IM Srđan Šale piše: BBC ga je emitirao 2.7.1972. dakle, uoči meča stoljeća. Pri put vidim ovaj dokumentarac, a kladim se u pivo i picu da je i sa vama tako 🙂
Zanimljive su mi anegdote o Fišeru koje pričaju Larsen i Gligorić.
Gejziri iza novinara su impresivni …
https://www.youtube.com/watch?v=XzlObDyzcyU
Pogledajte obavezno film, a evo transkripta ispod:
Bobi Fišer: Čak je i ova mala stvar između mene i Spaskog neka vrsta, znaš, mikrokosmosa čitave svjetske političke situacije. Znaš, često čitaš predloge da bi dvojica svjetskih lidera trebalo da se obračunaju prsa u prsa. E pa, ovo je neka varijanta toga — umjesto bombi, sve se odvija na tabli.
Ovo je sumorno, sivo, vulkansko ostrvo koje je otprilike veličine Engleske i Škotske. Nema željeznice, samo par zemljanih puteva. Unutrašnjost je gotovo potpuno pusta: doline s rijekama, vodopadima, gejzirima i ponekim toplim izvorom. Skoro niko ne dolazi ovamo. Stanovnici uglavnom zavise od ribe za preživljavanje, a gotovo polovina njih — oko 80.000 — živi u glavnom gradu koji je manji od Ričmonda na Temzi. Ovo je Rejkjavik, Island.
To je prazno, usamljeno mjesto. Pa zašto onda tolika galama?
Zato što će se ovdje jedan Rus po imenu Boris Spaski i jedan Amerikanac po imenu Bobi Fišer — dva, možda jedina genija u svom domenu — sukobiti u vjerovatno najintelektualnijoj borbi poznatoj čovjeku: svjetskom šahovskom prvenstvu. I dolje, u toj sali, moguće je da će nepripadnik ruske škole preuzeti titulu.
Bobi Fišer je čudan čovjek. Ili ga smatraš najvećim šahistom koji je ikada živio, ili najarogantnijim čovjekom kojeg ćeš ikada sresti — zavisi s koje strane gledaš. Ali jednu stvar moraš mu priznati: ima apsolutno fenomenalnu memoriju. Pamti svaki potez svake partije koju je ikada odigrao u životu.
Možda najvažnija partija koju je do sada odigrao bila je ona prošle godine u Argentini. Bio je u briljantnoj seriji pobjeda — devetnaest uzastopnih trijumfa. Bio je nezaustavljiv. Dobio je prvu partiju protiv Petrosjana i time postao jedini igrač u istoriji šaha koji je ostvario dvadeset uzastopnih pobjeda u petnaest vjekova dugoj istoriji ove igre. Fišer je nastavio da pobjeđuje. Bio je prvi zapadni šahista koji je ostvario globalni uticaj.
Ali bila je to njegova čudna ličnost, taj nepredvidivi, ćudljivi genije, koja je zaokupila maštu javnosti.
Kakav je to čovjek?
— Očigledno smatraš sebe najboljim šahistom na svijetu. Da li ti ikada padne na pamet da je to arogantno?
Bobi Fišer— Ne. Mislim, ako je istina, nije arogantno, zar ne?
— Ko misliš da će pobijediti, ti ili Spaski?
Bobi Fišer— Pa, nije to sto posto sigurno, znaš… Nije bilo ni sto posto da ću pobijediti Tajmanova, ni Larsena, ni Petrosjana. Ali mislim da sam definitivno glavni favorit, sudeći po svim dosadašnjim rezultatima. Ulazim u to mirno. Neću ostajati budan noću brinući. To će se uskoro završiti.
— Šta ti je najvažnije u osvajanju titule — lična satisfakcija ili to što će drugi priznati da si svjetski šampion?
Bobi Fišer — Mislim da je najvažnije to da me drugi priznaju kao šampiona. Jer sam čitavo vrijeme osjećao da sam najbolji. Dakle, sebi više i nemam mnogo toga da dokazujem. Ali i dalje bih volio to dokazati i sebi, znaš. Ali posebno javnosti, i bilo bi lijepo da i Rusima pokažem. To će mi vjerovatno biti i najdraži dio osvajanja titule — da čitam šta ruski časopisi pišu o tome. Ili neće ništa reći, ili će iznijeti neku zamršenu, besmislenu teoriju o tome zašto je Spaski izgubio.
Spaski ima problem jer nije ovdje samo da bi odbranio svoju titulu — ovdje je da pokuša da spriječi Fišera da je oduzme Rusiji i time prekine neprekinuti niz ruskih svjetskih šampiona koji traje već 35 godina.

— Djeluje kao da, na neki način, gajiš izvjesnu netrpeljivost prema ruskoj dominaciji u posljednjim decenijama šaha?
Bobi Fišer — Pa… ono što mi smeta jeste to što su mi Rusi, kada sam počinjao, bili heroji. I još uvijek su mi uzori kao šahisti. Učio sam iz njihove literature — to su bile prve šahovske knjige koje sam čitao. Ali sjećam se kada su me Rusi prvi put pomenuli — imao sam 13 godina. Pisali su o meni: “Postoji ovaj talentovani mladi američki šahista”, i prikazali su moju poznatu partiju protiv Donalda Birna. Svijet ju je prozvao partijom vijeka. Ne Rusi, ali ostatak svijeta. I prikazali su tu partiju, ali iznad nje su napisali: “On je zaista talentovani mladi igrač, ali sva ta pažnja koju dobija sigurno će pokvariti njegov karakter.” I stvarno, od tada su počeli…
Napadali su moj karakter. Znaš, sve su to pripremili unaprijed i samo su počeli da me napadaju, a da me nikad nisu ni sreli, niti su znali bilo šta o meni. Znaš, taj njihov stav me stvarno odbio.
— Šta oni uopšte mogu znati o tvom karakteru?

Bobi Fišer – Pa ništa. To je čista propaganda. Oni vjeruju da imaju titulu i da im titula pripada zauvijek, jer je njihova. Takav je njihov stav. Nemaju sportski duh. Njihov stav bi trebalo da bude: „Ako je najbolji, neka ima titulu.“ Ali to nije njihov stav. Ne vjeruju u to da stranci treba da dobiju šansu da igraju za titulu.
— Ne vjeruju da si ti najbolji?
Bobi Fišer – Pa, ne znam baš. Čak i ako su ruske šahovske pobjede u prošlosti korišćene kao propagandno oružje, nema sumnje da su partije sovjetskih velemajstora donijele zadovoljstvo milionima šahista širom svijeta.
***
Ali Bobi Fišer to priznaje samo nerado. Uvjerio se da su Rusi na neki način pokušali da ga spriječe da postane svjetski prvak. Naime, kandidati za svjetskog šampiona moraju da igraju seriju eliminacionih mečeva. Osam četvrtfinalista onda igraju mečeve po nokaut sistemu da bi se odlučilo ko će izazvati aktuelnog šampiona. Prvi put kada je Bobi Fišer pokušao da prođe kroz ovaj sistem imao je 16 godina, i tada je njegova gotovo fanatična antiruska pozicija postala poznata javnosti.
Turnir se održavao u Jugoslaviji 1959. godine. Bobi Fišer je bio jedan od osam kandidata. Učestvovala su i četvorica Rusa, uključujući i Mišu Talja. Jedan od kandidata prisjeća se događaja:
— Talj je dao izjavu za štampu da će pobijediti Fišera u sve četiri partije. Bobi Fišer je zbog toga bio bijesan, sjećam se toga.
Miša Talj, koji je kasnije te godine postao svjetski prvak pobjedivši Botvinika, imao je tri pobjede protiv Fišera kad se bližila posljednja partija. Tenzije su bile velike. Priču nastavlja još jedan kandidat s tog turnira, velemajstor Gligorić iz Jugoslavije:
— Fišer je tada dao izjavu prije posljednje četvrtine turnira u Beogradu da će zaustaviti Ruse. Bio je bijesan zbog čitave katastrofe koju je doživio u Talinu.
Fišerov sekundant na turniru bio je velemajstor Bent Larsen iz Danske. Nije mogao da osvoji turnir, ali je očajnički želio da pobijedi u toj partiji. Bobi Fišer je veoma rano dobio snažan napad. Talj je imao jak pogled, poznat po tome da je neke „hipnotisao“, pa su ljudi čak htjeli da nose naočare zbog njegovih očiju.

U jednoj ključnoj poziciji Talj je imao jako tešku poziciju, a Bobi Fišer je razmišljao. Imao je izbor između dva poteza, bilo je veoma komplikovano, i bio je izuzetno nervozan. Napisao je jedan od tih poteza u zapisnik i pogledao u Talja, ali Talj je gledao u njegov zapisnik i mogao je da pročita taj potez — nije pocrvenio. Onda je Bobi Fišer rekao da ga to nije učinilo nervoznim, ali je odigrao drugi potez — i izgubio.
Bobi Fišer je kasnije tvrdio da je protiv pravila da napišeš potez prije nego što ga odigraš. Ali tada je on sam to radio. Sjećam se da se Bobi Fišer žalio što je izgubio sve četiri partije protiv Talja, smatrajući da je imao povoljne pozicije u tim partijama. Vjerovao je da je tada počela da raste njegova ogorčenost prema sovjetskim velemajstorima, i mislim da je to jedan od razloga njegove ogromne ambicije da postane svjetski prvak. Nimalo ne voli sovjetske šahiste.
Možda je istina da su te četiri partije protiv Talja dovele do tog stava. Ali moram reći da je Bobi Fišer i prije toga bio vrlo antiruski nastrojen. Imao je za idola jednog američkog radijskog komentatora koji je bio nešto poput Džoa Makartija, i tada je na jedan vrlo djetinjast način bio protiv Rusije — barem po mom mišljenju.
Sljedeći put kad je Bobi Fišer bio kandidat bilo je u Južnoj Americi, 1962. godine. Nije prošao dobro i optužio je Ruse za varanje — da su međusobno igrali lagane partije kako bi bili odmorni kad igraju protiv njega. Zaprijetio je da više neće igrati ako se ne promijene pravila u format meč-igre.
Bobi Fišer: Oni jednostavno osjećaju da je to njihova igra i da neće nikome dozvoliti da im uzme titulu. Vjeruju samo u to da mene treba napadati i da koriste igrače da pišu zlonamjerne članke o meni i da namještaju partije među sobom i slične stvari. Na primjer u Kurasau 1962 — to je bio taj turnir…
Bobi Fišer: Konkretna optužba koju sam iznio protiv njih jeste da su varali u šahu. Napisao sam članak „Rusi varaju u šahu“. I u suštini, ono što su radili jeste da su remizirali među sobom i onda igrali jako protiv mene. Dakle, kad bi igrali protiv mene, imali bi dan ili dva odmora jer su među sobom igrali brze remije. A kad su igrali sa mnom, bili su svježi, dok sam ja igrao teške partije svaki dan i bio sam potpuno iscrpljen. Takođe mislim da su, znate, teško je tačno znati šta su sve radili, ali mislim da su čak i namjerno gubili neke partije. Jer kad pogledate rezultate, igrač koji je pobijedio, on je pobijedio sve ostale Ruse veoma ubjedljivo.”
Na nivou svjetskog prvenstva, šah je nevjerovatno složena igra. Ukupan broj mogućih poteza u jednoj partiji može dostići broj sa 50 nula. Samo prve četiri poteze moguće je odigrati na 300 miliona različitih načina. Dakle, čovjek koji želi postati svjetski prvak mora potpuno posvetiti sebe igri, što je možda razlog zašto je Bobi Fišer tako povučen. Kroz godine je uvrijedio gotovo svakoga u šahovskom svijetu. Opisivan je kao megaloman čiju je težnju ka tituli svjetskog prvaka pretvorila u neku vrstu „čudovišta“. Ali šta god da je ta sila, počela je veoma rano.
Bobi Fišer – Jednostavno sam osjetio da imam bolji osjećaj za igru, bolji instinkt za pobjedu od drugih. I bio sam veoma mlad.
Kako je to počelo?
Bobi Fišer- Volio sam igre. Uvijek sam igrao mnogo društvenih igara, ne šahovskih nego raznih društvenih. Imali smo kućne zabave, Monopol i sve te društvene igre, kineski šah i slične. Ali stalno sam slušao da je šah najteža igra. I na kraju sam ubijedio majku da mi kupi šah. Mislili su da je previše napredan za mene. Na kraju su mi ga ipak kupili. I od tada sam se fokusirao samo na tu igru, jer čak i kad sam igrao ostale igre, činile su mi se prejednostavne. Jednostavno me nijesu „palile“, kao na primjer kineski šah s tim klikerima i ostalim. A kad sam vidio šahovsku tablu ispred sebe, rekao sam: „To je to.“ Koliko sam znao – bila je to najteža igra.
Čak i prije nego što si znao pravila?
Bobi Fišer – Da, tako je.
S kim si igrao prve partije?
Bobi Fišer- Igrao sam malo sa svojom sestrom, ali nju to nije previše zanimalo. Onda sam počeo igrati sam sa sobom – pravio bih za bijelog poteze, pa za crnog. I tako bih igrao čitavu partiju i na kraju bih matirao protivnika, ili bih skoro uvijek pobijedio. I to sam radio neko vrijeme. Onda se majka zabrinula da nije zdravo stalno igrati šah sam sa sobom. Pa mi je našla neke protivnike – lokalne klince – i počela me voditi po šahovskim klubovima.
Imao sam odličnog učitelja – stvarno sam imao sreće. Naučio me mnogo toga. Ne znam je li bilo moguće naći boljeg učitelja. Dolazio sam jednom sedmično, plaćao sam mu oko dolar po času. I to je trajalo nekoliko godina. Počeo sam igrati sa odraslima veoma rano. Kad sam rekao da igram juniorska takmičenja, mislio sam na šampionate, ali sam zapravo od samog početka igrao s odraslima.
Jesi li kao dijete ikad pomislio: „Jednog dana ću biti svjetski šampion“?
Bobi Fišer- Ne na početku. Znate, to je djelovalo kao nemoguć san. Kao kad dijete igra bejzbol i ne misli da će jednog dana igrati za Jenkije. Samo sam igrao iz zadovoljstva.
Je li tvoja šahovska strana imala uticaj na tvoje ponašanje u školi?
Bobi Fišer- Malo, da. Bio sam fokusiran na šah dosta.
Jesi li zbog toga imao problema u školi?
Bobi Fišer- Ne previše. Imao sam prilično razumijevajnje od strane nastavnika.
Privatna škola?
Bobi Fišer- Da, tako da nije bilo strašno.
Ali si rano napustio školu?
Bobi Fišer- Napustio sam srednju školu sa 16 godina.
Zašto si to uradio?
Bobi Fišer- Pa, želio sam stalno da igram šah. Bilo je poziva da putujem, da zarađujem novac. Dakle, imao sam dovoljno toga. Nisam, znate, posebno volio srednju školu, tako da nisam baš učio mnogo, ali sam osjećao da mogu učiti sam ili nešto slično. Sa IQ-om od 184, sa 15 godina bio je najmlađi šahovski velemajstor ikada. Godinu dana kasnije, igrao je kao kandidat za svjetskog prvaka.
Velemajstor Lejn je bio tamo. Bobi Fišer je imao 16 godina i na početku turnira imao je prehladu. Bacio je šest kapi lijeka u vodu, i onda je sjedio tako 10 minuta. Ali Bobi Fišer nije volio to. „To je gubitak vremena“, rekao je. I onda sam mu rekao, „Pa, Bobi, vidio si da je to dobar doktor, bolje bi bilo da to uradiš.“ „To je gubitak vremena“, odgovorio je, nije mu se dopao miris i nisam siguran šta još, ali rekao je da je bolje to uraditi. U svakom slučaju, da ne bismo potpuno gubili dragocjeno vrijeme, rekao sam: „Trebao bi onda da pročitaš nešto iz knjige.“ „Koju knjigu?“ „Donesi knjigu.“ I onda je sjedio tamo udišući, a ja sam mu čitao priču iz knjige pod nazivom Nove avanture Tarzana. Bilo je to o prvom noćnoj mori Tarzana kad je pojeo pokvareno meso od slona. I ja sam čitao to svjetskom šampionu u kandidaturi, i to mi je ostalo u posebnom sjećanju. Nove avanture Tarzana.
Da li su svi tvoji prijatelji iz šahovskog svijeta?
Bobi Fišer- Mislim da su skoro svi iz šahovskog svijeta, da. Imam nekoliko prijatelja na periferiji koji ne igraju, ali ih ne viđam previše.
Zašto misliš da je to tako?
Bobi Fišer- Ne znam. Jednostavno nemam mnogo komunikacije sa ljudima koji ne igraju šah.
To je čudno. Čini se da je to igra koja zahtijeva da živiš skoro kao hermit, da ne možeš imati druge interese. Je li to tačno?
Bobi Fišer- Tačno je. Počnem da idem na zabave, da se zabavljam i to… ne ide to uz šahistu. Volim da upoznajem ljude, ali ne volim da upoznajem 80 ljudi odjednom. Volim da se bavim s ljudima na individualnom nivou. Volim da zaista upoznam jednu osobu. Ja ne srećem mnogo ljudi odjednom.
Bobi Fišer –Danas živim kao nomad, u ovom hotelu. To je sve što radim – živim u hotelima. Moja soba je puna šahovskih knjiga koje nosim sa sobom gdje god idem. Ustajem u kasnim poslijepodnevnim satima, čitam šah ili igram šah do ranih jutarnjih sati, a onda idem u krevet. I tako svaki dan. Doslovno živim za šah. Gotovo je nemoguće razgovarati sa mnom, a kamoli prići.
**********
Ali uprkos tome, treba se sjetiti da je u zapadnom svijetu gotovo samo Bobi Fišer taj koji je suprotstavio šahovskim vlastima, koji je poboljšao uslove za igrače i koji je, prije svega, doveo šah u javnost.
Kada je u pitanju Rusija, pa, do nedavno je bila jedino pravo mjesto za šah. Legendarni Spaski i drugi poput njega bili su odgovorni za poplavu knjiga, filmova i predavanja na tu temu na zapadu. A ako ti filmovi, knjige i predavanja i postoje, gotovo isključivo su rezultat ruskog truda u poslednjih trideset godina. Za šahovske fanove, šahovske knjige govore sve.
Šah je međunarodni jezik. Upisani su partije notacijom i analize svih partija koje se igraju širom svijeta. Šahovski majstori iz Istoka i Zapada redovno pišu članke. Ovo je jedan od načina na koji Fišer i Spasi prate šahovsku strategiju i nove poteze. Svakog mjeseca izlazi najmanje 50 magazina, a svake godine stotine knjiga. Čak ni Fišer ne može da nauči svaku partiju koja je objavljena. Ova ogromna količina stalnog učenja postavlja ogromne zahtjeve na vrijeme i energiju igrača. Da bi dostigao vrh, potrebno je nešto više od same ljubavi prema igri.
********
U čemu je razlika između ljudi koji dođu do vrha, pa se zatim skrenu s puta i ne nastave, i nekog poput tebe koji stalno nastavlja?
Bobi Fišer- Pa, prvo, volim igru. Volim šah. Ali takođe, bio sam sretan. Brzo sam postao dobar, tako da sam već počeo osvajati neke nagrade što sam šahista, dok većina igrača ne postane dobra tako brzo. Čak i u Sovjetskom Savezu, znate, ko je čuo za Petrosjana kada je imao 13 godina ili nešto slično? Vjerovatno je bio prilično dobar, ali generalno govoreći, ne postaneš toliko dobar tako brzo da bi počeo zarađivati novac ili stekao neko priznanje. Dakle, dok postanu pravi vrhunski igrači, već su skrenuli sa strane zbog drugih stvari, jer u šahu nema novca. Nema nikakvog poticaja da se nastavi osim ako stvarno volite igru i želite da nastavite. Ali čak i kada postaneš vrlo dobar, još uvijek nema garancije da ćeš stići negde. Ali ja sam uvijek lično vjerovao da ima novca u šahu. Znam da su mi ljudi često govorili da uzmem neki posao, na primjer, i nikada mi se ta sugestija nije dopadala. Uvijek sam osjećao da trebam da nastavim s igrom.
Razumijem, ali mnogi zapadni šahisti odustanu, zar ne?
Bobi Fišer- Da, to je tačno. Razumijem zašto gotovo svi zapadni igrači odustanu.
*********
Ovo je bio nedavni turnir održan na sjeveru Engleske. Fond nagrada bio je preko 2.000 funti, s prvim nagradom od 500 funti. Od 16 igrača, 9 su bili velemajstori. To je jedan od najjačih turnira održanih u Britaniji ovog vijeka.
Velemajstorski rejting je numerički faktor koji se računa prema pojedinačnim rezultatima igrača u odnosu na snagu protivnika. Fišer je dobio najviši rejting svih vremena. Nakon velemajstora dolaze titule internacionalnog majstora i majstora. Od britanskih igrača, Bob Vejd, internacionalni majstor, piše i predaje šah, a upravo je objavio kompletnu zbirku Fišerovih partija. Često se borio, dok je Rejmond Kín, internacionalni majstor i britanski šampion, student istraživač na Kembridžu. Volio bi da se potpuno posveti šahu.
*************
A šta je sa Robertom Belinom, 20-godišnjakom koji pokušava da se probije u engleski tim?
Bobi Fišer – Može li da sebi to priušti? Ukupni trošak ovog turnira bio je oko 7.000 funti, sa 4.000 funti doniranih od strane T-side Bar vijeća. Razliku su isfinansirale privatne donacije. Ali nije uvijek lako doći do novca, i to može obeshrabriti.
Ima puno novca u šahu. Zapadni igrači će početi da igraju šah ozbiljnije, i vrlo brzo postat ćemo bolji od njih ili barem podjednako dobri. Na primjer, imate talentovane igrače kao što je Huver iz Zapadne Nemačke. Takav igrač može postati podjednako dobar kao Rusi za nekoliko mjeseci, ili možda par godina, ako bude kontinuirano igrao protiv vrhunskih protivnika, jer je već pružio Petrosjanu težak meč prije nekoliko mjeseci. Sjećate se tog meča u Španiji?
Bobi Fišer- Veoma je teško sa velemajstorima i bolje ih je ne pozivati. Organizatori su počeli da daju više novca za takmičenja nego što su to činili ranije, i mislim da to dobro funkcioniše.
Da, pa, ja sam to malo vidio, mislim da sam imao malo više vizije od tih ljudi. Osim toga, imao sam talent, i stvarno sam volio šah. Možda je to zbog moje ličnosti, malo sam jednostraniji od tih drugih ljudi. Možda oni žele da budu balansiraniji i rade i druge stvari. Ja volim da se fokusiram na šah više.
Kaže se da si među najzahtevnijim i najperfekcionističnijim igračima kad je u pitanju svjetlo, buka i ometanje tokom igre. Ipak, spoljnim posmatračima djeluješ kao neko ko se toliko koncentrira da mu takve stvari ni ne smetaju.
Bobi Fišer: Pa, da, to je tačno. Znam, ako nešto postane zaista dosadno, onda to postaje problem. Na primjer, ako neko dođe nekoliko stopa do mene i počne da bljeska sa fotoaparatom i skače oko mene, to je previše. Trebam određeni minimum, to je sve što sam ikada tražio.
Da li ljudi to rade?
Bobi Fišer- Pa, radili su to prije nego što sam počeo da se žalim. Igrači nisu imali nikakva prava. Fotografi su dolazili čak u salu da slikaju, a publika se miješala oko stola. Sjećam se da sam jednom igrao u Zapadnom Berlinu, to je bilo poslije mog nastupa u Istočnoj Njemačkoj na timskom turniru. Sjećam se jednog tipa koji je stajao sa glavom skoro iznad stola, samo tako, pravo iznad table. To su stvari s kojima sam morao da se nosim.
Da, to su bili problemi.
Bobi Fišer- Sećam se i još jednog puta, igrao sam na jednom otvorenom turniru u Americi i jedan tip mi je šapnuo potez na uvo. Takve stvari nisu baš podsticajne za vrhunski šah.
Još jedan argument protiv zvaničnog šaha.
Bobi Fišer: I to je bilo 1968. godine, nakon svađe oko posmatrača i fotografa koji su mi ometali igru na Olimpijadi u Luganu, u Švajcarskoj, da sam zapravo napustio tim SAD-a i otišao.
Pa, šta si radio?
Bobi Fišer- Nije bilo mnogo. Samo sam malo studirao šah, kret’o se po zapadnoj obali SAD-a, malo sam se selio kroz razne gradove. Nije bilo plana da ne igram godinu i po dana, ali jednostavno nije bilo nikakvih turnira koji su me zanimali u tom periodu, jer nagrade nisu bile baš zadovoljavajuće. I uslovi za igru nisu bili na nivou koji sam želeo. Pa sam odlučio da ne igram dok ne dobijem pristojne uslove.
Da li si tokom tog perioda razmišljao o svojoj karijeri, o tome da se koncentriraš na samo jednu stvar, kao što je šah?
Bobi Fišer- Da, pomislio sam na to, ali sam onda odlučio da je sve to bila samo gubljenje vremena i da se moram vratiti i zarađivati neki novac.
***********
Pregovaranje za Reykjavik kao mjesto održavanja meča trajalo je mjesecima. I kada je konačno dogovoreno, nagradni fond je iznosio oko 50 novih penija za svakog muškarca, ženu i dijete na Islandu. Kao obično, to je bio Fišer koji je bio taj koji je tiskao za uslove i dogovarao se kada je cijena bila prava.
Ovdje ili tamo. Bar su se trudili dovoljno da to urade. On nema savjetnike, nema trenere, nema menadžera. On zaista ne vjeruje savjetima drugih. Na neki način, njegovi najpouzdaniji prijatelji su figure na šahovskoj tabli. Njegove strategije u životu, kao i u šahu, su tajanstvene i samo njegove.

Gligorić- Igrati protiv Spaskog, bez obzira ko ste, je zastrašujuće iskustvo. Problem je što Spaski ima prednost zahvaljujući svom „pokeraškom licu“. Naučio je sebe da bude takav, jer je Spaski vrlo inteligentan čovjek. I bilo je vremena kad, kao mladi igrač, nije mogao podnijeti poraz. Čak bi plakao ili bi jednostavno počeo da gubi naredne partije nakon prvog poraza. Onda je naučio da se ne ponaša na taj način. Sada njegovo „poker lice“ ne otkriva njegove osjećaje. On ima osjećaje, to znam. Spaski vrlo dobro osjeća kada je ravnoteža u igri iznenada narušena. On to odmah osjeti. Možda bi partija još uvijek mogla završiti remijem, ali njegov protivnik nekako klizi nizbrdo, i sad je pravo vrijeme da mu pomogne da još brže klizne.
To je nešto što Spaski jako dobro osjeća. I između Spaskog i Fišera, ne vidim neku veliku razliku u stilu. Ponekad vidim razliku u njihovom stavu, ali ne i u stilu. A sada je Spaski mirniji. Često remizira, ali stil je gotovo isti.
Ovo je vrsta igre koju Fišer vježba kada je sam. Teško je pratiti je čak i za šahovske stručnjake, pa ćemo vam pokazati samo njen dio. Ovo je partija između Savona, trenutnog ruskog šahovskog šampiona, i on igra protiv jednog momka iz Australije, nije baš dijete, ima oko 21 godinu, zove se Walter Brown. Dakle, bijeli počinje konjem, a Brown igra prilično Sicilijansku odbranu. Igra prilično moje varijante. Brown je odrastao u Njujorku.
Gligorić – Dakle, ovo je moja metoda, pokušavam da igram prema tabli. Pokušavam da nađem najbolji potez, i znam da li igram protiv svog protivnika, da ću igrati subjektivno najbolji potez, a ne objektivno najbolji potez. Drugim riječima, igram potez koji mislim da možda nije najbolji, ali će odgovarati njemu zbog njegovih posebnih sklonosti i stila. Dok je objektivno najbolji potez onaj koji će izdržati u analizi, recimo, 100 poteza od sada, ili čak za 100 godina.
Ovo je kritična tačka cijele igre. Bijeli je mislio da ima veliku prednost jer će postaviti konja, a crni neće imati više mogućnosti za napredovanje. Njegov jedini pravi napredak biće blokiran. Ali sada ga je crni iznenadio ovim potezom. Ako uzme ovaj konj, uzima i lovca, i crni ima dva lovca i prijeti ovim pješakom. To je praktično izgubljena partija. Pa je Fišer uklonio ovog lovca i potom uzeo topa. Mislim da je odmah uzeo jer je prvo igrao ovako… uh… pomaknuo kraljicu. Da, kraljica je morala da se pomakne. Zatim je uzeo lovca, a sada je uzeo topa. Crni je sada dobio materijal jer je top vrijedan oko pet poena, a lovac kojeg je crni izgubio ovdje vrijedi tri poena. Dakle, to je prednost od oko dva poena. Sve je to teoretski, ali sada je crni u materijalnoj prednosti.
Fišer: Brown mi je pričao o ovoj partiji telefonom. Zapravo, mislim da je rekao da je ovo bio pravi potez. Ali, on to nije uradio. Umjesto toga, odigrao je ovo. Da, izgleda kao dobar potez na prvi pogled. Brani ovog lovca, napada konja, i takođe prijeti nečim poput ovog lovca ovdje. Zatim će mu dati mat, jer je cijela pozicija na kraljevoj strani oslabljena. Ali, on je samo uklonio ovog konja ovdje. Mhm, mhm. I ovdje bijeli je resignirao, jer ako uzme nazad, dobiće šah. Da, uhuh. I onda se kralj pomakne, uzme kraljicu, a sada bijeli gubi topa i pješaka. Da, drugim riječima, biće u zaostatku, ima topa manje za lovca, plus jedan pješak više koji je prošao.
Šta ti ovakva igra daje kad vježbaš?
Fišer: Pa, poenta igranja tuđe partije je ta što ona pokazuje ono u šta ja vjerujem: ako igraš agresivni šah, kao što je crni ovdje igrao, možeš vrlo lako savladati čak i veoma jakog igrača. Ovaj bijeli je, znaš, ruski šampion, što se smatra velikom stvari, ali su ga „rastavili“ od strane nekog ko navodno nije toliko dobar kao on.
Dugačak je put za Fišera do ove partije, a biće i dugačak meč na kraju tog puta. I Spaski i Fišer moraju odigrati 24 partije. Meč može trajati do dva mjeseca. Svaka partija traje po 5 sati. I u tih 5 sati svaki igrač mora odigrati 40 poteza. Pobjednik dobija 30.000 funti. Gubitnik dobija 20.000 funti. Nije mnogo novca, ali uprkos tome što Fišer kaže, nije to novac za šta je on ovdje. To je kruna, i on u suštini vjeruje da je ta kruna već njegova.
Fišer- Ali ako dobijem titulu, mislim da će biti mnogo lakše za mene. Radiću šta god želim. Znaš, želim da mogu malo da se opustim. Znam da je opasno razmišljati na taj način, ali mislim da ću moći da se opuštam malo više, ili možda ću moći da… mislim da ću i dalje raditi isto, ali život će biti lakši. To sam mislio. I dalje ću raditi isto, ali radiću to kako želim, neću imati toliko problema sa svakodnevnim stvarima.
Ali tvoja priča o šahovskom životu do sada čini se kao priča o borbi. Kada pobijediš, pobijediš. Ne misliš li da bi to moglo biti pomalo antiklimaktično?
Fišer: Ne, ne mislim. Nakon toga… pa, biće malo problema, da. Ali, brinuću o tome kad dođem do toga.
Ima li neko ko bi mogao da te sruši nakon svega?
Fišer- Moguće, možda na kraju, ali mislim da imamo mnogo talentovanih igrača na Zapadu. Ali, ako se držiš u dobroj fizičkoj formi i ako zadržiš ljubav prema igri, ako nastaviš da studiraš, mislim da bi mogao biti vrhunski igrač do svojih 60-ih godina.
Zar se nikad ne brineš da bi koncentracija samo na jednu stranu tvoje ličnosti mogla da bude greška?
Fišer: Da, pa, pokušavam da proširim znanje. Čitam dosta i… znaš, to je problem. Da, jer si na neki način van kontakta sa stvarnim životom. Biti šahista, ne morati da ideš na posao i ne imati posla sa ljudima na tom nivou. Razmišljao sam o tome da to sve napustim, povremeno, ali uvijek kažem sebi: šta drugo mogu da radim? Ništa.