iskren u svojim izjavama o šahu, protivnicima, FIDE-u i mnogim drugim temama. Pravo novinarsko otkriće – i to ne samo za šahovske novinare. Njegova sposobnost da suptilno (ali bez uvrede) „bocne“ poznatog šahistu, da ponudi kontroverznu ocjenu prošlih i sadašnjih događaja u šahovskom svijetu, i da, naravno, izazove zgražanje – čini ga jedinstvenim. Takvih likova danas ima na prste da ih izbrojiš! A uz to, priča i strimuje, i svaka njegova iskrena objava u našoj „jutjub“ eri postaje događaj! Ukratko, može vam se sviđati ili ne, možete ga voljeti ili ne, ali nikoga ne ostavlja ravnodušnim!
Daniile, prezime Dubov bilo je poznato sovjetskim ljubiteljima šaha još 70-ih godina… Koliko ste bili bliski s djedom? Koliko ste često razgovarali o šahu? O njegovom sistemu računanja rejtinga?
Daniil Dubov: Odnos nam je bio dobar. Ali nismo živjeli blizu jedan drugog. Nekoliko puta godišnje dolazio je kod nas kući i tada smo se družili. Viđali smo se na turnirima, često je bio sudija na onim turnirima na kojima sam igrao. Ali, naravno, nije bio onaj tip djeda koji bi me, recimo, vodio na fudbal ili dolazio po mene posle treninga. Takav mi je bio drugi djed, kojeg sam jako volio. Ali što se šaha tiče, uvijek je bio spreman da pomogne. Zahvaljujući njemu, više puta su mi pronalazili trenere.
Zajedno sa djedom
Daniile, o sistemu rejtinga nikada konkretno niste razgovarali s njim?
Daniil Dubov: Nikada ga nismo konkretno analizirali. Jednostavno mi je rekao da je njegov sistem bolji od postojećeg, i s vremenom sam shvatio da je to zaista tačno. Ali dok smo razgovarali, matematika me nije zanimala – ni tada, a ni sada previše, iako, naravno, nešto znam. Ipak, škola mi je bila dobra, ali tada mi nije bilo interesantno da se bavim nijansama rejting sistema.
Ali taj sistem je u to vrijeme bio pravi inovativni iskorak! Kada ga je vaš djed počeo uvoditi, FIDE je računala rejtinge jednom godišnje, a on je uspijevao da objavi „osvježenu“ listu oko šest puta godišnje.
Daniil Dubov: Da, sjećam se, uvijek je imao posebne sveske sa sobom i mogao mi je pokazati kako mi se rejting mijenjao. Najsmješnije od svega – i to malo ljudi zna – jeste da je zapravo program za njegov sistem obračuna rejtinga napisala moja baka! Baka s očeve strane, dakle njegova žena, radila je na računarima. Moram provjeriti detalje, ali koliko znam, djed joj je jednostavno rekao da to treba da uradi – i ona je napisala program! Nikada me to detaljno nije zanimalo, ali mislim da je baš tako bilo – uz pomoć bake i prastare računarske tehnologije.
Profesionalni fudbaleri, hokejaši, klizači i ostali sportisti generalno pripadaju industriji zabave. Njih prate milioni gledalaca. Da li se slažete?
Daniil Dubov: U globalnom smislu, vjerovatno da.
Možemo li u tu grupu ubrojati i šahiste? Prisjetimo se Botvinikovih riječi – njegov naučni mentor mu je nakon meča s Florom rekao nešto slično.
Daniil Dubov: Trenutno, po mom mišljenju, nažalost, ne.
A šta je s prvenstvima u rapidu i blicu? Njih prati mnogo ljudi…
Daniil Dubov: Gledaju ih mnogi, ali mi od toga nemamo ni centa. Moje riječi sada možete shvatiti kao javni apel ljubiteljima šaha. Može vam se nešto sviđati ili ne, možete pričati o kratkim remijima koliko hoćete. Ali čim počnete kupovati karte za turnire i mi od toga dobijemo barem jedan procenat, vi, gledaoci, bićete „gazde na balu“. Ako šahovski fanovi kupuju ulaznice – onda imaju potpuno pravo da nešto zahtijevaju. Ako želite da ne bude brzih remija – u redu. Ako želite da igramo Fišerov šah ili nešto drugo – možemo razgovarati.
Ali kada mi obični navijači počnu prigovarati zbog kratkih remija na Svjetskom prvenstvu… Moram im reći: „Ljudi, ja nemam obavezu da vas zabavljam! Niko mi nije platio za to. Ovo je sport, meni treba ta medalja! Borim se za nagradu i nemam razloga da se time bavim.“ Možda bih i volio da mogu drugačije. Na primjer, u komercijalnim turnirima igram sasvim drugačije.
Kad se pojavio Magnus Tour i igrali smo online, shvatao sam ga kao egzibicioni turnir. Naravno, htio sam igrati dobro, ali prvenstveno sam smatrao da zabavljamo ljude. I plaćali su nas dobro, jer su prava za prenos bila prodata, a mnogi su to pratili. U takvim okolnostima mi je bilo potpuno apsurdno igrati remi u „Berlinu“ nakon 1. De4, Dd4 – igrao sam otvoreno, čak i ako bi to bilo na štetu rezultata. Jer su ljudi da gledaju, rejting se nije računao, a meni su platili – idealni uslovi za egzibicioni turnir!
Ali takvih turnira je malo. Ako želite da nas smatrate klovnovima koji treba da vas zabavljaju – nemam ništa protiv. Ali onda platite bar po dolar svaki! A dok toga nema, ne vidim razlog da igramo manje kratkih remija, kad nam je često potreban odmor da bismo bolje igrali sljedeću partiju.
