Um, imao je neke prilično čudne, i ne baš čudne prijatelje, ali je volio da se druži sa vrlo različitim ljudima.
Značaj Kubanskog stola i Šahovskog kampusa
Značaj Kubanskog stola kojeg imam, to je interesantno pitanje jer nemam pojma. Normalno, kada se emigrira, ponesete kofere i pasoš, ali koliko sam shvatio, on je iz Rusije u Francusku došao sa samo jednim predmetom – kubanskim stolom. Nemam pojma kako ga je spakovao, znaš, možeš da skineš noge i sklopiš ga, ali to je ogromna stvar, zaista veoma nezgodna za transport.
Što se tiče Šahovskog kampusa, veoma je jednostavno – to je nevjerovatno mjesto jer čini šah cool i privlačnim za mlade ljude i sve ljude iz različitih društvenih slojeva. Kao što sam rekao, to je privlačno, poput Nojeve barke naročito za ljude iz istočne Evrope ili šahovske entuzijaste koji, iz političkih razloga, ne žele da ostanu u svom regionu, i ovdje nalaze sigurno utočište.
Izložba je vrlo šarena, izgleda kao izložba surfovanja, jer naravno, grafički dizajn koristi kolor šemu iz 70-ih, tako da izgleda veoma zabavno i moderno.
Njegova uloga u meču 1972.
Što se tiče uloge koju je igrao u šahovskom meču 1972, on je to uvijek gledao iz persepktive šahiste, jer je sve oko toga, politički i geostrateški kontekst ignorisao. Siguran sam da je osjećao pritisak jer su Sovjeti vršili pritisak, ali on to nikada nije posmatrao na taj način.
Kao što sam rekao, nikada nije sebe doživljavao šahovskim šampionom. Za mene je to uvijek bila ljudska priča. Na kraju je bio pod ogromnim pritiskom zbog izgubljenog meča. Počeli su da ga uznemiravaju, iako mu nikada nisu direktno prijetili slanjem u gulag.
Neki ljudi su spominjali tu priču, ali mislim da su to bajke. Međutim, istina je da mu nije bilo dozvoljeno da putuje, što je za profesionalnog šahistu veoma bolno, jer praktično znači kraj karijere.
Na neki način, to mu je omogućilo da pobjegne iz Sovjetskog Saveza, jer je bio protiv njega. Nije želio da to uradi na način na koji su neki drugi šahisti radili, recimo, tako što bi dobili vizu za turnir i potom ostali u zemlji u koju su otputovali. On je vlastima vrlo direktno rekao: „Odlazim odavde.“ Oni su mu rekli: „Ne možeš.“ On je odgovorio: „Želim da se oženim ovom ženom, molim vas, pustite me da odem.“
Za mene je 1972. godina u mojoj porodici uvijek predstavljana kao uvod u njegov bijeg iz Sovjetskog Saveza. Počeli su da ga maltretiraju vlasti, zatim je upoznao moju majku, i odjednom mu je ona rekla: „Hajde da se vjenčamo.“
Rekao je: „Hajde da idemo“, ali i sovjetske i francuske vlasti bile su protiv toga. Ipak, bili su među prvima koji su iskoristili Helsinški sporazum.
Iz porodične perspektive, razumijem da ja ne bih ni postojao da on nije izgubio taj meč. To je moj lični, duboki utisak. On je više puta, i privatno i javno, govorio da je bio srećan što je izgubio meč, jer mu je to omogućilo slobodu da radi druge stvari.
Život u Francuskoj
Vjerujem da je bio srećan u Francuskoj. Nakon 1975. godine nije se vraćao u Rusiju sve do ranih 2000-ih, a konačno se vratio tek 2012. godine. Mislim da je uživao u životu u slobodnoj zemlji, igrajući tenis, opuštajući se. Naravno, njegov nivo šaha je opao jer je sve shvatao mnogo lagodnije. Njegov život se tada sastojao od igranja simultanki i šahovskih izložbi, za koje je dobijao pristojan honorar.
Čini mi se da mu je cilj bio da ekonomski bude na nuli, tako da može provoditi više vremena s porodicom. Sagradio je vikendicu u planinama na zemljištu koje mu je poklonila moja majka, i na taj način su srećno živjeli.
Život u Sovjetskom Savezu
Ljudi često ne shvataju kakav je bio život u Sovjetskom Savezu. Kada je izgradio kuću u Francuskoj, živio je u komuni, ali je odrastao u izuzetno teškim uslovima. Glad je bila stvaran problem.
Sjećao se kako su mu vojnici u metrou gazili bosa stopala jer nije imao cipele. Kada je stigao u Francusku i sagradio vikendicu, pobrinuo se da ima toalete na svakom spratu, što jasno pokazuje odakle dolazi. U sovjetskim komunama sedam ili osam porodica živjelo je u jednom stanu i dijelilo jedno kupatilo.
Zato je ljudima danas teško da zaista shvate kako je bilo živjeti u Sovjetskom Savezu. On je o tome često govorio, ali je i dalje volio svoju mladost, jer je tada imao prijatelje iz studentskih dana. Ti prijatelji su često dolazili kod nas, a nisu imali nikakve veze sa šahom – bili su studenti književnosti koje je upoznao na fakultetu.
Zbog toga imam vrlo ličan doživljaj njega, više iz porodične perspektive nego iz političke ili šahovske.
(Nastaviće se)