Dakle, sve se svodi na monetizaciju šaha kao dijela masovne kulture?
Daniil Dubov: Da, po mom mišljenju, šah je trenutno još ograničen profesionalni sport. Kada govorimo o industriji zabave… Pojavljuju se neke stvari. Ljudi pokušavaju da strimuju, da prave razne sadržaje. Ali još nismo došli do nekog konačnog modela koji mi je jasan. Proces je u toku, vidjećemo šta će iz toga proizaći.
U nekim sportovima format takmičenja u velikoj mjeri diktiraju gledaoci. Na primjer, u fudbalu se aktivno raspravlja o Superligi – ne znam da li pratite? Ideja je revolucionarna i postala je moguća samo zato što su navijači spremni da kupuju skupe karte za skupe utakmice. Isto važi za košarku – NBA ima nevjerovatno skupe ulaznice. Možemo pričati o tome da je to prelijep sport. Ali ponekad je očigledno da igrači igraju „na atraktivnost“. Meni, kao nekome ko voli „čist sport“, to djeluje pomalo čudno.
Ali opet – sve to postoji jer ljudi kupuju ulaznice! Kod nas toga još nema. I zato, izvinite, nemamo nikakav razlog da izbjegavamo kratke remije ako nam je potrebno da se odmorimo i bolje odigramo narednu partiju. Zato – imamo to što imamo…
Koliko se ozbiljno odnosite prema održavanju fizičke forme? Čuo sam za vaše bavljenje boksom. Da li vam je to praktično koristilo?
Daniil Dubov: U praktičnom smislu mi je koristilo jer sam djetinjstvo proveo u ne baš jednostavnom kraju.
Da li biste, uz odgovarajuće uslove, učestvovali u meču šahboksa? Kako generalno gledate na takve šou-programe?
Daniil Dubov: Zabavno… Ali, koliko razumijem pravila, postoji veliki disbalans u korist boksa. Dakle, bilo koji veliki bokser bi s lakoćom postao svjetski prvak u šahboksu. Ako sutra Oleksandr Usik odluči da se bavi šahboksom, od šaha tu neće biti ništa! Imao bih otprilike tri minuta da me „izbaci“, i jako sumnjam da ne bi uspio u tome. Ali sama ideja neke kombinacije mi je zanimljiva. Ako bi pravila bila razumna – zašto da ne? Radi zabave bih mogao da pristanem (smijeh).
A što se tiče održavanja fizičke forme, povremeno idem u teretanu, a kada je lijepo vrijeme, vježbam na vratilu.
Kakav utisak je ostavio posljednji meč za svjetsku titulu? Da li se moglo predvidjeti kako će se odvijati?
Daniil Dubov: Više-manje sam predvidio sve ovo, iako je bila popularna teorija da će Gukesh lako pobijediti. Meni se činilo da će meč sigurno biti borben, a dalje – kako se razvije. Tako je i bilo.
Ako pričamo o detaljnoj analizi? Ovo je bio meč u kojem, prvi put nakon mnogo godina, ni na koji način nisam učestvovao. Ukratko, igrali su i igrali. Kvalitet partija po standardima mečeva za svjetsku titulu možda nije bio najviši. Ali na to nas je već navikao Magnus Carlsen. Dakle, kvalitet nije bio slab za svjetske mečeve generalno, već samo u poređenju s mečevima u kojima je igrao Magnus. Ljudi su igrali, borili se koliko su mogli. Bilo je prijatno za gledanje.
Da li nivo partija nije bio impresivan? Pa, bilo je i ranije takvih mečeva, nije to ništa strašno.
Da li vas zadovoljava sistem kvalifikacija za meč za titulu? Šta biste vi preferirali? Možda bi trebalo nešto promijeniti?
Daniil Dubov: Nisam veliki fan same ideje meča. Zato mi ni sistemi koji su vezani za njega nisu previše simpatični. Čak je i ovaj posljednji meč još jednom istakao arhaičnost i rigidnost trenutnog sistema. Da bi se odigrao ciklus, čiji je vrhunac meč za svjetsku titulu, mora se igrati gomila čudnih turnira, od kojih niko nema mnogo koristi.
Na primjer, sada su se igrači kvalifikovali kroz taj, kako ga mi zovemo, „FIDE-cirkus“ sa kvalifikacionim poenima. To je dovelo do toga da su mnogi jaki šahisti igrali nekakve sumnjive „opene“, što je izazvalo mnogo polemike. Nekada je postojala Grand Prix serija, igrao sam je dva puta. Oba puta su pravila bila različita, ali su turniri bili zanimljivi. No, opet je sistem bio „lutrija“ – tvoje šanse su zavisile od žrijeba, od toga koje ćeš turnire igrati, koga ćeš dobiti za protivnika. Bilo je i drugih turnira.
Po logici, ideja ovog složenog i dugog sistema jeste da na kraju svjetski prvak postane najjači igrač.
Ali šta dobijamo na kraju? Magnus ne igra. Ding Liren postaje svjetski prvak, iako po ovom sistemu nije ni trebalo da igra – dva puta! Prvo je upao u Turnir kandidata zbog suspenzije Sergeja Karjakina iz očiglednih političkih razloga. Ja nisam Karjakinov fan, razumijem razloge te suspenzije i smatram ih opravdanim. Ali činjenica je da je Ding dospio u Kandidate upravo zbog tog događaja. A zatim je ušao u meč i postao prvak svijeta jer se Magnus povukao.
Sve to dodatno naglašava apsurdnost sistema koji je previše složen i krajnje neprijatan za igrače. Čak i kada igraš Grand Prix, moraš prilagođavati čitav kalendar tim turnirima, iako su finansijski potpuno neisplativi. Ali, pošto su dio važnog ciklusa, ne možeš ih ignorisati. A čisto šahovski gledano, već poslije prvog turnira, trećina učesnika gubi šanse, pa se preostali turniri za njih pretvaraju u pravu robiju.
Na kraju, ostaje nejasno da li ovaj sistem smanjuje faktor slučajnosti. Posljednjih nekoliko ciklusa pokazuje da – ne.
Moje mišljenje je sljedeće: treba jednostavno ukinuti meč i igrati kao u tenisu.
Ne razumijem baš svrhu meča kada svi znaju ko je najbolji šahista na svijetu. Ako su u nekom trenutku dvojica približno jednaka? Pa, i to je realnost. U tenisu to nikada nije bio problem! Nekad je Novak Đoković bio neupitno broj jedan, nekad Rafael Nadal, ponekad je postojala „Velika trojka“, i svi su igrali podjednako dobro.
Sada dolazi nova generacija. Nekad je to bio samo Jannik Sinner, nekad su bili Carlos Alcaraz i Sinner. Ne vidim ništa loše u tome – svi i tako znaju ko je najbolji.
Jedna opcija bi bila da se igra meč bez dugog kvalifikacionog procesa, čime bi se smanjila „svetost“ titule.
Ili da se Svjetskom kupu vrati njegovo staro ime (Svjetsko prvenstvo), može se na kraju godine igrati meč između dva najbolja igrača po rejtingu – i neka odluče između sebe.
Malo pojednostaviti stvari i ukloniti ovo „sveto“ tretiranje titule. Da, to je jedini događaj koji se može prodati za velike pare. Ali s druge strane, potrebna su ogromna ulaganja u kvalifikacioni ciklus. To su turniri koje bismo mogli i ne igrati – a umjesto svih ovih Grand Prix i sumnjivih „opena“, svi bi sa zadovoljstvom igrali druge turnire.
(Uskoro nastavak)