Prije nekoliko dana u Samarkandu, Uzbekistan, završen je jedan od glavnih turnira sezone – „Veliki Švajcarac“. Najbolji šahisti svijeta (uz poneki izuzetak) podijelili su između sebe solidne nagrade i nove karte za Turnir kandidata – 2026. Kraj takvog takmičenja odličan je povod za podvlačenje crte i odgovaranje na nagomilana oštra pitanja ljubitelja šaha u proteklim nedjeljama.
A kome bi ta pitanja trebalo da budu upućena? Naravno, predsjedniku FIDE Arkadiju Dvorkoviču. Novinar „Championat“-a razgovarao je s njim ne samo o ishodima turnira u Samarkandu, već i o novom dres-kodu, lukavoj taktici Hikaru Nakamure i povratku ruskih reprezentacija.
„Mladi su ovaj put ozbiljno pritiskali“
– Arkadije Vladimiroviču, kako vam izgleda završnica „Velikog Švajcarac“? Arkadij Dvorkovič– Bilo je jasno i prije početka da će se sve odlučivati poslednjeg dana, kao i prethodnih godina. Sjećam se kako je prošli put Andrej Esipenko izgubio u posljednjem kolu od Anisha Girija i nije uspio da se plasira na Turnir kandidata. Ovdje je bilo više kandidata za prolazna mjesta nego prošle godine, pa je svima bilo zanimljivo ko će tačno osvojiti kartu. Neke od onih koji su se borili za mjesto na Turniru kandidata moglo se i očekivati: Alireza Firouzja, Anish Giri, Vincent Keymer, koji se već dugo približava vrhu. Ali mladi su ovaj put jako pritisli, a i Matthias Blüebaum se pojavio kao neočekivan konkurent svima.
– A kod žena? Arkadij Dvorkovič – Katja Lagno je bila favorit od samog početka. Izdržala je čitav turnir i kvalifikovala se, ali za drugu kartu vodila se žestoka borba. Nešto se odlučilo već u 10. kolu, ali konkurencija je ipak bila veoma tijesna. Istina, ovdje je bilo manje iznenađenja. Bilo je jasno da će se sestre Muzičuk, Vaishali i Bibisara boriti od samog starta. „Veliki Švajcarac“ je vjerovatno najnaporniji, najteži turnir u našem kalendaru za igrače – ali zato i izuzetno zanimljiv.
Jekaterina Lagno Foto: FIDE
— Da li vas je iznenadila sjajna igra mladih momaka? Arkadij Dvorkovič — Drago mi je što sam pogodio sa nekim vajld-kartama za turnir, uključujući Endija Vudvorda. Igrao je veoma dobro i ušao u top 8, što je sjajno. Mnogo me iznenadio Mišra, odlično je igrao Nihal Sarin – on je već malo stariji, ali ipak. Drago mi je i što je ovdje Vanja Zemljanski izgledao prilično dobro. Jasno je da mu je još uvijek teško, ali nastupio je sasvim dostojno. Volodar Murzin se pokazao malo slabije nego što se očekivalo, još uvijek traži sebe u standardnom vremenskom formatu. U ubrzanom šahu je postao svjetski prvak, ali u klasičnom mu je za sada još uvijek pomalo teško. Mislim da će s iskustvom to doći. Veoma je lijepo što mladi ozbiljno počinju da se takmiče s iskusnima.
— Može li se reći da su se šah generalno podmlađuje? Arkadij Dvorkovič — Naravno, može. To je djelimično povezano s razvojem kompjuterske tehnologije. Priprema igrača se odvija uz pomoć jakih šahovskih programa. To je promijenilo čitav proces i pristup šahista. Mnogi se ne boje da rizikuju, čak i uz visok intenzitet igre. Naravno, zbog toga dolazi i do većeg broja grešaka. S druge strane, ima više neočekivanih rezultata. Na „Velikom Švajcacu“ definitivno nije bilo „remi smrti“. Usprkos najdužem vremenskom formatu, efikasnost tokom čitavog turnira bila je dobra.
Druga stvar je da mi i dalje razmišljamo o vremenskoj kontroli. Trend je više u pravcu njenog skraćivanja. Ozbiljno sumnjam da će na sljedećem izdanju Grand Swiss turnira kontrola biti ovako duga kao sada.
— U taj trend spada i odluka FIDE da organizuje turnire u „brzoj klasici“? Arkadij Dvorkovič — „Brza klasika“ je skraćenje kontrole do krajnje granice, što bi se reklo. To je maksimum na koji možemo da idemo. Ipak, napomenuću: za sada smo odobrili samo pilot-eksperiment, kako bismo sveobuhvatno razmotrili njegove rezultate. Ali ako govorimo o običnoj klasici, imamo već kraće vremenske kontrole, prije svega na Svjetskom kupu. I mnogi šahisti, iako ne svi, smatraju da bi ta kontrola sa Svjetskog kupa trebalo da postane standard na svim glavnim turnirima. Još ćemo o tome raspravljati, ali je očigledno da se sve kreće u tom pravcu.
— Mislite li da će kraći vremenski formati u nekom trenutku potpuno potisnuti klasični šah? Arkadij Dvorkovič — Mislim da formati koji su bliži rapidu još dugo neće izgurati klasiku. „Klasika“ će još ostati, ali biće kraća nego što je bila i nego što je sada. Dugoročni trend svakako ide u tom pravcu. Ipak, postoji dosta ljudi širom svijeta koji vole šah baš zato što mogu da sjednu i razmišljaju, a ne samo da brzo odlučuju i uzbuđeno se nadmeću (smijeh).
„Kod muškaraca treba ukinuti kvalifikaciju putem rejtinga“
— Na Grand Swiss turniru isproban je novi tip dres-koda, u kojem su dozvoljene farmerke. Da li je na odluku FIDE uticao Magnus Karlsen? Arkadij Dvorkovič — Magnus tu nema nikakve veze. Može se reći da je ta situacija s njim bila impuls u javnosti, ali mi smo o tome i ranije razgovarali. Tu treba voditi računa o više faktora. Ne samo o mišljenju igrača, već i o mišljenju partnera, sponzora, medija. Mi smo svakako za razumne odluke. Usput, primijetili smo da su se igrači, usprkos znatnom ublažavanju službenih zahtjeva, uglavnom nastavili oblačiti možda čak i konzervativnije nego što je to dozvoljeno pravilima. To je dobro, znači da svi razumiju da na ekranu treba izgledati primjereno. Jasno je da mogu postojati izuzeci. Pojedinačni slučajevi koji izazivaju sumnju – mogući su. Ali to su zaista izolovani slučajevi, a ogromna većina igrača izgleda vrlo pristojno.
— Šta mislite o situaciji s Hikaruuom Nakamuurom, koji pokušava da se kvalifikuje za Turnir kandidata preko slabih turnira? Arkadij Dvorkovič — Pravila nikada nisu savršena. Neke postojeće rupe u njima smo potcijenili. Tako nešto se događalo i ranijih godina. Postojali su razni načini, i takve situacije su se pojavljivale. Ovo je za nas lekcija, pravila će se mijenjati.
U cjelini, smatramo da bi glavni način kvalifikacije trebalo da bude takmičarski. Možda rejting više ne bi trebalo da bude direktan kriterijum za plasman na Turnir kandidata. Ipak treba igrati turnire i kvalifikovati se kroz njih. Ili se kvalifikovati zbirno, kroz više turnira, na primjer u okviru FIDE Circuit sistema ili neke druge metode bodovanja.
Hikaru je pažljivo pročitao pravila, vidio da postoji ta mogućnost i iskoristio je. Lično uzimam u obzir i njegovu porodičnu situaciju, o kojoj je govorio – očekuje prinovu u porodici i tome posvećuje posebnu pažnju. Naravno, postoji i kontraargument da je profesionalac i da bi trebalo da se ponaša drugačije, ali za mene je to ipak važno, i sigurno ne želim da uvodimo kazne ili nepotrebna ograničenja.
Nadam se da će na narednim turnirima njegovi protivnici ipak biti jači. Naravno, više bih volio da je Hikaru igrao Grand Swiss, ali razumijem da mu sada nije baš zgodno da dugo bude odsutan od kuće.
— Znači li to da FIDE uskoro planira da promijeni pravila za kvalifikaciju na Turnir kandidata? Arkadij Dvorkovič — Promjene će sigurno biti, ali to neće uticati na Hikarua u ovoj konkretnoj situaciji. On je kao drugi na svijetu po rejtingu zasluženo izborio plasman na Turnir kandidata, i postavljati mu sada neke vještačke prepreke ne bi bilo ispravno. Druga je stvar što se nadam da u budućnosti više neće biti takvih rupa u pravilima i povoda da se šahisti optužuju za neko neetično ponašanje.
Hikaru Nakamura Foto: FIDE
— Kod žena je sve transparentno. Tamo se takve situacije ne dešavaju. Arkadij Dvorkovič — Da, jer smo kod njih uklonili sve opcije za kvalifikaciju putem rejtinga. Vjerovatno smo to trebali uraditi i kod muškaraca. Smatrali smo da neke tradicije treba zadržati, ali izgleda da to nije bilo ispravno.
— FIDE je 2025. godine usvojila niz važnih odluka u vezi s ruskim sportistima. Na turnirima su dozvoljeno učešće veteranskoj, omladinskoj i ženskoj reprezentaciji. Da li se planira neka rasprava o mogućem povratku muške reprezentacije Rusije, kao i o povratku zastave i himne na narednim kongresima? Arkadij Dvorkovič — U pravu ste, nedavno održana Generalna skupština pokazala je da je za većinu članova FIDE konstruktivan rad s MOK-om od suštinskog značaja. Upravo taj rad omogućio je usvajanje svih pomenutih odluka koje nisu naišle na primjedbe od strane MOK-a. Opšti trend u protekloj godini može se nazvati pozitivnim. Ne sumnjam da će oba pitanja koja ste pomenuli biti uvrštena u dnevni red Generalne skupštine FIDE u decembru.
Uzimajući u obzir iskustvo drugih međunarodnih federacija, može se nadati povratku svih ruskih timova na turnire u 2026. godini, ukoliko budu ispunjeni važeći kriterijumi MOK-a. Što se tiče šireg, globalnijeg rješenja – ono će zavisiti od opšte međunarodne situacije i opet, od aktuelnih preporuka MOK-a.
Velemajstor Nikita Vitiugov je ispričao zašto se našao u Ujedinjenom Kraljevstvu, kako je radio s Janom Nepomniachtchijem i šta misli o promjeni dress‑koda u šahu.
Nakon 2022. godine mnogi ruski šahisti napustili su otadžbinu i promijenili sportsko državljanstvo. Jedan od njih bio je Nikita Vitiugov, koji sada igra pod zastavom Engleske. Možda njegov prelaz nije bio najviše poznat javnosti, ali Nikita je bio veoma istaknuta figura u domaćim šahovskim krugovima.
Zajedno sa reprezentacijom Rusije osvojio je dosta medalja na međunarodnim turnirima, napisao nekoliko knjiga posvećenih teoriji otvaranja, pobijedio na prvenstvu Rusije i bio član tima Jana Nepomniachtchija u meču za svjetsku titulu protiv kineskog velemajstora Dinga Lirena.
„Šampionat“ se susreo i razgovarao s Nikitom na „Velikom švajcarskom turniru“ u Samarandu. Velemajstor je zamolio da u razgovoru ne diraju oštre političke teme i razloge njegovog odlaska iz Rusije. O svemu ostalom Vitiugov je govorio maksimalno iskreno i otvoreno. Ispričao je kako se promijenio njegov život nakon promjene državljanstva, šta mu se sviđa, a šta ne u životu u Londonu, podijelio sjećanja o radu s Janom Nepomniachtchijem i iznio je mišljenje o najnovijim šahovskim vijestima.
Treba posebno istaći da je Nikita bio jedini među šahistima koji su napustili Rusiju u posljednje tri godine, koji nije odbio da se razgovara s novinarom „Šampionata“ u Samarkandu.
„Promjena federacije bila je teška odluka“
— Nikita, u trenutku promjene federacije živjeli ste u Španiji, ali ste prešli pod zastavu Engleske. Zašto je tako ispalo? Nikita Vitiugov — Nikad mi se nije sviđalo kad ljudi žive u jednoj zemlji, a predstavljaju drugu. To mi je malo vještački. Zato, kada sam donio odluku da promijenim federaciju, naravno da sam se prvo obratio Špancima. Tamo sam zaista živio, učio španski jezik i želio da se i dalje integrišem. Prilično je čudno što ljudi iz španske federacije nisu nikako reagovali na moj zahtjev. Ne samo da nisu pokazali interesovanje – oni su me jednostavno ignorisali.
Da pojasnim situaciju: odmah bih postao prvi šahista njihove zemlje, pojačao bih reprezentaciju. Učio sam jezik, legalno sam boravio u zemlji — drugim riječima, sa mnom ne bi bilo nikakvih problema.
Uopšte, promjena federacije za mene je bila jako teška odluka. Uopšte nisam želio to da uradim. Čitav život za mene su glavni turniri bili oni u sastavu ruske reprezentacije, nikad mi nije padalo na pamet da igram pod drugom zastavom. Da, razumio sam da bih negdje u drugoj zemlji mogao dobiti bolje uslove, ali o tome nikada nisam ozbiljno razmišljao.
U toj situaciji, kada nisu pokazali ni trunku interesovanja, pomislio sam da ne treba više praviti kompromise. Tako je Španija otpala.
— A onda ste otišli Englezima? Nikita Vitiugov — Ne baš tako. Vjerovatno ne bih ništa dalje ni preduzimao, ali su mi se javili sudije iz Engleske šahovske federacije i predložili da se preselim u Englesku. Engleska me uvijek zanimala, ali nisam mislio da je preseljenje tamo uopšte moguće. Znao sam koliko je teško srediti bilo kakvu dokumentaciju, naročito tada.
A onda se sasvim neočekivano sve otvorilo. Oni su mi rekli da im se prvi put ukazala mogućnost da nekome obezbijede boravišnu dozvolu. Sredili su je meni i mojoj porodici.
A stvar je bila još teža jer se u Engleskoj šah ne smatra sportom.
Nikita Vitjugov (lijevo) Foto: Christopher Furlong/Getty Images
– Ozbiljno? Nikita Vitiugov – Apsolutno. Sa aspekta šaha, Engleska je jedna od najgorih zemalja za preseljenje. Sva šahovska dešavanja tamo se zbivaju usprkos okolnostima. Ne procjenjujem to ni dobro ni loše, samo govorim kako vidim. Ovdje sve ide usprkos, samo zahvaljujući entuzijazmu pojedinaca koji to sve podnose na svojim plećima. Pomogli su i meni s papirologijom, i preselili smo se.
Ovdje je sve ispalo lakše. Svi mi znamo engleski bolje nego španski, plus smo svi donekle uronjeni u tu kulturu. Osim toga, Engleska je znatno otvorenija zemlja nego Španija. Ne može se ni uporediti njihova otvorenost prema pridošlicama. Španija je krajnje zatvorena zemlja, Engleska krajnje otvorena. Živimo tamo godinu i po, sve mi se sviđa. Ali, nažalost, za moj šah ovo je… (smije se).
– Nije najpovoljnija opcija? Nikita Vitiugov – Pa da, reći ćemo tako (smije se). Moja karijera nije imala nikakvog plusa od toga. U principu, znao sam da neće ni biti kakvih posebnih benefita. Ovo rješenje nije bilo radi nekog interesa ili koristi, kao što bi mnogi mogli pomisliti. Finansijski aspekt pri izboru je bio potpuno odsutan.
Samo mi se dopala Engleska. Bio sam tamo prvi put 2013. godine sa Peterom Svidlerom. Tada sam bio njegov sekundant na turniru kandidata u Londonu. Neopisivo mi se dopao grad London, gdje sada živimo sa porodicom. Tamo je sve divno, osim šaha (smije se).
– Meni se čini da vam Engleska podsjeća i na rodni Petersburg. Nikita Vitiugov – Naravno! Ah, to špansko sunce… U Engleskoj je klima – prednost. Ljudi ne razumiju, jer obično idu u suprotnom pravcu – iz Engleske u Španiju. A za mene je prednost što nema tog beskrajnog sunca zimi, što može kiša padati. Nisko nebo, oblačno – to je kao kod kuće.
– A ima li nešto što vam sada nedostaje iz Rusije? Nikita Vitiugov – Ruski jezik. Osim toga, čitav život sam proveo u Petersburgu, nijednom mi nije palo na pamet da se preselim čak ni u Moskvu, o drugoj zemlji uopšte nisam razmišljao. Prema tome, sada mi nedostaje mnoštvo mjesta u gradu, neke osobe. Nadam se da ću u nekom trenutku doći, posjetiti rodni grad…
„Šahista u Engleskoj – to je nešto čudno“
– Koliko se sada vaš život u Londonu, kada govorimo o svakodnevnim, praktičnim stvarima, razlikuje od života u Sankt Peterburgu? Nikita Vitiugov – Puno se razlikuje. Nikada nisam shvatao koliko je teško živjeti u drugoj zemlji, jer sam čitav svoj život proveo u jednom gradu. U drugoj zemlji je sve teže – čak i disati vazduh. Sve se dešava na stranom jeziku. Iako, u Engleskoj ljudi mirno prihvataju bilo koji nivo jezika. Možete pričati na nivou profesora sa Oksforda, a možete i sa tri riječi: please, sorry, thank you. Kako kažu – to su tri najvažnije riječi engleskog jezika.
– To je sjajno, jer recimo u Francuskoj ponekad sa snobizmom gledaju na one koji ne govore savršen francuski. Nikita Vitiugov – Mnogo je takvih mjesta, ali u Engleskoj su ljudi otvoreniji. Ipak, sve je mnogo komplikovanije, sve mi je novo. Trideset pet godina svog života živio sam u jednoj stvarnosti, a sada sam u drugoj.
Opet, svi znaju da je London prilično skup grad za život – pa tako i za šahistu. U Rusiji je šahista ozbiljna profesija, to je karijera, a u Engleskoj – to je nešto čudno. Tamo se na šah gleda kao na društvenu igru. Sa strane se može činiti da je šahovski život u Engleskoj bolji nego što zapravo jeste. Tamo sve zavisi od nekoliko pojedinaca.
Kao što sam već rekao – sa šahovske strane nisam dobio nikakvu korist. Ranije mi je kalendar bio ispunjen prvenstvom Rusije, igrama za reprezentaciju, ekipnim prvenstvom Rusije, klupskim prvenstvom Evrope. Bilo je mnogo turnira u Rusiji. A ovdje… Sad igram druge turnire.
– Da li ste sada najbolji šahista Engleske po rejtingu? Nikita Vitiugov – Trenutno – ne. Imamo nekoliko šahista istog nivoa. Najmanje što mogu reći jeste da imamo legendarnog Majkla Adamsa. Tako da – prvi ili drugi po rejtingu u zemlji, to su sve formalnosti. Globalno gledano – to ništa ne znači. Radije bih bio…
Majkl Adams Foto: Oli Scarff/Getty Images
– U SAD ili nekoj drugoj vrhunskoj federaciji? Nikita Vitiugov – Ne. Naravno, postoji mnogo zemalja – nećemo sad upirati prstom – gdje su šahisti u mnogo povoljnijem položaju. U tim zemljama i šahisti koji su tek u top deset imaju ogroman broj prilika. Ja nipošto ne kritikujem ljude iz Engleske federacije, jer ono što oni već rade je nevjerovatno. Jednostavno, uslovi života u toj zemlji su takvi, a status šaha je takav kakav jeste.
„Meč za titulu bio je težak udarac za sve“
– Velik dio vaše karijere bio je posvećen radu sa Janom Nepomniachtchijem. Konkretno, pomagali ste mu u meču protiv Dinga Lirena. Zašto Jan nije uspio da pobijedi? Nikita Vitiugov – Meč s Dingom bio je izuzetno dramatičan. U suštini, poslije njega Ding se povukao iz šaha. Nedavno je izgubio od Gukeša i čini mi se da se više neće vratiti šahu. Taj meč s Janom ga je toliko energetski iscrpio da, iako je pobijedio, više nikada nije dostigao onaj nivo. Posljednji put kada je igrao na svom vrhuncu bio je taj nesretni taj-brejk. Tada je Ding igrao fenomenalno. Možda je tada uspio da dostigne neki nivo koji ranije nije mogao i za to je dao apsolutno sve što je imao.
Što se tiče Jana, teško mi je to komentarisati. Neke stvari jednostavno ne smijem da govorim. Već sam ranije rekao – prije svega, Jan je taj koji je izgubio meč, a ne Ding koji ga je dobio. Jan je imao više prilika da meč završi u svoju korist nego Ding. I, naravno, to je jako teško… Jasno je da je za Jana to bio veliki udarac, ali čak i za mene, kao člana njegovog tima, koji je posvetio nekoliko godina rada s njim – bilo je to veliko razočaranje. U suštini, to je uticalo i na moju karijeru.
– Ozbiljno? Kako? Nikita Vitiugov – Posvetio sam nekoliko godina svog života radu s Janom, umjesto da se razvijam kao igrač. Sve svoje planove sam pravio u skladu s tim radom. Sve svoje šahovske ideje sam ulagao u taj projekat. A na kraju je sve završilo neuspjehom. Za mene to nije bio samo posao gdje dođeš, uzmeš novac i odeš. Zaista sam dao mnogo, i žao mi je što se završilo kako jeste.
Ali šta da se radi? Treba ići dalje, takve stvari se dešavaju. Iako, za sve ljude koji su na bilo koji način bili uključeni u taj meč, on je bio veliki udarac. I, koliko god čudno zvučalo, čak i za pobjednika. Titulu je osvojio po cijeni koju, vjerovatno, nije bio spreman da plati. Teško je reći šta je na kraju ispalo bolje. Jan je izgubio meč, ali nastavlja dalje, bori se i dalje. U sljedećem Turniru kandidata, koji je održan u Torontu, bio je blizu da se ponovo kvalifikuje za meč, a Ding… Ne znam šta se dešava s njim iznutra.
– Kako je izgledao vaš rad s Janom? Da li ste bili njegov trener ili sparing partner? Nikita Vitiugov – Rad je bio u različitim formatima. Pomagao sam mu na nekoliko turnira i svaki put se moja uloga pomalo mijenjala. Počeo sam kao consultant za otvaranja, kasnije se to negdje pretvaralo u psihološku pomoć i podršku, u neke opšte savjete. Bio sam direktno prisutan na meču u Astani s Janom i svim silama sam pokušavao da mu održim moralni duh.
– Dakle, postojala je i neka prijateljska pomoć? Nikita Vitiugov – Ima jedna dobra izreka Mihaila Talja: „U kartama nema braće.“ Tako da – nije bilo prijateljske pomoći, a ako je i bilo, možda je čak i odmogla. U profesionalnom radu prijateljstvo može da smeta. Nekad moraš da budeš oštar, u nekim trenucima ne smiješ da žališ čovjeka, a dobri ljudski odnosi jednostavno to ne dozvoljavaju.
Ali mogu da kažem da smo sada Jan i ja u dobrim, prijateljskim odnosima. Nadam se da njegov šahovski put nije završio tim mečom.
„Kompjuter je ubio šah u njegovom starom obliku“
– Hajde da malo porazgovaramo o aktuelnim temama. Šta mislite o situaciji sa Nakamurom, koji diže rejting igrajući na lokalnim turnirima u SAD? Nikita Vitiugov – Iskreno, to me nimalo ne dotiče, tako da kritikovati čovjeka što postupa po pravilima i onako kako mu odgovara – čudno je.
– FIDE je promijenila dres-kod i dozvolila dolazak na turnire u farmerkama. Kakvo je vaše mišljenje o tome? Nikita Vitiugov – Ta tema je, iskreno, izmišljena ni iz čega.
– U suštini, postala je zanimljiva nakon skandala s Magnusom Karlsenom. Nikita Vitiugov – Moguće je da su, nakon što je izgubio titulu, za Karlsena važnijim postale neke druge stvari – ne šah, već farmerke ili nešto slično. Možda mu se jednostavno pojavilo mnogo slobodnog vremena. Zaista ne razumijem zašto ta tema izaziva toliki haos. Po mom mišljenju, nije nikakav problem obući odijelo. Ljudi ne igraju fudbal u kupaćem kostimu, kao što ni obrnuto nije slučaj. Svaki sport ima svoju opremu, svoj dres-kod, i niko se zbog toga ne žali.
To što su u šahu svi jednaki, ali su neki jednakiji – takođe nije nikakva novost. Sto ljudi je moglo da se buni protiv dres-koda, ali bilo je dovoljno da Magnus jednom zalupi vratima – i sve se promijenilo. I to je potpuno uobičajena situacija.
Magnus Karlsen Foto: Dean Mouhtaropoulos / Getty Images
– Nedavno je FIDE uvela i novi format šaha – „brzu klasiku“. Da li on ima perspektivu? Nikita Vitiugov – Mislim da ima. To je normalno i sasvim logično. Ranije sam na sve to – Fišerov šah, blic, rapid – gledao dosta kritično. Sada shvatam da je to upravo pravac u kojem šah ide. I to je normalno i ispravno. Za mlade i ambiciozne šahiste to je budućnost. To je ono čime će se oni baviti narednih godina. Mislim, već bez mene (smije se).
– A vi lično, kako gledate na te formate? Nikita Vitiugov – Meni lično to više nije toliko interesantno kao nekad, jer osjećam da su moji najbolji profesionalni dani već iza mene. Sada imam više interesovanja i motivacije za trenerski rad. Tek sam na početku tog puta. Ipak, rad sa Janom je nešto posebno.
Na primjer, „Veliki švajcarski turnir“ – to mi je ranije bio omiljeni turnir u kalendaru. A sada vidim koliko se šah promijenio, koliko mi je taj turnir postao težak i iscrpljujući. Duge partije nisu uvijek visokog kvaliteta, iako se može steći utisak da duže vrijeme povećava kvalitet igre. Ja to ne primjećujem kod sebe – možda već igram toliko loše da mi nijedno vrijeme ne pomaže. Ne znam.
– Može li se reći da se šah sada „podmladio“? Sve je više talentovane djece i tinejdžera, a svjetski prvak ima samo 19 godina! Nikita Vitiugov – Apsolutno. U suštini, kompjuter je jednostavno ubio šah u njegovom starom obliku. Učinio je informacije dostupnim svima. Velemajstori iz prošlosti su godinama skupljali znanja. Bobi Fišer je, recimo, namjenski učio ruski da bi mogao čitati šahovske knjige. Danas ne moraš učiti ništa – knjige postoje na hiljadu jezika. A osim toga, postoje i šahovski programi. Dakle, ono što su ljudi nekad skupljali decenijama, sada bilo ko može naučiti za nedelju dana. To je jednostavno – drugi svijet!
Šah je društvena igra. I baš zato je kompjuter odigrao najdramatičniju ulogu. Uticao je na sve sfere života, a šah je – jednostavno ubio u starom obliku. Ne postoji bolja riječ za to.
Danas šah postoji u drugom formatu. To više nije neka naučna oblast u kojoj se nešto istražuje. To je sada samo sport, i kreativni element gotovo da više ne postoji. Odnosno, sveden je na minimum, dok je ranije bio ogroman. Mislim da je šah prije 50-ak godina imao veću ulogu nego što je trebalo. Sada se ta uloga vraća na nivo koji je realan. To je društvena igra. Da, možda najzanimljivija od svih – ali ništa više od toga.
Fudbal, recimo, gledaju milioni jer je dostupan svima. Šah je ipak dosta kompleksna igra, da bi neko mogao da ga prati sa strane, potrebna je velika priprema. Inače je teško razumjeti sve ideje velemajstora, tok njihove misli, sve trikove. Običnom gledaocu je teško da u tome uživa. Zato je šah postao nešto „za svoje“.
– U isto vrijeme, sve češće se organizuju turniri na kojima se šah prikazuje kao e-sport. Kako gledate na taj pravac razvoja igre? Nikita Vitiugov – Po mom mišljenju, taj scenario nije realan. Jednostavno zato što će šah uvijek beznadežno gubiti od svake igre gdje se puca ili bilo koje druge igre – zbog svoje kompleksnosti. Ako ga gledamo kao neku čudnu, neobičnu igru među ostalima, možda će ga uključiti u neki turnir s velikim nagradnim fondom.
Ne igram video-igre, ali razumijem da bilo koji fudbalski menadžer, Counter-Strike, Dota – okupljaju milijarde ljudi širom svijeta, dok šah – svega nekoliko miliona, i to u najboljem slučaju.
Ako šah ode potpuno u sferu zabave, uvijek će gubiti, jer postoji milion jednostavnijih i pristupačnijih stvari. Po mom mišljenju, za šah je bolji drugačiji put. On bi trebalo da se nađe rame uz rame s pozorištem i operom. Da postane nešto u čemu ljudi ne traže korist. Na primjer, operu često niko ne razumije, iako se pjeva na raznim jezicima. Ipak, ona postoji, ljudi idu i plaćaju karte.
Tako bi i šah trebalo da iskoristi svoju elitnost – ali ne u negativnom smislu te riječi. Treba i dalje pokušavati da bude dostupan, da se približi masama, ali uz oslonac na svoju bogatu istoriju. U zabavnoj industriji šah će uvijek biti u podređenom položaju, ali uz operu, pozorište i klasičnu muziku – ima svoje dostojanstveno mjesto.
Intervju sa najistaknutijom heroinom šahovskog svijeta u 2025. godini Piše: Tatajana Postnikova 19. septembar 2025
Intervju s indijskom šahistkinjom Divjom Dešmukh
Indijka Divja Dešmukh je ispričala za „Šampionat“ o svom učešću u turniru kandidata i meču s muškim svjetskim šampionom.
Divja Dešmukh – nova zvijezda ženskog šaha i bez sumnje glavna heroina 2025. godine. Prije samo par mjeseci za nju je malo ko čuo, ali 19-godišnja Indijka napravila je senzaciju na Svjetskom kupu. Iako nije imala titulu velemajstora, osvojila je tu titulu i plasirala se na turnir kandidata!
Na „Velikom švajcarcu“ u Samarkandu Divja se nije takmičila u ženskoj sekciji, nego u otvorenom dijelu sa muškarcima, i zauzela je dostojno 81. mjesto od 116 učesnika, prestigavši ne samo Aleksandru Gorjačkinu, nego i, na primjer, Vladislava Artemjeva, Levona Aronjana i Borisa Gelfanda. Pri tome je Dešmukh remizirala sa Gukešom Dommaradžu!
Tokom turnira Divja je dala ekskluzivni intervju „Šampionatu“. Podijelila je emocije nakon partije sa svjetskim šampionom, govorila o odnosu prema Aleksandri Gorjačkini i odgovorila na pitanje da li bi nekada dama mogla pobijediti muškarca u meču za titulu najboljeg igrača svijeta.
Divja Dešmukh
„Željela bih da igram protiv Gukeša na vrhuncu“
– Divja, munjevito si ušla u elitu svjetskog šaha. To izaziva opšte divljenje. A ti sama — šta osjećaš? Divja Dešmukh– Mislim da je u očima javnosti ovo zaista bio neočekivan uzlet. Ali uvijek sam znala da imam dobar nivo i da ću s vremenom postati još bolja. Sve se desilo prilično brzo, i zbog toga sam srećna!
– Na Grand Swiss si igrala na otvorenom turniru. Da li ti pruža više emocija kada igraš ravnopravno s muškarcima, ili kada ih pobjeđuješ? Divja Dešmukh– Svaka pobjeda za mene je veoma važna. I, iskreno da priznam, nema razlike — igram li protiv žene ili muškarca. Za mene je mnogo važnije koliko dobro ja sama igram. Kad sam krenula na turnir, imala sam velike sumnje, jer sam bila pretposljednja među nosiocima, a protivnici su veoma jaki. Ali mislim da je, nakon partije sa šampionom svijeta, moja samouvjerenost porasla.
–Da li ai očekivala da ćeš igrati protiv šampiona svijeta? Divja Dešmukh
Divja Dešmukh– Ne. Apsolutno ne — nisam. Malo mi je žao što Gukeš trenutno nije u najboljoj formi, jer bi bilo jako zanimljivo igrati s njim kad je na vrhuncu. Ali sigurna sam da će uskoro doći k sebi. U svakom slučaju, bio je interesantna partija.
– Koliko ti je ta partija bila teška? Divja Dešmukh – Na turniru u Samarkandu sve partije su veoma teške (smije se), tako da ne bih rekla da se taj duel nečim razlikovao od ostalih.
– Rekla si da se još ne osjećaš kao velemajstor. Šta treba da se promijeni da bi to osjetila? Divja Dešmukh – Možda sam to rekla kada sam tek dobila titulu. Sad mi je to postalo jasno, i osjećam se kao velemajstor (smije se).
– Kakve si emocije doživjela kada si osvojila Svjetski kup i shvatila da si se kvalifikovala za turnir kandidata? Divja Dešmukh – Bila sam srećna. I vjerovatno je to za mene bilo i neko olakšanje. Tada sam pomislila: „Kad sam već stigla ovako daleko, mogu da se borim za zlato i uzmem tu kartu za turnir kandidata.“ Tako da sam bila jako srećna kada se sve ostvarilo.
– Koliko ti je bilo teško da se boriš protiv Хampi Koneru u finalu? Ipak je godinama ona bila glavna zvijezda ženskog šaha u Indiji. Divja Dešmukh – Pošto to nije bio naš prvi meč, nisam osjećala baš prevelike emocije. Ali, naravno, osjećala sam ogroman pritisak, jer je to bilo finale tako važnog turnira! Trudila sam se da se fokusiram na to kako igram i da kontrolišem svoje emocije i nervozu. Ponavljam, za mene nije toliko važno protiv koga igram. Važnije je kako sama igram.
– Na otvorenom turniru si igrala uz Aleksandru Gorjačkinu, koja je takođe već izborila učešće na turniru kandidata. Šta misliš o Ruskinji? Divja Dešmukh– Jako je poštujem. Vidjela sam kako je igrala na open turniru još 2021. godine. Tad mi je bilo 14 godina ili otprilike toliko, i bila je toliko inspirativna svojom igrom da sam pomislila: „Vrijedi jednog dana igrati isto tako“. To je sjajno za ženski šah, kad djevojke konkurišu sa najjačima. Volim da gledam kako igra Aleksandra.
– Mnogo se govori ne samo o tvom šahovskom majstorstvu, nego i o tvojoj privlačnoj spoljašnjosti. Da li ti je prijatno ovo zanimanje? Divja Dešmukh– Ne previše. Želim da inspirišem ljude da igraju šah, zbog toga ne volim kad ljudi obraćaju pažnju na moj izgled.
– Može li se reći da si feministkinja? Divja Dešmukh– Termin ima preveliki spektar značenja. Ali apsolutno vjerujem da žene, u borbi za titule, moraju da se takmiče sa najboljima. I nije važno ko će biti „najbolji“ — žena ili muškarac.
– Vjeruješ li da žena jednom može postati svjetski šampion? Divja Dešmukh– Sad je to teško, zato što među muškarcima vidimo vrlo jaku konkurenciju. Što više muškaraca igra šah, tim je veća vjerovatnoća da će neko od njih postići uspjeh. Zato, čim odnos muškaraca i žena u šahu bude 50 na 50, vratit ćemo se tom pitanju.
Stariji trener juniorskoj reprezentaciji Rusije odgovorio je na pitanja Vladimira Barskog. Prvi dio intervjua posvećen Olimpijadi do 16 godina u Kolumbiji, kao i pitanju vremenskih kontrola u savremenom šahu.
Vladimir Barski– Evgenij, krajem prošle godine preuzeli ste juniorsku reprezentaciju Rusije. U kakvom stanju ste „preuzeli upravu“ – šta ste vidjeli u našem juniorskom šahu? Koje zadatke ste sebi postavili? Kako planirate rad?
Evgenij Tomaševski – Pitanje je sveobuhvatno, pričaću redom. Krajem prošle godine završio se moj dvogodišnji radni period u Azerbejdžanu. Dobio sam ponudu od Šahovske federacije Rusije, i rado sam je prihvatio. Stekao sam iskustvo u Azerbejdžanu, za koje sam veoma zahvalan; imam svoje ideje za savremeni šah, kao i podršku vođstva federacije i Mihaila Izraileviča Šereševskog, koji već decenijama radi u ovom poslu, i krenuo u rad.
Na pitanje o zadacima najlakše je odgovoriti, jer u Rusiji zadaci uvijek mogu biti samo najviše. Kako god okreneš, moramo težiti da budemo među vodećim šahovskim silama. A sve počinje od djetinjstva. Sada je konkurencija ogromna: mnogo se priča o fenomenu Indije i drugih zemalja – i na odraslom, i na dječjem nivou. U uslovima promijenjene konkurencije potrebni su novi pristupi, povećanje efikasnosti rada. Dakle, zadaci su pred nama najambiciozniji.
Vladimir Barski – A kakvo je stanje dječjeg šaha u zemlji?
Evgenij Tomaševski – Tu je sve malo komplikovanije. Odmah da naglasim, u okviru svoje nadležnosti govoriću iz perspektive ambicioznih zadataka i vrhunskog majstorstva, a ne masovnosti.
Prošlo je već 8‑9 mjeseci od početka našeg rada. Kad smo nedavno razgovarali o Olimpijadi do 16 godina, sve je izgledalo veoma optimistično. Imamo, zaista, talentovanu generaciju igrača, rad s kojima donosi rezultate. I imamo veoma perspektivne, sasvim mlade momke, s kojima smo počeli rad. Ali u cjelini, situacija nije svuda ohrabrujuća.
Ako pogledamo svježi rejting-listu ruskih juniora, vidjećemo prilično interesantnu tendenciju. Imamo trojicu pobjednika Olimpijade u muškoj konkurenciji i Anju Šuhman kod djevojaka, a onda? U desetorici ruskih juniora do 18 godina, prema klasičnom rejtingu, nalazi se, na primjer, Roma Šogdžiev. Nesumnjivo, to je čast za samog Romu sa 10 godina, ali rejting mu je za sada tek nešto viši od 2400. A to su momci rođeni do 2007. godine uključujući! Aktuelni svjetski šampion Gukeš (2006. god.) je samo godinu stariji. Koliko je u svijetu juniora 2007‑2008. godišta čiji rejting je mnogo viši? A kod nas tek dva momka do 18 imaju rejting 2500+, i još je Arťom Uskov sasvim blizu. Rekli bismo da je to malo – to je premalo! Zato treba razumjeti da je početno stanje vrlo skromno. Kod djevojaka je situacija malo bolja – ali u velikoj mjeri zato što Anja već ima veoma visok rejting.
Posebno me smeta što među momcima 2007‑2008. godišta, koji bi već trebali da se približe prelasku u odrasli šah, samo trojica‑četvorica imaju rejting 2400+. I to 2400, a ne 2500! A pošteno je govoriti već o 2600+. Upravo smo diskutovali o veoma dobrim perspektivama reprezentacije koja je osvojila Olimpijadu – i to je istina. Ali kad se pogleda ko ide iza tih momaka, situacija postaje mnogo alarmantnija. To treba imati u vidu kad govorimo o „ulaznim podacima” za moj rad.
Vladimir Barski – Nastao je izvjestan jaz? Evgenij Tomaševski – Po službenoj dužnosti pratim sve koji su u ovom uzrastu. Dešava se da talentovani momci „eksplodiraju” malo kasnije. Ne želim da osuđujem nikoga. Ranije se ponekad govorilo nešto poput: „Poslije Griščuka (ubacite odgovarajuće ime) nemamo više talentovanih šahista!“, a onda bi se pojavljivali sasvim dobri igrači — blago rečeno. Uz pametno organizovan rad, napredak se može postizati i u kasnijem uzrastu. Na primjer, u poslednje vrijeme jasno vidimo napredak kod Rudika Makaryana, Arsenija Nesterova i naročito Alekseja Grebnjeva; od njih je samo Ljoša još uvijek junior, i to do 20 godina.
Ali činjenica ostaje činjenica: u godištima 2007–2008. imamo prilično ozbiljan pad (i da, nadam se da će Arťom Pingin, Erdem Hubukšanov i drugi još uspjeti da naprave iskorak). A generalno, ako pogledamo širu sliku: u periodu između 2002. godišta (Esipenko) i 2009–2010. godišta, osim već pomenutih, može se istaći samo Volodar Murzin, ali i njemu još mnogo fali do 2700. Za sve te godine nije se pojavio nijedan sa rejtingom 2700+, i samo jedan igrač u top 100! To, prema standardima ruskog šaha, nije „izvjestan“ pad, nego prilično uočljiv i ozbiljan jaz koji hitno treba nadoknaditi.
Vladimir Barski – Kako trenutno organizujete svoj rad?
Evgenij Tomaševski – Radimo u tandemu sa Mihailom Izrailevičem Šereševskim; njegovo viđenje, savjeti i podrška izuzetno su mi važni kada je riječ o radu s mladim šahistima, jer stručnjaka s njegovim iskustvom i kvalifikacijom teško je naći u čitavom svijetu. Počeli smo da radimo s najmlađima. Pogledali smo sve koje smo mogli da pogledamo. Tu mora da funkcioniše princip piramide. Da bi se dobio jedan supertalent, poželjno je imati pet „manje super“ talenata, deset još slabijih i tako dalje. Dakle, potrebna nam je veoma jaka konkurentska sredina. Zato djecu treba učiti ispravnim stvarima od najranijeg uzrasta, u skladu sa savremenim šahom. U skladu sa tim, taj sistem mora biti dobro izgrađen.
Evgenij Tomaševski i Mihail Šereševski. Foto: V. Barski
Vladimir Barski – Koliko djece ste do sada uspjeli da pogledate? Evgenij Tomaševski – Šereševski i ja smo već pogledali sva prvenstva Rusije do 9 i do 11 godina, održali smo dva kampa za najmlađe i do kraja godine planiramo još jedan. Ne bih da postavljam čvrstu starosnu granicu, ali uglavnom se radi o djeci do 12–13 godina. Sa onima koje smo izdvojili, počinjemo rad s ciljem dostizanja vrlo ozbiljnog nivoa. Nadam se da će se plodovi tog rada vidjeti u narednih nekoliko godina.
Vladimir Barski – Djeca s kojima ste počeli da radite već imaju svoje trenere. Kako sarađujete s njima? Evgenij Tomaševski – Prije svega, mnogi uopšte i nemaju lične trenere. Ali to je, naravno, delikatna stvar. One koji su već ozbiljno uključeni u trenerski rad, trudimo se da ne diramo. Imamo svoju provjerenu metodologiju. Ako djeca već imaju trenere sa sopstvenim pristupom, mi se ne miješamo. Kako kažu, „neka cvjeta sto cvjetova“. U radu s nama veoma je važno da se radi ono što mi kažemo. Bez toga, potpuno je nejasno kako da snosimo odgovornost za rezultat. Zato, prvo, trudimo se da biramo djecu koja su minimalno obuhvaćena trenerskim radom. I drugo – ako to nije slučaj, nastojimo da u saradnji s ličnim trenerom nema sukoba.
Vladimir Barski – Dakle, da postane vaš istomišljenik? Evgenij Tomaševski – Tako je. Roditeljima objašnjavam: postoji određeni program kojeg je bolje pridržavati se, ako želite da dijete u budućnosti postigne uspjehe na najvišem nivou. Ne govorim o medaljama s dječjih prvenstava – do njih se može doći na razne načine; mnogi treneri to znaju podjednako dobro kao mi, a možda i bolje. Mi ovdje govorimo o pripremi šahista koji u budućnosti mogu ući u seniorsku reprezentaciju Rusije. A vremena za to nema mnogo.
Upravo se završio FIDE Grand Swiss u Samarkandu. Poslije šest kola tog snažnog kvalifikacionog turnira, četvorica igrača mlađih od 18 godina nalazila su se u prvih deset. Endi Vudvord (rođen 2010, uzgred) do posljednjeg kola imao je šansu da se kvalifikuje za Turnir kandidata. A od naših igrača tog godišta, na Velikoj Švajcarskoj učestvovao je samo Vanja Zemljanski. Moramo početi s ozbiljnom pripremom veoma rano – želim da i roditelji i treneri to razumiju. Ako želite da se takmičite sa Erdogmušem, Hamdamovom, Zemljanskim i Šuhman.
Ponavljam: ne tvrdim da postoji samo jedna metoda – naša. Ako uspijete da postignete velike rezultate nekim drugim putem – odlično! Bićemo samo srećni zbog toga, jer je to u interesu ruskog šaha. Ali, kako praksa pokazuje – takvi su primjeri rijetki.
Vladimir Barski – A kad se pojavi talenat u provinciji, gdje je teško dobiti podršku? Tada je veoma važno da dijete osvoji neku medalju u najranijem uzrastu. Na primjer, da pobijedi na nekom kolu Dječjeg kupa Rusije ili na školskom prvenstvu – da bi imao šta da pokaže sportskim vlastima i potencijalnim sponzorima. Kolika je stvarna vrijednost takvih medalja?
Evgenij Tomaševski – Da, to je ključno pitanje. Uopšteno govoreći, mene kao glavnog trenera omladinske reprezentacije Rusije zanimaju dva velika aspekta kada je riječ o uspjehu djece. Strateški, kao što sam već rekao, to je priprema igrača na nivou seniorske reprezentacije Rusije. Dakle, upravo na omladinskom nivou pripremamo ljude koji će u budućnosti moći da pojačaju seniorski tim naše zemlje.
Istovremeno, naravno da me zanima i da djeca osvajaju medalje na važnim turnirima. Prije svega, to su klasični turniri, a u mnogo manjoj mjeri brzopotezni i blic, jer su to ipak druge discipline – da ne govorimo o problemskom šahu i sličnom.
Pažljivo pratimo sve te turnire, jer oni predstavljaju kriterijum za pozivanje na pripreme. Dakle, ako se dobro pokažete na takvim turnirima, vi ste u fokusu trenera reprezentacije. Vjerujte mi – pratim sve što se dešava, ali me prije svega zanimaju zvanična klasična takmičenja. Takva kao što su prvenstva zemlje, etape Dječijeg kupa Rusije i, naravno, svjetska i azijska prvenstva. Medalje s tih takmičenja su konkretan dokaz da je odabrani put ispravan.
Još jednom želim da naglasim: njihovo odsustvo ne znači da neko nema talenat ili da neće biti primijećen. Možda će „eksplodirati“ malo kasnije – i to je normalno. Ali, to su ta dva glavna aspekta koja mene interesuju.
Što se tiče svih drugih turnira… Sjajno je ako dijete ima podršku iz svog regiona. Ali to je ipak malo izvan mog djelokruga. Ja sam ispričao tačno ono što je predmet mog interesovanja.
2015.godine u Čiti, Jevgenij Tomaševski je prvi put postao šampion Rusije. Foto: E. Kublashvili
Vladimir Barski – Shvatam. Postoje različite škole koje rade stalno i održavaju svoje pripreme. Da li je uspostavljena saradnja s njima ili je to još uvek u perspektivi? Evgenij Tomaševski – Neću da pominjem imena, ali sa mnogim rukovodiocima takvih škola komuniciramo i trudimo se da izbjegnemo preklapanja, kako bi proces treninga tekao što efikasnije. Naravno, nastavićemo da uspostavljamo saradnju, to je potpuno normalno. Na primer, ako želimo nekoga da pozovemo na pripreme, a škola Jurija Rafailoviča Jakoviča takođe želi nekoga da pozove, uvijek se može dogovoriti telefonski i riješiti to pitanje – to je prirodno. Ovdje je koordinacija neophodna, i ona postoji i postaće još bolja.
Vladimir Barski – Vi organizujete 3-4 pripremna kampa godišnje sa najmlađima. A sa starijom djecom? Evgenij Tomaševski – Starije još samo posmatram. Prvo, ne može se odmah obuhvatiti sve, a drugo, kao što sam već rekao, oni me trenutno zanimaju malo manje, ako pogledamo rejting-listu. Mi uzimamo najmlađe, i kada se pojave supertalenti, sa njima odmah počinje rad na rezultat. Kada organizujete pripreme, vršite selekciju, onda se formira grupa talenata s kojima se radi sa ciljem visokog nivoa. To je svakodnevni rad.
Vladimir Barski – Koliko učenika trenutno imate u svakodnevnom radu? Evgenij Tomaševski – Već nekoliko takvih. Sa njima radimo ja i Mihail Izrailevič, a uključujemo i druge ljude. Lično radim, na primer, sa Romom Šogdžijevim.
Vladimir Barski – Svakodnevno radite sa njima? Evgenij Tomaševski – Da, stalno smo u kontaktu. Imaju program, zadatke, tako da je to normalan proces treninga. Cilj naših priprema je da izaberemo igrače za dalji rad sa ciljem visokog nivoa. Želim još jednom da naglasim: to ne znači da je sve fiksno i da ćemo raditi samo sa izabranima. Ne! Aktivna rotacija zavisi od uspjeha, ispunjavanja zahtjeva i tako dalje. Pratimo sve i to je vrlo dinamičan proces. Nije to kao da smo skupili jezgro tima i tu je kraj.
Prvenstveno, u ovom uzrastu još je teško reći dokle ćeš stići. Pored toga, u Rusiji ima mnogo talenata i nadam se da će se pojavljivati kao pečurke poslije kiše. Sa nekoliko šahista već se radi individualno i nadam se da će se taj spisak samo proširivati. Naš krajnji cilj je stvaranje sistema pripreme od najranijeg uzrasta, u koji su uključeni svi: lični treneri, škole na terenu i regioni. Želio bih da napravimo nešto po uzoru na sovjetski sistem, razvijemo univerzalni program priprema. Za to treba vremena, da ljudi vide rezultate i uvjere se da sistem funkcioniše.
Vladimir Barski – Onima koji zbog raznih razloga ne dospiju do vas, šta biste savjetovali – kako od početka postaviti pravi pravac? Evgenij Tomaševski – Kada dolaze dheca od 5-6 godina, najvažnije je da vole šah. O tome nema otkrića, sa 5-6 godina ne forsiramo učenje otvaranja! Neka vole šah, trude se i igraju iz zadovoljstva. Ako dođu do republičkog (sveruskog) nivoa, sigurno će biti primjećeni od nas.
Vladimir Barski – Gledao sam partije prvenstava Rusije do 9 godina. Dječaci i djevojčice često igraju prvih 10-15 poteza po poslednjim teorijskim novitetima, a u 16. izgube figuru… Možda bi trebalo nešto promijeniti u toj pripremi? Evgenij Tomaševski – Želimo li to ili ne, značaj otvaranja će samo rasti. Otvaranje je i teška tema i veoma važan dio rada. Kako raditi na otvaranju sa djecom koja dolaze na individualne treninge – to je posebna i velika tema. To je ključ svega. Recimo, imaš 5-6 godina i tek si počeo da treniraš. Sljedeća scena: imaš 8 godina, osvajaš medalju na prvenstvu Rusije. Mali si, talentovan, rejting ti je 1900, a onda odjednom – imaš 12 godina i već treba da igraš sa normalnim šahistima i igraš prava otvaranja! Ali gde je granica kad treba početi da igraš ozbiljne otvaranje?
Vrlo je važno od samog djetinjstva objašnjavati značaj dobrih, pravilnih otvaranja. Poželjno je ne igrati gluposti, jer će kasnije biti veoma teško prepraviti navike. Ali razumijem da takav temeljni pristup često ide na suprot stav od želje da se što prije osvoji medalja na dječjem turniru, jer se na „glupostima“ često veoma lako osvajaju medalje. Ako te dobro pripreme i uspiješ da iznenadiš protivnika u otvaranju, to može biti efikasan način za osvajanje medalje.
Međutim, ako se pripremaju loše varijante, to ometa dalji razvoj. Lako je propustiti trenutak kad si skoro spreman da igraš sa veoma ozbiljnim protivnicima, a tamo takav pristup se brzo kažnjava. Nastaje nesklad između navike da stalno pobjeđuješ i nesposobnosti da to postigneš na višem nivou, što može dovesti do velikih problema, pa čak i do napuštanja šaha od strane talentovanih igrača; primjera ima dosta.
Zato ne vidim ništa loše u tome da oni pokušavaju da odigraju teorijske varijante do 15–16 poteza. Neka pokušaju! U savremenom šahu to je neophodno. Jedino je važno da to budu manje-više normalne varijante, a ne jeftini štosevi, od kojih ništa neće naučiti i koje će uskoro morati da izbace i zaborave. Neka to budu normalna klasična otvaranja, koja će im koristiti tokom čitavog života. Da, za sada možda ne razumiju šta dalje da rade. Ali upravo u ovom uzrastu treba učiti kako igrati šah.
Vladimir Barski – Na istu temu razgovarao sam sa Mihailom Šereševskim, koji je iznio mišljenje da je u početku bolje učiti zatvorena otvaranja, jer tamo je manji teret za pamćenje i mogu se objasniti strateški planovi, dok se poslije 1.e4 često igra potez za potezom. A kako vi gledate na to?
Evgenij Tomaševski – Nećemo pretjerivati, može se pokazati i zatvorena i otvorena otvaranja. U čemu je suština: na početku je veoma važno pokazati povezanost otvaranja sa ostalim fazama partije. Ako su to samo kompjuterske varijante, djeci je teško da shvate njihovu logiku. A ako ne razumiju logiku, veza otvaranja sa središnjicom veoma loše se prati. Upravo sam na pripremama objašnjavao djeci da su sve faze partije međusobno povezane, jedna prelazi u drugu — sada ih je veoma teško odvojiti. Nije dovoljno samo znati otvaranje: morate jasno razumjeti šta se dešava na izlazu iz otvaranja. Ako ste naučili varijantu, ali ne znate kuda treba da idu figure posle toga — znači da ne znate tu varijantu. Suština misli Mihaila Izraileviča upravo je ta.
Ali je veoma važno u ovom uzrastu paralelno učiti i osnovna znanja. Tu je upravo Šereševski veoma dobar. On može vrlo jasno i strukturirano objasniti neke osnovne stvari. A kad je pravilna osnova postavljena, meni je mnogo lakše da radim. To su klasične pješačke strukture, standardni planovi u njima, najjednostavnija pravila igre u završnici. Ono što smo nekad zvali „sovjetskom šahovskom školom“; te osnovne stvari treba malo osavremeniti i sažeto i jasno objasniti.
Nažalost, malo ko može normalno sve to da objasni. Vidim kod mnoge djece ogromne praznine u osnovnom obrazovanju, zbog čega prave jednostavne greške. Počneš razgovor – i ispostavi se da čak i najtalentovaniji ne znaju neke elementarne stvari koje smo mi u njihovom uzrastu već dobro znali. Značaj osnovnog obrazovanja (koje je prilično ograničeno po obimu) zapravo je mnogo potcijenjen.
Iževsk, 2019. godine. Predsjednik Udmurtske Republike Aleksandar Brečalov i šampioni Rusije Jevgenij Tomaševski i Olga Girja. Foto: D. Kriakvin
Vladimir Barski – U posljednje vrijeme veoma su popularne liste knjiga koje treba pročitati da bi čovjek postao pametan. Postoji li nešto slično u šahu? Koje knjige treba pročitati da bi se postao dobar šahista?
Evgenij Tomaševski – Danas je šah postali previše dinamičan da bih mogao da preporučujem pojedinačne knjige. Jasno je da postoje knjige koje su bolje napisane i koje više pomažu, ali sada se sve brzo mijenja. Prave se nove metode tokom procesa i formira se novi, svjež pogled na stvari. Možda ću nakon nekog vremena i prakse moći da dam konkretniji odgovor, ali za sada takve liste nema.
Postoji mnogo literature i kurseva, ali 90% njih ne može da izdrži bilo kakvu kritiku. Zato je bolje slijediti preporuke ljudi koji su u temi i razumiju šta je potrebno na visokom nivou. Ja sam vjerovatno pročitao svu šahovsku literaturu koju sam mogao da nađem; neke knjige sam čitao i po nekoliko desetina puta. Da li mi je to mnogo pomoglo? Vjerovatno jeste. Ali sada nisam siguran da je to tako. A da nije bilo bolje da ih nisam uopšte čitao? Možda ne bih onda morao da ispravljam veliki broj grešaka u shvatanju koje sam pokupio zajedno sa vrijednim informacijama? To je vrlo delikatna tema. Ipak, osnovno obrazovanje je sasvim neophodno.
Vladimir Barski – Kako onda steći to znanje? Evgenij Tomaševski – Poželjno je da vam neko ko zna objasni potreban materijal. A takvih ljudi je malo, i tu je problem. Da, postoje knjige, na primjer Dvoreckog ili Šereševskog. Pročitati ih neće nikome škoditi. Evo jedan savjet: čitajte literature provjerenu vremenom!
Vladimir Barski – Zbirke partija velikih šahista prošlosti i sadašnjosti? Evgenij Tomaševski – Čuvena zbirka Botvinnikovih partija, nisam ni brojao koliko puta sam je čitao. Kakve veze ima to sa savremenim šahom, ne razumijem baš. Nevjerovatno je zanimljivo probiti se u logiku razmišljanja šahiste, shvatiti kako veliki čovjek misli. Možda je to više doprinijelo mom opštem obrazovanju, nego šahovskom. Kada doktor nauka, svjetski prvak, iznosi svoje misli – to me je više naučilo kako da mislim.
Vladimir Barski – Što je takođe važno! Evgenij Tomaševski – Naravno! Zato obavezno čitajte, momci! Ali, sa čistog šahovskog stanovišta, proučavanje Botvinnikovih partija, komentarisanih bez računara, vjerovatno mi nije donijelo previše koristi.
Vladimir Barski – Nedavno je Aleksandar Halifman duboko analizirao 50 izabranih Botvinnikovih partija uz pomoć računara. Šta mislite o njegovoj knjizi „Algoritam Botvinnik“? Evgenij Tomaševski – Ono što radi Aleksandar Valerjevič uglavnom se može preporučiti. To je rad sa pečatom kvaliteta. Ali ima li ona veliku didaktičku vrijednost? To je jednostavno odlična knjiga, koja je prijatna za čitanje. Nije baš vezana za ono o čemu pričamo, odnosno nije udžbeničkog karaktera.
Shvatite me ispravno: ja svakako savjetujem djeci da puno čitaju, i ne samo šahovsku literaturu. Budimo realni: danas mladi šahisti imaju problema sa čitanjem. Ima izuzetaka, ali generalno je tako, nažalost. Čitanje razvija sposobnost razmišljanja, to je sigurno, ali da li ono rješava zadatke u šahovsko-didaktičkom smislu, nisam siguran.
Vladimir Barski – Koliko često mladi šahisti treba da nastupaju na turnirima, koliko da treniraju? I kako to uskladiti sa školom? Evgenij Tomaševski – Na vrhunskom nivou mnogi uopšte ne idu u školu, i ne samo kod nas u zemlji. Ili idu, ali po veoma uprošćenom programu. Naravno, postoje i oni koji idu redovno. Ja sam sam završio školu sa zlatnom medaljom, fakultet sa crvenim diplomom i odbranio disertaciju, ali koliko mi je vremena to uzelo… Ima svojih plusa i minusа, nema univerzalnog recepta. Međutim, u jednom trenutku neizbježno se postavlja pitanje: ili dubinsko obrazovanje, ili sport na visokom nivou.
Vladimir Barski – Oko 16 godina? Evgenij Tomaševski – Možda i ranije.
Vladimir Barski – A šta ako je šahisti tek 10-12 godina? Evgenij Tomaševski – U tom uzrastu svi idu u školu i gledaju šta će biti dalje.
Vladimir Barski – Koliko često treba igrati turnire? Evgenij Tomaševski – Moj pristup je veoma pragmatičan: dok se sve glavne titule osvajaju u klasici, ona ostaje broj jedan. Smatram da ako dijete, a i odrasli takođe, ima pauzu između turnira dužu od mjesec i po, onda dolazi do gubitka forme. Poželjno je odigrati 70-80 klasičnih partija godišnje. Može i više, ako postoji mogućnost.
Danas se igra ogroman broj turnira u blicu, online turnira. Po mom mišljenju, to je uglavnom beskorisno, a ponekad i štetno. Lige na internetu, beskrajni vikend blic turniri i slično.
Vladimir Barski – Ali tamo možeš sresti majstore i čak vrhunske velemajstore… Evgenij Tomaševski – Sa vrhunskim velemajstorima možeš se uglavnom sresti u Titled Tuesday. A ja znam kako vodeći šahisti igraju te turnire. Da, neko ozbiljnije, ali većina ih shvata kao čistu zabavu.
Vladimir Barski – Kad je mladi šahista pobijedio Karlsena na internetu – pisali su o tome u novinama! Evgenij Tomaševski – I šta dalje? Vladimir Barski – Pojavi se sasvim drugi nivo samopouzdanja.
Evgenij Tomaševski – Bog da da je tako. Ali neće li biti problema kad si na internetu u blicu pobijedio Magnusa ili Hikarua, pa su očekivanja drugačija, a rejting u klasičnoj partiji za stolom ne raste? Jer, po mom mišljenju, takve stvari nisu relevantne za pravi napredak. Kao stariji trener juniorske reprezentacije Rusije, ja se igrom online uopšte ne bavim. „Sve što se dešava u bokserskom klubu, ostaje u bokserskom klubu.“ Sa internetom je isto tako.
Vladimir Barski – A igrati otvaranje online? Evgenij Tomaševski – Molim! To je odlična prilika za mečeve, za partije za trening. Možeš, ne izlazeći iz kuće, odigrati trening meč u rapidu sa drugom, možeš igrati blic turnir. Ali sve to ima malo veze sa pravim šahom za stolom u klasici, tačnije, služi samo kao pomoć.
Vladimir Barski – Sad je vrlo popularno rješavanje taktike na internetu. Kako gledate na to? Evgenij Tomaševski – To je baš korisna stvar, jer taktiku treba stalno vježbati. Poželjno je da bude jednostavna i praktična – a gdje je naći u potrebnim količinama? Smatram da je to najveća prednost takozvanih “igračkih zona”.
Vladimir Barski – Koliko vremena dnevno treba na to trošiti? Evgenij Tomaševski – Nije potrebno mnogo. Nekada mi je Jurij Sergejevič Razuvaev govorio da je taktika za šahistu kao muzička skala za pijanistu. Možemo se sjetiti poznate fraze, koja se u različitim varijantama pripisuje velikim pijanistima: „Ako ne vježbam klavir jedan dan, to primijetim samo ja. Ako ne vježbam dva dana, primijete kritičari. Ako ne vježbam tri dana, primijeti publika.“
Taktika ne smije biti previše komplikovana. Kada rješavate u velikim količinama teške zadatke i studije, stvara vam se pogrešan obrazac donošenja odluka za stolom. Počinjete da tražite složenu taktiku, a u 99% slučajeva je tamo nema. A ako i ima, najčešće je nećete naći. Razlika je u tome što tokom partije, slikovito rečeno, ne upali vam se lampica: „Traži!“ Da bi se ta lampica upalila u ključnom trenutku, morate podići opšti nivo igre u šahu. Dok rješavanje jednostavne taktike treba dovesti do automatizma, da je vidite u bilo kojem cajtnotu, a takođe i da poboljšate tehniku igre u cjelini. I ovdje nema nekih posebnih ograničenja. Naravno, ne treba sjediti 24 sata dnevno, ali koliko god rješavali, to neće biti potpuno beskorisno.
Vladimir Barski – Pola sata do sat dnevno je normalno? Evgenij Tomaševski – U principu – da. Može čak i ne svaki dan, ali najvažnije je da bude redovno. To je najlakši način. Ako imate trenera koji vam daje zanimljive pozicije umjerene težine – to je još bolje.
Vladimir Barski – Recimo, dijete od 10-12 godina dođe iz škole, pola sata do sat riješi taktiku. Još ima vremena i želje da trenira šah. Čime da se bavi? Evgenij Tomaševski – Treba da dobije osnovno obrazovanje o kojem smo pričali. Praktično nikada neće biti štetno baviti se završnicom. Ali, koliko god to bilo tužno, treba mnogo raditi na otvaranju. Poželjno je da metodiku tog rada objasni trener; djetetu je teško samo da se u tome snađe. Potreban je trener koji barem otprilike razumije pravce savremenog rada na otvaranju.
Vladimir Barski – Ima mnogo videa na internetu, uključujući i o otvaranjima – na primjer, na Levitov Chess. Da li je korisno gledati ih? Evgenij Tomaševski – Kod mladih su video snimci jedan od glavnih izvora znanja. Jasno je da ekskluzivnih informacija tamo nećete dobiti, ali je bolje nego ništa. Kvalitet zavisi od toga ko ih je pravio. Ako su to, recimo, Aleksandar Rjazancev ili Aleksandar Halifman, ti snimci su uglavnom sa pečatom kvaliteta. Ali, ponavljam, te informacije su javno dostupne, a pored toga, u takvim snimcima čovjek ionako neće ispričati sve što zna. Slično važi i za kurseve na Chessable. Da, za početak to je pristojna informacija, ali birajte bar ozbiljan sadržaj – ne otvaranja Elshada i ne strimove Nakamure. A na visokom nivou, prijatelji, neminovno ćete morati da pravite svoj šahovski pogled.
Vladimir Barski – Ako vam se neki video o otvaranjima svidio, vjerovatno ima smisla da zapišete varijante u bazu podataka i sami ih provjerite, dopunite? Evgenij Tomaševski – Naravno! Informacije treba razmišljati. Razumijte: ja nemam ništa protiv gotovo bilo kakvog pratećeg sadržaja o šahu. Sam sam tokom pandemije strimovao, komentarisao; može se i blic online igrati. Ali govorim sada za one koji žele da dostignu visok nivo u šahu za stolom. Ako vas taj nivo ne zanima, slobodno odbacite skoro sve preporuke iz ovog razgovora. Ne želite da se borite sa Erdogmušom ili da imate 2600 rejting, ako ne sa 14, onda „bar“ sa 16 godina, ovo nije za vas; igrajte i živite za svoje zadovoljstvo! Gledajte strimove sestara Botez, Nakamure – koga želite.
Evgenij Tomaševski – pobjednik turnira u brzopoteznom šahu za Kup Grupe kompanija „Region“, Moskva, 2024. godina. Foto: B. Dolmatovski
Vladimir Barski – Rusija je odavno prestala biti bezuslovni lider u šahu. Sada pravi bum traje u Indiji, Uzbekistanu, Kazahstanu; visoke pozicije zauzimaju Kina, SAD, Iran. Kako da se vratimo među najbolje? Evgenij Tomaševski – Nama se ne treba vraćati – mi smo i dalje među prvima. Usprkos tom bumu, koliko sad ima indijskih šahista u prvih sto? 11. Američkih, usput, 12, kineskih samo šest. A Rusa, ne računajući inaktivne igrače, 10, a na vrhuncu je bilo stabilno preko 20. Sasvim drugačiji nivo dominacije. Trenutno u Indiji nema nekog supernaraštaja šahista rođenih 2009. godine i mlađih. Sa najvećim poštovanjem gledam na rad koji se vodi u Uzbekistanu i Kazahstanu. Ali Rusija ima svoj put, i kod nas se za izuzetno dostignuće smatraju malo drugačije stvari. Pobjeda na dječijem ili juniorskom prvenstvu, naravno, izuzetno je važna i stavlja vas u fokus trenera reprezentacije, ali sama po sebi takav uspjeh nije nešto jedinstveno. To je divno i prestižno za zemlju, ali naša mjera je postavljena na drugačijem, odraslom svjetskom nivou. I ka tom nivou moramo težiti. FŠR (Federacija šaha Rusije) mnogo radi na poboljšanju situacije. Vladimir Barski – Prije par mjeseci smo postavili antirekord: prvi put u prvih deset na rejting-listi nema nijednog Rusa. Kako to ispraviti? Evgenij Tomaševski – To je već malo van teme našeg razgovora. Ima mnogo razloga; na primjer, odlazak velikog broja ljudi. Treba istražiti zašto naši vodeći šahisti igraju kako igraju. Imam svoje mišljenje o tome, ali to nema direktnu vezu sa stanjem dječijeg šaha u zemlji. Naša federacija jako je zainteresovana za pripremu mladih sportista najvišeg nivoa i za to ima mogućnosti i resurse. U Rusiji sad ima dovoljno talenata, postoji razumijevanje kako ih pripremati, i postoji cilj – priprema šahista vrhunskog nivoa. Mislim da je samo pitanje vremena kad ćemo povratiti svoje pozicije. Pored togs, kako je pokazala Olimpijada do 16 godina, na juniorskom nivou, usprkos svim našim problemima, nije ni potrebno mnogo da ih ponovo vratimo. U odraslom šahu – treba, tu se slažem. Vitrina rada je najviši majstorski nivo. Vladimir Barski – I vitrina i reklama! Evgenij Tomaševski – Tačno. Ali ne smijemo zaboraviti da federacija ima i ogromnu socijalnu funkciju – po mom mišljenju, u tom pravcu se radi odlično. Vladimir Barski – Da li nam trebaju dodatna dječija takmičenja? Na primjer, kružni turniri sa normama? Sad djeca idu po norme u Srbiju ili Mađarsku… Evgenij Tomaševski – Problem je u tome što sada kod nas malo ljudi ide van. Po mom mišljenju, sa takmičenjima smo dobro pokriveni. Jaki kružni dječiji turniri se održavaju, na primjer, u okviru „Aeroflot opena“. A tu su i brojni etapi Dječijeg kupa Rusije… Sa stanovišta prestiža zemlje, važne su medalje na međunarodnim prvenstvima, a sve ostalo nije samosvrha. Najbolja djeca, koja su se već pokazala, treba da usavršavaju majstorstvo u velikim open turnirima. Period kada talentovanoj djeci trebaju ovakvi „kružni“ turniri sa vršnjacima je vrlo kratak, bukvalno pola godine do godinu dana. Dalje treba igrati na jakim seniorskim turnirima. Sad sa 14-15 godina ljudi počinju da se bore za plasman na turnir kandidata. Da, ne mogu svi biti Erdogmuši; ali činjenica je da u Rusiji moramo težiti tome.
P.S. Danas u Almatiju (Kazahstan) počinje svjetsko prvenstvo za dječake i djevojčice do 8, 10 i 12 godina. Evgenij Tomaševski i kolektiv sajta FŠR žele našoj djeci sreću na ovom važnom takmičenju!
U Tjumenu se održava forum TNF. Gost događaja bila je vice-šampionka svijeta u šahu Ekaterina Lagno. Održala je nekoliko simultanki.
Prije samo nekoliko dana, Lagno je zauzela drugo mjesto na turniru „Veliki švajcarski turnir“ u Samarkandu i time se kvalifikovala za turnir kandidata. Eketerina Lagno — Veoma sam srećna što su me pozvali na susret sa djecom. Nadam se da će im biti korisno. Moći će analizirati tok partija, izvući neke zaključke. Trudila sam se da igram pažljivo, jer, sudeći po licima prisutnih, sve je bilo veoma ozbiljno.
— Koje savjete ste dali početnicima u šahu? Eketerina Lagno — Ovde je sve jednostavno. Treba voljeti ono što radite, vrijedno se baviti time. Ipak, ne treba zaboraviti na školu. Opšte obrazovanje, opšta kultura — to sve mora biti prisutno. Poželjno je biti i fanatik, ali se razvijati i u drugim oblastima.
— Kako vam se dopao Tjumen i forum TNF? Eketerina Lagno — Već sam imala nekoliko događaja. Igrala sam i sa amaterima i sa mladim talentima. Ako govorimo o gradu, dopao mi se. Posjetila sam obalu, ostali su mi veoma prijatni utisci. Vidjela sam da u Tjumenu ima mnogo crkava. Ako me ponovo pozovu, rado ću doći.
— Na proljeće će se održati turnir kandidata, na koji ste se kvalifikovali. Eketerina Lagno — Da, to se upravo dogodilo. Tako da sada dolazim kod vas sa partija na proslavu. Prije samo nekoliko dana podijelila sam prvo-drugo mjesto na turniru „Veliki švajcarski turnir“ u Samarkandu. Tako da o pripremama za turnir kandidata trenutno nema govora. Došla sam u Moskvu, a odmah krenula za Tjumen. Nadam se da ću uspjeti okupiti tim i organizovati dva-tri pripremna kampa, barem. Ovo će biti moj četvrti uzastopni turnir kandidata. Vjerojatno bih trebala izvući neke zaključke zašto mi nije išlo prethodnih puta. Ipak, ne treba zaboraviti ni na odmor. Previše šaha je već previše.
— Šta možete reći o turniru u Samarkandu u cjelini? Eketerina Lagno — Bez sumnje, sve zadatke sam ispunila. Iskreno, nisam očekivala ovako dobre rezultate, jer mi godina nije baš išla kako treba. Nije bilo mnogo razloga za hvalisanje. Negdje me to sputavalo, negdje je vršilo pritisak na mene. Ali odlučila sam — biće kako bude. Uradiću sve što mogu. Kao što se ispostavilo, moj mentalni sklop bio je dobar, i forma također. I nekako sam od početka do kraja bila lider, nisam nii jednu partiju izgubila. I uopšte, atmosfera i organizacija su bili odlični. U Samarkandu nisam prvi put, pa sam znala da će sve biti u redu.
— Prije početka partije, da li si gledao na situaciju sa dodatnim kriterijima kod diobe mjesta? Svi su pričali: hoće li Blübaum igrati na remi ili na pobjedu. Matthias Blübaum –Naravno, znao sam da imam jedan od najboljih tie-break-ova. Takođe sam znao da Alireza Firouzja treba pobjedu protiv mene, jer mu dodatni kriterijumi nisu bili povoljni. Zato sam očekivao da će biti haosa. Htio sam da igram sigurno i, ako se ukažu šanse, iskoristiti ih. Ali u partiji tih šansi nije bilo. Posle poteza d5 partija je išla ka remiju, ali uspio sam da pokažem svoje majstorstvo — i dobio sam slabiju poziciju. Još uvijek ne razumijem kako. Bilo je veoma neprijatno.
— Juče, u partiji sa Vincent Keymerom, imao si ideju sa konjem na g3, i u intervjuu si rekao da si imao sreće. Da li je to uticalo na tvoju današnju igru? Matthias Blübaum –Bio sam jednostavno srećan što još imam za šta da se borim. Da sam izgubio, gotovo sigurno bih ispao iz trke. Naravno da me pobjeda veselila, ali mi je u isto vrijeme bilo malo žao Vincenta — jer bi mu jučerašnja pobjeda skoro sigurno donijela mjesto na Turniru kanidata. A sada je sve na relaciji između njega i mene. Njegova partija je još u toku, vidjećemo.
— Pokazao si izvanredan rezultat, koji je iznenadio čitav šahovski svijet. Kako ti sam razmišljaš o svom nastupu? Matthias Blübaum –Veoma sam zadovoljan. Nisam očekivao da ću ostvariti +4 u ovako jakoj konkurenciji, i pri tom ne izgubiti ni jednu partiju, izdržati pritisak protiv svih vrhunskih igrača. To je sjajno.
— Da li si imao neki „tajni recept“ na ovom turniru, u poređenju s prethodnima? Matthias Blübaum –Ne, radio sam isto što i obično. Samo je u nekim partijama sreća bila na mojoj strani, i forma mi je bila dobra.
— Mjesto na Turniru kandidata mnogo zavisi od partije između Arjuna i Vincenta. Hoćeš li je pratiti odmah nakon intervjua? Matthias Blübaum –Skoro sigurno ću otići u hotel. Ako do tada partija bude i dalje u toku, pratiću je. Ali ne mogu sjediti u turnirskoj sali — treba da se odmorim. Naravno da ću pratiti. Još ne znam kakva je pozicija, ali mislim da Vincent pritiska.
— Kako se osjećaš, znajući da ti mjesto na Turniru kandidata još visi u vazduhu? Ima li treme? Matthias Blübaum –Naravno, ući na Turnir kandidata bi za mene bilo ogromno dostignuće. Prije turnira sam smatrao da je to potpuno nemoguće. Tako da sada ostaje da čekam. To bi značilo šansu života. Već imam 28 godina, po šahovskim mjerilima nisam baš mlad. Zato bi bilo sjajno barem jednom tu da igram i vidim šta će biti rezultat. Ali za sada — čekam.
— Da li si razmišljao kako bi izgledala tvoja sledeća godina ako se plasiraš na Turnir kandidata? Matthias Blübaum –Ne, trudim se da ne razmišljam o tome. Ako ne uspijem, svi planovi biće besmisleni. Zato zasad samo čekam.
Šampionka Rusije u blicu, vicešampionka svijeta do 20 godina — o načinima promocije kraljevske igre, učešću u inostranim timskim takmičenjima i progonu hejtera iz Letonije.
Ruski top‑15 među šahistkinjama već mnogo godina ne može da se zamisli bez Aline Bivol. Novinarka, komentatorka, popularizator, blogerka i aktivna sportistkinja sa majstorskim rejtingom nastavlja da igra, usprkos gustom rasporedu, a takođe da promoviše šah u medijskom prostoru. Ne može svaki turnir da se pohvali njenim imenom na spisku učesnica, ali ako Alina učestvuje, velika je vjerovatnoća da će se u partijama vidjeti klasična ljepota. Tako je bilo i na Međunarodnom šahovskom forumu Moskovski Openu julu ove godine, gdje je Alina osvojila srebro, pojavivši se za šahovskom tablom posle značajne pauze.
Razgovarali smo sa Bivol o tajnama uspješnog nastupa, reformama klasične kontrole vremena, sličnosti šahista sa kompozitorima (mnogi od njih, usput budi rečeno, i sami sa zadovoljstvom igraju šah), kao i o značaju psihološke pripreme i borbi sa hejterima na internetu.
— Počnimo sa čestitkama: srebro na turniru Moskovski Open— odličan rezultat, iako za njega ne daju automobil! Kako uspijevaš da uskladiš sportski šah i druge aktivnosti? Alina Bivol- Otkad znam za sebe, čitav moj život je građen po principu „moram da stignem sve“. Šah nije bio jedina aktivnost. Još sam išla na narodne igre, vokal, glumačko zanatstvo i violinu. Mislim da je to standardan komplet mirnog djetinjstva za dijete! (Smije se.) Skoro čitav život sam živjela u jurnjavi za mnoštvom stvari, i trenutni šahovski život liči na to. Na Moskovski Open sam se prijavila u posljednjem trenutku; računala sam da će me pozvati… da radim kao komentatorka. Na festivalu nisam učestvovala od 2015‑e, ali već 2016‑e sam na istom turniru počela svoj put u šahovskom novinarstvu, zatim postala komentatorka, a nakon deset godina odlučila da odigram.
Uopšte, imam jedno unutrašnje pravilo: „ne igrati na svojoj teritoriji“. Bolje je otputovati dalje od kućne gužve — svjesno radi šaha. Kad si u Moskvi, ionako te čekaju razni drugi poslovi. Uz to je na ženskom turniru bila moja učenica, i trebalo je da je spremam i nju. Srećom, imam trenera, i bio je neko da me podrži. Tajna je u tome da me niko nije prisiljavao da igram! Obično kad trošim vrijeme i bude preveliki pritisak, desi se fijasko. Ovaj put sam turnir prihvatila lako, i isto tako nastupila. Pokazala sam svoj šah. Drugo mjesto smatram sjajnim rezultatom.
— Kako bih najbolje opisala krug svojih profesionalnih interesovanja? Alina Bivol- Postoji čovjek‑orkestar, a postojim slično tome i ja — praktikujem sport, radim kao trener, komentator, ponekad novinarka i sitni bloger. Nekada sam aktivno vodila kanal „Radžabov je bio lav“, ali sada je fokus više u obrazovnoj sferi. Sarađujem sa nekoliko škola, držim šahovske lekcije online.
— Znači, može se reći da tebi može pripasti i uloga energičnog popularizatora šaha. Šta nedostaje ovoj igri da zaista postane popularna? Alina Bivol- Po mom mišljenju, šahovskom svijetu nedostaje kreativnih ljudi. Čak sam se šalila da me uzmu da radim u FIDE kao „generator ideja“. Naravno, bez novca, ali mislim da, kad bi ista međunarodna federacija ili ruska šahovska federacija uključila zvijezde, brendove u saradnji, šah bi postao popularniji. U svom prvom stand-up monologu (od nedavno se bavim i stand-upom) sam izrekla nešto kao „kad bi šahisti u nekom nasumičnom momentu mogli nasrnuti jedan na drugog, to bi definitivno bila akcija koju bi svi gledali na TV-u“! Moje iskustvo nije toliki spektakl kao, recimo, kod Magnusa Carlsena i njegovih brojnih sponzora. Ali kreativni rad — komentarisanje, video-lekcije — na ovaj ili onaj način privlači nove gledaoce, a potencijalno i sponzore i mecene.
— Na čemu ti stavljaš akcenat u promociji igre? Koje aktivnosti su prioritet? Alina Bivol- Moja najdraža aktivnost je držanje online predavanja, ili kako ih danas nazivaju — webinara. Nekoliko godina sam sarađivala sa Šahovskom federacijom Moskve: pravile smo video-lekcije i objavljivale ih javno. Još me ljudi povremeno na turnirima zaustave i kažu: „Kakvi sjajni su bili ti vaši video‑materijali!“ A istinski sam se osjećala šahovska zvijezda kad mi je u prolazu prišlo par mladih momaka, nekih 15‑16 godina, i upitali: „Izvinite, jeste li vi Alina Bivol?“ Tako da mogu reći bez muke da je šahovsko obrazovanje moj adut.
Nemam običaj da obećavam gledaocu da će naučiti otvaranje za 15 minuta i da će pobjeđivati sve — takvih video-snimaka je internet prepun. Naprotiv, trudim se da osvjetlim pojedinačne teme koje smatram korisnim, uglavnom u pozicionom šahu. Naravno da i dalje sanjam da postanem vrhunska šahovska komentatorka. Ali, nažalost, u Rusiji nije mnogo događaja koje treba pokrivati, i konkurencija na tom polju postoji. Takođe vodim mali Telegram kanal. Ponekad se pretplatnici pojave na dešavanjima u kojima učestvujem: na primjer, seansama simultanke.
— A šta sa ženskim šahom? Honorari su često mnogo niži, a ličnih trenera nema svaka šahistkinja. Mnoge sportistkinje govore o krizi. Alina Bivol- Kao i mnoge druge pahistkinje, morala sam preći u trenerski rad isključivo zbog toga. Ipak, želim da se ne žalim na nepravdu, već da razmislim šta možemo uraditi. Dok žene zaista igraju slabije od muškaraca, razlika u honorarima i prepoznatljivosti će uvijek postojati. Zato bih ponovo predložila ideju kolaboracija — traženje sponzora za ženske turnire iz oblasti koje nas zanimaju. Znate li, na primjer, da postoji parfem pod nazivom „Francuska odbrana“, ili privesci kod zlatara u obliku pionâ ili dama? Ne razumijem mnogo u biznis, ali kad bih imala resurse, prvo bih tražila mogućnost međusobno korisne saradnje.
Ponekad biram turnire prema rasporedu mog ljekara Foto: Anastasija Kondratova
— Šah se često pojavljuje u kolekcijama modnih kuća, u spotovima zvijezda, ali nije uvijek „na svom mjestu“. Da li je to dobro za promociju ili, ipak, šteti imidžu igre? Alina Bivol- Ja se uvijek obradujem kao dijete kad šah vidim u nekoj drugoj oblasti! Jer to je cijeli moj život! I upravo o tome pričam: ako se šah koristi da se prikaže inteligencija, zašto FIDE ili Ruska šahovska federacija ne bi sarađivale sa poznatim ličnostima i dizajnerima?
— Kako postavljaš ciljeve za svaku sezonu? I, usput, kada počinje, a kada završava šahovska godina? Kako da amater prepozna početak „sezone“? Alina Bivol- Posljednjih par godina nisam toliko aktivna, bilo je i ličnih poteškoća: trenutno prolazim kroz ortodontsko liječenje i iskreno, ponekad biram turnire prema rasporedu mog ljekara. (Smijeh.) Zbog toga sam, recimo, propustila posljednje dvije „Više lige“ – kvalifikacije za Superfinale. Moj sezonski ciklus obično počinje u maju, sa ekipnim prvenstvom Rusije, dok tokom zime i proljeća radim ili se bavim kreativnim stvarima. Ljeti i u jesen igram kao legionarka na inostranim ligama. Ove godine sam igrala na Moskovskom Openu. Pred Novu godinu obično nastupam na svjetskim prvenstvima u ubrzanom i brzopoteznom šahu. Pored toga, trudim se da ostavim vrijeme i za hobije — u martu i aprilu sam, na primjer, pohađala školu stand-up komedije. Ciljevi su mi prilično skromni: želim da polako vratim rejting koji sam nekada izgubila. Tako da nisam najbolji pokazatelj kad počinje prava šahovska „sezona“. (Smijeh.)
— Zaista, rijetko igraš na domaćim turnirima. Alina Bivol- Razlog je prilično jednostavan. Od drugih šahovskih poslova u prosjeku zaradim više nego kad bih igrala sve etape Kupa Rusije ili druge turnire. Zato igram samo one najvažnije – ekipne šampionate, pokušavam da se kvalifikujem za Superfinale i nastupim na brzopoteznim prvenstvima. Povremeno igram u inostranstvu, na ligama ili ekipnom Kupu Evrope.
— Kako izgleda jedna tipična sedmica Aline Bivol? Alina Bivol- Prije svega, rad sa učenicima. Ponekad odvojim vrijeme i za sopstveni trening – sama ili sa trenerom. Igram stoni tenis, učim engleski, čitam knjige. Jednom sedmično obavezno idem na masažu, jer me muči i poznati „šahovski sindrom leđa“. Ali to je kad sam u „mirnoj fazi“, bez turnira ili velikih događaja. Kad sam u gužvi – onda pokušavam sve da postignem i iscrpim se. Ali, uvijek nađem vremena i za serije i druženje s prijateljima!
— Ima li još „profesionalnih bolesti“ kod šahista? Alina Bivol- Prije svega, mentalni problemi. Zato mislim da bi rad sa psihologom – makar i običnim, da ne govorimo o sportskom – bio koristan svakom šahisti. Poraz zna ozbiljno da uzdrma psihu i motivaciju. Koristim neke trikove iz psihologije da bih nastavila da se borim.
— Dugo te progonio hejter iz Letonije. Da li je ta priča završena? Kako se šahistkinja tvog nivoa nosi s negativnim komentarima? Gubi li se motivacija? Alina Bivol- Iskreno: priča nije završena. Mislim da mu je glavni cilj bila moja reakcija – kao i kod drugih djevojaka koje je napadao. Zato ga ignorišem, iako i dalje pokušava da me provocira, šalje nova pisma, objavljuje gadosti. Drago mi je što mu je, nakon postupka u FIDE-u, oduzeta titula – i što će to ostati kao mrlja za čitav život. Inače, i dalje dobijam negativne komentare s raznih strana – ne možeš svima da se dopadneš. Zato jednostavno živim svoj život i trudim se da ne obraćam pažnju na one kojima je jedini cilj da napišu nešto ružno.
Foto: Anastasija Kondratova S nestrpljenjem čekam početak snimanja serije o šahu
— Često se šah poredi s fudbalom, tenisom, hokejom i tako dalje. Kao osoba s muzičkim obrazovanjem, reci nam: u čemu su sličnosti između šaha i muzike? Alina Bivol- I u muzici, kao i u šahu, postoji teorija, stroga pravila, ali i prostor za improvizaciju. Kada sam studirala na univerzitetu (Aлина je s odličnim uspjehom završila Moskovski državni institut kulture, odsjek muzičke umjetnosti — prim. „SE“), uvidjela sam veliku sličnost sa šahom — opet sam morala da učim „partije“, baš kao u muzici! Pamtiti je ključno i za muzičare. Mada, iako imam klasično obrazovanje, tokom partije mi u glavi često svira razna glupost, a operu nikada nisam zavoljela. Tako da diploma stoji na polici, a u glavi i srcu — figure. Za tablom sam jednostavno Alina Bivol, ili u najgorem slučaju moje reper-alter-ego ime: Zabivol MC. (Smijeh.)
— Znam da ti je najdraža vremenska kontrola — klasika. Kako komentarišeš trend skraćivanja vremena po partiji? Alina Bivol- Ako pričamo o medijskoj privlačnosti i tome kako „prodati“ šah, onda kontrolu zaista treba skraćivati. Ipak, moj idealan format je 90 minuta + 30 sekundi po potezu.
— Treba li skraćivati mečeve za titulu svjetskog prvaka? Ili recimo smanjiti broj učesnika na turniru „Veliki švajcarski turnir“? Alina Bivol- Možda bih ja na mjestu FIDE prestala da eksperimentišem s igračima, stalno mijenjajući kontrole, i uvela standardni format: 90 minuta + 30 sekundi po potezu + 30 minuta nakon 40. poteza. Možda to nije dovoljno „ozbiljno“ za izbor svjetskog prvaka, ali ja sam svakako za duge partije!
— Možeš li da najaviš neka zanimljiva dešavanja gdje će publika moći da vidi Alinu Bivol, ili u kojima ćeš učestvovati i iza scene? Alina Bivol- 14. septembra učestvujem na prvenstvu Moskve u blicu, a zatim idem u Srbiju da igram ekipno prvenstvo te zemlje kao legionarka. Od kreativnih projekata: zajedno s velemajstorom Dmitrijem Krjakvinom bila sam konsultantkinja u budućoj seriji „Igra na pobjedu“. S nestrpljenjem čekam početak snimanja, jer vjerovatno ću raditi i na setu. A inače, vrijeme je da odigram i svoj prvi turnir u stonom tenisu — tu će mi sigurno trebati podrška!
Velike čestitke na pobjedi protiv svjetskog šampiona Gukeša. Ediz Gürel: Hvala puno. Naravno, osjećaj je sjajan.
Kakvo si imao prethodno iskustvo u partijama protiv njega? Da li ti je ovo bio prvi put? Ediz Gürel: Da, ovo mi je bio prvi put. Bio sam veoma uzbuđen što igram protiv svjetskog šampiona.
Kako si se pripremao za današnju partiju? Da li si bio dodatno nervozan? Ediz Gürel: Da, zapravo je on pripremao dosta otvaranja. Pokušao sam da provjerim koliko god mogu. Ovu varijantu sam prilično očekivao. Bila je to teorijska borba, otprilike do 20. poteza. Poslije toga, moja priprema je tu završavala. Mislim da je on još znao potez ili dva. I zapravo je dobio prijatnu poziciju, po mom mišljenju. Nakon otvaranja, igrao je zaista dobro.
U kom trenutku partije si osjetio da se situacija preokreće u tvoju korist? Ediz Gürel: Pa, u jednom trenutku sam potpuno zaboravio na potez skakačem na a5. Morao sam da mijenjam dame, a bio sam u slabijoj poziciji. Bio sam skroz očajan. Mislio sam: „OK, moja pozicija je sada stvarno slaba, treba da pokušam da spasim što mogu.“ I onda sam uzeo nekog pješaka. Kada je on odigrao top d2, ja sam odigrao top e1. Pomislio sam da možda mogu da dobijem neku kontrašansu, zahvaljujući otvorenim linijama i slično. Pravi osjećaj šanse sam imao kada sam gurnuo pješaka na h5 — tada sam pomislio da stvari zaista mogu da krenu u moju korist. Pozicija je postajala veoma kompleksna.
Kada si osjetio da ti ide, koliko si bio uzbuđen? Da li si sumnjao u to, mislio da to možda nije stvarno? Ili si bio siguran: „Ovo je to, pobjeđujem.“ Ediz Gürel: Bio sam negdje između. Vjerovao sam da je stvarno, ali nisam bio potpuno siguran — znaš, on je još mogao nešto da izvede, a ja sam mogao sve da upropastim jednim potezom. Sve je bilo moguće. Zato sam pokušao da ostanem smiren i igram najbolji šah koji mogu.
Da li je ovo tvoja najveća pobjeda u karijeri do sada? Ediz Gürel: Po rejtingu, mislim da nije. Ali da, ovo mi je prva pobjeda protiv svjetskog šampiona.
Šta ova pobjeda znači za tvoje ciljeve u sledećim kolima? Jesu li se tvoji ciljevi promijenili od početka turnira? Ediz Gürel: Ne baš. Moj glavni cilj je da igram dobar šah i da uživam u ovom turniru. Igram protiv veoma jakih igrača i ovo je sjajno iskustvo.
Razgovarao sam ranije s Blubaumom, i rekao je da mu je cilj bio samo da igra dobar šah. Ali nakon što je pobijedio Praga i Arjuna, rekao je: „Možda sad idem na Kandidatski turnir.“ Da li bi rekao da je kod tebe slična situacija? Ediz Gürel: Pa, sada je za mene već pomalo kasno, jer imam četiri poena iz sedam kola. Ali OK — možda na nekom sljedećem turniru, nadam se.
Tebrikler Ediz Gürel!
Özbekistan’daki FIDE Grand Swiss Turnuvası’nda Dünya Satranç Şampiyonu Hintli Dommaraju Gukesh’i mağlup eden 2008 doğumlu Büyükusta Ediz Gürel tarihi bir işe imza attı. Bu mühim galibiyet sonrası şu söyleşide de harika konuşmuş. 🔥pic.twitter.com/qpfvVxzynI
Ivan Zemljanski, Savva Vetohin, Evgenij Tomaševski, Artjom Uskov, Anja Šuhman
Stariji trener i kapiten omladinske reprezentacije Rusije razgovarao je s Vladimirom Barskim o pobjedničkom nastupu ekipe na Svjetskoj olimpijadi do 16 godina u Kolumbiji.
– Evgenije, čestitam na pobjedi! Da li je ovog puta bilo teško odrediti sastav tima?
Evgenij Tomaševski – Zajedno sa Aleksandrom Vladimirovičem Rjazancevim nismo se dugo dvoumili, jer je sastav bio prilično očigledan. U stvarnosti, to nije uvijek slučaj. Naravno, ne može se reći da ne pratimo i druge kandidate, ali ovog puta četvorka se jasno izdvajala. U ekipnim turnirima visokog nivoa proces izbora sastava obično traje, ali ovaj put smo imali sreće. I format nam je odgovarao, jer se ekipe na dječijim Olimpijadama od skora formiraju po principu „tri dječaka i jedna djevojčica“.
– Jeste li igrače rasporedili samo po rejtingu?
Evgenij Tomaševski – Da, taj aspekt skoro da nismo ni raspravljali. Mislim da u tome ne treba previše taktizirati, iako su neke ekipe to radile. Na primjer, Indija je donijela zanimljivu odluku – stavili su djevojku na prvu tablu.
– Ljudi su se pitali zašto im je na četvrtoj tabli igrao dječak…
Evgenij Tomaševski – U pravilima piše da u timu mora biti barem jedna djevojčica – bez preciziranja na kojoj tabli mora igrati. Ne vidim tu nikakav problem, pravila su ista za sve. Ako želite da oslabite prvu tablu da biste pojačali četvrtu – slobodno, to je vaše pravo. Ali mi smo znali da će svaki dječak koji bude igrao protiv Anje imati ozbiljnih problema za tablom.
– Koje ste zadatke rješavali na pripremnom kampu?
Evgenij Tomaševski – Koliko god ekipa bila jaka, mora se ozbiljno pripremati. Osim pripreme za konkretan turnir i stvaranja timske atmosfere, postoji još jedan važan aspekt: život se ne završava na ovoj Olimpijadi. Uopšte, što više vremena treneri mogu provesti posmatrajući mlade šahiste – to bolje. To je korisno i za njihovu buduću karijeru. Kamp je imao više ciljeva – i taktičkih i strateških.
Ovaj kamp je bio kratak, ali izuzetno plodonosan: dvije važne partije su dobijene zahvaljujući varijantama koje smo analizirali tokom priprema. Nekad se tako desi – možete se dugo spremati i „promašiti“, a nekad, ako radite efikasno, rezultat dođe i u kratkom roku. Kamp je bio neophodan. Pored toga, da se Olimpijada igrala sa klasičnim tempom, a ne 45+10, insistirao bih na dužim pripremama.
– Kako je izgledala borba?
Evgenij Tomaševski – U početku smo kao da smo proučavali „digitalnu geografiju“. Protivnici su nam bile ekipe iz Latinske Amerike: Čile-2, Peru-3. Već u trećem kolu nas je čekao prvi ozbiljan protivnik – ekipa Gruzije.
– Igrali ste dva kola dnevno?
Evgenij Tomaševski – Šest kola za devet dana. Raspored je bio: 1, 2, 2, 1, 2, 1. Na pripremama smo rekli djeci da napetost neće rasti postepeno, već će doći naglo i naglo će nestati. U suštini: preletiš pola svijeta, odmaraš na plaži, otvaranje, igraš protiv Čilea-2 i Perua-3, a zatim se u tri-četiri dana odlučuje da li ćeš biti šampion Olimpijade ili ne. To je vrlo specifična situacija, i drago mi je što su djeca bila spremna.
Gruzijci su bili prvi ozbiljan rival, ali ne i posljednji koji su igrali jače od svojih rejtinga. Mnogi su timove ocjenjivali po rapid-rejtingu. A trebalo je gledati klasične partije. Za Gruziju su igrala dva perspektivna juniora; njihov lider je pružio snažan otpor Zemljanskom i završio remijem. Ivan je igrao sjajno, briljantno manevrisao i imao šanse za pobjedu, ali se bijeli odbranio izvanredno; partija je bila veoma kvalitetna. Na trećoj i četvrtoj tabli Gruzija je imala dvije talentovane djevojke. Jedna od njih, Anastasija Kirtadze, skoro da je postala šampionka Evrope za žene, iako je vrlo mlada. To je bio težak meč, i bilo je teško naslutiti da ćemo na kraju pobijediti 3,5:0,5 (a moglo je biti i 4:0).
To je bilo naše „borbeno krštenje“, a već narednog dana igrali smo dva najvažnija meča – protiv Kine, pa zatim Uzbekistana.
Ovdje bih volio reći nekoliko riječi o protivnicima, jer sam čak i u našoj štampi čitao da „nisu doveli najjače ekipe“. Možda se to može reći za Indiju, i to uz ogradu, jer među igračima rođenim 2009. i mlađima imaju mnogo preko 2400, ali njihove buduće superzvijezde su već starije. Dakle, oni bi mogli više „zgusnuti“ sastav nego ojačati. Nisu izostali neki novi Gukeš ili Pragg. Ostale ekipe su dovele najbolje što su mogle (Uzbekistan), ili skoro sve (Kazahstan, Kina); čak je i Kanada, iako 15. nosilac, imala dva čvrsta majstora, redovne učesnike opena. I u takvoj konkurenciji pobijediti u 9 od 9 mečeva je ogroman uspjeh.
Naravno, neke ekipe nisu došle u Kolumbiju. Ali od njih je jedino SAD mogla da sastavi tim koji bi se mogao porediti s našim – četiri perspektivna velemajstora. Takođe je moglo biti nekoliko ekipa u formatu „jedna zvijezda plus trojica solidnih igrača“. Kada sam prvi put čuo za ovu Olimpijadu, pomislio sam da će nam glavni konkurenti biti Turci – imaju Erdoğmuşa i Gürela. Ali se ispostavilo da je Gürel rođen 5. decembra 2008. godine. Ostali igrači i djevojke su slabiji. Moglo je biti još 5-6 čvrstih evropskih timova tog formata, plus Iran i Argentina. Naravno, to bi dodatno pojačalo konkurenciju, ali bi Rusija i dalje bila favorit. Ne bih umanjivao izvanredno postignuće naše ekipe.
Ali da se vratimo mečevima protiv Kine i Uzbekistana. To nam je bio najuspješniji dan koji smo mogli zamisliti. Uzeti 7,5 poena od mogućih 8 protiv tako jakih ekipa – i seniorska reprezentacija bi bila ponosna na to! Protivnici su imali ukupno četvoricu igrača sa preko 2450 u klasici, koji će uskoro igrati još jače, plus vrlo talentovane juniore na ostalim tablama.
Da bi se to postiglo, morale su se „poklopiti zvijezde“ – i poklopile su se. U dvije partije su proradile naše pripreme otvaranja. Meč s Kinom smo u suštini počeli sa 1:0 na prvoj tabli, jer je Vanja Zemljanski uhvatio protivnika u pripremljenu varijantu Aleksandra Vladimiroviča. Priprema je bila izvanredna, moderna – sve što volimo: već u otvaranju crni kralj se našao na e5, ali ne da bi „zaključao“ rezultat, već jer je morao da „bježi“ pod udarcima.
Ivan Zemljanski
Kada počneš važan meč sa 1:0, sve odmah izgleda drugačije. Još ako uzmeš u obzir da reprezentacija Kine, po mom mišljenju, gotovo u svim formatima često igra „na rezultat“, dakle izuzetno praktično – i ako ih lišiš mogućnosti da igraju na +1, držeći pod kontrolom sve četiri table i imajući kao rezervnu opciju rezultat 2:2 – njima postaje mnogo teže. Tako da je to poen bio zlata vrijedan.
Savvina partija bila je u potpunosti velemajstorska – i sam ju je više puta isticao u intervjuima. Uopšte, na turniru je odigran priličan broj partija velemajstorskog nivoa – naravno, uz ogradu da se igralo ubrzanim tempom i da su učesnici tinejdžeri. Kod Vetohina se razvila prava bitka u Španskoj partiji, s finim pozicionim rješenjima. Da, obojica su u nekim momentima mogli odigrati bolje, ali na kraju je Savva u velikoj borbi nadigrao protivnika. I Anja je uradila isto, a Artyom je svoju partiju odigrao u sjajnom stilu (on je, uostalom, od prvih kola igrao sigurno i brzo). Za bilo koju seniorsku reprezentaciju pobijediti Kinu 4:0 – to je zaista ozbiljan rezultat! Mislio sam da nam je to bio najbolji meč, ali ispostavilo se da ni sljedeći nije bio ništa lošiji.
– Ako sam dobro razumio, Rjazancev lično radi sa Zemljanskim, on mu je trener. Ali nisu svi igrači u Kolumbiji imali lične trenere? Kako ste organizovali rad?
Evgenij Tomaševski – Po mom mišljenju, u našoj delegaciji su uloge bile sjajno raspoređene. Vođa delegacije, Nina Bodenčuk, izuzetno uspješno je komunicirala s organizatorima i rješavala sve moguće poteškoće. Imali smo odličnu doktorku, Žannu Novoselovu. Roditelji igrača takođe su odlično obavljali svoje zadatke. Želio bih da zahvalim i rukovodstvu Šahovske federacije Rusije, zahvaljujući kojem je ovo daleko i zahtjevno putovanje moglo biti realizovano u punom sastavu.
Igrači, roditelji i stariji trener
– Da li je stresno pratiti četiri partije istovremeno?
Evgenij Tomaševski – Očekivao sam da će biti stresnije. Prije svega, djeca su pozitivna, ne drhte od napetosti. Ja sam od samog početka bio dobro raspoložen i možda sam to raspoloženje djelimično uspijevao da prenesem i na njih. Imam ogromno igračko iskustvo, a i određeno iskustvo kao trener ekipe, ali sam se prvi put našao u ulozi kapitena na velikom turniru. Međutim, ovdje se ipak igrao rapid – sve partije se završe za dva sata. Kulminacija dolazi brzo, a nije kao u klasici, gdje dugo sjediš, čekaš i sve stigneš da „samelješ“ u glavi.
– Da se svega prisjetiš?
Evgenij Tomaševski– Da, upravo to. Na Olimpijadi toga nije bilo, ni atmosfera nije bila previše napeta. Naravno, pomogli su i mečevi protiv Kine i Uzbekistana, koji su dali pravi ton. Ali generalno, ritam Olimpijade nije dozvoljavao da previše razmišljaš unazad. Recimo, kolo se završava u podne, do jedan se već pojavi žrijeb, a u četiri je već sljedeće kolo. Moraš da održiš sastanak, da se što brže pripremiš, i još nešto da pojedeš. Jednostavno nemaš vremena da se nerviraš i previše razmišljaš. U klasici, pak, imaš sasvim dovoljno vremena da „proživiš“ rezultat, da ga pustiš da te pogodi, da uočiš sve propuste… A ovdje jednostavno nema vremena za sve to, tako da je s te strane format lakši za živce. Iako sam ja, naravno, za klasiku – ona je ipak zanimljivija.
Počinje meč Rusija – Uzbekistan
Ali da se vratimo na turnir: pobjeda od 4:0 protiv Kine, a zatim Uzbekistan – drugi nosilac po startnoj listi. I ponovo meč u suštini počinje sa 1:0. Ovog puta proradila je moja priprema, i to vrlo rijetko biva da varijantu koju smo s Anjom analizirali na pripremama razradimo skoro do mata. Naravno, to je sporedna linija sporedne varijante, ali je igra crnih ljudski gledano vrlo logična, i to nam je omogućilo da tako „uhvatimo“ protivnika. Tek kad je Anja brzo odigrala najjači i nimalo očigledan potez Qg6, svi su se smirili – shvatili su da je to priprema. Na početku se vidjelo da nisu svi razumjeli šta se dešava: dajemo li figuru ili ne dajemo? U stvarnosti, bijeli ne dobijaju odmah: da su crni pronašli najprecizniju odbranu, pozicija bi bila procijenjena na oko +1.
– Što je takođe sasvim dobro!
Evgenij Tomaševski– Da, pogotovo što je tu odbranu vrlo teško pronaći. A ovako je skoro bio mat, kojeg je crni morao da izbjegne tako što su dao figuru. Naravno, to je bila važna partija, jer je Afruza jako talentovana djevojka, a između nje i Anje već postoji ozbiljna istorija rivalstva. A biće je, siguran sam, još više. Zato je ta partija bila vrlo značajna, i da se završila drugačije, meč bi bio znatno neizvjesniji.
A onda su se, malo po malo, čak i komplikovane partije počele naginjati na našu stranu. Artjom je u svom stilu „preokrenuo“ protivnika u cajtnotu, igrajući brzo i sigurno. Savva je, činilo se, imao potpuno remiznu poziciju, ali je nastavio da traži šanse. U rapidu se takve pozicije češće dobijaju nego u klasici, jer čovjek jednostavno nema vremena da donese neko suptilno rješenje. Pošteno govoreći, Savva ima jako dobru tehniku u završnicama – sasvim je sposoban da takvu poziciju dobije i u klasičnom tempu. Ima nešto „karpovsko“ u njegovom stilu.
Savva Vetohin
Nakon tog dana pojavila se nada u dovoljno ubjedljivu pobjedu, jer kad pobijediš dvojicu od četiri–pet glavnih konkurenata s takvim rezultatom, naravno da osjećaš samopouzdanje. S druge strane, u tome je i bila određena teškoća – jer su momci mogli da osjete neku euforiju. To je sasvim normalno. Ali, svi su oni već profesionalci, pa nije bilo nikakvih dječjih reakcija tokom turnira (što bi se možda i moglo očekivati od tinejdžera). Djeca razumiju da ne smije biti opuštanja, da ne smije biti potcjenjivanja protivnika i sličnih stvari.
Ipak, pri ubrzanom tempu sve ide kao u valceru, ne stižeš ni da procesuiraš šta se dešava… Srećom, sljedećeg dana je bilo samo jedno kolo.
– U Kolumbiji se koristio tempo koji je predložio Oleg Skvorcov? Dva kola dnevno, svaka partija traje oko dva sata?
Evgenij Tomaševski– Da.
– Skvorcov je nazvao taj tempo „nova klasika“ i predložio da se na takvim turnirima računaju klasični rejting poeni (i bukvalno ovih dana FIDE je odlučila da pokrene pilot-projekat za takav obračun).
Evgenij Tomaševski– Moje duboko lično uvjerenje je da nije ispravno skraćivati klasiku na ovaj tempo. Prije svega, ja sam svim srcem za klasiku. Priče o tome da je ona prevaziđena djeluju mi pomalo vještački. Razumijem gdje je problem. Stalno analiziram šah na najvišem nivou i znam koliko danas ima teorije. Ali, isto tako vidim da se uz dugačak tempo i dalje može igrati – ako imaš dovoljno energije i, što je najvažnije, želju da se boriš.
Pored toga, prosto ne razumijem šta želimo da postignemo igranjem po 45 minuta. Tako se desilo da sam u posljednje vrijeme dosta diskutovao na tu temu, i to i sa vodećim šahistima. Možda je moje mišljenje nepopularno, a možda i nije. Većina sportova i ljudskih djelatnosti razvija se u pravcu komplikovanja. Ako skraćujemo kontrolu, idemo u pravcu pojednostavljenja. Čak bih rekao – osiromašenja. To je kao da boksujete jednom rukom. To je druga igra! I pritom se značaj otvaranja ne smanjuje; pravo smanjenje značaja otvaranja dešava se tek u blicu – ali to su već sasvim drugi šahovi. Rapid, naročito duži rapid, ne smanjuje previše značaj pripreme. Ako „upadneš“ u protivnikovu pripremu – praktično si gotov. U klasici još i možeš nešto da se sjetiš, da nađeš način da se izvučeš. Mi dakle pojednostavljujemo igru, ali ne umanjujemo značaj otvaranja – pa koja je onda poenta?
– Prije svega, moguće je igrati dvije partije dnevno.
Evgenij Tomaševski– I sa tempom od sat i po plus 30 sekundi po potezu moguće je igrati dvije partije dnevno.
– Kad partija traje oko dva sata, možeš je odgledati u sali od početka do kraja. Duže – već teško.
Evgenij Tomaševski– Tačno, ali mnoge partije onda ostavljaju osjećaj nedovršenosti. Govorim kao neko ko je sve te partije gledao. Neke počnu vrlo zanimljivo – vidi se da se ljudi trude, da se vodi borba ideja. Recimo, partija Meng – Vetohin. Bila je to zanimljiva strateška borba s finim pregrupisavanjima figura. Ali od nekog trenutka sve se pretvori u igru na reflekse. Bukvalno: ko će prvi previdjeti i ko će iskoristiti previd. I tako partije ostanu bez pravog kraja. Zamislite da igrate tenis na terenu bez rasvjete – padne mrak i vi nastavite da igrate „napamet“. S ovim tempom je otprilike isto to. Ja tu ne vidim nijednu prednost. Ako je ideja da bude zanimljivo za gledanje, zašto onda ne blic? Tu barem postoji neka logika. Ako hoćete greške i emocije – to je blic.
– Ali to je već drugi sport.
Evgenij Tomaševski– Da, pogotovo blic bez dodatka vremena. Ali u blicu, makar, vidim neku logiku – i u rapidu takođe – ali u ovom tempu ne. Osim što, da, možeš da odgledaš partiju od početka do kraja bez prekida. Ali čini mi se da se kod nas uopšte precjenjuje značaj „šou“ elementa. Ako želite šou, valjda nećete prvo krenuti na šah? Postoji mnogo drugih ljudskih djelatnosti koje su zanimljivije za gledanje.
– Mi želimo intelektualni šou!
Evgenij Tomaševski– I za to postoji desetine ideja na šahovskoj tabli. Na primjer, sjajna svjetska prvenstva u rapidu i blicu – u čemu je problem? Ali s druge strane, ako želite sadržajne partije, sudar ideja… Pa pitajte djecu šta žele u životu. Oni žele da postanu svjetski prvaci. Sumnjam da im je prvenstveni cilj da postanu svjetski prvaci u blicu.
Možemo o tome diskutovati koliko hoćete, ali moj stav je tu jasan. Uz to, meni se ni tempo od sat i po ne sviđa – mislim na onaj bez druge faze. Po mom mišljenju, idealan i već testiran tempo za današnje vrijeme je: 90 minuta za 40 poteza + 30 minuta do kraja, s dodatkom od 30 sekundi od prvog poteza. Mislim da bi trebalo da ga standardizujemo kao klasičan kontrolni tempo i da se s njim igraju svi zvanični turniri. A tempo od sat i po neka ostane za komercijalne turnire, gdje treba igrati dvije partije dnevno.
Manje od toga – to je već rapid. Da, duži rapid, čija je pobjeda i dalje časna i prestižna, ali to je rapid. Po mom shvatanju, postoje:
klasika, koja je za šah ono što je pravi test u bilo kom sportu – ozbiljna i meritokratska,
interesantni rapid formati za publiku,
i posebna disciplina – blic.
I to je to. Ne razumijem zašto izmišljati još nešto.
– Sledeći meč bio je protiv Indije?
Evgenij Tomaševski– Da. Formalno, imali su osmi startni broj, ali to je bilo zato što je djevojčica na prvoj tabli imala rapid rejting oko 1800 (dok u klasici, sa 14 godina – 2353, i već je među deset najboljih seniorki Indije!). Sjećam se da su Praagg i Gukeš takođe igrali svjetska prvenstva s rapid rejtingom 1900, dok su u klasici već imali 2500+. Djevojčica je, kao što sam rekao, igrala na prvoj tabli, i njena partija s Ivanom Zemljanskim pokazala je da opuštanja ne smije biti ni pod kojim uslovima. To je bio prvi stvarno težak meč za nas, u kojem smo čak rizikovali poraz.
Anja je igrala protiv još jednog indijskog talenta – kojih tamo stvarno ima u izobilju. Po prirodi posla pratim mnogo open turnira i mogu reći da je tamo punopravnih šahista sa 2300+ koliko hoćeš. Dobro računaju varijante, imaju neko svoje shvatanje igre. Očigledno je da će taj dječak uskoro imati vrlo solidan rejting. A konkurencija je najjači motor napretka. Dobro je vodio partiju, sveukupno gledano, a Anja se u jednom trenutku nije najbolje snašla, došla u slabiju poziciju, i postalo je jasno da tu imamo problem. I Ivan je imao prilično ozbiljne poteškoće, ali nisam se mnogo brinuo za njega – nadao sam se da će „preokrenuti“. Kod Savve se nazirao remi, što je značilo da je meč izuzetno težak.
Tu moram da odam priznanje Artjomu, koji se pokazao kao vrlo ozbiljan profesionalac – mogu mu samo zapljeskati za tu partiju. Prvo, Ilamparthi je igrač koji se već afirmisao na mnogim open turnirima, poznato ime u šahovskom svijetu, mnogo proučava teoriju. Spremali smo se za njega, i među varijantama koje smo razmatrali bila je i ona koja je odigrana. Artjom je rekao da ima svoje ideje u tom sistemu. I zaista, pokazao je prilično duboku koncepciju, doneo niz finih pozicionih i taktičkih odluka. Od početka do kraja – partija vrlo visokog nivoa.
Gorjačkina: Izgubiti meč za titulu svjetske šampionke je udar, ali to ojačava Piše: Anna Kozina
Učesnica meča za šahovsku krunu, vlasnica Svjetskog kupa Aleksandra Gorjačkina već se kvalifikovala za turnir kandidata 2026. godine. Tako da sebi može dozvoliti da ne juri za tom kartom, već da igra za rezultat i uživanje.
Izgubiti meč za titulu svjetske šampionke – udar. Ali to poraz je Aleksandru Goračkinu ojačao. / RIA Novosti
Zbog toga se Gorjačkina prijavila na muški ili otvoreni turnir „Velikog švajcarkog turnira“ u Samarkandu, koji, inače, takođe spada u kvalifikacioni ciklus za svjetska prvenstva u šahu, kako za muškarce, tako i za žene.
Na kraju prvih pet kola, Aleksandra ima dva poena: dvije remija, dva poraza i pobjedu nad predstavnikom Njemačke, Dmitrijem Kollarsom. Partija u kojoj je Ruskinja igrala bijelim figurama završila se u 45. potezu.
Tokom ljeta, Gorjačkina je učestvovala na otvorenom turniru brzopoteznog šaha „Šahovske zvijezde“ u Moskvi.
Razgovarali smo s njom o specifičnostima igre protiv muškaraca-velemajstora, težnji da se ponovo plasira na ženski šampionski meč i promjenama u modernom šahu.
Da li se nekako posebno pripremate za partije s muškarcima? Aleksandra Gorjačkina: Muškarci generalno igraju jače. Zato moraš dati maksimum. Ali ni to nije uvijek dovoljno. Zato je potrebno, recimo, ne obeshrabriti se, ne raspasti ako nešto ne ide. I, kao što mi je bilo na „Šahovskim zvijezdama“, poslije pet uzastopnih poraza nekako pronaći snagu ne samo da nastaviš igrati, već i da skupljaš poene.
Da li sebe smatrate zvijezdom šaha? Aleksandra Gorjačkina: Ja sam vrlo prizemna osoba. Sebe ne smatram zvijezdom i više volim povučen život. Naprotiv, čak me brine kad me prepoznaju na ulicama. A to se povremeno dešava.
Šta za vas predstavlja pokazatelj uspješnosti? Aleksandra Gorjačkina: Rezultati.
Da li oni koje ste postigli odgovaraju vašim kriterijumima? Aleksandra Gorjačkina: Ima još prostora za napredak, ali generalno sam zadovoljna.
San mnogih sportista su Olimpijske igre. Za šahiste – to je meč za titulu svjetskog šampiona? Ili postoji drugačija skala? Aleksandra Gorjačkina: Olimpijada nam je takođe važna. To je timski turnir. Ali za sada nas tamo ne puštaju. Dobro je što imamo priliku da igramo na individualnim turnirima. Od težnji, naravno, ponovni šampionski meč.
– Čemu vas je naučio meč iz 2020. godine protiv Kineskinje Ju Wenjun? I koliko takvo iskustvo podiže status igrača i njegovo majstorstvo? Aleksandra Gorjačkina: Meč je bio tako davno da već izgleda kao u prošlom životu. Nakon njega je došla pandemija, kada uopšte nismo igrale. Od tada se svijet promijenio, šah se promijenio. Pojavile su se novi kompjuterski programi koje posmatraju šah potpuno drugačije. Tako da ti lekcije sada nemaju toliko smisla.
– Znači, ako ponovo izlazite na meč, to je kao da počinjete ispočetka? Aleksandra Gorjačkina: Ne sasvim. Negativno iskustvo je takođe iskustvo. I čak ako šahovska komponenta nema značaja, razumijevanje pravila, svakodnevnih stvari – sve to pomaže. A poraz, kada izgubiš meč za titulu svjetske šampionke, je jak udar. Moraš mentalno da se ojačaš. To ojačava.
– Probijali ste se u turnir kandidata kroz seriju Grand Prix. Sa kakvim ste emocijama pratili posljednju etapu, gdje su se borile vaše rivalkе za dvije karte: mlada Kineskinja Zhu Jiner i Ukrajinka Anna Muzychuk? Aleksandra Gorjačkina: I ja sam igrala – na prvenstvu Azije. Rekli su mi da ne gledam, da se ne uznemirim. Znala sam da je vjerovatnoća da će obe proći ispred mene vrlo mala. Ali postoji. Nisam očekivala da će biti tako dramatično (prvu kartu dobila je Kineskinja, a Ruskinja je sa 1,67 poena prednost nadmašila Ukrajinku – op. „RG“). Imala sam osjećaj da moram proći s rezervom.
– Već ste rekli da se šah mijenja. Kako se prilagođavate da idete u korak sa vremenom? Aleksandra Gorjačkina: Priprema je postala nekoliko puta teža. Pojavljuju se sve nove varijante, treba zapamtiti sve više poteza. Sve poteze znaš, a prostora za kreativnost skoro da nema. Treba naći balans između kreativnosti i učenja varijanti napamet, da potpuno ne odstupiš i jednostavno ne izgubiš. Iskreno, još nisam našla zlatnu sredinu.
– Vaša mlađa sestra Oksana takođe igra šah. Kakvi su njeni uspjesi? Aleksandra Gorjačkina: Malo joj nije išlo na ruku. U trenutku kada je mogla napraviti nagli skok, počela je pandemija, zatim naše odvajanje. Malo se vremena izgubilo. Sada kombinuje ozbiljno školovanje i povremeno igra šah. Ali ponovo joj nije išlo u proljeće. Trebale smo igrati zajedno na prvenstvu Azije – ja na muškom, ona na ženskom turniru. Ali avion joj je sletio u Nižnji Novgorod i nije stigla na presjedanje. Otac i ja smo otputovali sami. Ona je izgubila turnir na koji smo se jako oslanjale. Takva iskušenja jako pogađaju djecu. Ali ona pokušava da ispuni normu međunarodnog majstora za žene.
– U djetinjstvu su vas zvali šahovskim čudom. Sada se priča o perspektivama desetogodišnjeg Roma Shogdzhieva. Kako od talentovanog djeteta izrasti u pravog šahistu? Aleksandra Gorjačkina: Imala sam sreće što su me roditelji podržavali. Moja karijera se razvila upravo zato što su vjerovali u mene. I taj preseljenje u Salehard kada sam imala 12 godina (Aleksandra je pohađala Polarnu šahovsku školu Anatolyja Karpova, gdje je njen otac takođe radio kao trener – op. „RG“) – ni tada nije bilo nikakvih garancija za rezultat. Roditelji su sami igrali šah u djetinjstvu i smatrali da im je nedostajala podrška roditelja. Zato sam je ja imala u izobilju. I nikada ne kažem da je to moj uspjeh. To je zajednički uspjeh.
– Igrate li s ocem ili sestrom za tablom? Aleksandra Gorjačkina: S ocem nikada nisam igrala. Smatrao je da je jači i nije htio da se takmiči. Sa sestrom povremeno igram. Ali pošto ona jako želi da me pobijedi, a ja se nerviram da ne „padnem u blato“, partije obično završe remijem. I obe smo nezadovoljne.
– Crveni karmin – dio je vašeg imidža. A ipak, treba znati i „nositi“ ga… Aleksandra Gorjačkina: O, niste me vidjeli na nekim dječijim turnirima. Ja sam bila potpuno našminkana, kao u ritmičkoj gimnastici. Crvena boja karmina se pojavila tek nedavno. I ona ništa ne znači. Princip je jednostavan: što je gore raspoloženje, to je šminka sjajnija.
– Inače Za Aleksandru Goračkinu učešće na muškom turniru „Velikom švajcarkom turniru“ nije prvi put na otvorenim takmičenjima. Godine 2021. postala je prva žena koja je igrala u superfinalu šampionata Rusije, i ponovo u FIDE Grand Swiss. Osim toga, Aleksandra je član kluba šahistkinja koje su prešle granicu od 2600 FIDE rejting poena (vrhunac – 2611 u avgustu 2021, 2528 u septembru 2025). Prije nje to je uspjelo samo pet žena – Judith Polgar, Humpy Koneru, Anna Muzychuk, Hou Yifan i Ju Wenjun.
– Alireza, sve je izgledalo izjednačeno, mirno, a onda se odjednom promijenilo. Reci nam nešto o toj partiji protiv Sama Shanklanda. Alireza Firouzja – Uvijek sam imao mali pritisak zbog pješaka, imao sam jednog više. A onda sam razmišljao 50 minuta i čini mi se da je on izgubio koncentraciju. To je zapravo veoma teška završnica. Nije jasno kog pješaka treba gurati, gdje gurati. Pokušavao sam da izračunam i mislim da je remi, ali nije lako.
– On je izabrao pogrešan plan, a ti si pronašao pravi. Da li si bio iznenađen njegovim potezom? Alireza Firouzja – Da, vidio sam sve planove i našao samo jedan koji vodi u remi. Ali da, njegov izbor ima smisla ako moja dama ne dolazi sa šahovima. To je ono što je previdio. Posljednji potez, promovisao sam pješaka u damu sa šahom. To je previdio i to je, nažalost, bilo loše za njega.
– Htio sam da se osvrnemo i na tvoju partiju protiv Parhama, jer smo čuli njegovu verziju. Za tebe je to bila veoma intenzivna partija, a onda si krenuo u neku ludu taktiku. Reci nam nešto o tome. Alireza Firouzja – Da, on je igrao zaista dobro. Gotovo čitavu partiju je odigrao najbolje poteze. Sve priznanje njemu, a ja sam, naravno, trebao da igram bolje.
– Kakav je osjećaj igrati protiv nekoga s kim se dugo poznaješ, ko ti je i saigrač i prijatelj? Alireza Firouzja – Da, igrali smo mnogo puta i bio je to dobar meč, ali trebao sam da igram malo bolje i možda da se ranije izvučem.
– Juče si remizirao. Da li je to bila odluka da zaustaviš eventualni niz poraza i da se vratiš u igru? Kako si se oporavio poslije tako naporne partije protiv Parhama? Alireza Firouzja – Da, mislim da nisam bio previše razočaran tom partijom, jer je on igrao veoma dobro. Pomislio sam: „Još jedna partija, moram da učim i idem dalje.“
– Reci nam o svom iskustvu ovdje na FIDE Grand Swiss-u. Turnir je jak, svaki remi ili poraz znači opet jakog protivnika. Alireza Firouzja – Da, ovdje su svi jaki. Kad igraš lošije, dobiješ jače rivale. Recimo, moji protivnici su visoko rejtingovani, oko 2680. A na prvim tablama, na primjer kod Pragnanande, protivnici su slabije rejtingovani. Ako igraš bolje, možda dobiješ i lakše protivnika parovanjem.
– Dugo si u centru pažnje kao neko ko je „budući svjetski šampion“. Da li i dalje osjećaš da ti je to cilj? Alireza Firouzja – Ne, mislim, ja samo želim da igram dobar šah. Put do svjetskog šampionata je dug. Ako igram najbolje što mogu, biću među najboljima, i to je ono što je važno.
– Prošle godine, na turniru kandidata FIDE, rekao si da želiš život i izvan šaha, iako su mnogi mislili da se samo pripremaš i treniraš. Da li to i dalje važi, pokušavaš li i dalje da balansiraš profesionalni šah i privatni život? Alireza Firouzja – Da, naravno, važno je imati oba aspekta, ali sada sam ovdje veoma fokusiran. Mnogo radim i vidjećemo šta će biti.
– Hvala ti puno, Alireza. Takmičenje traje još mnogo kola, želimo ti sreću u nastavku turnira.
ChessBase India: Hans, prva pobjeda na turniru. Kako se osjećaš?
Hans Moke Niemann: Osjećam se dobro, ali ova vremenska kontrola je tako iritantna jer imaš osjećaj da si tako blizu pobjede. Osjećaš da će pobjeda doći, a onda se odjednom pojavi dodatnih 15 minuta. I onda oni imaju vremena da se oporave, da se priberu. Moj protivnik je bio u vremenskoj oskudici tri puta. Siguran sam da da nije dobio tih dodatnih 15 minuta, pobijedio bih mnogo lakše. A onda sam se toliko iznervirao da sam napravio grešku. Ali, kao što mi je Kramnik rekao, način da pobijediš jeste da samo glumiš da nešto radiš, i kad su u vremenskoj oskudici, tad udariš. Tako sam i uradio. Nije bilo glatko, ali na kraju je bio iscrpljen i ja sam uspio.
ChessBase India: Misliš li da je postojala neka kritična tačka u kojoj je on propustio nešto?
Hans Moke Niemann: Da. U jednom trenutku je odigrao top F5, a ja sam odigrao top G1. Onda je on išao skakačem na C5, pa na A4. Ništa od toga nije imalo mnogo smisla. Suština je bila u tome da u jednom trenutku njegov skakač više nije mogao da se vrati na E4. Ostao je zarobljen na A4, pa je morao nazad na C4. U tom trenutku moje figure su potpuno dominirale. To može da se desi u vremenskoj oskudici. Ali, ono što me nerviralo jeste što je igrao najviše remi mogući redosljed poteza. Recimo, C4. To je bilo baš smiješno. Stanje otvaranja u modernom šahu je takvo da me sama priprema nervira. Ali nekim čudom, kad sam dobio partiju, bio sam presrećan da uopšte igram. A onda je trebao herkulovski napor da pobijedim.
ChessBase India: Ovo je veoma važan turnir jer donosi dva mjesta za Turnir kandidata. Kakva ti je bila mentalna priprema, koji su ti ciljevi?
Hans Moke Niemann: Mislim da je glavna stvar u ovom turniru to što, ako se zaglaviš na donjim tablama, posebno protiv niže rejtingovanih igrača, oni često nisu ambiciozni. A ako igraš protiv neambicioznog 2600 igrača, nevjerovatno je teško pobijediti ga, bez obzira na boju. Nadam se da ću ovim trijumfom početi da igram protiv ambicioznih rivala. Jer, sa ambicijom, stvari mogu da se dogode. To je kao tango – treba dvoje. Ako jedan želi remi, a jak je igrač, nemaš mnogo šansi. To je vrlo teško.
ChessBase India: Kako si se pripremao za turnir? Jesi li radio nešto posebno?
Hans Moke Niemann: Igrao sam u Španskoj ligi, koja je stvarala sličan osjećaj kao ovaj turnir. Mislio sam da je to dobra priprema, da igram protiv rivala slične snage, od oko 2600 do 2650. Onda, naravno, kasnije igraš protiv jačih. Ali i tamo je bio vrlo jak turnir. Bar sam se vratio u klasičnu formu, jer skoro da nisam igrao klasičan šah. Ali ovaj turnir je stvarno vrlo važan.
ChessBase India: Mislim da ti je ovo treća partija i da imaš još četiri kola do dana odmora. Koja ti je strategija nakon ove pobjede?
Hans Moke Niemann: Mislim da, ako pogledaš prethodne pobjednike, čak je i Vidit osvojio iako je počeo porazom. Dakle, ovo nije turnir na kojem moraš od starta da ideš na sve ili ništa. To može da se obije o glavu. Treba igrati dobar šah i vidjeti šta će biti. Rekao bih da mi Svjetski kup više odgovara, tako da ovo nije kraj svijeta kad je riječ o kvalifikacijama za Turnir kandidata.
ChessBase India: Ima li neki igrač s kojim posebno želiš da se sastaneš na ovom turniru?
Hans Moke Niemann: Ne, ne baš. Ima mnogo konkurenata, nema nekog izrazitog favorita.
ChessBase India: Sjajna partija danas i sve najbolje u nastavku turnira.
Hans Moke Niemann: Hvala.
" As Kramnik told me, the way you have to win is you just pretend you're doing something, and then you pounce once they're on time pressure" – GM @HansMokeNiemann after scoring his first win at the FIDE Grand Swiss 2025.
– Ivančuk, juče ste igrali veoma dugu partiju. Izgurali ste pješaka. Vasilij Ivančuk- Da.
– I imali ste prednost. A danas ste takođe odigrali vrlo lijepu partiju. Prednost ste imali već u ranoj fazi. Gdje mislite da je tačno vaš protivnik napravio grešku? Vasilij Ivančuk- Pa dobro, možda je potez Top d8 bio greška, ali nisam siguran. Lovac h5 je bio komplikovan. Ali možda sam ipak imao prednost, to treba provjeriti.
– Poslije otvaranja imali ste prilično prijatnu poziciju, zar ne? Vasilij Ivančuk- Da, mislim da jesam. Malo me iznenadio potez dama b6. Ali dobro, možda je i to ispravno. Struktura je bila vrlo komplikovana, mnogo trikova sam računao. Nisam siguran da li su moji proračuni uvijek bili tačni.
– Koju ste varijantu pripremili za današnju partiju, ako možete da podijelite? Do kog poteza je trajala vaša priprema? Vasilij Ivančuk- Pa, b3 i a4 je bila moja priprema. Nisam očekivao c5, očekivao sam a5 u toj poziciji.
Ivanchuk,Vasyl (2623) – Lu,Shanglei (2647) [D37]
FIDE Grand Swiss 2025 Samarkand UZB (3.37), 06.09.2025
– Da li vam prija ovaj format sa ovakvim tempom igre? Vasilij Ivančuk- Pa dobro, to nije bio moj izbor. Ja bih vjerovatno više volio da igram bez dodatka vremena u posljednjih 15 minuta. Ali šta mogu, to je kontrola vremena na ovom turniru i ja ovdje igram.
– Da li uživate u vremenu provedenom u Uzbekistanu? Vasilij Ivančuk- Da, da.
– Da li ste prvi put ovdje? Vasilij Ivančuk- U Uzbekistanu ne, jer sam ove godine igrao u Taškentu. I ranije sam bio u Taškentu, još u vrijeme Sovjetskog Saveza. Ali u Samarkandu sam prvi put.
– Kakav je osjećaj igrati protiv šahista koji imaju 14, 15, 20 godina, dok ste vi jedan od najiskusnijih učesnika turnira? Da li to daje neku prednost? Vasilij Ivančuk- Ne razmišljam o tome. Fokusiram se na igru, na poteze, na ideje. Ne razmišljam o godinama svojih protivnika.
– Kada ste danas imali prednost, koje varijante ste razmatrali za odbranu vašeg rivala Lu Šangleija? Da li ste pronašli neku varijantu? Vasilij Ivančuk- Tokom partije? Pa vjerovatno lovac h5 umjesto top d8. Možda tada ne bi bilo tako jasno. Nisam bio siguran da li sam stvarno bolji u toj poziciji. Ali dobro, to treba duboko analizirati da bi se donio zaključak. Na prvi pogled izgleda da crni može da drži igru. Ali nakon analize, može se i promijeniti slika.
– Da li poslije svake partije kod kuće analizirate svoju igru, ili ostavljate mentalne bilješke pa provjeravate ujutro? Vasilij Ivančuk- Zavisi od partije. Zavisi da li imam energije, koliko vremena imam za pripremu za sljedeću partiju i još mnogo stvari.
– Koliko vremena dajete za pripremu? Vasilij Ivančuk- Takođe zavisi. Zavisi koliko je stabilan repertoar mog protivnika. I još mnogo drugih faktora.
– Postoji li neki protivnik ovdje na turniru s kojim posebno želite da igrate? Kao na primjer Lu Šanglei. Vasilij Ivančuk- Da, veoma interesantan igrač, vrlo kreativan. Već sam igrao mnogo turnira zajedno s njim. Igrao sam protiv njega i na Menorka Openu. Završilo je remijem. Ali igrao sam i na Reykjavik Openu i na Fujairah Openu, koji je upravo završen. U Fujairahu je on bio uspješniji od mene.
"I'm focusing about play, about moves, about ideas – not thinking about age of my opponent!"
GM Vasyl @IvanchukChess played a wonderful game with the White pieces to defeat GM Lu Shanglei in Round 3 of the FIDE Grand Swiss. We caught up with Ivanchuk for a post-game interview! pic.twitter.com/rMGOjZKV9n
Ispričajte mi o vašoj partiji Donchenko Alexander: Počeću iz svoje perspektive onda. Igrao sam Londonski sistem da izbjegnem neke teške teoretske varijante i vjerovatno sam ušao u prilično dosadnu poziciju. Nisam se previše brinuo, mislio sam da imam možda male šanse da igram za prednost, ali na kraju je ona dobro odigrala odbranu i partija je jednostavno završila remijem.
Divya Deshmukh: Iskreno, nisam očekivala Londonski sistem. To me baš iznenadilo, ali spremala sam ga ranije za jednu od svojih partija, tako da je bilo u redu. Poslije otvaranja sam dobila dobru poziciju i trebalo je samo da napravim nekoliko tačnih poteza. U suštini, bila je to izjednačena partija.
Pošto vas imam oboje ovdje – šta ste najviše cijenili kod protivnika u ovoj partiji? Neki potez, ideja koja vas je iznenadila? Donchenko Alexander: Najviše me iznenadilo to guranje pješaka – b5, b4, pa b3, i onda ga ostaviti tamo. Mislio sam da će na kraju to biti slabost, ali nekako je stalno stvaralo taktičke prijetnje i pješak na b3 je bio baš jak. To me izbacilo iz ritma.
Divya Deshmukh: Kod njega najviše cijenim borbeni duh. Kad sam ponudila remi, on ga nije prihvatio, i to zaista poštujem.
Divya, spomenula si da Londonski sistem nije bio dio tvoje pripreme. Koliko zapravo koristite pripremu koju ste radili neposredno pred kolo, a koliko neku stariju, recimo od prije godinu–dvije? Donchenko Alexander: Mislim da sam sada u dobroj situaciji na ovom turniru, jer sam tek igrаo jedan turnir u UAE i ostalo mi je dosta pripreme koju još nisam koristio. Sve mi je to još svježe u glavi. Ako duže vremena ne igraš, onda moraš sve da spremaš kod kuće i da se osloniš na vizuelizaciju. Što više prolaziš kroz varijante, to su veće šanse da pogodiš nešto korisno.
Divya Deshmukh: Ja sam danas koristila dio stare pripreme iz Svjetskog kupa i sa drugih turnira. Uvijek pomaže da pregledaš što više varijanti. Jednu pripremu sam danas iskoristila, a ostalo mi je još dosta toga, tako da mislim da sam u redu.
Posljednje pitanje za oboje – šta vam je do sada najdraža stvar na ovom turniru? Donchenko Alexander: Moj turnir nije baš sjajno počeo, tako da mi je za sada najljepši dio to što imam vremena da šetam okolo. Mjesto je zaista lijepo i mislim da će se i Šahovska olimpijada ovdje održati. Ako budem u timu, volio bih se vratiti. Uživam u ambijentu i nadam se da će se to prenijeti i na moju igru.
Divya Deshmukh: Meni je najbolji dio vrijeme. Vrlo je prijatno, ima dosta sunca i povjetarca, pa su šetnje uz kanal jako lijepe.
A da ste navijači umjesto igrača, za koga biste navijali da pobijedi? Divya Deshmukh: Za sebe.
Donchenko Alexander: Iskreno, ne znam. Možda za nekog ko igra zanimljiv, borben šah – recimo za Nodirbeka. Mada, on već ima dovoljno podrške ovdje.
Hvala vam puno.
"When I offered a draw, he didn't take it." Divya Deshmukh & Alexander Donchenko after their game pic.twitter.com/G9x9A3ludv
Nepo, sjajna partija protiv Ediza Gurela. Možeš li nas malo provesti kroz nju? Ian Nepomniachtchi – Pa, mislim da je prvo krenuo na neku vrstu improvizacije igrajući Slovensku, a čini mi se da je nju igrao prije par godina, iako ima samo 16. Ne vjerujem da je bio upoznat sa svim finesama u otvaranju, pa zato mislim da je, ako ne griješim, potez a5 loš. U ovoj poziciji obično igraju c5 umjesto a5, i pretpostavljam da bijeli tu uživa u dobroj igri, ali onda sam i ja odigrao netačno, i nisam siguran da je plan sa Rc1 bio korektan. Ipak, kad sam uspio staviti polje g5 pod kontrolu, imao sam veoma dobru poziciju, a onda je on odlučio da žrtvuje figuru za 2 pješaka i neku, hajde da kažem, aktivnost. Nije bilo baš lako, jer je partija išla i išla, a u jednom trenutku, u računu sam vidio sjajnu ideju za njega. Na primjer, kako bih odigrao posle Kh7, ako uzmem Bxf7, onda Rc2 ideja, i ako bi, recimo, odigrao Rd3, poslije Qe6, onda bi Rb1 odjednom vodio do mata. Zbog toga mi je bilo žao poteza Qc3, jer čim kraljica ode, postaje malo komplikovano. Ali na kraju, možda nisam uvijek igrao najbolje, ipak sam uspio da konvertujem prednost.
Odlično. A kako ti je igrati sa ovim vremenskim kontrolama, ipak su nešto duže nego na drugim turnirima? Ian Nepomniachtchi -Igrao sam nekoliko turnira kandidata, tako da sam donekle navikao na ovu vremensku kontrolu. Na nekim većim turnirima je i dalje koriste. Ali iskreno, mislim da je za open turnir to pogrešno. Mislim da tu treba da bude kontrola tipa 130+30, ili 130 minuta do samog kraja bez druge kontrole vremena. Jer ako govorimo o 90 ili 100 minuta za 40 poteza, zaboravljamo da teorija danas završava oko 25–30 poteza. Dakle, praktično imate 90 minuta za 10 poteza, što je i više nego dovoljno, uključujući uzimanja i vraćanja figura.
I kao što si pomenuo, igrao si i kandidate i svjetska prvenstva. Koliko ti je važan ovaj turnir? Ian Nepomniachtchi -Veoma važan, jer prva dva igrača idu na Turnir kandidata – i to je zapravo glavni razlog što sam ovdje.
15-godišnji velemajstor Vetohin je pričao o pobedi reprezentacije na omladinskoj olimpijadi.
Piše: Timur Ganeev, zamenik šefa sportske rubrike
Savva Vetohin. Foto: Eteri Kublashvili
15-godišnji velemajstor Savva Vetohin odigrao je fantastično za rusku reprezentaciju na prvom timskom turniru nakon duže pauze.
Reprezentacija Rusije je dominirala — devet pobeda iz devet mogućih — i osvojila Svjetsku šahovsku olimpijadu do 16 godina. Na drugoj tabli, visok nivo je prikazao velemajstor Savva Vetohin, koji je sakupio osam poena od devet mogućih (+8,1 rejting poen). U intervjuu za „SŽ“, Vetohin je podelio svoje planove za ovu godinu, otkrio svoju omiljenu šahovsku knjigu i prisjetio se svoje impresivne pobjede na prestižnom turniru u Sitžesu.
Najteža partija bila je u meču sa Kinom
— Da li ste se već prilagodili moskovskom vremenskom pojasu?
Savva Vetohin.— Malo sam bio bolestan odmah po dolasku, pa mi je još uvijek teško.
— Da li ste se posebno pripremali za razliku u vremenskim zonama na Svjetskom prvenstvu?
Savva Vetohin.— Prije godinu dana sam igrao u Meksiku i tada sam se posebno pripremao. Ležao sam do tri sata ujutro u Moskvi. Ovaj put nisam to radio, s obzirom na to da smo imali dva dana za aklimatizaciju. Pomislio sam da će to vrijeme biti dovoljno da se tijelo potpuno prilagodi. I tako je bilo, sve je prošlo dobro.
Ruski šahisti su osvojili juniorsku olimpijadu.
— Kontrola vremena je bila „45 + 10“ — ni rapid, ni klasik. Da li je bilo teško da se prilagodite?
Savva Vetohin.— Da, kontrola nije najprijatnija. Navikao sam da igram „90 + 30“ ili „15 + 10“. To je nešto između. Prvi turniri su bili ulazak u ritam, iako smo trenirali sa tom kontrolom. Tek nakon nekoliko partija je postalo jasnije kako treba upravljati vremenom i kada razmišljati. Ako previše razmišljate, možete ući u cajtnot i to već postaje neprijatno. U kritičnim momentima treba razmišljati brzo, a kada igrate rukom, treba da pokušate da igrate brže.
— U svim partijama ste izbjegli cajtnot?
Savva Vetohin.— Samo u jednoj partiji sam imao manje od 30 sekundi.
— Koja je bila najteža partija na olimpijadi?
Savva Vetohin.— Vjerovatno u meču sa Kinom. Posle otvaranja, moj protivnik je imao „+1“ i prednost u vremenu. Ako se ne varam, imao sam 20 minuta, a on 32. Ali onda sam se sabrao, počeo brzo da igram, a on je, naprotiv, dugo razmišljao. Pozicija je postala nejasna i uspio sam da je preokrenem i na kraju pobijedim. To je bila jedina partija u kojoj sam mogao da izgubim. Još jedan neprijatan trenutak bio je u partiji sa šahistom iz Indije. Posle otvaranja nisam reagovao najbolje, ali sam brzo izjednačio.
— Kako mislite, da li je putovanje roditelja sa svim članovima reprezentacije bilo opravdano?
Savva Vetohin.— Sa roditeljima je uvijek lakše. Prvo, to je dodatna podrška. Drugi razlog je specifičnost Kolumbije. Znam da je reprezentacija Kazahstana došla samo sa trenerom i nisu smjeli da izlaze iz hotela. Mi smo imali tu mogućnost uz pratnju roditelja.
— Da li je povratak bio izuzetno naporan?
Savva Vetohin.— Bio je teži od puta u Kolumbiju. Letjeli smo iz Barankilje do Bogote. Čekali smo let do Istanbula i letjeli 16 sati. Uz to, imali smo i tročasovnu dopunu goriva u Panami. U Istanbul smo stigli u 16:00 po lokalnom vremenu, i bilo je neobično, s obzirom na promjenu vremenskih zona. A zatim smo čekali još 10 sati za let do Moskve. Hvala što su nam rezervisali hotel u aerodromu, mogli smo malo da odmorimo. Kada smo se vraćali u Rusiju, bilo je stvarno lijepo što su nas dočekali. Posle tako napornog puta, zaista je bilo divno videti porodicu, rodbinu i djecu koja su došla u Vnukovo zbog nas. To je bio nezaboravan trenutak.
Veoma sam se obradovao kada sam saznao da ću učestvovati u superfinalu
— Posle pobjede u osmom kolu, saznali ste da ćete učestvovati u superfinalu šampionata Rusije. Da li je to uticalo na vaše planove? Da li ste morali da mijenjate raspored?
— Problem sa rasporedom mi je bio ove godine: iz raznih razloga morao sam da propustim velike turnire. Posle olimpijade, mogao sam da odem na turnir u UAE, gdje trenutno igra Ivan Zemljanski. Ušao bih u glavni turnir po rejtingu, ali nedavno se desila svadba moje starije sestre Sofije sa Andrejem Esipenkom. Nisam mogao to da propustim, pa sam morao da preskočim veliki turnir. Nije mi pošlo za rukom da se kvalifikujem za Svjetski kup. Imao sam dobre šanse na ličnom šampionatu Azije, ali nisam stigao na prvo kolo. U Rusiji je bio uveden plan „koverte“, pa sam proveo sedam sati u avionu. Počeo sam da igram tek od drugog kola, i nisam uspio da uđem u deset najboljih. Paralelno sam imao i završni ispit (OGE) u školi, pa je to bio težak period. Za „Veliki švajcarski turnir“ nemam dovoljno rejtinga. Tako da sam se veoma obradovao kada sam saznao da ću učestvovati u superfinalu. Hvala za to Šahovskoj federaciji Rusije.
— Prošle godine ste imali sjajan završetak, a početak 2025. je bio izuzetno uspješan. Pobjeda na jakom turniru u Sitžesu, a zatim ulazak u top 10 „Aeroflot Open“. Da li se sjećate tog perioda?
Savva Vetohin— Još pre Sitžesa, u decembru, osvojio sam drugo mjesto na drugom velikom turniru u Španiji. Zaradio sam dobar nagradni fond i već sam bio zadovoljan. Potom sam pobijedio i u Kataloniji, iako je konkurencija bila jaka: Aleksenko, Ivančuk, Mauricci (poslednji sada ima uspon). To je bio lijep poklon za mene za Novu godinu. Zatim sam se intenzivno pripremao za „Aeroflot Open“. To je prestižan turnir sa velikim nagradnim fondom i bilo je važno odigrati ga uspješno. Počeo sam loše, neprijatno sam izgubio od Vladimira Maslovskog. Dobro je bilo što sam se sabrao i donekle pokazao klasu. Pobijedio sam Šamsiddina Vohidova. Imao sam još nekoliko dobrih partija sa jakim velemajstorima.
— Koji je vaš omiljeni šahista?
Savva Vetohin- Oduvijek volim stvaralaštvo Karpova. Njegov stil mi odgovara. Takođe volim da igram poziciono i da preigravam u završnici. Takođe, uvijek sam volio stil Tigrana Petrosjana i José Raúla Capablanke. Stil Mihaila Talja i Garry Kasparova mi nije baš odgovarao. Od aktuelnih igrača, moj omiljeni šahista je uvek bio Magnus Carlsen. On je objektivno najjači već godinama, u svim formatima.
— Možete li navesti nekoliko trenera koji su imali ključnu ulogu u vašem razvoju?
Savva Vetohin— Kada sam imao 9-10 godina, mnogo mi je pomogao Sergey Nikolaevich Slugin. Po mom mišljenju, on je najbolji dječiji trener u našoj zemlji. Sa njim sam osvojio šampionat Rusije do 10 godina, kao i nekoliko turnira u rapidu i blitzu. Takođe sam zahvalan Dmitriju Vadimoviču Kriakvinu i Dmitriju Sergejeviču Gordijevskom, s kojima sam radio u određenim periodima. Ali najvažniji je moj rad sa Aleksandrom Vladimirovičem Rjazancevom. Počeli smo da sarađujemo kada mi je rejting bio oko 2300. On me naučio kako da analiziram i uveo me u ozbiljan šah. Da nije bilo Aleksandra Vladimiroviča, nisam siguran da bih već bio velemajstor. Njemu posebno hvala.
— Da li je Rjazancev vaš stalni trener?
Savva Vetohin— Da, redovno treniramo.
— Koja vam je omiljena kontrola vremena?
Savva Vetohin— Rapid mi je na poslednjem mjestu. Ponekad uspjevam da ga igram dobro. Na primjer, na Svjetskom prvenstvu 2023. godine, pobijedio sam nekoliko velemajstora sa rejtingom 2600 i remizirao sa Evgenijem Jurijevičem Tomaševskim i Aleksandrom Inđićem. Ali imao sam i nekoliko vrlo neuspješnih turnira. Blitz mi se mnogo više dopada, mada sada bih klasiku stavio na prvo mjesto. Više igram klasični šah.
— Planirate li da idete u Katar na Svjetsko prvenstvo u rapidu?
Savva Vetohin— Da, to je dio mojih planova. Prvo, logistika je ove godine prilično pogodna. Drugo, nemam mnogo turnira do kraja godine.
— Često igrate online?
Savva Vetohin— Počeo sam da igram na Chess.com prije otprilike tri mjeseca. „Titularne utorke“ i „Titularne petke“ po Fišerovom šahu. Ne uspjevam uvijek zbog rasporeda, ali kada imam slobodnog vremena, mogu da eksperimentišem sa otvaranjima, sa nekim novim idejama. Na „utorcima“ je sada kontrola 5+0, što je prilično neobično („Titularni utorci“ su postali dio kvalifikacija za Esports World Cup, i sada će umjesto dva turnira (dnevnog i večernjeg) utorkom biti samo jedan turnir sa kontrolom od 5 minuta bez dodavanja. Odluka je donesena na osnovu formata finalne faze Svjetskog kupa u esportu, koji se igra u formatu 10+0. — Prim. T.G.).
— Pratite li Freestyle Chess?
Savva Vetohin-Iskreno, nisam veliki fan tih turnira. Da, igraju Magnus i druge zvezde, ali da li ljubitelji šaha mogu da razumiju nešto gledajući te partije? Kada igram „Titularne petke“, u otvaranjima ponekad ne znam šta da radim. Kasnije počne normalna partija, ali na početku je potpuni haos. Vjerovatno oni [učesnici Freestyle Chess] uče otvaranja, ali ja još nisam stigao do toga. Možda ću to još savladati.
— Da li imate omiljenu partiju?
Savva Vetohin.— Nikada nisam o tome razmišljao. Vjerovatno bih izdvojio pobjedu protiv Parhama Magsudla u Šardži. Igrali smo pet sati. Pritisnuo sam ga, a Parham se odlično snašao, napravio seriju poteza po prvoj liniji, kao što priliči igraču sa rejtingom 2700. Kada je na časovnicima ostalo po 10 minuta, počeo je polako da me nadigrava, ali u obostranom cajtnotu sam uspio da izjednačim. Vjerovatno se razočarao što je propustio pobjedu, odlučio da ide na pobjedu i izgubio.
— Koja je vaša omiljena šahovska knjiga?
Savva Vetohin— Sviđa mi se knjiga Talja „80 nezaboravnih partija“. Čitao sam je tri puta, ima veoma inspirativnih partija.
— Imate li omiljeni film o šahu?
Savva Vetohin— Ne bih rekao da sam mnogo njih gledao, ali dopao mi se ruski film „Šampion svijeta“. Da, ima svojih mana, ali je dobro snimljen.
— Koje druge sportove pratite?
Savva Vetohin— Jako volim stoni tenis, ali ne pratim ga na najvišem nivou. Prije sam bio veći ljubitelj fudbala. Moj brat veoma voli fudbal, ali sada gledam samo ako su to neki odlučujući mečevi Lige šampiona. Ništa više od toga. U mojoj zoni interesa ostao je samo šah.
— Vaš brat je FIDE majstor, je li tako?
Savva Vetohin— Da. I moja sestra takođe igra, kao i moji roditelji.
— Ko vam se dopada od mladih zvezda: Gukesh, Erigaisi, Abdusattorov, Keimer?
Savva Vetohin— Izdvojio bih Pragjanandhu. Ima interesantan stil. Čak i kada igra protiv najboljih, ne pristaje na remi.
— Ko vam se sviđa od kreatora šahovskog sadržaja?
Savva Vetohin— U ovoj kategoriji, mislim da će svi pomenuti Sergeja Žigalka. On je zaista sjajan i iskren streamer. A najviše mi se dopada Matvej Galčenko. Gledam njegove streamove kad se opuštam. Zanimljivo priča.
— Pročitao sam da možete da svirate na mnogim muzičkim instrumentima. Da li nastavljate da vježbate?
Savva Vetohin.— Prije šest-sedam godina svirao sam na balalajci. Inače, svirao sam prilično dobro. Ali potom sam odlučio da se posvetim klaviru, a to su vrlo različiti instrumenti. Nije ih moguće kombinovati, pa sam na kraju izabrao klavir i još uvek se time bavim. Vježbam samostalno, bez učitelja.
Prva WGM iz Zaliva govori o odrastanju uz šah, balansiranju tinejdžerskog života i globalnih takmičenja — i kako je naučila da isključi buku i igra za sebe
Autor: Luke Tyson, 28. avgust 2025.
Rouda Alserkal (16), ženski šahovski velemajstor, WGM, igra na 31. Međunarodnom festivalu u Abu Dabiju, Ujedinjeni Arapski Emirati, 21. avgusta 2025. (REUTERS/Raghed Waked)
U novembru prošle godine, u osmom kolu Arapskog ženskog šahovskog prvenstva, šahistkinja Rouda Alserkal, odrasla u Abu Dabiju, doživjela je prelomni trenutak. Ako bi pobijedila partiju, osvojila bi dovoljno poena da stekne titulu ženskog velemajstora (WGM) — prva iz svoje zemlje i čitavog Zaliva. Uspjela je. Sa samo 15 godina, Alserkal je ušla u istoriju šaha i postala simbol mogućnosti za mlade žene iz Emirata u sportu koji su dugo dominirali muškarci.
U razgovoru za Reuters iz svog matičnog šahovskog kluba u Abu Dabiju, neposredno nakon turnira u Norveškoj i Rumuniji, Alserkal otvoreno govori o pritiscima koje donosi predstavljanje zemlje, kulture i pola na svjetskoj sportskoj sceni. „Putovala sam u više od 35 zemalja da bih igrala šah“, kaže, dok joj prilazi djevojčica da zatraži selfi — i pokaže Roudi da je njenu sliku stavila kao pozadinu na telefonu.
Počela si da igraš šah sa četiri godine, ali su te prvobitno odbili u šahovskom klubu jer si bila previše mala. Kako te je taj trenutak oblikovao? Rouda Alserkal –Stalno sam igrala sa mamom, tatom, sestrama. Molila sam mamu: „Mama, molim te, vodi me u šahovski klub, molim te vodi me u šahovski klub.” Samo sam htjela da igram šah, znaš?
Dvije nedjelje kasnije, pošto sam bila poprilično uporna (i dosadna), našla je jedan šahovski klub. Prijavila me tamo, ali oni su rekli: „Izvinite, ne možemo da je primimo“, jer je tada minimalna starosna granica bila šest godina. Razgovarali smo s trenerima i upravom, i rekli su: „Stvarno nam je žao, ali previše je mala.“
Onda je moj prvi trener, Hišam Al-Argha, sirijski šahista, rekao: „U redu, daću joj šansu.“ Počela sam da igram s njim, i kad sam pomjerila konja, odmah me prihvatio. Obično djeci, kad tek dođu u klub, treba vremena da nauče kako se konj kreće, jer ima dosta komplikovano kretanje. I stvarno mi je drago što mi je Hišam dao tu priliku.
Koliko ti je trebalo da počneš ozbiljno da igraš? Rouda Alserkal –Pridružila sam se šahovskom klubu u Abu Dabiju u decembru 2013. Trener je rekao: „Rouda, idi igraj s ovom djevojčicom.“ A ona mi je rekla: „Šta to radiš? Ne možeš pomjeriti dvije figure odjednom!“
Ali kasnije, kako sam igrala, počela sam da pobjeđujem djevojčice iz kluba. Klub je odlučio da mi pruži šansu da igram na Azijskom prvenstvu kad sam imala četiri godine. I srećom, uspjela sam da osvojim bronzanu medalju na tom prvenstvu. Nekoliko mjeseci kasnije, igrala sam na Azijskom školskom prvenstvu i tamo sam osvojila prvo mjesto.
Postala si ozbiljna šahistkinja u veoma mladom uzrastu. Koje su bile najveće žrtve koje si morala da podneseš? Da li su se isplatile? Rouda Alserkal –Morala sam da žrtvujem dio svog djetinjstva, jer nisam uvijek bila u školi. Nisam imala vremena za zabavu, za izlaske s prijateljima. Propuštala sam mnoge porodične događaje, druženja s prijateljima, jer sam stalno bila na putovanjima, treninzima, igrala šah.
Naravno, zvuči zabavno što stalno putujem, ali nije tako lako kao što izgleda. Ogroman je pritisak. Imala sam pet godina i već tada sam osjećala pritisak od šahovskog kluba, porodice, saveza. Mnogo su očekivali od mene. Ali ne žalim. Ni najmanje. Veoma sam srećna što sam izabrala ovaj put.
Kako balansiraš svoje različite identitete – tinejdžerke, srednjoškolke i s druge strane žene velemajstora? Rouda Alserkal –Ja sam kao dvije različite osobe. U školi sam jedna osoba, u šahu sam druga. Znam kad je vrijeme za zabavu, a kad je trening ozbiljan. Jednostavno sve držim u ravnoteži. Kad odem na turnir, pobijedim i vratim se u školu, ponašam se kao da se ništa nije desilo. Čak i moji profesori kažu: „Bravo, Rouda! A sad mi predaj taj zadatak.“
(Citat) Pokušavam da im pokažem da sam Emiratkinja, da imam 16 godina i da sam već mnogo postigla. — Rouda Alserkal, žena velemajstor
Kakav ti je stil igre? Rouda Alserkal –Mislim da sam veoma napadačka šahistknja. Volim taktiku. Volim da računam. Ali u šahu je sve u ravnoteži. Moraš znati kad da napadaš, a kad da se braniš. Lično, mislim da se jako dobro branim iz loših pozicija. Ali volim taktiku. Ne bih rekla da sam pozicioni tip igrača. Volim otvaranja koja me vode u lude, komplikovane pozicije gdje sve „visi“.
Kakav ti je trenažni režim ovih dana? Rouda Alserkal –Tokom školskih dana treniram oko tri i po do četiri sata. Tokom raspusta, mogu reći da mi čitav dan prođe u šahu. Pravim neke pauze, naravno, ali stalno igram turnire, stalno treniram sa svojim trenerom u šahovskom klubu, stalno sam s prijateljima. Čak i kad sam kod kuće, stalno igram na Chess.com-u. Tražim taktiku. U nekom trenutku vjerovatno ću početi da sanjam šah.
Tokom treninga, uglavnom se fokusiramo na moje slabosti. Na primjer, upravo sam se vratila s turnira i trener je primijetio da imam problema s pozicionom igrom. Onda mi, recimo, da neku veoma pozicionu partiju — recimo od Magnusa Carlsena — i zajedno je analiziramo.
Da li misliš da si više teoretski igrač ili intuitivni? Rouda Alserkal –Više sam intuitivni igrač. Mislim da imam jako dobro pamćenje kad je šah u pitanju, ali više volim da koristim intuiciju, jer vjerujem sebi. Igram već 11 godina. Kad osjetim da je protivnik pogriješio u poziciji, ili da imam dobar potez, jednostavno to „osjetim“. Zato moj trener često kaže da sam bolja u brzopoteznom šahu. Jednostavno pratim intuiciju i idem kako ide.
Postala si žena velemajstor sa samo 15 godina. Bila si prva u UAE i čitavom Zalivu. Šta ti ta titula znači – ne samo kao šahistkinji, već kao mladoj Emiratkinji? Rouda Alserkal –Naravno, ta titula nosi veliku odgovornost. To znači da moram trenirati deset puta više, da moram nastaviti da grindnapredujem. Imam još ciljeva koje želim da postignem, još turnira koje želim da osvojim, još rejtinga koji treba da osvojim. Naravno da je stresno. Pogotovo kada idem na velike turnire, kao što je Svjetsko prvenstvo. Nedavno sam igrala Svjetski kup, i bila sam jedina Emiratkinja koja je igrala tamo.
Kako se nosiš s tim pritiskom? Rouda Alserkal –Pokušavam da podsjetim sebe da igram šah zbog sebe, jer volim šah. Ne igram šah ni zbog koga drugog.
Kako je biti mlada žena u sportu kojim tradicionalno dominiraju muškarci? Rouda Alserkal –Ljudi će uvijek nešto reći. Sjećam se da je jednom objavljen post na društvenim mrežama u kojem su mi čestitali što sam postala prva žena velemajstor iz UAE. I gledala sam komentare — svi su pričali o svemu drugom osim o šahu. Dajem najbolje od sebe u ovoj igri, a ljudi to jednostavno ne vide i fokusiraju se na sve drugo: na moj izgled, na to što ne nosim hidžab.
Ovo nije ono što želim pokazati medijima. Želim im pokazati da sam Emiratkinja; imam 16 godina i postigla sam mnogo. Izgradila sam svoje ime. Ljudi se jednostavno fokusiraju na pogrešne stvari, i to očigledno nikad neće prestati. Jednostavno moram potpuno da ignorišem to i da se fokusiram na ono što je važno — a to je da igram šah.
Usred sve te buke, jasno je da rušiš granice u ovom sportu. Kad razgovaram sa djecom u klubu, oni misle da hodaš po vodi. Kako je biti u prilici da inspirišeš druge mališane u UAE i druge mlade žene da igraju šah?
Rouda Alserkal –Kada sam se prvi put pridružila šahovskom klubu, nije bilo mnogo ljudi. Ali kasnije, mislim kad sam počela da pobjeđujem, mnogo djece je počelo da se pridružuje. Sjećam se, šetala sam se i ljudi su mi govorili: “Oh, ti si Rouda. Čula sam mnogo o tebi. Pridružili smo se šah klubu jer smo htjeli da te vidimo.”
To mi mnogo znači, čini me zaista ponosnom. Zaista se nadam da ćemo vidjeti još igrača iz UAE, još žena iz UAE, više talenata, više turnira. To je velika čast. Jako sam srećna što me mnogo djece gleda kao uzor, mnogo djevojaka gleda na mene. Ali kao što sam rekla, ponekad može biti veoma stresno pokušavati da daš savršenu sliku. Jer niko nije savršen; svi imaju svoje mane.
Šta je sledeće za tebe?
Rouda Alserkal –Planiram da osvojim još svjetskih prvenstava. Svjetsko prvenstvo mladih se uskoro održava u oktobru u Albaniji i radiću jako naporno da bar zauzmem jedno od prva tri mjesta.
Moram da pitam: znam da si gledala “The Queen’s Gambit”. Šta su dobro prikazali? Šta nisu?
Rouda Alserkal –Znaš, bilo je nekih dijelova koji nisu bili realistični, ali ono što mi se svidjelo je što su prikazali tamnu stranu Beth, glavne junakinje. Niko zaista ne prikazuje tamnu stranu. Jako mi se svidjelo što su pokazali iza scene koliko je težak njen život bio. I iako je prolazila kroz mnogo toga, i dalje je dobro igrala šah.
To me je baš navelo da nastavim da gledam seriju. Takođe, činjenica da je počela da igra šah, a turniri su bili uglavnom za muškarce i da je bila jedina žena koja je igrala — to mi se jako dopalo. To me je učinilo veoma ponosnom kao ženu.
Judit Polgar se pridružuje Dini Belenkaya i Emily (@emilyplayschess) u iskrenom razgovoru o šahu, polu i genijalnosti. Otkriva šta zaista sputava žene, kako je njena porodica žrtvovala sve kako bi odgojila tri šahovska čuda od djece, i s kakvim se izazovima suočavala balansirajući elitna takmičenja s majčinstvom. Od rivalstva sa sestrama do nezaboravnih pobjeda, Judit se prisjeća ključnih trenutaka svog puta i dijeli svoje nefiltrirano mišljenje o tome da li ženske šahovske titule uopšte treba da postoje.
Dina Belenkaya – Dobrodošli svima. Ja sam ženski velemajstor Dina Belenkaya. Sa mnom je i moja draga voditeljka, Emily PlayChess. U ovoj epizodi imamo legendarnu gošću – velemajstora Judit Polgar. Dobrodošla, Judit.
Judit Polgar – Hvala, pozdrav.
Dina Belenkaya – Čast nam je što si ovdje. Iskreno, san koji se ostvario. Nismo ni zamišljale da bi se ovo moglo desiti, ali presrećne smo. Odmah ćemo preći na pitanja, jer znamo da žuriš. Kao i svi ovdje – sve ćemo brzo. Judit, ti si poznata po tome što si odlučila da ne igraš na turnirima rezervisanim samo za žene, što znači da si uglavnom igrala protiv muškaraca. Da li su te drugačije tretirali zbog toga što si žena?
Judit Polgar – Ne osjećam da su me baš drugačije tretirali za tablom, ali prije same igre – da. Mislim, na turniru, nakon partije, znali su da kažu: „Imala je sreće“, „Desilo se slučajno“, i to je trajalo neko vrijeme. Ali naravno, kad sam već imala 25–50 po rejtingu, blizu 26, to je bio trenutak kad više nije bilo „samo sreća“, već su počeli da shvataju da pripadam tu.
Emily – Odlučila si da ne igraš na turnirima rezervisanim samo za žene. Šta misliš da danas sputava profesionalne šahistkinje?
Judit Polgar – Mislim da to ima dublje korijene od same odluke da ne učestvuju često u „open“ sekciji. To dolazi iz vaspitanja, iz sredine u kojoj odrastaju – krenuvši od roditelja, bake i djeda, već kad su vrlo male, od ljudi iz okruženja, pa i od trenera, klubova… Sve to ima ogroman uticaj na djevojčice kada počnu da igraju šah, i oblikuje im način razmišljanja – gde im je „mjesto“. Mislim da tu sve zapravo počinje. Tako da, kad neko ima 16–18 godina, oni već imaju taj način razmišljanja, navikli su da igraju uglavnom ženske turnire, da je to okruženje u kom se najbolje uklapaju ili u kom se osećaju najprijatnije. Ali ja se zaista nadam da će se to promijeniti – da će se promijeniti okruženje, sistem podrške oko njih. I stvarno se nadam da će žene promijeniti način razmišljanja – da treba da postanu najbolje što mogu, da uče, napreduju, da budu bolje danas nego juče. To mi je glavni cilj.
Dina Belenkaya – Dakle, dosta toga je zapravo i psihološki, je li tako? Jer sve je to u tvojoj glavi – kako sebe programiraš. Kao, gdje ti je plafon, zar ne?
Judit Polgar – Pa da, ali to jako zavisi od toga kako odrastaš, kada si dijete, od okruženja… Na primer, ako si djevojčica od šest godina, recimo. Većinom, kad trener vidi djevojčicu od šest, sedam, osam godina koja pokazuje talenat – mislim, kako uopšte prepoznati talenat? Ali vidiš da je radoznala, da je posvećena. Vidiš u njenim očima koliko je uvučena u poziciju, u turnir, i ako izgubi – plače. Ako trener to vidi kod djevojčice, većinom će joj reći: „Wow, baš si talentovana, možeš postati svjetska šampionka za žene“, i to je sjajno. A ako vidi dječaka od šest, sedam, osam godina, neće mu reći da može postati „ženski svjetski prvak“, nego će mu reći: „Ti možeš postati Magnus Carlsen, baš si talentovan, možeš dogurati do maksimuma.“ I već tada se pravi razlika u očekivanjima, i tu se postavlja skala – kako ih oblikuju, kako ih motivišu. Ogromna razlika u pristupu, zar ne?
Emily – Da, znam da si pitala Dinu, koja je ženski velemajstor, kad će početi da juri titulu velemajstora. Što zvuči kao da si ti protiv ženskih titula?
Judit Polgar – Pa, da ti pravo kažem, nije to tako jednostavno, ali i dalje tražim i razmatram različite ideje kako da motivišem djevojke da teže višem. I zaista vjerujem da, kad bi dječaci imali niže titule, i oni bi išli ka njima. Jer nije stvar u tome da li si djevojčica ili dječak – to je ljudska priroda: želiš da napraviš sledeći korak, i obično biraš onaj korak koji je lakši. Naravno, ima djece koja obožavaju izazove, bez obzira na pol – ali generalno, ljudi teže lakšoj opciji. Iz tog ugla ja kažem – da, možda bi bilo bolje (za mnoge djevojke i žene s kojima sam pričala), jer i one same kažu da je to nezgodna situacija. Da nisu bile usmjeravane i poticane ka ženskim titulama, možda bi brže napredovale ka „muškim“ titulama.
Dina Belenkaya – Pobijedila si legende poput Garryja Kasparova, Vishyja Ananda i Vladimira Kramnika. Ono što bismo željele da te pitamo je: koja od tih pobjeda ti je bila najbliža?
Judit Polgar – Pa, na primjer, kad sam pobijedila Vishyja 1999. na turniru u Dos Hermanasu – bila je to prva partija, i to mi je zaista puno značilo. Ne samo zbog same pobjede, već i zbog načina na koji sam pobjedila. Ušla sam u veoma oštru varijantu u otvaranju, imala sam drugačiju strategiju protiv njega nego u prethodnim partijama. I posebno pamtim završni potez B3, ne znam tačno koji je bio, možda 30-i neki, 31? Bio je to veoma poseban potez, i način na koji sam dobila partiju… Znala sam da potez B3 objektivno možda i nije najbolji, ali sam znala da na najvišem nivou taj tihi potez funkcioniše skoro kao iznudica za crnog. Psihološki ga je potpuno slomio – iako je i pozicija bila već izgubljena, taj tihi potez je bio presudan. Naravno, Kasparov je posebna priča. Mora se reći da je ta pobjeda bila istorijski proboj – bilo je to u Moskvi, na meču Rusija protiv ostatka sveta, i bila je to veoma važna pobjeda za mene. Ali to je bila brza partija. A jedan drugi, izuzetno upečatljiv turnir koji sam igrala s Garryjem bio je 2001. godine…
Judit Polgar – Tu sam uspjela da napravim svoju strategiju – igrala sam crnim figurama, igrala sam njegovu sopstvenu varijantu – Skakač F6, G4 – tako da je na neki način igrao protiv samog sebe u otvaranju, jer je upravo on bio najveći stručnjak za tu varijantu. A u drugoj partiji, gdje sam igrala bijelim figurama, imala sam veoma specifičnu strategiju – da napadam Garryja po svaku cijenu. I to se isplatilo – iako sam u jednom trenutku bila izgubljena, ipak sam vratila inicijativu i na kraju je bila remi. Tako da, ako moram da izdvojim jednu ili dvije partije, izabrala bih baš te dvije.
Emily – Fenomenalno. Pomenula si ranije koliko odrastanje ima ogroman uticaj na igru i uspjeh djevojčica u šahu – i naravno, u tvom slučaju, tvoja porodica je poznata kao legendarna Polgar porodica – ti i tvoje dvije sestre. Da li si osjećala da je u kući postojalo rivalstvo među vama, ili je sve bilo više u znaku podrške i zajedničkog rada ka cilju?
Judit Polgar – Bilo je zanimljivo… Ne sjećam se tačno kada, ali bila sam već starija, mislim da sam prešla tinejdžerske godine. Već sam tada bila ispred Susan. Nisam imala ni 13 godina kad sam postala broj jedan na svetu. Ljudi su me tada pitali: „Da li ste imale rivalstvo?“ A ja iskreno nisam ni razumijela to pitanje – jer kod nas toga nije bilo. Kasnije sam i sama razmišljala – kako to da nije bilo rivaliteta? I došla sam do zaključka da smo imale toliko izazova – posebno sa državom, jer smo bile školovane kod kuće – to je bio ogroman izazov za moje roditelje, pravi proboj. Pored toga, igrale smo uglavnom u open sekcijama, ne na ženskim turnirima (osim na Olimpijadama). To je stvaralo mnogo problema sa mađarskom šahovskom federacijom, koja se nije slagala s tim pristupom. Tako da su ta dva velika spoljašnja pritiska stvorila atmosferu kao u nekoj startup kompaniji – „svi za jednog, jedan za sve“. Zbog toga među nama nije bilo rivaliteta. Toliko da se sjećam da sam nedavno naišla na video intervju gdje su mojoj sestri Susan postavili pitanje: „Mislite li da će nekada neka žena postati svjetski šampion?“ Ona se nasmijala i rekla: „Možda upravo sjedi pored mene.“ A ja sam tada imala svega 8 ili 9 godina. Ali čak i tada se već vidjelo koliko sam bila talentovana i koliko sam bila fokusirana na šah.
Emily – Dakle, sve je bilo veoma, veoma velika podrška – sestre su zajedno radile ka nečemu većem, ka širem svetu.
Judit Polgar – Da, tačno tako.
Dina Belenkaya – Tvoj otac je verovao da se geniji ne rađaju, već stvaraju. Misliš li da bi se taj „eksperiment“ mogao ponoviti u današnjem svijetu?
Judit Polgar – Pa, život koji smo mi imale bio je veoma poseban iz više razloga. Naravno, svi govore o tome da smo bile školovane kod kuće, da smo bile specijalizovane za šah i potpuno fokusirane na to. Ali, ono što je bilo izuzetno važno jeste to da su oba moja roditelja bili nastavnici. Za njih to nije bio samo posao roditelja – oni su bili i menadžeri, organizovali su apsolutno sve oko nas: putovanja, treninge, pripreme… A pored toga, živjeli smo skromno, u vrlo jednostavnim uslovima, što je i za njih predstavljalo priliku za proboj. Zajedno sa svim tim okolnostima – to je bio jedinstven „sistem“, i mislim da smo upravo zato uspjeli. Naravno, moj otac je bio posvećen – ne 100%, već fanatično posvećen, i to još prije nego što je upoznao moju majku. A moja majka je bila nevjerovatna podrška – brinula se o svemu, od viza, pasoša, putovanja, do prihvatanja trenera i svih koji su dolazili kod nas. Oni nisu išli na godišnje odmore – bili su posvećeni ovome 365 dana u godini. Moj otac je to nazivao eksperimentom – i zaista, vrlo je teško to ponoviti danas iz te perspektive. Ali naravno, danas takođe vidimo mnoge roditelje koji izuzetno podržavaju svoju decu. Mislim da su najbolji primeri iz Indije, gdje vidimo mnogo mladih talenata – i dječaka i djevojčica – koji imaju jednog roditelja uz sebe stalno na putovanjima. Na primjer, Gukesh, svjetski prvak – njegov otac je stalno uz njega. I to je jako važno. Kod gotovo svakog mladog talenta koji pravi velike rezultate, iza njega stoji bar jedan roditelj koji ga prati, a drugi, naravno, sve obavlja iz pozadine. Vrlo je jasno da kad si mlad, moraš imati ogromnu emocionalnu podršku, ali i praktičnu pomoć – organizaciju svega. Roditelji su ti prvi menadžeri, jer tek kad postaneš šampion, možda ćeš imati profesionalnog menadžera. Ali do tada – nema boljeg menadžera od posvećenog, razumnog i inteligentnog roditelja.
Emily – Kad već govorimo o roditeljstvu i „eksperimentima“ – tvoja djeca nisu krenula putem šaha. Zanima nas, da li si uopšte bila u iskušenju da preneseš na njih isti način odrastanja koji si ti imala? I ako nisi – zašto?
Judit Polgar: Pa, mislim da je to zapravo nastavak mog prethodnog odgovora. Za takvo nešto moraš imati posebno okruženje, ogromnu posvećenost, i to kroz mnogo, mnogo godina. Moji roditelji su potpuno napustili svoje poslove da bi se posvetili nama. Kad sam ja osnovala porodicu, kad su moja djeca imala četiri–pet godina, postavilo se pitanje – da li ćemo ih školovati kod kuće, da li će se specijalizovati? Ali, prvo i osnovno: za to moraš imati dvoje ljudi koji to žele. Roditelji moraju biti potpuno saglasni i ići u istom pravcu. To ne funkcioniše ako jedno želi jedno, a drugo drugo. Osim toga, okolnosti su bile drugačije. Mi smo već tada živjeli u lijepom okruženju, u dobrim uslovima. Ja sam nastavila svoju karijeru nakon što sam rodila djecu, a moj suprug je veterinar, i on je takođe radio. Nismo osjećali da smo sposobni da se posvetimo takvom „eksperimentu“ u tom obimu i na tako dugi vremenski period. Umjesto toga, odlučili smo da im damo druge vrste prilika: da putuju, uče jezike, dobiju podršku sličniju onoj koju imaju prosječna djeca – ali i dalje punu ljubavi i mogućnosti.
Dina Belenkaya: Da, ali čisto me lično zanima – da li tvoji roditelji nisu htjeli da preuzmu tu ulogu? U smislu: „Ovako smo mi vaspitali svoju decu, pa hajde sada isto i s unucima.“ Naravno, to ne bi moglo na isti način da funkcioniše, ali ipak?
Judit Polgar: Ne bi moglo. Ne kažem da moj otac nije gajio nadu da ćemo i mi primijeniti njegov metod i način života na našu djecu. Ali roditelji su ti koji moraju da donose odluke iz dana u dan, iz nedjelje u nedjelju, iz godine u godinu. Baka i deka mogu da navijaju sa strane, ali odluke i posvećenost moraju dolaziti od roditelja.
Emily: Da li je to razlog što tvoja djeca nisu krenula šahovskim putem – jer su možda osjećala da se od njih očekuje isti nivo uspjeha kao kod tebe? Ili su razlozi bili drugačiji?
Judit Polgar: Pa, u suštini… način na koji sam ja počela da igram šah bio je sasvim prirodan – rođena sam u porodici u kojoj je šah bio apsolutno sve. Za mene to nije bila nikakva dilema – nisam bila prisiljena, ali je bilo sasvim prirodno da želim da radim isto što i moje sestre. Međutim, moj suprug i ja nismo smatrali da znamo dovoljno ili da želimo da preuzmemo odgovornost da usmjeravamo našu djecu da se specijalizuju u šahu – ili u bilo čemu drugom. To je zaista velika odgovornost. I želim da dodam da je i slanje djece u školu takođe ogromna odgovornost – jednako kao i školovanje kod kuće. Ali to je ipak lakši put, jer je to društveno prihvaćenija norma. Možda, da sam imala treće dijete, ozbiljno bih razmislila o tome da ga školujem kod kuće – čak i bez specijalizacije u nekoj oblasti. Ali ovako kako jeste – to je bila naša odluka i tako smo nastavili.
Dina Belenkaya: Postigla si svoj vrhunac nakon što si postala majka. Kako si uspevala da balansiraš elitna takmičenja sa porodičnim životom?
Judit Polgar: Zapravo, ušla sam među top 10 2003. godine, a Olivera sam rodila 2004. I već 2005. igrala sam na Svjetskom prvenstvu. Moram da kažem – veoma je teško. Naravno, kad postaneš roditelj, prioriteti se promijene. Istovremeno, imaš manje vremena, sve je užurbanije. Bez pomoći – to jednostavno nije moguće. Moj suprug mi je mnogo pomagao, posebno oko Olivera kada sam bila odsutna zbog turnira. Stabilna porodica i sistem podrške su ključni. Ne bi bilo moguće takmičiti se bez toga. Kad si na turniru, moraš biti potpuno opuštena, sigurna da je sve kod kuće u redu, da ne brines ni o čemu. A onda, u tim situacijama, turniri postanu nešto drugačije – nisu odmor, ali jesu mjesto gdje ideš da radiš, da igraš – gdje imaš noći u kojima spavaš u kontinuitetu, mirne doručke u tišini… I te male stvari naučiš da cijeniš mnogo više nakon što postaneš roditelj. I nisam bila jedina – i među muškarcima s kojima sam igrala, kad su i oni postali očevi, počeli smo da razgovaramo o drugačijim temama. I bilo je očigledno da su i oni radosno odlazili na turnire. Jer kod kuće, bez obzira koliko pokušavaš da se fokusiraš u nekom kutku stana, kad izađeš iz te sobe – dijete je tu. Što je naravno prelijepo, ali ako ti treba intenzivna koncentracija, to lako može biti ometajuće. Vjerujem da je moguće kombinovati i jedno i drugo, ali za to ti treba veoma jak sistem podrške.
Dina Belenkaya: Da li te majčinstvo promijenilo kao takmičara – mentalno, emocionalno?
Judit Polgar: Pa, mislim da me jeste promijenilo, na neki način. Kada se promijene prioriteti, mijenja se i tvoj mentalni sklop. Ne kažem da je to bio problem ili da me je to sputavalo da igram bolje, ali jednostavno, kada ti se prioriteti pomjere, sve postaje drugačije. Na primjer, kada si na turniru i izgubiš partiju, ili ti turnir generalno ne ide dobro – sada znaš: „Idem kući, tamo me čeka porodica, moja beba.“ I to je potpuno drugačiji osećaj. Naravno, i dalje moraš da radiš svoj posao, ali možda sam nakon što sam dobila djecu počela da budem efikasnija. Jer dok nemaš djecu, čitav dan ti je na raspolaganju – možeš da se baviš isključivo sportom i šahom. Ali kada imaš porodicu, imaš više obaveza i više stvari koje zahtijevaju tvoje vrijeme. Zato moraš da naučiš da budeš organizovanija i efikasnija – i to sam definitivno morala da savladam. To čini veliku razliku. Mislim da generalno, kada žena ima djecu i porodicu, bilo da je reč o šahu ili nekoj drugoj profesiji – ako znaš kako da upravljaš vremenom i dobro organizuješ stvari, onda ti to može dati bar onoliko energije koliko ti i oduzima.
Dina Belenkaya: Šah se drastično promenio – uz šahovske motore, striming, društvene mreže… Da li imaš osjećaj da si se povukla u pravom trenutku?
Judit Polgar: Apsolutno! S jedne strane, jako sam zadovoljna što sam se povukla – jer se igra drastično promenila. A s druge strane, presrećna sam što je šah toliko napredovao i proširio se. Mislim da sam dala svoj doprinos – skoro četiri decenije sam se takmičila i bila prisutna. Sada imam drugačije oblasti u kojima osećam da mogu da dam doprinos šahovskoj zajednici – i šire. Istovremeno, fascinantno je vidjeti koliko se šah transformiše – striming, posebno nakon pandemije, serija Damin gambit, to je pokrenulo pravi bum. Šah sada teži da uđe u mejnstrim, što je sjajno i prelijepo. Ali mislim da šah još uvek traži sebe – pokušava da pronađe stabilne forme i nove puteve kako da se poveže sa ljudima koji još nisu šahovski fanovi. Vidim da mnogi, uključujući i vas, ulažu veliki trud da približe šah ljudima na zabavan i zanimljiv način. Šah može da bude vrlo ozbiljan, ali isto tako i zabavan, promotivan, lagan. Važno je samo pronaći balans između ta dva svijeta.
Emily: Učestvuješ u raznim projektima – uključujući Global Chess Festival, komentarisanje… Šta te danas najviše pokreće i uzbuđuje?
Judit Polgar: Kada sam bila profesionalna šahistkinja, bilo je izuzetno važno da ostanem fokusirana što je više moguće. A sada, otkako sam se povukla – to je potpuno suprotno! Još uvek sam veoma posvećena Global Chess Festivalu, koji je nastao u isto vrijeme kada je moja ćerka imala godinu dana. Počeli smo sa malim šahovskim popodnevom, a danas je to Svetski šahovski festival. I to je nešto čime sam i dalje veoma angažovana, jer mi je važno da pokažem koliko različitih lica šah može imati. Obožavam da komentarišem – vjerovatno zato što mi je to „u krvi“. Prepoznajem izraze lica šahista, osjećam šta razmišljaju – i to mi je jako blisko i zanimljivo. Takođe, volim da držim javne govore, da pričam svoje priče, da zainteresujem ljude za šah i da inspirišem mlade. To mi daje mnogo energije i ispunjava me.
Emily: Pa, ti si definitivno inspiracija svima nama, mislim, svima koji su u šahovskom svijetu.
Dina Belenkaya: Da, Judith, izgleda da nam je vreme isteklo, tako da ti se neizmerno zahvaljujemo. Bilo je zaista zadovoljstvo razgovarati s tobom. Sad si ovde da komentarišeš Freestyle Chess, tako da – uživaj! Radujemo se da vidimo kako će sve to izgledati.
Judit Polgar: Hvala vam. I ja se tome radujem.
Dina Belenkaya: U najgorem slučaju, dolazimo u Mađarsku da popijemo nešto i snimimo još jednu epizodu – ako ti više odgovara tako.
Novinar: Sada imamo jednog veoma posebnog gosta, koji je još ovdje — Pragga, dobrodošao, dobrodošao, dobrodošao!
Rameshbabu Praggnanandhaa: Hvala.
Novinar: Šta se desilo danas?
Rameshbabu Praggnanandhaa: Ne znam šta se desilo. Jednostavno sam imao osjećaj da danas ništa ne ide kako treba. Dobio sam stvarno dobru poziciju iz otvaranja. Da, stvarno jesam. Trebalo je da igram lovac na C5 odmah, a ne dama na D1. To je kao… blaga prednost, ali to je glavna varijanta. Igra se to, i pozicija je okej, ali da, još uvijek ima mnogo igre.
Novinar: Bio si kritičan i prema odluci da igraš lovac A7, tako nam se činilo.
Rameshbabu Praggnanandhaa: I treba da gledam na ovaj ekran ili onaj? (Bira) Da, potez lovac A7 me iznenadio. Mislio sam da mora da ide lovac B7. Da budem iskren, igrao sam ovu poziciju sa crnima, ali sa skakačem na B1. Tako da sam došao do toga… jer čak i sa lovcem na B4, lovcem na E7, lovcem na C5…
Novinar: Razumijem.
Rameshbabu Praggnanandhaa: I da, mislio sam da bi to trebalo da bude stvarno dobro za mene. I zapravo je i bilo. Pozicija je postajala sve bolja i bolja. Mislili smo da je dobra za mene. Da, trebalo je da igram B5 umjesto top D8. Nije bilo lako — imao sam mnogo opcija. Sve te opcije su bile moguće… mislim, bilo je i A4, kao direktan pokušaj. I nije bilo baš jasno šta je najbolje.
Novinar: Nama se stvarno dopalo. Svi tvoji potezi su nam izgledali smisleno. U tom trenutku činilo se kao da igraš na jedan gol —imaš dva lovca, ali moraš igrati precizno.
Rameshbabu Praggnanandhaa: Da, nisam bio siguran da li sam igrao precizno. Potrošio sam dosta vremena tu. Onda sam smislio ovo: uzima, skakač D8, lovac B5 i D4 —uglavnom da spriječim skakača na D5. A da sam počeo sa E4, izgleda čudno, ali nisam mogao da pronađem način nakon skakača D8. Sigurno tu nešto ima, ali to je tako frustrirajuće, jer nakon lovca B5 sledi lovac C8, pa skakač B7…
U početku sam mislio da to funkcioniše, ali onda — uzimanje i lovac B6, B8 takođe… To je baš smiješno.
Bio sam gotovo siguran da to mora biti bolje za mene, ali zašto sve to komplikovati? Nisam mogao da vidim direktnu pobjedu. I onda sam morao da forsiram top D8.
Novinar: A E4 je bila prva preporuka kompjutera, zar ne?
Rameshbabu Praggnanandhaa: Da, mislio sam da je važno da spriječim skakača na D5. A nakon lovca na B8, nisam bio siguran. Mogao sam i da razmijenim lovce, pretpostavljam. I to je izgledalo prilično dobro. Ali imao sam osjećaj da, ako zadržim lovca, to stvara veći pritisak — pogotovo kad on nema vremena.
Novinar: I to je bilo važno — jer zbog njegovog vremena na satu, zadržavanje figura bio je sjajan potez.
Rameshbabu Praggnanandhaa: Da, i bilo je čudno kako je upravljao vremenom. Potrošio je skoro 20 minuta u poznatoj poziciji, što je stvarno iznenađujuće.
Novinar: Znaš, Peter je stalno govorio da je jedini problem koji si imao u ovoj partiji to što si imao previše dobrih opcija.
Rameshbabu Praggnanandhaa: Da, to je zapravo bio ozbiljan problem. Mislio sam da sam sve zabrljao, jer smo počeli da ulazimo u vremensku oskudicu. Ali ovo je takva dobra pozicija da i da je pokvariš, moraš se baš potruditi. To je ono smiješno u svemu ovome.
Razmišljao sam o tome kako su skakač na D7 i lovac na C7 nekako previše udaljeni. Pokušavao sam da „spasim“ skakača, ili sa skakač A5 ili skakač D8.
Novinar: A kako je partija nastavila, skakač na D7 je na kraju završio na savršenom polju, prateći pešaka D do promocije.
Rameshbabu Praggnanandhaa: Da, i ja sam razmatrao sve to. Ali mislim da je upravo tako i najlakše da se pokvari ovakva pozicija.
Rameshbabu Praggnanandhaa: Kao da im pomažeš da izvuku svoje figure, i onda odjednom sve počinje da biva komplikovano. Skakač D8, pa A7, pa C6… Odjednom neka od njegovih figura izlazi u igru. I onda kao — naravno da je i dalje dobijeno, ali nešto počinje da se dešava.
Novinar: Još samo poslednji trenutak pa te puštamo — lovac B4 sada?
Rameshbabu Praggnanandhaa: Da. Mislio sam da mora da uzme, iako nisam stvarno vidio neki pravi nastavak ovdje. Mislio sam da mora da bude potpuno dobijeno.
Rameshbabu Praggnanandhaa: Top C4, lovac B7…
Novinar: Da.
Rameshbabu Praggnanandhaa: Video sam to, i mislio: uzima, top E7…
Novinar: Da.
Rameshbabu Praggnanandhaa: Nisam bio siguran oko toga. Ali možda sam umjesto topa D4 imao i skakač A5.
Novinar: Skakač A5, da.
Rameshbabu Praggnanandhaa: Mislim da tada treba da ide E5… ako ne griješim.
Novinar: I okej, makar i ovo je trebalo da bude dobijeno.
Rameshbabu Praggnanandhaa: Da, tačno. Ali to je bila, da kažem, njegova posljednja praktična šansa. Takođe, ranije sam mislio da možda i B5 može da funkcioniše. Mislim, bilo je toliko opcija, osjećao sam da nešto mora da radi ovdje. Lovac B5…
Novinar: Čestitamo. Veoma, veoma lijep početak za tebe. Izjednačio si vaš međusobni skor — tri pobjede, tri pobjede, nekoliko remija, prema našim podacima…
Rameshbabu Praggnanandhaa: Govoriš o klasičnim partijama?
Novinar: Da, o klasičnim partijama.
Rameshbabu Praggnanandhaa: Mislim da su dvije bile kad smo bili djeca, tako da to nema baš puno smisla. Ova sad zaista važi. Inače, imao sam prilično teške rezultate protiv njega. Prošle godine sam upropastio tri dobijene pozicije. A posljednje dvije godine nisam uspio da ga pobijedim ni jednom — čak i u ubrzanim partijama je bilo loše. Tako da je stvarno lijepo konačno zabilježiti pobjedu.
Novinar: Čestitamo još jednom, sjajan početak i srećno sutra.
„Fabi, čestitke na pobjedi! Sada si jedini lider turnira. Ostalo je još mnogo partija – kako ćeš pristupiti ostatku turnira?“
Fabiano Caruana: „Da, i dalje ću pokušavati… Mislim, neću bježati od borbe u preostalim partijama, ali naravno da me to stavlja u komfornu poziciju — ako bih remizirao sve preostale partije, vjerovatno bi to bio solidan rezultat, možda bi bio dovoljan za plasman među finalna četiri. Ipak, turnir je i dalje otvoren. Plus dva ne garantuje ništa — jeste odlično, mnogo bolje nego prije dva dana, ili čak prije dva sata kad sam bio u ozbiljnoj opasnosti.“
„U današnjoj partiji protiv Nodirbeka bilo je prilično strašno na početku. Kako si izdržao toliki pritisak i ostao smiren do kraja?“
Fabiano Caruana: „Pa, mislim da mi je pomoglo to što je on izabrao vrlo direktan pristup — možda i previše direktan. To jeste ono što je pozicija tražila, neku nasilnu mjeru, ali se ispostavilo da bi nešto sporije za mene bilo mnogo opasnije, i teže za igranje u praksi. Težak izbor za njega, ali mislim da je izabrao pogrešno, i to je otprilike bio trenutak kad sam znao da vjerovatno neću izgubiti, kada je uzeo pješaka na g6. Tada sam se naravno osjećao pod pritiskom, ali potezi su mi dolazili prirodno — samo sam morao da se branim. Kad sam odigrao g6, to sam i računao — da mogu da odigram dama f6 i pokušam da uzmem njegovog skakača. Iako sam morao da se suočim sa jakim napadom, moguće je bilo izračunati sve detalje. Nakon poteza kralj b1, to bi bilo mnogo teže — nema ničega direktnog, morao bih da igram strpljivo i branim se od vrlo opasnog napada.“
„Hvala ti, Fabi, i sretno.“ FabianoCaruana: „Hvala.“
Prvi i jedini velemajstor u istoriji kraja, Aleksej Sorokin, poslije šest godina vratio se u rodni grad
12.avgust 2025
Aleksej Sorokin u Barnaulu / Foto: amic.ru
Prvi altajski velemajstor Aleksej Sorokin prvi put poslije šest godina vratio se u Barnaul. Sada ovaj šahista živi u SAD-u, gdje je završio Univerzitet Teksas, smjer „programer“. Po pozivu predsjednika Šahovske federacije Altajskog kraja, Artema Polomošnova, Aleksej Sorokin posjetio je Pokrajinski šahovski klub, razgovarao s mladim igračima i održao simultanku. Šahista iz Barnaula ispričao je zašto mu nedostaje roštilj, kako živi u Teksasu i planira li da ostane u Americi zauvijek. Usput, Alekseju Sorokinu se veoma dopada kako se razvija Barnaul, koji, po njegovom mišljenju, izgleda ništa lošije od gradova u Teksasu.
O jelima koja mu nedostaju
– Nedostaje mi roštilj. Vratio sam se u Rusiju, volim roštilj, zato što u SAD-u, na primjer u Teksasu, ima jako puno mesa. Tamo je drugačija kultura – stejkovi, barbekju.
O ljubavi prema šahu
– Jednostavno mi se sviđalo da igram. Odmah sam počeo postizati pristojne rezultate. Paralelno sam se bavio hokejom i plivanjem. Ali tamo su mi rezultati bili prosječni. U jednom trenutku odlučio sam da se fokusiram na šah. Profesionalno sam počeo da treniram sa osam i po godina, u dječjem plivačkom kampu. Za šahovskom tablom sam provodio puno vremena. Poslije kampa, u školi sam počeo da idem u šahovski klub. Tamo je išao skoro čitav naš razred, osim mene. U oktobru drugog razreda krenuo sam na šah, počeo da treniram, a svi ostali su, naprotiv, počeli da odustaju.
O životu u Americi
– Završio sam univerzitet, počeo da radim u računarskoj sferi, trenutno igram u Americi. Počeo sam da radim u struci, što mi oduzima mnogo vremena. Igram dosta onlajn turnira, a takođe se bavim i predavanjem. U SAD-u mi je prilično dobro: mogu da radim u struci i da se osjećam slobodno. Osjećam se kao Rus, iako posljednjih šest godina živim u SAD-u. U Americi nikad neću biti potpuno „svoj“: preselio sam se prekasno. Imao sam 18 godina i u tom je uzrastu teško adaptirati se. Možeš se prilagoditi lokalnoj kulturi, ali potpuno svojim nećeš postati. Ne osjećam se u potpunosti Amerikancem i mislim da je to normalno. Čude me ljudi koji dođu u SAD s 30 godina i nazivaju sebe rođenim Amerikancima. A uopšte, ako završiš školu u Sjedinjenim Državama, možeš se smatrati punopravnim Amerikancem.
O planovima za budućnost – Trebao bih se vratiti za par mjeseci u SAD. Najvjerovatnije ću narednih godina živjeti tamo ili u Kini. Moguće je da ću se za desetak godina vratiti u Rusiju.
O razlici u odnosu prema šahu u Rusiji i SAD – U SAD-u, rekao bih, finansijsko pitanje je osjetljivije. Mnogi jednostavno igraju iz zadovoljstva, ne razmišljajući o svojoj budućnosti. U Rusiji je profesija šahiste perspektivnija. Za mene je sada važnije razmišljati o tome kako zarađivati novac. Jedina stvar je da je u SAD-u viši nivo prihoda i rashoda. Zato je potrebno zarađivati više. Sa iznosom koji zarađuješ u Rusiji i svijetu na turnirima, ne možeš sebi priuštiti dobar život u Americi.
O povratku u Barnaul – Osim za roštiljem, čeznuo sam za roditeljima, sestrom, bakom. Živim u malom studentskom gradu, tamo je malo ruskojezičnih. Ako živiš u velikom gradu u Americi, možeš pronaći sve što poželiš. U Rusiji se u prodavnicama može naći bilo koji brend, kao i u Americi.
O Barnaulu – Pojavilo se mnogo novih kuća. Svuda se gradi. Pojavile su se nove zanimljive mreže. Ovdje sam probao deset vrsta „Coca-Cole“ kojih nema u SAD-u. Zanimljivo iskustvo. Još sam primijetio koliko je više djece u gradu. Barnaul nije ništa lošiji od grada u Teksasu u kojem živim. Sve izgleda otprilike isto, samo su natpisi na ruskom jeziku. U principu, sve mi se ovdje sviđa.
Nakon razgovora s mladim šahistima, održan je seans istovremene igre na 24 table. Aleksey Sorokin je igrao crnim figurama. Prije početka, predsjednik Šahovske federacije Altajskog kraja Artem Polomoshnov poklonio je Alekseju suvenir – značku s amblemom barnaulskih superfinala prvenstava Rusije 2024, izrađenu u ograničenoj seriji. Na kraju je Sorokin pobijedio u 23 partije od 24. Remije bijelim figurama izborili su Polina Pupkova iz Bijska i Timofey Maslak iz Slavgoroda.
Aleksey Sorokin rođen je 2000. godine. Pohađao je 42. školu u Barnaulu. Najbolji je učenik trenerke Tatyane Vladimirovne Tseppennikove. Višestruki je prvak kraja među odraslima i prvak Sibira među juniorima. Osvojio je i bronzu na juniorskom prvenstvu Evrope, zlato na prvenstvu Rusije među juniorima (do 21 godine) i bronzu Kupa Rusije među muškarcima. Postao je prvi velemajstor u istoriji Altajskog kraja. Godine 2019. Aleksey Sorokin se preselio iz Barnaula u teksaški grad Lubbock.
Johnny Carson: Možemo pričati o njima, ne kažem da ih ti koristiš, nego čisto – koji su neki od tih trikova?
Bobby Fischer: Pa, recimo, duvanje dima u lice ako protivnik nije pušač.
Johnny Carson: Da. E sad, prema izvještajima, skoro u svakoj partiji Spaski bi bio tamo na vrijeme, a ti bi dolazio 12, 15, pa i 20 minuta kasnije, što imaš pravo prije nego što povučeš prvi potez. Nije li to ipak malo psihološko nadigravanje?
Bobby Fischer: Nisam to radio namjerno.
Johnny Carson: Nisi namjerno?
Bobby Fischer: Ne. Ja idem u krevet vrlo kasno, oko 5–6 ujutro. Tako da sam se obično budio oko pola sata prije partije. Nekad bih malo zakasnio.
Johnny Carson: Dakle, to nije bila nikakva smišljena taktika?
Bobby Fischer: Ne, samo sam spavao duže.
Johnny Carson: Naravno, Bobby, hajde da napravimo pauzu ovdje pa ćemo još razgovarati. Ostani s nama, vratićemo se… Razgovaramo sa Bobbyjem Fischerom. Jesi li bio zasut poslovnim ponudama i sponzorstvima? Siguran sam da jesi otkad si se vratio. Koje su neke od onih o kojima možeš da pričaš, a da su onako, čudne?
Bobby Fischer – Pa, čudne… Ništa previše čudno.
Johnny Carson – Čuo sam da ćeš izdati kurs šaha. Dobijaš li pisma? Naravno da dobijaš puno pisama. Pretpostavljam, mlada dama, jer nisi oženjen… Šta danas pišu?
Bobby Fischer – Pa, većina njih su samo riječi ohrabrenja, ali neka od njih odu malo predaleko. Bez komentara.
Johnny Carson – Pročitao sam negdje da ćeš izdati… možda je prerano, a možda ne želiš ni da spominjem ovo… kurs instrukcija šaha.
Bobby Fischer – Možda ću to uraditi, kao ploču, ali nisam siguran. Mislim, žele to izbaciti do Božićne kupovine. Ne znam mogu li to tako brzo završiti.
Johnny Carson – Može li svako naučiti da igra šah?
Bobby Fischer – Svako može. To je stvarno lako, naravno.
Johnny Carson – Moraću da naučim. Neko mi je rekao da si vrlo dobar u slagalicama, je li to tačno?
Bobby Fischer – Da, pa, tako sam se i zainteresovao za šah, jer sam igrao sve druge igre i one su mi bile previše lake.
Johnny Carson – Ako mi je neko rekao da postoji jedna slagalica koju su htjeli da riješe… Jesu li je riješili? Kako se zvala? Spomenuo si je…
Bobby Fischer – „15 puzzle“.
Johnny Carson – Nikad čuo za to. Šta je to?
Bobby Fischer – Pa, trebaš da ih sve poredaš redom – jedan, dva, tri, četiri, pet… To su mali kvadratići unutra, a jedan prostor je prazan, i pokušavaš da ih posložiš.
Johnny Carson – Je li to teško?
Bobby Fischer – Ma, vrlo je lako. Ja sam najbrži na svijetu. Ne volim da se hvalim.
Johnny Carson – Pa, vidjećemo to, Bob. Jer ja sam to nekad radio, i prilično sam dobar u slagalicama, znaš.
Bobby Fischer – Pa, sad su sve izmiješane.
Johnny Carson – Pa, nisu baš dobro izmiješane. Jedan ili dvije su blizu. Dva, sedam, četiri, osam, jedan, šest, tri, dvanaest, jedanaest, petnaest…
Bobby Fischer – Pa, treba ih malo bolje izmiješati.
Johnny Carson – Ja sam znao izludjeti od toga. Koliko ti treba da to složiš?
Bobby Fischer – Pa, ovo baš i nije dobra… nije „podmazana“ slagalica. Nije baš dobar set, pa mi treba oko 30 sekundi. Ali s dobrim setom mogu to za oko 20.
Johnny Carson – Ne sviđa ti se naš set, a, Bob? Pretpostavljam da sad nećemo moći da slikamo kad to radiš. Pokušavam da izmiješam. Je li ovo dovoljno izmiješano?
Bobby Fischer – Ovo je malo teže, da.
Johnny Carson – Dobro, spreman?
Bobby Fischer – Spreman.
Johnny Carson – Znaš, ovo je sada baš izmiješano. Hajde, kreni.
Bobby Fischer – Ovo nije bilo baš dobro izmiješano. Hoću da kažem da nije bilo dobro izmiješano.
Johnny Carson – Pa, 17 sekundi. Pa, nisu ti baš dobro izmiješali. Obično ti treba oko 30 sekundi. Hoćeš da ti ja izmiješam malo?
Bobby Fischer – Biće u redu.
Johnny Carson – Jesi vidio to? Hoćeš i ti da izmiješaš? Izmiješaj dobro, Bobby, ali napravi da bude teško.
Bobby Fischer – Moram da krenem: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8. Pravilno do 15, kao što si ti uradio tamo. Dobro, mislim da je prilično dobro.
Johnny Carson – Hoćeš prvo da odradimo reklamu da to riješimo?
Bobby Fischer – Nemoj da psihički utičeš, John.
Johnny Carson – Dobro, da vidimo sad. Moram ovu da pomjerim skroz ovdje.
Bobby Fischer – A tamo su dvije.
Johnny Carson – Pa, ti staviš jedan, Bob. Ja nisam imao tvoj jedan dole. Jesi spreman?
Bobby Fischer – Spreman sam. Kreni.
Johnny Carson – Imaš tri sekunde da ga riješiš.
Bobby Fischer – Dobro, stavio sam jedan gore.
Johnny Carson – Šalim se.
Johnny Carson – Ja sam ovo radio sam, Bobby. Samo te zezam.
Bobby Fischer – Eto ga.
Johnny Carson – Dobro, hajde sada da nastavimo. Možeš to da snimiš, Bobby? Direktno za našu kućnu publiku. Za naše gledaoce kod kuće, svi u red, zar ne? Mogao bih da ostanem ovdje do sutra u ovo vrijeme i ne bih uspio složiti te stvari.
Bobby Fischer – To je nevjerovatno. Pa vidiš, moraš znati kako se radi. Ja sam ovo radio sa oko sedam godina, trebalo je vremena da to savladam.
Johnny Carson – To je nevjerovatno. Nevjerovatno. Kakav ti je prosječan dan? Šta radiš kad ne igraš šah? Šta voliš da radiš? Znam te, barem iz članaka koje sam čitao, kada nisi za šahovskom tablom, gledaš puno televizije, čitaš puno.
Bobby Fischer – Da, dosta toga. Slušaj, volim da učim šah i da mi u pozadini svira malo rok-en-rol.
Johnny Carson – Vrlo opušteno, ne sviđa mi se to. Kako možeš učiti šah i slušati rok-en-rol u pozadini? Bobby, mislio sam da to ne možeš da trpiš kao distrakciju?
Bobby Fischer – Oh, pa to je dok igram ozbiljan šah. Ali moje izučavanje zna da bude malo dosadan kada pregledam partije tih ljudi, znaš, i nisam baš nešto dobar u njihovim partijama. Muzika me drži budnim, interesuje me.
Johnny Carson – Znači, uglavnom tokom dana učiš šah? Razmišljao si, ne želim da te pitam nešto lično, ali jesi li uopšte razmišljao o braku, ili misliš da bi to ometalo da budeš dobar šahista?
Bobby Fischer – Ne, pa, znaš, moja koncentracija… Ne znam ni šta pričam. Sad razmišljam o braku, znači, malo bi mi to naškodilo u partiji, ali osjećam da sam sad mnogo bolji i da sam na vrhu. Mogu sebi dozvoliti da malo popustim, samo malo.
Johnny Carson – Ti si bez sumnje najbolji šahista na svijetu, zar ne?
Bobby Fischer – Da, zar nisam?
Johnny Carson – To je sjajno. Mislim da je sjajno što si to rekao. Morao si…
Johnny Carson – Šta te je pokretalo? Šta je zaista bilo tvoj pokretač? Je li to bilo zato što si osjećao da su Rusi nekako igrali svoje igre i nisu htjeli da šampion ne bude iz njihove zemlje?
Bobby Fischer – Pa, isprva je bila samo ljubav prema igri. Kao dječak, znaš, volim da pobjeđujem i tako, ali…Imao sam sve te probleme sa Rusima, pokušavali su da me blokiraju da igram za titulu, i stalno su pisali da nisam ni dobar, da nisam ni u prvih deset, pričali su da sam samo veliki pričalica, i da sam poznat samo zbog svojih ispada i svega toga.
Bobby Fischer – U stvarnosti, preko table nije bilo ničega između mene i Rusa.
Johnny Carson – Dakle, morao si to da potvrdiš, zar ne?
Bobby Fischer – Znaš, upravo to me i održavalo. Da su samo ćutali i ignorisali me, i rekli „On je dobar igrač“, možda ne bih ni išao na titulu, jer mi nije toliko značilo. Znao sam da sam najbolji, ali oni su stalno to govorili. To me ljutilo.
Johnny Carson – Sigurno jeste. Sad si na vrhuncu forme. Možeš li da budeš još bolji kako budeš stariji? Mislim da je to zapravo pitanje fizičke izdržljivosti.
Bobby Fischer – Ako održim sebe u dobroj fizičkoj formi, mislim da bih mogao biti šampion. To mnogi ne razumiju.
Johnny Carson – Zanimljivo. Mislite li da fizički ne moraš biti u nekoj vrhunskoj formi da bi sjedio za tablom?
Bobby Fischer – Pa, sjediš tamo pet sati i ako ti koncentracija padne i samo na djelić sekunde napraviš pogrešan potez, to je kraj partije.
Johnny Carson – Zanimljivo. Napravit ćemo pauzu sada zahvaljujući jednom od naših sponzora, a uskoro se vraćamo.
Johnny Carson: Siguran sam da čitav svijet sada zna ime Bobby Fisher. On je, što je i dokazao, najbolji šahista na svijetu. Znaš, pročitaš mnogo članaka o Bobby-ju gdje pišu da je pomalo temperamentan i zahtjevan. A on nije takav. Upoznao sam ga danas popodne, na mjestu koje je on odredio – na vrhu slova Y. Znak „Hollywood” je gore u brdima iznad Hollywooda. Sastali smo se na vrhu tog Y u Hollywoodu. Upoznao sam ga samo nakratko. Čini se kao šarmantan mladić. I molim vas, pozdravite ga – Bobby Fisher. Tako mi je drago što si u ovoj emisiji.
Bobby Fischer: Hvala ti, Johnny.
Johnny Carson: Gledao sam te u emisiji Boba Hope-a koju si radio sa Mark Spitzom jedne večeri, i bio si sjajan u toj emisiji. Radio si skeč sa Bobom, i izgovarao si svoje replike kao da čitavog života radiš skečeve. Da li ti je to bilo lakše ili teže da uradiš?
Bobby Fischer: Pa, ljudi kažu… ne znam, bio sam malo zabrinut oko toga. Čak i kada gledam nešto na TV-u…
Johnny Carson: Zaista?
Bobby Fischer: Da. Ne volim da gledam nešto osim ako nisam siguran da je dobro.
Johnny Carson: Ti si bio veoma dobar u tome. E sad, pobijedio si Borisa Spaskog i sada si šampion šaha u cijelom svijetu. Šta postoji dalje od toga? Kako to možeš da nadmašiš? Je li sada najvažnije održati titulu?
Bobby Fischer: Da, to je veliki problem – kako to nadmašiti. Ali mislim, ako mogu da zadržim titulu 30 godina ili tako nešto…
Johnny Carson: Samo 30 godina otprilike?
Bobby Fischer: Tako nešto.
Johnny Carson: Reci mi, je li uslijedilo neko razočaranje kada je sve bilo gotovo, Bobby? Mislim, morao je to biti veliki trenutak…
Bobby Fischer: Da, jeste. Probudio sam se dan nakon što je sve bilo gotovo i osjećao sam se drugačije, kao da je nešto iz mene izašlo.
Johnny Carson: Da, bilo je uzbudljivo dobijati izvještaje ovdje. Mislim da si rekao u jednom članku da nikada nisi mislio da ćeš doživjeti dan kada će šah biti na naslovnoj strani New York Timesa.
Johnny Carson: Da li si ikada zamišljao tako nešto? Mislim, šah nije tip igre koji, pretpostavljam, mnogo ljudi voli kao recimo fudbal ili nešto slično. Ljudi ga smatraju teškim.
Bobby Fischer: Pa, u ovoj zemlji… mislim, širom svijeta sam igrao na mnogo turnira, i to je godinama bila vijest na naslovnim stranama.
Johnny Carson: Ali šta misliš, ovdje… ljudi u ovoj zemlji sada počinju da to vide kao nešto veliko, a u Rusiji, kako ti kažeš, i u svim evropskim zemljama, šahisti su nacionalni heroji. I tek sada to počinje da se dešava ovdje.
Bobby Fischer: Pa, mislim da ljudi moraju biti edukovani da bi uživali u šahu, dok u fudbalu ili bejzbolu možeš uživati i bez stvarnog razumijevanja igre. Lijepo je gledati ljude kako se kreću, ali da bi uživao u šahu, moraš imati bar osnovno razumijevanje o čemu se igra zapravo radi.
Johnny Carson: Koliko si imao godina kada si se prvi put zainteresovao za šah i ko je probudio tvoje interesovanje?
Bobby Fischer: Imao sam šest godina. Moja sestra me naučila.
Johnny Carson: Šest godina?
Bobby Fischer: Da.
Johnny Carson: Znači, šestogodišnjaci očigledno mogu da nauče šah. Većina ljudi misli da šah zahtijeva izuzetno veliki intelekt. Mislim da to mnoge odbije. Kažu: „Oh, ja to ne mogu, to je previše matematički, ne mogu razmišljati toliko poteza unaprijed.“
Bobby Fischer: Ne kada je u pitanju samo igranje. Mislim, svako može da nauči. Spaski je, mislim, naučio sa pet godina. Reševski, koji je bio prvak u ovoj zemlji prije mene, naučio je sa dvije ili tri godine. Držao je simultanke sa šest ili sedam.
Johnny Carson: Ti si igrao rano protiv dvadesetak ljudi odjednom?
Bobby Fischer: Da.
Johnny Carson: Ali ozbiljnije si to radio u tinejdžerskim godinama, zar ne? Kad si igrao protiv 15 ili 20 protivnika. Koja je najveća… ne želim reći „varka“… koja je najveća sposobnost koju čovjek treba imati za igranje šaha? Ako to nije intelekt – mislim, ja ne znam da igram.
Bobby Fischer: To je neka vrsta prostorne percepcije. U glavi vidiš da, kad povučeš ovaj potez, figura će biti tu, a ako on povuče potez, biće tamo. Samo vidiš poziciju onako kako bi mogla izgledati nakon poteza.
Johnny Carson: Koliko unaprijed možeš da planiraš, u zavisnosti od toga šta bi protivnik mogao ili ne bi mogao da uradi? Da li analizuješ i to – kad povučeš potez, da će on uraditi ovo, pa ako ti uradiš ono, on će uraditi ovo – i ideš dalje kroz sljedeće poteze?
Bobby Fischer: Sve zavisi. Mislim da je Capablanca jednom rekao da vidi samo jedan potez unaprijed – najbolji potez.
Johnny Carson: Najbolji potez?
Bobby Fischer: Da, ali zavisi od pozicije. Ponekad, ako je jednostavna pozicija gdje postoji samo jedna varijanta, i on mora igrati baš onako kako ti želiš, možeš vidjeti i dvadeset poteza unaprijed. Ali ako napraviš potez i on ima tri-četiri moguća odgovora, onda moraš analizirati sve te odgovore, pa onda svoje odgovore na te odgovore. I tada možda možeš vidjeti samo dva ili tri poteza unaprijed.
Johnny Carson: Znam da su ovdje povremeno određeni velemajstori analizirali partije dok su im stizali izvještaji iz Islanda, i kada bi se činilo da je neko pogriješio – kada bi ti napravio potez koji kasnije nije ispao najbolji – da li je to obično bila stvar trenutnog gubitka koncentracije, pa bi, kada bi se vratio i analizirao, pomislio: „Zašto sam baš taj potez odigrao?“
Bobby Fischer: Pa, da vidimo… izgubio sam samo dvije prave partije. Nisam odigrao mnogo poteza koje bih nazvao lošim, ali ne, sigurno nisam.
Johnny Carson: Dobro, to ti priznajem.
Bobby Fischer: Pa, to je dio profesionalizma – pokušaš u glavi odigrati pogrešan potez, odbaciš ga, pa odigraš pravi potez. To je ideja. Da uopšte ne odigraš pogrešan potez.
Johnny Carson: Hajde da pričamo o terminu koji je sada postao veoma popularan – „psihološko nadigravanje protivnika“. Novine su ovdje jedno vrijeme dosta pisale o tebi, a i ljudi na Islandu su ti davali malo kritika jer su rekli da si došao da igraš, a onda nisi htio da dozvoliš filmske kamere i tako dalje. Je li to nešto što svjesno radiš da bi uznemirio protivnika, ili je to jednostavno tvoj osjećaj da sve mora biti kako treba kad igraš?
Bobby Fischer: Ja hoću da sve bude kako treba. Nisam pokušavao da „psihički utučem“ na Spaskog. Nije bilo potrebe – ja sam najbolji igrač, on je znao, svi su znali.
Johnny Carson: E, to bi mene odmah „psihički utuklo“. Rekao bih: „Dobro, pobijedio si, Bob, ja idem.“
Bobby Fischer: On mi je sam rekao… mislim, nije meni lično, ali sam čuo preko zajedničkih prijatelja – ili neprijatelja, šta god – da on cijeni to što ja izborim najbolje uslove, jer on onda samo može da sjedi i zna da će svjetlo, šahovski set, sve biti najbolje. Rekao je i da duguje svoj stan meni – morali su mu dati bolji stan jer je postao zvijezda, međunarodna zvijezda. Tako da je i on prilično dobro prošao.
Johnny Carson: Čitao sam u novinama da su se u Sovjetskom Savezu prilično ljutili kada se Spaski vratio. Pretpostavljam da ne vole baš kad njihov igrač izgubi.
Bobby Fischer: Da, pa mislim da je to više bilo za domaću publiku, da pokažu svijetu kako nije do „komunističkog sistema“. Spaski se, recimo, nije pripremio kako je trebalo za meč. Ali mislim da će ga opet rehabilitovati, izgraditi ga ponovo, jer je on najbolji kojeg imaju, pa da može opet da igra protiv mene ili nekog drugog.
Johnny Carson: Koliko često sada moraš igrati? Kao bokser u teškoj kategoriji, koji mora bar jednom godišnje da boksuje da bi zadržao titulu – kako je sa šahistima?
Bobby Fischer: Ja sam u dobroj poziciji. Ne moram igrati svake godine – igram za titulu na svake tri godine. Razlog za to je što su Rusi imali titulu i, kad su je imali, nisu htjeli igrati često, pa su napravili sistem u kojem se igra samo svake tri godine, ne očekujući da će je ikada izgubiti.
Johnny Carson: Razumijem. Pa šta planiraš sada? Hoćeš li igrati neke turnire?
Bobby Fischer: Pa, volim da igram, ali ne mislim da ću sada nestati na tri godine. Ne mogu raditi samo emisije tri godine bez igranja.
Johnny Carson: Kako ostaješ u formi, Bobby? Možda je to naivno pitanje, ali bokser mora da trenira i drži kondiciju – kako ti ostaješ „u formi“? I s kim možeš igrati da ti pruži dovoljno jak otpor da ostaneš oštar?
Bobby Fischer: Pa, ima bukvalno stotine časopisa koji izlaze svakog mjeseca širom svijeta i desetine novih knjiga. Tako da ima ogroman broj stvari za proučavanje. Mogu da proučavam sve partije koje je on igrao prije meča ili poslije, ili partije bilo kojeg drugog igrača.
Johnny Carson: Razumijem.
Bobby Fischer: I samo se trudim da budem u toku. Zapravo, ne igram mnogo. Igram malo, ali time bih otkrivao svoje trikove.
Johnny Carson: A znaš nazive odbrana… Jesu li to nazivi određenih početnih poteza nazvani po ljudima koji su ih izmislili?
Bobby Fischer: Neki su nazvani po ljudima, neki po gradovima.
Johnny Carson: Ima li da su neki gambiti nazvani po tebi?
Bobby Fischer: Pa, da. Ja sam došao prilično kasno u svijet šaha. Šah se igra već stotinama godina, pa nema baš mnogo što može da bude radikalno novo. Ali nazvali su nekoliko varijanti po meni. Na primjer, postoji jedna varijanta koja se zove „Varijanta otrovnog pješaka“.
Johnny Carson: Dobro.
Bobby Fischer: I tu varijantu zovu „Fischerova varijanta“. U njoj stalno uzimam tog, navodno, opasnog pješaka. Nisam ja baš neki „kockar“ u šahu.
Johnny Carson: A šta je bilo sa kamerama tamo na Islandu, Bobe? Pisalo se da si pristao da se meč snima, pa onda mijenjao uslove, tražio da snimatelji budu negdje iza… Koja je prava priča?
Bobby Fischer: Pa, više nego iko, ja sam bio razočaran što meč nije prenošen na televiziji. Tu je bilo puno publiciteta, mnogo novca u pitanju, a ja sam želio da ljudi vide kako igram. Ali imali su tamo neke tipove koji, umjesto da koriste neku vrstu video-kamera koje ne prave buku i koje niko ne mora stalno da opslužuje, imali su filmske kamere koje zuje, a snimatelji su stalno hodali okolo, pravili buku. To je bila smetnja.
Johnny Carson: Previše buke?
Bobby Fischer: Previše buke, i vizuelno – stalno vidiš kako se kreću.
Johnny Carson: Postoje li načini da se protivnik ometa u šahu? Mislim, nekim sitnicama. Možda povlačenjem poteza vrlo brzo ili…
Bobby Fischer: Ja, naravno, ne koristim te trikove, ali neki ih vole.
Karolina Mellen –Inače takođe mi je rečeno da ste mnogo muka zadavali Spaskom, da mu nikada nije bilo lako kad je igrao sa Vama.
Ljubomir Ljubojević- Uvek se dogodi da neko nekom kao protivnik ne leži u smislu stila igre. Postoje drugi igrači koji su meni zadavali mnogo muka. To je uvek tako, sve je okrenuto od jednog do drugog, zahvaljujući sklopu zičnosti koja su drugačije. Jedna druga ne leži u nekom određenom trenutku, na nekom određenom polju. Ne mora to znači na svakom polju.
Karolina Mellen –Čujem Vas ovih dana, govorite i na engleskom, španskom naravno, i na ruskom.
Ljubomir Ljubojević- Da, ali jezik je jedna stvar… Sve ono što sam učio i znam, to sad jako malo znam. Prema tome, voleo bih da govorim samo jedan jezik, dobro, kako treba, pa bih onda, verovatno, bio srećniji. Ovako, govoriš od svega po malo pa tek onda vidiš koliko malo znaš. Pogotovo kada se čovjek upozna sa još literarnim jezikom, koji je daleko bogatiji i nije ono svakodnevno. Tako da, moja želja je ako mogu da znam malo više, mislim u pogledu svega ono što ja volim, mislim da se sve strašno širi, da postaje jako komplikovano.
Bolje bi bilo da, ovaj, da se orijentiše čovek na jednu stvar. Onaj ko se bavi jednom profesijom, da bude šahista, recimo, ja smatram da ima jako mnogo smisla da se samo posveti čovek tome i da bude, prvak sveta ako može, ali da da sve od sebe.
Ja nisam nikad bio u mogućnosti da celog sebe, apsolutno, stoprocenata predam samo šahu. I naravno, postoji neka pravda u životu, to se vraća. Oni koji su dali sebe, oni su, mnogi verovatno uspeli u tom trenutku.
Karolina Mellen- Pa koja su bila vaša druga interesovanja?
Ljubomir Ljubojević – Pa ne znam, interesovanja sam raznih imao, ali hoću reći, šah je bilo najjače interesovanje koje sam imao, to je sigurno, zato sam i ostao u šahu. Ali ovde se sad ne radi samo o širini drugih interesovanja, nego se radi onome koliko čovek dnevno vremena provede samo na šahu i misleći o šahu i igrajući šah. Fišer je to radio 24 sata dnevno, recimo, Kasparov isto, Karpov možda 20 sati dnevno. Kad govorim, čak uzimam tu, vreme sna kroz koje su ljudi prolazili jer se vrlo često događa da je čovjek i u snu prisutan u onome nešto radi. Hoću reći da se i velike ideje rađaju u snu. U podsvesti. Da se neki put, znam do se događalo I Fišeru stalno imao šah pod jastukom. Usred noći bi se probudio, sinula bi neka ideje u podsvesti, u snu. I radio je da vidi da li je to ispravno.
Događalo se vrlo često da su to bile najgenijalnije zamišljene ideje. Prema tome ljudska podsvest je tako, bezgranična. I ja o tome govorim, o tom sto procentnom angažovanju na jednom polju. Mislim da se tu rezultati vide. Mislim da ima smisla angažovati se u tom pogledu. Mnogi ljudi smatraju, ne, to je suviše velika ograničenost i tako dalje, ali ja mislim da ima velikog smisla ograničiti, baš kanalizovati, da se tako izrazim, usmeriti se samo na to jedno polje, da bi se tamo pokušalo stvoriti maksimalan rezultat, maksimalan domet. Ima logike. Ali mislim da bi time trebalo da se bave neki stručnjaci koji će tačno znati od koga može da se očekuje, recimo, taj kranji domet, kao maksimalan domet, gde bi mogao da bude.
Mogli bi da postoje neke vrste stručnjaka pri tim, sportskim organizacijama, radnim organizacijama i tako se zna. Obično su to neki iskusni ljudi koji imaju iskustva i moraju da budu i dobri psiholozi, dobri pedagozi, sve. Da bi mogli da ocene. To su vrlo nezahvalne ocene, znaš to, neki put se nekom uništi iluzija koju čovjek ima u životu.
Mnoge ljude pokreću iluzije, odnosno nada. Ona je veliki pokretač prema tome čovek mora biti obazriv kome će šta reći i tako. Mislim nije uopšte lako. Mi pričamo, sklop jednogdruštva je vrlo kompleksan i komplikovan. Mislim, mora da se gradi milimetar po milimetar. Ne može da se ide kilometarskim koracima napred, da se zapostavlja ono što smo prošli. Posle kažemo: “Uh, pa kako smo zaboravili to?” Pa naravno, jer smo išli suviše brzo.
Dobro, ja u principu imam dobre odnose sa svim tim sportistima koji su u Španiji, koje sam upoznao, i, uglavnom, mislim da su to dobri odnosi. Međutim, kako će oni misliti ovako na nekom privatnom planu, zbog svega ovoga što se dogodilo, ne znam, nisam imao prilike da razgovaramo o tome zbog različitih situacija u kojoj smo se nalazili. Međutim, imam utisak, bez obzira ako nisam razgovarao, siguran sam da, u stvari, svi imaju isto osećanje u sebi, to je da strašno žale za svemu onom što se dogodilo. Da je njima, svima strašno žao, strašno krivo, da nije smelo nikada da dođe do toga.
Naravno, neki će možda teretiti jednu stranu, drugi će teretiti drugu stranu, da je više kriva, međutim, to je sad manje važno, ko je sad kriv koliko i zašto i kako. Ono što je najvažnije da se to dogodilo, da je učinjeno što je učinjeno i sad trebamo samo da gledamo šta da radimo, da bi smo sve to doveli u normalne odnose.
Karolina Mellen-A da li ste vi možda doživjeli nekakav drugačiji tretman?
Ljubomir Ljubojević -Mislim, bio je problem u početku kad su sankcije stupile na snagu svi oni koji su prestavljali ovu, da kažem, malu Jugoslaviju, imali su dosta teškoća koje su se izražavale, mislim, jednostavno ne pozivima, zabranom igranja, zabranom nastupa. Čak je došlo je do blokade bankovnih računa.
Bilo je tu dosta problem. Ali to su posledice onoga svega što se dogodilo naizbežno. Neizbežno to je došlo tako zbog međunarodne zajednice koja je odlučila da nas kazni na neki način.
Karolina Mellen- No to je sad za nama.
Ljubomir Ljubojević -Pa dobro, jako je bila dobra vest za vreme ovog turnira da se uspelo da se nađe neki zajednički jezik među ljudima koji su uvek imali toliko različitih mišljenja među sobom da nađu neku vrstu dogovora koja je, eto, kažem, ne mala, nego velika nada, rekao bih da će se nešto ipak rešiti na kraju.
Karolina Mellen- Meni rekoše oni koji se sećaju 1975. da kada je Karpov postao svetski prvak, rekao je da ste mu najveći konkurenti Vi i Henrike Meking.
Ljubomir Ljubojević –Pa dobro, ne znam, ja mu nikada nisam bio konkurent. To je jasno. nikada nisam bio ni kandidat za prvaka sveta. Da, ja sam važio u tim krugovima, novinarskim krugovima, u krugovima poznavalaca šaha, kao jedan od potencijalnih kandidata. Ali to je toliko široko nekako, da se ne može reći… Imao sam dobrih rezultata, pokazivao sam talenat, ali ne bih rekao da sam ikada imao materijal za prvaka sveta. Nikada. Ja sam jednostavno igrao šah i voleo ga i nije strašno… Mislim, i ako čovjek ne postane prvak sveta, da nije promašio i nije strašno. Ne mogu svi da budu prvaci sveta.
Karolina Mellen-Ali ste zato pobeđivali na sigurno desetak najjačih svetskih turnira.
Ljubomir Ljubojević –Dobro, da, sve je to u redu. Ali mislim, kao cilj, sama kulminacija, bavljenja jednom profesijom, da se postane najbolji, da se nešto tako izrazi u nekom imenu, kao prvak sveta predstavlja, naravno, izazov za one koji imaju ambiciju. Ja, nažalost, tu ambiciju nikad nisam imao smatrujući da, za mene ona nije važna toliko. Znači, da život jednog čovjeka ne mora da bude ispunjen samo sa tom ambicijom.
Mislim da je mnogo važnije imati nešto drugo.
Karolina Mellen-Za vas važi da ste kreativac i uopšte čovjek inspiracije i da ste rekli čak jednom, da kad nemate inspiraciju, da se osjećate kao pekar?
Ljubomir Ljubojević -Da, mislim, ja bih želeo da imam neprekridnu mogućnost kreiranja celog života, ali to je, nažalost, nemoguće. Neki put se događa, čovek mora da igra partiju i turnir u trenutku kada je indisponiran. Nije ni dobre volje, možda ni dobrog zdravlja, ni pozitivnih emocija, nema dobru intuiciju. Sve je nekako teško i onda dolazi do padova. U meni su se ti padovi više odgledali zbog toga zato što, možda sam nisam radio na tome da mi se sve to ne odražava toliko na igru i na moj stil. Ali sam smatrao šta se može, drugi možda rade više na tome, pa su uspeli da zanemare taj subjektivni uticaj na ličnost čovjeka spoljnjih faktora. I oni mogu, verovatno, do proizvode bolje rezultate na neke duge staze baš zbog toga. To je lako moguće. Ja nisam bio spreman da, odnosno nisam mogao, jednostavno, to je u meni, nisam mogao da se otmem onome što jeste.
Da sam imao možda bolju vrstu škole, da sam imao nekoga ko će me naučiti od malena da se osećam onako kako treba da se osećam, jači u tom smislu verujem da bih bio bolji, ali ne bih voleo da budem drugačiji.
Karolin Mellen- Pa za vas važi da ste emotivac, to znači da nije dobra osobina ni u životu biti emotivac, a ni u šahu?
Ljubomir Ljubojević– Ja ne kažem da nije dobro, zašto? Mislim ne treba nekontrolisano, emotivno, prihvatati situacije neki put van svih mogućih okvira. Ali, mislim da je dobro biti čovjek emotivan, da preživljava ono što preživljava.
Karolin Mellen- Dobro je za okolinu, ali ne za njega.
Ljubomir Ljubojević -Ne, mislim da je dobro, dobro je i za njega. Zašto, bar će se osećati živim, naučiće nešto više, bar će saznati nešto više o sebi i o situacijima u kojima se nalazi, kroz koje je prošao, u kojima je reagovao na određeni način. Mislim da je jako pozitivno što je tako.
Karolin Mellen- A šta Vi mislite o situaciji u našem šahu, obzirom da smo mi dugo bili druga svjetska sila, maltene, posle Sovjetskog saveza. Eto, mnogi šahisti igraju pod tuđom zastavom, na primer, Miladinović praktično igra za Grčku. Šta mislite uopšte o toj situaciji trenutno?
Ljubomir Ljubojević – Mislim da mi kao zemlja šaha, sa duboko ukorenjenom tradicijom šaha, imamo, bez obzira na sve što se dogodilo, da smo zgubili veliki broj, vodećih šahista, pošto su mnogi pripadali, da kažem, drugim bivšim republikama. Imamo veliki broj talenata ipak koji su u stanju da za neko vreme doknade tu prazninu koja je nastala. Mislim da će se u neko dogledno vreme već pokazati da mi možemo da se vratimo na neke pozicije, ne bih rekao baš na drugo mesto, ali na visoke pozicije svjetskog šaha. Zato što u ovom narodu postoji veliki broj talenata i samo je sada jako važno, mislim, da treba dođi do preobražaja svega, pošto je došlo do preobražaju svega, preobražaja u šahovskoj organizaciji. Da se napravi, da kažem tako, nekako ekspeditivniji način lansiranja tih mladih ljudi u orbitu, da im se daje šansa odmalena, da im se daje u određenim godinama, da im se daje već mogućnost da se kale. I ne samo to, da im se obezbedi jedna stručna pomoć koja će moći da se zabavi njihovim razvojem na neki način. Mislim da talenata ima, samo moraju ga se sagrade, da sazru kao ličnosti. Problem Miladinovića, ne bih rekao da je mnogo težak. Ja mislim da je on velo talentovan, bio je omladinski prvak sveta, međutim nije dovoljno našao sebe, nije još uvek možda dovoljno sazreo i tako da nađe, a možda na tom putu nije imao nekoga ko će ga usmeriti da bolje sazri što je isto lako moguće. Prema tome so su sve nedostaci koje smo mi imali. Ne bih želeo da se na mlađim generacijama ponove ti nedostaci recimo iz prethodnih generacija, jer će se to osetiti na njihovim karijerama i na svemu onome što su zamislili, ako žele da se bave ovom profesijom.
Karolina Mellen -Obzirom da je vaša supruga Španjolka i da eto živite u Španiji, da li vam se čini možda nekada da, maltene i vaše deca budu stranci u odnosu na vas, s obzirom da nisu odrasli u okolini u kojoj ste vi odrasli i da ne govore vaš jezik. Da li ima toga možda nekada?
Ljubomir Ljubojević– Ne bih rekao. Ja nalazim puno sličnosti u deci sa temperamentom ovih prostora i ovog naroda. Kada kažu da krv nije voda, mislim da je apsolutno ispravna i imaju toliko toga da čak i drugi poneki put, uopšte koji nemaju nikakvog dodira ni sa našom zemljom ovde ni sa mnom mogu čak to da prepoznaju u njima. Prema tome ne bih rekao, ne verujem. Mislim da su oni ono što jesu i da je dobro što je tako.
Karolina Mellen- A pokazuju li interestovanje recimo za Jugoslaviju?
Ljubomir Ljubojević -Pa pokazuju, mislim naučili su … Moj sin je naučio na geografskoj karti, naravno znaju. Bio je u toliko mesta ovde i upoznao zemlju i zna otprilike gde je i šta je. On zna dosta toga. Video je puno slika. Seća se detinjstva. Dobro, nije baš bio mnogo veliki kad je bio poslednji put, ali bez obzira. Međutim, ja mislim da on treba da raste bez ikakvih predrasuda i da prime ono. On jeste to što jeste ne može se ništa. Sa njim se razgovara, njemu se objašnjavaju mnoge stvari što mu nisu jasne tako da zaključi nešto što mu je dosta nejasno, recimo što u ovoj situaciji, verujem da je mnogima nejasno ono što se događalo na Balkanu. Poistavlja razna pitanja, nije znao, nije razumeo mnoge stvari. To je ono što je karakteristika tako da kažem mešanih brakova.
Karolina Mellen – Kakve su vesti stizale u Španiju o onome šta se ovde događa?
Ljubomir Ljubojević – Stizale su razne vesti. Znam da je španski narod sam po sebi jako žalio da se tako nešto moglo dogoditi vrlo blizu njihove granica u jednoj evropskoj zemlji, na Mediterranu. Imajući u vidu da su oni skoro imali građanski rat, da su prošli kroz istu vrstu emocija i jako dobro znaju što se znači. To je najveća tragedija što se može da se dogodi. Prema tome mislim da su oni bili potreseni tim što se događa. Znali su i priskočili su u pomoć po meni u svakom smislu, i humanitarnom, i slali su pomoć na prostore, ljude su slali da radi za to, UNPROFOR, plave šlemove i tako dalje. Primili su veliki broj ljudi u svojoj zemlji, ljudi koji su želeli da odu sa predela tamo gde se ratovalo i onda su ih Španci, mislim da su ih lepo primili, da su im dali sve što su mogli. Imam utisak prema ono što sam čuo od svih ovih, da niko nije u Evropi bolje primljen od svih tih koji su napustili naše prostore nego baš u Španiji. A to su potvrdili razni, bilo ih je u Austriji, u Nemačkoj, u Francuskoj, u raznim zemljama, čak i u Italiji. Kažu da nigde nije bio tako lepo kao u Španiji. Ja to pričam za ono što sam čuo, ne mogu da proverim informaciju.
Karolina Mellen- A koji je profil ljudi koji sada žive u Španiji je poticao sa ovih prostora?
Ljubomir Ljubojević – Ima različitih profila ljudi. Ima jako visoko obrazovanih ljudi, ima i ljudi koji nisu visoko obrazovani, ima puno dece, baš male dece, koje su primljene, i data im je mogućnost ako žele da ostanu tamo. Ima i tragičnih sudbina.
Karolina Mellen- Koliko recimo jedan stranac može da uspe u Španiji?
Ljubomir Ljubojević –Pa ja mislim da je osnovno da nauči jezik. U Španiji se traži da se zna taj jezik, ali dok se taj jezik ne nauči, mislim da se prima sve i da mu se otvaraju vrata i otvaraju mogućnosti i da se uklopi u sistem društva, u taj svakodnevni život. Ali smatram da je jezik jedna od strana koja bi morala da se nauči jer Španci vole mnogo da pričaju i onda kada ih čovek dobro ne razume , odnosno kad ne može dobro da se izrazi, možda mogu malo da izgube pažnju i strpljivost prema tome zato što oni vole da pričaju. Govorljivi su.
Karolina Mellen – A koje su negativne strane te profesije?
Ljubomir Ljubojević – Svaka profesija ima svoju deformaciju. Svaka profesija, kada se čovjek njom bavi, dovodi do određene vrste deformacije. Svaka deformacija je negativna po meni. Deformacija kičme, ako se mnogo sedi. Deformacija vrste razmišljanja. Deformacija je jedna kod šahista jer čitav svet gledaju kroz neke zakone šaha. Oni gledaju kroz čistije zakone. Neki put se čude, kako je moguće da neka stvar dogodi i da bude tako ili se bore možda za pravdu, znajući da u šahu postoji neka vrsta pravde. Ali, mislim, da deformacija postoji. Onda je vrlo teško da se čovek otrgne autokritičnosti, objektivnost u svemu tome, zato što radi se puno puta jer se bori sa protivnikom. Želi da dokaže da je on više u pravu nego njegov protivnik. To je borba nekih ideja, borba ličnosti, karaktera u krajnjem slučaju. Prema tom onaj koji to ne uspe da dokaže, a pati od velike ambicije da to uradi, onda to ga strašno boli, to mu smeta i onda, verovatno, postepeno, posle određenog groja godina, posle velike frustracije, ako velika ambicija ne dođe do svoga cilja – na kraju onda u tim ličnostima verovatno da postoje neke vrste kočnica koje će ga, koje će ga možda načiniti takvim da ga ljudi drugačije gledaju. Da ga ne prihvataju takvim, odnosno, verovatno će se posle određenog vremena takva ličnost osjećati neprirodnom, i što je, apsolutno normalno i realno za sve zakone psihologije.
Karolina Mellen – Obzirom da imate sina od 10-11 godina, da li se on možda interesuje za šah, i da li biste vi njemu predložili da se bavi tom profesijom?
Ljubomir Ljubojević– Pa mislim da u principu decu ne treba siliti da rade ono zašto ne pokazuju interesovanje. Dati im opštu kulturu, dati im ono osnovno što treba. Mislim da je to u redu, ali ne bih rekao da ih treba siliti. To s ozirom da moj sin ne pokazuje nekakvo interesovanje, onda ga treba ga pustiti da ide svojim putem. Svaki čovjek i dete je ličnost za sebe. Imaju svoje tendencije, imaju svoje kriterijume po kojima se vode u životu. Prema tome, ne bih rekao da je važno terati bilo koga da radi nešto, da radi nešto protiv njihove volje u tom smislu. Treba im dati odruđeno vrstu, naravno, discipline, načina mogućnosti da sami pronađu sebe ako mogu, dati jednu disciplinu rada, da imaju poverenje u sebe, da imaju poverenje u druge ljude i tako dalje. Ali je jako važno da što pre pronađu sebe. Mislim da je to osnovna karakteristika razvoja čovjeka. Da mora pronađe sebe i da bude ono što jeste.
Karolina Mellen- Zanimljivo je pitanje da li vaš sin govori naš jezik uopšte?
Ljubomir Ljubojević – U početku je dolazio češće, i tako govorio. Međutim kod dece, ako se to ne potencira svakodnevno, dođe do neko vrsta zaborava. Mislim da je podosta reči zaboravio jer je jak utisak same sredine moje, nije toliko sad često odsustovanje, ali ipak, neka vrsta odsustovanja je napravilo da bude španski jezik, njegov maternji. I jako mi je žao što je došlo do tog zaborava, ali mislim da će vrlo brzo povratiti kad dođe razgovor sa decom svog uzrasta i kad vidi babu i dedu ovde i tako, da će biti dobro.
Karolina Mellen- Vaše mišljenje je da vas oni nikada ne bi prevarili ili iskoristili vaše neznanje kao stranca?
Ljubomir Ljubojević- Pa ne znam, mislim da toga ima svuda. Može se dogoditi I u Španiji. Ja se dobro sećam tih dana kada sam bio prvi put, prvog utiska. Ja se sećam da su ljudi ostavljali otvorene kuće, otvorene automobile. Meni su nikada nije dogodilo da su bih bilo što tamo ukrali, da su me čak prevarili. U početku nisam znao ni jezik, bilo mi jako teško da se sporazumevam. Nikada se nisam osećao tako, sasvim suprotno. Postojalo je to poštovanje prema onome.
Dok ne mogu da kažem, neću da nabrajam zemlje u kojima iskustva nisu bila, da tako kažem, toliko pozitivna. Zato mislim da zaslužuju to. Ima i tamo naravno svega, to je jasno, ali hoću reći u samom polazu da oni znaju jako dobro kada je neko u nevolji. I ne verujem da će ikada iskoristiti tu nevolju čoveka da naprave neki lični interes čak suprotno. Ja mislim da će priskočiti čoveku u nevolji i da će hteti da mu pomognu. U principu je tako. I to je jedna karakteristika koju bih rekao čak i za naš narod. Da imaju tu tendenciju. Ja se sećam kada su jurili ubicu turskog ambasadora kroz Pionirski park u Beogradu. Goloruki ljudi, tamo, pa su jednog ubili i tako. Mislim, to je dokaz jedne nacije koja, ustvari posjeduje nešto iskonsko u sebi.
Karolina Mellen- Ali da li ste primetili sada promene kod nas? Ne znam da li bi se to i sada desilo.
Ljubomir Ljubojević -Što ja znam? Ja imam utisak da su emocije ljudi ovde na Balkanu…da su takve emocije koje jako teško kontrolišu. One izlaze same po sebi napolje i u takvoj situaciji vrlo su lako zapaljivi i može se lako dogoditi da dođe do svega zahvaljujući baš toj nabijenosti mentaliteta došlo je do toga. Ja sam skoro siguran.
Mislim da bi se to dogodilo i danas kao što verujem uopšte. Ja vjerujem da ljudi sami po sebi imaju vrlo pozitivnu stranu na ovim prostorima. Da uopšte verujem da –pogotovo mediteranski čovek. Ja bih nekako ovojio Mediteranca od drugih…Nije čudo da su sve civilizacije nastale na Mediteranu zbog toga.
Karolina Mellen- Više puta sam čula od ljudi koji žive u inostranstvu da je prve tri godine potrebno samo raditi da bi se došlo do neke pozitivne nule. Da li je možda vaše iskustvo bilo drugačije obzirom na vašu profesiju?
Ljubomir Ljubojević– Ne, ja mislim da sam bio u velikoj pozitivi od početka, pa posle dolazim na tu nulu o kojoj se govori o nekoj ravnoteži se radi. Mislim da je moj utisak bio mnogo pozitivniji od samog početka nego posle kad se počinje da upoznaje život, da se upoznaju pravi problemi društva i svega onoga. Onda sam shvatio da je mnogo lakše kad čovjek ne zna nego kad zna. Jer kada čovjek ne zna, onda nije strašno. Onda u stvari zapostavlja mnoge činjenice, zapostavlja mnoge aspekte koji mogu strašno da utiču na njegovo raspoloženje, promenu njegovih rešenja, neke situacije. Ali kada se dogodi da čovjek upozna malo dublje sve, onda je ipak svako njegovo razmišljanje skroz uslovljeno timo što je on poznaje. Znači kad više zna. Kada čovjek zna više neku materiju u principu, odjedanput prosto počinje da se zabrinjava i shvata u stvari, što mu se horizonti više šire, on shvata da su horizonti toliko veliki da se oseća kao da ništa i ne zna. To se često događa.
Recimo mlađi čovek manje je opterećen zbog toga u principu i treba bude tako. Zašto? Da bi mogao da upija više. Onda sve se to širi i širi se taj vidokrug problema, uzgred. U svemu onome što može da bude pozitivno da je naučio više, da ima više iskustva. Možda sve, ali sa druge strane gubi se možda ta oštrina intuicije, oštrina osećanja, oštrina upijanja informacija onake kakve jesu. Jako je važno upiti informaciju kakva jeste u onom potpunom smislu bez ikakve interpretacije tvoje da li ti se sviđa, ili ti se ne sviđa, nego prosto upiti kakva jeste i snimati je u sebi neko vreme da bi mogla se transformiše u ono što vi želite da prihvatite od nje.
Karolina Mellen- Iz razgovora sa vama stičem utisak da imate veliko opšte obrazovanje. Koliko je to karakteristika uopšte za šahiste?
Ljubomir Ljubojević- Ne znam, ja nemam ne bih rekao da je tako. Šahisti su specifična profesija. Mislim ljudi, čak bi se više reklo zatvoreni nego otvoreni.
Karolina Mellen- Da, pomalo čudaci.
Ljubomir Ljubojević- Pa zato što razgovaraju sa svojim figurama, sa svojom tablom koji predstavlja jedan određeni svet i na neki način uspostavlja zakone u tom svetu i ti zakoni su dosta čisti, dosta iskreni, neiskvareni. I ti zakoni može se reći da su ono što sve ljude koji ne znaju o šahu a upoznaju ga da ih i privlači tome. Jer vide veliku vrstu čistoće koja je, kako bih rekao, nezainteresovana. Ne postoji nikakva opipljiva mera da se kaže da postoji neki interes u šahu. Ne, to je čisti osećaj istine, osećaj onoga što čovjek želi da…
Karolina Mellen-Šta mislite što se Španije tiče, meni se čini da su oni isto zadržali dosta svoga, a opet primili nešto od Evrope i da imaju fantastičan balans između toga da rade, da su, za razliku od nas, vredni, a opet imaju i volju za zabavom uopšte da se provode.
Ljubomir Ljubojević – Španija je specijalna zemlja, moram da kažem. Pirineji su odvojili Španiju od Evrope. Mnogo godina su imali i taj režim Frankov koji ih je isto na neki način odaljio od Evrope, zato što Evropa nije tolerisala te čvrste režime, vladala je diktatura, da se tako izrazim, ali bez obzira na sve to, da li se dogodilo ili ne, ipak Španija je specijalna zemlja.
Odvojena je bila Pirinejima, znači postala je neka barijera koja je sprečavala. U istoriji se to isto događalo, Španija je ratovala sa svim evropskim silama. Bila je I ujedinjena sa njima neki put i tako. Ali bio je jedan španski vladar koji je živeo početkom 16. veka, kada se Španija oslobodila arapske kolonizacije od 900 godina. To su bili kralji i kraljica koji su počeli propagiraju katoličanstvo, Izabella i Fernando, ali onda imali oni jednu ćerku koja je rodila posle sina i taj je bio vladar Karlos I, odnosno bio peti nemački, jer mu je otac bio Nemac. Interesantno da je bio iz mešanog braka, ali se tamo negde sredinom 16. veka, ili 1570. i neke godine, on se borio na svim frontovima, Španija je tada bila velika kolonija sila, jedna od najjačijih u Evropi. On je tada jako dobro shvatio ko u Evropi predstavlja šta, njegova čuvena izreka je bila tada, rekao je ovako: Italijanima treba ostaviti da se bave muzikom, Francuzima da se bave ženama, Nemcima da se bave konjima, Britancima i Englezima da se bave mačevima, a Špancima treba ostaviti da se bave bogovima. Prema tome to je bio jedan vrlo interesantan čovek, ali je bio čovek koji je čak napao direktno Rim. Smatrao je da je on bolji katolik od samog pape u Rimu. I on se borio protiv toga da pokaže kako je takav.
Dobro, imao je svojih principa i svega, ali očigledno da je bio jako vispren i kad se malo pogledaju ovako, te nacije, otprilike uvijek je tako.
Karolina Mellen- Da, koliko su Španci religiozni sada stvarno?
Ljubomir Ljubojević– Ja mislim da su Španci religiozni, i ako bih rekao, možda da nisu religiozni. Oni su religiozni svaki za sebe. Oni svi veruju u nešto, imaju neku silu koja ih vuče. Da li će biti tradicija da će ići na mise nedeljne ili neće ići …ja mislim da to od manjeg značaja. Oni veruju u ono što veruju, i zato ako se gleda realno, recimo, Španija je bila velika kolonijalna sila. Ona je, ovaj, najviše pronala svoj jezik. Nije pronala toliko, ovaj, svoju želju za obogaćenjem. I čak se dogodilo, recimo, sledeće, da su Južnu Ameriku, kada je Kolumbo otkrio Ameriku, onda su španski kolonizatori pokorili i Srednju Ameriku, i Severnu, i Južnu. I mnogi od njih, koji su se našli, u prilici da se upoznaju sa novim civilizacijama, Aszteka, Maja, ovih, Inka i tako, oni su shvatili da te civilizacije imaju nečeg jako dobrog. I oni su se toliko stopili sa tim stanovništvom tamo. Neki su možda i pljačkali, pa su donosili, ali većina od njih je u stvari tamo ostala i oni su se, čak, u sledećim vekovima onda borili čak za nezavisnost tih…kao Španci su se borili protiv španske krune. Hoću reći, oni su bili ti konkvistadori, ali možda im nije bilo toliko važno da eksploatišu te zemlje. Imam više utisak da su hteli da prenesu tamo krst i da ostave pečat svog jezika. Tako kad se gledaju, recimo, daleki Filipini-čudno je da su Filipini toliko godina govorili španske, da su imali religiju i sve, a nemaju nikakve veze sa Španijom. Neki afričke zemlje isto tako. Tamo se govori španski jezik. Južna Amerika cela govori španski, osim Brazila. I srednja Amerika, svi osim Brazila.
Prema tome to nije čudno uopšte. A nisu u stvari ništa dobili. Imaju jako dobre veze sa svim tim delovima sveta. I mislim da je projekcija Španije, po nekom mom shvatanju, trebala biti mnogo više vezana za Južnu Ameriku, za Srednju Ameriku, za možda te zemlje sa kojima je jako vezana, kao što je britanski Commonwealth više vezan za svoj Commonwealth nego za Evropu, tako bih rekao. Španija treba biti mnogo više vezana za njih nego za samu Evropu. I ako znamo da su u Evropi ratovali Britanci protiv Francuza, Francuzi protiv Nemaca, Francuzi protiv Španaca, Španci protiv Britanaca, svi su međusobno ratovali. Ne verujem da će se te istorijske velike razlike koje su delile moći tako lako zaboraviti.
Pa i ako pratite malo razvoj u Evropskoj zajednici, videćete da su to nepremostive prepreke u mnogim drugim sferama, pitanjima, čak i kulturi. Da se ne prihvata ono za što je ostalo i tako dalje. Velika stvar da postoji tolerancija, da se to sve poštuje, da može da se prima ono što je dobro i da se minimize. Španija je tako da kažem imala nesreću ili sreću, ne znam šta je, da bude svim tim izolovana malo od tendencije evropske kulture.
Znam da je mladi svet željan da se približe Evropi, da primi od Evrope tendencije koje postoje, ali imam utisak da će to primanje nekako, da ih, neću da kažem, osiromaši, nego ima da otupi oštricu njihovog temperamenta i karaktera, kakvim su se uvek, mogu da kažem, ponosili sami. Želeli su da ostanu takvi, da ih niko ne menja. U Španiji postoje jake tradicije koje pokušavaju da zadrže kroz vekove tradicije svega.
Karoline Mellen- Porodice na primer, je,l’?
Ljubomir Ljubojević- Svega u principu, oni su tradicionalna zemlja. Ja sam dobio utisak, strašno vole način života kojim žive. Prihvataju neke promene i uticaje sa strane, ali su uvek zabrinuti ako neko hoće da im menja stil života. To oni baš ne vole tako nasilno.
Karoline Mellen- Pa koje?
Ljubomir Ljubojević-Pa ne znam, drugi način života. Oni vole svoju muziku, oni imaju svoj stil života. Ako ćete vi reći da u Španiji hoćete da večerate u 8 uveče, nećete naći ništa otvoreno. Morate da idete da večerate od polaa deset do 12, do jedan noću. Zbog toga što bliže su zapadu, život se odvija i sve ide nekako kasnije. Ako ćete tražiti neki normalan doručak u Španiji, nećete ga nikad dobiti zbog toga jer nisu naučili s obzirom da kasno večeraju, onda pratično i ne doručkuju, samo piju kafu.
Tako to je drugi način života. Imaju oni svoje običaje, koje oni smatraju da propustiti jedan ručak, to je u stvari zlo. Mislim, za zdravlje, za sve. Oni imaju tu disciplinu rada. Imaju veliku kulturu, dobru kuhinju. Imaju svoju tradiciju koju ja smatram sa pravom žele da zaštite i sa pravom žele da očuvaju i ne samo to, nego da upoznaju čitav svet sa njom.
Karolina Mellen – Da li je to što živite u Španiji sticaj okolnosti ili je Španija po vašem mišljenju zemlju u kojoj se može dobro živeti?
Ljubomir Ljubojević –Pa na neki način je sticaj okolnosti ipak, zato što zahvaljujući šahu sam dospeo u Španiju. Daleke 1971. godine, januara, meseca, sećam se da sam prvi put upoznao tu zemlju. Još je bio tada Franko živ, kada sam ovaj prvi put upoznao tu zemlju. Bila su vremena kada je bilo teško uspostaviti diplomatske odnose između Jugoslavije i Španije u to vreme i sećam se da sam bio čak i malo uplašen kad sam trebao da idem na taj šahovski turnir u Malagu, 1971. godine, januara, meseca. Međutim, po samom dolasku u tu zemlju, ja sam prijatno bio iznenađen neverovatnom sličnošću mentaliteta ljudi, da tako kažem mediteranskog mentaliteta, ljudi koji su vrlo topli, gostoprimljivi, imaju nečeg zajedničkog sa nama, čak nam i liče dosta, možda su samo rastom manji od nas, ali su vrlo temperamentni, imaju načina da sklope bar poznanstvo, tako da kažem, pošto u prijateljstvo neću da ulazim nešto dublje, vrlo brzo se nametnu zapravo svojom neposrednošću. Kada sam shvatio da je takav mentalitet nešto što me činilo da se osećam dobro. Čovek obično u tim godinama, kada je mlad, on ne zna zbog čega se neke stvari događaju, ali se one događaju, tako i tako. I onda nije svestan kakve će njegove reakcije biti, već sve prima da se tako izrazim, vrlo spontano i vrlo pristrasno, zato što imam utisak da u tim situacijama, onako kako se osećaš, tako ti diktiraju, šta ja znam, ti unutrašnji impulsi, unutrašnje osjećanje. I meni se tako dogodilo da sam išao na turnir koji je trajao dve nedelje, a ostao sam tri i po meseca, te prve godine i prvi put.
I onda sam shvatio, odjedanput sam imao, neverojatno da se toga dobro osjećam, da sam imao intuiciju, da ću za tu zemlju biti nekako vezan, ceo život. To je vrlo čudno, zato što smo slušali mnoge priče, čitali smo u mnogim knjigama i tako dalje, međutim, pravih informacija o toj zemlji, onda kada smo čitali udžbenike u školi, bar u mojoj generaciji, nije se znalo zbog različitosti političkih sistema koji su vladali tamo. I onda je bilo sasvim logično da moje iznenađenje bude veliko, kada sam ishvatio se tamo jako dobro osećam, iako je politički režim bio drugačiji, naučili su me da nije dobar. Prema tome, mislim da ljudi čine ono što je osnovno u jednoj zemlji, ne bih rekao ni da je politika čini i tako dalje. Ljudi su sami nosioci svega onoga što treba da bude karakteristika svakog prostora. I tako je od tih prvih dana…Stekao sam veliki broj prijatelja sa kojima sam i danas jako dobar. Upoznao sam veliki broj ljudi koji su tamo imali određene, da kažem, kulturne pozicije, književnika, puno pevača, raznih i tako dalje, koji su ujedno voleli šah i to je bio neki most koji smo mogli da se približimo. Razgovarali smo i o španskom građanskom ratu, toga sam dobro sećam, razgovarali smo i o politici u to vreme.
Razgovarali smo o mnogim stvarima. Naravno da sam bio mladi, dosta neiskusan, tako da ne verujem da sam bio u stanju da vodim neke dublje razgovore tada, ali sam skupljao informacije, ono što su mi je govorili i znao sam da su bile dragocene te informacije, jer su se posle u daljem toku života pokazale kao vrlo važne, rekao bih, istinite, čak za razvoj na našem Balkanu ovde.
Karolina Mellen -Obzirom na to da ste vi proputali ceo svet, da li postoji neka druga zemlja u kojoj biste isto mogli da živite?
Ljubomir Ljubojević –Ja sam oduvek strašno voleo Daleki istok. Ne znam da li je to zbog neke misterije koja vlada na Dalekom istoku, odnosno za nas -pošto nam je sve nepoznato, ljudi drugačije izgledaju i tako. Ali Daleki istok je u meni proizvodio jedno specijalno osećanje, a to je da Daleki istok poseduje jednu vrstu specijalnog duševnog mira. Ja se sećam kad sam se prvi put upoznao sa Dalekim istokom 1983. godine, dobio sam utisak kada sam se vraćao u Evropu, kako je Evropa u stvari vrlo hladna, nekako tužna. Imao sam utisak kao da nešto u meni samo plače zbog toga što sam se vraćao za Dalekog istoka. Ali tamo je život drugačiji, tamo su velike razlike, recimo da kažem socijalne. Postoji puno bogatih i siromašnih, ali u jedno sam sam siguran: ljudi tamo, imam utisak, možda objektivno se ne rađuju srećni, ali sam siguran da umiru srećni. To je već jedan veliki napredak u samom kvalitetu života. Ljudi ne žive možda pod onim standardima kojima bi zapadna civilizacija, odnosno evropska civilizacija, trebala da ih svrsta. Oni žive pod vedrim nebom, kupaju se na kiši, imaju dovoljno hrane na drveću, zato je što je takva klima. A mi mislimo da je standard života, ako budemo imali dobar stan, koji je zagrejan, za naše uslove jeste, ali za njih nisu. Trebali bi da važe sasvim drugi parametri.
Znači treba gledati ljude onako kako se oni osećaju ono što u stvari daju životu i što od života uzimaju. Zato je, u principu sam strašno voleo Daleki istok. I jako sam voleo Japan, jedna od retkih zemalja koja je prouzrokovala iz, verovatno zbog visokog stupnja civilizacije, ali i zbog toga što nosi u sebi jednu strašnu tradiciju koja se provlači kroz svakodnevni život tog naroda. Mislim, tih godine Japan nije bila toliko jaka ekonomska sila, tako da kažem. Ja se sećam, Japan je tek osamdeset I nekih godina postao pravi, napravio ekonomski bum koji je danas maltene svrstavao najbogatiju zemlju sveta. Ali tih tih godina nije bio takav. Japan je bio kontroverzan, nije se znalo kojom će linijom ići.
Postojao je veliki otpor u unutrašnjosti zemlje za, da se tako kažem, život poistoveti sa zapadnom civilizacijom. Mnogi su se tome opirali, želeći da se očuvaju svoje tradicije. Drugi su opet bili za to da se Japan ne udaljava od sveta, nego da se približi, da se živi na način koji je bliži, da tako kažem, standardima zapadnevrpske civilizacije, uopšte mislim zapadne civilizacije, tako se razume. Međutim, njihove vrednosti su ostale, po meni, neprikosnovane. Bez obzira koliko su se približili u načinu odevanja, u načinu života, tako da kažem, mislim da su njihove tradicije i način razmišljanja, ostao nekako veran onome što su uvek, mislim, vekovima nosili.
To je taj njihov neki specijalan pečat njihovom duhovnom razvoju. I sam narod, bez obzira koliko poprimaju sazapada sve, mislim da će se baš zbog identiteta njihove nacija i svega zadržati u taj star način, pristupa.
Gosti jutarnjeg programa TV Prva bili su naši selektori Alisa Marić i Ivan Ivanišević, koji su u emisiji otkrili kako se naši reprezentativci pripremaju za predstojeće prvenstvo u Gruziji kakva su nam svima očekivanja od njih?
7.08.2025.
Gosti jutra su selektori Alisa Marić i Ivan Ivanišević. Dobri jutro, dobar dan, hvala mnogo što ste danas naši gosti. Hajde, prvo da vas pitam kako su devojki i momci, jesu li spremni? Da li je dobra atmosfera?
Alia Marić, selektorka ženske reprezentacije Srbije-Da, svi su spremni, zapravo spremaju se, još uvek su u takmičenjem toku, pripreme su u toku, mi ćemo organizovati zajednički priprema u septembru mesecu u Vrnjačkoj banji, tako da je to u kratku ono što planiramo pred ovo prvenstvo.
Sjajno, prvenstvo u Gruziji, je li tako?
Ivan Ivanišević, selektor muške šahovske reprezentacije-Gruzija, Batumi, da, početkom oktobra. Što se tiče situacije kod nas, kod momaka, mi nećemo imati vremena za ove grupne pripreme, da kažem da održimo u Srbiji, pošto oni imaju još dosta turnira, gust im je raspored, i tako da ćemo možda otići neki dan ranije u Gruziju da se aklimatizujemo.
Dobro, kakva su nam očekivanja, kakvi su nam, eto, devojke i momci?
Alisa Marić– Teško je sada da govorimo, zato što u ovih dana federacije podnose spiskove igrača koji će da nastupe iz reprezentacije i mi ćemo sredinom ovog meseca znati tačno koji igrači su prijavljeni. Tada ćemo i znati koji smo mi po prosečnom rejtingu na toj startnoj tabeli i moći ćemo možda bolje malo da prognoziramo. Ali ono što svakako je važno je da je to dobra ekipa. U ženskoj ekipi igraju Teodora Injac, Adela Velikić, Sofia Pogorelskih, Mehmet Elif i Jovana Srdanović. Dve šahinski nje su bili ranije u reprezentaciji, imamo tri nove koje prvi put nastupaju za nacionalni tim i ja mislim da će svima njima biti to dobar motiv i da će igrati punom snagom i da se nadamo i dobrim rezultatima.
Kakva nam je situacija u muškoj ekipi?
Ivan Ivanišević – Kod nas je situacija takva da mi smo bili prvaci Evrope posljednji put, tako da sada branimo naslov prvaka. Čak i na olimpijadi u Budimpešti smo bili peti, ali prva od evropskih ekipa. Tako da praktično kao da smo dva puta bili prvi. I sada nije lako to potvrditi, ali mi ćemo se potruditi i iako sigurno po tom prosečnom rejtingu nismo prvi, trudićemo se. Atmosfera je dobra u ekipi i ekipa je ista kao posljednje dve godine.
Ista kao posljednje dve godine, dobro. Znate sigurno i momke i devojke drugih selekcija. Možemo da kažemo da smo favoriti u muškoj kategoriji, a što se tiče i ženske, kako vam deluju protivnici, da li mislite da će naše dame moći da ih pobede?
Alisa Marić– Šahistkinje su pred dve godine bile osme na evropskom prvenstvu, ali igrali su jako dobro celo takmičenje. U posljednjem kolu smo se svi borili za medalju, ali ekipa Azerbejdžana nas je pobedila i osvojila medalju. Tako da što se tiče favorita tu spada i taj Azerbjedžan, znači Gruzija kao domaćin, koja je uvek dobra i je osvajala mnoštvo medalja. Ukrajina uvek dobra, Bugarska brani titulu prvaka, tako da ima dosta ekipa koje su dobre i svaki meč je težak, svaki meč mora da se igra sa puno koncentracije i pažnje i vidjećemo.
E sada, imam neke interesantne informacije. Vi ste dva puta bili u Batumi, je li tako?
Alisa Marić-U Gruziji, da, dva puta.
Da, u Gruziji, i ako se ne varam oba puta sa medaljama, je li tako?
Alisa Marić-Da, ja sam dva puta bila u Gruziji, to su moji najveći šahovski uspesi. Jednom sam bila u Boržomiju, to je bio turnir kandidata.
Da, u Boržomiju, tako je.
Alisa Marić- Jednom sam pobedila i time izborila meč za izivača prakinje sveta, a drugi put, baš u Batumiju, na istom ovom prvenstvu, na ekipnom prvenstvu, i vratili smo se sa srebrnom medaljem.
Srebrnom. E sad, kakav je utisci sada kada idete i kao selektor?
Alisa Marić-Da, da, sada treći put kao selektor, pa evo, nadam se, opet lepim utiscima, znači pamtim Gruziju jako lepo, uvek su bili dobri domaćini, dobro su se organizovali. Sigurna sam da će biti to i ovoga puta i nadam se svemu najboljem.
Dobro, i Ivan nam ima takođe iskustvo u Batumiju, on je tu debitovao, jel’ tako?
Ivan Ivanišević -Kao igrač na Evropskim prvenstvima, baš u Batumiju same debitovao.
Tako je, a sad i kao selektor?
Ivan Ivanišević -Da.
I, jel’ to onako stvara neki dodatni pritisak?
Ivan Ivanišević -Pa ne stvara pritisak, onako, osjećate se kao da znate teritoriju, pa možda je čak i malo lakše.
Dobro, sve u svemu, želimo vam sreću, da, to da pomenemo, mi smo na Šahovskoj olimpijadi, prošle godine zauzeli visoko mesto isto, jel’ tako?
Ivan Ivanišević -Mi smo zauzeli peto mesto, dioba je bila od trećeg do šestog, ali smo bili peti po dodatnim kriterijuma, ali kažem, prva je ekipa evropska.
Tako je, tako je. Tako da se sad nadamo da ćemo odbraniti titulu u muškoj i da osvojimo u ženskoj kategoriji. Hvala mnogo što ste danas bili gosti jutarnjih programa i se srećemo i naravno ispratićemo sve to.
Kirsan Iljumžinov — državnik, šahovski lider i zagovornik planetarne svijesti
Od budističkih stepa do afričkih sela, bivši predsjednik FIDE govori o sudbini, noosferskom mišljenju i zašto spasavanje Zemlje znači spasavanje univerzuma.
U eri rascjepkanog liderstva i krizama vođene politike, Kirsan Iljumžinov se izdvaja — ne samo kao bivši predsjednik FIDE-a i Kalmikije, već i kao mislilac ukorijenjen u tradiciji koja spaja duhovno i naučno. Njegov pogled na svijet priziva kosmičku imaginaciju Konstantina Ciolkovskog, noosfersku ekologiju Vladimira Vernadskog i moralnu jasnoću Mahatme Gandija i Nelsona Mandele. Za Iljumžinova, šah nije samo igra, već kapija — ka miru, svijesti i univerzalnoj odgovornosti. U ovom rijetkom i sveobuhvatnom razgovoru, on dijeli viziju u kojoj se obrazovanje, duhovnost i planetarna etika spajaju — i gdje spasavanje Zemlje može biti prvi potez u spasavanju kosmosa.
Ali svesti njegovo nasljeđe samo na šahovske titule ili političke funkcije značilo bi promašiti suštinu njegovog pogleda na svijet. Za Iljumžinova, šah nije tek igra; on je model univerzuma, disciplina uma i put ka miru. Duhovne tradicije nisu međusobno suprotstavljene istine, već odrazi jedne božanske stvarnosti. A budućnost čovječanstva, kako vjeruje, neće zavisiti od moći ili profita, već od naše sposobnosti za etičko djelovanje, planetarnu svijest i unutrašnju transformaciju.
Govori o Zemlji ne kao o izolovanoj planeti, već kao o sastavnom dijelu živog kosmosa — i upozorava da se sudbina jedne ne može odvojiti od sudbine druge. Očuvanje Zemlje, tvrdi, znači očuvanje samog univerzuma.
U ovom rijetkom i dubokom intervjuu, Iljumžinov razmatra duhovne temelje svog djetinjstva, moralnu jasnoću oblikovanu kroz istorijsku traumu i svetu dužnost koju vidi u očuvanju mira — na Zemlji i izvan nje. S karakterističnom iskrenošću i filozofskom dubinom, govori o globalnoj ulozi Afrike, obrazovnoj moći šaha, odgovornosti liderstva i važnosti noosferskog mišljenja u dobu podjela.
Takođe govori o svojim ambicijama da se vrati na funkciju predsjednika FIDE — i time ukine politički motivisane sankcije koje su mu nametnute, a koje vidi ne samo kao nepravedne, već i kao prepreku svom životnom radu na promociji mira, jedinstva i kulturnog razumijevanja kroz šah.
Ovo nije tipičan politički razgovor. Ovo je poziv da razmišljamo šire — o tome ko smo, šta treba da postanemo i kako bi naizgled jednostavna društvena igra mogla da nam pomogne da do toga i dođemo.
— Gdje ste prvi put pronašli duhovno uporište — u religiji, filozofiji ili prirodi? Kirsan Iljumžinov— Religija pomaže čovjeku da zaviri u dubine svog unutrašnjeg svijeta; filozofija otkriva strukturu univerzuma oko nas. Priroda je, u međuvremenu, oličenje božanskog plana — i krajnje opravdanje svake filozofije, koja bez prirode gubi smisao. Gdje, onda, čovjek može da pronađe duhovno uporište u današnjem nemirnom svijetu, gdje je sve, kako vidimo, krhko i prolazno?
Moj odgovor je ovakav: prije svega — u sebi. Ali duša mora sadržati religiju — kao temelj; filozofske principe — kao sposobnost da sebi postavlja teška pitanja; i ljubav prema prirodi — jer je čovjek njen dio. To sam shvatio prilično rano u životu — i možda je upravo zahvaljujući tom shvatanju sve ostalo postalo moguće.
— Koji učitelji ili tekstovi su u vama probudili osjećaj planetarnog ili kosmičkog identiteta? Kirsan Iljumžinov: Mudra osoba uči tokom čitavog života. Glupa ne nauči ništa, uvjerena da već sve zna. Često se vraćam djelima velikog Konfučija. Takođe sam čitao i Pali kanon — zbirku svetih budističkih tekstova. Hrišćansku Bibliju i muslimanski Kuran uvijek držim nadohvat ruke na svom stolu. Tokom dugog života pročitao sam mnoge knjige u kojima su najveći umovi čovječanstva dijelili svoja razmišljanja o svijetu i čovjekovom mjestu u njemu. Koji su to tekstovi u meni probudili osjećaj univerzalnog identiteta? Odgovor je jednostavan — svi. Ti, ja, svi mi koji sebe nazivamo ljudskim bićima — mi smo nerazdvojni od univerzuma. Takva je bila volja Tvorca. Dao je čovjeku razum da bi mogao dokučiti tu istinu. A iz toga proizilaze duboke posljedice. Kosmički identitet podrazumijeva i odgovarajući stepen odgovornosti — za čitav univerzum, čiji je naša planeta Zemlja nerazdvojni dio. Neko bi mogao reći: kome treba ta nesretna mala planeta, izgubljena na ivici Mlečnog puta, na periferiji univerzuma? Ali taj bi bio u zabludi. Čuvajući Zemlju, čuvamo čitav kosmos. I obrnuto je tačno: ako sebi dozvolimo da uništimo Zemlju u plamenu nuklearnog rata, uništavamo cijelu tvorevinu.
— Kada ste bili mladi političar, da li vas je više zanimala moć — ili preobražaj društva? Kirsan Iljumžinov: Kada sam bio mlad, budimo iskreni — najviše su me zanimale mlade, lijepe žene. Što se tiče vašeg pitanja — ono nije sasvim precizno formulisano. Kako se može razmišljati o preobražaju društva bez posjedovanja moći? Pravo pitanje je: šta podrazumijevamo pod moći — i o kakvom preobražaju govorimo? Ono drugo u potpunosti zavisi od onog prvog. Tiranijska vlast teži samo jednom — nemilosrdnom gušenju neslaganja. Pod tiranijom, sve „reforme“ samo usavršavaju instrumente potčinjavanja već obespravljenog stanovništva. Prosvijećena moć, naprotiv, usmjerena je na zaštitu prava građana i očuvanje njihovog dostojanstva. Takve primjere poznajemo — i u prošlosti i u sadašnjosti. Vlast dobijena putem direktnih i poštenih izbora — ako, i samo ako, rezultati zaista odražavaju volju naroda (što nije uvijek slučaj) — donosi široka ovlašćenja, ali malo vremena da se ona iskoriste. I zato, odmah nakon izbora, „izabrani“ počinju da se pripremaju za naredne — a za sve ostalo više nema vremena. U mladosti, ne mogu reći da sam o tim pitanjima duboko razmišljao. Ušao sam u politiku vjerovatno u najdramatičnijem trenutku istorije moje zemlje — u vrijeme smjene epoha, raspada velike države i duboke zabrinutosti da bi čak i ono što je ostalo Rusiji poslije pada SSSR-a moglo biti izgubljeno. Zahvaljujući Bogu, tadašnji političari su imali dovoljno mudrosti i odlučnosti da odole regionalnom separatizmu i postave čvrstu branu destruktivnim centrifugalnim silama. Zahvalan sam što sam mogao dati doprinos zajedničkom naporu da se Rusija sačuva.
— Nazvali ste Afriku „kolijevkom čovječanstva“ i „budućnošću civilizacije“. Šta vas je privuklo tom kontinentu ne samo politički, već i duhovno? Kirsan Iljumžinov: Sklon sam da se složim sa onim naučnicima koji vjeruju da je čovječanstvo imalo nekoliko nezavisnih kolijevki. Ali da je Afrika među najznačajnijima — ako ne i centralna — kao polazna tačka koja je pomogla da se oblikuje budući tok ljudskog razvoja, u to nema sumnje. Od mog prvog susreta s afričkim kontinentom i njegovim ljudima, bio sam zapanjen — čak i preplavljen — njegovom prirodom: bujicom boja, bogatstvom biljnog i životinjskog svijeta, koje se tamo uzima kao nešto sasvim normalno. Podjednako dubok utisak ostavila je iskrenost i otvorenost Afrikanaca. To nije ono što bi se nazvalo prostodušnošću ili naivnošću. Ono dolazi iz same prirode — iz njene snage. Jer jaki su uvijek iskreni i puni povjerenja.
— Sarađivali ste sa afričkim liderima kao što su Nelson Mandela, Džejkob Zuma i drugi. Koje duhovne ili moralne osobine su ih povezivale? Kirsan Iljumžinov: Prije svega, rekao bih: usmjerenost ka cilju. A ona se oslanjala na nesalomivu volju, vjernost principima i nesebično služenje svom narodu. To su zaista veliki ljudi Afrike, čija su imena zauvijek upisana u Zlatnu knjigu slave čovječanstva.
— Po vašem mišljenju, kakvu ulogu tradicionalno afričko znanje može imati u razvoju globalne svijesti? Kirsan Iljumžinov: Mudrost bilo kojeg naroda je neprocjenjiva. Tradicionalno znanje afričkih naroda je jedinstveno — i nema mu zamjene. Zato sam uvjeren: to će znanje imati ključnu ulogu u oblikovanju multipolarnog svijeta. Sama Afrika je živi model multipolarnosti.
— Donijeli ste šah u sela, škole i udaljene zajednice širom Afrike. Šta su vas ta iskustva naučila o duhu afričke omladine? Kirsan Iljumžinov: Afrička omladina ni u čemu ne zaostaje kada govorimo o snazi duha i gladi za znanjem. Imao sam sreću da to vidim svojim očima svaki put kad sam putovao u zabačene krajeve — duboko u afričko kopno, gdje mladi ljudi nikada nisu ni čuli za šah. A s kakvom su željom, s kakvom strašću prihvatili da uče tu novu igru! Bilo je to jednostavno zadivljujuće. Uvjeren sam da ćemo uskoro čuti za afričkog šahistu koji se bori za svjetsku titulu. A ja ću, sa svoje strane, učiniti sve što mogu da to postane stvarnost.
— Vjerujete li da Afrička unija treba da igra aktivniju ulogu u globalnoj kulturnoj i obrazovnoj diplomatiji? Kirsan Iljumžinov: Bez ikakve sumnje. Dugo je ljudska civilizacija bila orijentisana po istočno-zapadnoj osi. Danas se taj pravac mijenja. U 21. vijeku, pravac globalnog razvoja određivaće osa sjever–jug. A u tome Afrička unija ima ključnu ulogu u oblikovanju prioriteta naše zajedničke budućnosti.
— Koje biste nove inicijative između Afrike i ostatka svijeta podržali — na duhovnom, naučnom ili obrazovnom planu? Kirsan Iljumžinov: Bez i najmanjeg oklijevanja — podržavam sve inicijative, u svakoj oblasti, koje su usmjerene ka jačanju duhovnih, naučnih i obrazovnih veza Afrike s ostatkom svijeta. Uvijek sam podržavao, i nastaviću da podržavam, svaku afričku inicijativu usmjerenu ka jačanju uloge afričkih država — i kontinenta u cjelini — u određivanju smjera jednog multipolarnog svijeta.
— Odrasli ste u Kalmikiji — jedinstvenoj budističkoj republici u Evropi. Koja su rana iskustva oblikovala vaš pogled na čovječanstvo kao jednu porodicu? Kirsan Iljumžinov: Dobro ste to rekli: moja mala domovina, Kalmikija, jedinstvena je u svakom pogledu. Teško je to prenijeti riječima — to se mora doživjeti: zapanjujuća ljepota stepe u proljeće, kad procvjeta, proteže se do horizonta gdje se kraj zemlje stapa s nebom. Taj osjećaj — da si blizu neba, blizu Boga — kako sam kasnije shvatio, bio je jedan od najsnažnijih utisaka mog ranog djetinjstva. Prošlo je mnogo godina, a ipak se jasno sjećam — imao sam pet ili šest godina — kako bi moja voljena baba, kad bi roditelji otišli na posao, zaključala vrata, navukla zavjese i izvadila malu statuu Bude iz starog, velikog sanduka. Prostirala bi ćilim po podu, kačila budističku tanku i palila malu lampu. Molila se Budi — za milost prema svojoj djeci i unucima, prema svim našim rođacima i cijeloj Kalmikiji. Obično bi govorila: „I za svu našu rodnu zemlju.” Ako tu posljednju riječ napišete velikim slovom, dobićete „Zemlju” — čitavu planetu. Eto vam planetarnog razmišljanja. Jer ne može se zamisliti istinsko blagostanje u jednom kutku planete ako svuda unaokolo vladaju rat, patnja i razaranje. Baka me učila da se i ja molim. Ne silom — ne. Već snagom svog primjera. Jednog dana sam je pitao zašto ne možemo da se molimo otvoreno, zašto ne idemo u hram. Odgovorila je: „Nemamo hram. Ali svaki vjernik ima hram u svom srcu.” A zatim je rekla: „Odrasćeš jednog dana — i ti ćeš sagraditi hram, i ljudi će dolaziti tamo.” Odrastao sam — i kad sam stekao mogućnosti, krenuo sam da ispunim bakinu želju. Sagradio sam 46 budističkih hramova, molitvenih kuća i stupa u Kalmikiji — među njima i najveći budistički hurul u cijeloj Evropi. Takođe sam izgradio 22 pravoslavne crkve u republici. U Elisti, glavnom gradu, podigao sam najveću i najljepšu Kazanjsku saborni hram. Godine 1997, Patrijarh moskovski i cijele Rusije, Aleksej II, došao je da ga osvešta. Patrijarh je posjetio i crkvu u selu Prijutnoje, nedaleko od Eliste — Crkvu Uzvišenja Časnoga Krsta. Bila je to prva crkva koju sam podigao u Kalmikiji. I evo šta je najvažnije: Ja sam budista. Ali sam bio iskreno srećan što sam imao priliku da pomognem hrišćanima da se približe Bogu u svojim crkvama. I sjećam se kako su budisti bili radosni kad se u njihovom selu pojavila lijepa pravoslavna crkva. Kao što su i pravoslavci u Kalmikiji slavili kad je u Elisti podignut najveći budistički hram u Evropi — veličanstveni hurul, sagrađen po svim svetim kanonima, do najsitnijeg detalja. Njegova svetost Dalaj Lama lično je došao iz Tibeta da blagoslovi mjesto na kojem danas stoji to budističko svetilište. Bog se može nazivati različitim imenima — ali On je Jedan. On prebiva u srcu svakog vjernika i na svakom mjestu gdje se vjernici okupljaju na molitvu. Bog je jedan. A čovječanstvo je jedna porodica.
— Da li je postojao trenutak u vašem djetinjstvu ili mladosti kada ste prvi put osjetili da vaš život možda ima globalnu — ili čak kosmičku — svrhu? Kirsan Iljumžinov: Radije ne bih ostavljao utisak među čitaocima da patim od megalomanije. Ne patim, vjerujte mi — iako, moram priznati, postigao sam dovoljno u životu da, s vremena na vrijeme, ne bi bilo grijeh zapitati se ima li neko svoju sudbinu, ili misiju koju treba da ispuni. Svaka osoba ima svoj poziv — svoju svrhu. Nažalost, ne uspiju svi da to shvate tokom života — niti da prihvate ono što su pozvani da postanu ili postignu. Podsjetimo se: i Hrist i Buda su rođeni kao obični ljudi od običnih žena. Prorok Muhamed, koji je prenio riječ Alaha napaćenima, takođe je — kao i svi mi — bio samo čovjek. A opet, milijarde ljudi kroz istoriju — i dalje — zahvalne su im što su ispunili svoju sudbinu. Anton Čehov je jednom rekao: „Poziv svakog čovjeka leži u duhovnom radu — u stalnoj potrazi za istinom i smislom života. Tek tada će sve u čovjeku biti lijepo — i lice, i odjeća, i duša, i misli.” Prinudni rad i život bez nade ne doprinose ljepoti. Ta vizija — života posvećenog unutrašnjem smislu — meni je veoma bliska. U budizmu, potraga za smislom je suština duhovne prakse. Krajnji cilj je prosvjetljenje, ili oslobođenje kroz prelazak u više stanje postojanja. Oni koji poštuju Budu kao božanstvo zovu to reinkarnacijom — povratak, ponovno rođenje. Ali to je potrebno samo iz jednog razloga: da bi se ispunila svrha i nastavila potraga za krajnjim smislom.
— Vaša porodica i vaš narod prošli su kroz duboke istorijske traume. Kako je to nasljeđe oblikovalo vašu saosjećajnost i potrebu da djelujete? Kirsan Iljumžinov: Nisu samo Kalmici stradali pod Staljinovim represijama — najmračnijim poglavljem naše istorije. Mnogi mali narodi širom Sovjetskog Saveza osjetili su šta znači biti iščupan iz svoje domovine i prognan u surove, nenaseljive predjele. Čečeni, Ingusi, Balkari, Krimski Tatari, Meshetski Turci — i, naravno, Kalmici — svi nose ožiljke tog doba. Operacija protiv mog naroda nosila je naziv „Ulus” — hladno, birokratsko ime za ono što je u stvarnosti bila duboka rana, nož preko sudbine jednog naroda. Naravno, i moja porodica dijelila je tu patnju. U Elisti se nalazi spomenik vajara Ernsta Neizvesnog. On je posvećen ne samo deportaciji Kalmika u Sibir, već i onome što su ponijeli sa sobom kad su se vratili iz izgnanstva, 14 godina kasnije. Naš nacionalni pjesnik, David Kugultinov, to je najbolje opisao:
Znao sam da su u sibirskim šumama Moj narod pronašao prijatelje — i dušom ponovo ojačao, Među najboljim Rusima, Među najplemenitijima na Zemlji, Koji su s nama dijelili i sudbinu — i hljeb.
I eto, vidite: s ljubavlju prema ruskom narodu, deportovani Kalmici vratili su se iz Sibira — vratili su se s nadom i vjerom u bolje sjutra. To je najveće nasljeđe koje smo mi, potomci, primili od naših izdržljivih, nesalomivih predaka: Ljubav prema Otadžbini. Vjera u Boga. I vjera u vlastitu snagu. To su principi koji su uvijek vodili moje postupke — za Kalmikiju i za njen narod.
— Vi ste rekli da šah nije samo igra, već i duhovno i obrazovno oruđe. Šta čini šah tako univerzalnim? Kirsan Iljumžinov: Moram da priznam — postoji jedno tumačenje porijekla šaha koje mi je posebno drago. Više je legenda nego istorijska hipoteza, ali je prelijepa — i otkriva dublju suštinu ove igre. Postoji teorija da su šah u Indiju donijeli Ariјevci, koji su migrirali iz Hiperboreje nakon što je tu zemlju pogodila kataklizmična sila globalnih razmjera. Mnogi su poginuli — skoro polovina — ali su preživjeli pobjegli prema Uralu. Neki su se kasnije naselili u Sibir, dok su drugi prešli Hindu Kuš u Indiju — blizu raskršća Pamira, Karakoruma i Himalaja.
— Arijevci su sa sobom donijeli sanskrit, na kojem su napisane Vede — Knjiga Znanja. Zajedno s tim, donijeli su i tri velike igre: karte, bilijar i šah. Kirsan Iljumžinov: (O kartama i bilijaru bi se mnogo toga moglo reći — i rado bih o tome govorio neki drugi put. To je fascinantna tema.) Ali o šahu mogu reći ovo: šah nije mogao biti izmišljen — on je bio otkriven. To je model svijeta. Model života, sa svim njegovim zaokretima i preokretima. To je ono što šah jeste. On nije samo igra.
Tegovi i utezi jačaju mišiće. Streličarstvo i gađanje treniraju smirenost, fokus i preciznost. Različiti sportovi jačaju različite dijelove tijela. Ali samo šah jača um.
A kad govorimo o intelektualnom razvoju, ne postoji bolje sredstvo od šaha. Zato šah mora biti neizostavan dio obrazovanja. To je razlog zbog kog sam, dok sam bio predsjednik FIDE, pokrenuo globalni projekat „Šah u školama“.
I namjeravam učiniti još više.
— Koji je trenutak koji je najiše nekog transformisao kojem ste svjedočili dok ste nekoga učili da igra šah? Kirsan Iljumžinov: Sjećam se toga iz vlastitog djetinjstva — kad sam i sam učio da igram. Svako nemirno dijete — kad bi sjelo za tablu — postajalo bi tiho, smireno, spokojno. Unutrašnji mir — to je najčudesniji, gotovo čudesni dar šaha.
Upravo zbog toga vjerujem da moramo podržati projekat poznat kao Međunarodna asocijacija šahovskih amatera (IACA) — sveobuhvatnu inicijativu da se ljudima predstavi ova igra, da se njeguje njihova ljubav prema njoj, i time — da se širi mir u svakom kutku naše planete. I za to nijedan trud nije prevelik.
— Može li šah pomoći mladim ljudima da razviju globalnu — ili noosfersku — inteligenciju, sposobnost da sagledaju cijelo polje? Kirsan Iljumžinov: Noosfersko mišljenje je ključno za postojanje globalnog intelektualno-informacionog sistema — onog koji je sposoban da vodi samoorganizaciju društva.
Danas svjedočimo krizi starog modela — modela u kojem čovjek svakako nije „čuvar svoga brata“, i u kojem drevni zakoni nalažu: „oko za oko, zub za zub“. Ali multipolarni svijet zahtijeva nešto drugo: saradnju, međusobno djelovanje, harmoniju u različitosti — čak i uz razlike u tradicijama i kulturama.
Ako je to zaista tako, onda šah može naučiti mlade da sagledaju čitavu sliku postojanja — sastavljenu od različitih elemenata, koji djeluju po zajedničkim pravilima, isprepleteni u međusobnom uticaju.
Zato kažem: učite svoju djecu da igraju šah. Razvijajte njihovo noosfersko mišljenje. Jer oni će morati da žive u novom svijetu. Moraju naučiti da vide više — i misle dublje.
— Ako biste se vratili na mjesto predsjednika FIDE, koji bi bio vaš prvi potez — ne samo kao sportski, već kao duhovni gest? Kirsan Iljumžinov: Prije svega — potpuno i beskompromisno odbacivanje svake vrste diskriminacije prema šahistima: političke, nacionalne, rasne ili bilo koje druge.
Šah je velika igra i iz još jednog razloga — jer na tabli su kralj i seljak jednaki. Ne postoji razlika dok se ne povuče prvi potez. Tek tada tabla otkriva ko vlada — a ko pada u podaništvo, podređen ničem drugom do snazi uma svog protivnika.
— Da li biste podržali osnivanje kontinentalne Afričke šahovske akademije sa fokusom na etiku, filozofiju i obrazovanje? Kirsan Iljumžinov: Međunarodna šahovska federacija (FIDE) okuplja nacionalne federacije kao svoje članice. One su grupisane u 27 zona na osnovu geografske pripadnosti. Svaka zona bira svog zonalnog predsjednika, koji zastupa njene interese unutar FIDE.
Afrika obuhvata pet FIDE zona unutar Zone 4, koje obuhvataju 50 nacionalnih šahovskih federacija. Na primjer, zemlje poput Alžira, Egipta, Maroka i Tunisa pripadaju Zoni 4.1 (Sjeverna Afrika); Gana, Nigerija i Obala Slonovače su dio Zone 4.2 (Zapadna Afrika); dok su Južnoafrička Republika, Zambija i Namibija dio Zone 4.5 (Južna Afrika). Te zone koordiniraju regionalne turnire, razvojne programe i zastupljenost u okviru FIDE-ove globalne strukture.
Bez sumnje, za sve nas koji šah vidimo kao nešto više od razonode ili zabave, došlo je vrijeme da ozbiljno razmislimo o dubljem povezivanju šahista i zaljubljenika u šah.
Iako već postoji kontinentalno tijelo poznato kao Afrička šahovska konfederacija, ideja o osnivanju ujedinjene Šahovske akademije u Africi — sa snažnim naglaskom na etiku, filozofiju i obrazovanje — bila bi od neprocjenjive vrijednosti.
Takva Akademija bi mogla pomoći razvoju šaha u afričkim zemljama gdje su domaći resursi ograničeni — ili ponekad potpuno odsutni. Ali upravo tu se i ogleda prava snaga šaha: što više ljudi u jednoj zemlji zna da igra šah, to ta zemlja ima bolje rezultate — u ekonomiji, kulturi, pa i u svim aspektima društvenog života.
Zato to mogu reći s uvjerenjem: ako se vratim na mjesto predsjednika FIDE, u potpunosti ću podržati osnivanje Afričke šahovske akademije.
— Treba li šah biti priznat kao dio svjetske nematerijalne kulturne baštine pod pokroviteljstvom UN-a ili UNESCO-a? Kirsan Iljumžinov: Ali zar on to već nije — po svojoj suštini? Šta bi više zasluživalo globalno kulturno priznanje od šaha? Pravo pitanje glasi: koje značenje danas odlučujemo da damo izrazu „kulturna baština“? Kako ćemo to značenje sprovoditi — i uz koje resurse?
UNESCO, moramo priznati, prolazi kroz izazovna vremena. Sjedinjene Države su objavile povlačenje. Zemlje poput Kanade, Poljske, Japana i Izraela — između ostalih — prestale su da plaćaju članarinu.
Zato, iako je moguće zamisliti mnoge fascinantne i vrijedne inicijative za promociju šaha pod UNESCO-ovim okriljem, prvo moramo postaviti pitanje: šta bi to zapravo značilo, i kako bi funkcionisalo u današnjem kompleksnom i krhkom globalnom okruženju?
— Ako biste se vratili na funkciju predsjednika FIDE, koje bi bile Vaše tri glavne prioriteta u prvoj godini mandata? Kirsan Iljumžinov: Jedan sam već pomenuo: prije svega, radio bih na ukidanju svake vrste diskriminacije unutar FIDE — bilo na osnovu rase, nacionalnosti, etničke pripadnosti, politike ili geografije. Šah mora biti iznad politike — i van svakog ideološkog ili geopolitičkog sukoba.
Drugi prioritet bio bi podrška razvoju amaterskog šaha putem Međunarodnog udruženja šahovskih amatera (IACA). Na kraju krajeva, svaki šahovski genije, svaki svjetski prvak, počeo je kao amater. I reći ću ovo: nikada nisam čuo da je iko postigao nešto značajno u šahu, a da prethodno nije iskreno zavolio igru.
Na kraju — i to smatram najvažnijim — moramo se posvetiti ujedinjenju globalne šahovske zajednice. U šahu, rivalstvo treba da postoji samo za tablom tokom partije — nikada iza kulisa, putem intriga ili sabotaža.
— Tokom Vašeg mandata šah se proširio svijetom. Ipak, mnogi smatraju da je FIDE ponovo postala previše evropocentrična. Kako ćete osigurati pravičniju zastupljenost Afrike, Azije i Latinske Amerike? Kirsan Iljumžinov: U pravu ste. Kao predsjednik FIDE posjetio sam više od 180 zemalja na svim kontinentima. Sreo sam se s brojnim šefovima država, uvijek tražeći njihovo razumijevanje i podršku.
Moramo šahu vratiti ono što se u politici zove multipolarnost. To znači da glasovi šahista iz Afrike, Azije i Latinske Amerike moraju biti jednako snažno prisutni kao i glasovi iz zemalja osnivača Federacije.
Kako to postići? Neće biti lako. Ali moramo početi time što ćemo organizovati velike turnire — prvenstva, olimpijade i ekipna takmičenja — u svim dijelovima svijeta. To će podstaći lokalni razvoj i ojačati značaj zonalnih organizacija.
— U prošlosti ste unijeli šah u škole, sela i porodične domove. Da li biste ponovo sproveli taj model? Šta bi bilo novo u Vašem pristupu? Kirsan Iljumžinov: Ne samo da bih to učinio — uradiću to. Šah nesumnjivo čini čovjeka inteligentnijim, plemenitijim, čistijim u razmišljanju.
Šta je potrebno kao novina? Prije svega: pristup internetu — čak i u najudaljenijim krajevima.
Ako postoji povezanost, postoji i komunikacija — a to stvara mogućnosti. Šahovske legende mogle bi stići do najzabačenijih mjesta i držati lekcije početnicima. Mladi prate svoje idole, ugledaju se na njih. Zato ovaj pristup ima ogroman potencijal.
Šah je takođe izuzetno popularan u zatvorima širom svijeta. Turniri među zatvorenicima redovno se održavaju. Podržavao sam i nastaviću da podržavam te inicijative, jer duboko vjerujem u otkupiteljsku i civilizujuću moć šaha.
— Da li FIDE vidite ne samo kao upravno tijelo, već kao platformu za mir, obrazovanje mladih i digitalnu inkluziju? Kirsan Iljumžinov: To je jedini način na koji FIDE treba da se posmatra. Šah je, po svojoj prirodi, igra mira.
Muze ćute kad topovi grme — a ni Kaisa, muza šaha, nije izuzetak. Podsjetiću vas: bog rata, Mars, zaljubio se u Kaisinu ljepotu. I tek kroz šah je uspio da osvoji njeno srce — i odrekne se rata.
Šah je, dakle, igra za one koji vole mir.
Što se tiče obrazovanja mladih — rezultati govore sami za sebe. U Kalmikiji smo uveli šah kao obavezan predmet u školama. Odmah su se poboljšali ukupni školski rezultati.
Digitalna inkluzija je danas osnovni uslov razvoja društva. Ne možete igrati fudbal ili hokej putem dopisivanja — ali šah apsolutno možete.
U tom smislu, šah je savršen ulaz za mlade u digitalni svijet.
— Šah se ubrzano mijenja uz uspon vještačke inteligencije, online igranja i novih formata poput blica i šaha 960. Koju ulogu bi FIDE trebalo da ima u oblikovanju budućnosti igre? Kirsan Iljumžinov: Najaktivniju moguću. Zato FIDE i postoji — da pomogne u oblikovanju budućnosti šaha.
Ne radi se o mijenjanju pravila koja su opstajala vijekovima — niti o izmišljanju novih figura (iako entuzijasti zasigurno ne oskudijevaju u mašti). Budućnost šaha ne leži u egzotičnim varijantama, već u sljedećem: koliko će ljudi sutra voljeti i igrati ovu igru? Jer — bez igrača, nema ni šaha.
Naš cilj je jasan: da najmanje milijardu ljudi na planeti igra šah. Danas procjenjujemo da više od 600 miliona ljudi igra šah — što znači da je pred nama još dug put. I mi ćemo tim putem ići.
— Kako planirate da sarađujete s nacionalnim savezima i sponzorima tako da se Vaš povratak ne doživi kao prekid, već kao nastavak globalnog napretka? Kirsan Iljumžinov: Upravo je to izazov — obezbijediti kontinuitet i napredak, tako da FIDE bude viđena ne kao restart, već kao evolucija u pozitivnom, progresivnom pravcu. Tako je uvijek bilo: svako istorijsko razdoblje donijelo je FIDE-i svoje zadatke i izazove.
Kada mi je svjetska šahovska zajednica povjerila vođenje organizacije, situacija je bila daleko od lake. Budžet je bio toliko ograničen da jedva da smo mogli pokriti osnovne troškove — a kamoli obezbijediti poštene nagrade za svjetske šampione.
Kako smo počeli? Zašto su sponzori povjerovali u nas? Nečim jednostavnim: iskrenošću i transparentnošću.
Jasno smo govorili o svojim ciljevima i ponudili realan, otvoren put ka njihovom ostvarenju. Uticajne ličnosti iz najrazvijenijih zemalja povjerovale su nam — i povjerile nam značajne resurse za izgradnju budućnosti svjetskog šaha.
Ti podaci su javni: svako može da vidi da se budžet FIDE višestruko uvećao tokom mog mandata. Napredak je ostvaren u svim pravcima.
A zašto je uspjelo? Zato što smo gradili poštene, otvorene i pune poštovanja odnose — i sa sponzorima, i sa nacionalnim savezima. Vjerujem da će mnogi u sadašnjem rukovodstvu FIDE — a mnogi su tu došli uz moju podršku i mentorstvo — to pamtiti, i da će odgovoriti spremnošću na saradnju u ime opšteg dobra svjetskog šaha.
— Da li biste podržali osnivanje stalnog regionalnog sjedišta FIDE u Africi, radi dubljeg razvoja šaha na kontinentu? Kirsan Iljumžinov: Ne samo u Africi! Potreba za osnivanjem regionalnih sjedišta FIDE na svakom kontinentu odavno je prisutna. Što je rukovodstvo organizacije bliže realnostima društva — svakodnevnim izazovima i lokalnim pitanjima — to će i njen rad biti efikasniji.
— Vi ste rekli da liderstvo mora biti ukorijenjeno u duhovnoj jasnoći. Kojim praksama održavate unutrašnji balans u doba globalne neizvjesnosti? Kirsan Iljumžinov: Ja sam budista. Svako moje jutro počinje svetom mantrom: Om Mani Padme Hum. Nema potrebe da se to pretvori u spektakl — nema potrebe da drugi to uopšte i primijete. Moliš se za sebe — i samo za sebe. Možeš te riječi izgovarati naglas ili ih šaptati u sebi: „Neka je blagoslovljen dragulj u lotosu.“
Te riječi su pomogle nebrojenim ljudima širom svijeta da pronađu mir — i snagu da vjeruju u sebe.
Buda je učio da, uprkos svojoj mudrosti i božanskim osobinama, ne može umjesto nas otkloniti ljudsku patnju. Njegova poruka bila je jednostavna: svako mora preuzeti odgovornost za sopstveni život.
Ako želimo da uklonimo patnju, moramo prvo ukloniti uzroke koji do nje vode. Ako želimo biti srećni, moramo njegovati uzroke sreće.
Budisti vjeruju da je to dostižno — kroz etičan život, kroz poštovanje moralnog zakona. I da to da li će naš život postati ono čemu se nadamo — zavisi isključivo od naše spremnosti da mijenjamo sebe.
— Govorili ste o noosferi — planetarnom polju misli. Vjerujete li da ulazimo u narednu fazu ljudske evolucije? Kirsan Iljumžinov: Već smo ušli u tu fazu — samo što to ne shvataju svi. A od onih koji shvataju, ne žele svi to i da prihvate.
U čemu je suština noosferskog razmišljanja? U ovome: čovječanstvo mora sebe prepoznati ne kao gospodara prirode, već kao njen dio. Nismo kraljevi koji imaju pravo da dominiraju ili uništavaju po volji.
U sovjetsko doba postojao je popularan slogan: „Ne možemo čekati na milost prirode — moramo je sami uzeti.“ I mi smo je uzimali — toliko agresivno da su vrste nestajale, plodna tla postajala pustinja, rijeke i čitava mora nestajala.
Čovjek je postao neprijatelj prirode — i priroda je počela da uzvraća: sušom, glađu, bolestima.
Francuski filozof Édouard Le Roy prvi je predložio ideju noosfere. Ali tek ju je veliki ruski mislilac Vladimir Vernadski — filozof, biolog, ekolog, hemičar, geolog — razradio u potpuno definisani sistem.
U najjednostavnijem obliku: nemamo izbora. Ili ćemo prihvatiti da pripadamo živom planetarnom sistemu, sa svom odgovornošću koju to nosi —ili ćemo nestati. Trećeg puta nema.
— Mislioci poput Ciolkovskog i Vernadskog govorili su o kosmičkoj sudbini čovječanstva. Kako su njihove ideje uticale na Vaš pogled na svijet? Kirsan Iljumžinov: Direktno i duboko. Kakav drugi efekat istinska mudrost može imati na čovjeka koji ozbiljno promišlja o životu?
Veliki umovi čovječanstva već su rekli gotovo sve što treba reći o tome kako živjeti ispunjen i radostan život — među svojim bližnjima, u skladu sa Zemljom. Sve što ostaje je da istinski čujemo njihove riječi — i da djelujemo u skladu s njima.
— Da li je moguće da je tradicionalna afrička mudrost — zasnovana na povezanosti i skladu — već po svojoj prirodi noosferska? Kirsan Iljumžinov: Bez ikakve sumnje. I ne samo afričke tradicije — svaka kultura nosi riznicu mudrosti, brušene hiljadama godina. Ali Afrika, kao jedna od kolijevki civilizacije, najbolje pokazuje da samo kroz duboku povezanost s prirodom čovječanstvo može dosegnuti visine svog potencijala.
— Ciolkovski je rekao: „Zemlja je kolijevka čovječanstva — ali se ne može zauvijek živjeti u kolijevci.“ Da li je čovječanstvo spremno da odraste? Kirsan Iljumžinov: Bojim se da će iskren odgovor razočarati: ne baš. Zapravo, moramo priznati suprotno — čovječanstvo još nije sazrelo. I još gore — često se tome i opire.
— Kada biste mogli okupiti budističke monahe, afričke mudrace i zapadne naučnike — šta biste ih prvo zamolili da pokušaju riješiti? Kirsan Iljumžinov: Najvažnije pitanje od svih: Zašto još uvijek ne možemo da živimo u miru? Zašto još uvijek ubijamo jedni druge?
Znate li koliko dana mira postoji u zabilježenoj ljudskoj istoriji? Nijedan.
Svaki dan, negdje, neko ratuje. Nekad samo u jednom regionu — a nekad na cijeloj planeti u isto vrijeme. Tada to zovemo svjetskim ratom.
— Jesu li svjetske krize znak promjene svijesti — ili upozorenje same Zemlje? Kirsan Ilyumzhinov — Skoro bih rekao da je Zemlja živa — i mudra. Prihvatila nas je, dala nam sve što je imala. A sada nam šalje signale: probudite se. Dođite k sebi. Budite mudri. Da li slušamo? Nažalost, još ne.
— Prošli ste između Istoka i Zapada, između nauke i duhovnosti, politike i poezije. Kako održavate unutrašnju harmoniju? Kirsan Ilyumzhinov — Možda vam neće zvučati uvjerljivo, ali vrlo je jednostavno: ne izgovarajte molitve samo usnama — vjerujte u njih. U današnjem napetom, polarizovanom svijetu, održati unutrašnju ravnotežu je izuzetno teško. Ali ponoviću: samo mi sami smo odgovorni za svoj unutrašnji mir. A taj mir je temelj mira na Zemlji.
— Koja je vaša najveća nada za omladinu Afrike? Kirsan Ilyumzhinov — Energija. Ustrajnost. Kreativna snaga — to vidim u mladim generacijama Afrike. Budimo iskreni: u velikom dijelu Evrope vidimo znakove apatije, umora i otuđenosti među mladima. Afrika — nekada kolijevka civilizacije — sada stoji kao mjesto gdje čovječanstvo može ponovo pronaći svoju budućnost. To je moja najdublja nada.
— Kako biste željeli da vas se pamti: kao političara, filozofa ili službenika planete? Kirsan Ilyumzhinov — Zar nisu Aristotel i Platon bili službenici planete? Po mom mišljenju, filozofi upravo i treba da budu oni koji pomažu životu na Zemlji da dobije smisao.
— Da biste mogli napisati poruku budućim generacijama koje će je čitati za hiljadu godina, šta biste im rekli? Kirsan Ilyumzhinov — Samo ovo: Mi smo dali sve od sebe da biste vi mogli živjeti. Sada vi dajte sve od sebe — za one koji će doći poslije vas.
— Šta ako sudbina kosmosa zaista zavisi od načina na koji igramo ovu igru — upravo ovdje, sada, na Zemlji?
U petak, 1. avgusta, jedan od najtrofejnijih šahista Španije, Francisco Vallejo, koji je nedavno nastupao na XXII Međunarodnom turniru Anatolija Karpova u Hanti-Mansijsku, posjetio je Centralni dom šahista „Mihail Botvinik“.
Uz stručne komentare prikazivanje eksponatata u prostorijama CDŠ i Šahovskog muzeja Šahovske federacije Rusije (FŠR) organizovao je direktor Muzeja, kandidat istorijskih nauka Dmitrij Olejnikov. Španskog velemajstora pratio je i šef reprezentacija Rusije i zamjenik izvršnog direktora FŠR-a Artyom Pugačev, koji mu je nakon obilaska uručio prigodan poklon.
Tom prilikom Francisco Vallejo je odgovorio na nekoliko pitanja portparoa FŠR-a, Eteri Kublashvili:
– Paco, drago nam je što ste u Moskvi. Međutim, prvo pitanje se tiče Hanti-Mansijska: možete li podijeliti utiske sa turnira Anatolija Karpova?
Francisco Vallejo – Tokom godine rijetko igram turnire, uglavnom nastupam u španskoj ligi. Prošle godine sam igrao na Olimpijadi. Zato nije lako igrati na ovako jakom turniru bez prakse i treninga. Pripremao sam se, naravno, ali za par dana se ne može nadoknaditi ono što bi trebalo raditi cijele godine. Kad igraš bijelim figurama, moraš da izađeš s idejom, s nečim svježim – a ja toga nisam imao. Ipak, zadovoljan sam rezultatom i partijama. S obzirom na okolnosti, prijatno sam iznenađen.
– Kako vidite budućnost turnira?
Francisco Vallejo – Mislim da je danas priprema otvaranja veoma naporna svima. Zato nisam siguran da će ovaj format sa dugim partijama ostati popularan. Teško je igrati klasičan šah. Čak iako više nisam profesionalac, vidim koliko je teško pronaći nešto novo što možeš igrati na pobjedu protiv jakih igrača. Mislim da će se kontrola vremena postepeno ubrzavati – takvi turniri su zanimljiviji. Ali neću da se žalim: bio sam zaista srećan što sam se vratio u Hanti-Mansijsk nakon duže pauze.
– Da li ste primijetili neke promjene u gradu?
Francisco Vallejo – Kada igraš turnir, mnogo toga ti promakne – ili si zauzet, ili umoran. Mislim da sam prvi put bio tamo u decembru, na Svjetskom kupu, bilo je užasno hladno i nisam izlazio nigdje.
– Ove godine turnir je bio ljeti. Kakvi su utisci o organizaciji?
Francisco Vallejo – Bilo je lijepo što je sala za igru bila blizu hotela, mogao sam pješke da idem, da ne zavisim od prevoza. Vrijeme je bilo odlično, sala za igru, tehnički uslovi – sve na visokom nivou. Jedini problem bila je logistika. Prije turnira bio sam sa porodicom na Menorki, a moj put je izgledao ovako: Menorka – Barselona – Istanbul – Moskva – Hanti-Mansijsk. Veoma dug put. Ali osim toga, sve je bilo odlično. Mislim da postajem lijen kada su putovanja u pitanju – svaki put mi je sve teže da se odlučim, pa je ovaj turnir bio izuzetak.
– Sad ste posjetili Centralni dom šahiste i Muzej šaha. Šta vas je najviše impresioniralo?
Francisco Vallejo – Kad dođeš na ovako impresivno mjesto, osjetiš istoriju svuda. Veoma je lijepo biti ovdje, drago mi je da sam postao njegov mali dio. Možda je ovo i najvažniji šahovski klub na svijetu – ne mogu da se sjetim nijednog drugog koji bi mu mogao parirati. Čini se da bi bile potrebne nedjelje da se sve vidi. Bilo mi je jako zanimljivo da upoznam istoriju našeg sporta, da vidim kako su igrale različite generacije, još od Filidora, da pogledam knjige…
– Hvala vam. Kažete da igrate 1–2 turnira godišnje. Čime se bavite ostatak vremena?
Francisco Vallejo – Dobro pitanje. Napustio sam Španiju 2020–2021, nakon pandemije korone. Prvo sam otišao u Kostariku, pa u Panamu, puno sam putovao po tom regionu. Sada uglavnom živim u Paragvaju. Oduvijek sam želio da živim negdje gdje mogu da se opustim. Paragvaj mi se mnogo sviđa, ima puno slobode. Iskreno, u Evropi mi više nije prijatno – zakoni su iznad svega, sve je zabranjeno, sve pod kontrolom. Taj totalitarizam postaje sve gori. Zemlje koje se smatraju najrazvijenijima, meni su postale neprijatne. Više mi prijaju mjesta gdje se živi u „starom stilu“. To je za mene sloboda. Nikada nisam glasao, nikada nisam koristio svoj glas za demokratiju – ali sada glasam nogama, preseljavajući se u mjesta gdje osjećam da sam slobodan.
Velemajstor, zaslužni trener SSSR-a, odgovarao je na pitanja Vladimira Barskog
31. juli 2025
Predsjednik Šahovskog saveza Rusije Andrej Filatov dodjeljuje Juriju Balašovu „Zlatnu značku FŠR“
– Jurij Sergejeviču, razgovaramo u Centralnoj kući šahista, koja se ranije zvala Centralni šahovski klub, ili jednostavno CŠK. Sjećate li se kada ste prvi put bili u ovim prostorijama? Jurij Balašov – Naravno!
-Sjećate li se Velemajstorske sobe, bukvalno deset koraka odavde?
Jurij Balašov– Da. U novembru 1963. godine prvi put sam došao u Moskvu – pozvali su me na prvu sesiju Botvinikove škole. U isto vrijeme u Moskvi je trajao međunarodni turnir, na kojem su igrali Talj, Hort, Smislov, Sabo… Prvi čas nam je bio da se upoznamo, a potom je Botvinik rekao da će odigrati simultanku sa kontrolom dva i po sata na 40 poteza; tri partije bijelim i tri crnim figurama. Rekao je: po žrijebu ćete sami odlučiti ko će kojom bojom igrati. Bijelim su igrali Dubinski, Karpov i ja, a crnim Razuvajev, Zlotnik i Timoščenko.
– U Velemajstorskoj sobi? Jurij Balašov – Da.
– I kako ste odigrali? Jurij Balašov – Botvinik je pobijedio 3,5:2,5. Krajem 1963. godine – pola godine prije toga prestao je da bude svjetski prvak. Bijelim figurama je Mihail Moisejevič pobijedio sve tri partije, a crnim je osvojio pola poena: ja sam pobijedio, Karpov je remizirao, a Dubinski je pobijedio. Tako je sve i počelo.
– Sesije Botvinikove škole su se održavale u CŠK? Jurij Balašov – Tog puta su bile u klubu. A ponekad negdje u hotelu u Lužnikima. Različito. Kako je Goldbergu uspijevalo da usaglasi to pitanje, tako su i održavali.
– Vas je pozvao Goldberg? Jurij Balašov – Da, tata Goldberg, kako smo ga zvali. Glavni pokretač te škole.
– Šta možete reći o Grigoriju Abramoviču? Nažalost, malo su ga zaboravili… Jurij Balašov – Upoznali smo se ljeta 1963. godine, tada sam postao prvak Centra sportskog društva „Trud“. Goldberg me odmah pozvao u Botvinikovu školu. Poslije sam često dolazio kod Grigorija Abramoviča, a na Fizičko- sportski institut sam se takođe upisao zahvaljujući njemu 1966. godine. To je zaista bilo neviđeno: organizovati, otvoriti šahovsku specijalizaciju!
– Bili ste na prvom upisu šahista? Jurij Balašov – Da, i na prvom upisu na specijalizaciju, i na prvom upisu u Botvinikovu školu. Goldberg je i sam bio jak šahista, naročito je dobro igrao završnice. Bio je trener Botvinika na jednom meču protiv Smislova. Tako da je i sam držao časove, i pozivao druge trenere – na primjer, Vladimira Jurkova.
– A kako su tekle same sesije? Da li je lično Botvinik radio s vama? Jurij Balašov – Da, Botvinik. Trebalo je pokazati dvije partije, bijelim i crnim figurama, jednu koju ste pobijedili i jednu koju ste izgubili. I svaki put je davao individualni zadatak – na primjer, da pripremiš i objasniš neku varijantu. Ja sam ga pobijedio u simultanci u Grunfeldovoj odbrani, ali sam loše igrao otvaranje. Pa mi je dao zadatak da radim na toj varijanti.
– I vi ste samostalno tu varijantu analizirali? Jurij Balašov – Naravno, samostalno! Živio sam u Šadrinsku, tamo nije bilo velemajstora.
– I kako ste, živeći u Šadrinsku, uspjeli dostići takav nivo? Jurij Balašov – Počeo sam da igram prilično rano, sa četiri godine…
– Da li ste imali šahovsku porodicu? Jurij Balašov – Nije, tek je kasnije postala šahovska. Naučio me da igram šah brat Aleksandar, on je devet godina stariji; pa sam se polako zainteresovao. A najvažnije što me brat naučio jeste da donosim samostalne odluke; od malena pa do danas se toga držim. Poslije smo počeli da pretplaćujemo šahovski časopis, ja još nisam išao u školu. Da skupimo novac za pretplatu, nešto smo skupljali i prodavali: kosti, otpadni metal, papir – više ne pamtim. Kupili smo šahovsku tablu i figure. Znam da mi ne vjeruju, ali 1953. sam preko radija pratio turnir kandidata: napravio sam tabelu i popunjavao je krug po krug. Imao sam četiri i po godine.
– Onaj turnir kandidata koji je Smislov osvojio? Jurij Balašov – Da. Poslije je Bronštajn napisao knjigu o njemu.
– I napravili ste tabelu? Nevjerovatno! Jurij Balašov – Pa, počeo sam da čitam već sa tri godine. Bio sam najmlađe, peto dijete u porodici, pa su svi brinuli o meni. Kad sam malo porastao i krenuo u prvi razred, brat me odveo u pionirski dom. Igrali smo na prvenstvu grada, a trener mi je odmah dao treću kategoriju. Tako je krenulo!
Kad sam imao devet godina, brat i ja igrali smo na prvenstvu oblasti među školskom djecom. Saša je osvojio prvo mjesto, a ja drugo. Njega i Valeru Panikovskog, koji je poslije postao moj prijatelj i autor šahovskih knjiga u Kurganskoj oblasti, poslali su na prvenstvo Rusije među školskom djecom u Vladimir. Putovali su kroz Moskvu, brat je negdje uspio da nađe novac i donio mi šest šahovskih knjiga. To je bio sjajan, nevjerovatan poklon! Među njima su bile „300 izabranih partija Aljehina“, „Šahovski godišnjak“ za 1966, knjiga o međuzonskom turniru 1955. i udžbenik Lisicina…
– Prije toga niste imali šahovskih knjiga? Jurij Balašov – Imali smo neke, ali… Prva knjiga koju sam počeo da čitam bila je „Šah na selu“ Jakova Gerasimoviča Rohlina. Iz nje sam naučio da zapisujem partije.
– Prilično rano ste odlučili da ćete svoj život vezati za šah? Sa oko 15 godina? Jurij Balašov – Možda i ranije. Počeo sam da idem izvan oblasti 1963; često me pratio Vladimir Aleksandrovič Dukov, koji me mnogo naučio: da nije bilo njegove pomoći, vjerovatno ne bih tako brzo napredovao. Prvi turnir u drugom gradu bio je CS „Truda“ u Železnovodsku, imao je tri faze: četvrtfinale, polufinale i finale. Bio sam u grupi sa Razuvajevom, Juferovom i drugim jakim šahistima. U prvom krugu sam izgubio od Jure Razuvajeva. On me je tapšao po ramenu i rekao: „Nema veze, dječak će naučiti!“ A dvije sedmice kasnije, kad je igrao u finalu partije sa šest igrača, ja sam ga pobijedio. Tako smo zajedno ušli u Botvinikovu školu. Sa Jurom sam se brzo sprijateljio i ostali bliski prijatelji do njegove smrti.
Mihail Moisejevič me čuvao i nije dozvoljavao da mi neko naškodi. U inostranstvo sam otišao 1965, a godinu prije toga postao sam majstor. Do tada nisam bio ni kandidat za majstora, ali su me uključili u meč protiv majstora. Među ocjenjivačima je bio i Toluš, velemajstor. U svakom timu je bilo po pet igrača, igrale su se po tri partije. Ja sam normu čak prekoračio za 1,5 poena. Imao sam uvjerenje da ako postoji prilika, treba je iskoristiti. Prije toga nisam imao turnirskih partija sa majstorima. Goldberg me preporučio, a Ravinski me uvrstio. Tim nam je bio solidan: Bokučava je takođe ispunio normu, Raškovski i Gulko su malo zaostali, samo je Miša Muhin loše igrao, minus šest.
– Ko je još bio ocjenjivač, osim Toluša? Jurij Balašov – Ščerbakov, majstor iz Ivanova. Čistjakov. Lepješkin, koji je najbolje od svih tada igrao – trenirao je i plasirao se u finale prvenstva SSSR-a. I još Rovner. Ja sam dobio dva meča sa 2,5:0,5, a sa Tolušem 2:1. Bijelim sam igrao katalonsko otvaranje, pažljivo, a crnim Grunfeldovu, i on mi je tako nekakav mat pripremio! Bila su to divna vremena, moji sretni školski dani!
– Kada ste se preselili u Moskvu? Kada ste upisali institut?
Jurij Balašov – Godine 1966. bila je reforma obrazovanja, školu su u isto vrijeme završavali deseti i jedanaesti razred. Konkurencija za mjesta na fakultetima bila je 20 do 30 kandidata po mjestu. Odlučio sam da upišem Uralni univerzitet u Sverdlovsku. Predao sam dokumente za vanredno odjeljenje i otišao da igram polufinale prvenstva Saveza u Vilnjusu. Tamo sam, usput, imao dobru šansu da se plasiram u finale. Goldberg me tamo pronašao i poslao pismo – rekao je da je dogovorio da mogu kasnije da polažem ispite, da mi je „probijeno“ dodatno mjesto. Poslije toga sam odigrao još timsko prvenstvo SSSR za klub „Trud“ i vratio se kući u Šadrinsk, gdje nisam bio duže od dva i po mjeseca. I onda je stigla telegram od Goldberga: „Dođi!“
Došao sam u Moskvu, polagao sve ispite, sve pošteno. I atletiku, i gimnastiku, i plivanje. Dobro sam trčao; na prvenstvu grada među školarcima poslije osmog razreda u trci na 800 metara i 1500 metara bio sam drugi i treći.
– Da li ste imali posebnu grupu šahista? Jurij Balašov – Bili smo na sportskom fakultetu, a grupa nam je bila mješovita: klizanje, tenis i šah. Nedavno su mi u Ministarstvu sporta na Kazakova 18 uručili Orden časti. Tamo sam sreo Šamilja Tarpiščeva – zajedno smo studirali, a nismo se vidjeli od 1970. godine!
– Ko je još bio u vašoj grupi? Jurij Balašov – Na prvom kursu uglavnom su bili prvokategornici i nekoliko kandidata za majstora, a ja sam bio jedini majstor. Kasnije su upisali Mišu Muhina iz Kazahstana, Viktora Manina iz Uzbekistana, Volođu Kozlova… Svi jaki šahisti. Na prvenstvu univerziteta stalno smo se borili za prvo mjesto sa Moskovskim državnim univerzitetom, gdje su igrali Gulkо i Razuvaev – vrlo jaka ekipa.
Tokom studija, kad god sam mogao, pomagao sam Botviniku na časovima njegove škole, držao treninge. Do 1976. godine sam bio stalno vezan za fakultet i igrao za njegovu ekipu.
– Gdje ste živjeli kada ste došli u Moskvu? Jurij Balašov – Prve dvije godine u studentskom domu. Poslije su me pozvali da igram za Moskvu (prije sam igrao za RSFSR) i dali su mi sobu u zajedničkom stanu sa prijavom prebivališta.
– Jurij Sergejeviču, da li je tačno da ste imali bolju šahovsku memoriju od Talja? Jurij Balašov – Ne, nije bila bolja. Ali memorija mi je bila jako dobra. Od djetinjstva sam čitao mnogo knjiga i sve se nekako samo pamtio.
– A na fakultetu ste postali stručnjak za Fišera? Jurij Balašov – Zanimao me je njegov stil igre, iz šahovskih časopisa i knjiga sakupio sam mnogo njegovih partija. Sve sam ih prepisao rukom. Kasnije sam taj materijal dao Botviniku, koji se spremao za meč sa Fišerom (ali, kako znamo, meč nije održan). Mikhail Moisejevič me je pozvao da mu pomažem u pripremi. Znao sam gotovo sve što je Fišer igrao i kako se ponašao u različitim pozicijama.
– Može li se reći da vam je Fišer bio idol? Jurij Balašov – Ne, posebno mi se dopadao Paul Keres. Godine 1966. kupio sam njegovu knjigu „Sto partija“. Botvinik mi je rekao: „Jura, ti si kao Paul – jako dobro igraš u otvorenim pozicijama!“ To mi je bio kompliment.
– Da li je Botvinik predložio da budete u timu Tajmanova za meč sa Fišerom? Jurij Balašov – Nisam siguran ko je predložio, možda i Botvinik. Iskreno, nisam imao preveliku želju, ali slušao sam Botvinika. Pa šta da radim? Otišao sam. Tokom priprema, kad smo igrali trening partije, shvatao sam da Tajmanov nema velike šanse. Nadali smo se da će uzeti bar pola do jednog poena.
– Vi ste u to vrijeme, vjerovatno, već igrali bar jednako dobro kao Tajmanov? Jurij Balašov – Otprilike tako, da. Na prvenstvu SSSR 1969. godine podijelio sam 7-9. mjesto, 1970. sam bio četvrti, a 1971. podijelio 5-6. mjesto; tada je sastav bio zaista jak, svi su igrali osim Spaskog i Korčnoja.
– Rad sa Tajmanovom je bio vaš prvi trenerski angažman? Jurij Balašov – U suštini, da. Iako… u djetinjstvu, kad je brat otišao u vojsku (služio je na Kamčatki i 1960. godine osvojio tamo prvenstvo kraja), ja sam počeo malo slabije da igram, nisam se uspio plasirati na neki turnir. I tada sam naučio sestru od početka. Doslovno za godinu dana postala je šampionka Šadrinska, i među ženama i među školarkama!
– Da li vam je bilo zanimljivo prenositi znanje? Jurij Balašov – Pa, da. Kasnije je završila školu s medaljom i radila u ozbiljnoj fabrici…
– Kakav vam je utisak ostao od meča u Vankuveru, kad ste prvi put vidjeli Fišera izbliza? Jurij Balašov – Bilo je frustrirajuće što je Tajmanov imao dobre pozicije, ali nije uzeo ni pola boda… Mark Jevgenjevič bio je mnogo stariji od mene, skoro 25 godina. Mogao sam mu samo dati neki savjet, ali odluke je donosio on sam. Sjetite se barem poznate pete partije, gdje je propustio veliku šansu u jednom potezu. Sa Vasjukovim smo razgovarali da treba ponuditi remi, jer nema šanse za pobjedu, ali Tajmanov se nadao se boljoj završnici. A onda je Fišer odigrao potez koji nismo ni razmatrali. Pa zašto se nije zaustavio i razmislio, vremena je bilo dovoljno! Ali on je brzo odigrao i napravio propust.
Zajedno smo se potom vraćali u Savez. Tada su mu na carini našli knjigu Solženjicina zbog čega mu je poslije zabranjen izlazak iz zemlje.
– Kada ste Fišera vidjeli izbliza, da li ste saznali nešto novo o njemu? Jurij Balašov – Sjećam se da smo se jednom sreli u gradu. Kupovao sam jugoslovenske novine sa partijama tekućeg meča Geler – Korčnoj. On je zagrlio mene i rekao: „Pa pokaži mi!“ Počeo je gledati te partije. Osim toga, nismo mnogo razgovarali. Tek poslije dvadesetak godina sreli smo se opet, kad sam bio sa Spaskim na zajedničkoj večeri.
– Vaša karijera je uspješno napredovala, stalno ste se plasirali na prvenstva Saveza i borili za nagrade. Ipak, prihvatili ste ponudu svjetskog prvaka Anatolija Karpova da budete njegov trener? Jurij Balašov – Ne, prvi put sam pomogao Tolji kada još nije bio prvak – 1973. na međuzonskom turniru u Lenjingradu. A zatim na četvrtfinalnom meču kandidata protiv Polugajevskog. Upoznao sam se sa Karpovom 1963. godine, zajedno smo igrali još na školskim takmičenjima, mnogo puta za reprezentaciju RSFSR. I tada me je pozvao da mu pomognem na međuzonskom turniru.
Anatolij Karpov i Jurij Balašov
— Kako vam je bilo raditi kao sekundant? Jurij Balašov — U principu, bilo je zanimljivo. Ipak, igrati mi je bilo još draže. Bio sam s Karpovom na mečevima 1978., 1981. i 1984–85. godine, a pri tome sam i sam nastavio da se takmičim. Energije je bilo mnogo!
— Koji su vam najznačajniji trenuci u trenerskom radu? Jurij Balašov — Posebno mi je ostao u sjećanju trenutak prije 32. partije meča u Bagiju. Nisam mogao izdržati pa sam na sajtu ChessPro objavio svoj tekst o tome. Evo jedan mali citat iz tog članka: „Meč u Bagiju zauzima posebno mjesto u mom šahovskom životu. Nijedno drugo takmičenje nije od mene zahtijevalo toliko intenzivan rad. Nikada cijena rezultata nije bila tako velika. Ponekad razmišljam šta bi bilo da je Karpov izgubio taj meč. Kasnije sam saznao da su već pisane i prijave protiv naše trenerske grupe i poslane u Moskvu. Specijalista za dojave je znao svoj posao. U slučaju poraza, mi bismo bili glavni krivci. A u SSSR-u se znalo kažnjavati…“
— U Bagiju ste proveli tri mjeseca? Jurij Balašov — Došli smo dvije sedmice prije početka da se prilagodimo. Ako računamo i put, bilo je to četiri mjeseca, čak i više. Sam meč je trajao 93 dana.
U razgovor se uključuje velemajstor Igor Zajcev— Mi smo tamo vrijeme mjerili ne mjesecima ni sedmicama, nego tajfunima! Bilo je sedam tajfuna. Kuvar Viktor Bobiljev je uljepšavao naš boravak. Sjećam se da sam se vratio u sobu i čuo neko kukurikanje. Pomislio sam: kakve su ovo zanimljive ptice? A onda je Talj rekao: pogledaj kroz prozor! Pogledao sam i vidio guštere. Takođe, ostali su mi u sjećanju ogromne bubašvabe veličine ptica. Ali one su bile potpuno bezopasne.
Jurij Balašov— A bilo je i zmija! Sezona kiša, zmije su pokušavale da se sakriju u našoj kući, ali ih je obezbjeđenje odmah tjeralo.
Igor Zajcev— A u Meranu je kuća bila puna škorpija! A u našoj pratnji je bio Jurij Konstantinovič, koji je uhvatio jednu škorpiju, stavio ga ispod kaputa i rekao: „Momci, čega se bojite? Oni su opasni samo u maju, kada je period razmnožavanja.“
— Kako je izgledao šahovski rad u Bagiju?
Jurij Balašov — Isprva je Tolja živio sa nama u kući, ali mu se nešto nije svidjelo, loše je spavao i preselio se u hotel. U hotelu su bili Igor Zajcev i Mihail Talj, a u kući su ostali Viktor Bobiljev, maser Valerij Krilov i ja. Tamo su bili svi „Informatori“ i sef u kojem smo čuvali analize za otvaranja. Lozinku za sef znali su samo konzul i ja (filipinski šahisti tada vjerovatno nisu postojali, ali ipak, ko zna!).
Obično bi se svi pripremali za partiju dolazili kod nas oko 10-11 ujutro. Karpov bi još jednom sve provjerio. Ako bi se pojavila neka nejasnoća, svi bismo je pokušali hitno riješiti. Običan analitički rad.
— Da li vam je Karpov davao zadatke ili ste vi sami nudili varijante?
Jurij Balašov — Bilo je i tako i tako.
Igor Zajcev — Karpov i Kasparov su organizovali rad drugačije. Kasparov je davao svojim pomoćnicima konkretne pozicije, dok je Karpov zadatke formulisao uopšteno: npr. „pogledajte sicilijansku“ ili slično.
— Da li je Karpov pamtio sve što mu je pokazivano?
Jurij Balašov — U principu, da. Ponekad bi nešto ponovio, neke duže varijante. Ipak, nije bilo mnogo dugih varijanti, takav je Karpovljev stil.
Godinu dana prije meča, 1977., igrao sam u SAD-u, u Long Pajnu, zajedno sa Nonom Gaprindašvili. Tamo sam kupio prave Staunton šahovske figure i drvenu tablu. Taj komplet je bio sa mnom u Bagiju, a potom u Meranu; i do danas ga čuvam.
Jurij Balašov, Igor Zajcev i Efim Geller
— Radili ste s Karpovom do sredine 1980-ih, zašto ste zatim prestali? Jurij Balašov — Razni porodični poslovi su me odvlačili, imao sam tada već troje djece. Plus, situacija se promijenila – kod Karpova se stvorila veća grupa pomoćnika. Kad smo nas četvoro radili, bilo je mnogo lakše! Savjetovali smo Tolju koga pozivati na pripreme; dolazili su Vaganjan, Češkovski. A poslije je sve postalo malo drugačije.
— Da li je dugogodišnja saradnja s Karpovom uticala na vaš stil igre? Jurij Balašov — Izgleda da jeste. Mada sam tada već bio zreo šahista, do 1978. odigrao sam osam šampionata Sovjetskog saveza. Naravno, neke pozicije sam naučio da igram zahvaljujući Tolji. Ali moj stil je ipak bliži načinu igre Spaskog.
Velemajstor Jurij Balašov
— Sa Spaskim ste imali dobar odnos cijelog života? Jurij Balašov — Upoznali smo se u Hastingsu u decembru 1965. Za njega je to bio posljednji trening pred meč s Petrojanom, a ja sam tada bio još đak, igrao na pratećem turniru. Spaski je pratio moju igru i davao savjete. Pričao je, recimo, da kad bi u otvaranju neko neočekivano odigrao, on bi razmišljao i do pola sata, trudio se da prouči sve moguće nastavke i smireno sve razumije. Ja sam se tada borio za prvo mjesto sa Kinom; u našoj partiji imao sam dobre šanse za pobjedu, ali nisam pronašao pravi plan; kasnije sam to diskutovao sa Spaskim. Na kraju sam podijelio prvo-drugo mjesto, ali ja sam imao bolji koeficijent i iduće godine su me pozvali u glavni turnir Hastingsa.
Sa Borisom Vasiljevičem sam kasnije igrao u istom timu – RSFSR, često smo se sretali na turnirima u Talinu, Sočiju, Minhenu, Bujonu… 2001. godine smo zajedno sa Svešnikovim putovali po čitavoj Rusiji. Prije toga smo igrali na Memorijalu Čigorina u Sankt Peterburgu, večerali trojica i odlučili da „po Čehovu“ obiđemo čitavu Rusiju. Uspjeli smo da napravimo vrlo zanimljiv plan puta – obišli smo, mislim, devet oblasti i krajeva.
— A još ranije, 1992. godine, Spaski vas je pozvao da mu pomažete u meču s Fišerom… Znači, vaša karijera sekundanta je počela i završila mečevima protiv Fišera? Jurij Balašov — Bio sam sekundant Spaskog i u meču protiv Judit Polgar 1993. i protiv Viktora Korčnoja 1999.
Ako se vratimo dalje, početkom 1973., odmah nakon poraza Spaskog od Fišera, Spaski mi je pozvao i predložio da radim s njim. Izvinio sam se rekavši: „Borise Vasiljeviču, već sam obećao Karpovu.“ Tako da sam uspio da radim s njim tek dvadeset godina kasnije. Tada smo se sreli na nekom turniru, Spaski je rekao: „Jura, počinjemo pripreme! Fišer se pokreće!“
— Kako je Fišer izgledao 1992. godine? Jurij Balašov — Između njih dvojice je bila velika razlika u godinama. Fišer je tada imao više snage, bio je izdržljiviji. Šahovski Spaski mu nije zaostajao, ali mu je nedostajalo energije. Glavni trener je bio Aleksandar Nikitin, ali u nekom trenutku Boris Vasiljevič je odlučio da se razdvoji od njega i pitao mene: „Jura, možeš li sam?“ Odgovorio sam potvrdno. Onda je donio i drugu odluku: „Jura, nećemo se pripremati, samo mi govori šta da igram.“ Boris Vasiljevič je već imao 55 godina, igrati 30 partija na tom nivou s punim naporom bilo je teško. Meč se igrao do 10 pobjeda, Spaski je izgubio 10:5. U jednom trenutku Fišer je počeo da pravi probleme i tražio da ja ne budem u sali. Spaski je rekao: „Neka, samo da on igra!“
— Na meču Fišer – Tajmanov 1971. vođa sovjetske delegacije bio je Aleksandar Kotov, koji je Fišeru rekao da ja pamtim sve što je vezano za šah. Fišer je tada nacrtao poziciju na papiru i pitao me iz koje je partije. Pogledao sam i rekao: „Sejdi – Fišer!“ Zatim je pitao (valjda da nam udovolji) kako je Tajmanov igrao protiv Petrosjana na turniru kandidata 1953. Odgovorio sam da je Tajmanov dobio obe partije. Zatim je pitao: „Kako se završilo mojih posljednjih 12 partija sa Bisgajerom?“ Izbrojao sam u glavi i rekao: „Nijedna nije bila remi.“
— Nakon meča 1992. imali smo zajedničku večeru i nastavili smo igru pitanja i odgovora. Spaski je isto postavljao pitanja, ali sam se dobro snašao!
— S kim ste još radili, kome ste pomagali?
Jurij Balašov — Radio sam s Alisom Galjamovom. Nažalost, nije uspjela postati svjetska prvakinja, iako je bila vrlo blizu. Sa Aleksejem Aleksandrovim sam također sarađivao. Povremeno sam imao jedan-dva pripremna kampa s još nekim igračima. Ali iskreno, već nemam baš volju za tim. Osjećam da nisam još „iscrpio“ igru — veoma me zanima igranje! Kad idu prenosi velikih turnira, gledam ih od početka do kraja i razmišljam kako bih ja ovdje odigrao.
— Da li vam sada više odgovaraju brze partije i blic? — Volim klasični šah. Blic mi je više zabava. Nadam se da ću ove jeseni igrati na prvenstvu Rusije za veterane.
Na prvenstvu Rusije za veterane, Carsko Selo, 2023. godina
— Da li ste savladali savremenu tehniku, prije svega računare? Jurij Balašov — Imam instalirane dvije verzije ChessBase-a, svake nedjelje skidam dodatke i popunjavam bazu. Nažalost, u posljednje vrijeme u bazi ima mnogo dječjih partija i blica s interneta… Sakupio sam bazu svojih partija – ima ih više od 4000. Takođe, sakupio sam sve partije svog prijatelja Viktora Kuprejčika, kao i Spaskog i Karpova.
Zanimljivo je da je nedavno na Svjetskom kupu u Batumiju Anna Šuhman pobijedila u Bečkoj partiji protiv Elise Li. Da li ste vidjeli tu partiju? Jurij Balašov — Da, imamo na našem sajtu članak Dmitrija Kriakvina o tom meču. — Međutim, Šuhman nije našla potez 10.Bxf7! A ja sam takav potez odigrao 1970. godine u Skoplju protiv Matanovića.
Naravno, imam i nezaboravne partije, prije svega sa svjetskim prvacima, kao i s velemajstorima starije generacije — Lilitentalom, Keresom, Reševskim, Najdorfom, Boleslavskim, Gelerom… Igrao sam i protiv šahiste rođenog 1896. godine, to je međunarodni majstor Miler iz Austrije. A sada igram s djecom rođenom 2012. godine. Dakle, razlika je već 116 godina!
— Hoće li to biti dovoljno za knjigu izabranih partija? Jurij Balašov — Vjerovatno hoće.
— Hoćete li je napisati? Možemo vam pronaći pomoćnika… Jurij Balašov — Ne, ne, nekako sam navikao sve da radim sam.
— Јurije Sergejeviču, hvala vam na razgovoru, i radujemo se vašoj biografskoj knjizi!
Fotografije: Vladimir Barski, Eteri Kublashvili, arhiva časopisa „64 – Šahovsko Pregled“
31. jul 2025. Sreli smo se sa Divyom Deshmukh bukvalno dan nakon što je ostvarila najveći uspjeh u životu – pobjedu na Ženskom Svjetskom kupu, osvajanje titule muškog velemajstora i plasman na Turnir kandidata 2026. Indijka je već bila spremna za put ali ipak nije odbila intervju. Skromnost je, naravno, njeno drugo ime. Čak i u trenutku najvećeg uzleta, nije „lebdjela u oblacima“. Ipak, oči su joj sjajile, a duša vapila da se izrazi…
– Da li si već uspjela da dođeš sebi, shvatiš šta se dogodilo i prihvatiš novu ulogu? Sada više nisi samo mlada, perspektivna… Divya Deshmukh –Zapravo, ne. Sve mi i dalje djeluje kao san. Naravno, došla sam ovdje s najvišim ciljevima, ali nisam ni sanjala koliko daleko mogu da doguram. Mislila sam da sam dužna da prođem tri kola, a dalje – kako bude. Svaki naredni meč, počevši od Zhu Jiner, bio je za mene kao poklon. Kad sam dobila prvu partiju protiv nje, ispunila me nada. Nije me radovala samo pobjeda, već i sama igra. Bila sam spremna da uđem u komplikovane računice. Obično, kad nisi sigurna u sebe, pokušavaš da izbjegneš takvu borbu, ali ovdje sam se osjećala dobro i nisam željela da stanem. Čak me nije izbacilo iz kolosijeka ni poraz u drugoj partiji, jer su mi greške bile previše očigledne. U taj-brejku sam odmah preuzela inicijativu, pobijedila u prvoj partiji i osigurala prolaz dalje… Ne mogu reći da je kasnije bilo lakše. Svi mečevi su bili teški – i protiv Harike, i protiv Tan Zhongyi. Ako govorimo o pritisku, on je malo popustio tek u finalu protiv Koneru, jer smo obe, na neki način, već ostvarile glavni cilj – plasman na turnir kandidata. Ali trebalo je staviti tačku!
– Dakle, još ne osjećaš da se nešto promijenilo oko tebe? Divya Deshmukh –Ne, sve je kao i obično. Samo ogromna radost. I velika iscrpljenost – ipak sam prvi put igrala skoro tri sedmice bez pauze – ali i osjećaj da je posao dobro obavljen. Svjest o tome će doći!
– Imaš li objašnjenje kako si uspjela da savladaš takve protivnice, od kojih je svaka važila za favoritkinju protiv tebe? Divya Deshmukh –Nemam nikakvo objašnjenje. Svaki meč u Batumiju bio je za mene kao da mi je posljednji. Nikad nisam razmišljala o tome hoću li proći dalje ili ne…
– Ali nikad ne odustaješ od borbe, ne pokušavaš da zatvoriš igru, čak odbijaš remi u ravnopravnim pozicijama ili kad je na tabli potpuni haos. Da li je to tvoja filozofija? Divya Deshmukh –Može se reći da jeste. Tako igram godinama. Taj borbeni duh je u meni usađen od samog početka – treba koristiti sve šanse i igrati do kraja. Ali postepeno učim i ravnotežu u donošenju odluka: da, takav pristup mi je donio dosta pobjeda, ali i poraza – takođe.
– Kada bi te neko pitao da izabereš svoju najbolju partiju u Batumiju, koju bi izdvojila? Divya Deshmukh –Vjerovatno onu protiv Tan Zhongyi. Naizgled banalno, ali od njenog ishoda je zavisilo najviše! Da li ću se plasirati na turnir kandidata, da li ću moći da se borim za pobjedu na Svjetskom kupu. Osim toga, pobjeda mi je garantovala titulu muškog velemajstora. Prije turnira nisam imala nijednu normu – i razmišljala sam: „Gdje da je osvojim?“ A sada sam – velemajstor!
– Da li si vjerovala da možeš da pobijediš Kineskinju? Divya Deshmukh –Poslije laganog remija u prvoj partiji – da. U drugoj sam imala dobijenu poziciju, ali se sve zakomplikovalo, napravila sam greške u središnjici… Na kraju sam ipak pobijedila, iako je pobjeda mogla biti ubjedljivija; ona se odlično borila i u jednom trenutku sam se pitala: da nije ipak remi? Na kraju sam imala i malo sreće. Ali – sve što se dobro završi, dobro je.
– Kako ti izgleda to što te sada prate hiljade ljudi, čak i oni koji ne znaju ništa o šahu? Divya Deshmukh –Prija mi njihova pažnja, to što vjeruju u mene i navijaju… Šteta što se to ne može pretvoriti u jake poteze za tablom.
– Možeš li se sjetiti svog stanja kada si se plasirala u finale? Divya Deshmukh –Iskreno – ne. Teško mi je bilo tada da nađem riječi, a teško je i sada – misli mi se prepliću. Već sam rekla, u jednom trenutku sve je počelo da liči na san i bojala sam se da se ne probudim.
– Da, svaki put kad bi protivnice predavale, ti bi se ukočila, pokrivala lice rukama, kao da nisi mogla da povjeruješ… Divya Deshmukh –Sve se to dešavalo spontano, mimo moje volje!
– Ali nakon pobjede nad Koneru, otvoreno si zaplakala… Divya Deshmukh –Tada sam konačno pustila emocije. Nisam mogla da se suzdržim. To je bio posljednji meč, više nije bilo potrebe da se mobilišem.
– Koliko ti je značilo prisustvo i podrška tvoje majke, porodice, svih koji su te bodrili u Batumiju? Divya Deshmukh –Mnogo mi je to značilo. Ali… pred nama su još mnogi ciljevi – nadam se da je ovo tek početak, i podrška mi sigurno neće škoditi!
– Djelovalo je da u finalu više ni ti ni Koneru nijeste imale snage. Ipak, ti si dominirala skoro u svim partijama. Divya Deshmukh –Bila sam razočarana svojom igrom u prvoj partiji, jer sam vidjela sve varijante, ali… stalno sam birala pogrešne poteze. To me baš iznerviralo. U takvoj situaciji remi ti dođe kao poraz. U drugoj partiji je bilo lakše, iako sam i tu sama sebi stvorila probleme. Pokušavala sam da pronađem pobjedu, ali nije je bilo. Pomislila sam: u redu, neka ide na taj-brejk.
– Šta govoriš sebi u trenucima kad stvari ne idu kako treba? Divya Deshmukh –Ponekad nije lako izaći na kraj s nervozom. Obično sebi kažem: „Imaš čitav život da budeš tužna… Hajde, ne danas!“
– Tokom prve partije, nakon greške Koneru kada je uzela lovca na b7, primjetno si se nasmijala. Da li se nešto desilo u tom trenutku? Divya Deshmukh –Iskreno, već su me zasuli pitanjima o toj osmijehu, čak sam pobrisala sve poruke! U tom trenutku nisam ni bila svjesna da se baš smiješim. Možda je to bila moja unutrašnja reakcija na varijante koje sam računala. Bila sam doslovno bijesna: već sam „vidjela“ svog kraljicu na e2, ali nisam primijetila jednostavan potez d5. I tako je prednost isparila.
– Često te pitaju za bananu? Divya Deshmukh –A šta s bananom?
– Kažu da je uvijek nosiš sa sobom na partije – da ti je talisman! Divya Deshmukh –Ne, banana je samo hrana. Nosim je da nešto prezalogajim ako ogladnim tokom partije… Druga je stvar što su sve moje partije toliko napete da na kraju zaboravim da je pojedem. Tako da, ako me vidite da jedem bananu – to znači da sam potpuno opuštena.
– Dakle, nikakve aluzije na doktora Frojda? Divya Deshmukh – (zbunjeno): Oh! To sigurno nema nikakve veze…
– Prije par godina našla si se u središtu skandala kad je jedan komentator izjavio da „djevojke slabije igraju zbog emocija“, a ti si odgovorila da glupost nema pol? Imaš li osjećaj da se od tada muškarci pažljivije izražavaju kad govore o tebi? Divya Deshmukh –Mislim da sam tada rekla sve što treba, nema potrebe da se vraćam na to. Šah nema pol – samo treba da igraš dobre poteze… A što se tiče mog izgleda – ne dolazim na turnire da pravim selfije, već da igram dobro i pobjeđujem.
– U redu! U finalu s Koneru, da li se pribojavala taj-brejka? Ipak je ona aktuelna svjetska šampionka u ubrzanom šahu? Divya Deshmukh –A šta sam drugo mogla? Da forsiram do kraja remi poziciju? Ne, nisam se bojala. Ne možeš da se predaš unaprijed. Samo treba da izađeš i da pružiš svoj maksimum. Tada će se stvari posložiti.
– Odluka u partiji s Koneru pretvorila se u komediju grešaka… Divya Deshmukh –Da, kad sam pogledala partiju s kompjuterom, bilo me je pomalo stid. I ona i ja smo propustile mnogo u toj topovskoj završnici! Pobjeda, remi, opet pobjeda, pa remi… Na ovakvim partijama mora da se uči. Crna je imala laganu pobedu, ali sam više puta propustila šansu. Srećom, sve se završilo kako treba. Na kraju sam bila potpuno sigurna u sebe.
– Koliko ti je važno to osjećanje – samopouzdanje – i razvijaš li ga na neki način? Divya Deshmukh –Ne mogu reći da radim neke posebne vježbe, poput meditacije, ali uvijek sjedam za tablu ne samo sa željom da pobijedim, već i s jasnim razumijevanjem kako do toga mogu doći.
– Kažu da patiš od prevelikog perfekcionizma? Divya Deshmukh –Vjerovatno se to odnosi samo na šah. Da, ponekad mrzim svoje partije, čak i kad ih dobijem. Sve mora da se uklopi.
– Na internetu su se pojavili snimci na kojima treniraš sa svojim prvim trenerom. Imaš oko pet godina, ali izgledaš veoma samouvjereno! Divya Deshmukh –Oh, to samo tako izgleda. Ali za tablom, koliko god se sjećam, uvijek sam bila takva. U životu sam mnogo skromnija i povučenija.
– Kako si uopšte ušla u šah? Divya Deshmukh –Sve zbog porodice. Oni sami nijesu igrali, ali su voljeli šah i htjeli su da se bavim nekim sportom. Tada je Viswanathan Anand osvojio titulu svjetskog prvaka, i u zemlji je nastalo pravo šahovsko ludilo – skoro svi su svoju djecu vodili u šahovske klubove. Mama je željela da se nečim bavim, ali se bojala… da, pošto sam jako aktivna, ne bih zadobila neku povredu u nekom drugom sportu – i zato je izabrala šah. A i uvijek sam voljela takmičenja.
– Da nije šaha, čime bi se mogla baviti? Divya Deshmukh – (razmišlja): Vjerovatno bih postala doktor – to nam je porodično, svi moji rođaci su ljekari. Ili… astronaut! (Smijeh.)
– Astronaut? Zašto tako egzotično? Divya Deshmukh –Ne znam, prosto volim astronomiju, čak skupljam i kolekciju meteoritskih fragmenata. Tako da, zašto da ne?
– Kako ti ide škola? Ne odvlači pažnju od šahovskih obaveza? Divya Deshmukh –Trudim se da ne zaostajem za vršnjacima, ali sasvim je jasno da je teško uskladiti ozbiljan šah i školu. Nedavno sam jedva položila ispite u 12. razredu i još ne znam da li ću nastaviti školovanje. Vrlo je moguće da ću napraviti pauzu.
– U šah si ušla zahvaljujući Anandu… Nije teško pogoditi ko ti je šahovski idol? Divya Deshmukh –E, nije tako! Zapravo, nikad nisam imala idola i nemam ga ni sada.
– Ali nešto ti se sigurno sviđa u Anandovoj igri? Divya Deshmukh –Da. Umjetnost igre u središnjici partije – to mi je omiljena faza.
– Koja ti je osobina najviše pomogla da tako brzo napreduješ? Divya Deshmukh –Talent? Ne znam, u većoj ili manjoj mjeri svi ga imaju. Ustrajnost! Vjerovatno baš to. Nikada se ne predajem, borim se do kraja.
– Koliko mnogo treniraš? Divya Deshmukh –Nemam neki fiksni broj sati dnevno. Smatram da je najvažniji kvalitet, a ne kvantitet. Ponekad sesija može biti kratka, ali iz nje možeš izvući korist još dugo…
– Voliš li da putuješ po svijetu na šahovske turnire? Divya Deshmukh –S jedne strane – da, volim da budem u novim zemljama, da upoznajem nove ljude. S druge strane, obožavam da budem kod kuće, da provodim vrijeme s porodicom i prijateljima! Sad pokušavam da pronađem balans između putovanja i vremena kod kuće – za sport, treninge i, naravno, šah.
– Da li si razmišljala da se preseliš u Evropu zbog šahovske karijere? Divya Deshmukh –Kao što je Anandov primjer pokazao, to bi značajno olakšalo učešće na turnirima. Kao potencijalna mjesta za preseljenje sviđaju mi se Prag i Grčka, ali za sada nemam nikakve konkretne planove.
– Iako si još vrlo mlada, već imaš mnogo titula. Bila si svjetska šampionka za juniorke, šampionka Azije, seniorska šampionka Indije i olimpijska šampionka. Da li si srećna? Divya Deshmukh –Uvijek je lijepo pobjeđivati. Ali ne mogu reći da pamtim samo pobjede… Da, u posljednje vrijeme ih je bilo jako mnogo, i sada je došla još jedna, ali bilo je i neuspjeha. Oni te prizemlje i pokažu da moraš nastaviti da radiš i da se usavršavaš. Imam još mnogo ciljeva pred sobom.
– Šta ti je bilo najvažnije prije osvajanja Svjetskog kupa? Divya Deshmukh –Vjerovatno nacionalna titula na Tata Steel turniru. To je jedno od najprestižnijih takmičenja, na kojem su igrale sve najbolje igračice iz Indije. Tamo sam pobijedila i Humpy Koneru i Dronavalli Hariku. Ne mislim da bih mogla da se izborim s njima u Svjetskom kupu da prethodno nisam imala iskustvo te pobjede. Kao što sam već rekla, meni je jako važno ne samo da pobijedim, već da igram kvalitetno. Tamo sam igrala jako dobro, naročito u posljednjem kolu. Istu stvar mogu reći za svoju igru u Batumiju.
– Koja partija koju si odigrala te najbolje opisuje kao šahistkinju? Divya Deshmukh –Uh, teško mi je da kažem. Pamćenje mi (sleže ramenima)… nije baš sjajno! Tako da ne mogu da izdvojim neku konkretnu. Vjerovatno je bilo kvalitetnih partija na olimpijadi u Budimpešti, u poljskoj ligi ili na turniru u Pragu. Njihov broj raste i to me baš raduje.
– Na olimpijadi si osvojila dva zlata – ekipno i za prvo mjesto na trećoj tabli. Kakve osjećaje budi to sjećanje? Divya Deshmukh –Oh, to su najljepše uspomene. Za mene ne postoji ništa ljepše nego osvajati medalje za svoju zemlju! A ono što se prošle jeseni dešavalo u Mađarskoj bilo je pravo šahovsko ludilo.
– Da li si vjerovala da je moguće da obe ekipe – i muška i ženska – istovremeno osvoje zlato po prvi put? Divya Deshmukh –Naglas – naravno da ne. Ali sam pretpostavljala da je to moguće.
– S kim iz tima imaš najbolje odnose? Divya Deshmukh –Zapravo se svi poznajemo još od djetinjstva i jako smo bliski, pored toga, mnogi od nas su trenirali u Anandovoj akademiji, sa istim trenerima… Najbliža sam, vjerovatno, s Rameshbabu Praggnanandhom – on sebe zove mojim „šahovskim bratom“.
– Kako gledaš na to „indijsko osvajanje šaha“? Divya Deshmukh –Kao na rezultat ogromnog rada koji je naša zemlja uložila posljednjih godina – i svaki od njenih igrača, i muškarci i žene.
– Stalno pričaš o ciljevima koje tek trebaš da ostvariš. Vidiš li sebe kao svjetsku šampionku? Divya Deshmukh –Da, to je moj cilj. Ne znam kada, ali to će se sigurno dogoditi!
– Koliko si duboko uronjena u šah? Divya Deshmukh –Prilično duboko. Tokom turnira mi se ponekad u snu prikazuju pozicije. To se posebno dešava poslije teških poraza – mozak ne može da se smiri, stalno nešto vrti, traži spas… Ponekad nije lako osloboditi se toga. Ali dobro, neka se i to sanja!
– Pa, preostaje samo da ti još jednom čestitamo na pobjedi i poželimo nove uspjehe. Sledeći meč za titulu svjetske prvakinje je 2027! Divya Deshmukh –Hvala na čestitkama. I na podsjećanju! (Smije se.)
Imamo danas Emily sa nama. Ovo je moj prvi veliki turnir na kojem vidim neke od velikih zvijezda. Znam da je i tebi ovo prvi veliki turnir.
Koje su tvoje prve reakcije, neka iznenađenja? Pa, Freestyle nije štedio ni na čemu. Produkcija je savršena u svakom pogledu. Igrači djeluju veoma uzbuđeno.
Neki su opušteniji od drugih, čini se, ali to se primijeti kako se mijenja u zavisnosti od rezultata partija. Ali da, bilo je sjajno vidjeti ove top 10 igrače kako šetaju okolo i imati priliku da razgovaram sa nekima od njih. Bilo je nevjerovatno.
Vidjela sam te tokom dana za medije, razgovarala si sa nekima od njih i pravila sadržaj sa drugim kreatorima. Kakvo je to iskustvo bilo za tebe? Da li je bilo nekih zanimljivih trenutaka, ili možda osobina kod igrača koje ranije nisi primjećivala? Da, znaš, možda je ovo nepopularno mišljenje ili iznenađenje, ali mislim da je Hans Niemann zapravo bio najprijatniji za saradnju – bio je prijateljski nastrojen, pristupačan i spreman na saradnju kada su u pitanju bila pitanja. To je možda nešto što nisam očekivala.
Šta ti je do sada bilo omiljeno ovdje u Vegasu? Pa, hotel je prelijep. Hrana je odlična. A društvo – svi ljudi iz šahovskog svijeta koji su ovdje – igrači, kreatori, medijski timovi, organizatori svega ovoga – svi su fenomenalni.
Vidjela sam da si upravo komentarisala u poluvremenu. Da li ti je to bila prva velika uloga komentatora? Da. Uglavnom sam se povukla kada je u pitanju sama šahovska analiza i prepustila to profesionalcima.
Ali jesam – doprinijela sam koliko sam mogla.
"Hans Niemann was the nicest to work with." – Interview with Emily Higgins (emilyplayschess). pic.twitter.com/UhC4ysAUjY
Najmasovniji i najkvalitetniji šahovski festival u našoj zemlji i jedan od najboljih na planeti – Srbija open, u organizaciji Šahovskog saveza Srbije, počeo je 14. jula u Beogradu.
Za samo nekoliko godina, ovaj Festival je postao praznik za ljubitelje drevne igre na svim kontinentima. O tome kako je do toga došlo, šahu u Beogradu, njegovom šahovskom radu i drugim temama smo razgovarali sa novim predsednikom Šahovskog saveza Beograda Vladimirom Šakotićem, koji je jedan od najzaslužnijih za razvoj ovog Festivala, ali i drevne igre u glavnom gradu.
Kako ste zakoračili u svet šaha? – Šahom me je još u predškolskim danima „zarazio“ pokojni otac Veljko, koji je bio dobar šahista – amater. Čak je 60-tih godina prošlog veka učestvovao i u organizaciji nekih turnira u Nikšiću, gde smo živeli. Međutim, nisam radio šah ni sa kim, tako da nisam imao neke zapažene rezultate. Ipak, jako sam ga zavoleo i želeo da budem „tu negde“. Tokom služenja vojnog roka, 1983. godine u Beogradu, našao sam, u knjižari i kupio knjigu Božidara Kažića i Dragutina Đaje „Novi šahovski priručnik“. Odmah sam znao šta želim da budem u šahu – sudija i organizator. Posle je sve išlo jako brzo. Već posle osam godina, kao međunarodni sudija, izdao sam knjigu sličnog sadržaja, Kažić je bio jedan od recenzenata (uz Gligorića), a Đaja je govorio na promociji.
Može da misli ko šta hoće, ali Moskva i Beograd su svetske prestonice šaha i to će se teško promeniti Organizovali ste skoro sve najvažnije šahovske događaje širom Evrope, a bili ste i direktor Evropske šahovske unije. Možete li uporediti odnos prema drevnoj igri u evropskim zemljama i kod nas?
– Pitanje kao poručeno za ono što želim da kažem. Kada je tradicija u pitanju, odnos prema šahu, broj zaljubljenika i slično – mi smo za šah i Njujork i Pariz i Barselona, kao što su oni za nas u možda nečem drugom. Meni jako smeta što danas bitne odluke u šahu i o šahu donose ljudi sumnjive stručnosti, dok u našem regionu ima jako sposobnih i dokazanih ljudi, koji su zbog igrica unutar institucija izopšteni iz svega. Može da misli ko šta hoće, ali Moskva i Beograd su svetske prestonice šaha i to će se teško promeniti.
Izabrani ste za novog predsednika Šahovskog saveza Beograda. Možete li nam predstaviti vaš program? – Program koji sprovodim ima dva dela. S jedne strane savez treba da bude servis klubova, sa transparentnim finansijama i procesom registracije klubova i članova. S druge strane, pored Osmomartovskog turnira i Trofeja Beograd, koji su naš ponos, tokom godine organizujemo i četiri rejting turnira, po deset blic i rapid turnira, novogodišnji Festival, Kup, pet nivoa liga, dakle sasvim dovoljno za bilo koga ko želi da u Beogradu igra zvanične i rejtingovane partije ili ko nema priliku da putuje izvan grada. Od septembra planiramo dugo željeno obnavljanje Šahovske škole Beograda i time ćemo biti jedan zaokružen i dobar savez.
Saradnja s Novim Sadom, Suboticom…
Protekle godine ste sarađivali sa Šahovskim savezom Novog Sada u okviru akcije „Najbrži šah u najbržem vozu“. Da li je u planu neki sličan vid saradnje? – Mi bismo opet rado sarađivali i sa kolegama iz Novog Sada, jer su bili jako profesionalni u zajedničkom projektu. Imamo nekih zamisli, originalnih ideja u vezi sa promocijom šaha, da uključimo kolege iz Užica i Subotice, ali sve to neka ostane za neki naredni razgovor, kada budemo znali više detalja.
Srbija open je postao pravi praznik šaha u celom svetu, jer je jedan od najboljih otvorenih turnira na planeti, kako igrački, tako i organizaciono. Kako ste u tome uspeli? – Jako sam ponosan na taj projekat, koji je sada prerastao u masovan šahovski festival za sve uzraste i nivoe šahista. Tajna uspeha? Ljubav prema poslu koji radim. Kada uveče završim sa poslom, ja posećujem sajtove, gledam razne turnire, njihove domete, analiziram rezultate prethodnih godina i smišljam gde Festival može da bude bolji. Lako je bilo uraditi turnir 2021. godine, kada je zbog epidemije to bio jedini jak open-turnir u Evropi. Ali, sada imate na desetine turnira sa istim ili većim budžetom na svetu, dosta njih se preklapa i datumom sa nama, i nije lako ostati konkurentan, ali uspevamo i rastemo, što nas čini srećnim.
Koji su vam bili najveći izazovi u organizaciji Festivala i šta on sve obuhvata? – Na tri turnira, koji su počeli pre nekoliko dana, startovalo je neverovatnih 530 šahista iz 40 nacionalnih federacija. Očekujemo da kroz sve turnire ove godine prođe 1500 učesnika, što je neverovatan podatak. Festival obuhvata veliki Masters open sa nagradnim fondom od 20.000 evra, zatim tri rejting turnira za igrače sa manjim rejtingom, šest kvalifikacionih blic turnira, jedan rapid turnir, i na kraju finalni blic turnir kojeg direktno prenosi TV. Dakle, ne postoji vrsta šaha i nivo znanja, koji nije obuhvaćen ovim turnirima. Mislim da u tome leži popularnost Festivala.
Kakvi su planovi za budućnost Festivala? – Uz manje promene, verujem da ćemo nastaviti sa istim konceptom. Međutim, već drugu godinu razmišljam o nečemu što bi se moglo nazvati „vrhom piramide“ ili „šlagom na torti“, neko takmičenje vrhunskih igrača i naših reprezentativaca. Da li je to neki Berger turnir, ili recimo meč reprezentacija, treba razmisliti i naravno, uklopiti u budžet festivala.
Olga Girja podijelila je svoje mišljenje o varanju u šahu
Olga Girja Foto: Eteri Kublashvili, Ruska šahovska federacija
Olimpijska šampionka ponovo u igri
Zlatna ženska reprezentacija Rusije iz prošle decenije praktično je postala aksiom: kada bismo rekli „zlato iz Tromsea“, podrazumijevali smo baš taj sastav, onu sjajnu petorku — Lagno, Gunina, Kosteniuk, Girja, Pogonina, pod vođstvom Sergeja Rublevskog. Uslijedila su i evropska zlata 2017. i 2019, kao i svjetski timski trofeji. Od tada je prošlo dosta vremena, ali jedna stvar ostaje ista: snaga igre naših olimpijskih djevojaka nimalo ne zaostaje za ostalim liderkama svjetskog ženskog šaha.
Neko vrijeme ime Olga Girja nestalo je sa scene vrhunskog šaha — legendarna osvajačica brojnih elitnih trofeja povukla se. Nismo željeli da nagađamo da li se radi o kraju karijere, već smo razgovarali direktno s našom šampionkom. Otkrila nam je zašto je superfinale Prvenstva Rusije 2024. bilo njen prvi nastup nakon pauze, kako joj se život promijenio u međuvremenu, na šta stavlja fokus u pripremama i zašto internet i dalje vrvi od onih koji igraju nepošteno. O tome i još mnogo čemu u intervjuu za „SE“.
— S čim je bila povezana tvoja duža pauza? Olga Girja – Rodila mi se ćerka, zato sam šah stavila na pauzu.
— Povod je svakako najradosniji! A kako si donijela odluku o povratku i kako je on započeo? Olga Girja – Nakon što se dijete rodilo, nisam imala planove da se odmah vraćam šahu. Ali prošle godine stigao je poziv za superfinale Prvenstva Rusije i shvatila sam da zaista želim da igram. Ćerka još nije imala godinu dana, ali me je muž podržao i otišli smo svi zajedno na turnir. Sada ne igram toliko aktivno kao ranije, ali imam u planu nekoliko važnih turnira ove godine.
— Da li ti muž pomaže u šahovskoj pripremi? Olga Girja – Da, moj suprug je Igor Lisiy, jak velemajstor i veoma dobar trener (šampion Rusije 2014. — napomena „SE“).
— Znači, nešto kao porodični posao, je li tako? Dođe mi da se našalim na račun sicilijanskih motiva, ali čini mi se da ti ne igraš sicilijansku odbranu… Olga Girja – Imamo porodični tim! (Smije se.)
— U čemu su poteškoće rada sa suprugom, ako ih ima? Jedna šahistkinja se svojevremeno našalila da ne treba igrati šah sa mužem, ali ti si koliko znam vrlo nekonfliktna. Olga Girja – Teško je pronaći vrijeme za rad, jer neko mora da se bavi djetetom. Ne igramo često jedno protiv drugog, baš iz tog razloga. A kad igramo, sretna sam ako uspijem da izvučem par remija (smije se). Igor ipak igra znatno jače.
— A kako u tom kontekstu gledaš na čestu tvrdnju da je ženski šah slabiji od muškog? Ipak si ti nosilac muške titule velemajstora. Olga Girja – Mislim da taj stereotip ima osnova. Muškarci zaista igraju jače. Ne znam zašto je to tako. Pretpostavljam da žene teže održavaju koncentraciju tokom duge partije i teže podnose emocionalni pritisak dugih turnira.
— Da li stvaranje porodice i rađanje djece utiče na igru šahistkinja? Olga Girja – Naravno. Teže je posvetiti dovoljno vremena šahu, bez pomoći to nije moguće. S druge strane, s neuspjesima na turnirima se sada nosim mnogo više filozofski.
— Ima li još nekih prednosti? Možda djeca u porodici podstiču kreativnost čak i tokom igre? Olga Girja – Nažalost, to nisam primijetila… (Smije se.)
— Da li se nešto promijenilo u tvom pristupu šahu i sportu generalno? Kako sada biraš turnire, da bi održala balans i nastavila da napreduješ? Olga Girja – Postala sam izbirljivija pri izboru turnira. Nekad nisam viđala kuću mjesecima, sad mi to ne odgovara. Ima turnira koji su mi stalni u kalendaru — Prvenstvo Rusije, kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo. Ostalo gledam da uklopim u raspored i uskladim sa porodicom.
Olga Girja i Ekaterina Lagno Foto: RŠF
„Ja sam među onima koji se zalažu za ubrzavanje klasičnog tempa“
— Između otvorenih i ženskih turnira, izabrala bi… Olga Girja – Otvoreni.
— Zašto? Olga Girja – Protivnici su jači, zanimljiviji. Ali to naravno zavisi od turnira, od mnogih faktora.
— Koji je od tih faktora bio odlučujući prije par mjeseci, kada si zauzela drugo mjesto na etapi Kupa Rusije među muškarcima? Olga Girja – Format je bio interesantan — nešto između klasičnog šaha i brzopoteznog. Igrali smo po dvije-tri partije dnevno, to mi se dopalo, veoma dinamično. Plus, mjesto je bilo dobro — u Novosibirsku je uvijek odlična organizacija.
— A koliko je taj zanimljiv format uporediv s potencijalnim promjenama u tempu igre za mečeve za titulu svjetskog prvaka i prvakinje? Olga Girja – Ja sam među onima koji se zalažu za ubrzavanje klasičnog tempa. Od postojećih, sviđa mi se kontrola „sat i po po igraču uz dodatak 30 sekundi po potezu“.
— Ali bez promjene broja partija? Jedan poznat šahista iz Norveške predlagao je da se igraju i partije u klasičnom i u ubrzanom tempu. Olga Girja – Ne sjećam se tačno šta je predlagao, ali zvučalo je zanimljivo.
— Imaš li ti omiljenu vremensku kontrolu? Olga Girja – Vjerovatno ubrzani šah sa kontrolom 15+10. Mada, to najviše zavisi od raspoloženja i forme. Kad sam u slabijoj formi, bolje mi odgovara da imam više vremena.
— Da li duže kontrole omogućavaju stvaranje remek-djela? Olga Girja – Teoretski, da. Ali meni lično, kao gledaocu, zanimljivije je da gledam kad ljudi igraju sa malo vremena. I tu ima svojih remek-djela, možda ne toliko dubokih, ali zato ima mnogo više drame.
— A kao igraču — da li je šah za tebe sport ili umjetnost? Olga Girja – To pitanje često postavljaju, i imam utisak da svaki put drugačije odgovorim (smije se). To je kao Lušerov test. Danas ću reći — sport.
— A sport podrazumijeva ciljeve — kakvi su tvoji sada, nakon povratka šahu? Olga Girja – Za sada ne postavljam daleke ciljeve. Fokusiram se na naredne turnire.
Ana Šuhman Foto: RŠF
„Među djevojkama se izdvaja Šuhman, a kod momaka bih izdvojila Zemljanskog“
— Prije rođenja ćerke bila si kraljica ekipnih takmičenja — zlato na Olimpijadi u Tromseu, pobjede na SP 2017, EP 2017. i 2019. Koji od tih turnira ti je ostao najviše u sjećanju? Ima li partija kojih se rado prisjećaš? Olga Girja – Teško je reći da sam bila kraljica ekipnih turnira, obično sam pokrivala treću ili četvrtu tablu (smije se). Najviše se pamti, naravno, najuspješniji — Olimpijada u Tromseu 2014. godine, gdje smo osvojile zlato. Bilo je dosta uspješnih partija, u kojima sam uspijevala da preokrenem tok meča, ali ima i onih kojih se ne bih baš rado prisjećala.
— Da li si i dalje u kontaktu s nekim iz te zlatne ekipe? Olga Girja – Sa svim djevojkama imam dobre odnose, mnoge poznajem već dvadesetak godina. Na primjer, s Valentinom Guninom sam još kao djevojčica išla na prvenstva i i dalje smo u odličnim odnosima.
— Kakav je tvoj stav prema onlajn šahu? Olga Girja – Imam podijeljeno mišljenje. S jedne strane, dobro je što svi, bez obzira na to gdje se nalaze, mogu da učestvuju na jakim turnirima, a i zanimljivo je za gledanje. S druge strane — previše je lako varati. Čini mi se da onih koji varaju ima sasvim dovoljno. Ne mogu ni da zamislim kako se protiv toga boriti. Sama rijetko igram onlajn, više volim šah uživo.
— Ima li manje varanja među djevojkama ili je situacija slična? Olga Girja – Mislim da ga ima sasvim dovoljno. Na internetu ima bezbroj slučajeva. U šahu uživo se ne sjećam dokazanih primjera, ali skandala je bilo dosta. U onlajn šahu, među mladima, mnogi varaju: još im nije razvijen moralni sistem vrijednosti. Vidjela sam kako varaju čak i u beznačajnim seansama protiv velemajstora — takve su često bile tokom kovida. I tokom rješavanja zadataka na treninzima koriste pomoć. Pa zašto onda da ne „pomognu“ sebi i tokom turnira? Iskušenje je veliko. Ali uživo je, srećom, ta pojava rjeđa — mada i dalje prisutna.
— A kako izgledaju „uživo“ antičiterske mjere? Olga Girja – Najefikasnija mjera je odloženi prenos. Postavljaju i ramove, pregledavaju ručnim detektorima, ali iz mog iskustva, kontrolori te mjere često sprovode prilično površno. Skoro uvijek su to ljudi angažovani sa strane, a kako veliki broj šahista žuri u salu, sve te mjere se više primjenjuju pro forme.
— Da li je poligraf rješenje? Olga Girja – Pa jeste — zašto da ne? Mada, zar se i on ne može prevariti?..
— To bi trebalo da kažu stručnjaci. Pređimo na perspektive. Ko ti se iz sadašnje omladine čini najperspektivnijim? Pratiš li nekoga s posebnim interesovanjem? Olga Girja – Među djevojkama se izdvaja Anja Šuhman — i po rejtingu i po rezultatima. A među momcima bih izdvojila Ivana Zemljanskog: čini mi se da ima vrlo profesionalan pristup i da brzo napreduje.
— I za kraj: da li bi mogućnost da ponovo zaigraš za reprezentaciju bila dodatna motivacija za borbu za najviši nivo? Olga Girja – Da, naravno. Voljela bih da vjerujem da će reprezentacija Rusije uskoro ponovo moći da učestvuje na ekipnim takmičenjima.
Artemijev je sumirao utiske sa turnira „Šahovske zvijezde-2025“
Dvostruki prvak Rusije — o važnom radu 14. svjetskog šampiona, e-sportu i glavnim turnirima godine.
Vladislav Artemijev briljirao je na turniru u rapidu i blicu, dominantno pobijedivši na turniru „Šahovske zvijezde 5.0“ u Moskvi. Na FIDE blic listi 27-godišnji velemajstor dodao je skoro 10 poena (14. mjesto na live listi), a u rapidu skoro šest (11. mjesto). Međutim, u klasičnom šahu ove godine mu ne ide — imao je nekoliko neuspješnih nastupa, uključujući i domaći „Aeroflot open“, i udaljio se od elitnog kluba 2700+. O daljim planovima za ovu godinu Artemijev je govorio za „SE“.
— Vaš sljedeći veliki turnir je Svjetsko prvenstvo u e-sportu koje će se održati u Rijadu (u aprilu je objavljeno da se ekipi Team Spirit — pobjedniku The Internationala iz 2021. — pridružuju ruski velemajstori Artemijev i Danil Dubov)? Vladislav Artemijev – Da, planiram da igram u Saudijskoj Arabiji.
— Da li je već poznat format tog događaja? Vladislav Artemijev –Koliko sam razumio, Danja [Dubov] će igrati turnir posljednje šanse u dvadesetim danima jula u Saudijskoj Arabiji. Nadam se da će dobro odigrati i da ćemo zajedno igrati na glavnom turniru SP. Očekuje se vrlo jak sastav. Već su se kvalifikovali mnogi jaki igrači, uključujući Karlsena, Nakamuru, Firouzju, Dudu, Fedosejeva.
— I tamo će biti pojedinačni turniri? Vladislav Artemijev –Da, u rapidu i blicu. Poslije će se po različitim disciplinama sabirati zbirni plasman. To je važno za organizatore, a za šahiste će to uglavnom biti lični turnir. Iskreno, kad su počela pozivanja šahista u e-sportske organizacije, bilo mi je to malo neobično. S iznenađenjem sam to pročitao, ali ubrzo su i meni počele da stižu ponude. Na kraju sam se odlučio za Team Spirit.
— Pratite li inače e-sport? Pratite li uspjehe Team Spirita? Vladislav Artemijev – Sad već pratim, čitam vijesti. Imaju mnogo timova u raznim disciplinama: Counter-Strike, Dota 2. Bili su pobjednici velikih turnira. Sad izučavam njihovu istoriju, učim teoriju (smije se). Ranije sam bio daleko od te industrije.
— Često igrate u timovima sa Dubovim. Da li ste čuli da vas zove Sergej Jesenjin? Vladislav Artemijev –Da, rekao mi je to lično. Ne vidim neku sličnost, ali Danja bolje zna (smije se).
— U septembru vas očekuje, vjerovatno, glavni turnir ovog ciklusa — „Veliki Švajcarac“ (3–15. septembar u Samarkandu)?
Vladislav Artemijev – Da, igraću Grand Swiss, već sam potpisao ugovor. „Veliki Švajcarac“ i Svjetski kup su dva glavna turnira godine. Jesen će biti najzanimljivija. I za šahiste, i za navijače.
— Imate li cilj da se kvalifikujete za Turnir kandidata 2026. ili vam je najvažnije da uživate u igri? Vladislav Artemijev –Nema smisla gubiti dvije sedmice ako ne želiš da se boriš za mjesto na turniru kandidata. Treba imati na umu da je to maratonski turnir, biće ogromna konkurencija — pa ćemo vidjeti.
— Da li vam smeta to što će se Kup svijeta (31. oktobar – 27. novembar, u Indiji) igrati nakon „Velikog Švajcarca“? Vladislav Artemijev –Nisam razmišljao o tome. U globalu me raduje to što će se glavni turniri igrati tamo gdje Rusi neće imati problema sa vizama. Sve ostalo — svi su u istim uslovima.
— Da li planirate učešće na Superfinalu prvenstva Rusije? Vladislav Artemijev –Nije još skoro. Ima vremena za razmišljanje, ali vjerovatno ću morati da odustanem.
— Možete li objasniti zašto? Vladislav Artemijev –To je takođe dug turnir, traje dvije sedmice. A igrati ga nakon „Velikog Švajcarca“… Radije ga ne bih igrao. Samo ako bude neka vrsta kvalifikacije, kao prošli put (na Superfinalu 2024. se dijelilo pet mjesta za Kup svijeta 2025.).
— Kako gledate na nove sukobe oko anticiterskog rada Vladimira Kramnika? U slučaj se uključila i FIDE, koja traži od 14. svjetskog šampiona da povuče tužbu za klevetu protiv Davida Navare. Vladislav Artemijev –To je složen trenutak. U principu, smatram da Kramnik radi nešto korisno. Problem varanja u šahu je ozbiljan. Kako sam Vladimir Borisovič kaže — egzistencijalan. Posebno u online šahu. Mnogi velemajstori su pod sumnjom. Čak i oni sa 2600–2700 rejtingom. S jedne strane, to je iznenađujuće. S druge strane, u online šahu se sad igra za veliki novac. Mnogi šahisti zarađuju više online nego na klasičnim turnirima. Bilo je i u živim turnirima sumnji prema jakim igračima. Neću pominjati imena, ali to su zaista velemajstori koje svi znaju.
— Da li vam se desilo da tokom partije na živom turniru nekoga posumnjate? Vladislav Artemijev –Meni se to dešavalo jako rijetko. Ali u šahovskim kuloarima se često pominju poznata imena, i to zabrinjava. Zato podržavam Kramnikovu borbu. Sad mu je teško. Napadaju ga sa svih strana, pa mu želim sreću i istrajnost. Ipak, njegove metode ne razumijem u potpunosti, nisam stručnjak za matematičku statistiku.
Šah-mat! Aktuelna svjetska šampionka u šahu među djevojkama do osamnaest godina (pobjedu je odnijela na finalu u Brazilu) — učenica (a uskoro i brucoškinja) iz Sankt Peterburga Olga Karmanova. Redakcija portala Sobaka.ru razgovarala je s Oljom o tome može li od pješaka postati kraljica slušajući podkaste, zašto je velemajstoru potreban mozak matematičara, kako stoji stvar s konkurencijom u sportu i da li su ženski turniri zaista teži od muških. Spojler: nisu teži — zanimljiviji su!
Neko ide na ples, a ti u gambite i kombinacije — kako se to desilo? Olga Karmanova: Moj put je počeo rano: sa sedam godina sam već igrala prve partije pod rukovodstvom Rimme Semjonovne Bakustine(majstor sporta, trener-profesor prve kategorije, trener kandidata za majstora i šahista prve kategorije, evropskih šampiona. Prim. red.). Upravo mi je ona razvila ljubav za šah. Kao i većina djece, u početku sam išla na časove samo da bih se sklonila iz škole i provela vrijeme s drugarima. Sve je postalo ozbiljnije kad su počele da dolaze prve pobjede — osvajala sam pojedinačne i ekipne turnire, dobro nastupala na etapama Kupa Rusije. Upravo zahvaljujući tome sam i stigla do nacionalnog nivoa. Postala sam lider tog nivoa pomalo slučajno — dijelile smo prvo i drugo mjesto s još jednom djevojkom. Pobjedila sam jer sam bila uspješna u posljednjem kolu (pobjeda u posljednjem kolu takmičenja često donosi znatno poboljšanje pozicije u tabeli, kao i veće šanse za nagrade ili ukupnu pobjedu. Prim. red.). Tako sam, osvajanjem finala Kupa Rusije, stigla do Evrope.
Ko ti je sada mentor? Olga Karmanova: Treninge imam sa Ruslanom Aleksandrovičem Kaštanovim (međunarodni majstor, trener Međunarodne šahovske federacije FIDE. Prim. red.). Već dugo radimo zajedno, razumijemo se i slušamo jedno drugo. Mislim da je to veoma važno. Ruslan Aleksandrovič me je „odgojio“, dao mi je onu neophodnu taktičku osnovu bez koje bi napredak u šahu bio gotovo nemoguć. Ponekad mi u pripremama pomaže i Sergej Vladimirovič Ivanov (velemajstor, sarađivao s poznatim velemajstorima Maksimom Matlakovim, Aleksejem Goganovim, Aleksandrom Šimanovim, šampionkom zemlje među juniorkama Veronikom Ležjepekovom, kao i s jednim od najjačih estonskih velemajstora Aleksandrom Volodinom. Prim. red.). On je odličan mentor u profesionalnom smislu. Ako govorimo o „duhovnim“ pomagačima u životu, to su svakako moji roditelji. Podržavali su me i nastavljaju da me podržavaju u svemu. Tata takođe voli šah, ali nije profesionalni sportista.
Uvijek si voljela da naređuješ kraljicama, topovima i kraljevima? Olga Karmanova: Bilo je kriza. U jednom trenutku sam željela sve da napustim: uspjesi nisu djelovali tako značajno, a partije nisu bile naročito zanimljive. Roditelji su mi tada rekli da mogu slobodno da napustim sport ako više ne želim da se bavim time — uvijek su uz moju odluku i daju mi pravo izbora. Vjerovatno zato i nisam odustala. To je kao s tetovažama u pubertetu: kad ti konačno dozvole da je uradiš, želja odmah nestane. Poželjela sam da pokažem da mogu nešto da postignem u šahu, da volim to što radim.
Šta se nalazi u tvom šahovskom okeanu sjećanja? Olga Karmanova: Prvo, naravno, prvenstvo Evrope. To mi je bio glavni podsticaj za dalji razvoj. Poslije toga sam i prešla kod Kaštanova, počela više da treniram. Sjajno je prisjetiti se i prošlog Svjetskog prvenstva u Brazilu. Vidjeli smo krokodila: isplivao je iz kanala dok smo šetali. To sigurno nikad neću zaboraviti. Posebno me pogađa nostalgija za zajedničkim večerima s ekipom Rusije: sjećam se kako smo se okupljali uveče, igrali odbojku, jeli kokose.
Ispričaj nam nešto o pripremi za Svjetsko prvenstvo. Olga Karmanova: Ovaj put sam prije svega bila na pripremama u Sočiju, gdje sam trenirala s ostalim članicama ženske reprezentacije. Uvijek se za turnire pripremam s trenerom: analiziramo otvaranja mojih protivnica, njihov stil igre. Približno isto radimo i tokom samog takmičenja. Prvo gledamo kako protivnik igra, pratimo njegove partije, pa onda odlučujemo kako da igram protiv njega. Uspješna strategija se bira u odnosu na protivnika. Na primjer, ako on voli napad, nekad je korisno usmjeriti napad na sebe. Protivnik uvijek može pogriješiti.
Da li, po tvom mišljenju, šah „razvija“ mozak i povećava inteligenciju? Postoje istraživanja koja tvrde da je veza između pravog poteza konjem i visokog IQ-a veoma jaka. Olga Karmanova: Nisam imala period bez igre. Zato ne mogu po sebi da sudim. Ali gledajući kolege, mogu da kažem da su zaista svestrani i načitani ljudi, s njima je zanimljivo razgovarati o raznim temama, ne samo o sportu. Ipak, mislim da mnogo toga zavisi od ličnosti. Možda to čak ide i obrnuto: osoba s određenim intelektualnim sposobnostima počne da se bavi šahom, i onda mu ide lakše.
Kakve osobine mora imati dobar šahista? Olga Karmanova: Mogu da napravim paralelu s matematikom — i nama, šahistima, važna je preciznost, kombinatorika, predviđanje. Stalno treba da računaš varijante, poteze. Za uspješan turnir to je od velikog značaja.
Pitanje iz doba interneta: može li se naučiti kako figure sarađuju preko podkasta i online časova? Olga Karmanova: Naravno. Ima mnogo odličnih kurseva, video-lekcija, partija s objašnjenjima. Ako ih koristiš pametno, mogu mnogo da pomognu. Ali mislim da je ipak važno da neko prati tvoj razvoj — mentor, trener, neko ko vidi tvoje greške i vodi te. Šah je kao muzika: možeš sam da sviraš, ali s dirigentom sviraš koncert.
Da bi se šah savladao na visokom nivou, savjetujem da se uzimaju časovi kod profesionalnog trenera. Olga Karmanova: Naravno, sve zavisi od toga s kojom ciljem neko ulazi u igru — mislim da uz veliku želju ništa nije nemoguće, ali ipak je uvijek bolje obratiti se stručnjaku.
Olga na Svjetskom prvenstvu u Brazilu (lični arhiv Olge Karmanove) Brazilski krokodil koji je susreo šahovsku reprezentaciju Rusije
Kao što kaže laureat nagrade „TOP50“-2024, predsjednik jednog od najuspješnijih biotehnoloških holdinga u zemlji „Alkor Bio“ Dmitrij Polyntsev, da bi postao uspješan u svojoj oblasti, moraš biti čovjek-krokodil — i uvijek ići samo naprijed.
Sport bez stakla, stereotipi o autsajderima, IT budućnost
Kakva je situacija s konkurencijom u šahu? Olga Karmanova: Bilo je dovoljno neprijatnih situacija — najviše boli kada dođe do sukoba s prijateljima ili poznanicima. Ali bez obzira na to, rekla bih da je naša zajednica prilično prijatna. Nije bilo ničega poput, recimo, modnog biznisa, gdje konkurenti jedni drugima stavljaju staklo u puder. Na samom Svjetskom prvenstvu nisam bila jedina na postolju — sa mnom ga je dijelila Amina Kirbjakova (članica reprezentacije Kazahstana, međunarodni majstor FIDE; titulu je prepustila meni po dodatnim kriterijumima). Bilo mi je prijatno da razgovaram s njom, dobra je osoba. Nisam osjećala nikakvu zavist.
Najveći vrhunac rivalstva u našem sportu, po mom mišljenju, dešava se među djecom. Mali šahisti još nisu zreli, pa im je često motivacija da „bocnu“ protivnika. Kasnije, s godinama, to nestaje. Ipak, smatram da je zdrava konkurencija neophodna, bez nje je teško napredovati. Naš sport je ipak „dvobojni“, pa je timski duh teže uhvatiti. Svi su više usmjereni na lični razvoj. Mislim da je to čak i prednost.
Kakav je tvoj stav prema stereotipu da je šah „muški sport“? Olga Karmanova: Zapravo, koliko god to čudno zvučalo, mislim da je momcima u neku ruku stvarno lakše. Vjerovatno zbog istorijskog starta: prvo Svjetsko prvenstvo za muškarce održano je 1886., a prvo žensko tek 1927. Ako pogledamo statistiku, žene čine nešto više od 15% ukupnog broja aktivnih igrača registrovanih u FIDE. Među velemajstorima žene čine svega oko 1%. Do 2024. godine, titulu velemajstora Rusije imaju 35 muškaraca i 15 žena.
Da, zaista ima mnogo više uspješnih dječaka nego djevojčica, ali to ne znači da je nama put zatvoren — naprotiv! Olga Karmanova: U savremenom sportu sve je prilagođeno — postoje i muška i ženska takmičenja. Ponekad igram s momcima (korisno je ući s njima u okršaj!), ali s djevojkama je zanimljivije — one su emotivnije, dok je kod momaka stil mirniji.
Kako ti se dopao „Damin gambit“? Olga Karmanova: Bilo je interesantno. Gledala sam ga opušteno, kao običnu seriju. Sa profesionalne strane, tamo malo šta odgovara stvarnosti, dosta je toga dramatizovano (posebno su seriju kritikovali mnogi zbog netačnosti u partijama: predaje poslije jednog poteza, ponude remija u pozicijama gdje to nije moguće, prim. red.). To kod mene nije izazvalo negativne emocije: priča mi se dopala. Ne treba je uzimati kao vodič, već jednostavno uživati u priči i vizuelnom prikazu.
Sad, kao maturantkinji, čini se da ti o odmoru preostaje samo da sanjaš? Možeš li podijeliti akademske planove?
Olga Karmanova: Kombinovati profesionalnu igru s fakultetom teže je nego sa školom. Zato pokušavam pažljivo pristupiti pitanju svoje buduće karijere. Polagala sam na državnoj maturi predmete potrebne za IT-smjerove, i najvjerovatnije ću izabrati pravac povezan s tehnologijama i računarima. Nešto već znam o toj oblasti — moji roditelji su IT-jevci, pa mislim da bi mi slična profesija mogla odgovarati.
Nisi razmišljala da se u potpunosti posvetiš šahu?
Olga Karmanova: Želim da steknem obrazovanje i da uz to stignem i da igram. Volim naš sport, ali nisam sigurna da želim da mu se posvetim baš toliko intenzivno. Nažalost, teško je tako zarađivati za život. Lakše je, na primjer, postati trener. Imam jednog učenika kojem pomažem da se pripremi za takmičenja, ali vjerovatno ne bih mogla da uzmem još nekoga. Dvije riječi: budućnost je neizvjesna.
Treniraš li sada?
Olga Karmanova: Da, aktivno se pripremam za Žensku višu ligu, koja će se održati u Lipecku od 25. juna do 6. jula.
