29.7.2023.
Poledajte, na linku ispod, ekskluzivni, prvi intervju sa Borisom Spaskim juniorom, sinom legendarnog svjetskog šampiona u šahu Borisa Spaskog. Ovo je transkript intervjua:

Nakon obilaska izložbe „1972. Fišer/Spaski: Meč, njegovo porijeklo i uticaj“, Spaski junior je sjeo s menadžerom marketinga Svjetske šahovske kuće slavnih, Brajanom Flauersom (Brian Flowers), kako bi podijelio svoje viđenje o svom ocu, njegovom odnosu s Bobijem Fišerom, događajima nakon meča za svjetskog šahovskog šampiona 1972. godine, kao i o mitovima i zabludama u vezi sa „Mečom stoljeća“.

1972 Fišer/Spaski: Ekskluzivni intervju sa Borisom Spaskim juniorom

Odrastao sam u Francuskoj, gdje sam i rođen 1985. godine, godinama nakon što je moj otac emigrirao u Francusku. Odrastao sam u predgrađu Pariza zvanom Madon, malom gradu u kojem se nalazila pravoslavna crkva i gdje se nekoliko imigranata nastanilo još 1917. ili 1921. godine, nakon Ruske revolucije. Moja baka je tamo živjela sa mojim djedom i oni su dočekali mog oca kada je došao u Francusku.
U suštini, ništa posebno. Tu je imao svoje prvo mjesto, svoju prvu kuću, gdje sam i ja odrastao. Poslao me je u lokalnu katoličku školu, iako mi nismo katolici. Srećno sam proveo prelijepo djetinjstvo, igrajući tenis skoro svaki dan sa svojim ocem. Sa 12 godina preselio sam se u Pariz kako bih igrao još više tenis.
Danas sam postao farmer i bavim se poljoprivredom sa svojim poslovnim partnerom. Obrađujemo 150 hektara na jugozapadu Francuske, u Tuluzu. Preobratili smo 150 hektara, koji su ranije bili posvećeni klasičnoj konvencionalnoj proizvodnji kukuruza, u najveći organski zasad badema u Francuskoj.
Neke od mojih strasti i hobija uključuju aktivnosti na otvorenom. Strastveni sam planinar i alpinista, volim pješačiti sa djecom. Bez problema bih mogao živjeti u Sjedinjenim Američkim Državama. Pored toga, obožavam snoubording, skijanje i windsurfing, koji bih izdvojio kao svoju najveću strast.
Moj hobi je nešto što mogu da radim zimi i po hladnom vremenu. Pomalo sam opsjednut time, slično kao šahisti sa svojom strašću. Mogu biti sličan šahistima koji gore od strasti za igrom. U školi sam čitao magazine o windsurfingu, skrivao se u zadnjem dijelu učionice, imao postere po čitavoj sobi – i još uvijek ih imam. Moja supruga je srećna zbog toga. To je moja najveća strast.
Moj lični odnos prema šahu je prilično jedinstven, jer sam od malih nogu bio okružen šahom. Putovao sam na šahovske turnire, uvijek sam bio u pratnji svog oca. Često smo odlazili u Jugoslaviju, zemlju koje više nema, jer je imao dobre odnose tamo. To su bili veoma srećni trenuci mog djetinjstva, provedeni na prelijepim mjestima, gdje su nas ljudi srdačno dočekivali, bili veseli i gostoljubivi prema mojoj porodici.
Šah mi je mnogo dao, iako se nikada nisam aktivno bavio šahom. Moj otac me je naučio šah vrlo rano, davao mi je šahovske probleme, ali je brzo primijetio da nisam previše zainteresovan i da nemam poseban talenat. Možda te dvije stvari idu zajedno.
Mnogi šahisti su dolazili kod nas, čitav život se vrtio oko šaha jer smo svuda imali šahovske table. To mi je omogućilo da upoznam veoma pametne ljude koji su bili pomalo izvan svakodnevnog svijeta, nevezani za materijalne okolnosti ili ograničenja.
Šahisti koje sam upoznao uglavnom su dolazili iz Sovjetskog Saveza, jer je to u ono vrijeme bilo najveće središte šaha. Uvijek se o tome priča kao šali, ali izgledali su pomalo zapušteno, nisu pripadali zapadnom svijetu. Imali su svoju strast, razgovarali su o određenim temama, bili veoma zainteresovani za istoriju i književnost – to je bio potpuno odvojen svijet.
Nije me baš privlačilo na isti način kao što surfovanje može biti privlačno u SAD-u, gdje svi znaju za Pipeline i ekstremne sportove. Više sam bio tip „kalifornijskog momka“ i veći fan tog načina života.
U isto vrijeme, to mi je pokazalo da postoje ljudi koji mogu živjeti potpuno u intelektualnom svijetu i biti srećni – poput „ludih“ naučnika, teoretskih fizičara ili profesora.
Vidio sam veoma jake šahiste, među njima naravno i mog oca, koji je veoma skroman i ljubazan čovjek. Upoznao sam i Mihaila Talja i mnoge druge igrače – nijedan od njih nije bio arogantan, svi su bili prilično smireni i ljubazni. To mi je omogućilo da s distance posmatram ljude u svakodnevnom životu, posebno one koji zbog neke visoke pozicije – recimo kao potpredsjednici banaka – pokazuju aroganciju. Kada se malo udaljiš i sagledaš širu sliku, vidiš da za to nema razloga.
Sjećam se Talja, koji je dolazio kod nas sa samo jednim papirom u ruci, srećan sa komadom suve ribe, čašom votke, cigaretom i košuljom koja nije bila naročito pristojna. Zašto se onda opterećivati materijalnim stvarima? To mi je bilo izuzetno fascinantno.
(Uskoro nastavak)