Prekinuću vas. Kada ste govorili o Botviniku, postavilo se pitanje. Da je došao do njegovog meča sa Aljehinom, da li bi Aljehin imao šanse? Protiv Botvinika iz perioda 45-46. godine?
Daniil Dubov: Hipotetičko pitanje… Ne, šanse bi svakako postojale. Ipak, on bi igrao, uslovno rečeno, ne sa Aroninom. Apsolutno nejasan meč, takođe veliki šahista… Teško je reći. U principu, vjerovatno sam potcijenio nivo Botvinikove igre na vrhuncu. Razlika u snazi na vrhuncu Botvinika, kada je osvojio šampionat o kojem govorim, i ostalih igrača prema partijama, osjeća se isto kao dominacija Aljehina, a kasnije dominacija Fišera i Kasparova. Takvo apstraktno osjećanje na osnovu pročitanih knjiga nisam imao ranije. Uvijek mi se činilo da je kod Botvinika bilo glavno „stisnuti zube, imati jaku volju, pobijediti u pravom trenutku, karakter“… To sve da, ali zapravo je čovijek igrao mnogo bolje od svojih protivnika.
I na kraju. Imate li vi želju da napišete knjigu?
Daniil Dubov: Apsolutno – mnogo godina postoji kod mene ta misao. Imao sam ideju da napišem knjigu svojih omiljenih partija. I svojih, i tuđih. Da uzmem partije koje su mi kao šahisti na neki način drage. To mogu biti partije Petrosjana, a mogu biti i moje. Mogu biti partije nekog od mojih partnera iz reprezentacije Rusije, sa kojima sam sjedio kad su se donosile velike odluke. Neke partije Magnusa… Čini mi se da se vidi da stvarno volim šah i da želim da dijelim svoj entuzijazam i na neki način da inspirišem druge. I u tom smislu, da! Razmišljao sam da napišem takvu knjigu sa mojim omiljenim partijama, koje su na neki način povezane. To nisu samo partije jednog šahiste, jedne epohe, sa određenim rezultatom i stilskim osobinama, ne. To su jednostavno partije koje su na mene kao šahistu imale veliki uticaj. Zaboravljene, one koje su ostale „u sjenci“ iz različitih razloga. Uopšte, ta ideja postoji, ali iskreno, malo mi se „ne da“. Šahovski dio bih završio za dva-tri mjeseca veoma dobro, ali kad pomislim kako da to sve izdam, kako da nađem izdavača… Mislim da će jednog dana to doći na red, ali u tom smislu mi je zaista žao što postoji toliki veliki prostor – nema knjiga o savremenom šahu! Poslednja generacija koja je objavil o svojim djelima su, uslovno, Viši, koji je napisao sjajnu knjigu, Širov, jasno, koji je napisao briljantan rad… Nedavno je izašla vrlo dobra, možda ne toliko primjetna za rusko govorno područje, ali je već prevedena, knjiga Shorta. Svima preporučujem.
Ali od tog momenta… Magnus, Fabi, Ding… Veliki šahisti, ali ništa. I u tom smislu, bilo bi dobro da se uzme i napiše barem o Magnusovim partijama. Ja sam sve to posmatrao „iznutra”! Pisati o pripremama koje sam vidio, o njegovom stanju, koje sam savršeno razumio. Ili o nekim partijama Fabija, gdje sam sjedio pored njega. Sjećam se svojih utisaka… Dva puta sam igrao u Vajku, prvi put sam odigrao prilično dobro, „+ 2” ili „+ 1”, i to je bio taj Vajk kada je Fabi osvojio „plus mnogo”. Rijetko iskustvo, ali tada je igrao jednostavno fantastično! Na kraju su me mnoge njegove partije impresionirale, uključujući i moju partiju sa njim, u kojoj me pobijedio. Iako je poraz bio prilično težak, naučio me mnogo, i tu partiju bih definitivno uključio u svoju knjigu. Savršeno se sjećam kad je Firuzja „izašao na svetlost“. Malo je čudno, ja sam kao mlad čovjek, ali zapravo sam bio svjedok mnogih epizoda šahovske istorije, o kojima, kako se čini, niko ne planira da piše knjige. Vidjećemo. Možda dođem do toga!
U intervjuu su korišćene fotografije: Marije Jemeljanove, Eteri Kublašvili, Vasilija Papina.
ChessPro. ДАНИИЛ ДУБОВ. ИРОНИЧНЫЙ ЭПАТАЖ
-Kraj-