Daniil Dubov: Neki od turnira u Kazahstanu su bili osvojeni upravo zbog detaljne pripreme i razumijevanja šta će moji protivnici vjerovatno igrati. Ponekad se jednostavno zna kako izaći iz otvaranja na pravi način! Moja priprema se često svodi na pripremu otvaranja. I jako je važno da imam nešto novo za svaku priliku. Nije neophodno bude spektakularno, ali da postoji neka sitna „podvala“, nešto što može iznenaditi protivnika.
Pored toga, imam dobru sposobnost za empatiju, što mi često pomaže da predvidim reakcije ljudi koji prvi put vide poziciju. To postaje još lakše kako protivnici postaju jači.
Što se tiče vremena, jednostavno se pojavim i igram. Mislim da je moja igra solidna. Uvijek sam bio skeptičan prema trenažnim partijama za rapid i blic, naročito za jake šahiste. Ne vjerujem da imaju veliki uticaj. Možda su dobri za fizičku spremnost, ali mislim da je mnogo važnije kako se osjećaš u tom trenutku. Nekada si u dobroj formi, ali na turniru igraš loše, a ponekad je obrnuto. Zato sam prestao da vjerujem u to da previše trenažnih partija može značajno uticati na moj nastup.
Kada su u pitanju porazi u brzim disciplinama, to zaista nije lako podnijeti, ali uvijek se trudim da ne gubim! To nije šala, zaista želim da igram uz dobru kontrolu nad sobom. Znam šta mi prija. Često je lakše da odigram nekoliko remija nego da se brinem o porazima, jer to ne utiče na moje raspoloženje. Sledeću partiju igram sa istom koncentracijom.
Što se tiče blesavih poraza, to stvarno oduzima mnogo energije. To je kao da gubiš puno u borbi. Naravno, ne bih imao ništa protiv da pobijedim, ali kad gubim, imam problema! Zato ponekad igram sigurno.
Neki ljudi igraju agresivno u svim partijama, bez obzira na sve, po principu: „Pobijedićemo što više možemo, a vi pokušajte da nas pobijedite.“ Ja imam drugačiji pristup – igram sigurno, nisam sklon da blefiram. Moj stil igre je, kako mislim, prilično čist. Ne blefiram, igram precizno, uvijek tražim najbolji potez za svoju poziciju. Ponekad se može desiti da napravim remi, ako je pozicija takva. Taj pristup mi je pomogao da pobijedim Svjetsko prvenstvo.
Napravio sam +7, i nisam se stidio da napravim tri ili četiri kratka remija. Nikad nisam vidio problem u tome. Za mene je tu nema kontradikcije. Uvijek mi se činilo da je to moja snaga na tim turnirima. Fleksibilan stil. Ako otvaranje nije uspjelo, mogu mirno odigrati remi bijelim, recimo, protiv igrača sa 2520 rejtingom. S druge strane, ako mi otvaranje odgovara, mogu početi oštro da igram na pobjedu crnim figurama. Na primjer, protiv Girija. I pobijedim! Ili protiv istog Abdusattorova. Takav stil je teško predvidiv, zbog toga je prilično podmukao! Igrati za pobjedu ne na osnovu imena protivnika, već na osnovu svog stanja, koliko mi pozicija odgovara. Ne smatrati da ako protivnik ima 2520, treba pobijediti po svaku cijenu, bilo kojim potezima, već igrati prema poziciji. Ako mi pozicija odgovara – igraću za pobjedu i protiv Magnusa! Nema problema!
Hoćete li učestvovati u seriji turnira po fristajlu?
Daniil Dubov: Još me niko nije pozvao da učestvujem. Koliko ja razumijem, može se učesnik kvalifikovati kroz više ili manje transparentan sistem selekcije. Mislim da treba da dostigneš 2725, što trenutno nemam… Ako dostignem i pozovu me, učestvovaću. Ali trenutno je ovo više teoretsko pitanje.
Da li imate daljih planova?
Daniil Dubov: Nemam dalekosežnih planova. Nemam vjeru u sebe kao Niemann da kažem da ću sigurno dostići 2725. Vidjećemo. Naravno, potrudiću se! Ovi turniri su, inače, čisti egzibicioni šah. Zanimljiv projekat! Prodaju karte, to je pokušaj da se uradi ono o čemu sam već govorio. Bez obzira na rejting, ljudi plaćaju dobar novac. Samo igrajte! Ako neko organizuje seriju turnira u tom formatu, ta osoba može zahtevati sve što želi. To je, po mom mišljenju, sasvim u redu.
Sa velikim interesovanjem pratim vaše analize šampionata SSSR-a. Jedva čekam šampionate iz 60-ih godina.
Daniil Dubov: Zapravo, oni su već snimljeni. Samo što Ilya Levittov, kao na televizijskom kanalu, ima svoju programsku šemu, pa polako i postupno objavljuje snimljeni materijal.
Ne čini li vam se, Daniile, da su 50-ih godina, uz rijetke izuzetke, svi najbolji igrači učestvovali na saveznim šampionatima, a kasnije je došlo do promjene trenda?
Daniil Dubov: Da, to je to tačno. Nije to nešto što se čini ili ne.
Izučavate materijale tih šampionata, tu su igrali Botvinik, Smyslov, Keres, Bronštajn…
Daniil Dubov: Zapravo, to je uvijek ciklično. Čak i kada uzmemo ruske superfinale, uvijek ide u periodima. Ponekad igraju svi, a ponekad je turnir veoma slab. Jednom sam ja pobijedio u superfinalu, ali on je bio takav, srednji. A, s druge strane, sledeći je bio veoma slab… A prvo superfinale sam igrao sa 16 godina, to je bio stvarno super-turnir! Igrali su Griščuk, Svidler, Karjakin, Jakovenko, Aleksejev (tada je bio „2700+“), Vityugov… Igraao sam sa Sjugirovim – dva „autsajdera”, ostali svi – superzvijezde! Još je Potkin igrao. To je bio 2012. godina, a 2011. je postao šampion Evrope. Dima Andrejkin, koji je zapravo i pobijedio taj turnir… Da bi shvatili, to je bilo superfinale na koje Jan Nepomnjašči nije uspio da se kvalifikuje! Pokušao je da se kvalifikuje kroz Višu ligu, ali nije prošao. Zaista je moglo da bude tako!
Šampioni Rusije
A kasnije, na primer, u superfinalu nakon mog trijumfa, nije bilo ni jednog „2700+“ na turniru. To malo slobodnije tumačim, jer je pobjednik – Vladik Artemjev imao 2698. Ali, ipak, kao činjenica, prvi put posle mnogo godina, nije bilo ni jednog „2700+“.
A ja se sjećam kako sam išao na superfinale, koji je pobijedio Kasparov. Naravno, to su bili pravi šahovski praznici… I uvijek je to bilo u Moskvi, a ne u Satki, Barnaule ili Votkinsku.
Sve se dešava… Ali, s druge strane, situacija bi mogla ponovo da se promijeni. Povećaće nagrade, a turniri će postati jači.
ChessPro. ДАНИИЛ ДУБОВ. ИРОНИЧНЫЙ ЭПАТАЖ
-Uskoro nastavak-